Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 141 : POČETAK JAVNOG DJELOVANJA
Sekcije
POGLAVLJE 141 : POČETAK JAVNOG DJELOVANJA
141:0.1 (1587.1) PRVOGA dana u tjednu, 19. siječnja 27. godine po Kr., Isus i dvanaestorica apostola pripremili su se napustiti svoj tabor u Betsaidi. Dvanaestorica nisu bili upoznati s Učiteljevim planovima osim da su trebali ići u Jeruzalem na proslavu Pashe u travnju i da će tom prilikom putovati dolinom Jordana. Iz Zebedejeve kuće nisu otišli sve do blizu podneva, jer su se obitelji apostola i drugi učenici došli oprostiti i poželjeti im uspjeh u novom djelu koje su trebali započeti.
141:0.2 (1587.2) Upravo pred polazak, apostoli su primijetili da nema Učitelja i Andrija ga je otišao potražiti. Poslije kraće potrage našao je Isusa kako sjedi u čamcu podalje niz obalu i plače. Dvanaestorica su često vidjela Učitelja kako tuguje i bila su svjedoci njegovih kratkih razdoblja ozbiljne zaokupljenosti mislima, ali ga nitko od njih nikada nije vidio kako plače. Andrija je bio pomalo iznenađen vidjevši Učitelja u takvom stanju uoči njihova odlaska u Jeruzalem, ali se usudio prići mu i upitati: „Učitelju, zašto plačeš na ovaj veliki dan kada trebamo krenuti u Jeruzalem navijestiti Očevo kraljevstvo? Tko te je od nas ražalostio?“ Isus mu je, vraćajući se s njim k apostolima, odgovorio: „Nitko me od vas nije ražalostio. Tužan sam samo zato što se nitko iz obitelji moga oca Josipa nije sjetio doći i poželjeti nam Božji blagoslov.“ U to je vrijeme Ruta bila u posjetu svome bratu Josipu u Nazaretu. Ostale članove obitelji spriječili su ponos, razočaranje, nerazumijevanje i sitne zamjerke nastale zbog povrijeđenih osjećaja.
1. ODLAZAK IZ GALILEJE
141:1.1 (1587.3) Kafarnaum nije bio daleko od Tiberijade, a Isusova se slava počela širiti cijelom Galilejom, pa čak i izvan nje. Isus je znao da će Herod uskoro početi obraćati pozornost na njegov rad; stoga je smatrao najboljim otputovati s apostolima na jug, u Judeju. Skupina od više od stotinu vjernika željela je poći s njima, ali im se Isus obratio i zamolio ih da ne putuju s njim i apostolima niz Jordan. Premda su pristali ostati u Betsaidi, mnogi su već nakon nekoliko dana krenuli za Učiteljem.
141:1.2 (1587.4) Prvoga dana Isus i apostoli stigli su samo do Tariheje, gdje su prenoćili. Sljedećega dana stigli su do mjesta na Jordanu blizu Pele, gdje je Ivan propovijedao godinu dana ranije i gdje je Isus primio krštenje. Ondje su se zadržali više od dva tjedna, poučavajući i propovijedajući. Do kraja prvoga tjedna nekoliko stotina ljudi iz Galileje, Fenicije, Sirije, Dekapolisa, Pereje i Judeje okupilo se u taboru blizu mjesta gdje su boravili Isus i dvanaestorica.
141:1.3 (1588.1) Isus nije javno propovijedao. Andrija je podijelio mnoštvo i svakoj skupini dodijelio propovjednike za jutarnja i poslijepodnevna okupljanja; poslije večere Isus je razgovarao s dvanaestoricom. Nije ih učio ništa novo, već je ponavljao svoja prijašnja učenja i odgovarao na njihova brojna pitanja. Jedne im je večeri govorio o četrdeset dana koje je proveo u brdima u blizini tog mjesta.
