Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 146
PRVA PROPOVJEDNA TURNEJA GALILEJOM
Sekcije
POGLAVLJE 146
PRVA PROPOVJEDNA TURNEJA GALILEJOM
146:0.1 (1637.1) Prva javna turneja posvećana propovijedi na teritoriji Galileje započela je u nedjelju 18. siječnja 28. godine P.K. i trajala je otprilike dva tjedna, sve do povratka u Kafarnaum 17. ožujka iste godine. Pri ovoj su turneji Isus i apostoli, u suradnji s negdašnjim Ivanovim apostolima, promicali evanđelje i krstili vjernike u Rimonu, Jotapati, Rami, Zebulunu, Jironu, Gišali, Korozainu, Madonu, Kani, Nainu i Endoru. U ovim su gradovima noćili i radili, dok su u mnogim manjim gradovima promicali evanđelje kraljevstva dok su kroz njih prolazili.
146:0.2 (1637.2) Bio je to prvi put da je Isus dopustio svojim suradnicima da propovijedaju bez nadzora. Pri ovoj ih je turneji jedino tri puta ispravio; opomenuo ih je da ne idu u Nazaret i da ne skreću pažnju na sebe pri prolasku kroz Kafarnaum i Tiberijadu. Apostoli su našli veliko zadovoljstvo u tome što su konačno imali slobodu propovijedati i poučavati bez nadzora, i s velikim su se entuzijazmom i radošću bacili na posao promicanja evanđelja, pružanja utjehe bolesnicima i krštenja vjernika.
1. PROPOVIJED U RIMONU
146:1.1 (1637.3) Gradić Rimon je nekoć bio posvećen iskazanju obožavanja Ramanu, babilonskom bogu zraka. Mnoga su ranija babilonska i kasnija zaratustrička učenja još uvijek u sebi nosila tragove rimonizma; Isus i dvadeset četvorica su stoga posvetili dosta vremena objašnjavajući razliku između ovih starijih vjerovanja i novog evanđelja kraljevstva. Petar je ovdje održao jednu od najbitnih propovijedi svoje rane karijere o “Aronu i zlatnom teletu.”
146:1.2 (1637.4) Premda su mnogi žitelji Rimona prihvatili Isusova učenja, u kasnijim su godinama stvorili velike nevolje svojoj braći. Vrlo je teško u kratkom vijeku jednog ljudskog života skrenuti narod s puta obožavanja prirode na put punog prihvaćanja društevnih vrijednosti i poštovanja duhovnog ideala.
146:1.3 (1637.5) Mnoge su naprednije babilonske i perzijske ideje svjetla i tame, dobra i zla, vremena i vječnosti, kasnije postale dijelom doktrina takozvanog kršćanstva i njihovim su primitkom kršćanska učenja postala kratkoročno prihvatljivija bliskoistočnim narodima. Na isti su način pripajanjem mnogih Platonovih teorija idealnog duha i nevidljivog uzorka svih vidljivih i materijalnih stvari, koja je Filon kasnije adaptirao i uveo u sastav hebrejske teologije, Pavlova kršćanska učenja postala prihvatljivija zapadnim Grcima.
146:1.4 (1637.6) U Rimonu je Todan prvi put čuo evanđelje kraljevstva koje je zatim pronio do i preko područja Mezopotamije. On je bio među prvima koji su propovijedali radosnu vijest narodima s one strane Eufrata.
2. U JOTAPATI
146:2.1 (1638.1) Dok je svagdašnji svijet iz Jotapate rado slušao Isusa i njegove apostole, i dok su mnogi prihvatili evanđelje kraljevstva, govor koji je Isus uputio dvadeset četvorici druge večeri uoči njihovog boravka u ovom malom gradu predstavlja najbitnije obilježje njihove misije u Jotapati. Natanije je bio zbunjen u vezi Učiteljeve teorije o svagdašnjoj molitvi, molitvi zahvalnici i iskazanju obožavanja, i kao odgovor na njegovo pitanje Isus je iskoristio priliku kako bi im podrobnije objasnio svoja učenja. Na suvremenom jeziku, naglasio je slijedeće ideje:
146:2.2 (1638.2) 1. Korak po korak, svjesno i ustrajno njegovanje zla u ljudskom srcu uništava vezu koja se molitvom održava između ljudske duše i krugova duha koji omogućuju komunikaciju između čovjeka i njegovog Stvoritelja. Bog prirodno čuje molbe svoga djeteta, ali u onim slučajevima gdje ljudsko srce svjesno i ustrajno oduči njegovati ideje nepravednosti, postupno dolazi do prekida komunikacije između zemaljskog djeteta i nebeskog Oca.
