Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 144 : NA PADINAMA GILBOE I U DEKAPOLISU
Sekcije
POGLAVLJE 144 : NA PADINAMA GILBOE I U DEKAPOLISU
144:0.1 (1617.1) Rujan i listopad proveli su u povučenosti u udaljenom taboru na padinama Gilboe. Cijeli je rujan Isus proveo u osami sa svojim apostolima, poučavajući ih i upućujući u istine kraljevstva.
144:0.2 (1617.2) Postojalo je više razloga zbog kojih su Isus i njegovi apostoli ovo vrijeme proveli u osami na granici Samarije i Dekapolisa. Jeruzalemski religiozni vladari bili su vrlo neprijateljski raspoloženi; Herod Antipa još je uvijek držao Ivana u zatvoru, bojeći se i osloboditi ga i pogubiti, dok je i dalje sumnjao da su Ivan i Isus na neki način povezani. U takvim okolnostima nije bilo mudro planirati intenzivnu djelatnost ni u Judeji ni u Galileji. Postojao je i treći razlog: postupno rastuća napetost između vođa Ivanovih učenika i Isusovih apostola, koja se pojačavala kako je rastao broj vjernika.
144:0.3 (1617.3) Isus je znao da se dani pripremnog rada poučavanja i propovijedanja bliže kraju, da će sljedeći korak označiti početak punog i konačnog ostvarenja njegova zemaljskog života, i nije želio da pokretanje tog pothvata na bilo koji način bude na teret ili na sramotu Ivanu Krstitelju. Stoga je odlučio provesti neko vrijeme u osami posvećujući se poučavanju apostola, a zatim obaviti nešto tihog djelovanja u gradovima Dekapolisa, sve dok Ivan ne bude ili pogubljen ili oslobođen kako bi im se pridružio u zajedničkom radu.
1. TABOR NA GILBOI
144:1.1 (1617.4) Kako je vrijeme prolazilo, dvanaestorica su postajala sve odanija Isusu i sve više posvećena djelu kraljevstva. Njihova je odanost u velikoj mjeri bila stvar osobne privrženosti. Nisu razumjeli svu širinu njegova učenja; nisu u potpunosti shvaćali ni Isusovu prirodu ni značenje njegova darivanja na Zemlji.
144:1.2 (1617.5) Isus je objasnio apostolima da su se povukli u osamu iz tri razloga:
144:1.3 (1617.6) 1. Da učvrste svoje razumijevanje evanđelja kraljevstva i vjeru u njega.
144:1.4 (1617.7) 2. Da se stiša protivljenje njihovu radu u Judeji i Galileji.
144:1.5 (1617.8) 3. Da pričekaju ishod sudbine Ivana Krstitelja.
144:1.6 (1617.9) Dok su boravili na Gilboi, Isus je dvanaestorici mnogo pripovijedao o svom ranom životu i iskustvima na gori Hermonu; također im je otkrio ponešto o onome što se dogodilo u brdima tijekom četrdeset dana neposredno nakon njegova krštenja. Izričito im je naložio da nikome ne govore o tim iskustvima sve dok se ne vrati svome Ocu.
144:1.7 (1618.1) Tijekom tih rujanskih tjedana odmarali su se, družili, prisjećali se svojih iskustava otkako ih je Isus prvi put pozvao u službu te ozbiljno nastojali uskladiti sve ono čemu ih je Učitelj dotad poučio. Svi su, barem donekle, osjećali da će im to biti posljednja prilika za dulji odmor. Shvaćali su da će njihov sljedeći javni nastup, bilo u Judeji bilo u Galileji, označiti početak konačnog naviještanja dolazećeg kraljevstva, ali su imali vrlo malo, ili nimalo, jasne predodžbe o tome kakvo će to kraljevstvo biti kada dođe. Ivan i Andrija vjerovali su da je kraljevstvo već došlo; Petar i Jakov vjerovali su da tek treba doći; Natanael i Toma otvoreno su priznavali da su zbunjeni; Matej, Filip i Šimun Revnitelj bili su nesigurni i smeteni; blizanci su blaženo živjeli nesvjesni tih rasprava, a Juda Iškariot šutio je i nije se opredjeljivao.
144:1.8 (1618.2) Isus je većinom provodio vrijeme u osami u brdima blizu tabora. S vremena na vrijeme sa sobom je vodio Petra, Jakova ili Ivana, dok je mnogo češće odlazio sam kako bi se molio ili bio u zajedništvu sa svojim Ocem. Nakon Isusova krštenja i četrdeset dana provedenih u perejskim brdima, teško je ova razdoblja zajedništva s Ocem nazivati molitvom, niti je sasvim prikladno govoriti da je Isus iskazivao štovanje. Međutim, potpuno je ispravno opisati ih kao razdoblja Isusova osobnog zajedništva s njegovim Ocem.
144:1.9 (1618.3) Središnja tema razgovora tijekom cijelog mjeseca rujna bili su molitva i štovanje. Nakon što su nekoliko dana raspravljali o štovanju, Isus je naposljetku iznio svoj nezaboravni govor o molitvi kao odgovor na Tominu molbu: „Učitelju, nauči nas kako se moliti.”