141:1.4 (1588.2) Mnogi od ljudi koji su došli iz Pereje i Judeje već su bili kršteni Ivanovim krštenjem i željeli su bolje upoznati Isusova učenja. Apostoli su znatno napredovali u poučavanju Ivanovih učenika jer ni na koji način nisu umanjivali Ivanovo propovijedanje, a u to vrijeme nisu ni krstili nove učenike. Ivanovim je učenicima uvijek bila kamen spoticanja činjenica da Isus, ako je doista bio onaj kojega je Ivan navijestio, nije učinio ništa da ga izbavi iz zatvora. Ivanovi učenici nikada nisu mogli razumjeti zašto Isus nije spriječio okrutnu smrt njihova voljenog učitelja.
141:1.5 (1588.3) Iz večeri u večer, Andrija je pažljivo poučavao svoje apostole o osjetljivoj i teškoj zadaći održavanja skladnog odnosa sa sljedbenicima Ivana Krstitelja. Tijekom ove prve godine Isusova javnog djelovanja više od tri četvrtine njegovih sljedbenika prethodno je slijedilo Ivana i primilo njegovo krštenje. Cijela ova 27. godina po Kr. bila je posvećena tihom preuzimanju Ivanova rada u Pereji i Judeji.
2. BOŽJI ZAKON I OČEVA VOLJA
141:2.1 (1588.4) Noć prije nego što će otići iz Pele, Isus je apostole poučio još nekim istinama o novom kraljevstvu. Učitelj je rekao: „Učili su vas tražiti dolazak kraljevstva Božjeg, a sada sam ja došao objaviti da je ovo dugo očekivano kraljevstvo blizu, štoviše, da je već ovdje i među nama. U svakom kraljevstvu mora postojati kralj koji sjedi na prijestolju i donosi zakone kraljevstva. Tako ste i vi već izgradili predodžbu o kraljevstvu nebeskom kao uzvišenoj vladavini židovskog naroda nad svim zemaljskim narodima, s Mesijom koji sjedi na Davidovu prijestolju i s tog mjesta čudesne moći proglašava zakone cijeloga svijeta. Ali, djeco moja, vi ne gledate očima vjere i ne čujete s razumijevanjem duha. Kažem vam da je kraljevstvo nebesko ostvarenje i priznavanje Božje vladavine u srcima ljudi. Istina, postoji Kralj u ovom kraljevstvu, a taj Kralj je moj Otac i vaš Otac. Mi smo uistinu njegovi vjerni podanici, ali od ove činjenice daleko je nadmoćnija preobražavajuća istina da smo mi njegovi sinovi. U mom će životu ova istina postati očita svima. Naš Otac također sjedi na prijestolju, ali ne na onom napravljenom rukama. Prijestolje Beskonačnoga jest Očevo vječno prebivalište u nebu nad nebesima; on ispunjava sve i proglašava svoje zakone svemirima nad svemirima. A Otac također vlada u srcima svoje djece na zemlji preko duha koji je poslao da prebiva u dušama smrtnih ljudi.“
141:2.2 (1588.5) „Kad ste podanici ovog kraljevstva, uistinu ste podložni zakonu Kozmičkog Vladara; ali kada, zahvaljujući evanđelju kraljevstva koje sam došao navijestiti, kroz vjeru otkrijete da ste sinovi, od tog trenutka više ne gledate na sebe kao na stvorenja podložna zakonu svemoćnoga kralja, nego kao na povlaštene sinove božanskog Oca punog ljubavi. Zaista, zaista vam kažem, kada je Očeva volja za vas zakon, jedva da ste u kraljevstvu. Ali kada Očeva volja doista postane vaša volja, tada ste uistinu u kraljevstvu, jer je kraljevstvo time postalo jedno ustaljeno iskustvo u vama samima. Kada je Božja volja za vas zakon, vi ste plemeniti podanici; ali kada vjerujete u ovo novo evanđelje božanskog sinstva, volja mojega Oca postaje vaša volja i vi bivate uzdignuti do visokog položaja slobodne djece Božje, oslobođenih sinova kraljevstva.“
141:2.3 (1589.1) Neki su apostoli shvatili dio ovog učenja, ali nitko od njih nije u potpunosti razumio značenje ove veličanstvene objave, osim možda Jakova Zebedejeva. Ipak, ove su riječi doprle do njihovih srca i kasnije se vratile da ih razvesele u njihovoj službi tijekom narednih godina.
