Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 143 : NA PUTU KROZ SAMARIJU
Sekcije
POGLAVLJE 143 : NA PUTU KROZ SAMARIJU
143:0.1 (1607.1) KRAJEM lipnja 27. godine po Kr., zbog sve većeg protivljenja židovskih vjerskih poglavara, Isus i dvanaestorica napustili su Jeruzalem nakon što su svoje šatore i skromne osobne posjede poslali na čuvanje u Lazarevu kuću u Betaniji. Putujući prema sjeveru kroz Samariju, preko subote su se zadržali u Betelu. Tu su nekoliko dana poučavali ljude koji su dolazili iz Gopne i Efrajima. Skupina građana iz Arimateje i Timne došla ih je pozvati da Isus posjeti njihova sela. Učitelj i njegovi apostoli proveli su više od dva tjedna poučavajući Židove i Samarijance toga područja, od kojih su mnogi dolazili čak iz Antipatride kako bi čuli radosnu vijest kraljevstva.
143:0.2 (1607.2) Ljudi iz južne Samarije rado su slušali Isusa, a apostoli su, s izuzetkom Jude Iškariotskoga, uspjeli prevladati velik dio svojih predrasuda prema Samarijancima. Judi je bilo vrlo teško voljeti ove Samarijance. Posljednjeg tjedna srpnja Isus i njegovi suradnici pripremili su se za odlazak u nove grčke gradove Fazaelidu i Arhelaidu, blizu Jordana.
1. PROPOVIJED U ARHELAIDI
143:1.1 (1607.3) U prvoj polovici kolovoza apostoli su se utaborili u grčkim gradovima Arhelaidi i Fazaelidi, gdje su po prvi put imali priliku poučavati mnoštva koja su se gotovo isključivo sastojala od nežidova — Grka, Rimljana i Sirijaca — jer je u ovim grčkim gradovima živio malen broj Židova. U susretu s rimskim državljanima apostoli su naišli na nove teškoće pri naviještanju poruke o nastupajućem kraljevstvu, kao i na nove prigovore Isusovim učenjima. Tijekom jedne od mnogih večernjih rasprava s apostolima Isus je pažljivo slušao njihove izvještaje o tim prigovorima učenjima o kraljevstvu nebeskom, dok su apostoli prepričavali svoja iskustva iz osobnog rada s ljudima.
143:1.2 (1607.4) Filipovo pitanje jasno oslikava teškoće na koje su nailazili. Filip reče: „Učitelju, ovi Grci i Rimljani olako shvaćaju tvoju poruku i kažu da su takva učenja prikladna samo slabićima i robovima. Tvrde da je poganska religija naprednija od našeg učenja zato što potiče stjecanje snažnog, robusnog i prodornog karaktera. Kažu da bismo sve ljude pretvorili u oslabljena bića pasivnog neprotivljenja, koja bi kao takva ubrzo nestala s lica zemlje. Sviđaš im se, Učitelju, i priznaju da su tvoja učenja nebeska i uzvišena, ali nas ne shvaćaju ozbiljno. Kažu da tvoja religija nije za ovaj svijet; da ljudi ne mogu živjeti prema tvojim učenjima. Što ćemo, Učitelju, reći ovim nežidovima?”
143:1.3 (1607.5) Nakon što je Isus čuo slične prigovore evanđelju kraljevstva od Tome, Natanaela, Šimuna Zelota i Mateja, rekao je dvanaestorici:
143:1.4 (1608.1) „Ja sam došao na ovaj svijet da učinim volju svojega Oca i da obznanim njegovu ljubavlju ispunjenu narav cijelom čovječanstvu. To je, braćo moja, moja misija. Ja ću ostvariti ovu namjeru, bez obzira na to što Židovi ili nežidovi ovoga vremena ili nekog budućeg naraštaja neće razumjeti moja učenja. Ali nemojte previdjeti činjenicu da čak i božanska ljubav ima svoje stroge odgojne postupke. Očeva ljubav prema sinu često potiče oca da obuzda nerazborite postupke svojega lakomislenog potomstva. Dijete ne shvaća uvijek mudre i brižne pobude očeve stege koja ga ograničava. Ali kažem vam da moj Otac na Raju upravlja svemirom svemira neodoljivom snagom svoje ljubavi. Ljubav je najveća od svih stvarnosti duha. Istina je oslobađajuće otkrivenje, ali ljubav je vrhovni odnos. Bez obzira na pogreške koje vaši bližnji čine u današnjem upravljanju poslovima svijeta, u budućim će dobima evanđelje koje vam objavljujem zavladati ovim istim svijetom. Najviši cilj ljudskog napretka jest pobožno priznavanje Božjeg očinstva i ljubavlju ispunjeno ostvarenje bratstva među ljudima.
