Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 146 : PRVA PROPOVJEDNIČKA TURNEJA GALILEJOM
Sekcije
POGLAVLJE 146 : PRVA PROPOVJEDNIČKA TURNEJA GALILEJOM
146:0.1 (1637.1) PRVA javna propovjednička turneja Galilejom započela je u nedjelju, 18. siječnja 28. godine po Kr., i trajala je otprilike dva mjeseca, sve do povratka u Kafarnaum 17. ožujka. Pri ovoj su turneji Isus i dvanaestorica apostola, uz pomoć negdašnjih Ivanovih apostola, propovijedali evanđelje i krstili vjernike u Rimonu, Jotapati, Rami, Zebulunu, Ironu, Gišali, Korozainu, Madonu, Kani, Nainu i Endoru. U ovim su se gradovima zadržavali i poučavali, dok su u mnogim drugim manjim gradovima kroz koje su prolazili, naviještali evanđelje kraljevstva.
146:0.2 (1637.2) Bio je to prvi put da je Isus dopustio svojim suradnicima propovijedati bez ograničenja. Pri ovoj ih je turneji samo tri puta upozorio; opomenuo ih je da se drže podalje od Nazareta i da budu razboriti pri prolasku kroz Kafarnaum i Tiberijadu. Apostole je napokon ispunila velika radost što su napokon imali slobodu propovijedati i poučavati bez ograničenja, pa su se s velikom ozbiljnošću i radošću bacili na posao propovijedanja evanđelja, služenja bolesnima i krštenja vjernika.
1. PROPOVIJEDANJE U RIMONU
146:1.1 (1637.3) Mali grad Rimon nekoć je bio posvećen štovanju babilonskog boga zraka, Ramana. Mnoga ranija babilonska i kasnija zoroastrijska učenja još su uvijek bila prihvaćena u vjerovanjima Rimona; stoga su Isus i dvadeset četvorica posvetili mnogo vremena nastojanju da jasno prikažu razliku između tih starijih vjerovanja i novog evanđelja kraljevstva. Petar je ovdje održao jednu od velikih propovijedi svoje rane službe na temu „Aron i zlatno tele“.
146:1.2 (1637.4) Premda su mnogi žitelji Rimona prihvatili Isusova učenja, u kasnijim su godinama stvarali velike nevolje svojoj braći. Vrlo je teško štovatelje prirode u kratkom vijeku jednoga ljudskog života privesti punom zajedništvu u štovanju duhovnog ideala.
146:1.3 (1637.5) Mnoge su naprednije babilonske i perzijske ideje o svjetlu i tami, dobru i zlu, vremenu i vječnosti kasnije postale dijelom doktrina takozvanog kršćanstva, a njihovim su uključivanjem kršćanska učenja postala odmah prihvatljivija narodima Bliskog istoka. Na isti su način uključivanjem mnogih Platonovih teorija o idealnom duhu ili nevidljivim uzorcima svih vidljivih i materijalnih stvari, koje je Filon kasnije prilagodio hebrejskoj teologiji, Pavlova kršćanska učenja postala prihvatljivija zapadnim Grcima.
146:1.4 (1637.6) U Rimonu je Todan prvi put čuo evanđelje kraljevstva koje je kasnije pronio po Mezopotamiji i daleko izvan nje. Bio je među prvima koji su propovijedali radosnu vijest onima koji su živjeli s one strane Eufrata.
2. U JOTAPATI
146:2.1 (1638.1) Dok je običan narod Jotapate rado slušao Isusa i njegove apostole i mnogi prihvatili evanđelje kraljevstva, govor koji je Isus održao pred dvadeset četvoricom druge večeri njihova boravka u ovom malom gradu predstavljao je najvažnije obilježje misije u Jotapati. Natanije je bio zbunjen u pogledu Učiteljevih učenja o molitvi, zahvaljivanju i štovanju, pa je Isus, odgovarajući na njegovo pitanje, iskoristio priliku da im podrobnije objasni svoje učenje. Sažeto suvremenim jezikom, naglasio je sljedeće ideje:
146:2.2 (1638.2) 1. Korak po korak, svjesno i ustrajno njegovanje zla u ljudskom srcu uništava vezu koja se molitvom održava između ljudske duše i duhovnih krugova koji omogućuju komunikaciju između čovjeka i njegova Stvoritelja. Bog prirodno čuje molbe svojega djeteta, ali kada ljudsko srce svjesno i ustrajno njeguje ideje nepravednosti, postupno dolazi do prekida osobnog zajedništva između zemaljskog djeteta i nebeskog Oca.
