144:0.1 (1617.1)Rujan i listopad su prošli u tišini u udaljenom taboru na padinama Gilboe. Cijeli rujan Isus je bio u osami s apostolima, te ih je učio i upućivao u istine kraljevstva.
144:0.2 (1617.2)Postoje brojni razlozi iz kojih su Isus i apostoli proveli ovo vrijeme u osami u području koje je bilo na granici Samarije i Dekapolisa. Jeruzalemski religiozni vladari su bili vrlo neprijateljski raspoloženi: Herod Antipa je još uvijek držao Ivana u zatvoru, strahujući da ga bilo oslobodi ili pogubi, dok je nastavio sumnjičati da su Ivan i Isus bili na neki način povezani. Zahvljujući ovim uvjetima, nije bilo mudro planirati agresivnu djelatnost bilo u Judeji ili Galileji. Postojao je i treći razlog: sve veća napetost između vođa Ivanovih učenika i Isusovih apostola koja je sve više rasla kako je rastao broj vjernika.
144:0.3 (1617.3)Isus je znao da su se dani pripremnog rada naučavanja i propovijedanja bližili kraju, da je idući korak bio početak punog i konačnog djelovanja u okvirima svog zemaljskog života i nije želio da početak ovog poduzeća bude bilo na teret ili na sramotu Ivanu Krstitelju. Isus je stoga odlučio provesti neko vrijeme u izolaciji da se posveti pouci apostola, tezatim obaviti nešto tihog djelovanja u gradovima Dekapolisa dok Ivan ne bude bilo pogubljen ili oslobođen da im se pridruži u ujedinjenom radu.
1. TABOR U GILBOI
144:1.1 (1617.4)Kako je vrijeme prolazilo, dvanaestorica su bili sve odaniji Isusu i sve više posvećeni aktivnostima kraljevstva. Njihova je odanost uglavnom bila stvar osobne privrženosti. Nisu razumjevali njegova mnogostrana učenja; nisu imali puno razumjevanje bilo Isusove prirode ili značaja njegovog darivanja na zemlji.
144:1.2 (1617.5)Isus je objasnio apostolima da su se povukli u osamu iz tri razloga:
144:1.3 (1617.6)1. Da utvrde svoje razumijevanje i vjeru u evanđelje kraljevstva.
144:1.4 (1617.7)2. Da se smire protivnici njihovog rada u Judeji i Galileji.
144:1.6 (1617.9)Dok su bili na Gilboi, Isus je pripovjedao dvanaestorici o događajima iz svoje mladosti i s Hermonske gore; također im je obznanio dio onoga što se dogodilo u brdima za vrijeme četrdeset dana neposredno poslije krštenja. I bez okolišanja je tražio da nikome ne govore o ovim događajima sve dok se on ne vrati svome Ocu.
144:1.7 (1618.1)Za ovih su se rujanskih tjedana odmarali, družili, prisjećali ranih događaja sve do dana kad ih je Isus prvi put pozvao u službu i ozbiljno su pokušali uskladiti sve što su naučili od Učitelja. Do neke mjere svi su osjećali da im je ovo bila posljednja prilika za dulji odmor. Shvaćali su da njihove predstojeće aktivnosti bilo u Judeji ili Galileji trebaju obilježiti početak proglašenja nastupajućeg kraljevstva, premda su imali vrlo mali ili ni malo razumijevanja prirode ovog budućeg kraljevstva. Ivan i Andrija su poučavali da je kraljevstvo već došlo; Petar i Jakov su vjerovali da je tek trebalo doći; Natanije i Tomo su iskreno priznavali svoju pometnju; Matej, Filip i Šimun Revnitelj su bili nesigurni i zbunjeni; blizanci su bili blaženo ignorantni o bilo kakvoj kontroverziji; Juda Iskariotski je bio tih i neopredjeljen.