143:1.5 (1608.2) „A tko kaže da je moje evanđelje namijenjeno samo robovima i slabićima? Zar vi, moji odabrani apostoli, izgledate kao slabići? Je li Ivan izgledao kao slabić? Primjećujete li u meni znakove straha? Istina je da se siromašnima i potlačenima ovoga naraštaja propovijeda evanđelje. Religije ovoga svijeta zanemarivale su siromašne, ali pred mojim Ocem nema pristranosti prema osobama. Osim toga, siromašni ovoga vremena prvi se odazivaju pozivu na pokajanje i prihvaćanje sinovstva s Bogom. Evanđelje kraljevstva treba se propovijedati svim ljudima — Židovima i nežidovima, Grcima i Rimljanima, bogatima i siromašnima, slobodnima i robovima — jednako mladima i starima, muškarcima i ženama.
143:1.6 (1608.3) „Budući da je moj Otac Bog ljubavi i da se raduje iskazivanju milosrđa, nemojte prihvatiti predodžbu da se služba kraljevstva treba sastojati od monotone udobnosti. Rajski uspon predstavlja najveću pustolovinu svih vremena i najteže postignuće vječnosti. Služba kraljevstvu na zemlji zahtijevat će svu hrabru čovječnost koju vi i vaši suradnici možete pokazati. Mnogi će od vas biti osuđeni na smrt zbog svoje odanosti evanđelju ovoga kraljevstva. Lako je umrijeti u redovima tjelesne bitke kada je vaša hrabrost ojačana prisutnošću vaših suboraca, ali potreban je viši i dublji oblik ljudske hrabrosti i odanosti da čovjek mirno i potpuno sam položi svoj život iz ljubavi prema istini pohranjenoj u njegovu smrtnom srcu.
143:1.7 (1608.4) „Danas vas nevjernici mogu ismijavati zato što propovijedate evanđelje neopiranja i zato što živite živote nenasilja, ali vi ste prvi dragovoljci dugog niza iskrenih vjernika u evanđelje ovoga kraljevstva koji će zadiviti cijelo čovječanstvo svojom herojskom odanošću ovim učenjima. Nijedna vojska na svijetu nikada nije pokazala veću hrabrost i odvažnost od one koju ćete vi i vaši odani nasljednici pokazati kada pođete u cijeli svijet naviještajući radosnu vijest — Božje očinstvo i bratstvo ljudi. Fizička hrabrost najniži je oblik hrabrosti. Mentalna hrabrost viši je oblik ljudske hrabrosti, ali najviši i vrhovni oblik jest nepokolebljiva odanost prosvijetljenim uvjerenjima o dubokim duhovnim stvarnostima. Takva hrabrost predstavlja junaštvo čovjeka koji poznaje Boga. A vi ste svi ljudi koji poznaju Boga; vi ste uistinu osobni suradnici Sina Čovječjega.“
143:1.8 (1608.5) Ovo nisu bile sve riječi koje je Isus tom prilikom izgovorio, ali ovo je bio uvod u njegov govor, kojim je zatim podrobno razradio i ilustrirao ovu izjavu. Bio je to jedan od najstrastvenijih govora koje je Isus ikada održao dvanaestorici. Učitelj se rijetko obraćao svojim apostolima s tako očitom snažnom osjećajnošću, ali ovo je bila jedna od rijetkih prilika kada je govorio s vidljivom ozbiljnošću, praćenom snažnim emocijama.
143:1.9 (1609.1) Ovo je imalo neposredan učinak na javno propovijedanje i osobnu službu apostola; od toga dana njihova je poruka poprimila novu notu hrabre odlučnosti. Dvanaestorica su i dalje usvajala duh pozitivne agresivnosti u novom evanđelju kraljevstva. Od toga dana više se nisu toliko bavili propovijedanjem negativnih vrlina i pasivnih naloga koji su činili dio mnogostranog učenja njihova Učitelja.
2. UČENJE O OVLADAVANJU SAMIM SOBOM
143:2.1 (1609.2) Učitelj je bio savršeni primjer ljudske samokontrole. Kada su ga vrijeđali, nije uzvraćao uvredama; kada je trpio, nije izgovarao prijetnje svojim mučiteljima; kada su ga njegovi neprijatelji osuđivali, jednostavno se prepustio pravednom sudu Oca na nebu.
143:2.2 (1609.3) Prilikom jedne večernje sjednice Andrija je pitao Isusa: „Učitelju, trebamo li prakticirati Ivanovo učenje o samoodricanju ili nastojati postići tvoju samokontrolu? U čemu se tvoje učenje razlikuje od Ivanova?“ Isus je odgovorio: „Ivan vas je doista poučavao putu pravednosti u skladu sa svjetlom i zakonima svojih očeva; to je bila religija samoispitivanja i samoodricanja. Ali ja dolazim s novom porukom samozaborava i samokontrole. Pokazujem vam put života koji mi je otkrio moj Otac na nebu.“
143:2.3 (1609.4) „Zaista, zaista, kažem vam, onaj koji vlada sobom veći je od onoga koji osvoji grad. Samokontrola je mjera čovjekove moralne naravi i pokazatelj njegova duhovnog razvoja. Po starom ste se poretku molili i postili; kao nova bića rođena od duha, poučeni ste vjerovati i radovati se. U Očevu ćete kraljevstvu postati nova bića; staro će proći; evo, pokazujem vam kako će sve postati novo. Svojom ćete ljubavlju jedni prema drugima uvjeriti svijet da ste prešli iz ropstva u slobodu, iz smrti u vječni život.