146:2.3 (1638.3) 2. Molitva je mrska i neprihvatljiva Rajskim Božanstvima ako se protivi poznatim i utemeljenim Božjim zakonima. Ako čovjek odbije poslušati riječi kojima se Bogovi obraćaju svojoj tvorevini jezikom zakona duha, uma i materije, kao posljedica takva svjesnog i namjernog prezira zatvaraju se uši duhovnih ličnosti pred osobnim molbama ovako neposlušnog i bezakonog smrtnika. Isus se pozvao na proroka Zahariju kad je rekao apostolima: „Ali oni ne htjedoše poslušati, već prkosno okrenuše leđa i zatisnuše uši da ne bi čuli. Istina, otvrdnuše srcem kao kremen, da ne bi čuli moj zakon i riječi koje im šaljem svojim duhom preko proroka; i zato im se na krive glave sručiše posljedice njihovih zlih misli. I zato, kao što sam ja zvao, a oni ne slušaše, tako sad oni zovu, a ja ne slušam.“ Isus je zatim citirao riječi starog mudraca koji je rekao: „Tko uklanja uho svoje da ne sluša Zakona, i molitva je njegova mrska.“
146:2.4 (1638.4) 3. Kad čovjek otvori ljudski kraj kanala komunikacije koji ga povezuje s Bogom, on odmah počinje primati neprekidnu rijeku božanske službe upućene stvorenjima svjetova. Kad čovjek čuje kako Božji duh govori u njegovu srcu, u tom je iskustvu sadržana činjenica da Bog istodobno čuje molitvu toga čovjeka. Oprost grijeha djeluje na isti nepogrešivi način. Otac na nebu oprostio je i prije nego što je čovjek pomislio zatražiti oprost, ali taj oprost ne može postati dijelom njegova osobnog religijskog iskustva sve dok ne oprosti svojim bližnjima. Božji oprost sam po sebi nije uvjetovan čovjekovim opraštanjem svojim bližnjima, ali čovjekov je doživljaj tog oprosta upravo tako uvjetovan. Molitva kojoj je Isus poučio apostole prepoznaje i povezuje tu činjenicu istodobnosti božanskog i ljudskog oprosta.
146:2.5 (1638.5) 4. Svemirom vlada temeljni zakon pravde koji se ne može zaobići apelima milosti. Posve sebična bića iz vremensko-prostornih domena nisu u stanju primiti nesebična veličanstva Raja. Ništa, uključujući i samu beskonačnu ljubav Boga, ne može prinuditi nijedno smrtno biće da primi spasenje i vječni opstanak ako ono samo ne želi preživjeti. Milost zbilja ima širok spektar podarenja, ali na koncu ipak postoje određene odredbe pravde koje ne mogu biti poništene ni samim spojem ljubavi i milosti. Isus se ponovno pozvao na hebrejske spise kad je rekao: „Zvao sam, a vi ste odbijali čuti; pružao sam ruku, ali nitko nije mario. Odbacili ste svaki moj savjet i niste poslušali moje opomene; i zbog ovog buntovničkog stava i vi ćete mene zvati, ali nećete dobiti odgovor. Odbacivši put života, marljivo ćete me tražiti u svojim vremenima nevolje, ali me nećete naći.“
146:2.6 (1639.1) 5. Oni koji žele primiti milost moraju pokazati milost; nemojte suditi da ne budete suđeni. Istim duhom kojim budete sudili drugima i vama će biti suđeno. Milost ne poništava djelovanje kozmičke pravde. Na koncu će se pokazati istinitim ono što je rečeno: „Tko zatvori uho svoje pred vikom siromaha, i sam će jednoga dana vikati za pomoć, ali ga nitko neće uslišati.“ Iskrenost svake molitve jamstvo je njezina uslišenja; duhovna mudrost i kozmička dosljednost svake molbe određuju vrijeme, način i stupanj njezina uslišenja. Mudar otac neće doslovce odgovoriti na nepromišljene molitve svoje neuke i neiskusne djece, premda djeca mogu crpiti veliku radost i istinsko duševno ispunjenje iz iznošenja takvih besmislenih molbi.
146:2.7 (1639.2) 6. Nakon što se bezrezervno budete predali izvršenju volje nebeskog Oca, bit će vam uslišene sve molbe jer će vaše molitve biti u potpunom skladu s Očevom voljom, a Očeva se volja uvijek očituje u svim domenama njegova prostranog svemira. Ono što istinski sin želi i što beskrajni Otac hoće JEST. Ovakva molitva ne može ostati neuslišana, dok nijedna druga molba ne može biti u potpunosti uslišana.
146:2.8 (1639.3) 7. Molba pravednog čovjeka predstavlja djelo vjere Božjeg djeteta koje otvara vrata Očeve riznice dobrote, istine i milosti, a ti dobri darovi već dugo čekaju da im sin priđe i da ih osobno primi. Molitva ne mijenja Božji stav prema čovjeku, ali mijenja čovjekov stav prema nepromjenjivom Ocu. Motivacija molitve daje joj pravo pristupa Božjem uhu, a ne društveni, ekonomski ili vanjski religiozni status onoga koji moli.