146:2.3 (1638.3) 2. Molitva je mrska i neprihvatljiva Rajskim Božanstvima ako se protivi poznatim i utemeljenim Božjim zakonima. Ako čovjek odbije poslušati riječi kojima se Bogovi obraćaju svojoj tvorevini jezikom zakona duha, uma i materije, kao rezultat ovog svjesnog i namjernog prezira u srcu ljudskog bića, zatvaraju se uši ličnosti duha pred osobnim molbama ovako naposlušnog i zlog smrtnika. Isus se pozvao na proroka Zahariju kad je rekao apostolima: “Ali oni ne htjedoše posušati, već prkosno okrenuše leđa i zatisnuše uši da ne bi čuli. Istina, otvrdnuše srcem kao kremen, da ne bi čuli moj zakon i riječi koje im šaljem mojim duhom preko drevnih proroka; i zato im se na krive glave sručiše posljedice njihovih zlih misli. I zato, kao što sam ja zvao a oni ne slušaše, tako sad oni zovu a ja ne slušam.” Isus je zatim citirao riječi starog mudraca koji je rekao: “Tko uklanja uho svoje da ne sluša Zakona, i molitva je njegova mrska.”
146:2.4 (1638.4) 3. Kad čovjek otvori ljudski kraj kanalakomunikacije koji ga povezuje s Bogom, on odmah počinje primati neprekidnu rijeku božanske blagosti upućene zemaljskim smrtnicima. Kad čovjek čuje kako Božji duh govori u njegovom srcu, ovaj doživljaj sam po sebi garantira činjenicu da Bog istovremeno čuje molitve ovog čovjeka. Pitanje oproštenja grijeha djeluje na isti nepogrešivi način. Otac na nebu oprosti čovjeku prije nego se čovjek sjeti tražiti oproštenje, ali ovo oproštenje ne može postati dijelom čovjekovog osobnog religioznog iskustva sve do on sam ne oprosti svojim bližnjima. Božje oproštenje samo po sebi nije uvjetovano čovjekovim oproštenjem njegovim bližnjima, već je tako uvjetovan čovjekov doživljaj ovog oproštenja. Molitva koju je Isus ostavio svojimapostolimapriznajeovučinjenicusinhronizacijebožanskogiljudskogoproštenja.
146:2.5 (1638.5) 4. Svemirom vlada jedan temeljni zakon pravde koji se ne može poremetiti apelima milosti. Posve sebična bića vremensko-prostornih domena nisu u stanju primiti nesebična veličanstva Raja. Ništa, uključujući i samu beskonačnu ljubav Boga prema ljudima, ne može prinuditi čovjeka da primi vječno spasenje ako čovjek ne želi preživjeti. Dok milost zbilja ima širok spektar podarenja, na koncu konca, postoje određeni zakoni pravde koji ne mogu biti poništeni ni samim spojem ljubavi i milosti. Isus se ponovo pozvao na hebrejske spise kad je rekao: “Koliko sam vas zvao, a vi ste odbijali; pružao sam ruku, ali je nitko ne opazi. Nego ste odbacili svaki moj savjet i niste poslušali moje opomene; i zbog ovog buntovničkog stava i vi ćete mene zvati, ali se ja neću odazvati. Kako niste izabrali ovaj načina života, tražit ćete me, ali me nećete naći.”
146:2.6 (1639.1) 5. Oni koji žele primiti milost moraju pokazati milost; nemojte suditi da ne budete suđeni. Istim duhom kojim budete sudili drugima i vama će biti suđeno. Milost ne poništava djelovanje kozmičke pravde. Na koncu ćete vidjeti istinu onoga što je rečeno: “Tko zatvori uho svoje pred vikom siromaha, i sam će vikati, ali ga neće nitko uslišati.” Garancija uslišenja svake molitve počiva u njezinoj iskrenosti; duhovna mudrost i kozmička dosljednost svake molbe određuju vrijeme, način i stupanj njezinog uslišenja. Mudar otac neće doslovce odgovoriti na nepromišljene molitve svoje neiskusne i nezrele djece, premda djeca mogu naći veliko zadovoljstvo i duboki duševni mir u ovim besmislenim molbama.
146:2.7 (1639.2) 6. Nakon što se bezrezervno budete predali izvršenju volje nebeskog Oca, bit će vam uslišene sve molbe zbog toga što će vaše molitve biti u potpunom skladu s Očevom voljom, a Očeva se volja uvijek ispoljava u svim domenama njegovog prostranog svemira. Ono što istinski sin poželi a što je u skladu s Očevom voljom JESTE. Ovakva vrsta molitve ne može ostati neuslišena, dok ni jedna druga molitva ne može primiti puni odgovor.
146:2.8 (1639.3) 7. Molba pravednog čovjeka predstavlja djelo vjere Božjeg djeteta koje otvara vrata Očeve riznice dobrote, istine i milosti, vrijednih darova koji strpljivo čekaju da im sin priđe i da ih bude spreman osobno primiti. Molitva ne mijenja stav Boga prema čovjeku, ali ona mijenja čovjekov stav prema nemijenjajućem Ocu. Motivacija čovjekove molitve predstavlja vrata koja otvaraju božansko uho, a ne bilo kakva obilježja moliteljevog društvenog, ekonomskog ili površno religioznog statusa.