144:1.10 (1618.4) Ivan je naučio svoje učenike jednoj molitvi, molitvi za spasenje u dolazećem kraljevstvu. Premda Isus svojim sljedbenicima nikada nije zabranio da se služe Ivanovim oblikom molitve, apostoli su vrlo rano uvidjeli da njihov Učitelj nije u potpunosti odobravao običaj izgovaranja unaprijed sastavljenih i formalnih molitava. Unatoč tome, vjernici su neprestano tražili da ih pouče kako moliti. Dvanaestorica su željela znati kakav bi oblik molitve Isus odobrio. Isus je tada, kao odgovor na Tominu molbu, pristao poučiti ih jednom obliku molitve koji bi im mogao poslužiti kao smjernica, ponajviše zbog te potrebe za nekom jednostavnom molitvom za običan narod. Ovu je pouku Isus dao jednoga poslijepodneva tijekom trećeg tjedna njihova boravka na gori Gilboi.
2. POUKA O MOLITVI
144:2.1 (1618.5) „Ivan vas je uistinu učio jednostavnom obliku molitve: ‘Oče, očisti nas od grijeha, pokaži nam svoju slavu, obznani nam svoju ljubav i dopusti svome duhu da zauvijek posveti naša srca. Amen!’ On vas je poučio ovoj molitvi kako biste imali čemu poučiti narod. Nije namjeravao da takvu unaprijed sastavljenu i formalnu molitvu koristite kao izraz vlastitih duša u molitvi.
144:2.2 (1618.6) „Molitva je posve osoban i spontan izraz stava duše prema duhu; molitva treba biti zajedništvo sinovstva i izraz zajedništva. Molitva koju nadahnjuje duh vodi suradničkom duhovnom napretku. Idealna molitva je oblik duhovnog zajedništva koje vodi inteligentnom štovanju. Istinska molitva je iskren stav kojim se čovjek okreće prema nebu radi ostvarenja svojih ideala.
144:2.3 (1619.1) „Molitva je dah duše i kao takva treba vas voditi k ustrajnosti u nastojanju da spoznate Očevu volju. Ako netko od vas ima prijatelja i ode k njemu u ponoć te mu kaže: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha, jer mi je prijatelj koji je na putovanju došao k meni, a ja nemam ništa što bih mu ponudio’; a ako onaj iznutra odgovori: ‘Ne uznemiruj me; vrata su već zatvorena, a djeca i ja smo u postelji. Ne mogu ustati i dati ti kruha’, vi ćete ustrajati, objašnjavajući mu da je vaš prijatelj gladan i da mu nemate što ponuditi. Kažem vam: ako i ne bi ustao i dao vam kruha zato što vam je prijatelj, ipak će zbog vaše upornosti ustati i dati vam sve što vam je potrebno. Ako, dakle, ustrajnost može zadobiti naklonost čak i od smrtnog čovjeka, koliko će više vaša ustrajnost u duhu zadobiti za vas kruh života iz darežljive ruke Oca na nebu. I ponovno vam kažem: Tražite i dat će vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se. Jer svatko tko traži prima; onaj koji traži nalazi; a onome koji kuca otvorit će se vrata spasenja.
144:2.4 (1619.2) „A tko bi od vas koji ste očevi, ako bi ga sin nerazborito za nešto zamolio, oklijevao dati mu ono što nalaže roditeljska mudrost, a ne ono što traži sinova pogrešna molba? Ako djetetu treba kruh, hoćete li mu dati kamen samo zato što ga je nerazborito zatražilo? Ako vašem sinu treba riba, hoćete li mu dati vodenu zmiju samo zato što se možda slučajno našla u mreži s ribom, a dijete nerazborito zatraži zmiju? Ako vi, dakle, koji ste smrtni i ograničeni, znate kako odgovoriti na molitvu i dati svojoj djeci dobre i prikladne darove, koliko će više vaš nebeski Otac dati duha i mnoge dodatne blagoslove onima koji ga mole? Ljudi trebaju uvijek moliti i ne klonuti.“
144:2.5 (1619.3) „Dopustite mi da vam ispričam kako bijaše jedan sudac koji je živio u zlom gradu. Taj se sudac nije bojao Boga niti je držao do ljudi. A u tom je gradu bila i jedna uboga udovica koja je neprestano dolazila k njemu i molila tog nepravednog suca: ‘Brani me od mog protivnika.’ On joj dugo nije htio udovoljiti, ali nakon toga reče u sebi: ‘Ako se Boga ne bojim i do ljudi ne držim, ipak ću, zato što mi ova udovica dosađuje, obraniti je, da mi svojim neprestanim dolascima ne razbija glavu.’ Ove vam priče govorim kako biste ustrajali u molitvi i kako ne biste pomislili da će vaše molbe promijeniti pravednog i ispravnog Oca na nebu. Vaša ustrajnost, međutim, nije tu da zadobijete Božju naklonost, nego da promijenite svoj zemaljski stav i proširite sposobnost svoje duše za primanje duha.
144:2.6 (1619.4) Ali kada se molite, pokazujete tako malo vjere. Istinska vjera pomiče planine materijalnih poteškoća koje se mogu naći na putu proširenja duše i duhovnog napretka.“
3. MOLITVA VJERNIKA
144:3.1 (1619.5) Ali apostoli još nisu bili zadovoljni; željeli su da im Isus da primjer molitve koju bi mogli poučavati novim učenicima. Nakon što je saslušao ovu pouku o molitvi, Jakov Zebedejev reče: „Dobro, Učitelju, ali ne tražimo toliko molitvu za sebe koliko za nove vjernike koji nas tako često mole: ‘Naučite nas kako se prihvatljivo moliti Ocu na nebu.’”