146:2.9 (1639.4) 8. Molitva se ne može koristiti kako bi se izbjegla ograničenja vremena ili nadišle zapreke prostora. Molitva nije vještina kojom se uzdiže samoga sebe ili stječe nepravedna prednost nad svojim bližnjima. Posve sebična duša nije u stanju moliti u pravom smislu te riječi. Isus je rekao: „Neka vam najveća radost bude u Božjoj naravi i on će vam zasigurno ispuniti iskrene želje vašega srca.“ „Povjeri svoj put Gospodinu; uzdaj se u njega i on će djelovati.“ „Jer Gospodin čuje vapaj ubogih i obazire se na molitvu siromašnih.“
146:2.10 (1639.5) 9. „Ja sam došao od Oca; ako se, dakle, nađete u nedoumici što ćete tražiti od Oca, zamolite u moje ime, i ja ću predočiti vašu molbu u skladu s vašim istinskim željama i potrebama i u skladu s voljom moga Oca.“ Čuvajte se velike opasnosti da ne postanete samoživi u svojim molitvama. Nemojte se mnogo moliti za sebe; molite se više za duhovni napredak svoje braće. Izbjegavajte materijalističke molitve; molite se u duhu i za obilje plodova duha.
146:2.11 (1639.6) 10. Kad se molite za bolesne i onemoćale, nemojte očekivati da će vaše molitve zauzeti mjesto brižne i inteligentne službe potrebama tih nevoljnika. Molite se za blagostanje svojih obitelji, prijatelja i bližnjih, a naročito se molite za one koji vas proklinju i s ljubavlju se založite za one koji vas progone. „Ali neću vam reći kada da molite. Jedino vas duh koji prebiva u vama može potaknuti da izgovorite one molbe koje izražavaju vaš unutarnji odnos s Ocem duhova
146:2.12 (1640.1) 11. Mnogi će pribjeći molitvi jedino kad se nađu u nevolji. Ova je navika nepromišljena i zavaravajuća. Dobro je da se obratite Bogu kad se nađete pod pritiskom, ali trebate govoriti s Ocem i kad je sve u redu s vašom dušom. Neka vaše istinske molbe uvijek budu izrečene u tajnosti. Neka ljudi ne čuju vaše osobne molitve. Molitve zahvalnosti prikladne su za skupine vjernika, ali molitva čovjekove duše osobna je stvar. Postoji samo jedan oblik molitve koji je prikladan za svu Božju djecu, a to je: „Ipak, neka bude tvoja volja.“
146:2.13 (1640.2) 12. Svi vjernici u ovo evanđelje trebaju iskreno moliti za promicanje nebeskog kraljevstva. Od svih molitava iz hebrejskih spisa Isus je s najvećim odobravanjem govorio o molbi psalmista: „Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni. Očisti me od tajnih grijeha i čuvaj svoga slugu od preuzetnog prijestupa.“ Isus je nadugo govorio o odnosu između molitve i nepromišljenog i uvredljivog govora, citirajući: „Na usta mi, Gospodine, stražu postavi; čuvaj vrata usana mojih.“ „Čovjekov jezik“, rekao je Isus, „ud je koji malo ljudi može ukrotiti, ali duh u čovjeku može preobraziti taj neobuzdani ud u blag glas trpeljivosti i nadahnjujućeg služitelja milosrđa.“
146:2.14 (1640.3) 13. Isus je učio da je molitva za božansko vodstvo na putu zemaljskog života po važnosti odmah iza molbe za spoznajom Očeve volje. U stvarnosti, to znači molitvu za božansku mudrost. Isus nikada nije učio da se ljudsko znanje i posebna vještina mogu steći molitvom. Ali učio je da je molitva čimbenik proširenja čovjekove sposobnosti za primanje prisutnosti božanskog duha. Kada je Isus poučavao svoje suradnike da mole u duhu i istini, objasnio je da pritom misli na iskrenu molitvu u skladu s vlastitim prosvjetljenjem, na molitvu cijelim srcem i razumno, ozbiljno i ustrajno.
