Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 141
POČETAK JAVNOG DJELOVANJA
Sekcije
POGLAVLJE 141
POČETAK JAVNOG DJELOVANJA
141:0.1 (1587.1) PRVOG dana u tjednu, 19. sječnja 27. godine poslije Krista, Isus i dvanaestorica apostola spremili su se napustiti svoj tabor u Betsaidi. Dvanaestorica nisu bili upoznati s Učiteljevim planovima osim da su trebali ići u Jeruzalem na proslavu Pashe u travnju, te da će tom prilikom putovati preko jordanske doline. Iz Zebedejeve kuće krenuli su tek oko podneva, jer su se obitelji apostola i drugih učenika došle oprostiti i poželjeti im sreću u novom radu koji će uskoro započeti.
141:0.2 (1587.2) Upravo pred polazak, apostoli su primjetili da nema Učitelja i Andrija ga je otišao potražiti. Poslije kraće potrage našao je Isusa kako sjedi u čamcu na obali i plače. Dvanaestorica su često vidjeli Učitelja kako tuguje i vidjeli su i njegova kratka stanja zaokupljenosti mislima, ali niti jedan od njih ga nikad nije vidio kako plače. Andrija je bio ponešto iznenađen vidjevši Učitelja u takvom stanju pred polazak u Jeruzalem, ali se odvažio prići mu i upitati: “Učitelju, zašto plačeš na današnji dan kad trebamo krenuti u Jeruzalem navijestiti Očevo kraljevstvo? Koji od nas te je uvrijedio?” A Isus mu je, na putu natrag prema apostolima, rekao: “Nitko me od vas nije rastužio. Tužan sam zato što se nitko iz obitelji moga oca Josipa nije sjetio doći i poželjeti nam sretan put.” U to je vrijeme Ruta bila u posjeti svome bratu Josipu u Nazaretu. Drugi članovi obitelji nisu došli zato što ih je priječio bilo ponos, razočaranje, nesporazum i beznačajne sitne zamjerke koje su osjećali iz povrijeđenosti.
1. ODLAZAK IZ GALILEJE
141:1.1 (1587.3) Kafamaum nije bio daleko od Tiberijade, a Isusova slava se počela širiti cijelom Galilejom, pa čak i izvan nje. Isus je znao da će Herod uskoro početi primjećivati njegov rad; stoga je mislio da bi bilo najbolje da s apostolima otputuje na jug u Judeju. Društvo od nekih stotinu vjernika željelo je ići s njima, ali Isus je s njima razgovarao i zamolio ih da ne putuju s njim i apostolima kroz Jordan. Premda su pristali ostati u Betsaidi, mnogi su krenuli za Učiteljem nakon nekoliko dana.
141:1.2 (1587.4) Prvog su dana Isus i apostoli stigli samo od Tarikeje, gdje su se smjestiti da prenoće. Sljedećeg su dana stigli do mjesta na Jordanu blizu Pele gdje je Ivan propovijedao godinu dana ranije i gdje se Isus krstio. Tu su se zadržali više od dva tjedna, propovijedajući i naučavajući ljude.Do kraja prvoga tjedna nekoliko stotina ljudi iz Galileje, Fenicije, Sirije, Dekapolisa, Pereje i Judeje, okupilo se u logoru blizu mjesta gdje su boravili Isus i apostoli.
141:1.3 (1588.1) Isus nije javno propovijedao. Andrija je podijelio Mnoštvo i svakoj je skupini dodijelio propovjednike za jutarnje i poslijepodnevno naučavanje; poslije večere Isus je razgovarao s dvananestoricom. Nije ih učio ništa novoga, već je ponavljao svoja prijašnja učenja i odgovorio na njihoviha brojna pitanja. Prilikom jedne takve večeri rekao je dvanaestorici o četrdeset dana koje je proveo u brdina u blizini tog mjesta.
141:1.4 (1588.2) Mnogi od ljudi koji su došli iz Pareje i Judeje već su kršteni Ivanovim krštenjem i željeli su bolje upoznati Isusova učenja. Apostoli su bitno napredovali u poučavanju Ivanovih učenika jer se ni na koji način nisu udaljavali od Ivanovog učenja, a u to vrijeme nisu krstili vjernike. NoIvanovim je učenicima činjenica da Isus, ako je bio ono što je Ivan navijestio, nije učinio ništa da izbavi Ivana iz zatvora, uvijek bila kamen spoticanja. Ivanovi učenici nikad nisu mogli razumjeti zašto Isus nije spriječio okrutnu smrt koja je zadesila njihovog voljenog učitelja.