144:1.8 (1618.2)Isus je većinom provodio vrijeme u osami u brdima blizu tabora. S vremena na vrijeme sa sobom je vodio Petra, Jakova ili Ivana, dok je najčešće išao u molitvu i duhovnu zajednicu sam. Nakon Isusovog krštenja i četrdeset dana u brdima Pereje, ova se razdoblja duhovnog zajedništva s Ocem teško mogu nazvati molitvom, dok ih je posve ispravno opisati periodima osobne duhovne zajednice Isusa s njegovim Ocem.
144:1.9 (1618.3)Centralna tema diskusija cijelog rujna bila je molitva i obožavanje. Nakon što su nekoliko dana raspravljali o konceptu obožavanja, Isus je konačno izručio svoj nezaboravni govor u odgovor na Tominu molbu: “Učitelju, nauči nas moliti.”
144:1.10 (1618.4)Ivan je naučio svoje učenike molitvi, molitvi za spasenje u nastupajućem kraljevstvu. Premda Isus nikada nije zabranio svojim učenicima da koriste Ivanovu molitvu, apostoli su rano uvidjeli da Učitelj nije u cjelosti odobravao običaj ponavljanja naučenih i formalnih molitvi. Unatoč tome, vjernici su neprestano tražili da im apostoli pokažu kako se trebaju moliti. Dvanaestorica su htjeli naučiti koja je molitva bila Isusu po volji. Isus je pristao najviše zbog ove potrebe za nekom jednostavnom molitvom za svagdašnji narod i u odgovor na Tomino pitanje da im sugerira kako se trebaju moliti. Isus je uputio ovu lekciju jednog poslije podneva za vrijeme trećeg tjedna njihovog boravka na Gilboi.
2. POUKA O MOLITVI
144:2.1 (1618.5)“Ivan vas je uistinu učio jednostavnom obliku molitve: “Oče, očisti nas od grijeha, pokaži nam svoju slavu, obznani nam svoju ljubav i pusti svoj duh da posveti naša srca zauvijek, Amen!” On vas je daoovu molitvu da imate čemu poučiti narod. Nije namjeravao da koristite ovu napamet naučenu formalnu molitvu kao molitveni izraz vaših duša.
144:2.2 (1618.6)“Molitva je posve osoban i spontan izraz dušinog stava prema duhu: molitva treba biti duhovna zajednica sina i izraz prijateljstva. Kad se izvodi duhom, molitva vodi usklađenju duhovnog napredka. Idealna molitva je oblik duhovnog zajedništva koje vodi inteligentnom obožavanju. Istinska molitva je iskreni stav kojim čovjek poseže prema nebu u cilju ostvarenja svojih ideala.
144:2.3 (1619.1)“Molitva je dah duše i kao takva treba navesti čovjeka da ustraje u nastojanju da pronađe Očevu volju. Tko bi od vas imao prijatelja, te mu otišao u ponoći i rekao mu: ‘Prijatelju, pozajmi mi tri kruha, jer je došao prijatelj s puta, a nemam što staviti pred njega’ i onaj iznutra odgovorio: ‘Ne dosađuj mi, vrata su već zatvorena, a mala djeca sa mnom u postelji, ne mogu ustati da ti dadnem,’ vi bi ustrajali objašnjavajući kako vam je prijatelj gladan i da mu nemate što ponuditi. Kažem vam, ako i ne bi ustao da vam dadne zato što vam je prijatelj, ustao bi sigurno zbog vašeg dosađivanja i dao bi vam sve što vam treba. Ako, dakle, ustrajnost rađa uspjehom čak i među smrtnim ljudima, koliko će vam više vaša ustrajnost u duhu donijeti kruha životu od darežive ruke Oca na nebu. I ja vam velim: Ustrajno molite i dat će vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se. Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvaraju se vrata spasenja onomu koji kuca.