146:2.15 (1640.4) 14. Isus je upozorio svoje učenike da ne trebaju misliti kako će njihove molitve biti djelotvornije zbog kićenih izraza, lijepo sročenih fraza, posta, pokore ili prinošenja žrtava. Skrenuo je pozornost svojim vjernicima na to da mogu upotrijebiti molitvu kao sredstvo za prijelaz od zahvaljivanja do istinskog štovanja. Isus je izrazio žaljenje što ljudi u svojim molitvama i u procesu štovanja posvećuju tako malo vremena zahvaljivanju Bogu. Ponovno je citirao: „Dobro je zahvaljivati Gospodinu, opjevati ime Svevišnjega, priznati njegovu brižnu ljubav svakoga jutra i njegovu vjernost svake noći, jer me Bog veseli svojim djelima. U svemu je dobro zahvaljivati u skladu s Božjom voljom.“
146:2.16 (1640.5) 15. Isus je zatim rekao: „Ne brinite se neprestano i pretjerano za svoje svagdašnje potrebe. Neka vas ne muče problemi vaše zemaljske egzistencije, već u svemu iznesite svoje potrebe pred svojim nebeskim Ocem molitvom i prošnjom, u duhu iskrene zahvalnosti.“ Zatim je citirao iz Pisama: „Božje ću ime hvaliti pjesmom i veličati ga zahvaljivanjem. To će Gospodinu biti milije nego žrtva vola ili junca s rogovima i papcima.“
146:2.17 (1641.1) 16. Isus je poučavao svoje sljedbenike da, nakon što upute svoje molitve Ocu, neko vrijeme ostanu u tihoj prijemčivosti kako bi duhu koji u njima prebiva pružili bolju priliku da govori duši koja sluša. Očev duh najbolje govori čovjeku kada se ljudski um nalazi u stanju istinskog štovanja. Boga štujemo uz pomoć Očeva duha koji u nama prebiva i prosvjetljenjem ljudskog uma kroz službu istine. Isus je poučavao da štovanje sve više čini čovjeka sličnim biću koje se štuje. Štovanje je preobražavajuće iskustvo kojim se konačno biće postupno približava prisutnosti Beskonačnog i naposljetku je doseže.
146:2.18 (1641.2) Isus je svojim apostolima kazao mnoge druge istine o čovjekovu zajedništvu s Bogom, ali malo ih je bilo sposobno u potpunosti obuhvatiti njegova učenja.
3. ZASTOJ U RAMI
146:3.1 (1641.3) Isus je u Rami vodio znamenitu raspravu sa starijim grčkim filozofom koji je vjerovao da su znanost i filozofija dovoljne kako bi zadovoljile potrebe ljudskog života. Isus je strpljivo i suosjećajno saslušao ovog grčkog učitelja, odobrio istinu u mnogome što je ovaj rekao, te je na koncu skrenuo njegovu pažnju na činjenicu da nije uspio objasniti „odakle, zašto i kamo“, te je rekao: „Gdje ti završiš, mi počinjemo. Religija je otkrivenje ljudskoj duši koje se bavi duhovnim stvarnostima što ih sam um nije u stanju otkriti ili potpuno shvatiti. Intelektualna nastojanja mogu obznaniti činjenice života, ali evanđelje kraljevstva razotkriva istine bitka. Ti vodiš raspravu o materijalnim sjenama istine; hoćeš li sada poslušati dok ti kažem o vječnim i duhovnim stvarnostima koje bacaju ove prolazne vremenske sjene materijalnih činjenica smrtne egzistencije? Više od jednog sata Isus je poučavao ovog Grka o spasonosnim istinama evanđelja kraljevstva. Stari je filozof bio prijemčiv za Učiteljev način pristupa i, budući da je bio iskrena srca, brzo je povjerovao u ovo evanđelje spasenja.
146:3.2 (1641.4) Apostoli su bili pomalo uznemireni otvorenim načinom Isusova prihvaćanja mnogih tvrdnji ovoga Grka, ali Isus im je nakon ove rasprave nasamo rekao: „Moja djeco, neka vas ne čudi moja snošljivost prema grčkoj filozofiji. Istinita i nepatvorena unutarnja sigurnost nikada ne strahuje od vanjske analize, jednako kao što se istina ne boji iskrene kritike. Nikada ne zaboravite da netrpeljivost predstavlja masku kojom čovjek pokušava prikriti potajne sumnje u istinitost svojih uvjerenja. Čovjeku nikada neće smetati stav njegova bližnjega ako je potpuno uvjeren u istinu onoga u što svesrdno vjeruje. Hrabrost je pouzdanje u potpunu iskrenost u pogledu onoga što čovjek tvrdi da vjeruje. Iskreni ljudi ne boje se kritičkog preispitivanja svojih istinskih uvjerenja i plemenitih ideala.“
146:3.3 (1641.5) Druge večeri u Rami Toma je upitao Isusa: „Učitelju, kako će novi vjernik u tvoja učenja uistinu znati, stvarno biti siguran u istinu ovog evanđelja kraljevstva?“
146:3.4 (1641.6) Isus je rekao Tomi: „Tvoje uvjerenje da si ušao u obitelj Oca kraljevstva i da ćeš vječno preživjeti sa svom djecom kraljevstva u cjelosti je stvar osobnog iskustva — vjere u riječ istine. Duhovno uvjerenje jednako je tvom osobnom religijskom iskustvu vječnih stvarnosti božanske istine, a inače je jednako tvom inteligentnom razumijevanju stvarnosti istine, uvećanom za tvoju duhovnu vjeru i umanjenom za tvoje iskrene sumnje.“
146:3.5 (1642.1) „Sin prirodno ima život Oca. Vi ste sinovi Boga zato što u sebi imate živi duh Oca. Vi preživljavate svoj život u materijalnom svijetu tijela zato što ste poistovjećeni s Očevim živim duhom, darom vječnog života. Mnogi su, istina, imali ovaj život prije nego što sam ja došao od Oca i mnogi su primili ovaj duh zato što su vjerovali mojim riječima; ali kažem vam, nakon što se budem vratio k Ocu, on će poslati ovaj duh u srca svih ljudi.