143:2.4 (1609.5) „Stari put nalaže da čovjek potisne određene ideje i da se povinuje pravilima življenja; na novom putu čovjek najprije biva preobražen djelovanjem Duha Istine, što ga osnažuje u njegovoj unutarnjoj duši neprekidnim duhovnim obnavljanjem uma, i tako mu daje moć za sigurno i radosno izvršavanje milostive, prihvatljive i savršene volje Božje. Ne zaboravite — upravo vaša osobna vjera u iznimno velika i dragocjena Božja obećanja jamči da ćete postati dionici božanske prirode. Tako, svojom vjerom i preobražajem duha, uistinu postajete hramovi Božji, i njegov duh doista prebiva u vama. Ako, dakle, duh prebiva u vama, više niste robovi tijela, nego slobodni i oslobođeni sinovi duha. Novi zakon duha daje vam slobodu samokontrole umjesto staroga zakona straha koji čovjeka čini sužnjem samoga sebe i robom samoodricanja.“
143:2.5 (1609.6) „Mnogo puta, kad ste činili zlo, bili ste skloni svoja djela pripisati utjecaju Zloga, premda su ona uistinu bila samo posljedica vaših vlastitih prirodnih sklonosti. Nije li vam prorok Jeremija davno rekao da je ljudsko srce varljivije od svega i da katkad može biti očajnički pokvareno? Kako je čovjeku lako zavarati samoga sebe i tako podlijeći nerazumnim strahovima, raznolikim požudama, porobljavajućim nasladama, zlobi, zavisti pa čak i osvetoljubivoj mržnji!
143:2.6 (1610.1) „Spasenje dolazi preobražajem duha, a ne djelima tijela koja u vašim vlastitim očima izgledaju pravedna. Opravdani ste vjerom i primljeni u zajedništvo milošću, a ne strahom i tjelesnim samoodricanjem, premda su Očeva djeca, rođena od duha, uvijek i bez iznimke gospodari samih sebe i svega što se odnosi na želje tijela. Kad spoznate da ste spašeni vjerom, zadobivate istinski mir s Bogom. A svi koji slijede put toga nebeskog mira određeni su da budu posvećeni vječnoj službi vječno napredujućih sinova vječnoga Boga. Odsad vam očišćenje od svakoga zla uma i tijela nije dužnost, nego uzvišena povlastica, dok težite savršenstvu u Božjoj ljubavi.
143:2.7 (1610.2) „Vaše sinovstvo počiva na vjeri i ne smijete dopustiti da vas pokoleba strah. Vaša se radost rađa iz povjerenja u božansku riječ i zato nećete sumnjati u stvarnost Očeve ljubavi i milosrđa. Upravo Božja dobrota vodi ljude u istinsko i iskreno pokajanje. Tajna čovjekove samokontrole povezana je s njegovom vjerom u duha koji prebiva u njemu i koji uvijek djeluje ljubavlju. Čak ni tu spasonosnu vjeru čovjek nema od sebe; i ona je Božji dar. A ako ste djeca ove žive vjere, više niste sužnji samih sebe, nego pobjedonosni gospodari sebe, oslobođeni sinovi Božji.
143:2.8 (1610.3) „Ako ste, dakle, djeco moja, rođeni od duha, zauvijek ste oslobođeni samosvjesnog ropstva života obilježenog samoodricanjem i neprestanim nadziranjem želja tijela te ste preneseni u radosno kraljevstvo duha, iz kojega spontano očitujete plodove duha u svom svakodnevnom životu. A plodovi duha predstavljaju samu bit najvišeg oblika radosne i oplemenjujuće samokontrole, čak i vrhunac zemaljskog smrtničkog postignuća — istinsko ovladavanje samim sobom.“
3. ODMOR I RAZONODA
143:3.1 (1610.4) Otprilike u ovo vrijeme među apostolima i njihovim neposrednim suradnicima razvilo se stanje velike živčane i emocionalne napetosti. Jedva su se bili priviknuli na zajednički život i rad. Sve su teže održavali skladne odnose s Ivanovim učenicima. Dodir s nežidovima i Samarijancima bio je velika kušnja za ove Židove. A povrh svega toga, Isusove nedavne izjave dodatno su pojačale njihovo uznemireno stanje uma. Andrija je gotovo bio izvan sebe; nije znao što bi sljedeće učinio pa se obratio Učitelju sa svojim problemima i nedoumicama. Nakon što je Isus saslušao kako mu apostolski poglavar iznosi svoje teškoće, rekao je: ‘Andrija, ne možeš ljude izbaviti iz njihovih nedoumica kada dosegnu takav stupanj upletenosti i kada su uključeni toliki ljudi snažnih osjećaja. Ne mogu učiniti ono što tražiš od mene — neću sudjelovati u ovim osobnim društvenim teškoćama — ali ću s vama provesti trodnevno razdoblje odmora i razonode. Idi svojoj braći i objavi im da svi pođete sa mnom na goru Sartabu, gdje se želim odmoriti dan ili dva.’