3. BORAVAK U AMATUSU
141:3.1 (1589.2) Učitelj i njegovi apostoli ostali su u blizini Amatusa gotovo tri tjedna. Apostoli su nastavili propovijedati mnoštvu dva puta na dan, a Isus je propovijedao svake subote poslijepodne. Bilo je nemoguće nastaviti s ustaljenim običajem odmaranja svake srijede, pa je Andrija odredio da će se po dvojica apostola odmarati svakoga dana tijekom šest dana u tjednu, dok će tijekom subotnje službe svi biti na dužnosti.
141:3.2 (1589.3) Petar, Jakov i Ivan uglavnom su javno propovijedali. Filip, Natanael, Toma i Šimun posvećivali su se ponajviše osobnom radu te vodili pouke za posebne skupine zainteresiranih; blizanci su nastavili brinuti se za održavanje reda, dok su Andrija, Matej i Juda činili tročlani upravni odbor, premda je svaki od njih također obavljao znatan vjerski rad.
141:3.3 (1589.4) Andrija je bio zaokupljen rješavanjem stalnih nesporazuma i razmirica između Ivanovih učenika i novijih Isusovih učenika. Ozbiljne bi se situacije javljale svakih nekoliko dana, ali Andrija je, uz pomoć ostalih apostola, uspijevao navesti sukobljene strane da postignu nekakav sporazum, barem privremeno. Isus je odbijao sudjelovati u bilo kojem od tih razgovora, niti je davao bilo kakav savjet o tome kako bi te poteškoće trebalo rješavati. Nijednom nije predložio kako bi apostoli trebali riješiti te složene probleme. Kad bi mu Andrija dolazio s takvim pitanjima, Isus bi uvijek rekao: „Nije mudro da domaćin sudjeluje u obiteljskim razmiricama svojih gostiju; mudar roditelj nikada ne staje ni na jednu stranu u sitnim svađama svoje djece.”
141:3.4 (1589.5) Učitelj se pokazao vrlo mudrim i savršeno nepristranim u ophođenju sa svojim apostolima i svim svojim učenicima. Isus je uistinu bio vrstan poznavatelj ljudi; snažno je utjecao na svoje bližnje zahvaljujući spoju šarma i snage svoje ličnosti. U njegovu čvrstom životu bez doma osjećao se suptilan zapovjednički utjecaj. Njegov autoritativan način poučavanja, bistra logika, snaga rasuđivanja, pronicljiv uvid, budnost uma, nenadmašna staloženost i uzvišena snošljivost odavali su intelektualnu privlačnost i duhovnu magnetičnost. Bio je jednostavan, muževan, pošten i neustrašiv. Uz sav tjelesni i umni utjecaj koji je zračio iz Učiteljeve prisutnosti, očitovale su se i sve one duhovne odlike njegova bića koje su se počele povezivati s njegovom ličnošću — strpljivost, nježnost, krotkost, blagost i poniznost.
141:3.5 (1589.6) Isus iz Nazareta uistinu je bio snažna i odlučna ličnost; bio je intelektualna moć i duhovna utvrda. Njegova ličnost nije privlačila samo duhovno usmjerene žene među njegovim sljedbenicima, nego i obrazovanog i intelektualnog Nikodema te prekaljenog rimskog satnika koji je bio na straži pod križem i koji je, nakon što je promatrao Učiteljevu smrt, rekao: „Uistinu, ovo je Sin Božji.” Snažni i priprosti galilejski ribari nazivali su ga Učiteljem.