146:3.6 (1642.2) „Premda ne možete razabrati djelovanje božanskog duha u svom umu, postoji praktična metoda za otkrivanje stupnja do kojeg ste prepustili upravljanje snagama svoje duše učenju i vodstvu ovog unutarnjeg duha nebeskog Oca, a to je stupanj vaše ljubavi prema bližnjima. Ovaj duh Oca sudjeluje u Očevoj ljubavi i, kada ovlada čovjekom, nepogrešivo ga vodi prema štovanju Boga i ljubavi prema bližnjima. Isprva vjerujete da ste sinovi Boga zato što vas moja učenja čine svjesnijima unutarnjeg vodstva prisutnosti našeg Oca u vama; ali uskoro će Duh Istine biti izliven na sve ljude i živjet će među ljudima i poučavati sve ljude, upravo kao što ja sada živim među vama i govorim vam riječi istine. Ovaj će vam Duh Istine, govoreći u prilog duhovnim obdarenostima vaših duša, pomoći spoznati da ste sinovi Boga. On će nepogrešivo svjedočiti zajedno s Očevom prisutnošću koja prebiva u vama, vašim duhom, koji će tada prebivati u svim ljudima kao što sada prebiva u nekima, govoreći vam da ste u stvarnosti sinovi Boga.“
146:3.7 (1642.3) „Svako će zemaljsko dijete koje slijedi vodstvo ovog duha s vremenom upoznati volju Boga, a onaj koji se preda volji moga Oca ostat će zauvijek. Do sada vam nije bio jasno predočen put koji vodi od zemaljskog života do vječnog stanja, ali ovaj put postoji, kao što je uvijek postojao, i ja sam ga došao obnoviti i oživjeti. Onaj koji uđe u kraljevstvo već ima vječni život — on neće propasti. Ali vi ćete bolje razumjeti mnogo toga nakon što se ja vratim k Ocu i nakon što budete mogli svoja sadašnja iskustva promatrati retrospektivno.“
146:3.8 (1642.4) Svi koji su čuli ove blažene riječi našli su u njima veliko ohrabrenje. Židovska učenja bila su nejasna i nesigurna u pogledu opstanka pravednika, pa je Isusovim sljedbenicima bilo osvježavajuće i nadahnjujuće čuti ove tako određene i pozitivne riječi sigurnosti o vječnom opstanku svih istinskih vjernika.
146:3.9 (1642.5) Apostoli su nastavili propovijedati i krstiti vjernike, dok su prema običaju išli od kuće do kuće, tješeći potištene i služeći bolesnima i onemoćalima. Apostolska se organizacija proširila tako da je sada svaki Isusov apostol imao jednog Ivanova apostola za suradnika; Abner je bio Andrijin suradnik, i ovaj je plan ostao na snazi sve dok nisu ponovo otišli u Jeruzalem na sljedeću Pashu.
146:3.10 (1642.6) Isusove posebne pouke tijekom njihova boravka u Zebulunu uglavnom su se odnosile na daljnje rasprave o uzajamnim obvezama u kraljevstvu, a obuhvaćale su učenja kojima je nastojao razjasniti razliku između osobnog religijskog iskustva i prijateljskih odnosa koji proizlaze iz društvenih religijskih obveza. Bio je to jedan od rijetkih slučajeva kada je Učitelj raspravljao o društvenim aspektima religije. Tijekom cijelog svog zemaljskog života Isus je svojim sljedbenicima davao vrlo malo pouka o podruštvljavanju religije.
146:3.11 (1643.1) U Zebulunu je narod bio miješanog porijekla, jedva da se mogao smatrati Židovima ili poganima, i malo ih je doista vjerovalo u Isusa, premda su čuli za iscjeljivanje bolesnih u Kafarnaumu.