144:2.4 (1619.2)“A tko od vas koji je otac, ako bi ga sin molio nečemu što vi znate sinu ne ide u korist, ne bi bez oklijevanja dao u skladu s roditeljskom mudrosti, a ne u skladu sa sinovom suludom molbom? Ako djetetu treba kruha, tko bi mu pružio kamen samo zato što ga sin suludo moli? Ako vašem sinu treba riba, koji bi mu od vas pružio mjesto ribe zmiju samo zato što dijete suludo traži zmiju? Dakle ako vi, koji ste smrtni i finitni, znate odgovoriti na molitvu i dati svojoj djeci dobre i prikladne darove, koliko će više vaš Otac nebeski dati duha i još mnogo drugih blaženih darova onima koji ga mole? Čovjek treba neumorno moliti i ne klonuti.
144:2.5 (1619.3)“Da vam kažem kako bijaše jedan sudac koji je živio u jednom zlom gradu. Ovaj se sudac nije bojao Boga i nije držao do ljudi. A bila u onome gradu i uboga udovica koja bi dolazila k njemu i molila ovog nepravednog sudca: ‘Brani me od mog protivnika.’ Onaj to dugo ne htjede, ali nakon toga reče u sebi: ‘Ako se Boga ne bojim a do ljudi ne držim, ipak ću jer mi dosađuje, braniti ovu udovicu, da vječno ne dolazi i ne razbija mi glavu.’ Ove priče vam govorim da ustrajete u molitvi i da ne mislite da će vaše molbe promijeniti pravednog i ispravnog Oca na nebu. Vaša ustrajnost, međutim, neće vam dati prednost kod Boga pred drugim smrtnicima, nego će promijeniti vaše zemaljsko gledište i uvećati kapacitet vaše duše za primitak duha.
144:2.6 (1619.4)“Ali vi kad se molite, pokazujete tako malo vjere. Istinska vjera pomjera gore materijalnih poteškoća koje mogu biti na putu proširenju duše i duhovnom napredovanju.”
3. MOLITVA VJERNIKA
144:3.1 (1619.5)Ali apostoli još nisu bili zadovoljni; htjeli su da im Isus da primjerak molitve koju će učiti svojim novim učenicima. Nakon što je saslušao ovo predavanje o molitvi, Jakov Zebedejev reče: “Dobro, Učitelju, ali ne tražimo molitvu za nas nego za vjernike koji nas tako često mole, ‘Naučite nas kako se ispravno moli Ocu na nebu.”
144:3.2 (1619.6)Kad je Jakov ovako govorio, Isus reče: “Ako, dakle, još uvijek tražite takvu molitvu, evo jedne koju sam učio svoju braću i sestre u Nazaretu”:
144:3.13 (1620.11)Nije čudno što su apostoli tražili da ih Isus nauči primjeru molitve koju će učiti vjernicima. Ivan Krstitelj je učio svoje apostole više molitvi; svi veliki učitelji su učili molitve svojim učenicima. Religiozni učitelji Židova su imali nekih dvadeset pet ili trideset molitvi koje su recitirali u sinagogama i na ulici. Isus se naročito protivio updanoj molitvi u javnosti. Do ovog trenutka dvanaestorica su tek nekoliko puta čuli kako se Isus moli. Imali su priliku vidjeti kako je provodio cijele noći u molitvi ili duhovnom zajedništvu, i jako ih je zanimao način i oblik njegovih molbi. Uistinu su bili pod velikim pritiskom jer nisu znali odgovoriti narodu koji je tražio da ih pouče molitvi kao što je Ivan učio svoje učenike.
144:3.14 (1620.12)Isus je učio dvanaestoricu da se mole neupadno; da se izoliraju u tihoj prirodi ili da se zatvore u sobu.
144:3.15 (1620.13)Poslije Isusove smrti i uzlaza Ocu, bilo je običaj među njegovim vjernicima završiti ovu takozvanu Gospodinovu molitvu dodanim riječima - “U ime Gospodina Isusa Krista.” U još skorije doba izgubljene su dvije linije pri kopiranju i molitvi su dodane ove riječi: “Jer tvoje je kraljevstvo i moć i slava, zauvijek.”
144:3.16 (1620.14)Isus je apostolima dao ovu molitvu onako kako je korištena u njegovoj kući u Nazaretu. On nikada nije učio formalnu molitvu namjenjenu pojedinačnoj osobi, već jedino grupni, obitelji ili društvu. A ni to nije uradio samoinicijativno.