144:3.2 (1619.6) Kad je Jakov završio govoriti, Isus reče: „Ako, dakle, još uvijek želite takvu molitvu, izložio bih vam onu kojoj sam poučio svoju braću i sestre u Nazaretu”:
144:3.3 (1620.1) Oče naš, koji jesi na nebesima,
144:3.4 (1620.2) sveti se ime tvoje.
144:3.5 (1620.3) Dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja
144:3.6 (1620.4) kako na nebu tako i na zemlji.
144:3.7 (1620.5) Kruh naš za sutra daj nam danas;
144:3.8 (1620.6) osvježi naše duše vodom života.
144:3.9 (1620.7) I oprosti nam dugove naše,
144:3.10 (1620.8) kako i mi otpuštamo dužnicima svojim.
144:3.11 (1620.9) Spasi nas u kušnji, izbavi nas od zla,
144:3.12 (1620.10) i učini nas sve savršenijima poput sebe.
144:3.13 (1620.11) Nije čudno što su apostoli tražili da ih Isus pouči primjeru molitve za vjernike. Ivan Krstitelj je svoje sljedbenike poučio više molitava; svi veliki učitelji sastavljali su molitve za svoje učenike. Religiozni učitelji Židova imali su nekih dvadeset pet ili trideset ustaljenih molitava koje su recitirali u sinagogama, pa čak i na uličnim uglovima. Isus se naročito protivio moljenju u javnosti. Do ovog trenutka dvanaestorica su ga tek nekoliko puta čula kako se moli. Promatrali su ga kako je provodio cijele noći u molitvi ili duhovnom zajedništvu i jako ih je zanimao način i oblik njegovih molbi. Uistinu su bili u velikoj nedoumici jer nisu znali odgovoriti narodu koji je tražio da ih pouče moliti kao što je Ivan poučio svoje učenike.
144:3.14 (1620.12) Isus je učio dvanaestoricu da se uvijek mole u osami; da se udalje sami u tiho okruženje prirode ili da odu u svoje sobe i zatvore vrata kada se posvete molitvi.
144:3.15 (1620.13) Nakon Isusove smrti i uzašašća k Ocu, među mnogim je vjernicima postalo običajem završavati ovu takozvanu Gospodnju molitvu dodatkom: „U ime Gospodina Isusa Krista.” Kasnije su se, pri prepisivanju, izgubila dva retka, pa je ovoj molitvi dodan još jedan završetak: „Jer tvoje je kraljevstvo i sila i slava zauvijek.”
144:3.16 (1620.14) Isus je apostolima dao ovu molitvu u zajedničkom obliku, onako kako su je molili u nazaretskom domu. Nikada nije učio formalnu osobnu molitvu, nego samo zajedničke, obiteljske ili društvene molitve. I nikada to nije sam od sebe ponudio učiniti.
144:3.17 (1620.15) Isus je učio da djelotvorna molitva mora biti:
144:3.18 (1620.16) 1. Nesebična — ne samo za sebe.
144:3.19 (1620.17) 2. Uvjerena — u skladu s vjerom.
144:3.20 (1620.18) 3. Iskrena — poštena srca.
144:3.21 (1620.19) 4. Razumna — u skladu sa svjetlom.
144:3.22 (1620.20) 5. Puna pouzdanja — u predanosti Očevoj svemudroj volji.
144:3.23 (1620.21) Kad je Isus provodio cijele noći na gori u molitvi, to je uglavnom bilo za njegove učenike, osobito za dvanaestoricu. Učitelj se vrlo malo molio za sebe, premda se često posvećivao štovanju kroz oblik razumijevajućeg zajedništva sa svojim Rajskim Ocem.
4. JOŠ O MOLITVI
144:4.1 (1620.22) Danima nakon govora o molitvi apostoli su nastavili postavljati pitanja Učitelju u vezi s ovom veoma važnom i štovanja vrijednom praksom. Isusova uputa apostolima tijekom tih dana glede molitve i štovanja može se ovako sažeti i ponovno izraziti suvremenim jezikom:
144:4.2 (1621.1) Iskreno i čežnjivo ponavljanje bilo koje molbe, kada je takva molitva iskreni izraz djeteta Božjeg i izrečena u vjeri, bez obzira na to koliko bila nerazborita ili nemoguća za izravno uslišanje, uvijek proširuje sposobnost duše za duhovnu prijemljivost.
144:4.3 (1620.10) Kad god se molite, ne zaboravite da je sinovstvo dar. Nijedno dijete ne treba ništa učiniti kako bi steklo položaj sina ili kćeri. Zemaljsko dijete dolazi u postojanje voljom svojih roditelja. Isto tako, Božje dijete ulazi u milost i novi život duha voljom Oca na nebu. Stoga čovjek mora primiti kraljevstvo nebesko — božansko sinovstvo — kao malo dijete. Čovjek zadobiva pravednost — postupni razvoj karaktera — ali sinovstvo prima milošću i kroz vjeru.
144:4.4 (1620.11) Molitva je dovela Isusa do vrhunskog duhovnog zajedništva njegove duše s Vrhovnim Vladarima svemira nad svemirima. Molitva će zemaljske smrtnike dovesti do zajedništva istinskog štovanja. Duhovna sposobnost duše za prijemljivost određuje količinu nebeskih blagoslova koji se mogu osobno primiti i svjesno spoznati kao odgovor na molitvu.
144:4.5 (1620.12) Molitva i s njom povezano štovanje predstavljaju tehniku odvajanja od svakodnevne životne rutine, od jednolične kolotečine materijalnog postojanja. Ona je put približavanja duhovnoj samoostvarenosti i individualnosti intelektualnog i religioznog postignuća.