141:1.5 (1588.3) Iz večeri u večer, Andija je svoje bližnje apostole brižljivo upućivao u osjetljivom i teškom procesu održavanja prijateljske veze s učenicima Ivana Krstitelja. Za vrijeme ove prve godine Isusovog javnog djelovanja više od tri četvrtine njegovih učenika činili su prijašnji sljedbenici Ivana koji su primili njegovo krštenje. Cijela ova 27. godina poslije Krista provedena je u tihom preuzimanju Ivanovog rada u Pereji i Judeji.
2. BOŽJI ZAKON I OČEVA VOLJA
141:2.1 (1588.4) Noć prije nego što će otići iz Pele, Isus je apostole poučio još nekim istinama o novom kraljevstvu. Učitelj je rekao: “Učili su vas da tražite dolazeće kraljevstvo Božje i sad sam ja došao s tvrdnjom da je ovo dugo traženo kraljevstvo blizu, pa čak i da je već ovdje i među nama. U svakom kraljevstvu mora postojati kralj koji sjedi na prijestolju i dinosi zakone koji će vrijediti u njegovom kraljevstvu. Tako ste i vi već izgradili koncepciju nebeskog kraljevstva kao uzvišene vladavine židovskog naroda nad svim zemaljskim narodima s Mesijom koji bi s na Davidovog prijestolja svojom čudesnom moći proglašavao zakone cijelog svijeta. Ali djeco moja, vi ne gledate očima vjere i ne čujete s razumijevanjem duha. Kažem vam da je nebesko kraljevstvo ostvarenje i priznavanje Božje vladavine u srcima ljudi. Istina, postoji Kralj u ovom kraljevstvu, a taj Kralj je moj Otac i vaš Otac. Mi smo uistinu njegovi vjerni podanici, ali od ove činjenice daleko je nadmoćnija preobražavajuća istina da smo mi njegovi sinovi. U mom će životu ova istina postati očita svima. Naš Otac također sjedi na prijestolju, ali ne na onom napravljenom rukama. PrijestoljeBeskrajnoga je Očevo vječno prebivalište u nebu nad nebesima; on ispunjava sve i proglašava svoje zakone u svemira nad svemirima. A Otac također vlada u srcima svoje djece na zemlji preko duha kojeg je poslao da živi u dušama smrtnih ljudi.
141:2.2 (1588.5) “Kad ste podanici ovog kraljevstva, uistinu morate slušati zakon Kozmičkog Vladara; ali kada, zahvaljujući djelovanju evanđelja kraljevstva koje sam došao navijestiti, vi kroz vjeru otkrijete da ste sinovi, od tog trenutka više ne smatrate da ste stvorenja podložna zakonu svemoćnoga kralja, već se smatrate povlaštenim sinovima božanskog Oca punog ljubavi. Zaista, zaista vam kažem, kad je Očeva volja za vas zakon, onda teško da ste u kraljevstvu. Ali kada Očeva volja postane vaša volja, onda ste uistinu u kraljevstvu jer je na taj način kraljevstvo postalo vašim ustaljenim iskustvom. Kad je Božja volja za vas zakon, vi ste plemeniti podanici, robovi; ali kada vjerujete u ovo novo evanđelje božanskog sinstva, volja mojega Oca postaje vaša volja i vi bivate uzdignuti do visokog položaja slobodne djece Božje, oslobođenih sinova kraljevstva.”
141:2.3 (1589.1) Neki su aspostoli shvatili dio ovog značenja, ali niti jedan od njih nije shvatio punu važnost ove sjajne objave, osim možda Jakova Zebedeja. Ali ove su riječi ušle u njihova srca da bi se opet pojavile da razvesele njihovo djelovanje u kasnijim godinama službe.
3. BORAVAK U AMATUSU
141:3.1 (1589.2) Učitelj i njegovi apostoli ostali su kraj Amatusa skoro tri tjedna. Apostoli su nastavili propovijedati mnoštvu dva puta na dan, a Isus je propovijedao svake subote popodne. Bilo je nemoguće nastaviti s odmorom u srijedu, pa je Andrija odredio da će se dva po dva apostola odmatrati svakoga dana šest dana u tjednu, a da će tijekom Subotnje službe svi raditi.
