Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 145 : ČETIRI ZNAČAJNA DANA U KAFARNAUMU
Sekcije
POGLAVLJE 145 : ČETIRI ZNAČAJNA DANA U KAFARNAUMU
145:0.1 (1628.1) Isus i apostoli stigli su u Kafarnaum u utorak uvečer, 13. siječnja. Kao i obično, smjestili su se u domu Zebedejevih u Betsaidi. Budući da je Ivan Krstitelj bio pogubljen, Isus se pripremao krenuti na svoje prvo otvoreno i javno propovjedničko putovanje po Galileji. Vijest o Isusovu povratku brzo se proširila gradom te je rano sljedećeg jutra njegova majka Marija požurila u Nazaret posjetiti svoga sina Isusa.
145:0.2 (1628.2) Srijedu, četvrtak i petak Isus je proveo u domu Zebedejevih poučavajući apostole i pripremajući ih za njihovo prvo opsežno javno propovjedničko putovanje. Primao je i poučavao mnoge iskrene tragaoce, pojedinačno i u skupinama. Uz Andrijinu pomoć dogovorio je da se sljedeće subote obrati okupljenima u sinagogi.
145:0.3 (1628.3) Kasno u petak uvečer Isusa je potajno posjetila njegova najmlađa sestra Ruta. Proveli su gotovo sat vremena zajedno u čamcu usidrenom nedaleko od obale. Nitko osim Ivana Zebedejeva nije znao za taj posjet, a i njemu je bilo strogo naloženo da o njemu nikome ne govori. Ruta je bila jedini član Isusove obitelji koji je dosljedno i nepokolebljivo vjerovao u božansku narav njegova zemaljskog poslanja od vremena svoje najranije duhovne svijesti pa sve do njegova znamenitog javnog djelovanja, smrti, uskrsnuća i uzašašća. Na kraju je i sama prešla na svjetove onkraj, a da nikada nije posumnjala u nadnaravni karakter poslanja svog oca-brata u tijelu. Mala Ruta bila je Isusova najveća utjeha kada je bila riječ o njegovoj zemaljskoj obitelji tijekom teške kušnje njegova suđenja, odbacivanja i raspeća.
1. BOGATI ULOV RIBE
145:1.1 (1628.4) U petak ujutro toga istog tjedna, dok je Isus poučavao uz obalu jezera, narod ga je toliko pritisnuo prema samom rubu vode da je dao znak nekolicini ribara u obližnjem čamcu da mu priteknu u pomoć. Ušavši u čamac, nastavio je poučavati okupljeno mnoštvo više od dva sata. Taj se čamac zvao „Šimun”; bio je to nekadašnji ribarski čamac Šimuna Petra, koji je vlastitim rukama izgradio sam Isus. Toga jutra njime su se služili David Zebedejev i dvojica njegovih suradnika, koji su se upravo vratili prema obali nakon bezuspješne noći provedene u ribolovu na jezeru. Dok su čistili i krpali svoje mreže, Isus ih je zamolio da mu priteknu u pomoć.
145:1.2 (1628.5) Nakon što je Isus završio s poučavanjem naroda, rekao je Davidu: „Kako si se zbog pomoći meni zadržao, sada dopusti da ja pomognem tebi. Pođimo u ribolov; otisnite se prema dubini i bacite mreže.“ Ali Šimun, jedan od Davidovih pomoćnika, odgovori: „Učitelju, uzaludno je. Trudili smo se cijelu noć i ništa nismo ulovili; ipak, na tvoju riječ bacit ćemo mreže.“ Šimun je pristao slijediti Isusove upute zbog znaka koji mu je dao David. Kad su stigli na mjesto koje im je Isus pokazao, bacili su mreže i zahvatili toliko ribe da su se pobojali kako će se mreže razderati, pa su dali znak svojim suradnicima na obali da im dođu pomoći. Kad su napunili sve tri lađe ribom, gotovo do potonuća, taj je Šimun pao pred Isusova koljena i rekao: „Odlazi od mene, Učitelju, jer sam grešan čovjek.“ Šimun i svi koji su sudjelovali u tom događaju ostali su zadivljeni tim ulovom ribe. Od toga dana David Zebedejev, taj Šimun i njihovi suradnici ostavili su svoje mreže i pošli za Isusom.
