Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 142 : PASHA U JERUZALEMU
Sekcije
POGLAVLJE 142 : PASHA U JERUZALEMU
142:0.1 (1596.1) Tijekom travnja Isus i apostoli djelovali su u Jeruzalemu, a svake su večeri odlazili prenoćiti u Betaniju. Sam je Isus jednu ili dvije noći tjedno provodio u Jeruzalemu, u domu grčkog Židova Flavija, gdje su mnogi istaknuti Židovi potajno dolazili posavjetovati se s njim.
142:0.2 (1596.2) Istoga dana kad je stigao u Jeruzalem, Isus je posjetio svoga dugogodišnjeg prijatelja Anu, negdašnjeg velikog svećenika i rođaka Zebedejeve žene Salome. Ana je već bio mnogo čuo o Isusu i njegovim učenjima, ali kad je Isus došao u dom bivšega velikog svećenika, bio je primljen vrlo suzdržano. Kad je Isus osjetio Aninu hladnoću, odmah se oprostio i, odlazeći, rekao: „Strah je čovjekov najveći porobljivač, a ponos njegova najveća slabost. Hoćeš li dopustiti da te te dvije slabosti liše radosti i slobode?” Ali Ana nije odgovorio. Učitelj ga više nije vidio sve do vremena kada je zajedno sa svojim zetom sudio Sinu Čovječjemu.
1. POUČAVANJE U HRAMU
142:1.1 (1596.3) Tijekom cijelog mjeseca Isus ili netko od apostola svakodnevno je poučavao u hramu. Kad bi mnoštvo okupljeno za Pashu bilo preveliko da uđe u hram i sluša poučavanje, apostoli su vodili skupine poučavanja izvan svetoga hramskog prostora. Srž njihove poruke bila je:
142:1.2 (1596.4) 1. Kraljevstvo nebesko je blizu.
142:1.3 (1596.5) 2. Vjerom u Božje očinstvo možete ući u kraljevstvo nebesko i tako postati Božji sinovi.
142:1.4 (1596.6) 3. Ljubav je pravilo života u kraljevstvu — vrhovna odanost Bogu uz ljubav prema bližnjemu kao prema samome sebi.
142:1.5 (1596.7) 4. Poslušnost Očevoj volji, koja u osobnom životu donosi plodove duha, zakon je kraljevstva.
142:1.6 (1596.8) Mnoštva koja su došla proslaviti Pashu čula su ovo Isusovo poučavanje, i stotine njih radovale su se radosnoj vijesti. Veliki svećenici i židovski poglavari postali su vrlo zabrinuti zbog Isusa i njegovih apostola te su među sobom raspravljali što bi trebalo učiniti s njima.
142:1.7 (1596.9) Osim poučavanja u hramu i oko hrama, apostoli i drugi vjernici bavili su se mnogim osobnim radom među mnoštvima okupljenima za Pashu. Ti zainteresirani muškarci i žene pronijeli su vijest o Isusovoj poruci s ovog pashalnog slavlja do najudaljenijih krajeva Rimskoga Carstva, kao i na Istok. Bio je to početak širenja evanđelja kraljevstva u vanjski svijet. Isusovo djelovanje više nije bilo ograničeno samo na Palestinu.
2. BOŽJA SRDŽBA
142:2.1 (1597.1) Tijekom pashalnih svetkovina u Jeruzalemu se nalazio neki Jakov, bogati židovski trgovac s Krete, koji je došao k Andriji s molbom da se nasamo susretne s Isusom. Andrija je uredio ovaj tajni susret s Isusom u Flavijevu domu sljedeće večeri. Ovaj čovjek nije mogao shvatiti Učiteljeva učenja te je došao jer je želio podrobnije ispitati o kraljevstvu Božjem. Jakov je rekao Isusu: „Ali, Učitelju, Mojsije i drevni proroci govore nam da je Jahve ljubomoran Bog, Bog velike srdžbe i žestokoga bijesa. Proroci kažu da mrzi one koji čine zlo i da se osvećuje onima koji ne poštuju njegov zakon. Ti i tvoji učenici učite nas da je Bog dobrostiv i suosjećajan Otac koji toliko ljubi sve ljude da bi ih primio u ovo novo kraljevstvo nebesko za koje navješćuješ da je tako blizu.”
142:2.2 (1597.2) „Jakove, dobro si iznio učenja drevnih proroka koji su poučavali djecu svoje generacije u skladu sa svjetlom svojega vremena. Naš je Rajski Otac nepromjenjiv. Ali pojam njegove naravi proširio se i razvio od Mojsijevih dana, kroz Amosovo vrijeme, pa sve do naraštaja proroka Izaije. A sada sam ja došao u tijelu otkriti Oca u novoj slavi i pokazati njegovu ljubav i milosrđe svim ljudima na svim svjetovima. Kako se evanđelje ovoga kraljevstva bude širilo svijetom sa svojom porukom radosti i dobre volje prema svim ljudima, razvit će se bolji i plemenitiji odnosi među obiteljima svih naroda. Kako vrijeme bude prolazilo, očevi i njihova djeca više će voljeti jedni druge i tako će se razviti bolje razumijevanje ljubavi Oca na nebu prema njegovoj djeci na zemlji. Zapamti, Jakove, da dobar i istinit otac ne voli samo svoju obitelj kao cjelinu — kao obitelj — nego također uistinu voli i s nježnošću se brine za svakog pojedinog člana.”