141:3.2 (1589.3) Petar, Jakov i Ivan uglavnom su javno propovijedali. Filip, Natanael, Toma i Šimun radili su najviše u području osobnih kontakata te su vodili sate za posebne grupe učenika: blizanci su nastavili s općim nadgledanjem, a Andrija, Matej i Juda bavili su se poslovima upravljanja, iako je svaki od ove trojice napravio i dosta religioznog posla.
141:3.3 (1589.4) Andrija je bio zauzet izglađivanjem stalnih nesporazuma i neslaganja između Ivanovih učenika i novijih Isusovih učenika. Ozbiljnije bi se situacije dogodile svakih par dana, ali Andrija, uz pomoć drugih apostola, uspio bi navesti posvađene strane da se pomire barem na neko vrijeme. Isus je odbio sudjelovati u bilo kojem takvom razgovoru, a nije htio ni dati bilo kakav savjet za pravo rješenje ovih poteškoća. Niti jedanput nije predložio kako bi apostoli trebali riješiti te zbunjujuće probleme. Kad bi Andrija došao Isusu s tim pitanjima, Isus bi uvijek rekao: “Nije mudro da domaćin sudjeluje u obiteljskim raspravama svojih uzvanika; mudar se roditelj nikada ne upliće u sitne svađe svoje djece.”
141:3.4 (1589.5) Učitelj se pokazao vrlo mudrim i savršeno pravednim u ophođenju sa svojim apostolima i svim svojim učenicima. Isus je uistinu bio moćan upravitelj ljudi; jako je utjecao na svoje bližnje zbog šarma i snage svoje ličnosti. Postojao je nekakav nježan zapovjednički utjecaj u njegovom prirodnom, nomadskom i beskućničkom životu. Postojala je intelektualna i duhovna privlačnost u njegovom autoritativnom načinu naučavanja, u njegovoj lucidnoj logici, snazi zaključivanja, u njegovom oštroumnom uvidu, u budnosti uma, u neusporedivojpostojanosti i uzvišenoj tolerantnosti. Bio je jedinstven, muževan, pošten i neustrašiv. Uz sav ovaj fizički i intelektualni utjecaj koji je odavala Učiteljeva prisutnost, postojale su i duhovne ljepote koje se uvijek povezuju s njegovom ličnosti - stpljenje, nježnost, skromnost, blagost i poniznost.
141:3.5 (1589.6) Isus iz Nazareta je uistinu bio snažna i jaka ličnost; on je bio intelektualna moć i duhovna utvrda. Njegova se osobnost nije dopadala samo ženama sklonim duhovnosti, već i obrazovanom intelektualcu Nikodemu kao i grubom rimskom vojniku, zapovjedniku na straži kraj križa koji je, kad je vidio kako je Učitelj umro, rekao: “Uistinu, ovo je Sin Božji.” A vatreni, priprosti galilejski ribari zvali su ga Učiteljem.
141:3.6 (1590.1) Slike Isusa pokazale su se kobnim. Te slike Krista imale su štetan utjecaj na mlade; teško da bi hramski trgovci pobjegli pred Isusom da je on bio onakav kakvim su ga vaši umjetnici uglavnom slikali. On je bio plemenit muškarac: bio je dobar, ali prirodan. Isus se nije držao kao blag, umilan, nježan i ljubazan mistik. Njegovo je učenje bilo uzbudljivo i dinamično. On nije samo mislio dobro, već je uistinu išao među ljude i činio dobro.
141:3.7 (1590.2) Učitelj nikada nije rekao: “Dođite k meni svi koji ste lijeni i svi sanjari.” Ali je više pita rekao: “Dođite k meni svi koji radite, i dat ću vam odmora - duhovne snage.” Učiteljevo je breme uistinu lagano, ali čak i ako je tako, on ga nikad ne nameće; svaka osoba mora dobrovoljno uzeti svoje breme.
141:3.8 (1590.3) Isus je prikazao pobjedu kroz žrtvovanje - žrtvovanje ponosa i sebičnosti. Pokazujuć milost želio je pokazati duhovno oslobođenje od svake kivnosti, pritužbi, ljutnje i žudnje za sebičnom moći i osvetom. A kada je rekao: “Ne odupirite se zlu,” kasnije je objasnio da time nije želio opravdati zlo ili predložiti prihvaćanje opačina.Prije je namjeravao poučiti opraštanje, “ne opirati se zlom postupanju s našom ličnošću, zlom ozlijeđivanju naših osjećaja osobnog digniteta.”