145:1.3 (1629.1) Ali ovo ni u kojem smislu nije bio čudotvoran ulov ribe. Isus je bio pomni proučavatelj prirode; bio je iskusan ribar i poznavao je navike riba u Galilejskom jezeru. Tom je prilikom jednostavno uputio ove ljude na mjesto gdje su se ribe obično nalazile u to doba dana. No Isusovi su sljedbenici ovaj događaj uvijek smatrali čudom.
2. POSLIJEPODNE U SINAGOGI
145:2.1 (1629.2) Sljedeće subote, tijekom poslijepodnevne službe u sinagogi, Isus je propovijedao svoju besjedu o „Volji Oca nebeskog“. Ujutro je Šimun Petar propovijedao o „Kraljevstvu“. U četvrtak navečer Andrija je poučavao u sinagogi, a tema mu je bila „Novi put“. U to je vrijeme u Kafarnaumu više ljudi vjerovalo u Isusa nego u bilo kojem drugom gradu na zemlji.
145:2.2 (1629.3) Dok je Isus te subote poslijepodne poučavao u sinagogi, prema običaju je za prvi tekst uzeo odlomak iz Zakona, čitajući iz Knjige Izlaska: „I služit ćete Gospodinu, svome Bogu, i on će blagosloviti vaš kruh i vašu vodu, a sve će bolesti biti uklonjene od vas.“ Zatim je odabrao tekst iz Proroka, čitajući iz Izaije: „Ustani i zasjaj, jer je došlo tvoje svjetlo i slava Gospodnja zasjala je nad tobom. Tama može prekriti zemlju i gusta tama narode, ali će se duh Gospodnji uzdići nad tobom i božanska će se slava vidjeti s tobom. Čak će i pogani doći k tom svjetlu, a mnogi veliki umovi predat će se sjaju toga svjetla.“
145:2.3 (1629.4) Ova je besjeda bila Isusov pokušaj da jasno pokaže činjenicu da je religija posve osobno iskustvo. Između ostaloga, Učitelj je rekao:
145:2.4 (1629.5) „Dobro znate da, premda brižan otac voli svoju obitelj kao cjelinu, on je tako promatra kao skupinu zbog svoje snažne ljubavi prema svakom pojedinom članu te obitelji. Vi se više ne trebate približavati Ocu nebeskom kao djeca Izraela, nego kao djeca Božja. Kao skupina vi doista jeste djeca Izraela, ali kao pojedinci, svaki je od vas dijete Božje. Došao sam, ne da otkrijem Oca djeci Izraela, nego da donesem ovo znanje o Bogu i objavu njegove ljubavi i milosrđa pojedinom vjerniku kao istinsko osobno iskustvo. Svi su vas proroci poučavali da se Jahve brine za svoj narod, da Bog ljubi Izrael. Ali ja sam došao među vas navijestiti još veću istinu, koju su shvatili i mnogi kasniji proroci: da Bog ljubi vas — svakoga od vas — kao pojedince. Kroz sve ove naraštaje imali ste nacionalnu ili rasnu religiju; a ja sam došao dati vam osobnu religiju.“
145:2.5 (1630.1) „Ali ni ovo nije nova ideja. Mnogi među vama koji ste duhovno usmjereni poznavali ste ovu istinu, jer su vas o tome poučavali neki od proroka. Niste li čitali u Pismima gdje prorok Jeremija kaže: ‘U one dane više neće govoriti: Očevi su jeli kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi. Nego će svaki čovjek umrijeti zbog vlastite nepravde; svakome tko jede kiselo grožđe njegovi će zubi trnuti. Evo, dolaze dani kada ću sklopiti novi savez sa svojim narodom, ne poput saveza koji sam sklopio s njihovim očevima kada sam ih izveo iz zemlje egipatske, nego prema novom putu. Svoj ću zakon upisati u njihova srca. Ja ću biti njihov Bog, a oni će biti moj narod. Toga dana neće više jedan čovjek govoriti svome bližnjemu: „Poznaješ li Gospodina?“ Ne! Jer će me svi osobno poznavati, od najmanjega do najvećega.’
145:2.6 (1630.2) „Niste li pročitali ova obećanja? Vjerujete li Pismima? Ne shvaćate li da se riječi proroka ispunjavaju u onome što danas gledate? I nije li vas Jeremija poticao da religija postane stvar srca, da se odnosite prema Bogu kao pojedinci? Nije li vam prorok rekao da će Bog nebeski istražiti vaša pojedinačna srca? I niste li bili upozoreni da je prirodno ljudsko srce prijevarno iznad svega i često očajno opako?