141:3.6 (1590.1) Umjetnički prikazi Isusa bili su krajnje nesretni. Takvi prikazi Krista štetno su utjecali na mlade; hramski trgovci teško da bi pobjegli pred Isusom da je bio onakav kakvim su ga vaši umjetnici obično prikazivali. Njegova je muževnost bila dostojanstvena; bio je dobar, ali prirodan. Isus nije glumio blagog, umiljatog, nježnog i dobroćudnog mistika. Njegovo je učenje bilo uzbudljivo i dinamično. On nije samo mislio dobro, nego je uistinu išao među ljude i činio dobro.
141:3.7 (1590.2) Učitelj nikada nije rekao: „Dođite k meni svi vi koji živite u dokolici i sanjarenju.” Ali je mnogo puta rekao: „Dođite k meni svi koji se trudite, i ja ću vas okrijepiti — dati vam duhovnu snagu.” Učiteljev je jaram doista lagan, ali ipak ga on nikada ne nameće; svatko mora uzeti ovaj njegov jaram svojom vlastitom slobodnom voljom.
141:3.8 (1590.3) Isus je prikazao pobjedu žrtvovanjem — žrtvovanjem ponosa i sebičnosti. Pokazujući milosrđe, želio je prikazati duhovno oslobođenje od svake kivnosti, pritužbi, ljutnje i žudnje za sebičnom moći i osvetom. A kada je rekao: „Ne odupirite se zlu”, kasnije je objasnio da time nije želio odobriti grijeh niti savjetovati bratstvo s bezakonjem. Naprotiv, namjeravao je poučiti opraštanju, „ne opirati se zlom postupanju prema vlastitoj ličnosti, zloj povredi vlastitog osjećaja osobnog dostojanstva.”
4. UČENJE O OCU
141:4.1 (1590.4) Dok su se zadržavali u Amatusu, Isus je mnogo vremena provodio poučavajući apostole novom poimanju Boga; iznova i iznova naglašavao je da je Bog Otac, a ne veliki i vrhovni knjigovođa kojemu je glavna zadaća unositi štetne zapise protiv svoje zabludjele djece na zemlji, bilježiti grijehe i zlo koji će se upotrijebiti protiv njih kad im kasnije bude sudio kao pravedni Sudac svega stvaranja. Židovi su dugo zamišljali Boga kao kralja nad svime, pa čak i kao Oca naroda, ali nikada prije velik broj smrtnika nije imao predodžbu o Bogu kao Ocu punom ljubavi svakog pojedinca.
141:4.2 (1590.5) Odgovarajući na Tomino pitanje: „Tko je taj Bog kraljevstva?”, Isus je rekao: „Bog je tvoj Otac, a religija — moje evanđelje — nije ništa drugo do vjerujuće prihvaćanje istine da si ti njegov sin. A ja sam ovdje među vama u tijelu da vam svojim životom i učenjima razjasnim obje ove zamisli.”
141:4.3 (1590.6) Isus je također nastojao osloboditi umove svojih apostola od ideje prinošenja životinjskih žrtava kao vjerske dužnosti. Ali ti ljudi, odgojeni u religiji svakodnevnog prinošenja žrtava, sporo su shvaćali što je time mislio. Ipak, Učitelj se nije umarao poučavajući ih. Kad nije uspijevao doprijeti do umova svih apostola jednom usporedbom, ponovio bi svoju poruku i poslužio se drugom vrstom parabole radi njezina razjašnjenja.
141:4.4 (1590.7) U isto je vrijeme Isus počeo potpunije poučavati dvanaestoricu o njihovoj misiji „da tješe nevoljne i služe bolesnima.” Učitelj ih je mnogo poučavao o cjelovitom čovjeku — spoju tijela, uma i duha koji zajedno čine pojedinca, muškarca ili ženu. Isus je svojim suradnicima govorio o trima oblicima nevolja s kojima će se susretati te im objasnio kako trebaju služiti svima koji trpe patnje ljudske bolesti. Poučio ih je da prepoznaju:
141:4.5 (1591.1) 1. Bolesti tijela — one nevolje koje se obično smatraju tjelesnim bolestima.