4. UČENJE O OCU
141:4.1 (1590.4) Dok su boravili u Amatusu, Isus je dosta vremena proveo naučavajući apostole novoj koncepciji Boga; uvijek bi iznova naglašavao da je Bog Otac, a ne moćni vladar i vrhovni knjigovođa kojemu je glavna zadaća unositi štetne podatke protiv svoje zalutale djece na zemlji, zabilježiti grijehe i zlo koji će se iskoristiti protiv njih kad im kasnije bude sudio kao pravedan Sudac svega stvorenog. Židovi su dugo smatrali Boga kraljem svega, čak i Ocem naroda, ali nikada prije nije veliki broj smrtnika smatrao da je Bog Otac pun ljubavi svakog pojedinca.
141:4.2 (1590.5) Odgovarajući na Tomino pitanje “Tko je Bog kraljevstva?,” Isus je rekao: “Bog je tvoj Otac, a religija - moje evanđelje - sastoji se ni više ni manje nego od spoznaje, u vjeri, da si ti njegov sin. Ja sam ovdje među vama u tjelesnom obličju da vam ovje odeje razjasnim svojim životom i učenjima.”
141:4.3 (1590.6) Isus je također žeio umove svojih apostola osloboditi od ideje žrtvovanja životinja u svrhu izvršenja religiozne obveze. Ali ovi muškarci, naučeni na svakodnevnu žrtvu, sporo su shvaćali što je Isus želio. No ipak, Učitelj se nikad nije umorio učeći ih. Kad ne bi uspio doprijeti do uma svojih apostola jednom usporedbom, on bi preformulirao svoju poruku i iskoristio drugu vrstu parabole kako bi učenje dodatno razjasnio.
141:4.4 (1590.7) U isto je vrijeme Isus počeo detaljnije naučavati apostole o njihovom zadatku da “tješe one koji pate i da služe bolesnima.” Učitelj ih je dosta učio o cijelom čovjeku - spoju tijela, uma i duha u obliku pojedinog muškarca ili žene. Isus je govorio svojim suradnicima o tri oblika bolesti koje će susresti, te im je objasnio kako trebaju pomoći svima koji boluju od patnji ljudske bolesti. Učio ih je da raspoznaju:
141:4.5 (1591.1) 1. Bolesti tijela - to su one bolesti koje se obično smatraju tjelesnim.
141:4.6 (1591.2) 2. Uznemirene umove - one netjelesne bolesti koje su kasnije smatrane emotivnim i umnim poteškoćama.
141:4.7 (1591.3) 3. Opsjednutosti zlim duhovima.
141:4.8 (1591.4) Isus je svojim apostolima nekoliko puta objasnio prirodu i ponešto od porijekla zlih duhova, koje su u to vrijeme zvali i nečistim duhovima. Učitelj je dobro znao razliku između opsjednutosti zlim duhom i umobolnosti, ali apostoli nisu. Niti je Isusu bilo moguće, ako imamo na umu njihovo ograničeno poznavanje ranije povijesti Urantije, potpuno im to područje objasniti. Ali im je više puta rekao, aludirajući na ove zle duhove: “Oni više neće mučiti ljude kad uziđem k svom nebeskom Ocu I kad izlijem svoj duh na sve ljude u dane kada će kraljevstvo doći u velikoj moći i duhovnoj slavi.”
141:4.9 (1591.5) Iz tjedna u tjedan i iz mjeseca u mjesec, cijele ove godine, apostoli su sve više pažnje posvećivali službi iscjeljenih bolesnih.
5. DUHOVNO JEDINSTVO
141:5.1 (1591.6) Jedan od najvažnijih od svih večernjih razgovora u Amatusu ticao se duhovnog jedinstva. Jakov Zebedejev pitao je: “Učitelju, kako ćemo naučiti gledati isto i tako ostvariti više duhovnog sklada?” Kad je Isus čuo ovo pitanje, toliko se uzrujao u duhu da je odgovorio: “ Jakove, jakove, kada sam vas učio da bi svi trebali gledati isto? Došao sam na svijet kako bih proglasio duhovnu slobodu do te mjere da smrtnici imaju vlast živjeti svoje pojedine živote originalno I slobodno pred Bogom. Ne želim da se društveni sklad I bratski mir dobiju tako što bi se žrtvovala sloboda ličnosti i duhovne originalnosti. Ovo što od vas zahtijevam, moji apostoli, je jedinstvo duha - da možete iskusiti veselje vašeg ujedinjenog posvećenja potpunom vršenju volje moga nebeskoga Oca. Ne trebate gledati isto ili osjećati isto, ili ćak misliti isto da bi bili duhovno slični. Duhovno jedinstvo proizlazi iz svjesti da u svakome od vas živi, ida vama sve više vlada duhovni dar nebeskoga Oca. Vaš apostolski sklad mora izrasti iz činjenice da je duhovna nada svakog od vas identična u svome porijeklu, prirodi i sudbini.