145:2.7 (1630.3) „Niste li također čitali gdje je Ezekiel poučavao čak i vaše očeve da religija mora postati stvarnost u vašim osobnim iskustvima? Više se nećete služiti izrekom koja kaže: ‘Očevi su jeli kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi.’ ‘Tako mi života’, kaže Gospodin Bog, ‘sve su duše moje; kako je duša oca, tako je i duša sina. Samo će duša koja griješi umrijeti.’ A zatim je Ezekiel predvidio i ovaj dan kada je u ime Boga rekao: ‘Dat ću vam novo srce i stavit ću nov duh u vas.’
145:2.8 (1630.4) Više se ne trebate bojati da će Bog kazniti narod zbog grijeha pojedinca; niti će Otac nebeski kazniti jedno od svoje djece koja vjeruju zbog grijeha nekog naroda, premda svaki član obitelji često mora snositi materijalne posljedice obiteljskih pogrešaka i prijestupa skupine. Zar ne shvaćate da je nada u bolji narod — ili bolji svijet — povezana s napretkom i prosvjetljenjem pojedinca?
145:2.9 (1630.5) Tada je Učitelj prikazao kako Otac nebeski, nakon što čovjek spozna tu duhovnu slobodu, želi da njegova zemaljska djeca započnu vječni uspon rajske karijere, koji se sastoji u svjesnom odgovoru stvorenja na božanski poticaj unutarnjeg duha da pronađe Stvoritelja, upozna Boga i nastoji postati njemu sličan.
145:2.10 (1630.6) Apostolima je ova besjeda bila od velike pomoći. Svi su još jasnije shvatili da je evanđelje kraljevstva poruka upućena pojedincu, a ne narodu.
145:2.11 (1630.7) Premda su stanovnici Kafarnauma već bili dobro upoznati s Isusovim učenjem, ostali su zadivljeni njegovom propovijedi te subote. Doista je poučavao kao onaj koji ima autoritet, a ne kao pismoznanci.
145:2.12 (1630.8) Upravo kad je Isus završio govoriti, jednog je mladića među okupljenima, kojega su njegove riječi duboko uznemirile, zahvatio snažan epileptični napadaj te je glasno povikao. Kad je napadaj prošao i počeo dolaziti k svijesti, u bunilu je rekao: „Što mi imamo s tobom, Isuse Nazarećanine? Ti si Svetac Božji. Jesi li došao da nas uništiš?“ Isus je zamolio okupljene da budu mirni, zatim je uzeo mladića za ruku i rekao: „Povrati se“ — i mladić se odmah razbudio.
145:2.13 (1631.1) Taj mladić nije bio opsjednut nečistim duhom niti demonom; bolovao je od obične epilepsije. Međutim, bio je poučen da je njegova bolest posljedica opsjednuća zlim duhom. U to je vjerovao i u skladu s tim vjerovanjem mislio, govorio i ponašao se kad god je bila riječ o njegovoj bolesti. I ljudi su vjerovali da su takve pojave izravno uzrokovane prisutnošću nečistih duhova. Zato su mislili da je Isus iz toga čovjeka istjerao demona. No Isus mu tada nije izliječio epilepsiju. Tek kasnije toga dana, nakon zalaska sunca, taj je mladić doista bio izliječen. Dugo nakon Pedesetnice apostol Ivan, koji je posljednji pisao o Isusovu životu i djelovanju, namjerno je izbjegavao svako spominjanje tih takozvanih slučajeva „istjerivanja đavola“, jer se nakon Pedesetnice više nije dogodio nijedan slučaj demonske opsjednutosti.
145:2.14 (1631.2) Kao posljedica tog sasvim običnog događaja, Kafarnaumom se brzo proširila vijest da je Isus istjerao demona iz jednog čovjeka i čudesno ga izliječio u sinagogi na kraju svoje poslijepodnevne propovijedi. Subota je bila upravo vrijeme kada su se takve zapanjujuće glasine najbrže i najučinkovitije širile. Ta je vijest dospjela i do svih manjih naselja u okolici Kafarnauma te su mnogi ljudi u nju povjerovali.