141:4.6 (1591.2) 2. Uznemireni umovi — one netjelesne nevolje koje su se kasnije počele smatrati emocionalnim i umnim poteškoćama i poremećajima.
141:4.7 (1591.3) 3. Opsjednutost zlim duhovima.
141:4.8 (1591.4) Isus je svojim apostolima nekoliko puta objasnio prirodu i ponešto o porijeklu zlih duhova, koje su u to vrijeme zvali i nečistim duhovima. Učitelj je dobro znao razliku između opsjednutosti zlim duhovima i umobolnosti, ali apostoli nisu. Niti je Isusu bilo moguće, imajući na umu njihovo ograničeno poznavanje rane povijesti Urantije, potpuno im razjasniti ovo pitanje. Ali im je više puta rekao, aludirajući na te zle duhove: „Oni više neće mučiti ljude kad uziđem k svom nebeskom Ocu i kad izlijem svoj duh na sve ljude u dane kada će kraljevstvo doći u velikoj moći i duhovnoj slavi.”
141:4.9 (1591.5) Iz tjedna u tjedan i iz mjeseca u mjesec, tijekom cijele ove godine, apostoli su sve više pažnje posvećivali službi iscjeljivanja bolesnih.
5. DUHOVNO JEDINSTVO
141:5.1 (1591.6) Jedan od najznačajnijih večernjih razgovora u Amatusu ticao se rasprave o duhovnom jedinstvu. Jakov Zebedejev upitao je: „Učitelju, kako ćemo naučiti jednako gledati na stvari i time postići veću slogu među sobom?” Kad je Isus čuo ovo pitanje, bio je duboko dirnut u duhu te je odgovorio: „Jakove, Jakove, kada sam vas učio da svi trebate jednako gledati na stvari? Došao sam na svijet kako bih proglasio duhovnu slobodu, kako bi smrtnici mogli živjeti pojedinačne živote u izvornosti i slobodi pred Bogom. Ne želim da se društvena sloga i bratski mir postignu žrtvovanjem slobodne ličnosti i duhovne izvornosti. Ono što zahtijevam od vas, svojih apostola, jest jedinstvo duha — a to možete iskusiti u radosti svojeg ujedinjenog predanja svesrdnom izvršavanju volje moga Oca na nebu. Ne morate jednako gledati na stvari, ni jednako osjećati, pa čak ni jednako misliti da biste bili jednaki u duhu. Duhovno jedinstvo proizlazi iz svijesti da u svakome od vas prebiva i da vama sve više upravlja duhovni dar nebeskog Oca. Vaša apostolska sloga mora proizići iz činjenice da je duhovna nada svakoga od vas istovjetna po svojem porijeklu, prirodi i sudbini.”
141:5.2 (1591.7) „Na ovaj način možete iskusiti savršeno jedinstvo svrhe duha i razumijevanja duha koje izrasta iz uzajamne svijesti o istovjetnosti svakog Rajskog duha koji prebiva u svakome od vas; i možete uživati u tom dubokom duhovnom jedinstvu usred najveće raznolikosti vaših pojedinačnih stavova intelektualnog promišljanja, prirođenih osjećaja i društvenog ponašanja. Vaše ličnosti mogu biti osvježavajuće raznovrsne i izrazito različite, a da su u isto vrijeme vaše duhovne prirode i duhovni plodovi božanskog obožavanja i bratske ljubavi tako ujedinjeni da će svi koji promatraju vaše živote zasigurno prepoznati ovaj identitet duha i jedinstvo duše. Oni će prepoznati da ste bili sa mnom i da ste time naučili kako vršiti volju Oca na nebu. Možete postići jedinstvo u služenju Bogu čak i kada tu službu vršite u skladu sa svojim vlastitim izvornim obdarenjima uma, tijela i duše.