146:2.9 (1639.4) 8. Molitva ne može biti upotrijebljana kako bi se premostio učinak vremena i prevazišle zapreke prostora. Molitva nije vještina kojom se gradi osjećaj više vrijednosti nad drugim ljudima ili bilo kakva nepoštena prednost nad čovjekovim bližnjima. Posve sebična osoba nije u stanju moliti u pravom svjetlu istine. Isus je rekao: “Neka vam najveća radost bude priroda Božja, i on će ispunti svaku iskrenu želju vašeg srca.” “Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će te voditi.” Jer on će da se osvrne na prošnju ubogih i ne prezre molitve njihove.”
146:2.10 (1639.5) 9. “Ja sam došao od Oca; ako se, dakle, nađete u nedoumici što ćete tražiti od Oca, zamolite u moje ime, i ja ću predočiti vašu molbu u skladu s vašim istinskim željama i potrebama i u skladu s voljom moga Oca.” Čuvajte se od opasnosti da ne postanete samoživi u svojim molitvama. Nemojte se stalno moliti samo za sebe; molite se za duhovni napredak svoje braće. Izbjegavajte materijalističke molitve; molite se u duhu i tražite bogatstvo plodova duha.
146:2.11 (1639.6) 10. Kad se molite za one koji su bolesni i onemoćali, nemojte misliti da će vaše molitve zauzeti mjesto brižne i inteligentne pomoći ovim unesrećenim osobama. Molite se za blagostanje svojih obitelji, prijatelja i bližnjih, a naročito se molite za one koji vas proklinju i s ljubavlju se založite za one koji vas progone. “Ali neću vam reći kada ćete se moliti. Jedino vas vaš unutarnji duh može navesti da izgovorite riječi koje izražavaju vaš unutarnji odnos s Ocem duhova.”
146:2.12 (1640.1) 11. Mnogi će pribjeći molitvi jedino kad se nađu u nevolji. Ova je navika nepromišljena i zavarljiva. Dobro je da se obratite Bogu kad se nađete pod pritiskom, ali trebate govoriti s Ocem i kad je sve u redu s vašom dušom. Neka vaše istinske molbe uvijek budu poznate jedino vama. Neka ljudi ne čuju vašu molitvu. Grupe vjernika mogu moliti u znak zahvale, ali molitva čovjekove duše uvijek treba biti osobna. Postoji samo jedan oblik molitve koji prikladno mogu upotrijebiti sva Božja djeca, a to je: “Neka bude tvoja volja.”
146:2.13 (1640.2) 12. Svi vjernici u ovo evanđelje trebaju iskreno moliti za promicanje nebeskog kraljevstva. Od svih molitvi iz hebrejskih spisa, najsrdačnije je odobrio molitvu iz Psalma: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni. Očisti me od tajnih grijeha i čuvaj svoga slugu da ne posrne u preuzetni prijestup.” Isus je nadugo govorio o odnosu između molitve i neobuzdanih i uvredljivih riječi, citirajući: “Na usta mi, Gospodine, stražu postavi i stražare ne vrata usana mojih.” “Čovjekov je jezik,” Isus je rekao, “mali ud koji malo tko zna konačno ukrotiti, ali unutarnji duh može preobraziti ovaj raspojasani ud u brižni glas trpeljivosti i u impresivnog slugu milosti.”
146:2.14 (1640.3) 13. Isus je rekao da se čovjek prije svega treba moliti za poznavanje Bože volje, a da je iza ove najbitnije molitve druga po važnosti molitva za božju pomoć i usmjerenje na putu ljudskog života. Ovo u biti znači da se čovjek treba moliti za božansku mudrost. Isus nikada nije rekao da čovjek može steći svjetovno znanje i profesionalnu specijalizaciju putem molitve. Ali on je učio da molitva igra bitnu ulogu pri uvećanju čovjekovog kapaciteta da primi prisutnosti božjeg duha.Kad je Isus pozvao svoje suradnike da se mole u duhu i u istini, objasnio je da se ovo odnosi na iskrenu molitvu u skladu s čovjekovim prosvjetljenjem, na molitvu koja je svesrdna i inteligentna, iskrena i ustrajna.