142:2.3 (1597.3) Nakon podrobne rasprave o naravi nebeskog Oca, Isus je zastao i rekao: „Ti, Jakove, kao otac mnoge djece, dobro poznaješ istinitost mojih riječi.” Jakov je odgovorio: „Ali, Učitelju, tko ti je rekao da sam otac šestero djece? Kako si to znao o meni?” Učitelj je odgovorio: „Neka bude dovoljno da kažem da Ocu i Sinu sve je poznato, jer oni doista sve vide. Budući da kao zemaljski otac voliš svoju djecu, sada moraš prihvatiti kao stvarnost ljubav nebeskog Oca prema tebi — ne samo prema svoj djeci Abrahamovoj, nego prema tebi, tvojoj pojedinačnoj duši.”
142:2.4 (1597.4) Isus je dalje rekao: “Kad su tvoja djeca mala i nezrela i kad ih moraš ukoriti, ona mogu pomisliti da imaju ljutitog i ogorčenog oca. Njihova nezrelost ne može prodrijeti dalje od kazne i razaznati očevu dalekovidnu i odgojnu ljubav koja ih ispravlja. Ali kad ta ista djeca odrastu i postanu zreli muškarci i žene, zar bi bilo mudro da se i dalje drže tih ranijih i pogrešnih predodžbi o svome ocu? Kao odrasli muškarci i žene, oni bi sada trebali prepoznati očevu ljubav u svim tim ranijim odgojnim postupcima. Zar ne bi i čovječanstvo, kako stoljeća budu prolazila, trebalo sve bolje razumijevati istinsku prirodu i ljubazni karakter Oca na nebu? Kakva je korist od uzastopnih naraštaja duhovnog prosvjetljenja ako ustrajete u tome da Boga gledate onako kako su ga vidjeli Mojsije i proroci? Kažem ti, Jakove, pod blistavim svjetlom ovog trenutka trebaš vidjeti Oca onako kako ga nitko od onih koji su živjeli prije tebe nikada nije vidio. I kad ga tako budeš vidio, radovat ćeš se ulasku u kraljevstvo kojim vlada tako milosrdni Otac i nastojat ćeš od sada dopustiti da njegova volja ljubavi upravlja tvojim životom.”
142:2.5 (1598.1) Jakov je odgovorio: “Učitelju, vjerujem; želim da me uvedeš u Očevo kraljevstvo.”
3. KONCEPT BOGA
142:3.1 (1598.2) Dvanaestorica apostola, od kojih je većina slušala ovu raspravu o Božjem karakteru, te su večeri postavila Isusu mnoga pitanja o Ocu na nebu. Učiteljevi odgovori na ta pitanja mogu se najbolje sažeti sljedećim pregledom, izraženim suvremenim jezikom:
142:3.2 (1598.3) Isus je blago prekorio dvanaestoricu, rekavši u biti: „Zar ne poznajete predaje Izraela o rastu i razvoju ideje Jahvea i zar ne poznajete učenja Pisama o nauku o Bogu?“ Potom je Učitelj nastavio poučavati apostole o evoluciji poimanja Božanstva tijekom razvoja židovskog naroda. Skrenuo im je pozornost na sljedeće faze rasta i razvoja ideje o Bogu:
142:3.3 (1598.4) 1. Jahve — bog sinajskih plemena. To je bio primitivni pojam Božanstva koji je Mojsije uzdigao na višu razinu Gospoda Boga Izraelova. Otac na nebu nikada ne propušta prihvatiti iskreno štovanje svoje djece na zemlji, ma koliko njihov pojam Božanstva bio primitivan ili kojim god imenom simbolizirali njegovu božansku narav.
142:3.4 (1598.5) 2. Svevišnji. Ovaj pojam Oca na nebu Melkizedek je objavio Abrahamu, a oni koji su kasnije prihvatili ovu uzvišeniju i prošireniju ideju Božanstva pronijeli su je nadaleko iz Salema. Abraham i njegov brat napustili su Ur zbog uspostave štovanja sunca te su prihvatili Melkizedekovo učenje o El Eljonu — Bogu Svevišnjem. Njihov pojam Boga bio je složen, nastao stapanjem njihovih starijih mezopotamskih predodžbi i nauka o Svevišnjem.
142:3.5 (1598.6) 3. El Šadaj. Tijekom tih ranih dana mnogi su Hebreji štovali El Šadaja, egipatski pojam Boga neba, s kojim su se upoznali tijekom boravka u zemlji Nila. Dugo nakon Melkizedekova vremena sva su se tri ova pojma Boga stopila u nauk o Bogu Stvoritelju, Gospodu Bogu Izraelovu.
142:3.6 (1598.7) 4. Elohim. Od Adamovih vremena sačuvalo se učenje o Rajskom Trojstvu. Zar se ne sjećate kako Pisma započinju tvrdnjom: „U početku su Bogovi stvorili nebesa i zemlju“? To pokazuje da je u vrijeme nastanka tog zapisa pojam Trojstva kao triju Bogova u jednom već bio ukorijenjen u vjeri naših predaka.