143:3.2 (1610.5) „Sada idi svakom od svojih jedanaestoro braće i razgovaraj s njim nasamo, govoreći: ‘Učitelj želi da se na neko vrijeme odvojimo s njim kako bismo se odmorili i razonodili. Budući da smo svi u posljednje vrijeme iskusili mnogo duševne uznemirenosti i napetosti uma, predlažem da tijekom ovog odmora ne spominjemo naše kušnje i teškoće. Mogu li se osloniti na vas da ćete surađivati sa mnom u tome?’ Tako pristupi svakom od svoje braće osobno i nasamo.’ Andrija je učinio kako mu je Učitelj naložio.
143:3.3 (1611.1) „Ovo je bilo izvanredno iskustvo u životu svakoga od njih; nikada nisu zaboravili dan kada su se prvi put uspeli na goru. Tijekom cijelog putovanja gotovo da nisu prozborili ni riječi o svojim teškoćama. Kad su stigli do vrha, Isus ih je posjeo oko sebe i rekao: ‘Moja braćo, svi morate naučiti vrijednost odmora i blagotvornost razonode. Morate shvatiti da je najbolji način rješavanja nekih zamršenih problema privremeno ih napustiti. Tada, kada se nakon odmora ili štovanja vratite svježi, bit ćete sposobni suočiti se sa svojim teškoćama bistrijom glavom i sigurnijom rukom, a da ne govorim o odlučnijem srcu. I opet, mnogo se puta događa da se vaš problem smanji po veličini i razmjerima dok ste odmarali svoj um i tijelo.’“
143:3.4 (1611.2) Sljedećeg je dana Isus svakom od dvanaestorice dodijelio jednu temu za razgovor. Cijeli je dan bio posvećen prisjećanjima i razgovorima o stvarima koje nisu bile povezane s njihovim vjerskim radom. Na trenutak su bili šokirani kada je Isus čak propustio izraziti zahvalnost — riječima — prilikom lomljenja kruha za njihov podnevni obrok. Bio je to prvi put da su ga ikada vidjeli kako zanemaruje takve formalnosti.
143:3.5 (1611.3) Dok su se penjali na goru, Andrijina je glava bila puna problema. Ivan je u srcu bio krajnje zbunjen. Jakov je bio duboko uznemiren u duši. Matija je bio u velikoj oskudici s novcem jer su u ovo vrijeme boravili među nežidovima. Petar je bio preopterećen i u posljednje je vrijeme bio razdražljiviji nego inače. Juda je patio od povremenih napada preosjetljivosti i sebičnosti. Šimun je bio neuobičajeno uznemiren pokušavajući uskladiti svoje domoljublje s ljubavlju prema bratstvu ljudi. Filip je bio sve više zbunjen razvojem događaja. Natanijel je bio manje vedar otkako su došli u dodir s nežidovskim stanovništvom, a Tomo je prolazio kroz teško razdoblje duboke potištenosti. Samo su blizanci bili uobičajeno spokojni i nepomućeni. Svi su bili izuzetno zbunjeni kako mirno održavati odnose s Ivanovim učenicima.
143:3.6 (1611.4) Trećeg dana, kada su se počeli spuštati niz goru i vraćati u tabor, u njima se dogodila velika promjena. Došli su do važne spoznaje da mnoge ljudske nedoumice zapravo ne postoje i da su mnoge mučne teškoće posljedica pretjeranog straha i prekomjerne zabrinutosti. Shvatili su da se sa svim takvim nedoumicama najbolje postupa tako da ih se na neko vrijeme ostavi po strani; udaljivši se od njih, dopustili su da se ti problemi riješe sami od sebe.
143:3.7 (1611.5) Povratak s ovog odmora označio je početak razdoblja znatno poboljšanih odnosa s Ivanovim učenicima. Mnogi od dvanaestorice apostola iskreno su se prepustili veselju kada su primijetili da se svima promijenilo stanje uma i uvidjeli da ih je, kao rezultat trodnevnog odmora od uobičajenih životnih dužnosti, napustila prijašnja nervozna razdražljivost. Monotonija ljudskih odnosa uvijek prijeti umnožavanjem nedoumica i povećavanjem poteškoća.
143:3.8 (1611.6) Nisu mnogi nežidovi u grčkim gradovima Arhelaidi i Fazaelidi prihvatili evanđelje, ali su apostoli stekli vrijedno iskustvo tijekom svog prvog opsežnog rada s isključivo nežidovskim stanovništvom. U ponedjeljak ujutro, otprilike sredinom mjeseca, Isus je rekao Andriji: „Idemo u Samariju.“ Odmah su krenuli prema Sikaru, gradu u blizini Jakovljeva zdenca.