144:3.23 (1620.21)Kad je Isus provodio cijele noći u brdima posvećen molitvi, najviše se molio za svoje učenike, a naročito za dvanaestoricu. Učitelj se vrlo malo molio za sebe, premda se često predavao duhovnom zajedništvu s Rajskim Ocem.
4. JOŠ O MOLITVI
144:4.1 (1620.22)Danima nakon govora o molitvi apostoli su nastavili postavljati pitanja Učitelju u vezi ove bitne duhovne prakse. Isusova uputa apostolima tijekom ovih dana glede molitve i duhovnog obožavanja, može se ovako pojednostaviti i prilagoditi suvremenom jeziku:
144:4.2 (1621.1)Iskreno i žudno ponavljanje bilo koje molbe, kad se radi o iskrenoj molitvi Božjeg djeteta izrečenoj u vjeri, kako god ova molitva bila nezgodno izražena i kako god bilo nemoguće na nju izravno odgovoriti, uvijek proširuje kapacitet duše osobe koja moli za duhovni receptivitet.
144:4.3 (1620.10)Kad god se molite, ne zaboravite da je sinstvodar. Niti jedno dijete nikada nije trebalo zaraditi status sina ili kćerke. Zemaljsko dijete dolazi na zemlju voljom svojih roditelja. Štoviše, Božje dijete pronalazi slavu i ostvaruje novi život duha voljom Oca na nebu. Čovjek tako mora primiti nebesko kraljevstvo - božansko sinstvo - kao malo dijete. Čovjek zarađuje ispravnost - progresivni razvoj karaktera - ali prima sinstvo milošću i kroz vjeru.
144:4.4 (1620.11)Molitva je dovela Isusa do veličanstvenog duhovnog zajedništva sa Vrhovnim Vladarima svemira nad svemirima. Molitva će voditi zemaljske smrtnike do duhovnog zajedništva istinskog obožavanja. Duhovni kapacitet čovjekove duše određuje mjeru nebeskog blaženstva koje čovjek osobno usvaja i svjesno spoznaje kao odgovor na molitvu.
144:4.5 (1620.12)Molitva i s njom vezano obožavanje je vještina kojima čovjek izlazi iz svagdašnje rutine života, monotone kolotečine materijalne egzistencije. Ona je pri stup produhovljenom samoostvarenju i individualnosti intelektualnog i religioznog postignuća.
144:4.6 (1620.13)Molitva je protuteža štetnoj introspekciji. Ako ništa drugo, molitva koju je Učitelj poučavao ima ovaj povoljni učinak na dušu. Isus je dosljedno računao na ovaj blagonakloni učinak kad se molio za svoje bližnje. Učitelj je obično molio u množini, a ne u jednini. Jedino je za velikih kriza svog zemaljskog života Isus ikada molio za sebe.
144:4.7 (1620.14)Molitva je dah duha života usred materijalne civilizacije ljudskih rasa. Obožavanje je spasenje ljudskim naraštajima koji teže materijalnim užicima.
144:4.8 (1620.15)Kako se molitva može usporediti s punjenjem duhovnih baterija duše, tako se obožavanje može usporediti s podešavanjem duše za hvatanje talasa kozmičkih prijenosa beskonačnog duha Oca Svih.
144:4.9 (1620.16)Molitva je iskreni i žudni pogled djeteta na svog duha-Oca; ona je psihološki proces zamjene ljudske volje božanskom. Molitva j e dio božanskog plana za preobrazbu onoga što jeste u ono što treba biti.
144:4.10 (1620.17)Jedan od razloga zašto Petar, Jakov i Ivan, koji su često pratili Isusa na njegovim dugim noćnim bdjenjima, nisu čuli Isusa kako se moli, je to što je Učitelj rijetko naglas izgovarao svoje molitve. Parktično sve Isusove molite izrečene su u duhu i u srcu - bez riječi.