142:3.7 (1598.8) 5. Svevišnji Jahve. Do Izaijina vremena ova su se vjerovanja o Bogu proširila u pojam Stvoritelja Svih koji je istodobno bio svemoćan i svemilosrdan. Taj evoluirajući i prošireni pojam Boga gotovo je potpuno potisnuo sve prethodne pojmove Božanstva u vjeri naših otaca.
142:3.8 (1598.9) 6. Otac na nebu. A sada Boga poznajemo kao našeg Oca na nebu. Naše učenje pruža religiju u kojoj je vjernik sin Božji. To je radosna vijest evanđelja kraljevstva nebeskog. S Ocem supostoje Sin i Duh, a objava naravi i službe ovih Rajskih Božanstava nastavit će se širiti i postajati sve jasnijom tijekom beskrajnih vjekova vječnog duhovnog napredovanja uzlaznih sinova Božjih. U svakom vremenu i tijekom svih vjekova istinsko štovanje svakog čovjeka — što se tiče njegova osobnog duhovnog napretka — unutarnji duh prepoznaje kao odavanje počasti Ocu na nebu.
142:3.9 (1599.1) Apostoli nikada prije nisu bili toliko zapanjeni kao kada su čuli ovaj prikaz razvoja pojma Boga u svijesti Židova prijašnjih naraštaja; bili su toliko zbunjeni da nisu mogli postaviti nijedno pitanje. Dok su u tišini sjedili pred Isusom, Učitelj je nastavio: „Ove biste istine znali da ste čitali Pisma. Zar niste čitali u Samuelu gdje stoji: ‘I raspali se gnjev Gospodnji na Izraela, te potaknu Davida protiv njih govoreći: Idi, izbroj Izraela i Judu’? To nije bilo neobično, jer su u Samuelovo vrijeme Abrahamovi potomci doista vjerovali da je Jahve stvorio i dobro i zlo. Ali kada je kasniji pisac pripovijedao o tim događajima, nakon što se židovski pojam Božje naravi proširio, nije se usudio pripisati zlo Jahveu; zato je rekao: ‘I ustade Sotona na Izraela te potaknu Davida da izbroji Izraela.’ Zar ne uviđate da takvi zapisi u Pismima jasno pokazuju kako se pojam Božje naravi nastavljao razvijati iz naraštaja u naraštaj?“
142:3.10 (1599.2) „Također biste trebali uočiti razvoj razumijevanja božanskog zakona koji je savršeno usklađen s ovim sve širim pojmovima Božanstva. Kada su sinovi Izraelovi izašli iz Egipta u danima prije proširene objave Jahvea, imali su deset zapovijedi koje su im služile kao zakon sve do vremena kada su se utaborili pred Sinajem. A tih deset zapovijedi bile su:
142:3.11 (1599.3) „1. Nemoj štovati nijednog drugog boga, jer je Gospodin ljubomoran Bog.
142:3.12 (1599.4) „2. Ne pravi lijevane bogove.
142:3.13 (1599.5) „3. Ne zanemaruj svetkovanje blagdana beskvasnih kruhova.
142:3.14 (1599.6) „4. Svaki muški prvenac među ljudima i stokom pripada meni, kaže Gospodin.
142:3.15 (1599.7) „5. Šest dana možeš raditi, ali se sedmoga dana moraš odmarati.
142:3.16 (1599.8) „6. Ne propusti svetkovati blagdan prvina i blagdan berbe na kraju godine.
142:3.17 (1599.9) „7. Ne prinosi krv nijedne žrtve s kruhom koji sadrži kvasac.
142:3.18 (1599.10) „8. Žrtva pashalnog blagdana ne smije ostati do jutra.
142:3.19 (1599.11) „9. Prve od prvina zemlje donesi u dom Gospodina, svojega Boga.
142:3.20 (1599.12) „10. Ne kuhaj jare u mlijeku njegove majke.
142:3.21 (1599.13) „A zatim je, usred grmljavine i munja na Sinaju, Mojsije dao novih deset zapovijedi, za koje ćete svi priznati da su dostojniji izričaji koji prate sve šire pojmove Jahvea i Božanstva. Zar nikada niste primijetili, čitajući ove zapovijedi koje su dvaput zabilježene u Pismima, da se u prvom slučaju izbavljenje iz Egipta navodi kao razlog svetkovanja subote, dok u kasnijem zapisu naprednija vjerska shvaćanja naših predaka zahtijevaju da se to promijeni u priznavanje činjenice stvaranja kao razloga za svetkovanje subote?
142:3.22 (1599.14) „I zatim ćete se sjetiti da su se još jednom — u većem duhovnom prosvjetljenju Izaijina vremena — ovih deset negativnih zapovijedi promijenile u veliki i pozitivan zakon ljubavi, u nalog da se Boga ljubi iznad svega, a svojega bližnjega kao samoga sebe. I upravo taj vrhovni zakon ljubavi prema Bogu i čovjeku također vam proglašavam kao cjelokupnu čovjekovu dužnost.“
142:3.23 (1600.1) I kad je završio govoriti, nitko mu nije postavio nijedno pitanje. Otišli su, svaki na svoj počinak.