4. ŽIDOVI I SAMARIJANCI
143:4.1 (1612.1) Više od šest stotina godina Židovi iz Judeje, a kasnije i oni iz Galileje, bili su u neprijateljskom odnosu sa Samarijancima. Ovo je neprijateljstvo nastalo na sljedeći način: Otprilike sedam stotina godina pr. Kr., Sargon, kralj Asirije, pri gušenju pobune u središnjoj Palestini odveo je u zarobljeništvo više od dvadeset i pet tisuća Židova iz sjevernog kraljevstva Izraela te je na njihovo mjesto naselio gotovo jednak broj potomaka Kutejaca, Sefarvajaca i Hamaćana. Ašurbanipal je kasnije poslao još novih kolonija da se nastane u Samariji.
143:4.2 (1612.2) Vjersko neprijateljstvo između Židova i Samarijanaca potječe iz vremena povratka Židova iz babilonskog sužanjstva, kada su Samarijanci nastojali spriječiti obnovu Jeruzalema. Kasnije su uvrijedili Židove pruživši prijateljsku pomoć vojskama Aleksandra. Aleksandar im je zauzvrat dopustio da sagrade hram na gori Gerizimu, gdje su štovali Jahvea i svoje plemenske bogove te prinosili žrtve po uzoru na hramske službe u Jeruzalemu. Nastavili su takvo štovanje barem do vremena Makabejaca, kada je Ivan Hirkan uništio njihov hram na gori Gerizimu. Apostol Filip je, u svom radu među Samarijancima nakon Isusove smrti, održao mnoge skupove na mjestu tog starog samarijanskog hrama.
143:4.3 (1612.3) Sukobi između Židova i Samarijanaca bili su drevni i povijesno ukorijenjeni; od Aleksandrovih dana ove dvije skupine sve su manje imale međusobnih odnosa. Iako se dvanaestorica apostola nisu protivila propovijedanju među Grcima i drugim nežidovima u gradovima Dekapolisa i Sirije, njihova je odanost Učitelju bila podvrgnuta teškoj kušnji kada je Isus rekao: „Idemo u Samariju.“ Tijekom godine i više koliko su bili s Isusom, apostoli su razvili oblik osobne odanosti prema njemu koji je nadilazio čak i njihovu vjeru u njegova učenja i njihove predrasude prema Samarijancima.
5. ŽENA IZ SIKARA
143:5.1 (1612.4) Kad su Učitelj i dvanaestorica stigli do Jakovljeva zdenca, Isus se tu zadržao jer je bio umoran od puta, dok je Filip poveo apostole sa sobom kako bi mu pomogli donijeti hranu i šatore iz Sikara, jer su namjeravali neko vrijeme ostati u njegovoj okolici. Petar i Zebedejevi sinovi namjeravali su ostati s Isusom, ali je on zatražio da pođu s ostalim apostolima, govoreći: „Ne bojte se za mene; ovi će Samarijanci biti prijateljski raspoloženi prema meni; samo nam naša braća, Židovi, žele nauditi.“ Bilo je gotovo šest sati ovog ljetnog predvečerja kada je Isus sjeo kod zdenca čekajući povratak apostola.“
143:5.2 (1612.5) Voda iz Jakovljeva zdenca sadržavala je manje minerala nego voda iz sikarskih zdenaca i stoga je bila vrlo cijenjena za piće. Isus je bio žedan, ali nije imao čime zahvatiti vodu. Tada je jedna žena iz Sikara prišla zdencu sa svojim vrčem za vodu i upravo kad se spremila zahvatiti vodu, Isus joj je rekao: „Daj mi vode.“ Po izgledu i odjeći Samarijanka je znala da je Isus Židov, dok je po njegovu naglasku pretpostavila da je Židov iz Galileje. Zvala se Nalda i bila je lijepa žena. Jako se iznenadila kada joj se jedan Židov tako obratio kod zdenca i zatražio vode, jer se u to vrijeme nije smatralo prikladnim da čovjek koji drži do svog ugleda razgovara sa ženom u javnosti, a još manje da Židov razgovara sa Samarijankom. Zato je Nalda upitala Isusa: „Kako to da ti, koji si Židov, tražiš vode od mene, Samarijanke?“ Isus odgovori: „Doista sam te zamolio za vode, ali kad bi samo znala za dar Božji i tko je onaj koji ti kaže: ‘Daj mi vode’, ti bi od njega zatražila i on bi ti dao živu vodu.“ Nalda zatim reče: „Ali, gospodine, nemaš čime zahvatiti vodu, a zdenac je dubok; odakle ti onda ta živa voda? Zar si ti veći od našeg oca Jakova koji nam je dao ovaj zdenac i koji je iz njega pio, kao i njegovi sinovi i njegova stoka?“
143:5.3 (1613.1) Isus joj odgovori: „Tko god pije ovu vodu, ponovno će ožednjeti. Ali tko pije od vode živoga duha, nikada neće ožednjeti. Živa voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvor vode koja izvire sve do vječnog života.” Nalda zatim reče: „Daj mi te vode da više ne ožednim i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati vodu. Štoviše, što god jedna Samarijanka može primiti od tako uzornog Židova, za nju može biti samo izvor zadovoljstva.”