144:4.11 (1620.18)Od svih apostola, Petar i Jakov su se najbliže primakli razumijevanju Učiteljevog nauka o molitvi i obožavanju.
5. DRUGI OBLICI MOLITVE
144:5.1 (1621.11)S vremena na vrijeme tijekom svog zemaljskog života, Isus je pomenuo apostolima nekoliko drugih oblika molitve, ali to je učinio jedino kao ilustraciju drugih pitanja i uz napomenu da ne uče ove “slike molitvi” narodu. Mnoge od ovih molitvi vuku porijeklo s drugih naseljenih svjetova, ali ovu činjenicu Isus nije obznanio apostolima. Među ovim molitvama su bile:
144:5.102 (1624.11)Premda apostoli nisu imali slobodu predočiti ove molitve u svojim javnim učenjima, ova su im otkrivenja jako pomogla u njihovim osobnim religioznim iskustvima. Isus je iskoristio ove i druge formalne molitve kao ilustracije u vezi intimne upute dvanaestorici i mi smo primili naročito dopuštenje da uvrstimo ovih sedam primjeraka u ovaj zapis.
6. VIJEĆANJE S IVANOVIM APOSTOLIMA
144:6.1 (1624.12)Oko prvog listopada, Filip i neki drugi apostoli su kupovali hranu u obližnjem selu kad su naišli na neke apostole Ivana Krstitelja. Kao rezultat ovog slučajnog susreta na tržnici, uslijedilo je trotjedno vijećanje u taboru u Gilboi između Isusovih i Ivanovih apostola, kako je Ivan nedavno po Isusovom primjeru postavio dvanestoricu svojih učenika za apostole. Ivan je ovo uradio na sugestiju svog glavnog učenika Abnera. Isus je bio prisutan prvog tjedna ovog zajedničkog vjećanja, ali se ispričao i napustio tabor druga dva tjedna.
144:6.2 (1624.13)Na početku drugog tjedna u mjesecu, Abner je okupio svoje suradnike u taboru u Gilboi i bio spreman krenuti u raspravu s Isusovim apostolima. Tri tjedna dvadeset četvorica su državala sjednicu tri puta na dan, šest dana u tjednu. Prvoga tjedna Isus je bio među njima između njihovih jutarnjih, podnevnih i večernjih sjednica. Dok su željeli da Učitelj bude među njima i da predsjedava njihovim zajedničkim raspravama, on je uporno odbijao sudjelovati u njihovim razgovorima, premda im se pristao obratiti tri puta. Isus je dvadeset četvorici održao govore su na temu simpatije, suradnje tolerancije.
144:6.3 (1624.14)Andrija i Abner su se mijenjali kao predsjedatelji ovih zajedničkih vijeća dvaju apostolskih grupa. Sudionici su imali pred sobom mnoge teškoće za raspravu i brojne probleme za rješavanje. Uvijek i iznova odlazili su sa svojim problemima Isusu koji je jedino govorio: "Ja se zanimam jedino vašim osobnim i posve religioznim pitanjima. Ja sam zastupnik Oca koji je osoba, ne grupa. Ako ste suočeni s osobnom teškoćom u svom odnosu s Bogom, dođite k meni i ja ću vas rado čuti i savjetovati kako je najbolje riješiti vaše probleme. Ali kad se upustite u usklađenje različitih ljudskih interpretacija religioznih pitanja i podruštvljene religije, suđeno vam je rješiti sve takve probleme svojim vlasitim odlukama. Unatoč tome, ja sam uvijek suosjećajan i zainteresiran i kad dođete do određenih zaključaka o neduhovnim pitanjima, ako se svi složite u svojoj odluci, ja vam unaprijed dajem svoju punu suglasnost i svesrdnu suradnju. I kako bi bili neopterećeni pri donoženju odluka, ja se vraćam za dva tjedna. Ne strahujte za mene, jer ću vam se vratiti. Baviću se Očevim poslom, kako imamo drugih svjetova osim ovoga.”