4. FLAVIJE I GRČKA KULTURA
142:4.1 (1600.2) Grčki Židov Flavije bio je stranac koji je prihvatio vjeru Izraela, ali nije bio ni obrezan ni kršten; a budući da je bio veliki ljubitelj ljepote u umjetnosti i kiparstvu, kuća u kojoj je boravio tijekom svojega boravka u Jeruzalemu bila je prekrasna građevina. Taj je dom bio izvrsno ukrašen neprocjenjivim blagom koje je sakupljao ovdje i ondje tijekom svojih putovanja po svijetu. Kada je prvi put pomislio pozvati Isusa u svoj dom, bojao se da bi se Učitelj mogao uvrijediti zbog pogleda na te takozvane likove. Ali Flavije se ugodno iznenadio kada je Isus ušao u njegov dom i, umjesto da ga prekori zbog tih navodno idolopokloničkih predmeta razasutih po kući, pokazao veliko zanimanje za cijelu zbirku i postavio mnoga pitanja puna poštovanja o svakom predmetu dok ga je Flavije vodio iz sobe u sobu, pokazujući mu sve svoje omiljene kipove.
142:4.2 (1600.3) Učitelj je vidio da je njegov domaćin bio zbunjen njegovim prijateljskim odnosom prema umjetnosti; stoga mu je, nakon što su završili pregled cijele zbirke, Isus rekao: „Budući da cijeniš ljepotu stvari koje je stvorio moj Otac i koje su oblikovale umjetničke ruke čovjeka, zašto očekuješ da ćeš biti prekoravan? Budući da je Mojsije nekoć nastojao suzbiti idolopoklonstvo i štovanje lažnih bogova, zašto bi se svi ljudi trebali mrštiti na prikazivanje ljupkosti i ljepote? Kažem ti, Flavije, Mojsijeva djeca nisu ga pravilno razumjela i sada čak od njegovih zabrana prikazivanja stvari na nebu i na zemlji čine lažne bogove. Ali čak i kada bi Mojsije postavio takva ograničenja za pomračene umove onih vremena, što to ima s ovim vremenom, kada se Otac na nebu otkriva kao sveopći Vladar Duha nad svime? I, Flavije, kažem ti da se u dolazećem kraljevstvu više neće poučavati: ‘Ne štuj ovo i ne štuj ono’; više se neće baviti zapovijedima da se uzdržava od ovoga i pazi da se ne čini ono, nego će se svi baviti jednom vrhovnom dužnošću. A ta se čovjekova dužnost izražava u dvije velike povlastice: iskrenom štovanju beskonačnog Stvoritelja, Rajskog Oca, i ljubaznoj službi svojim bližnjima. Ako ljubiš svojega bližnjega kao samoga sebe, tada doista znaš da si sin Božji.“
142:4.3 (1600.4) „U vremenu kada moj Otac nije bio dobro shvaćen, Mojsije je bio opravdan u svojim nastojanjima da se suprotstavi idolopoklonstvu, ali u nadolazećem vremenu Otac će biti objavljen u životu Sina; i ovo novo otkrivenje Boga zauvijek će učiniti nepotrebnim miješati Oca Stvoritelja s idolima od kamena ili likovima od zlata i srebra. Odsada će razumni ljudi moći uživati u umjetničkom blagu, a da se takvo cijenjenje materijalne ljepote ne miješa sa štovanjem i služenjem Ocu u Raju, Bogu svega i svih bića. “
142:4.4 (1600.5) Flavije je vjerovao svemu čemu ga je Isus poučio. Sutradan je otišao u Betaniju s onu stranu Jordana, gdje su ga krstili Ivanovi učenici. To je učinio zato što Isusovi apostoli još nisu krstili vjernike. Kada se vratio u Jeruzalem, Flavije je priredio veliku gozbu za Isusa i pozvao šezdeset svojih prijatelja. Mnogi od tih gostiju također su postali vjernici poruke o dolazećem kraljevstvu.
5. GOVOR O POUZDANJU
142:5.1 (1601.1) Jedan od velikih govora koje je Isus održao u hramu tijekom ovog tjedna Pashe bio je odgovor na pitanje jednoga od njegovih slušatelja, čovjeka iz Damaska. Ovaj je čovjek upitao Isusa: „Ali, Učitelju, kako ćemo sa sigurnošću znati da si poslan od Boga i da doista možemo ući u ovo kraljevstvo za koje ti i tvoji učenici objavljujete da je blizu?“ Isus je odgovorio:
142:5.2 (1601.2) „Što se tiče moje poruke i učenja mojih učenika, sudite o njima po njihovim plodovima. Ako vam naviještamo istine duha, duh će posvjedočiti u vašim srcima da je naša poruka istinita. Što se tiče kraljevstva i vaše osobne sigurnosti da vas je nebeski Otac već prihvatio, dopustite mi da vas upitam: koji bi otac među vama, ako je požrtvovan i brižan, držao svoje dijete u tjeskobi i neizvjesnosti glede njegova mjesta u obitelji ili sigurnosti njegova položaja u ljubavi očinskoga srca? Zar vi, zemaljski očevi, uživate mučiti svoju djecu neizvjesnošću glede njihova mjesta u trajnoj ljubavi vaših ljudskih srca? Tako ni vaš Otac na nebu ne ostavlja svoju djecu duha u sumnji i neizvjesnosti glede njihova položaja u kraljevstvu. Ako prihvatite Boga kao svoga Oca, tada ste uistinu i u zbilji sinovi Božji. A ako ste sinovi, tada ste sigurni u svom položaju i statusu u svemu što se odnosi na vječno i božansko sinovstvo. Ako vjerujete mojim riječima, time vjerujete Onome koji me poslao, a vjerujući Ocu, učvrstili ste svoj status građana neba. Ako vršite volju Oca na nebu, nikada nećete podbaciti u postizanju vječnoga života napredovanja u božanskom kraljevstvu.