143:5.4 (1613.2) Nalda nije znala ispravno protumačiti Isusovu spremnost da razgovara s njom. Po Učiteljevu je licu vidjela da se radi o čestitu i svetu čovjeku, ali je njegovu ljubaznost pogrešno protumačila kao običnu prisnost, a njegov slikoviti način govora kao pokušaj udvaranja. Budući da je živjela moralno neurednim životom, bila se spremna koketno obratiti Isusu, kad ju je on pogledao ravno u oči i zapovjednim glasom rekao: „Ženo, idi po svoga muža i dovedi ga ovamo.” Ova je naredba vratila Naldu u stvarnost. Shvatila je da je pogrešno protumačila Učiteljevu ljubaznost i njegov način govora. Obuzeo ju je strah; počela je uviđati da stoji pred nesvakidašnjim čovjekom te je, u velikoj zbunjenosti i grozničavo tražeći prikladan odgovor, rekla: „Ali, Gospodine, ne mogu pozvati svoga muža, jer nemam muža.” Isus joj odgovori: „Istinu si rekla, jer premda si nekoć imala muža, čovjek s kojim sada živiš nije tvoj muž. Bolje bi bilo da se prestaneš poigravati mojim riječima i potražiš živu vodu koju sam ti danas ponudio.”
143:5.5 (1613.3) Nalda se u ovom času pribrala i probudila je bolju stranu svoje prirode. Nije bila nemoralna vlastitim izborom. Muž ju je grubo i bezobzirno napustio, a u krajnjoj je nevolji pristala živjeti s jednim Grkom kao njegova žena, premda nisu bili u braku. Sada se duboko zastidjela što se tako nepromišljeno obratila Isusu te mu se, iskreno se kajući, obratila riječima: „Gospodine, kajem se zbog načina na koji sam ti govorila, jer vidim da razgovaram sa svetim čovjekom, a možda čak i s prorokom.” Upravo se spremala zatražiti od Gospodina izravnu i osobnu pomoć, kad je učinila ono što su mnogi učinili prije nje, a čine i danas — izbjegla je pitanje osobnog spasenja skrenuvši razgovor na teologiju i filozofiju. Brzo je preusmjerila razgovor sa svojih osobnih potreba na teološku raspravu. Pokazujući prema gori Gerizimu, nastavila je: „Naši su očevi štovali Boga na ovoj gori, a vi tvrdite da je Jeruzalem mjesto gdje se treba klanjati Bogu. Koje je, dakle, pravo mjesto za štovanje Boga?”
143:5.6 (1613.4) Isus je spoznao pokušaj u duši ove žene da izbjegne izravan i duboko razotkrivajući susret sa svojim Stvoriteljem, ali je isto tako prepoznao u njezinoj duši iskrenu želju da upozna bolji put života. U Naldinu je srcu naposljetku postojala istinska žeđ za vodom života; stoga joj se Isus strpljivo obratio govoreći: „Ženo, kažem ti da uskoro dolazi dan kada ljudi neće štovati Oca ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi sada štujete ono što ne poznajete — mješavinu religije mnogih poganskih bogova i nežidovskih filozofija. Židovi barem znaju koga štuju; uklonili su svaku pometnju usredotočivši svoje štovanje na jednoga Boga, Jahvea. Ali vjeruj mi kada ti kažem da dolazi čas — štoviše, već je došao — kada će svi iskreni štovatelji štovati Oca u duhu i istini, jer upravo takve štovatelje Otac traži. Bog je duh i oni koji ga štuju moraju ga štovati u duhu i istini. Tvoje spasenje ne dolazi od toga da znaš kako bi drugi trebali štovati Boga ili gdje bi ga trebali štovati, nego od toga da u svoje srce primiš ovu živu vodu koju ti upravo sada nudim.”
143:5.7 (1614.1) Ali Nalda je još jednom pokušala izbjeći razgovor o neugodnom pitanju svojeg zemaljskog života i stanju svoje duše pred Bogom. Ponovno je pribjegla općim pitanjima religije, govoreći: „Gospodine, znam da je Ivan propovijedao o dolasku Obratitelja, onoga koji će biti poznat kao Izbavitelj, i da će nam, kada dođe, sve obznaniti.” Isus je tada, prekinuvši Naldu, s iznenađujućom sigurnošću rekao: „Ja sam taj koji govori s tobom.”
143:5.8 (1614.2) Bio je to prvi izravni, nedvosmisleni i otvoreni proglas njegove božanske prirode i sinovstva koji je Isus izrekao na zemlji; a bio je upućen ženi — Samarijanki, ženi koja je do toga časa u očima ljudi imala sumnjiv karakter, ali ženi koju je božansko oko vidjelo više kao onu kojoj je učinjen grijeh nego kao onu koja je griješila vlastitom voljom, kao ljudsku dušu koja je tražila spasenje, tražila ga iskreno i svesrdno — i to je bilo dovoljno.