4. EVANĐELJE U JIRONU
146:4.1 (1643.2) Kao i mnoga druga, čak i manja mjesta širom Galileje i Judeje, Jiron je imao sinagogu, a Isus se tijekom ranijeg razdoblja svoje službe običavao subotom obraćati u tim sinagogama. Ponekad bi govorio tijekom jutarnje službe, dok bi Petar ili neki drugi apostol propovijedao poslijepodne. Isus i apostoli također su često poučavali i propovijedali na večernjim okupljanjima u sinagogi tijekom radnih dana. Premda je netrpeljivost religioznih vođa u Jeruzalemu prema Isusu sve više rasla, oni nisu imali izravnu kontrolu nad sinagogama izvan tog grada. Tek su kasnije tijekom Isusove javne službe uspjeli stvoriti tako rašireno neprijateljsko raspoloženje prema njemu da su gotovo sve sinagoge zatvorile vrata njegovu učenju. U to su vrijeme sve sinagoge Galileje i Judeje bile otvorene za njega.
146:4.2 (1643.3) Jiron je u ono vrijeme bio mjesto opsežnih rudnika, a budući da Isus nikada nije dijelio život rudara, tijekom svojeg boravka u Jironu većinu je vremena provodio u rudnicima. Dok su apostoli obilazili domove i propovijedali na javnim mjestima, Isus je radio u rudnicima s tim podzemnim radnicima. Glas o Isusu kao iscjelitelju proširio se čak i do ovog udaljenog sela i mnogi su bolesni i nevoljni tražili njegovu pomoć, a mnogima je njegova iscjeliteljska služba uvelike pomogla. Ali ni u jednom od tih slučajeva Učitelj nije izveo takozvano čudesno iscjeljenje, osim u slučaju gubavca.
146:4.3 (1643.4) Kasnog poslijepodneva trećeg dana svojeg boravka u Jironu, Isus se vraćao iz rudnika kad je slučajno prošao uskom sporednom ulicom na putu do svojeg boravišta. Dok se približavao bijednoj kolibi jednog gubavca, bolesnik, čuvši za njegovu slavu kao iscjelitelja, odvažio mu se obratiti dok je Isus prolazio pokraj njegovih vrata, rekavši dok je klečao pred njim: „Gospodine, ako samo hoćeš, možeš me očistiti. Čuo sam poruku tvojih učitelja i ušao bih u kraljevstvo kad bih mogao biti očišćen.“ Gubavac je tako govorio zato što je među Židovima gubavcima bilo zabranjeno čak i prisustvovati u sinagogi ili na drugi način sudjelovati u javnom štovanju. Ovaj je čovjek doista vjerovao da ne može biti primljen u nadolazeće kraljevstvo ako ne pronađe lijek za svoju gubu. A kada ga je Isus vidio u njegovoj nevolji i čuo njegove riječi pune čvrste vjere, njegovo je ljudsko srce bilo dirnuto, a božanski je um bio pokrenut suosjećanjem. Dok ga je Isus gledao, čovjek je pao ničice i poklonio mu se. Tada je Učitelj ispružio ruku i, dotaknuvši ga, rekao: „Hoću — budi čist.“ I odmah je bio izliječen; guba ga više nije mučila.
146:4.4 (1643.5) Kad je Isus podigao čovjeka na noge, rekao mu je: „Pazi da nikomu ne kažeš za svoje ozdravljenje, nego tiho idi svojim putem, pokaži se svećeniku i prinesi one žrtve koje je Mojsije propisao kao svjedočanstvo svojega očišćenja.“ Ali ovaj čovjek nije učinio onako kako mu je Isus rekao. Umjesto toga, počeo je po cijelom gradu razglašavati da je Isus izliječio njegovu gubu, a budući da su ga svi u selu poznavali, ljudi su jasno mogli vidjeti da je bio očišćen od svoje bolesti. Nije otišao svećenicima, kao što ga je Isus opomenuo. Zbog toga što je nadaleko razglasio vijest da ga je Isus izliječio, za Učiteljem je pohrlilo toliko bolesnih da je sljedećeg jutra morao rano ustati i napustiti selo. Premda Isus više nije ulazio u grad, ostao je još dva dana u okolici rudnika, nastavljajući poučavati vjernike među rudarima o evanđelju kraljevstva.
146:4.5 (1644.1) Ovo je očišćenje gubavca bilo prvo takozvano čudo koje je Isus do tog vremena svjesno i namjerno izveo. I doista je bila riječ o pravoj gubi.