145:2.15 (1631.3) Za većinu kuhinjskih i kućanskih poslova u velikom domu Zebedejevih, gdje su Isus i dvanaestorica boravili, brinule su se žena Šimuna Petra i njezina majka. Petrova je kuća bila u blizini Zebedejeve, pa su Isus i njegovi apostoli svratili onamo na povratku iz sinagoge, jer je Petrova punica već nekoliko dana bolovala od zimice i groznice. Dogodilo se da je upravo u trenutku kada je Isus stajao kraj bolesnice, držeći je za ruku, gladeći joj čelo i govoreći joj riječi utjehe i ohrabrenja, groznica popustila. Isus još nije imao priliku objasniti apostolima da se u sinagogi nije dogodilo nikakvo čudo, a kako im je taj događaj još bio svjež u mislima i kako su se prisjetili pretvaranja vode u vino u Kani, ovu su podudarnost odmah protumačili kao još jedno čudo. Neki od njih odmah su požurili gradom proširiti tu vijest.
145:2.16 (1631.4) Amata, Petrova punica, bolovala je od malarijske groznice. Isus je tom prilikom nije čudesno izliječio. Ozdravljenje je nastupilo tek nekoliko sati poslije, nakon zalaska sunca, u vezi s izvanrednim događajem koji se zbio u prednjem dvorištu doma Zebedejevih.
145:2.17 (1631.5) Ovi su slučajevi tipičan primjer kako je naraštaj željan čuda i narod sklon vjerovanju u čudesa gotovo svaku takvu podudarnost prihvaćao kao povod da proglasi kako je Isus učinio još jedno čudo.
3. OZDRAVLJENJE NAKON ZALASKA SUNCA
145:3.1 (1631.6) Pred kraj te burne subote, upravo kad su se Isus i apostoli spremali sjesti za večernji objed, cijelim su Kafarnaumom i njegovom okolicom već kružile vijesti o tim navodnim čudesnim ozdravljenjima. Svi koji su bili bolesni ili onemoćali počeli su se pripremati da pođu Isusu ili da ih njihovi prijatelji odnesu k njemu čim sunce zađe. Prema židovskom učenju, tijekom svetih subotnjih sati nije bilo dopušteno čak ni poći u potragu za ozdravljenjem.
145:3.2 (1632.1) Stoga su, čim je sunce zašlo za obzor, deseci bolesnih muškaraca, žena i djece krenuli prema domu Zebedejevih u Betsaidi. Jedan je čovjek pošao sa svojom paraliziranom kćeri upravo čim je sunce zašlo iza kuće njegova susjeda.
145:3.3 (1632.2) Događaji ovoga dana pripremili su pozornicu za ovaj izvanredni prizor pri zalasku sunca. Čak je i tekst na koji se Isus pozvao u svojoj poslijepodnevnoj propovijedi nagovijestio da bolest treba biti uklonjena; a on je govorio s tako dotad neviđenom snagom i autoritetom! Njegova je poruka bila tako snažna! Iako se nije pozivao na ljudski autoritet, izravno se obraćao savjestima i dušama ljudi. Premda nije pribjegavao logici, pravnim nadmudrivanjima ili domišljatim izrekama, ipak je snažno, izravno, jasno i osobno dopirao do srca svojih slušatelja.
145:3.4 (1632.3) Ova je subota bila velik dan ne samo u Isusovu zemaljskom životu, nego i u životu cijelog svemira. Za sve namjere i svrhe lokalnog svemira, mali židovski grad Kafarnaum bio je stvarna prijestolnica Nebadona. Nekolicina Židova u kafarnaumskoj sinagogi nisu bili jedina bića koja su čula onu znamenitu završnu izjavu Isusove propovijedi: „Mržnja je sjena straha; osveta je maska kukavičluka.“ Njegovi slušatelji također nisu mogli zaboraviti njegove blagoslovljene riječi: „Čovjek je sin Božji, a ne dijete đavolje.“
145:3.5 (1632.4) Ubrzo nakon zalaska sunca, dok su Isus i apostoli još uvijek sjedili za stolom nakon večere, Petrova je supruga začula glasove u prednjem dvorištu. Kad je izašla do vrata, ugledala je veliko mnoštvo bolesnih ljudi koji su se okupljali, dok je put iz Kafarnauma bio zakrčen onima koji su dolazili tražiti ozdravljenje iz Isusovih ruku. Vidjevši taj prizor, odmah je otišla obavijestiti svoga muža, a on je o tome izvijestio Isusa.