141:5.3 (1592.1) „Vaše jedinstvo duha podrazumijeva dvije stvari koje će se uvijek naći usklađene u životima pojedinačnih vjernika: Prvo, svi imate zajednički motiv za životnu službu; svi vi iznad svega želite vršiti volju Oca na nebu. Drugo, svima vama je zajednička svrha postojanja; svi vi namjeravate pronaći Oca na nebu i time dokazati svemiru da ste postali poput njega.”
141:5.4 (1592.2) Isus se mnogo puta, tijekom poučavanja dvanaestorice, vraćao ovoj temi. Iznova i iznova govorio im je da nije želio da oni koji vjeruju u njega postanu dogmatizirani i standardizirani prema vjerskim tumačenjima čak i dobrih ljudi. Iznova i iznova upozoravao je svoje apostole protiv oblikovanja vjerovanja i uspostavljanja tradicija kao sredstva za usmjeravanje i nadziranje onih koji vjeruju u evanđelje kraljevstva.
6. POSLJEDNJI TJEDAN U AMATUSU
141:6.1 (1592.3) Pred kraj posljednjeg tjedna u Amatusu, Šimun Zelot doveo je Isusu nekog Tehermu, Perzijanca koji je poslovao u Damasku. Teherma je čuo za Isusa i došao u Kafarnaum da ga vidi, a kad je ondje doznao da je Isus sa svojim apostolima otišao niz Jordan prema Jeruzalemu, krenuo ga je potražiti. Andrija je povjerio Tehermu Šimunu radi poučavanja. Šimun je na Perzijanca gledao kao na „štovatelja vatre”, iako se Teherma jako potrudio objasniti da je vatra samo vidljivi simbol Čistoga i Svetoga. Nakon razgovora s Isusom, Perzijanac je odlučio ostati nekoliko dana kako bi slušao poučavanje i propovijedanje.
141:6.2 (1592.4) Kad su Šimun Zelot i Isus ostali sami, Šimun je upitao Učitelja: „Zašto ga nisam mogao uvjeriti? Zašto mi se toliko opirao, a tebe je tako spremno poslušao?” Isus mu je odgovorio: „Šimune, Šimune, koliko sam vam puta rekao da se morate uzdržati od svih pokušaja da nešto uzmete iz srca onih koji traže spasenje? Koliko često sam vam rekao da se trudite samo nešto unijeti u ove gladne duše? Uvedite ljude u kraljevstvo, i velike i žive istine kraljevstva uskoro će istisnuti svaku ozbiljnu zabludu. Kada smrtnom čovjeku donesete dobru vijest da je Bog njegov Otac, lakše ćete ga uvjeriti da je on uistinu Božji sin. A kad to učinite, donijeli ste svjetlo spasenja onome koji sjedi u tami. Šimune, kad je Sin Čovječji prvi put došao k tebi, je li došao osuđujući Mojsija i proroke i navješćujući novi i bolji životni put? Nije. Nisam došao oduzeti ono što si primio od svojih predaka, nego ti pokazati usavršenu viziju onoga što su tvoji očevi vidjeli samo djelomično. Idi stoga, Šimune, poučavajući i propovijedajući kraljevstvo, a kad nekoga sigurno i čvrsto uvedeš u kraljevstvo, tada je vrijeme — kad ti takav čovjek dođe s pitanjima — da mu preneseš pouke o postupnom napredovanju duše unutar božanskog kraljevstva.”
141:6.3 (1592.5) Šimuna su iznenadile ove riječi, ali učinio je kako ga je Isus poučio i Teherma, Perzijanac, bio je ubrojen među one koji su ušli u kraljevstvo.