146:4.6 (1644.2) Iz Jirona su otišli u Gišalu, gdje su proveli dva dana promičući evanđelje, nakon čega su otišli u Koroazin, gdje su proveli gotovo tjedan dana propovijedajući radosnu vijest; ali u Koroazinu nisu uspjeli pridobiti mnogo vjernika za kraljevstvo. Ni u jednom mjestu u kojem je Isus do tada poučavao nije se susreo s tako općim odbacivanjem svoje poruke. Boravak u Koroazinu ostavio je većinu apostola prilično obeshrabrenima, tako da su Andrija i Abner s velikom mukom nastojali održati hrabrost svojih suradnika. I tako su, tiho prošavši kroz Kafarnaum, nastavili prema selu Madonu, gdje nisu bili mnogo uspješniji. Većina apostola smatrala je da je njihov neuspjeh u tim gradovima, koje su tako nedavno posjetili, bio posljedica Isusova ustrajanja da se u svojem poučavanju i propovijedanju suzdrže od toga da ga spominju kao iscjelitelja. Kako su samo željeli da očisti još kojeg gubavca ili da na neki drugi način tako očigledno pokaže svoju moć da privuče pažnju naroda! Ali Učitelj nije popuštao njihovim usrdnim nagovaranjima.
5. POVRATAK U KANU
146:5.1 (1644.3) Apostoli su se jako obradovali kad im je Isus rekao: „Sutra idemo u Kanu.“ Znali su da će ih ondje ljudi naklonjeno saslušati jer je Isus bio dobro poznat u Kani. Dobro su napredovali u svojem radu na pridobivanju ljudi za kraljevstvo kad je trećeg dana u Kanu stigao ugledni građanin Kafarnauma, Tit, koji je bio djelomični vjernik i čiji je sin bio teško bolestan. Čuo je da je Isus u Kani, pa je požurio k njemu. Među vjernicima u Kafarnaumu vladalo je uvjerenje da Isus može izliječiti svaku bolest.
146:5.2 (1644.4) Kad je ovaj kraljevski činovnik pronašao Isusa u Kani, preklinjao ga je da požuri u Kafarnaum i izliječi njegova sina, koji je bio na samrti. Dok su apostoli stajali po strani u nijemom iščekivanju, Isus je pogledao oca bolesnog dječaka i rekao: „Dokle ću vas trpjeti? Božja je moć među vama, ali ako ne vidite znakove i ne budete svjedočili čudima, odbijate vjerovati.“ A kraljevski je činovnik preklinjao Isusa govoreći: „Gospodine moj, vjerujem, ali dođi prije nego što mi dijete umre, jer kad sam ga ostavio, već je bio na samrti.“ Isus je na trenutak pognuo glavu u tihoj meditaciji, nakon čega je iznenada rekao: „Vrati se svojem domu; tvoj će sin živjeti.“ Tit je povjerovao Isusovim riječima i požurio natrag u Kafarnaum. Dok se vraćao, sluge su mu izašle ususret i rekle: „Raduj se, jer je tvojem sinu bolje — živ je.“ Tit ih je tada upitao u koji se sat dječaku počelo popravljati stanje, a kad su sluge odgovorile: „Jučer oko sedmog sata napustila ga je groznica“, otac se sjetio da je upravo u taj sat Isus rekao: „Tvoj će sin živjeti.“ Tit je od tog trenutka svim srcem vjerovao, a povjerovala je i cijela njegova obitelj. Njegov je sin postao moćan služitelj kraljevstva i kasnije položio svoj život zajedno s onima koji su stradali u Rimu. Premda su svi članovi Titova kućanstva, njegovi prijatelji, pa čak i svi apostoli ovaj događaj smatrali čudom, on to zapravo nije bio. Barem nije bio čudo iscjeljenja tjelesne bolesti. Bio je to samo slučaj predznanja o tijeku prirodnog zakona, upravo onakvog znanja kojem se Isus često pribjegavao nakon svojeg krštenja.
146:5.3 (1645.1) Isus je ponovo bio prisiljen požuriti iz Kane zbog pretjerane pažnje koju je ovaj drugi takav slučaj privukao njegovoj službi u ovom selu. Žitelji Kane nisu zaboravili pretvaranje vode u vino, a sada, nakon što se smatralo da je izliječio sina kraljevskog činovnika na tako velikoj udaljenosti, dolazili su k njemu u velikom broju, ne samo dovodeći bolesne i onemoćale nego i šaljući glasnike s molbama da izliječi bolesnike na udaljenim mjestima. Kad je Isus vidio da je cijela okolica uznemirena, rekao je: „Idemo u Nain.“
6. NAIN I UDOVIČIN SIN
146:6.1 (1645.2) Ovi su ljudi vjerovali u predznake; cijela je generacija bila sklona tražiti čuda. U ovom su razdoblju ljudi središnje i južne Galileje već počeli očekivati čuda od Isusa i njegove osobne službe. Deseci, pa i stotine iskrenih ljudi koji su patili od posve nervnih poremećaja i bili pogođeni emocionalnim smetnjama dolazili su pred Isusa, a zatim se vraćali svojim prijateljima govoreći da ih je Isus ozdravio. Ovi su neuki i prostoumni ljudi takve slučajeve mentalnog oporavka smatrali tjelesnim ozdravljenjima, čudesnim izliječenjima.