146:2.15 (1640.4) 14. Isus je upozorio učenike kako ne trebaju misliti da će njihove molitve porasti u djelotvornosti zahvaljujući kitnjastim refrenima, lijepo sročenim frazama, postu, pokori ili prinošenju žrtava. Skrenuo je pažnju svojih vjernika na to da mogu upotrijebiti molitvu kao vještinu za prijelaz sa zahvalnice u istinsko obožavanje. Isus je izrazio žaljenje što ljudi posvećuju tako malo vremena u svojim molitvama i u procesu obožavanja kako bi se zahvalili Bogu. Ponovo je citirao: ”Dobro se zahvaliti Gospodinu, opjevati ime Svevišnjega, priznati njegovu brižnu ljubav svakoga jutra i njegovu vjernost svake noći, jer me Bog veseli svojim djelima. U svemu se dobro zahvaliti u skladu s Božjom voljom.”
146:2.16 (1640.5) 15. Isus je zatim rekao: “Ne brinite se tjeskobno za svoje svagdašnje potrebe. Neka vas ne muči tjeskoba u vezi problema vaše zemaljske egzistencije, već u svemu iznesite svoje potrebe vašem Ocu nebeskom prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti. Zatim je citirao iz knjiga: “Božje ću ime hvaliti propijevkom, hvalit ću ga zahvalnicom. Bit će to milije Gospodinu no bik žrtveni, milije nego junac s papcima i rozima.”
146:2.17 (1641.1) 16. Isus je savjetovao učenike da, nakon što upute molitve Ocu, ostanu u tihom stanju receptivnosti kako bi pružili priliku duhu koji u njima živi da se obrati otvorenim ušima njihove duše. Duh Oca najbolje može govoriti s čovjekom u onim časovima kad se ljudski um nalazi u stanju istinskog obožavanja.Čovjek obožava Boga putem Očevog duha koji u njemu živi i zahvaljujući prosvjetljenju ljudskog uma djelovanjem duha. Obožavanje, kako ga je Isus preporučao, služi postupnom oblikovanju čovjeka u skladu s obličjem osobe koju obožava. Obožavanje predstavlja preobražajni proces postupnog približavanja i konačnog postignuća prisutnosti Beskonačnog.
146:2.18 (1641.2) Isus je uputio mnoge druge istine svojim apostolima u vezi čovjekovog odnosa s Bogom, ali je mali broj slušatelja bio u stanju shvatiti njegova učenja.
3. ZASTOJ U RAMI
146:3.1 (1641.3) Isus je u Rami vodio znamenitu raspravu sa starijim grčkim filozofom koji je vjerovao da su znanost i filozofija bili dovoljni kako bi zadovoljili potrebe ljudskog života. Isus je strpljivo i suosjećajno saslušao ovog grčkog učitelja, odobrio istinu u mnogome što je ovaj rekao, te je na koncu skrenuo njegovu pažnju na činjenicu da nije uspio objasniti “odakle, zašto i kako,” te je rekao: “Gdje ti završiš, mi počinjemo. Religija je otkrivenje koje čovjekova duša prima u procesu odnosa s duhovnim stvarnostima koje sam um nije u stanjuotkriti ili potpuno shvatiti. Intelektualna nastojanja mogu obznaniti činjenice života, ali evanđelje kraljevstva obznanjuje istine bitka. Ti vodiš raspravu o materijalnim sjenama istine; hoćeš li mi dospustiti da te uputim na vječne i duhovne stvarnosti koje bacaju ove prolazne sjene materijalnih stvarnosti smrtne egzistencije?” Više od jednog sata Isus je govorio ovom Grku o istinama spasenja evenđelja kraljevstva. Stari je filozof jasno spoznao bit Učiteljevog pristupa i kako je bio istinski čistog srca, brzo je povjerovao u ovo evanđelje spasenja.
146:3.2 (1641.4) Apostoli su bili pomalo uznemireni otvorenim načinom Isusovog prihvaćanja mnogih tvrdnji ovoga Grka, ali Isus im je nakon ove rasprave nasamo rekao: “Moja djeco, neka vas ne čudi moja tolerantnost prema grčkoj filozofiji. Istinita i nepatvorena unutarnja sigurnost nikada ne strahuje od spoljašnje analize, jednako kao što se istina ne boji časne kritike. Nikada ne zaboravite da netrpeljivost predstavlja masku kojom čovjek pokušava prikriti potajne sumnje u istinitost svojih uvjerenja. Čovjeku nikada neće smetati proturiječni stavovi njegovog susjeda ako bude potpuno uvjeren u istinu onoga u što svesrdno vjeruje. Hrabrost je uvjerenje u potpunu instinitost onoga u što čovjek navodno vjeruje. Iskreni ljudi se ne boje kritičkog ispita svojih istinskih uvjerenja i plemenitih ideala.”
146:3.3 (1641.5) Naredne večeri u Rami, Tomo je upitao Isusa: “Učitelju, kako će novi vjernik u tvoja učenja uistinu znati, stvarno biti siguran, u istinu ovog evanđelja kraljevstva?”