142:5.3 (1601.3) „Vrhovni će Duh svjedočiti zajedno s vašim duhom da ste uistinu djeca Božja. A ako ste djeca Božja, tada ste rođeni od Duha Božjega; i tko god je rođen od Duha, u sebi ima moć nadvladati svaku sumnju. Ovo je pobjeda koja pobjeđuje svaku neizvjesnost – vaša vjera.
142:5.4 (1601.4) „Prorok Izaija rekao je, govoreći o ovim vremenima: ‘Kad se na nas izlije duh s visine, mir će biti djelo pravednosti, a plod pravednosti – trajan pokoj i sigurnost.’ A svima koji istinski vjeruju ovom evanđelju bit ću jamac njihova prijema u vječna milosrđa i vječni život kraljevstva moga Oca. Vi, dakle, koji čujete ovu poruku i vjerujete ovom evanđelju kraljevstva, sinovi ste Božji i imate život vječni; a dokaz cijelome svijetu da ste rođeni od Duha jest to što iskreno ljubite jedni druge.”
142:5.5 (1601.5) Svjetina je ostala uz Isusa još mnogo sati, postavljajući mu brojna pitanja i pažljivo slušajući njegove utješne odgovore. Čak su se i apostoli, ohrabreni Isusovim učenjem, osmjelili propovijedati evanđelje kraljevstva s još većom snagom i sigurnošću. Ovo iskustvo u Jeruzalemu bilo je veliko nadahnuće za Dvanaestoricu. Bio je to njihov prvi susret s tako golemim mnoštvom i pritom su naučili mnoge vrijedne pouke koje su im poslije bile od velike pomoći u njihovu radu.
6. RAZGOVOR S NIKODEMOM
142:6.1 (1601.6) Jedne je večeri u Flavijevu domu Isusa posjetio Nikodem, bogat i postariji član židovskog Velikog vijeća. Mnogo je slušao o učenjima ovoga Galilejca pa je jednoga poslijepodneva otišao čuti ga kako poučava u hramskim dvorištima. Često je želio dolaziti slušati Isusova učenja, ali se bojao da ga ne prepoznaju ljudi okupljeni oko Isusa, jer su se židovski poglavari već toliko bili suprotstavili Isusu da nijedan član Velikoga vijeća nije želio biti javno povezan s njim. Stoga je Nikodem preko Andrije dogovorio da se nakon što padne mrak nasamo sastane s Isusom. Kad je razgovor započeo, Petar, Jakov i Ivan bili su u Flavijevu vrtu, ali su se poslije povukli u kuću, gdje se razgovor nastavio.
142:6.2 (1602.1) Primajući Nikodema, Isus mu nije iskazivao nikakav poseban obzir; u razgovoru s njim nije pravio nikakve ustupke niti se služio pretjeranim uvjeravanjem. Učitelj nije pokušao odbiti svog potajnog posjetitelja, ali se nije poslužio ni sarkazmom. U svim svojim ophođenjima s tim uglednim posjetiteljem Isus je bio staložen, iskren i dostojanstven. Nikodem nije bio službeni izaslanik Velikoga vijeća; došao je Isusu isključivo zbog svog osobnog i iskrenog zanimanja za Učiteljeva učenja.
142:6.3 (1602.2) Nakon što ga je Flavije predstavio, Nikodem je rekao: „Učitelju, znamo da si učitelj kojega je Bog poslao, jer nijedan čovjek ne bi mogao tako poučavati kad Bog ne bi bio s njim. Želim bolje upoznati tvoja učenja o dolazećem kraljevstvu.”
142:6.4 (1602.3) Isus odgovori Nikodemu: „Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi odozgor, ne može vidjeti kraljevstvo Božje.” Tada mu Nikodem odgovori: „Ali kako se može čovjek, kad je već star, roditi? Ne može po drugi put ući u utrobu svoje majke i roditi se.”
142:6.5 (1602.4) Isus odgovori: „Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je rođeno od tijela, tijelo je; a što je rođeno od duha, duh je. Nemoj se čuditi što ti rekoh: treba da se rodiš odozgor. Kad vjetar puše, čuješ šum lišća, ali ne vidiš vjetar — ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide; tako je i sa svakim tko je rođen od duha. Očima tijela možeš vidjeti očitovanja duha, ali sam duh ne možeš uistinu razaznati.”