144:4.6 (1620.13) Molitva je protuteža štetnoj introspekciji. Ako ništa drugo, molitva koju je Učitelj poučavao ima ovaj povoljni učinak na dušu. Isus je dosljedno koristio blagonakloni učinak molitve za svoje bližnje. Učitelj se obično molio u množini, a ne u jednini. Jedino je za velikih kriza svojega zemaljskog života Isus ikada molio za sebe.
144:4.7 (1620.14) Molitva je dah života duha usred materijalne civilizacije ljudskih rasa. Štovanje je spasenje za naraštaje smrtnika koji teže materijalnim užicima.
144:4.8 (1620.15) Kao što se molitva može usporediti s punjenjem duhovnih baterija duše, tako se štovanje može usporediti s podešavanjem duše kako bi uhvatila kozmičke prijenose beskonačnog duha Oca Svih.
144:4.9 (1620.16) Molitva je iskreni i čežnjivi pogled djeteta prema njegovu Ocu koji je duh; ona je psihološki proces zamjene ljudske volje božanskom voljom. Molitva je dio božanskog plana za preoblikovanje onoga što jest u ono što bi trebalo biti.
144:4.10 (1620.17) Jedan od razloga zašto Petar, Jakov i Ivan, koji su tako često pratili Isusa tijekom njegovih dugih noćnih bdjenja, nikada nisu čuli Isusa kako se moli, bio je taj što je njihov Učitelj tako rijetko izgovarao svoje molitve riječima. Gotovo sve Isusove molitve odvijale su se u duhu i u srcu — u tišini.
144:4.11 (1620.18) Od svih apostola, Petar i Jakov su najbliže došli razumijevanju Učiteljevog učenja o molitvi i štovanju.
5. DRUGI OBLICI MOLITVE
144:5.1 (1621.11) S vremena na vrijeme, tijekom ostatka svog zemaljskog života, Isus je spomenuo apostolima nekoliko drugih oblika molitve, ali to je učinio jedino kao ilustraciju drugih pouka te je naglasio da se ove „prispodobne molitve” ne poučavaju mnoštvu. Mnoge od njih potjecale su s drugih nastanjenih svjetova, ali tu činjenicu Isus nije obznanio dvanaestorici. Među tim molitvama bile su sljedeće:
144:5.2 (1622.1) Oče naš, u kojem prebivaju sva kraljevstva svemira,
144:5.3 (1622.2) Uzvišeno tvoje ime i preslavan tvoj karakter.
144:5.4 (1622.3) Tvoja nas prisutnost obuhvaća i tvoja se slava očituje
144:5.5 (1622.4) Nesavršeno kroz nas, kao što se savršeno očituje na visini.
144:5.6 (1622.5) Podaj nam danas životvorne sile svjetla,
144:5.7 (1622.6) I ne dopusti da skrenemo na zle stranputice svoje mašte,
144:5.8 (1622.7) Jer tvoje je slavno prebivanje u nama, vječna moć,
144:5.9 (1622.8) A nama vječni dar beskonačne ljubavi tvoga Sina.
144:5.10 (1622.9) Tako neka bude, uistinu dovijeka.
* * *
144:5.11 (1622.10) Naš stvaralački Roditelju koji prebivaš u središtu svemira,
144:5.12 (1622.11) Podari nam svoju prirodu i udijeli nam svoj karakter.
144:5.13 (1622.12) Svojom milošću učini nas svojim sinovima i kćerima
144:5.14 (1622.13) I proslavi svoje ime kroz naša vječna postignuća.
144:5.15 (1622.14) Neka tvoj usklađujući i upravljački duh živi i prebiva u nama
144:5.16 (1622.15) Kako bismo vršili tvoju volju na ovom svijetu kao što anđeli čine u svjetlu.
144:5.17 (1622.16) Podrži nas danas u našem napredovanju putem istine.
144:5.18 (1622.17) Izbavi nas od inercije, zla i svakoga grešnog prijestupa.
144:5.19 (1622.18) Budi strpljiv s nama dok iskazujemo ljubaznu dobrotu svojim bližnjima.
144:5.20 (1622.19) Izlij duh svojeg milosrđa u srca nas, svojih stvorenih bića.
144:5.21 (1622.20) Vodi nas svojom vlastitom rukom, korak po korak, kroz nesiguran labirint života,
144:5.22 (1622.21) I kada dođe naš svršetak, primi naše vjerne duhove u svoje okrilje.
144:5.23 (1622.22) Neka tako bude; ne naše želje, nego tvoja volja.
* * *
144:5.24 (1622.23) Naš savršeni i pravedni nebeski Oče,
144:5.25 (1622.24) Danas vodi i usmjeravaj naše putovanje.
144:5.26 (1622.25) Posveti naše korake i uskladi naše misli.
144:5.27 (1622.26) Uvijek nas vodi putovima vječnog napretka.
144:5.28 (1622.27) Ispuni nas mudrošću do punine moći,
144:5.29 (1622.28) I oživi nas svojom beskonačnom energijom.
144:5.30 (1622.29) Nadahni nas božanskom sviješću o
144:5.31 (1622.30) Prisutnosti i vodstvu serafinskih mnoštava.
144:5.32 (1622.31) Vodi nas uvijek naviše stazom svjetla;
144:5.33 (1622.32) Potpuno nas opravdaj na dan velikog suda.
144:5.34 (1622.33) Učini nas sličnima sebi u vječnoj slavi
144:5.35 (1622.34) I primi nas u svoju beskrajnu službu na visini.