146:3.4 (1641.6) Isus je rekao Tomi: “Tvoje uvjerenje u ulazak u sastav obitelji Očevog kraljevstva i u posjedovanje vječnog života koji dijeliš sa svom drugom djecom kraljevstva, u cjelosti predstavlja stvar osobnog iskustva - vjere u riječ istine. Duhovno uvjerenje nije ništa drugo nego tvoje osobno iskustvo u vječnim stvarnostima božanske istine koje se računa kao tvoje inteligentno razumijevanje istinskih stvarnosti plus tvoja duhovna vjera minus iskrene sumnje.
146:3.5 (1642.1) “Sin prirodno ima život Oca. Vi ste sinovi Boga zato što u sebi imate živi duh Oca. Imate priliku preživjeti tjelesnu smrt na materijalnom svijetu zbog toga što se možete poistovijetiti s Očevim živim duhom, darom vječnog života. Mnogi su, istina, imali ovaj život prije nego što sam ja došao od Oca i mnogi su primili ovaj duh zbog toga što su vjerovali mojim riječima; ali kažem vam, nakon što se budem vratio k Ocu, on će poslati ovaj duh u srca svih ljudi.
146:3.6 (1642.2) “Premda ne možete razabrati djelovanje božanskog duha u svom umu, postoji praktična metoda za otkrivanje stupnja do kojeg čovjek predaje kontrolu nad snagom svoje duše učenju i upravi ovog unutarnjeg duha nebeskog Oca, a to je stupanj čovjekove ljubavi prema bližnjima. Ovaj duh Ocasudjeluje u raspodjeli Očeve ljubavi i pri svojoj dominaciji nad čovjekom nepogrešivo naginje u smjeru božanske mudrosti i suosjećajnog poštovanja prema bližnjima. Vi prvo počinjete vjerovati da ste sinovi Boga zbog toga što moja učenja bude vašu svjesnost o unutarnjem vodstvu Očeve prisutnosti u vama; ali s vremenom će Duh Istine biti prolivan nad svim ljudima i on će živjeti među ljudima i sviju će poučavati, upravo kao što ja sada živim među vama i govorim riječi istine. Ovaj će vam Duh Istine, koji govori u ime duhovnih obdarenja vaših duša, pomoći da upoznate istinu da je čovjek sin Boga. On će s nepogrešivom preciznošću biti svjedok s Očevim prisustvom koje u vama živi, vašim duhom, a koje će s vremenom doći da živi u svim ljudima kao što sada živi u pojedincima, koje će vas uvjeriti u stvarnost istine da je čovjek sin Boga.
146:3.7 (1642.3) “Svako će zemaljsko dijete koje slijedi upravu ovog duha s vremenom upoznati volju Boga i oni koji se budu predali volji moga Oca imaju vječni život. Do sad vam nije bio jasno predočen put koji vodi od zemaljskog života do stadija vječnosti, ali ovaj put postoji kao što je uvijek postojao i ja sam ga došao obnoviti i oživjeti. Onaj koji uđe u kraljevstvo ima vječni život - on neće propasti. Ali vi ćete bolje shvatiti ove istine nakon što se ja vratim k Ocu i nakon to vi retrospektivno budete u stanju bolje spoznati svoja današnja iskustva.”
146:3.8 (1642.4) Svi koji su čuli ove blažene riječi našli su u njima veliko ohrabrenje. Židovska učenja nisu bila jasna i uvjerljiva u pogledu izvjesnosti opstanka ispravnih ljudi, tako da su Isusovi učenici našli veliki vigor i duboko nadahnuće u ovim snažnim i uvjerljivim riječima sigurnosti u izvjesnost vječnog života svih istinskih vjernika.
146:3.9 (1642.5) Apostoli su nastavili propovijedati i krstiti vjernike, dok su prema običaju išli od kuće do kuće, donoseći utjehu potištenim i ohrabrenje bolesim i onemoćalim ljudima. Apostolska se organizacija proširila tako da je sada svaki Isusov apostol radio s jednim Ivanovim suradnikom; Abner je radio s Andrijom; i ovaj je plan djelovao sve dok nisu ponovo otišli u Jeruzalem na proslavu Pashe.
146:3.10 (1642.6) Isusove specijalne upute prilikom boravka u Zebulunu uglavnom govore o uzajamnim dužnostima vjernika u kraljevstvu, te samim izborom učenja nastoje objasniti razliku između osobnog religioznog iskustva i društvenih odnosa religioznih obveza. Bio je to jedan od malog broja slučajeva kad je Učitelj raspravljao pitanje društvenih aspekata religije. Tijekom cijelog svog zemaljskog života Isus je vrlo rijetko raspravljao pitanje društvenog statusa religije.
146:3.11 (1643.1) U Zebulunu su ljudi bili miješani, otprilike pola-pola između Židova i drugih rasa, i jedino je mali broj uistinu povjerovao u Isusa, premda su čuli o ozdravljenju u Kafarnaumu.