141:5.2 (1591.7) “Na ovaj način možete iskusiti savršeno jedinstvo duhovne namjere iduhovnog razumijevanja koje izrasta iz zajedničke svijesti u pogledu identiteta Rajskog duha koji živi u svakome od vas; i svi možete uživati u tom dubokom duhovnom jedinstvu unatoč činjenici da se po intelektualnom promišljanju, prirođenim osjećajima i društvenom ponašanju uveliko razlikujete. Vaše osobnosti mogu biti osvježavajuće raznovrsne i izrazito različite, a da su u isto vrijeme vaše duhovne prirode i duhovni plodovi božanskog obožavanja i bratske ljubavi tako ujedinjeni da će svi koji će promatrati vaše živote zasigurno prepoznati istovjetnost duha i jedinstvo duše. Oni će prepoznati da ste bili sa mnom i da ste tako naučili kako vršiti volju nebeskoga Oca. Možete postići jedinstvo u služenju Boga čak i kada tu službu vršite u skladu sa svojim jedinstvenim obdarenjem uma, tijela i duše.
141:5.3 (1592.1) “Vaše duhovno jedinstvo podrazumijeva dvije stvari koje će se uvijek naći da usklade živote pojedinih vjernika: Prvo, svi imate zajednički razlog svoje životne službe - svi vi iznad svega želite vršiti volju nebeskoga Oca. Drugo, svima vama je zajednička svrha postojanja - pronaći nebeskoga Oca i na taj način pokazati svemiru da ste postali kao on.”
141:5.4 (1592.2) Mnogo se puta Isus, naučavajući dvanaestoricu, vratio ovoj temi. Iznova i iznova bi im rekao kako ne želi da oni koji u njega vjeruju postanu dogmatizirani i standardizirani u skladu s religioznim tumačenjima čak i dobrih ljudi. Stalno je svoje apostole upozoravao da ne treba formulirati vjerovanja i uspostavljati tradicije kojima bi se vjernike vodilo i kontroliralo u evanđelju kraljevstva.
6. POSLJEDNJI TJEDAN U AMATUSU
141:6.1 (1592.3) Pred kraj posljednjeg tjedna u Amatusu, Šimun Zelot Isusu je doveo nekog Tehermu, Perzijanca koji je zbog posla došao u Damask. Teherma je čuo za Isusa pa je pošao u Kafarnaum ne bi li ga vidio i kad su mu u Kafarnaumu rekli da je Isus sa svojim apostolima pošao niz Jordan prema Jeruzalemu, on se uputio za njim. Andrija je odredio Šimuna da naučava Tehermu. Šimun je Perzijanca smatrao “obožavateljem vatre,” tako se Teherma trudio objasniti da je vatra samo vidljiv simbol Prečistog i Presvetog. Nakon razgovora s Isusom, perzijanac je odlučio ostati s njima nekoliko dana kako bi čuo učenja i slušao propovijedi.
141:6.2 (1592.4) Kad su Šimun Zelot i Isus ostali sami, Šimun je upitao učitelja: “Zašto ga ja nisam uspio uvjeriti? Zašto se toliko opirao meni, a tebe je tako rado poslušao?” Isus mu je odgovorio: “Šimune, Šimune, koliko sam vam puta rekao da se morate uzdržati od svih pokušaja da nešto uzmete iz srca onih koji traže spasenje? Koliko često sam vam rekao da svoj rad morate usmjeriti samo u to da nešto stavite u ove gladne duše? Uvedite ljude u kraljevstvo i velike i spasonosne istine kraljevstva će brzo istjerati svaku ozbiljnu pogrešku. Kada smrtnicima donesete dobru vijest da je Bog Otac, onda ih lako možete uvjeriti da su u stvarnosti oni Božja djeca. I kad to učinite, onda donosite svjetlo spasenja svima koji su u tami. Šimune, kad ti je Sin Čovječji prvo put prišao, je li odmah počeo poricati učenja Mojsija i proroka navješćujući novi i bolji životni put? Ne. Nisam došao oduzeti ono što ste naslijedili od svojih predaka, već sam došao pokazati vam usavršenu viziju onoga što su vaši očevi vidjeli samo djelomično. Stoga idi, Šimune, naučavaj i propovijedaj kraljevstvo, a kad su ljudi sigurno unutar kraljevstva i kad ti koji od njih dođe s pitanjima, tada je vrijeme da ga uputiš u učenja koja se odnose na progresivni napredak duše u božanskom kraljevstvu.”