* * *
144:5.36 (1622.35) Oče naš tajnoviti,
144:5.37 (1622.36) Obznani nam svoj sveti karakter.
144:5.38 (1622.37) Daj svojoj djeci na zemlji danas
144:5.39 (1622.38) Da vide put, svjetlo i istinu.
144:5.40 (1622.39) Pokaži nam stazu vječnog napretka
144:5.41 (1622.40) I podaj nam volju da njome hodimo.
144:5.42 (1622.41) Uspostavi u nama svoje božansko kraljevstvo
144:5.43 (1622.42) I time nam podari potpuno ovladavanje sobom.
144:5.44 (1622.43) Ne dopusti da skrenemo na putove tame i smrti;
144:5.45 (1622.44) Vodi nas zauvijek uz vode života.
144:5.46 (1622.45) Čuj ove naše molitve radi sebe samoga;
144:5.47 (1622.46) Budi zadovoljan učiniti nas sve više nalik sebi.
144:5.48 (1623.1) Na kraju, radi svog božanskog Sina,
144:5.49 (1623.2) Primi nas u svoje vječno naručje.
144:5.50 (1623.3) Neka tako bude; ne naša volja, nego tvoja.
* * *
144:5.51 (1623.4) Veličanstveni Oče i Majko, u jednom Roditelju sjedinjeni,
144:5.52 (1623.5) Bili bismo odani tvojoj božanskoj naravi.
144:5.53 (1623.6) Neka tvoje vlastito sebstvo ponovno živi u nama i kroz nas
144:5.54 (1623.7) Darom i darivanjem tvoga božanskog duha,
144:5.55 (1623.8) Tako nesavršeno reproducirajući tebe na ovom svijetu,
144:5.56 (1623.9) Kao što si savršeno i veličanstveno prikazan na visini.
144:5.57 (1623.10) Podaj nam iz dana u dan svoju slatku službu bratstva
144:5.58 (1623.11) I vodi nas iz trenutka u trenutak stazom služenja ispunjenog ljubavlju.
144:5.59 (1623.12) Budi uvijek i bez iznimke strpljiv s nama,
144:5.60 (1623.13) Kao što i mi iskazujemo tvoju strpljivost svojoj djeci.
144:5.61 (1623.14) Podari nam božansku mudrost koja sve čini dobro
144:5.62 (1623.15) I beskonačnu ljubav koja je milostiva prema svakom stvorenju.
144:5.63 (1623.16) Podari nam svoju strpljivost i ljubaznu dobrotu,
144:5.64 (1623.17) Kako bi naša ljubav obuhvatila slabe u kraljevstvu.
144:5.65 (1623.18) I kada se završi naš put, učini ga čašću tvome imenu,
144:5.66 (1623.19) Radošću tvome dobrom duhu i zadovoljstvom našim pomagačima duše.
144:5.67 (1623.20) Ne kako mi želimo, Oče naš pun ljubavi, nego kako ti želiš vječno dobro svoje smrtne djece,
144:5.68 (1623.21) Neka tako bude.
* * *
144:5.69 (1623.22) Naš svevjerni Izvore i svemoguće Središte,
144:5.70 (1623.23) Neka bude štovano i sveto ime tvoga sveblagog Sina.
144:5.71 (1623.24) Tvoji su darovi i tvoji blagoslovi sišli na nas,
144:5.72 (1623.25) Te su nas tako osposobili da vršimo tvoju volju i izvršavamo tvoje naloge.
144:5.73 (1623.26) Daj nam iz trenutka u trenutak okrjepu stabla života;
144:5.74 (1623.27) Osvježavaj nas iz dana u dan živim vodama njegove rijeke.
144:5.75 (1623.28) Korak po korak vodi nas iz tame u božansko svjetlo.
144:5.76 (1623.29) Obnovi naše umove preobrazbama duha koji prebiva u nama,
144:5.77 (1623.30) I kada nas konačno zadesi smrtni kraj,
144:5.78 (1623.31) Primi nas k sebi i pošalji nas naprijed u vječnost.
144:5.79 (1623.32) Okruni nas nebeskim dijademama plodne službe,
144:5.80 (1623.33) O mi ćemo slaviti Oca, Sina i Sveti Utjecaj.
144:5.81 (1623.34) Neka tako bude, kroz svemir bez kraja.
* * *
144:5.82 (1623.35) Oče naš, koji prebivaš u tajnim predjelima svemira,
144:5.83 (1623.36) Neka se slavi tvoje ime, neka se štuje tvoje milosrđe i neka se poštuje tvoj sud.
144:5.84 (1623.37) Neka sunce pravednosti obasja nas u podne,
144:5.85 (1623.38) Dok te molimo da vodiš naše zalutale korake u sumraku.
144:5.86 (1623.39) Vodi nas za ruku putovima koje si ti izabrao
144:5.87 (1623.40) I ne napuštaj nas kada je put težak i kada su sati mračni.
144:5.88 (1623.41) Ne zaboravi nas, kao što mi tako često zanemarujemo i zaboravljamo tebe.
144:5.89 (1623.42) Nego budi milostiv i ljubi nas kao što mi želimo ljubiti tebe.
144:5.90 (1623.43) Pogledaj na nas s dobrotom i oprosti nam u milosrđu,
144:5.91 (1623.44) Kao što mi u pravednosti opraštamo onima koji nam nanose nepravdu.
144:5.92 (1624.1) Neka ljubav, predanost i darivanje veličanstvenog Sina
144:5.93 (1624.2) Učine dostupnim vječni život s tvojim beskrajnim milosrđem i ljubavlju.