145:3.6 (1632.5) Kad je Učitelj izašao kroz prednji ulaz Zebedejeve kuće, pred očima mu se pružilo mnoštvo napaćenih i nevoljom pogođenih ljudi. Pogledao je gotovo tisuću bolesnih i nemoćnih ljudskih bića; barem je toliko ljudi bilo okupljeno pred njim. Nisu svi prisutni bili bolesni; neki su došli pomoći svojim voljenima u nastojanju da im osiguraju ozdravljenje.
145:3.7 (1632.6) Prizor tih napaćenih smrtnika — muškaraca, žena i djece koji su velikim dijelom patili zbog pogrešaka i prijestupa njegovih pouzdanih Sinova svemirske uprave — osobito je dirnuo Isusovo ljudsko srce i pobudio božansko milosrđe tog dobrohotnog Sina Stvoritelja. Ali Isus je dobro znao da nikada ne bi mogao izgraditi trajan duhovni pokret na temelju isključivo materijalnih čuda. Dosljedno se uzdržavao od pokazivanja svojih stvaralačkih povlastica. Od Kane pa sve do tada nadnaravno ili čudesno nije pratilo njegovo poučavanje; ipak je ovo napaćeno mnoštvo dirnulo njegovo suosjećajno srce i snažno se obratilo njegovoj suosjećajnoj ljubavi.
145:3.8 (1632.7) Iz prednjeg dvorišta začuo se glas: „Učitelju, izreci riječ, vrati nam zdravlje, izliječi naše bolesti i spasi naše duše.“ Tek što su te riječi izgovorene, veliki broj serafina, fizičkih upravitelja, Nositelja Života i srednjih bića — koji su uvijek pratili ovog utjelovljenog Sina Stvoritelja svemira — bio je spreman djelovati stvaralačkom moći ako bi njihov Vladar dao znak. Bio je to jedan od onih trenutaka u Isusovu zemaljskom životu kada su božanska mudrost i ljudsko suosjećanje Sina Čovječjeg bili tako međusobno isprepleteni u njegovoj prosudbi da je utočište potražio u obraćanju volji svojega Oca.
145:3.9 (1632.8) Kad je Petar zamolio Učitelja da usliši njihov vapaj za pomoći, Isus je, gledajući dolje na napaćeno mnoštvo, odgovorio: „Došao sam na svijet objaviti Oca i uspostaviti njegovo kraljevstvo. U tu sam svrhu živio svoj život sve do ovog časa. Ako bi, dakle, bila volja Onoga koji me poslao i ako to ne bi bilo protivno mojoj predanosti naviještanju evanđelja kraljevstva nebeskog, želio bih vidjeti da moja djeca budu zdrava — i —“ Ali daljnje su se Isusove riječi izgubile u buci.
145:3.10 (1633.1) Isus je odgovornost za odluku o ovom ozdravljenju prepustio volji svoga Oca. Očito se Očeva volja nije usprotivila ovom ozdravljenju, jer tek što su Učiteljeve riječi bile izgovorene, snažno se pokrenulo mnoštvo nebeskih ličnosti koje su služile pod zapovjedništvom Isusova personaliziranog Misaonog Ispravljača. Golema se nebeska pratnja spustila među ovu raznoliku skupinu napaćenih smrtnika i u jednom su trenutku 683 osobe — muškarci, žene i djeca — bile potpuno izliječene, oslobođene svih tjelesnih bolesti i drugih materijalnih poremećaja. Takav prizor nikada prije toga dana, niti ikada poslije, nije bio viđen na Urantiji. Za nas koji smo bili prisutni i svjedočili tom stvaralačkom valu ozdravljenja, to je doista bio veličanstven prizor.