141:6.3 (1592.5) Šimuna su ove riječi zaprepastile, ali učinio je kako ga je Isus poučio i Teherma Perzijanac bio je ubrojen među one koji su ušli u kraljevstvo.
141:6.4 (1592.6) Te je noći Isus a spostolima razgovarao o novom životu u kraljevstvu. Između ostalog rekao je: “Kad uđete u kraljevstvo, tada se nanovo rodite. Ne možete naučavati duboke istine duha onima koji su se rodili samo od tijela; prvo se uvjerite jesu li ljudi rođeni od duha, a tek ih onda naučavajte napredne istine duha. Ne pokušavajte ljudima pokazivati ljepote hrama dok ih prvo ne uvedete u hram. Predstavite ljude Bogu i to kao sinove Božje prije nego počnete razgovarati o doktrinama da je Bog otac i da su ljudi njegova djeca. Ne sukobljavajte se s ljudima - uvijek budite strpljivi. To nije vaše kraljevstvo; vi ste samo poslanici. Jednostavno idite među ljudima navješćujući: Ovo je nebesko kraljevstvo I ovo radosna vijest, ako u nju vjerujete svim svojim srcem, jest vaše vječno spasenje.”
141:6.5 (1593.1) Apostoli su tako napredovali tijekom boravka u Amatusu. Ali jako su se razočarali kad im Isus nije dao nikakve prijedloge kako da se odnose prema Ivanovim učenicima. Čak I u bitnom pitanju krštenja, sve što im je Isus rekao bilo je: “Ivan je uistinu krstio vodom, ali kad uđete u nebesko kraljevstvo, bit ćete kršteni Duhom.”
7. U BETANIJI KRAJ JORDANA
141:7.1 (1593.2) Isus, apostoli i velika skupina sljedbenika su 26. Veljače došli do gaza na Jordanu blizu Betanije u Pereji, gdje je Ivan prvo put navijestio dolazeće kraljevstvo. Isus je sa svojim apostolima ovdje ostao učiti i propovijedati četiri tjedna prije nego što su krenuli prema Jeruzalemu.
141:7.2 (1593.3) Drugo tjedna svog boravka u Betaniji kraj Jordana, Isus je poveo Petra, Jakova i Ivana u brda preko rijeke i južno od Jerihona na trodnevni odmor. Učitelj je ovu trojicu učio mnogim novim i naprednim istinama o nebeskom kraljevstvu. Za ovaj ćemo zapis reorganizirati i svrstati ta učenja na sljedeći način:
141:7.3 (1593.4) Isus je pokušao pojasniti kako želi da njegovi učenici, koji su kušali dobre duhovne stvarnosti kraljevstva, tako žive u svijetu da ljudi, kada vide njihove živote, postanu svjesni kraljevstva te da ih ta svijest navede da se kod vjernika raspitaju za put kraljevstva. Svi takvi iskreni tražitelji istine uvijek su sretni kada čuju radosnu vijest o daru vjere koji osigurava primitak u kraljevstvo i njegove vječne i božanske duhovne stvarnosti.
141:7.4 (1593.5) Učitelj je želio utisnuti u sve učitelje evanđelja kraljevstva spoznaju da je njihov jedini posao pokazati svakom pojedinom čovjeku da je Bog njegov Otac - postići da taj pojedinac postane svjestan da je Božji sin; a onda predstaviti tog istog pojedinca Bogu kao njegovog sina po vjeri. Oba ova nužna otkrivenja ostvarila su se u Isusu. On je postao, uistinu, “put, istina i život.” Isusova se religija u potpunosti temeljila na načinu na koji je živio svoj život darivanja na zemlji. Kad je Isus otišao s ovoga svijeta nije za sobom ostavio nikakve knjige, zakone ili bilo kakve druge oblike ljudske organizacije koji bi utjecali na religiozni život pojedinca.