144:5.94 (1624.3) Neka nam Bog svemira podari punu mjeru svojega duha;
144:5.95 (1624.4) Podari nam milost da se prepustimo vodstvu tog duha.
144:5.96 (1624.5) Po ljubaznoj službi odanih serafinskih mnoštava,
144:5.97 (1624.6) Neka nas Sin vodi i usmjerava do kraja doba.
144:5.98 (1624.7) Učini nas uvijek i sve više sličnima sebi
144:5.99 (1624.8) I na našem kraju primi nas u vječni Rajski zagrljaj.
144:5.100 (1624.9) Neka tako bude, u ime Sina darivanja
144:5.101 (1624.10) I na čast i slavu Vrhovnog Oca.
144:5.102 (1624.11) Premda apostoli nisu imali slobodu iznositi ove pouke o molitvi u svojim javnim učenjima, mnogo su im koristila sva ova otkrivenja u njihovim osobnim religijskim iskustvima. Isus je koristio ove i druge obrasce molitve kao ilustracije u vezi s prisnom poukom dvanaestorice, a dano je posebno dopuštenje da se ovih sedam oglednih molitava unese u ovaj zapis.
6. VIJEĆANJE S IVANOVIM APOSTOLIMA
144:6.1 (1624.12) Oko prvog listopada, Filip i neki od njegovih apostolskih drugova kupovali su hranu u obližnjem selu kada su susreli neke od apostola Ivana Krstitelja. Kao posljedica ovog slučajnog susreta na tržnici, uslijedilo je trotjedno vijećanje u taboru na Gilboi između Isusovih apostola i Ivanovih apostola, jer je Ivan nedavno, slijedeći Isusov primjer, imenovao dvanaestoricu svojih vođa za apostole. Ivan je to učinio na poticaj Abnera, glavnog među svojim odanim pristašama. Isus je bio prisutan u taboru na Gilboi tijekom prvog tjedna ovog zajedničkog vijećanja, ali se povukao tijekom posljednja dva tjedna.
144:6.2 (1624.13) Na početku drugog tjedna u ovom mjesecu, Abner je okupio sve svoje suradnike u taboru na Gilboi i bio spreman vijećati s Isusovim apostolima. Tijekom tri tjedna ova su dvadeset četvorica zasjedala tri puta dnevno i šest dana u tjednu. Prvoga tjedna Isus je bio među njima između njihovih prijepodnevnih, poslijepodnevnih i večernjih zasjedanja. Iako su željeli da Učitelj bude s njima i predsjeda njihovim zajedničkim raspravama, on je ustrajno odbijao sudjelovati u njihovim vijećanjima, premda je pristao obratiti im se u tri navrata. Isusovi razgovori s dvadeset četvoricom odnosili su se na suosjećanje, suradnju i snošljivost.
144:6.3 (1624.14) Andrija i Abner izmjenjivali su se u predsjedanju ovim zajedničkim vijećanjima dviju apostolskih skupina. Sudionici su imali mnoge teškoće o kojima je trebalo raspraviti i brojne probleme koje je trebalo riješiti. Uvijek i iznova donosili su svoje nevolje Isusu, samo da bi ga čuli kako kaže: „Ja se bavim samo vašim osobnim i isključivo religijskim problemima. Ja sam Očev predstavnik pojedincu, a ne skupini. Ako ste suočeni s osobnom teškoćom u svom odnosu s Bogom, dođite k meni i ja ću vas saslušati i savjetovati kako riješiti vaš problem. Ali kada pristupite usklađivanju različitih ljudskih tumačenja religijskih pitanja i podruštvljavanju religije, predodređeni ste da sve takve probleme riješite vlastitim odlukama. Ipak, ja sam uvijek suosjećajan i uvijek zainteresiran, a kada dođete do svojih zaključaka o tim pitanjima koja nisu duhovne važnosti, pod uvjetom da se svi slažete, unaprijed vam obećavam svoju punu suglasnost i svesrdnu suradnju. A sada, kako bih vas ostavio nesputane u vašim vijećanjima, odlazim od vas na dva tjedna. Ne brinite se za mene, jer ću vam se vratiti. Bavit ću se poslovima svojega Oca, jer imamo i druga područja osim ovoga.“
144:6.4 (1625.1) Nakon što je ovo rekao, Isus se uputio niz obronke gore i nisu ga vidjeli puna dva tjedna. Nikada nisu saznali kamo je otišao ni što je radio tijekom ta dva tjedna. Prošlo je mnogo vremena prije nego što su se dvadeset četvorica mogli sabrati i ozbiljno posvetiti razmatranju svojih problema, toliko ih je zbunilo Učiteljevo odsustvo. Međutim, nije prošlo ni tjedan dana kad su se ponovno našli u žaru rasprave, a nisu se mogli obratiti Isusu za pomoć.
144:6.5 (1625.2) Prvo pitanje oko kojeg su se složili bilo je prihvaćanje molitve kojoj ih je Isus nedavno poučio. Obje su skupine apostola jednoglasno odlučile prihvatiti tu molitvu kao onu kojoj će poučavati vjernike.
144:6.6 (1625.3) Sljedeće što su odlučili bilo je da će, dokle god Ivan bude živ, bilo u zatvoru ili na slobodi, obje skupine dvanaestorice apostola nastaviti sa svojim radom te da će se svaka tri mjeseca održavati zajednički jednotjedni sastanci na mjestima koja će se s vremena na vrijeme dogovarati.