143:5.9 (1614.3) Upravo kad se Nalda spremila izraziti svoje iskrene i osobne težnje za boljim stvarima i plemenitijim načinom života, kad je bila spremna izreći stvarne čežnje svoga srca, dvanaestorica apostola vratila su se iz Sikara. Kada su zatekli Isusa u prisnom razgovoru s ovom ženom — ovom Samarijankom, i to nasamo — bili su više nego zapanjeni. Brzo su odložili svoje potrepštine i povukli se u stranu; nitko se nije usudio prigovoriti Isusu, dok je Učitelj rekao: „Ženo, pođi svojim putem; Bog ti je oprostio. Od sada ćeš živjeti novim životom. Primila si živu vodu i nova će radost proklijati u tvojoj duši; postat ćeš kći Svevišnjega.” Kad je opazila negodovanje apostola, žena je ostavila svoj vrč i požurila prema gradu.
143:5.10 (1614.4) Kad je ušla u grad, rekla je svakome koga je susrela: „Izađite do Jakovljeva zdenca i brzo dođite, jer ćete tamo vidjeti čovjeka koji mi je rekao sve što sam ikada učinila. Može li ovo biti Obratitelj?” I prije nego što je sunce zašlo, kod Jakovljeva zdenca okupilo se veliko mnoštvo ljudi koji su došli čuti Isusa. Učitelj im je dalje govorio o vodi života, o daru unutarnjeg duha koji prebiva u čovjeku.
143:5.11 (1614.5) Apostoli se nikada nisu prestali čuditi Isusovoj spremnosti da razgovara sa ženama, ženama upitnog karaktera, pa čak i ženama nemoralnog života. Isusu je bilo vrlo teško poučiti apostole da žene, uključujući i takozvane nemoralne žene, imaju duše koje mogu izabrati Boga za svoga Oca i tako postati Božje kćeri i kandidatkinje za vječni život. Čak i devetnaest stoljeća nakon ovih događaja mnogi još uvijek pokazuju istu nespremnost da shvate Učiteljeva učenja. Čak se i kršćanska religija uporno gradila oko činjenice Kristove smrti, umjesto oko istine njegova života. Svijet bi se trebao više baviti njegovim radosnim životom kojim je objavio Boga nego njegovom tragičnom i žalosnom smrću.
143:5.12 (1614.6) Nalda je sljedećeg dana ispričala cijeli događaj apostolu Ivanu, ali ga on nikada nije u cijelosti otkrio ostalim apostolima, dok Isus nije govorio dvanaestorici o pojedinostima ovog događaja.
143:5.13 (1615.1) Nalda je rekla Ivanu kako joj je Isus rekao „sve što sam ikada učinila“. Ivan je više puta želio upitati Isusa o ovom razgovoru s Naldom, ali to nikada nije učinio. Isus je Naldi rekao samo jednu stvar o njoj samoj, ali njegov pogled u njezine oči i način na koji je postupao s njom tako su živo predočili pred njezinim umom cijeli njezin buran život kao na panoramskom prikazu u jednom jedinom trenutku da je sve ovo samootkrivanje njezine prošlosti povezala s Učiteljevim pogledom i riječima. Isus joj nikada nije rekao da je imala pet muževa. Živjela je s četvoricom različitih muškaraca otkako ju je muž ostavio, i to je, zajedno sa svom njezinom prošlošću, tako snažno izronilo u njezinu umu u trenutku kada je shvatila da je Isus čovjek Božji, da je kasnije Ivanu više puta ponovila kako joj je Isus doista rekao sve o njoj samoj.
6. RELIGIOZNO BUĐENJE SAMARIJANACA
143:6.1 (1615.2) Iste večeri kada je Nalda potaknula mnoštvo ljudi iz Sikara da dođu vidjeti Isusa, dvanaestorica su se upravo vratila s hranom i nagovarala su Isusa da jede s njima umjesto da razgovara s ljudima, jer cijeli dan nisu ništa jeli i bili su gladni. Ali Isus je znao da će se uskoro spustiti noć; stoga je ustrajao u svojoj odluci da najprije razgovara s ljudima prije nego što ih otpusti. Kad ga je Andrija pokušao nagovoriti da nešto pojede prije nego što se obrati mnoštvu, Isus je rekao: „Ja imam hranu za koju vi ne znate.“ Kad su apostoli to čuli, rekli su među sobom: „Da mu nije netko donio nešto za jelo? Možda mu je ova žena dala i hrane, a ne samo vode?“ Kad je Isus čuo da tako razgovaraju među sobom, prije nego što se obratio narodu, rekao je dvanaestorici: „Moja je hrana vršiti volju Onoga koji me poslao i dovršiti njegovo djelo. Nemojte više govoriti: ‘Još je toliko i toliko vremena do žetve.’ Pogledajte ove ljude koji izlaze iz samarijanskog grada da nas čuju; kažem vam, polja su već bijela za žetvu. Žetelac prima plaću i skuplja ovaj plod za vječni život; zato se zajedno raduju i sijač i žetelac. Jer se ovdje obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, a drugi žanje.’ Ja vas sada šaljem žeti ono na čemu niste radili; drugi su radili, a vi ulazite u njihov trud.“ Ovim je aludirao na propovijedanje Ivana Krstitelja.