141:7.5 (1593.6) Isus je razjasnio da je došao utemeljiti osobne i vječne odnose s ljudima koji će zauvijek imati prvenstvo pred svim drugim ljudskim odnosima. Naglasio je da će se to prisno duhovno prijateljevanje proširiti na sve ljude svakoga doba i u svim društvenim uvjetima među svim narodima. Jedina nagrada koju je ponudio svojoj djeci je: na ovom svijetu - duhovna radost i zajedništvo s Bogom; a u sljedećem svijetu - vječni život napretka u božanskim duhovnim stvarnostima Rajskog Oca.
141:7.6 (1593.7) Isus je stavio izuzetno veliki naglasak na ono što je on nazivao dvjema istinama od najveće važnosti u učenjima kraljevstva, a to su: postignuće spasenja kroz vjeru i samo vjeru, što je povezano s revolucionarnim učenjem o postizanju ljudske slobode kroz iskreno prepoznavanje istine, “Spoznat ćete istinu, i istina će vas osloboditi.” Isus je bio istina očitovana u tijelu, i obećao je poslati svojega Duha Istine u srca svoje djece kad se vrati svome nebeskom Ocu.
141:7.7 (1594.1) Učitelj je ove apostole učio bitnim elementima istine za cijelu dob na zemlji. Oni su često slušali njegova učenja, a da su ta učenja zapravo bila namijenjena za nadahnuće i izgradnju drugih svjetova. On je služio kao primjer novoga i originalnog životnog plana. S ljudske točke gledišta on je uistinu bio Židov, ali je svoj život živio za sve svjetove kao smtnik kozmosa.
141:7.8 (1594.2) Kako bi osigurao spoznaju svojega Oca u razvitku kraljevstva, Isus je objasnio da se namjerno nije obazirao na “velike ljude svijeta.” Započeo je svoj posao sa siromašnima, s onim staležom kojega su skoro sve svolutivne religije prijašnjih vremena zanemarivale. On nije prezirao niti jednog čovjeka; njegov je plan obuhvaćao cijeli svijet, čak i cijeli svemir. Isus je ovo izjavio tako neustrašivo i kategorično da su Petar, Jakov i Ivan čak bili u iskušenju pomisliti da je možda sišao s uma.
141:7.9 (1594.3) Isus je pokušao ovim apostolima obzirno prenijeti istinu da je ovu misiju darivanja činio ne kako bi postavio primjer za nekolicinu zemaljskih smrtnika, već kako bi uspostavio i pokazao primjer ljudskog života za sve ljude na svim svjetovima u cijelom svom svemiru. I ovaj je primjer dostigao vrhunac savršenstva, čak i konačnu dobrotu Oca Svih. Ali apostoli nisu mogli shvatiti značenje njegovih riječi.
141:7.10 (1594.4) Objavio je da je došao kao učitelj, i to kao učitelj poslan s neba da donese duhovnu istinu materijalnom umu. I on je učinio točno to: Bio je učitelj, a ne propovjednik. S ljudske točke gledišta Petar je bio puno djelotvorniji propovjednik od Isusa. Isusovo propovjedanje bilo je tako učinkovito više zbog njegove jedinstvene ličnosti nego zbog snažne rječitosti ili emotivne privlačnosti. Isus je govorio izravno ljudskim dušama. On je bio učitelj čovjekovog duha, ali kroz um. On je živio s ljudima.
141:7.11 (1594.5) Ovo je prilikom Isus natuknuo Petru, Jakovu i Ivanu da je njegov posao na zemlji u nekim pogledima ograničen uputama njegovog “suradnika u visinama,” pritom misleći na upute koje mu je dao njegov Rajski brat Emanuel, prije nego što je započeo svoj život darivanja. Rekao im je da je došao kako bi vršio volju svoga Oca i samo njegovu volju. Kako je Isus imao samo tu jednu životnu svrhu koju je vršio svim svojim srcem, nije ga tjeskobno uznemiravalo zlo na svijetu.
141:7.12 (1594.6) Apostoli su počeli prepoznavati Isusovu iskrenu dobrohotnost. Iako je bilo lako prisutpiti Isusu, on je uvijek živio neovisno od i iznad svih ljudskih bića. Niti u jednom trenutku njime nije ovladao niti jedan potpuno smrtni utjecaj niti je ikad bio žrtvom povodljivog ljudskog prosuđivanja. Nije se obazirao na javno mnijenje, a pohvale na njega nisu imale utjecaja. Rijetko bi se zaustavio da ispravi nesporazume ili da zamjeri pogrešni prikaz. Nikad nije tražio savjet niti od jednog čovjeka; nikad nije tražio da se za njega moli.