142:6.6 (1602.5) Nikodem odgovori: „Ali ja ne razumijem — kako to može biti?” Isus reče: „Zar je moguće da si ti učitelj u Izraelu, a ipak ne znaš sve ovo? Stoga je dužnost onih koji poznaju stvarnosti duha otkriti ove stvari onima koji razaznaju samo očitovanja materijalnog svijeta. Ali hoćeš li nam vjerovati ako ti govorimo o nebeskim istinama? Imaš li hrabrosti, Nikodeme, vjerovati onome koji je sišao s neba, samome Sinu Čovječjemu?”
142:6.7 (1602.6) Nikodem reče: „Ali kako mogu početi prihvaćati taj duh koji će me preobraziti i pripremiti za ulazak u kraljevstvo?” Isus odgovori: „Duh Oca na nebu već prebiva u tebi. Ako dopustiš da te vodi ovaj duh odozgor, uskoro ćeš početi gledati očima duha, a zatim ćeš svojim svesrdnim izborom da slijediš vodstvo duha biti rođen od duha, jer će jedina svrha tvoga života biti vršiti volju svoga Oca koji je na nebu. I tako, kada spoznaš da si rođen od duha i da se radosno nalaziš u Božjem kraljevstvu, počet ćeš u svom svakodnevnom životu donositi obilne plodove duha.”
142:6.8 (1602.7) Nikodem je bio potpuno iskren. Bio je duboko impresioniran, ali je otišao zbunjen. Bio je postigao visok stupanj samoostvarenja, samokontrole, pa čak i uzvišenih moralnih odlika. Bio je profinjen, egoističan i altruističan, ali nije znao kako podčiniti svoju volju volji Božanskoga Oca, onako kako je malo dijete spremno podčiniti se vodstvu i usmjeravanju mudroga i brižnog zemaljskog oca te tako uistinu postati sinom Božjim, naprednim baštinikom vječnoga kraljevstva.
142:6.9 (1603.1) Nikodem je ipak skupio dovoljno vjere da prihvati kraljevstvo. Blago je prosvjedovao kada su njegove kolege iz Velikoga vijeća pokušale osuditi Isusa, a da ga nisu ni saslušale; a poslije je zajedno s Josipom iz Arimateje hrabro priznao svoju vjeru i zatražio Isusovo tijelo upravo onda kada je većina učenika u strahu pobjegla s mjesta Učiteljeve posljednje muke i smrti.
7. POUKA O OBITELJI
142:7.1 (1603.2) Nakon užurbanog razdoblja poučavanja i osobnog rada tijekom pashalnog tjedna u Jeruzalemu, Isus je sljedeću srijedu proveo odmarajući se u Betaniji sa svojim apostolima. Toga poslijepodneva Toma je postavio pitanje koje je potaknulo dug i poučan odgovor. Rekao je: „Učitelju, onoga dana kada si nas odredio za poslanike kraljevstva, poučio si nas o mnogim stvarima koje se tiču našega osobnog života, ali što ćemo poučavati mnoštvo? Kako će ovi ljudi živjeti kada kraljevstvo bude potpunije uspostavljeno? Hoće li tvoji učenici posjedovati robove? Hoće li tvoji vjernici težiti siromaštvu i odricati se imovine? Hoće li jedino milosrđe prevladavati tako da više neće biti potrebe za zakonom i pravdom?” Isus je s dvanaestoricom proveo cijelo poslijepodne i večer, nakon objeda, raspravljajući o Tominim pitanjima. Za potrebe ovog zapisa donosimo sljedeći sažetak Učiteljevih pouka.
142:7.2 (1603.3) Isus je prije svega nastojao svojim apostolima jasno dati do znanja da je on na zemlji živio jedinstven zemaljski život u tijelu te da su oni, dvanaestorica, bili pozvani sudjelovati u ovom iskustvu darivanja Sina Čovječjega. Kao njegovi suradnici, i oni su morali dijeliti mnoga posebna ograničenja i obveze cijelog tog iskustva darivanja. U njegovim se riječima krio prikriven nagovještaj da je Sin Čovječji bio jedina osoba koja je ikada živjela na zemlji i koja je istodobno mogla gledati u samo srce Boga i u najdublje dubine čovjekove duše.
142:7.3 (1603.4) Isus je vrlo jasno objasnio da je nebesko kraljevstvo evolucijsko iskustvo, koje započinje ovdje na zemlji i nastavlja napredovati kroz uzastopne životne stupnjeve sve do Raja. Tijekom ove večeri nedvosmisleno je rekao da će se u nekoj budućoj fazi razvoja kraljevstva vratiti na ovaj svijet u duhovnoj moći i božanskoj slavi.
142:7.4 (1603.5) Zatim je objasnio da „ideja kraljevstva” nije bila najbolji način prikazivanja čovjekova odnosa s Bogom; da je koristio takve slikovite izraze zato što je židovski narod očekivao kraljevstvo i zato što je Ivan propovijedao o dolazećem kraljevstvu. Isus je rekao: „Ljudi budućih doba bolje će razumjeti evanđelje kraljevstva kada im ono bude predočeno izrazima koji opisuju obiteljski odnos — kada čovjek bude shvatio religiju kao učenje o očinstvu Boga i bratstvu ljudi, o sinovstvu s Bogom.” Učitelj je zatim nadugo govorio o zemaljskoj obitelji kao prikazu nebeske obitelji, ponovno naglašavajući dva temeljna zakona života: prvu zapovijed ljubavi prema ocu, glavi obitelji, i drugu zapovijed uzajamne ljubavi među djecom — ljubiti svoga brata kao samoga sebe. Zatim je objasnio da će se takva kvaliteta bratske ljubavi neizostavno očitovati u nesebičnoj i brižnoj društvenoj službi.