143:6.2 (1615.3) Isus je s apostolima otišao u Sikar i tamo propovijedao dva dana prije nego što su podigli tabor na brdu Gerizimu. Mnogi stanovnici Sikara povjerovali su u evanđelje i zatražili da prime krštenje, ali Isusovi apostoli još nisu krštavali.
143:6.3 (1615.4) Prve noći koju su proveli u taboru na brdu Gerizimu apostoli su očekivali da će ih Isus ukoriti zbog njihovog držanja prema ženi na Jakovljevom zdencu, ali se on nije osvrnuo na to pitanje. Umjesto toga održao im je onaj nezaboravni govor na temu: „Stvarnosti koje imaju središnje mjesto u kraljevstvu Boga.“ U svakoj religiji vrlo je lako dopustiti da određene vrijednosti postanu nesrazmjerno važne i dopustiti da činjenice zauzmu mjesto istine u nečijoj teologiji. Činjenica Isusove smrti na križu postala je samo središte kasnijeg kršćanstva; ali ona nije središnja istina religije koja se može izvesti iz života i učenja Isusa iz Nazareta.
143:6.4 (1615.5) Tema Isusovog učenja na brdu Gerizimu bila je ova: On želi da svi ljudi vide Boga kao Oca-prijatelja, upravo kao što je on sam brat-prijatelj. I iznova im je naglašavao da je ljubav najveći odnos u svijetu — u svemiru — kao što je istina najveći iskaz spoznaje ovih božanskih odnosa.
143:6.5 (1616.1) Isus se Samarijancima tako potpuno objavio zato što je to mogao učiniti bez opasnosti i zato što je znao da se više neće vratiti u samo središte Samarije kako bi propovijedao evanđelje kraljevstva.
143:6.6 (1616.2) Isus i dvanaestorica ostali su u ovom taboru na Gerizimu do kraja kolovoza. Danju su po samarijskim gradovima propovijedali radosnu vijest kraljevstva — očinstvo Boga — a noći su provodili u taboru. Djelovanje Isusa i dvanaestorice u ovim samarijskim gradovima pridobilo je mnoge duše za kraljevstvo i uvelike pripremilo put za Filipovo veličanstveno djelovanje u ovim krajevima nakon Isusove smrti i uskrsnuća, nakon što su se apostoli, zbog gorkog progona vjernika u Jeruzalemu, razišli po krajevima zemlje.
7. UČENJA O MOLITVI I ŠTOVANJU
143:7.1 (1616.3) Na večernjim savjetovanjima na Gerizimu Isus je poučavao mnogim velikim istinama, a osobito je naglasio sljedeće:
143:7.2 (1616.4) Prava religija je čin pojedinačne duše u njezinom samosvjesnom odnosu sa Stvoriteljem; organizirana religija je čovjekov pokušaj podruštvljenja štovanja pojedinačnih vjernika.
143:7.3 (1616.5) Štovanje — kontemplacija duhovnog — mora se smjenjivati sa služenjem, dodirom s materijalnom stvarnošću. Rad se treba smjenjivati s igrom; religija treba biti uravnotežena humorom. Najdublju filozofiju treba ublažiti ritmičkom poezijom. Teret življenja — vremenski napon ličnosti — treba se opustiti spokojem štovanja. Osjećaj nesigurnosti koji proizlazi iz straha od izoliranosti ličnosti u svemiru treba biti ublažen vjerom i kontemplacijom Oca, kao i nastojanjem da se spozna Vrhovni.
143:7.4 (1616.6) Molitva ima za cilj učiniti čovjeka manje misonim, a više sposobnim za ostvarivanje spoznaje; ona nije namijenjena povećanju znanja, nego proširenju uvida.
143:7.5 (1616.7) Štovanje je namijenjeno predviđanju boljeg života koji dolazi i zatim odražavanju tih novih duhovnih značenja natrag u život koji sada živimo. Molitva duhovno održava, dok je štovanje božanski stvaralačko.
143:7.6 (1616.8) Štovanje je način usmjeravanja prema Jednome radi nadahnuća za služenje mnogima. Štovanje je mjerilo koje pokazuje u kojoj se mjeri duša uspjela odvojiti od materijalnog svemira i istodobno sigurno vezati za duhovne stvarnosti svega stvaranja.
143:7.7 (1616.9) Molitva je samonapomen — uzvišeno razmišljanje; štovanje je samozaborav — nadilaženje razmišljanja. Štovanje je pažnja bez napora, pravi i idealni odmor duše, oblik spokojnog duhovnog napora.
143:7.8 (1616.10) Štovanje je čin kojim se dio poistovjećuje s Cjelinom; konačno s Beskonačnim; sin s Ocem; vrijeme u činu usklađivanja koraka s vječnošću. Štovanje je čin osobnog zajedništva sina s božanskim Ocem, kojim ljudska duša-duh prihvaća osvježavajuće, stvaralačke, bratske i romantične stavove.
143:7.9 (1616.11) Premda su apostoli u taboru uspjeli shvatiti samo mali dio njegovih učenja, drugi su ih svjetovi razumjeli, a razumjet će ih i budući naraštaji na Zemlji.