141:6.4 (1592.6) Te je noći Isus s apostolima razgovarao o novom životu u kraljevstvu. Između ostalog rekao je: „Kad uđete u kraljevstvo, tada se nanovo rodite. Ne možete naučavati duboke istine duha onima koji su rođeni samo od tijela; najprije se pobrinite da se ljudi rode od duha prije nego što ih pokušate poučiti naprednim putovima duha. Ne pokušavajte ljudima pokazivati ljepote hrama dok ih najprije ne uvedete u hram. Predstavite ljude Bogu kao sinove Božje prije nego što im počnete govoriti o učenjima o očinstvu Boga i sinovstvu ljudi. Ne natežite se s ljudima — uvijek budite strpljivi. To nije vaše kraljevstvo; vi ste samo poslanici. Jednostavno idite naprijed i objavljujte: Ovo je kraljevstvo nebesko — Bog je vaš Otac, a vi ste njegovi sinovi; i ova radosna vijest, ako u nju vjerujete svim srcem, jest vaše vječno spasenje.”
141:6.5 (1593.1) Apostoli su mnogo napredovali tijekom boravka u Amatusu. Ali bili su vrlo razočarani što im Isus nije dao nikakve smjernice o tome kako postupati s Ivanovim učenicima. Čak i u tako važnom pitanju krštenja, sve što im je Isus rekao bilo je: „Ivan je doista krstio vodom, ali kad uđete u kraljevstvo nebesko, bit ćete kršteni Duhom.”
7. U BETANIJI S ONU STRANU JORDANA
141:7.1 (1593.2) Isus, njegovi apostoli i velika skupina sljedbenika krenuli su 26. veljače niz Jordan do gaza blizu Betanije u Pereji, mjesta gdje je Ivan prvi put navijestio dolazak kraljevstva. Isus je sa svojim apostolima ostao ovdje četiri tjedna, poučavajući i propovijedajući, prije nego što su nastavili put prema Jeruzalemu.
141:7.2 (1593.3) Drugog tjedna boravka u Betaniji s onu stranu Jordana, Isus je poveo Petra, Jakova i Ivana u brežuljke preko rijeke i južno od Jerihona na trodnevni odmor. Učitelj je ovu trojicu poučio mnogim novim i naprednim istinama o kraljevstvu nebeskom. Za potrebe ovog zapisa ponovno ćemo organizirati i svrstati ta učenja na sljedeći način:
141:7.3 (1593.4) Isus je pokušao pojasniti kako želi da njegovi učenici, koji su okusili dobre stvarnosti duha kraljevstva, tako žive u svijetu da ljudi, gledajući njihove živote, postanu svjesni kraljevstva te da ih ta svijest navede da se kod vjernika raspituju o putovima kraljevstva. Svi takvi iskreni tražitelji istine uvijek su radosni čuti radosnu vijest o daru vjere koji osigurava ulazak u kraljevstvo i njegove vječne i božanske stvarnosti duha.
141:7.4 (1593.5) Učitelj je želio utisnuti u sve učitelje evanđelja kraljevstva spoznaju da je njihova jedina zadaća otkriti svakom pojedinom čovjeku Boga kao njegova Oca — voditi tog pojedinca do toga da postane svjestan svojeg sinovstva; a zatim predstaviti tog istog čovjeka Bogu kao sina po vjeri. Oba ova bitna otkrivenja ostvarila su se u Isusu. On je doista postao „put, istina i život”. Isusova se religija u potpunosti temeljila na življenju njegova života darivanja na zemlji. Kad je Isus otišao s ovoga svijeta, nije za sobom ostavio nikakve knjige, zakone ni druge oblike ljudske organizacije koji bi utjecali na religiozni život pojedinca.
141:7.5 (1593.6) Isus je razjasnio da je došao utemeljiti osobne i vječne odnose s ljudima koji će zauvijek imati prvenstvo pred svim drugim ljudskim odnosima. Naglasio je da će se ovo prisno zajedništvo duha proširiti na sve ljude svih dobi i svih društvenih uvjeta među svim narodima. Jedina nagrada koju je ponudio svojoj djeci bila je: u ovom svijetu — duhovna radost i božansko zajedništvo; u sljedećem svijetu — vječni život u napredovanju kroz božanske stvarnosti duha Rajskog Oca.