142:7.5 (1603.6) Nakon toga uslijedila je nezaboravna rasprava o temeljnim obilježjima obiteljskog života i njihovoj primjeni na odnos između Boga i čovjeka. Isus je rekao da se prava obitelj temelji na sljedećih sedam činjenica:
142:7.6 (1604.1) 1. Činjenica postojanja. Prirodni odnosi i pojave smrtničkih sličnosti povezani su s obitelji. Djeca nasljeđuju određene roditeljske osobine. Djeca vuku porijeklo od roditelja; postojanje djeteta kao ličnosti ovisi o činu roditelja. Odnos između oca i djeteta urođeno je svojstvo prisutno u cijeloj prirodi i prožima sva živa bića.
142:7.7 (1604.2) 2. Sigurnost i zadovoljstvo. Istinski očevi osjećaju veliko zadovoljstvo u zadovoljavanju potreba svoje djece. Mnogi očevi nisu zadovoljni samo time da osiguraju nužne potrebe svoje djece, nego uživaju i u tome da im pruže zadovoljstva.
142:7.8 (1604.3) 3. Obrazovanje i odgoj. Mudri očevi pažljivo planiraju obrazovanje i odgovarajuće osposobljavanje svojih sinova i kćeri. Dok su mladi, pripremaju ih za veće odgovornosti kasnijeg života.
142:7.9 (1604.4) 4. Disciplina i suzdržavanje. Dalekovidni očevi također se brinu za potrebnu disciplinu, usmjeravanje, ispravljanje i, ponekad, ograničavanje svojega mladog i nezrelog potomstva.
142:7.10 (1604.5) 5. Prijateljstvo i odanost. Ljubazni očevi održavaju prisan i nježan odnos sa svojom djecom. Njihove su uši uvijek otvorene za njihove molbe; uvijek su spremni podijeliti njihove teškoće i pomoći im da ih prevladaju. Otac je nadasve zainteresiran za napredovanje i dobrobit svojega potomstva.
142:7.11 (1604.6) 6. Ljubav i milosrđe. Suosjećajni otac spremno oprašta; očevi ne gaje osvetoljubive osjećaje prema svojoj djeci. Očevi nisu poput sudaca, neprijatelja ili vjerovnika. Prave obitelji počivaju na toleranciji, strpljenju i oproštenju.
142:7.12 (1604.7) 7. Briga za budućnost. Zemaljski očevi vole ostaviti baštinu svojim sinovima. Obitelj se nastavlja iz generacije u generaciju. Smrt samo završava jednu generaciju da bi označila početak druge. Smrt okončava život pojedinca, ali ne nužno i obitelj.
142:7.13 (1604.8) Učitelj je satima govorio o primjeni ovih obilježja obiteljskog života na odnos čovjeka, zemaljskog djeteta, prema Bogu, Rajskom Ocu. I zaključio je sljedećim riječima: „Cijeli ovaj odnos sina prema Ocu savršeno poznajem, jer sam već sada postigao sve ono u sinovstvu što vi morate postići u vječnoj budućnosti. Sin Čovječji spreman je uzaći zdesna Ocu, tako da je u meni sada još šire otvoren put kojim svi možete vidjeti Boga i, prije nego što završite svoj veličanstveni napredak, postati savršeni, kao što je savršen vaš Otac na nebu.”
142:7.14 (1604.9) Kad su apostoli čuli ove zapanjujuće riječi, prisjetili su se Ivanovih izjava u vrijeme Isusova krštenja, a također su se živo prisjetili ovog iskustva u vezi sa svojim kasnijim propovijedanjem i poučavanjem nakon Učiteljeve smrti i uskrsnuća.
142:7.15 (1604.10) Isus je božanski Sin, onaj koji uživa potpuno povjerenje Oca Svih. Bio je s Ocem i potpuno ga je shvaćao. Sada je proživio svoj zemaljski život do potpunog Očeva zadovoljstva, a ovo iskustvo života u smrtnom tijelu omogućilo mu je da potpuno razumije čovjeka. Isus je bio savršenstvo čovjeka; postigao je upravo ono savršenstvo koje su svi istinski vjernici određeni postići u njemu i kroz njega. Isus je čovjeku otkrio Boga savršenstva i u sebi predstavio usavršenog sina svjetova.
142:7.16 (1605.1) Premda je Isus govorio više sati, Tomo još nije bio zadovoljan, nego je rekao: „Ali, Učitelju, često ne vidimo da se Otac na nebu uvijek prema nama odnosi blago i milostivo. Mnogo puta na zemlji podnosimo teške patnje, a naše molitve nisu uvijek uslišene. Gdje ne uspijevamo shvatiti smisao tvojega učenja?”