146:6.2 (1645.3) Dok se Isus spremao otići iz Kane u Nain, za njim je pošlo veliko mnoštvo vjernika i mnogih radoznalih ljudi. Bili su željni vidjeti čudotvorna i nesvakidašnja djela i nisu bili razočarani. Kako su se Isus i apostoli približavali gradskim vratima, naišli su na pogrebnu povorku koja je išla prema obližnjem groblju noseći jedinog sina jedne nainske udovice. Ova je žena uživala veliko poštovanje i polovica je sela slijedila one koji su nosili nosila s ovim navodno mrtvim mladićem. Kad je pogrebna povorka stigla do Isusa i njegovih sljedbenika, udovica i njezini prijatelji prepoznali su Učitelja i preklinjali ga da vrati sina u život. Njihovo je očekivanje čuda bilo toliko snažno da su mislili kako Isus može izliječiti svaku ljudsku bolest, pa zašto takav iscjelitelj ne bi mogao čak i podići mrtvoga? Dok su ga tako usrdno molili, Isus je prišao, podigao pokrov s nosila i pregledao mladića. Kad je ustanovio da mladić zapravo nije mrtav, shvatio je kakvu je tragediju njegova prisutnost mogla spriječiti; stoga se okrenuo majci i rekao: „Ne plači. Tvoj sin nije mrtav; on spava. Bit će ti vraćen.“ Zatim je uzeo mladića za ruku i rekao: „Probudi se i ustani.“ A mladić, za kojega se do tada smatralo da je mrtav, uskoro je sjeo i počeo govoriti, a Isus ih je poslao njihovim domovima.
146:6.3 (1645.4) Isus je pokušavao stišati narod dok im je uzalud nastojao objasniti da mladić zapravo nije bio mrtav, da ga nije povratio iz groba, ali sve je bilo uzalud. Svjetina koja ga je pratila, kao i cijeli Nain, dosegnuli su najvišu točku emocionalnog ludila. Neke je obuzeo strah, druge panika, dok su se neki odali molitvama i jadikovanju zbog svojih grijeha. Tek u sitne sate bilo je moguće navesti ljude da se raziđu. I naravno, unatoč Isusovim tvrdnjama da mladić nije bio mrtav, svi su ustrajali u tome da je događaj bio pravo čudo, podizanje mrtvaca iz groba. Premda im je Isus rekao da mladić nije bio mrtav, nego da je čvrsto spavao, oni su odgovorili da je to bio slikovni izraz koji je označavao smrt i ukazivali na to da je Isus uvijek s velikom skromnošću pokušavao prikriti svoja čuda.
146:6.4 (1646.1) Tako se pronijela vijest širom Galileje i Judeje da je Isus podigao udovičina sina iz mrtvih, i mnogi su koji su čuli ovu vijest u nju povjerovali. Isus, štoviše, nikada nije uspio uvjeriti sve svoje apostole da udovičin sin nije bio uistinu mrtav kad mu je rekao da se probudi i ustane. Ipak, dovoljno ih je uvjerio da su svi osim Luke izostavili ovaj događaj iz svojih zapisa, dok ga je Luka zabilježio onako kako mu je bio ispričan. Isusa je ponovno opsjedalo mnoštvo ljudi tražeći od njega ozdravljenje, pa je narednog jutra morao otići u Endor.
7. U ENDORU
146:7.1 (1646.2) U Endoru se Isus uspio skloniti na nekoliko dana od nametljivih masa koje su tražile fizičko ozdravljenje. Za vrijeme boravka u ovom mjestu, Učitelj je radi pouke apostolima ispričao pripovijest o kralju Šaulu i vještici iz Endora. Isus je objasnio apostolima da neće dugo potrajati prije nego što zla i pobunjenička srednja bića, koja su se često predstavljala ljudima kao duhovi mrtvih, budu stavljena pod nadzor i više ne budu mogla činiti ove neobične stvari. Rekao je svojim sljedbenicima da, nakon njegova povratka Ocu i nakon što izliju svoj duh na sve ljude, ova bića poluduha — takozvani nečisti duhovi — više neće moći opsjedati slaboumne i zle smrtnike.
146:7.2 (1646.3) Isus je nadalje objasnio apostolima da se duhovi preminulih ljudskih bića ne vraćaju u svijet svojega porijekla kako bi komunicirali sa svojim živim bližnjima. Tek nakon isteka jedne dispenzacijske epohe uspinjući duh smrtnog čovjeka moći će se vratiti na Zemlju, i to samo u iznimnim slučajevima i kao dio duhovne administracije planeta.
146:7.3 (1646.4) Nakon što su se dva dana odmorili, Isus je rekao apostolima: „Sutra idemo u Kafarnaum gdje ćemo se zadržati i poučavati dok se okolica ne smiri. Kod kuće će se do tada već donekle oporaviti od svega što se dogodilo.”