4. EVANĐELJE U JIRONU
146:4.1 (1643.2) Kao i mnoga druga mjestašca širom Galileje i Judeje, Jiron je imao sinagogu i Isus se tijekom ranijeg razdoblja svoje službe obraćao narodu svake subote. Nekom je prilikom govorio prilikom jutarnje službe, dok su Petar ili neki drugi apostol držali propovijedi poslije podne. Isus i apostoli su također znali držati govore drugim danima u okviru večernjih skupova u sinagogi. Premda je iz dana u dan sve više rasla netrpeljivost religioznih vođa Jeruzalema prema Isusu, ovi učitelji nisu imali direktnu kontrolu nad sinagogama izvan Jeruzalema. Jedino su u kasnijem razdoblju Isusovog javnog rada bili u stanju proširiti gotovo univerzalan osjećaj neprijateljstva prema njemu koji je rezultirao zatvaranjem gotovo svih sinagoga njegovim učenjima. U ovo su mu vrijeme bila otvorena vrata svih sinagoga Galileje i Judeje.
146:4.2 (1643.3) Jiron je u ovo doba bio mjesto ekstenzivnog iskopavanja, i kako Isus nikada nije imao priliku sudjelovati u životnom iskustvu rudara, proveo je najveći dio vremena za vrijeme svog boravka u Jironu u rudnicima. Dok su apostoli išli od vrata do vrata i držali propovijedi po trgovima, Isus je radio s ovim podzemnim rudarima. Slava koju je Isus uživao kao iscjelitelj proširila se sve do ovog udaljenog sela i mnogi su bolesni i onemoćali ljudi došli tražiti njegovu pomoć, dok je mnogima jako pomogla njegova blagonaklonost. A ni u jednom slučaju Isus nije izveo takozvano čudo osim pri ozdravljenju gubavca.
146:4.3 (1643.4) Kasnog poslijepodneva uoči trećeg dana svog boravka u Jironu, Isus se vraćao iz rudnika kad je slučajno prošao uskom sporednom ulicom na putu do svog boravišta. Dok se u prolazu približavao kolibi jednog gubavca, ugledao ga je bolesnik koji je čuo o njegovom iscjeliteljskom glasu i koji je skupio hrabrost da mu priđe u času kad se Isus našao pored njegovih vrata, na koljenima govoreći: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti. Čuo sam poruku tvojih učitelja i želim ući u kraljevstvo ako me možeš očistiti.” Gubavac je ovako govorio zato što je prema židovskim učenjima gubavcima bilo zabranjeno ući u sinagogu i sudjelovati u bilo kakvom obliku obožavanja Boga. Čovjek je uistinu vjerovao da nije mogao ući u nastupajuće kraljevstvo ako prvo ne bude očišćen od gube. Ovaj je prizor bolesti i duh riječi čvrste vjere dirnuo Isusovo ljudsko srce i probudio suosjećajnost njegovog božanskog uma. Dok je Isus promatrao gubavca, ovaj je pao ničice i počeo hvaliti Boga. Učitelj je zatim ispružio ruku i dodirujući gubavca, rekao: “Hoću - Ozdravi.” I odmah je bila izliječena njegova guba.
146:4.4 (1643.5) Kad je Isus pokretom ruke dao znak čovjeku da ustane, rekao je: “Pazi, nikomu ne kazuj o ovom ozdravljenju već tiho idi svojim putem i pokaži se svećeniku te prinesi dar što ga propisa Mojsije kao zahvalnicu za očišćenje.” Ali ovaj čovjek nije učinio onako kako mu je Isusrekao. Umjesto toga, tek što je ozdravio, počeo je govoriti i razglašavati kako ga je Isus očistio od gube i kako su ga u gradu svi znali, ljudi su jasno mogli vidjeti da je bio očišćen od bolesti. On nije otišao svećenicima kako mu je Isus rekao da učini. Kao rezultat širenja ovih glasina o Isusovom ozdravljenju gubavca, za Učiteljem je došlo toliko bolesnika da je bio primoran poraniti sutradan ujutro i otići iz sela. Premda Isus nije ponovo ušao u grad, dva dana je ostao u blizini rudnika gdje je nastavio poučavati vjernike o evanđelju kraljevstva.
146:4.5 (1644.1) Ovo je očišćenje gubavca bilo prvo takozvano čudo koje je Isus svjesno i namjerno učinio do ovog časa. Bio je to slučaj prave gube.