145:3.11 (1633.2) Ali od svih bića koja su se čudila ovom iznenadnom i neočekivanom izljevu nadnaravnog ozdravljenja, najveće je iznenađenje doživio upravo Isus. U trenutku kada su njegova ljudska zanimanja i suosjećanje bili usmjereni na prizor patnje i nevolje koji se pružao pred njim, nije u svojem ljudskom umu uzeo u obzir opominjuća upozorenja svojeg personaliziranog Misaonog Ispravljača o nemogućnosti ograničavanja vremenskog čimbenika stvaralačkih povlastica Sina Stvoritelja pod određenim uvjetima i u određenim okolnostima. Isus je želio da ovi napaćeni smrtnici budu izliječeni ako se time ne bi prekršila volja njegova Oca. Personalizirani Misaoni Ispravljač odmah je presudio da takav čin stvaralačke energije u tom trenutku ne bi bio protivan volji Rajskog Oca; i tom je odlukom — imajući u vidu Isusovu prethodno izraženu želju za ozdravljenjem — stvaralački čin bio izvršen. Ono što Sin Stvoritelj želi i što njegov Otac hoće JESTE. Tijekom cijelog kasnijeg Isusova zemaljskog života nije se dogodilo nijedno drugo tako masovno fizičko ozdravljenje smrtnika.
145:3.12 (1633.3) Kao što se moglo očekivati, glas o ovom ozdravljenju pri zalasku sunca u Betsaidi kod Kafarnauma proširio se cijelom Galilejom i Judejom, pa i krajevima izvan njih. Ovim su se ponovno probudile Herodove bojazni, te je poslao promatrače da izvijeste o Isusovu djelovanju i učenju i da utvrde je li on bio onaj isti nekadašnji tesar iz Nazareta ili je to Ivan Krstitelj uskrsnuo od mrtvih.
145:3.13 (1633.4) Ponajviše zbog ovog nenamjernog očitovanja fizičkog ozdravljenja, Isus je od tada pa sve do kraja svojeg zemaljskog života postao u jednakoj mjeri liječnik kao i učitelj. Istina, nastavio je poučavati, ali njegov se osobni rad uglavnom sastojao u služenju bolesnima i nevoljnima, dok su njegovi apostoli obavljali javno propovijedanje i krštenje vjernika.
145:3.14 (1633.5) Ali većina onih koji su primili nadnaravno ili stvaralačko fizičko ozdravljenje tijekom ovog očitovanja božanske energije pri zalasku sunca nije ovom izvanrednom manifestacijom milosti trajno duhovno napredovala. Mali broj njih doista je bio duhovno uzdignut ovim fizičkim služenjem, ali duhovno kraljevstvo nije napredovalo u srcima ljudi ovim zadivljujućim izljevom bezvremenog stvaralačkog ozdravljenja.
145:3.15 (1633.6) Čudesna ozdravljenja koja su s vremena na vrijeme pratila Isusovu misiju na zemlji nisu bila dio njegova plana naviještanja kraljevstva. Bila su prirodno svojstvena prisutnosti božanskog bića na zemlji, bića s gotovo neograničenim stvaralačkim povlasticama, u povezanosti s neviđenim spojem božanske milosti i ljudskog suosjećanja. Ali ova takozvana čuda zadavala su Isusu mnogo poteškoća jer su stvarala publicitet koji je poticao pogrešne predodžbe i donosila mu mnogo neželjene slave.
4. VEČER NAKON TOGA
145:4.1 (1634.1) Tijekom cijele večeri koja je uslijedila nakon ovog velikog izljeva ozdravljenja, Zebedejeva je kuća bila preplavljena radosnim i veselim mnoštvom, dok su Isusovi apostoli bili na vrhuncu emocionalnog oduševljenja. S ljudskog stanovišta, ovo je vjerojatno bio najveći od svih velikih dana njihovog druženja s Isusom. Ni u jednom času prije ili poslije njihove se nade nisu uzdigle do takvih visina sigurnog očekivanja. Isus im je samo nekoliko dana ranije, dok su još bili na području Samarije, rekao da je došao čas kada će kraljevstvo biti naviješteno u sili; a sada su njihove oči vidjele ono što su smatrali ispunjenjem tog obećanja. Bili su oduševljeni predodžbom svega što je trebalo uslijediti ako je ovo veličanstveno očitovanje iscjeliteljske moći bilo samo početak. Njihove dugotrajne sumnje u Isusovu božanstvenost bile su raspršene. Doslovno su bili opijeni zanosom svoje zadivljene, ali zbunjene očaranosti.