142:7.17 (1605.2) Isus je odgovorio: „Tomo, Tomo, kada ćeš konačno steći sposobnost slušanja ušima duha? Kada ćeš konačno shvatiti da je ovo kraljevstvo duhovno kraljevstvo i da je moj Otac također duhovno biće? Zar ne shvaćaš da vas poučavam kao duhovnu djecu u duhu nebeske obitelji, čiji je otac beskonačni i vječni duh? Zar mi ne želiš dopustiti da se poslužim pojmom zemaljske obitelji kao prikazom božanskih odnosa, bez tako doslovne primjene mojih učenja na materijalne prilike? Zar u svojim mislima ne možete odvojiti duhovne stvarnosti kraljevstva od materijalnih, društvenih, gospodarskih i političkih problema ovoga doba? Kad govorim jezikom duha, zašto ustrajete u prevođenju značenja mojih riječi na jezik tijela samo zato što se služim uobičajenim i doslovnim odnosima radi prikazivanja? Djeco moja, preklinjem vas da prestanete primjenjivati učenje duhovnog kraljevstva na svjetovne prilike ropstva, siromaštva, kuća i zemljišta te na materijalne probleme ljudske pravičnosti i pravde. Ove su prolazne stvari briga ljudi ovoga svijeta i, premda na određeni način utječu na sve ljude, vi ste pozvani predstavljati mene u svijetu, kao što ja predstavljam svojega Oca. Vi ste duhovni poslanici duhovnog kraljevstva, posebni predstavnici Oca duha. Do ovog vremena već bi mi trebalo biti moguće poučavati vas kao potpuno zrele ljude duhovnog kraljevstva. Moram li vam se uvijek obraćati samo kao djeci? Zar nikada nećete odrasti u duhovnom shvaćanju? Ipak, volim vas i podnosit ću vas sve do samog kraja našeg zajedništva u tijelu. A i tada moj će duh ići pred vama u sav svijet.”
8. U JUŽNOJ JUDEJI
142:8.1 (1605.3) Do kraja travnja protivljenje Isusu među farizejima i saducejima toliko je poraslo da su Učitelj i njegovi apostoli odlučili neko vrijeme napustiti Jeruzalem i otići djelovati na jug, u Betlehem i Hebron. Cijeli su mjesec svibanj proveli u osobnom radu u tim gradovima i među ljudima okolnih sela. Na ovom putovanju nije bilo javnog propovijedanja, nego su samo posjećivali ljude od kuće do kuće. Dok su dio tog vremena apostoli poučavali evanđelje i služili bolesnima, Isus i Abner proveli su neko vrijeme u Engediju, posjećujući nazaritsku zajednicu. Ivan Krstitelj otišao je iz ovoga mjesta, a Abner je bio predvodnik ove skupine. Mnogi su pripadnici nazaritskog bratstva postali vjernici u Isusa, ali većina tih asketa i ekscentričara odbila ga je prihvatiti kao učitelja poslanog s neba, jer nije poučavao post i druge oblike samoodricanja.
142:8.2 (1605.4) Ljudi koji su živjeli u ovom području nisu znali da je Isus rođen u Betlehemu. Uvijek su smatrali da je Učitelj rođen u Nazaretu, kao što je mislila i velika većina njegovih učenika, ali dvanaestorica su znala činjenice.
142:8.3 (1605.5) Ovaj boravak u južnoj Judeji bio je mirno i plodonosno razdoblje djelovanja; mnoge su duše bile pridodane kraljevstvu. Do prvih dana lipnja protivljenje Isusu u Jeruzalemu toliko se stišalo da su se Učitelj i apostoli vratili kako bi nastavili poučavati i tješiti vjernike.
142:8.4 (1605.6) Premda su Isus i apostoli proveli cijeli lipanj u Jeruzalemu ili njegovoj blizini, tijekom ovog razdoblja nisu držali javne propovijedi ni pouke. Uglavnom su živjeli u šatorima koje su podizali u sjenovitom parku ili vrtu, koji je u ono vrijeme bio poznat kao Getsemani. Ovaj je park bio smješten na zapadnoj padini Maslinske gore, nedaleko od potoka Kidrona. Subotnje dane obično su provodili s Lazarom i njegovim sestrama u Betaniji. Isus je samo nekoliko puta ušao unutar jeruzalemskih zidina, dok je velik broj zainteresiranih ljudi dolazio u Getsemani kako bi ga posjetio. Jednog petka navečer Nikodem i Josip iz Arimateje usudili su se otići Isusu, ali su se iz straha vratili čak i nakon što su već stajali pred ulazom u Učiteljev šator. Naravno, nisu bili svjesni da je Isus znao za sve što su poduzeli.
142:8.5 (1605.7) Kad su židovski vladari saznali da se Isus vratio u Jeruzalem, pripremili su se da ga uhite; ali kad su vidjeli da nije javno poučavao, zaključili su da se uplašio njihove prijašnje uznemirenosti i odlučili mu dopustiti da nastavi svoja učenja na ovaj privatan način bez daljnjeg ometanja. Tako su se stvari mirno odvijale sve do posljednjih dana lipnja, kada je neki Šimun, pripadnik Velikog vijeća, javno prihvatio Isusova učenja, nakon što je svoj stav prethodno otvoreno iznio pred židovskim vladarima. Odmah je ponovno buknula nova uznemirenost oko Isusova uhićenja i toliko se pojačala da se Učitelj odlučio povući u gradove Samarije i Dekapolisa.