146:4.6 (1644.2) Iz Jirona su otišli u Gišalu, gdje su proveli dva dana promičući evanđelje, nakon čega su otišli u Koroazin, gdje su proveli skoro tjedan dana propovijedajući radosnu vijest; ali u Koroazinu nisu uspjeli pridobiti mnogo vernika u kraljevstvo. Ni u jednom mjestu u kojem je do tada učio Isus nije susreo tako rasprostranjen osjećaj odbojnosti prema svojoj poruci. Koroazin je ostavio prilično depresivan dojam na većinu apostola, tako da su Andrija i Abner s teškom mukom nastojali podići moral svojih suradnika. I tako, nakon što su tiho prošli kroz Kafarnaum, otišli su do sela po imenu Madon, gdje su bili malo uspješniji. Apostoli su većinom vjerovali da je njihov neuspjeh pri nastojanju da pridobiju narod počivao u Isusovom ustrajnom odbijanju da djeluje kao ozdravitelj pri učenju i propovijedi. Kako su samo željeli da on ozdravi još jednog gubavca ili da na neki drugi način ispolji svoju moć kako bi privukao pažnju naroda! Ali Učitelj nije htio popustiti pod pritiskom njihovog nagovaranja.
5. POVRATAK U KANU
146:5.1 (1644.3) Apostoli su se jako obradovali kad im je Isus rekao: “Sutra idemo u Kanu.” Znali su da ih je tamo čekalo suosjećajno uho, kako je u Kani Isus bio na dobrom glasu. Dobro su napredovali u svom radu na uvođenju ljudi u kraljevstvo, kad je uoči trećeg dana u Kanu stigao određeni istaknuti građanin Kafarnauma, Titus, koji je djelomično vjerovao u Isusova učenja, a čiji je sin bio kobno bolestan. On je čuo da je Isus bio u Kani; tako je požurio da ga nađe. Među vjernicima u Kafarnaumu vladalo je mišljenje da je Isus mogao ozdraviti svaku bolest.
146:5.2 (1644.4) Kad je ovaj kraljevski činovnik našao Isusa u Kani, zamolio ga je da požuri u Kafarnaum da mu ozdravi sina koji je bio na umoru. Dok su apostoli stajali po strani prepuni iščekivanja, Isus je pogledao oca ovog bolesnog dječaka, govoreći: “Koliko ću se s vama nositi? Božja je moć među vama, ali ako ne vidite čudesne znakove, vi nipošto nećete vjerovati.” A kraljevski je činovnik preklinjao Isusa, govoreći: “Gospodine, ja vjerujem, ali dođi prije nego mi umredijete.” Isus je na trenutak pogeo glavu u tihoj meditaciji, nakon čega je iznenada rekao: “Idi kući; tvoj je sin živ.” Titus je povjerovao u Isusove riječi i pohitio nazad u Kafarnaum. Dok je još bio u prilazu, dođoše mu u susret njegove sluge te mu javiše, “Raduj se, sinu ti je bolje - tvoje je dijete živo.” Titus ih je upitao za sat u koji se dijete počelo osjećati bolje i kad su sluge rekle, “Jučer ga u sedmi sat ostavi groznica,” otac je uvidjeo da je to bilo u onaj sat u koji mu je Isus rekao: “Idi, tvoj je sin živ!” Titus je zatim prigrlio vjeru cijelim svojim srcem, kao što je učinilo i cijelo njegovo kućanstvo. Sin mu je postao istaknuti službenik u kraljevstvu koji je u kasnijim godinama izgubio život zajedno s drugima koji su nastradali u Rimu. Premda su svi pripadnici Titusovog gazdinstva, kao i njegovi prijatelji i svi apostoli, smatrali ovaj događaj čudom, on to ustvari nije bio. Ako ništa drugo, ovo nije bio slučaj čudotvornog ozdravljenja fizičke bolesti. Bio je to jedino slučaj predznanja u pogedu prirodnih zakona vezanih za razvoj fizičke bolesti, na koje se Isus često oslanjao u godinama poslije krštenja.
146:5.3 (1645.1) Isus je ponovo bio prinuđen pobjeći iz Kane zbog velike pažnje koju je privukao ovaj drugi po redu slučaj njegovog djelovanja u ovom selu. Žitelji Kane nisu zaboravili pretvarnje vode u vino, a nakon što je ovom prilikom ozdravio sina kraljevskog činovnika na tako velikoj daljini, skupili su se u velikom broju, ne samo dovodeći bolesne i onemoćale, već tražeći od njega da ozdravi druge bolesnike iz daljine. Kad je Isus vidio kako se podiglo cijelo mjesto, rekao je: “Idemo u Nain.”
6. NAIN I SIN UDOVICE
146:6.1 (1645.2) Ovi su ljudi vjerovali u predznake; cijela je generacija bila odana traženju čuda. U ovom su razdoblju narodi centralne i južne Galileje počeli očekivati čuda od Isusa i njegove službe. Desetine, ako ne i stotine, iskrenih ljudi koji su patili od posve nervnih bolesti i emocionalnih poremećaja, došli su vidjeti Isusa i vratili su se kućama govoreći da ih je Isus ozdravio. Ovi su neuki i prostoumni ljudi smatrali ove slučajeve mentalnog oporavka čudesnim fizičkim ozdravljenjem.