144:6.4 (1625.1)Nakon što je ovo rekao, Isus se uputio niz padine gore i nisu ga vidjeli cijela dva tjedna. Nikad nisu saznali gdje je bio niti što je radio za ova dva tjedna. Prošlo je dugo vremena prije nego što su se dvadeset četvorica mogli skrasiti i posvetiti ozbiljnom razmatranju svojih problema, toliko su bili smeteni Učiteljevim odsustvom. Međutim, nije prošlo više od tjedan dana kad su se ponovo našli u žaru rasprave, a nisu mogli tražiti Isusovu pomoć.
144:6.5 (1625.2)Prvo u vezi čega su se složili bilo je da usvoje molitvu kojoj ih je Isus nedavno poučio. Obje grupe apostola su je jednoglasno odlučile usvojiti i učiti vjernicima.
144:6.6 (1625.3)Iduće što su odlučili bilo je da, dokle god je Ivan bio živ, bilo u zatočeništvu ili na slobodi, da se svaka grupa posveti svom poslu, a da se svaka tri mjeseca svi okupe na zajedničkim sjednicama na mjestima koja će s vremena na vrijeme unaprijed ugovoriti.
144:6.7 (1625.4)Ali najozbiljnije od svih njihovih problema bilo je pitanje krštenja. Njihove teškoće su dalje otežane zbog toga što je Isus odbijao dati bilo kakve izjave na ovu temu. Konačno su se složili: Dokle god Ivan bude na životu ili dok zajednički ne promijene ovu odluku, jedino će Ivanovi apostoli krstiti vjernike, dok će jedino Isusovi apostoli držati propovijedi novim učenicima. U skladu s ovom odlukom, poslije Ivanove smrti, dvojica Ivanovih apostola su često pratila dovjicu Isusovih apostola pri krštenju vjernika, kako je vijeće odlučilo usvojiti krštenje kao uvodni korak u spoljašnjem primitku poslova kraljevstva.
144:6.8 (1625.5)Dalje je odlučeno da će u slučaju Ivanove smrti, Ivanovi apostoli doći Isusu i staviti se na raspolaganje njegovoj upravi i da više neće krstiti izuzev ako im ovo dopuste Isus i njegovi apostoli.
144:6.9 (1625.6)A zatim su glasanjem odlučili da u slučaju Ivanove smrti, Isusovi apostoli počnu krstiti vodom u ime krštenja svetim Duhom.Nisu odlučili da li je s krštenjem trebalo povezati povezati pitanje obraćenja; na ovu temu nisu donijeli bilo kakvu odluku koja je imala moć obveze nad grupom. Ivanovi apostoli su govorili: “Obratite se i budite kršteni.” Isusovi apostoli su govorili: “Vjerujte i budite kršteni.”
144:6.10 (1625.7)Ovo je saga o prvom pokušaju Isusovih vjernika da koordiniraju različita nastojanja, usaglase različita mišljenja, organiziraju grupna poduzeća, ozakone spoljašnje običaje i sprovedu podruštvljenje osobnih religioznih praksi.
144:6.11 (1625.8)Ovom su prilikom razmotrena mnoga manja pitanja s čijim su se riješenjem jednoglasno složili. Ova dvadeset četvorica su se fantastično proveli ova dva tjedna kad su se bili primorani suočiti sa svojim nesuglasicama i uskladiti svoje poteškoće bez Isusa. Naučili su predočiti protivna mišljenja, voditi rasprave, zagovarati stavove, moliti se, pronaći kompromise, i kroz sve to prijateljski se nositi prema osobi protivnog mišljenja s trpeljivošću prema njegovim časnim mišljenjima.
144:6.12 (1625.9)Prilikom poslije podneva uoči njihove konačne rasprave o financijskim pitanjima, Isus se vratio, saslušao njihove odluke i rekao: “Ovo su, dakle, vaši zaključci i ja ću vam pomoći da sprovedete duh vaših zajedničkih odluka.”