141:7.13 (1594.7) Jakova je zapanjilo to što se uvijek činilo da Isus vidi kraj na samom početku. Učitelj se rijetkodoimao iznenađenim. Nikad nije bio uzbuđen, ljut ili smeten. Nikad se nije ispričao niti jednom čovjeku. Ponekad bi bio tužan, ali nikad obeshrabren.
141:7.14 (1594.8) Ivan je jasnije shvatio da je Isus, unatoč svim njegovim božanskim nadarenostima, ipak bio čovjek.Isus je živio kao čovjek među ljudima i razumio je, volio i znao kako izaći na kraj s ljudima. U svom je osobnom životu bio toliko ljudski, a ipak tako bezgrešan. I uvijek je bio nesebičan.
141:7.15 (1595.1) Iako Petar, Jakov i Ivan nisu mogli shvatiti mnogo toga što im je Isus ovom prilikom rekao, njegove milosne riječi ostale su u njihovim srcima da bi, nakon raspeća i uskrsnuća, nastavile obogaćivati I razveseljavati njihovu kasniju službu. Nije ni čudo da ovi apostoli nisu u potpunosti shvatili Učiteljeve riječi, jer im je on zapravo govorio o jednom novom dobu.
8. RADEĆI U JERIHONU
141:8.1 (1595.2) Tijekom ta četiri tjedna boravka u Betaniji kraj Jordana, nekoliko je puta svakoga tjedna Andrija poslao po dva apostola u Jerihon na dan ili dva. Ivan je imao dosta vjernika u Jerihonu i većina njih je prihvatila naprednija učenja Isusa i njegovih apostola. Tijekom ovih posjeta Jerihonu, apostoli su počeli podrobnije izvršavati Isusove upute da služe bolesnima; posjetili bi svaku kuću u gradu i pokušali su pomoći svakoj bolesnoj osobi.
141:8.2 (1595.3) Apostoli su javno djelovali u Jerihonu, ali su se ovom prilikom uglavnom usredotočili na tihu i osobnu službu. Tom su prilikom otkrili da bolesni ljudi nalaze utjehu u radosnoj vijesti kraljevstva; otkrili su da njihova poruka bolesnima donosi ozdravljenje. U jerihonu su apostoli u potpunosti izvršili Isusovu uputu da propovijedaju radosnu vijest kraljevstva i da služe bolesnima.
141:8.3 (1595.4) Zaustavili su se u Jerihonu na putu prema Jeruzalemu gdje ih je sustiglo odaslaništvo iz mezopotamije koje je željelo razgovarati s Isusom. Apostoli su namjeravali tu provesti tek jedan dan, ali kad su stigli tražitelji istine iz Istoka, Isus je s njima proveo tri dana i oni su se vratili svojim kućama uzduž Eufrata sretni u spoznaji novih istina nebeskoga kraljevstva.
9. ODLAZAK IZ JERUZALEMA
141:9.1 (1595.5) U ponedjeljak, posljednjeg dana u ožujku, Isus i apostoli započeli su svoj put preko brda prema Jeruzalemu. Lazar iz Betanije došao je do Jordana dva puta kako bi vidio Isusa, te su se dogovorili da Učitelj i njegovi apostoli ostanu kod Lazara i njegovih sestara u Betaniji svo vrijeme svojeg boravka u Jeruzalemu.
141:9.2 (1595.6) Ivanovi učitelji ostali su u Betaniji kraj Jordana naučavajući i krsteći mnoštvo, te su sa Isusom bili samo dvanaestorica apostola kad je stigao u Lazarov dom. Ovdje su se Isus i apostoli zadržali pet dana, odmarajući se prije ulaska u Jeruzalem za Pashu. Bio je to veliki događaj u životima Marte i Marije, ugostiti Učitelja i njegove apostole u domu njegovog brata, gdje su im mogle služiti.
141:9.3 (1595.7) U nedjelju ujutro, 6. Travnja, Isus i apostoli otišli su u Jeruzalem. Bio je to prvi put da je Isus bio u Jeruzalemu zajedno s dvanaest apostola.