144:6.7 (1625.4) Ali najozbiljniji od svih njihovih problema bilo je pitanje krštenja. Njihove su teškoće bile još više povećane zato što je Isus odbio dati bilo kakvu izjavu o toj temi. Naposljetku su se složili: Dokle god Ivan bude živ, ili dok zajednički ne izmijene ovu odluku, samo će Ivanovi apostoli krštavati vjernike, a samo će Isusovi apostoli konačno poučavati nove učenike. U skladu s tim, od tog vremena pa sve do nakon Ivanove smrti, dvojica Ivanovih apostola pratila su Isusa i njegove apostole kako bi krstili vjernike, jer je zajedničko vijeće jednoglasno odlučilo da krštenje treba postati početni korak u vanjskom povezivanju s poslovima kraljevstva.
144:6.8 (1625.5) Dalje je odlučeno da će, u slučaju Ivanove smrti, Ivanovi apostoli doći k Isusu i podvrgnuti se njegovom vodstvu te da više neće krštavati nikoga osim ako ih Isus ili njegovi apostoli za to ne ovlaste.
144:6.9 (1625.6) A zatim je izglasano da će, u slučaju Ivanove smrti, Isusovi apostoli početi krštavati vodom kao simbolom krštenja božanskim Duhom. Što se tiče toga treba li pokajanje povezati s propovijedanjem krštenja, to je ostavljeno kao mogućnost; nije donesena nikakva odluka koja bi obvezivala cijelu skupinu. Ivanovi apostoli propovijedali su: „Pokajte se i krstite se.“ Isusovi apostoli naviještali su: „Vjerujte i krstite se.“
144:6.10 (1625.7) Ovo je povijest prvog pokušaja Isusovih sljedbenika da usklade različita nastojanja, pomire razlike u mišljenjima, organiziraju zajedničke pothvate, propišu vanjske obrede i uključe osobne vjerske prakse u zajednički život.
144:6.11 (1625.8) Ovom su prilikom razmotrena mnoga druga manja pitanja i njihova su rješenja jednoglasno prihvaćena. Ova su dvadeset četvorica tijekom ta dva tjedna doživjela uistinu izvanredno iskustvo, jer su bili prisiljeni suočiti se s problemima i razriješiti poteškoće bez Isusa. Naučili su se razlikovati u mišljenjima, raspravljati, iznositi i braniti svoja stajališta, moliti se i činiti kompromise, a kroz sve to ostati puni razumijevanja za gledište drugoga i zadržati barem određeni stupanj trpeljivosti prema njegovim iskrenim mišljenjima.
144:6.12 (1625.9) Poslijepodne, tijekom njihove posljednje rasprave o financijskim pitanjima, Isus se vratio, čuo za njihova vijećanja, saslušao njihove odluke i rekao: ‘Dakle, ovo su vaši zaključci, a ja ću vam pomoći da provedete duh svojih zajedničkih odluka.’
144:6.13 (1626.1) Ivan je pogubljen dva i pol mjeseca nakon toga, a tijekom cijelog tog razdoblja Ivanovi su apostoli ostali s Isusom i dvanaestoricom. Svi su zajedno radili i krštavali vjernike tijekom tog razdoblja službe u gradovima Dekapolisa. Logor na Gilboji raspušten je 2. studenoga 27. po Kr.
7. U GRADOVIMA DEKAPOLISA
144:7.1 (1626.2) Tijekom studenog i prosinca Isus i dvadeset četvorica tiho su radili u grčkim gradovima Dekapolisa, a prije svega u Skitopolisu, Gerasi, Abili i Gadari. Bio je ovo uistinu kraj pripremnog razdoblja preuzimanja Ivanovog rada i organizacije. Podruštvljena religija novog otkrivenja uvijek plaća cijenu kompromisa s ustaljenim oblicima i običajima prethodne religije na kojima se nastoji nadograditi. Krštenje je bilo cijena koju su Isusovi učenici platili kako bi sa sobom zadržali, kao podruštvljenu religioznu grupu, učenike Ivana Krstitelja. Ivanovi učenici, pridruživši se Isusovim učenicima, odrekli su se praktično svega osim krštenja vodom.
144:7.2 (1626.3) Isus je malo javno poučavao tijekom ove misije po gradovima Dekapolisa. Većinu vremena posvećivao je poučavanju dvadeset četvorice te brojnim posebnim vijećanjima s dvanaestoricom Ivanovih apostola. S vremenom su počeli bolje razumijevati zašto Isus nije otišao posjetiti Ivana u zatočeništvu i zašto nije ništa poduzeo da ga izbavi. Ali nikako nisu mogli shvatiti zašto Isus nije činio čuda i zašto im je odbijao dati vanjske znakove svoje božanske vlasti. Prije nego što su došli u Gilbou, vjerovali su u Isusa ponajviše zbog Ivanova svjedočanstva, ali su ubrzo počeli vjerovati u njega na temelju vlastitog susreta s Učiteljem i njegovim učenjima.
144:7.3 (1626.4) Tijekom ta dva mjeseca uglavnom su radili u parovima; jedan Isusov apostol bio je u pratnji jednog Ivanovog apostola. Ivanov je apostol krstio, Isusov je apostol poučavao, dok su obojica propovijedali evanđelje kraljevstva, svaki prema svom razumijevanju. Tako su pridobili mnoge duše među ovim poganima i otpadničkim Židovima.
144:7.4 (1626.5) Poglavar Ivanovih apostola, Abner, postao je odani Isusov vjernik, a kasnije je postavljen za poglavara skupine od sedamdeset učitelja koje je Učitelj ovlastio da propovijedaju evanđelje.