145:4.2 (1634.2) Ali kad su potražili Isusa, nisu ga mogli pronaći. Učitelj je bio duboko uznemiren onim što se dogodilo. Ovi muškarci, žene i djeca koji su primili ozdravljenje od različitih bolesti ostali su do kasno u večer nadajući se Isusovu povratku kako bi mu zahvalili. Kako su sati prolazili, a on je i dalje ostajao povučen, apostoli nisu mogli razumjeti Učiteljevo ponašanje; njihova bi radost bila potpuna i savršena da nije bilo njegove neprekidne odsutnosti. Kad se Isus napokon vratio među njih, bilo je već kasno, a gotovo svi koji su primili ozdravljenje već su otišli svojim kućama. Isus je odbio čestitke i iskazivanje štovanja dvanaestorice i ostalih koji su ostali da ga pozdrave, rekavši samo: “Ne radujte se što moj Otac ima moć izliječiti tijelo, nego se radujte što je silan spasiti dušu. Pođimo na počinak, jer se sutra moramo posvetiti Očevu djelu.”
145:4.3 (1634.3) I ponovno je dvanaest razočaranih, zbunjenih i srcem ožalošćenih muškaraca otišlo na počinak; malo je njih, osim blizanaca, te noći mnogo spavalo. Tek što bi Učitelj učinio nešto što bi razveselilo duše i obradovalo srca njegovih apostola, činilo se da bi odmah zatim razbio njihove nade i potpuno srušio temelje njihove hrabrosti i oduševljenja. Dok su se ovi zbunjeni ribari gledali jedan u drugoga, imali su samo jednu misao: “Ne možemo ga razumjeti. Što sve ovo znači?”
5. RANO U NEDJELJU UJUTRO
145:5.1 (1634.4) Ni sam Isus nije mnogo spavao te subotnje noći. Shvaćao je da je svijet bio preplavljen tjelesnom patnjom i materijalnim teškoćama te je razmišljao o velikoj opasnosti da bude prisiljen posvetiti toliko vremena brizi za bolesne i unesrećene da bi njegova misija utemeljenja duhovnog kraljevstva u ljudskim srcima bila ometena ili barem podređena služenju tjelesnim potrebama. Zbog ovih i sličnih misli koje su tijekom noći zaokupljale Isusov smrtnički um, ustao je te nedjelje rano ujutro, mnogo prije svitanja, i sasvim sam otišao na jedno od svojih omiljenih mjesta kako bi stupio u zajedništvo s Ocem. Tema Isusove molitve tog ranog jutra bila je mudrost i sposobnost pravilnog rasuđivanja, kako ne bi dopustio da njegova ljudska suosjećajnost, sjedinjena s božanskom milošću, u prisutnosti ljudske patnje izvrši takav utjecaj na njega da bi svo njegovo vrijeme bilo posvećeno tjelesnom služenju na štetu duhovnog rada. Premda nije želio potpuno prestati služiti bolesnima i unesrećenima, znao je da se mora posvetiti i važnijem radu duhovnog poučavanja i religioznog odgoja.
145:5.2 (1635.1) Isus je toliko puta odlazio u brda moliti se nasamo zato što nije bilo privatnih prostorija prikladnih za njegovu osobnu molitvu.
145:5.3 (1635.2) Petar te noći nije mogao spavati; stoga je vrlo rano, nedugo nakon što je Isus otišao moliti se, probudio Jakova i Ivana, pa su njih trojica krenuli pronaći Učitelja. Nakon više od sat vremena traženja pronašli su Isusa i zamolili ga da im objasni razlog svojeg neobičnog ponašanja. Željeli su znati zašto je, činilo se, bio uznemiren veličanstvenim izljevom duha ozdravljenja, dok su se svi ljudi radovali, a njegovi apostoli bili toliko ushićeni.
145:5.4 (1635.3) Više od četiri sata Isus je nastojao ovoj trojici apostola objasniti što se dogodilo. Poučio ih je o onome što se zbilo i objasnio im opasnosti takvih očitovanja. Isus im je povjerio razlog svojeg odlaska na molitvu. Nastojao je objasniti svojim osobnim suradnicima stvarne razloge zbog kojih se Očevo kraljevstvo ne može izgraditi na čudotvorstvu i fizičkom ozdravljenju. Ali oni nisu mogli razumjeti njegova učenja.