144:6.13 (1626.1)Ivan je pogubljen dva i pol mjeseca poslije ovog događaja i tijekom ovog razdoblja Ivanovi apostoli su ostali s Isusom i dvanaestoricom. Zajedno su radili i krstili vjernike za ovog razdoblja djelatnosti u gradovima Dekapolisa. Tabor u Gilboi su napustili 2. studenog 27. godine poslije Krista.
7. U GRADOVIMA DEKAPOLISA
144:7.1 (1626.2)Tijekom studenog i prosinca, Isus i dvanaestorica su tiho radili u grčkim gradovima Dekapolisa, a prije svega u Skitopolisu, Gerasi, Abili i Gadari. Bio je ovo uistinu kraj pripremnog perioda preuzimanja Ivanovog rada i organizacije. Podruštvljena religija novog otkrivenja uvijek plaća cijenu kompromisa s utemeljenim formama i običajima prijašnjih religija koje pokušava spasti. Krštenje je bilo cijena koju su Isusovi učenici platili kako bi sa sobom zadržali, kao podruštvljenu religioznu grupu, učenike Ivana Krstitelja. Ivanovi učenici pri prilazu Isusovim učenicima izgubili su praktično sve osim krštenja vodom.
144:7.2 (1626.3)Isus je malo poučavao narod za ove misije u gradovima Dekapolisa. Većinom je provodio vrijeme u pouci dvadeset četvorice i u mnogim specijalnim vijećanjima s Ivanovih dvanaest apostola. S vremenom su počeli bolje razumijevati zašto Isus nije otišao posjetiti Ivana u zatočeništvu i zašto nije ništa poduzeo da ga izbavi. Ali nikako nisu mogli shvatiti zašto Isus nije radio čuda, zašto im je odbijao dati spoljašnje znake svoje božanske vlasti. Prije nego će doći u Gilbou, vjerovali su u Isusa najviše zbog Ivanovog testamenta, dok su nedugo nakon ovih događaja počeli vjerovati u njega kao rezultat svog osobnog kontakta s Učiteljem i njegovim učenjima.
144:7.3 (1626.4)Tijekom ova dva mjeseca uglavnom su radili u parovima, jedan Isusov apostol u pratnji jednog Ivanovog apostola. Ivanov apostol je krstio, Isusov apostol je poučavao, dok su obojica propovjedali evanđelje kraljevstva svaki prema svom razumijevanju. Pridobili su mnoge duše među ovim odmetlim Židovima i drugima.
144:7.4 (1626.5)Poglavar Ivanovih apostola po imenu Abner postao je odani vjernik u Isusa koji je kasnije postao poglavar sedamdeset učitelja koje je Učitelj odabrao za propovjednike evanđelja.
8. U TABORU BLIZU PELE
144:8.1 (1626.6)Tijekom druge polovice prosinca svi su otputovali blizu Jordana, nedaleko od Pele, gdje su ponovo počeli poučavati i propovjedati. I Židovi i drugi su dolazili u tabor da čuju evanđelje. Jedno poslije podne dok je Isus poučavao narod, jedan Ivanov specijalni prijatelj donio je Učitelju posljednju poruku koju je primio od Krstitelja.
144:8.2 (1626.7)Isus je ovom prilikom bio u zatočeništvu godinu i pol i Isus je tijekom ovog vremena uglavnom djelovao tiho; tako nije bilo čudno što je Ivan počeo sumnjati u kraljevstvo. Ivanovi prijatelji su prekinuli Isusovu pouku da ga pitaju: “Ivan Krstitelj nas šalje da pitamo - Jesi li ti Izručitelj koji ima doći ili da drugoga čekamo?”