8. U TABORU BLIZU PELE
144:8.1 (1626.6) Tijekom druge polovice prosinca svi su otišli blizu Jordana, nedaleko od Pele, gdje su ponovno počeli poučavati i propovijedati. I Židovi i pogani dolazili su u ovaj tabor kako bi čuli evanđelje. Jednog poslijepodneva, dok je Isus poučavao mnoštvo, neki od Ivanovih bliskih prijatelja donijeli su Učitelju posljednju poruku koju je ikada primio od Krstitelja.
144:8.2 (1626.7) Ivan je tada već godinu i pol bio u zatvoru, a Isus je najveći dio tog vremena djelovao vrlo tiho; stoga nije bilo neobično što se Ivan počeo pitati o kraljevstvu. Ivanovi prijatelji prekinuli su Isusovo poučavanje i rekli mu: „Ivan Krstitelj poslao nas je da te pitamo: Jesi li ti uistinu Izbavitelj ili da čekamo drugoga?”
144:8.3 (1626.8) Isus je prekinuo pouku da odgovori Ivanovim prijateljima: „Idite i javite Ivanu da nije zaboravljen. Recite mu što ste vidjeli i čuli: da se siromasima propovijeda radosna vijest.“ Nakon što se ponovno obratio Ivanovim glasnicima, Isus se okrenuo mnoštvu i rekao: „Nemojte misliti da Ivan Krstitelj sumnja u evanđelje kraljevstva. On se samo raspituje kako bi uvjerio svoje učenike, koji su također moji učenici. Ivan nije slabić. Dopustite mi da vas upitam, vi koji ste slušali Ivanovu propovijed prije nego što ga je Herod stavio u tamnicu: Što ste vidjeli u Ivanu — trsku koju vjetar njiše? Čovjeka promjenjiva raspoloženja, odjevena u meke haljine? U pravilu oni koji se raskošno odijevaju i žive u udobnosti nalaze se u kraljevskim dvorovima. Ali što ste vidjeli kad ste gledali Ivana? Proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, šaljem glasnika svoga pred tobom; on će pripraviti put pred tobom.’“
144:8.4 (1627.1) „Zaista, zaista vam kažem, među onima rođenima od žene nije se pojavio nitko veći od Ivana Krstitelja; ipak, onaj koji je najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega, jer je rođen od Duha i zna da je postao sin Božji.“
144:8.5 (1627.2) Mnogi koji su tog dana čuli Isusa podvrgnuli su se Ivanovu krštenju i time javno iskazali ulazak u kraljevstvo. Ivanovi su apostoli od tog dana nadalje bili čvrsto povezani s Isusom. Ovaj je događaj označio stvarno ujedinjenje Ivanovih i Isusovih učenika.
144:8.6 (1627.3) Nakon što su glasnici razgovarali s Abnerom, otišli su u Makareju kako bi sve ovo prenijeli Ivanu. On je bio silno ohrabren, a njegova je vjera bila ojačana Isusovim riječima i Abnerovom porukom.
144:8.7 (1627.4) Tog je poslijepodneva Isus nastavio poučavati, govoreći: „S čime ću usporediti ovaj naraštaj? Mnogi od vas neće prihvatiti ni Ivanovu poruku ni moje učenje. Slični ste djeci koja se igraju na trgu i dozivaju svoje drugove govoreći: ‘Svirali smo vam, a niste plesali; naricali smo, a niste tugovali.’ Tako je i s nekima od vas. Ivan dolazi ne jedući ni pijući, a vi kažete: ‘Ima zlog duha.’ Sin Čovječji dolazi jedući i pijući, a vi kažete: ‘Evo izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’ Zaista, mudrost se opravdava svojom djecom.“
144:8.8 (1627.5) „Čini se da je Otac na nebu sakrio neke od ovih istina od mudrih i umnih, a otkrio ih malenima. Ali Otac sve čini dobro; Otac sebe obznanjuje svemiru na načine koje sam odabire. Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i naći ćete odmor svojim dušama. Uzmite na sebe božanski jaram i iskusit ćete mir Božji koji nadilazi svaki razum.“
9. SMRT IVANA KRSTITELJA
144:9.1 (1627.6) Ivan Krstitelj pogubljen je po nalogu Heroda Antipe navečer 10. siječnja 28. po Kr. Sljedećeg dana nekoliko Ivanovih učenika, koji su otišli u Makareju, čuli su za njegovo pogubljenje i otišli Herodu zatražiti njegovo tijelo. Položili su ga u grob, a kasnije mu priredili sahranu u Sebasti, Abnerovu domu. Sljedećeg dana, 12. siječnja, krenuli su na sjever prema taboru Ivanovih i Isusovih apostola blizu Pele te su Isusu javili o Ivanovoj smrti. Kad je Isus čuo njihov izvještaj, otpustio je mnoštvo i, sazvavši dvadeset četvoricu, rekao: „Ivan je mrtav. Herod mu je odrubio glavu. Večeras se sastanite na zajedničkom vijeću i uredite svoje prilike u skladu s ovim. Više neće biti odlaganja. Došao je čas da se kraljevstvo proglasi otvoreno i s moći. Sutra odlazimo u Galileju.“
144:9.2 (1627.7) Tako su rano ujutro 13. siječnja 28. po Kr. Isus i apostoli, u pratnji nekih dvadeset pet učenika, krenuli prema Kafarnaumu, gdje su te noći odsjeli u Zebedejevoj kući.