145:5.5 (1635.4) U međuvremenu, rano u nedjelju ujutro, oko Zebedejeve su se kuće počela okupljati druga mnoštva napaćenih ljudi i mnogi radoznalci. Željeli su vidjeti Isusa. Andrija i apostoli bili su toliko zbunjeni da je, dok je Šimun Zelot govorio okupljenom mnoštvu, Andrija s nekoliko svojih suradnika otišao potražiti Isusa. Kad je Andrija pronašao Isusa u društvu trojice apostola, rekao je: „Učitelju, zašto nas ostavljaš same s mnoštvom? Pogledaj, svi te ljudi traže; nikada prije toliko ljudi nije tražilo tvoje učenje. Čak je i sada kuća okružena onima koji su došli izbliza i izdaleka zbog tvojih moćnih djela. Hoćeš li se vratiti s nama kako bi im služio?“
145:5.6 (1635.5) Kad je Isus čuo ove riječi, rekao je: „Andrija, zar nisam poučio tebe i ostale da se moja misija na zemlji sastoji u otkrivenju Oca, a moja poruka u proglašenju nebeskog kraljevstva? Kako onda možeš tražiti od mene da se odvratim od svog rada radi udovoljavanja znatiželjnicima i onima koji traže znakove i čudesa? Zar nismo već sve ove mjesece bili među ovim ljudima i zar nisu dolazili u velikom broju kako bi čuli radosnu vijest kraljevstva? Zašto su sada došli da nas opsjedaju? Nije li to zato što žele ozdravljenje fizičkih tijela, a ne zato što su primili duhovnu istinu za spasenje duša? Kada ljude privuku izvanredna očitovanja, mnogi od njih ne dolaze tražiti istinu i spasenje, nego prije traže ozdravljenje svojih tjelesnih nevolja i oslobođenje od svojih materijalnih teškoća.
145:5.7 (1635.6) „Cijelo ovo vrijeme dok sam bio u Kafarnaumu, i u sinagogi i kraj mora, proglašavao sam radosnu vijest kraljevstva svima koji su imali uši za slušanje i srca za primanje istine. Nije volja moga Oca da se vratim s vama kako bih udovoljavao ovim znatiželjnicima i bio zaokupljen služenjem tjelesnim potrebama na štetu duhovnog. Odredio sam vas da propovijedate evanđelje i služite bolesnima, ali ja se ne smijem zaokupiti ozdravljanjem na štetu poučavanja. Ne, Andrija, neću se vratiti s tobom. Idi i reci ljudima da vjeruju u ono čemu smo ih poučili i da se raduju slobodi sinova Božjih, te se pripremite za naš odlazak u druge gradove Galileje, gdje je put već pripravljen za propovijedanje radosne vijesti kraljevstva. Zbog toga sam izašao od Oca. Idi, dakle, i pripremi naš skori odlazak dok ja ovdje čekam vaš povratak.“
145:5.8 (1636.1) Kad je Isus završio, Andrija i njegovi kolege apostoli tužna su se srca vratili Zebedejevoj kući, otpustili okupljeno mnoštvo i brzo se pripremili za put kako im je Isus rekao. I tako su u nedjelju, 18. siječnja 28. po Kr., Isus i apostoli krenuli na svoje prvo uistinu javno i otvoreno propovjedničko putovanje po gradovima Galileje. Na ovom su prvom putovanju propovijedali evanđelje kraljevstva u mnogim gradovima, ali nisu posjetili Nazaret.
145:5.9 (1636.2) Tog nedjeljnog poslijepodneva, nedugo nakon što su Isus i apostoli krenuli prema Rimonu, njegova braća Jakov i Juda došli su ga potražiti, svratili su u Zebedejevu kuću. Oko podneva istoga dana Juda je potražio svoga brata Jakova i ustrajao da zajedno odu k Isusu. Kad je Jakov napokon pristao poći s Judom, Isus je već bio otišao.
145:5.10 (1636.3) Apostolima je bilo teško napustiti veliko zanimanje koje je nastalo u Kafarnaumu. Petar je računao da se najmanje tisuću vjernika moglo krstiti u kraljevstvo. Isus ih je strpljivo saslušao, ali nije pristao vratiti se. Neko je vrijeme vladala tišina, a onda se Toma obratio svojim kolegama apostolima riječima: „Idemo! Učitelj je rekao što je imao reći. Premda možda nismo u stanju potpuno razumjeti tajne nebeskog kraljevstva, u jedno možemo biti sigurni: slijedimo Učitelja koji ne traži slavu za sebe.“ I tako su, nevoljko, krenuli propovijedati radosnu vijest u gradovima Galileje.