144:8.3 (1626.8)Isus je prekinuo pouku da odgovori Ivanovim prijateljima: “Idite i javite Ivano da ga nismo zaboravili. Recite mu što ste vidjeli i čuli, da se radosna vijest propovijeda siromasima.” Nakon što se ponovo obratio Ivanovim glasnicima, Isus poče govoriti mnoštvu naroda: “Nemojte misliti da Ivan Krstitelj sumnja u evanđelje ovog kraljevstva. On se raspituje jedino da uvjeri svoje apostole koji su i moji apostoli. Ivan nije slabić. Da upitam vas koji ste čuli Ivanovu propovijed prije nego će ga Herod baciti u tamnicu: Što ste vidjeli u Ivanu - Trsku koju vjetar njiše? Čovjeka promjenljiva raspoložanja obučena u meke haljine? A uvijek je slučaj da ljudi što se oblače u sjajno odijelo i žive u raskoši borave u kraljevskim dvorima. Što ste vidjeli kad ste gledali Ivana? Proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisamo: ‘Evo glasnika svoga pred licem ti šaljem dapripravi put pred tobom.’
144:8.4 (1627.1)“Zaista, velim vam, nije nitko između rođenih od žene veći od Ivana Krstitelja; ali najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega jer se rodio od duha i zna da je postao sin Boga.”
144:8.5 (1627.2)Mnogi koji su ovom prilikom čuli Isusa primili su Ivanovo krštenje i na taj način javno objavili svoj ulazak u kraljevstvo. Ivanovi apostoli su od ovog dana čvrsto privedeni Isusu. Ovaj je događaj obilježio stvarnu zajednicu Ivanovih i Isusovih učenika.
144:8.6 (1627.3)Nakon što su glasnici razgovarali s Abnerom, vratili su se u Makareju da ovo prenesu Ivanu. On je u ovome našao veliku utjehu i porastao je u vjeri kad je primio Isusove riječi i Abnerovu poruku.
144:8.7 (1627.4)Uoči ovog poslijepodneva Isus je nastavio poučavati, govoreći: “S kim da usporedim ljude ovoga naraštaja? Mnogi od vas neće primiti ni Ivanovu poruku niti moje učenje. S vama je kao s djecom što sjede na trgu i dovikuju jedni drugima: ‘Zasvirasmo vam na frulu, a vi ne poigraste; zapjevasmo tužaljke, a vi ne zaplakaste.’ Tako je s nekima neđu vama. Dođe Ivan Krstitelj, niti jede kruha niti pije vina, a vi velite: ‘Ima zlog duha.’ Dođe Sin Čovječji, jede i pije, a vi velite: ‘Gle, izjelice i pijanice, prijatelja carinika i grešnika!’ Ali istina, mudrost opravdaše sva njezina djeca.
144:8.8 (1627.5)“Čini se da je Otac na nebu sakrio neke istine od mudrih i umnih, a dao ih malenima. A Otac sve vrši kako treba; Otac sebe obznanjuje svemiru kako to sam hoće. Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i naći ćete otkrijepljenje svojim dušama. Uzmite na sebe božanski jaram i tako ćete naći mir Božji koji nadilazi svaki razum.”
9. SMRT IVANA KRSTITELJA
144:9.1 (1627.6)Ivan Krstitelj je pogubljen prema naredbi Heroda Antipeuveče 10. sječnja 28. godine poslije Krista. Dan poslije, nekoliko Ivanovih učenika koji su došli u Makareju čuli su o ovom pogubljenju i izišli su pred Heroda tražeći da im da Ivanovo tijelo koje su položili u grob, dok su mu kasnije dali službenu sahranu u Abnerovom domu u Sebasti. Dan poslije, 12 siječnja krenuli su sjeverno na putu za tabor blizu Pele gdje su bili Ivanovi i Isusovi učenici, te su obavijestili Isusa o Ivanovoj smrti. Kad je Isus primio ove vijesti, otpustio je narodne mase i pozivajući dvadeset četvoricu rekao: “Ivan je mrtav. Herod ga pogubi. Večeras sazovite zajedničkusjednicu i odlučite o svojim poslovima u sakladu s ovim vijestima. Nema više odugovlačenja. Došao je čas da se kraljevstvo proglasi otvoreno i u moći. Sutra idemo u Galileju.”
144:9.2 (1627.7)Tako su rano ujutro 13. sječnja 28. godine poslije Krista Isus i apostoli u pratnji nekih dvadeset pet učenika krenuli prema Kafarnaumu gdje su prenoćili u kući Zebdejevih.