146:6.2 (1645.3) Dok se Isus spremao otići iz Kane u Nain, za njim je išla velika masa vjernika i mnogih radoznalih ljudi. Bili su naklonjeni traženju čudotvornih i nesvakidašnjih djela i nisu bili zaročarani. Kako su se Isus i apostoli približavali gradskim vratima, naišli su na pogrebnu povorku koja je išla prema obližnjem groblju noseći na ukop jedinca sina u majke koja je bila udovica u Nainu. Ova je žena uživala veliko poštovanje i polovica je seljana došla pokazati poštovanje tobožnjem mrtvacu. Kad se pogrebna povorka približila Isusu i njegovim učenicima, udovica i njezini prijatelji prepoznali su Učitelja i počeli tražiti da vrati sina u život. Dostigli su tako visok stupanj iščekivanja čuda da su mislili daje Isus bio u stanju ozdraviti svaku ljudsku bolest, i zašto onda ovaj ozdravitelj ne bi mogao podići čovjeka iz mrtvih? Isus je, dok su na njega ovako navaljivali, pogledom ispitivao mladićevo tijelo. Kad je ustanovio da mladić nje bio pravo mrtav, znao je koliku je nesreću mogao spriječiti ovim saopćenjem; tako je pogledao majku i rekao: “Nemoj plakati. Tvoj sin nije mrtav; on samo spava. On će ti se vratiti.” Zatim je uhvatio mladića za ruku i rekao: “Probudi se i ustani.” Mladić, koji je do ovoga časa smatran mrtvim, se podigao i počeo govoriti i Isus je poslao ljude kućama.
146:6.3 (1645.4) Isus je pokušao stišati narod dok im je bezuspješno nastojao objasniti da mladić nije bio pravo mrtav, da ga nije povratio iz groba, ali sve je bilo uzalud. Svjetina koja ga je pratila, kao i cijeli Nain, su bili dostigli najvišu točku emocionalnog ludila. Neke je uhvatio strah, druge panika, dok su se neki odali molitvama i jadikovanju zbog svojih grijeha. Jedino je u sitne sate bilo moguće navesti ljude da se raziđu. I naravno, unatoč Isusovim tvrdnjama da mladić nije bio mrtav, svi su insistirali da je događaj bio pravo čudo, podizanje mrtvaca iz groba. Premda im je Isus rekao da mladić nije bio mrtav nego da je čvrsto spavao, odgovorili su da je ovo bio slikovni izraz koji figurativno naznačava smrt, i da je Isus uvijek s velikom skromnošću pokušavao prikriti svoja čuda.
146:6.4 (1646.1) Tako se pronijela riječ širom Galileje i Judeje da je Isus podigao udovičinog sina iz mrtvih i mnogi su ljudi koji su čuli ove vijesti u njih vjerovali. Isus pored toga nikada nije uspio uvjeriti sve svoje apostole u činjenicu da udovičin sin nije bio pravo mrtav kad mu je rekao da se probudi i da ustane. Ali on je ostavio dovoljan dojam na njih tako da su svi osim Luke izostavili ovaj događaj iz svojih zapisa, a Luke ga je zabilježio onako kako je o njemu čuo. Od Isusa su ponovo toliki ljudi tražili ozdravljenje da je narednog dana morao otići u Endor.
7. U ENDORU
146:7.1 (1646.2) U Endoru se Isus uspio skloniti nekoliko dana od nametljivih masa koje su tražile fizičko ozdravljenje. Za vrijeme njihovog boravka u ovom mjestu, Učitelj se instruktivno pozvao na pripovijed o kralju Šaulu i vještici iz Endora. Isus je objasnio apostolima da neće dugo biti prije nego zla i pobunjenička srednja bića koja su se ukazivala ljudima kao duhovi mrtvih osoba budu dovedena pod kontrolu i uskraćena svojih nadprirodnih moći. Rekao je vjernicima kako nakon njegovog povratka Ocu i nakon što duh bude izliven na sve ljude, ova bića iz domene poluduha - koja se nekad nazivaju nečistim duhovima - više neće biti u stanju opsjedati slaboumne i zle smrtnike.
146:7.2 (1646.3) Isus je dalje objasnio apostolima da se duhovi mrtvaca ne vraćaju na rodni svijet kako bi komunicirali sa živim ljudima. Jedino će se nakon Velike Dispenzacije uspinjući duh smrtnog čovjeka moći vratiti na zemalju,i to jedino u izuzetnim slučajevima kad bude u prilici djelovati u službi duhovne administracije planeta.
146:7.3 (1646.4) Nakon dvodnevnog odmora, Isus je rekao apostolima: “Sutra idemo u Kafarnaum gdje ćemo se zadržati i raditi na poučavanju dok se ne stišaju ljudi po selima. Kod kuće su se već donekle oporavili od velikog uzbuđenja.”