141:7.6 (1593.7) Isus je stavio izuzetno veliki naglasak na ono što je nazivao dvjema istinama od najveće važnosti u učenjima kraljevstva, a to su: postizanje spasenja vjerom i samo vjerom, povezano s revolucionarnim učenjem o postizanju ljudske slobode kroz iskreno prepoznavanje istine: „Upoznat ćete istinu, i istina će vas osloboditi.” Isus je bio istina očitovana u tijelu i obećao je poslati svoj Duh Istine u srca sve svoje djece nakon svojeg povratka nebeskom Ocu.
141:7.7 (1594.1) Učitelj je ove apostole poučavao temeljnim istinama za cijelo jedno zemaljsko doba. Oni su često slušali njegova učenja, premda je ono što je govorio zapravo bilo namijenjeno nadahnuću i izgradnji drugih svjetova. On je svojim životom utjelovio nov i izvoran životni plan. S ljudskog gledišta on je uistinu bio Židov, ali je svoj život živio za dobrobit svih svjetova kao smrtnik ovoga svemira.
141:7.8 (1594.2) Kako bi osigurao prepoznavanje svojega Oca u razvoju plana kraljevstva, Isus je objasnio da je namjerno zanemario „velike ljude zemlje”. Svoj je rad započeo sa siromašnima, upravo s onim slojem koji je bio toliko zanemaren od većine evolucijskih religija prijašnjih vremena. Nije prezirao nijednog čovjeka; njegov je plan bio svjetski, čak univerzalan. Bio je toliko odvažan i odlučan u tim objavama da su čak i Petar, Jakov i Ivan bili u iskušenju pomisliti da možda nije bio pri zdravoj pameti.
141:7.9 (1594.3) Isus je nastojao ovim apostolima blago prenijeti istinu da je došao na ovu misiju darivanja, ne kako bi postavio primjer za nekolicinu zemaljskih stvorenja, već kako bi uspostavio i pokazao mjerilo ljudskog života za sve narode na svim svjetovima kroz cijeli svoj svemir. A to se mjerilo približavalo najvišem savršenstvu, čak konačnoj dobroti Oca Svih. Ali apostoli nisu mogli shvatiti značenje njegovih riječi.
141:7.10 (1594.4) Objavio je da je došao kao učitelj, kao učitelj poslan s neba da donese duhovnu istinu materijalnom umu. I učinio je upravo to: bio je učitelj, a ne propovjednik. S ljudskog gledišta Petar je bio daleko djelotvorniji propovjednik od Isusa. Isusovo je propovijedanje bilo tako učinkovito više zbog njegove jedinstvene ličnosti nego zbog snažne rječitosti ili emocionalne privlačnosti. Isus je govorio izravno ljudskim dušama. On je bio učitelj čovjekova duha posredstvom uma. On je živio među ljudima.
141:7.11 (1594.5) Ovom je prilikom Isus natuknuo Petru, Jakovu i Ivanu da je njegov posao na zemlji u nekim pogledima ograničen uputama njegovog “suradnika u visinama,” pritom misleći na upute koje mu je dao njegov Rajski brat Emanuel, prije nego što je započeo svoj život darivanja. Rekao im je da je došao kako bi vršio volju svoga Oca i samo njegovu volju. Kako je Isus imao samo tu jednu životnu svrhu koju je vršio svim svojim srcem, nije ga tjeskobno uznemiravalo zlo na svijetu.
141:7.12 (1594.6) Apostoli su počeli prepoznavati Isusovu neusiljenu srdačnost. Iako je Učitelj bio vrlo pristupačan, uvijek je živio neovisan o svim ljudskim bićima i iznad njih. Ni u jednom trenutku nije bio pod vlašću ikakvog čisto ljudskog utjecaja niti je ikada podlijegao pogrešivim ljudskim prosudbama. Nije mario za javno mnijenje, a pohvale nisu utjecale na njega. Rijetko bi zastao kako bi ispravio nesporazume ili se uvrijedio zbog pogrešnog prikazivanja. Nikada nije tražio savjet ni od jednog čovjeka; nikada nije tražio da se za njega moli.
141:7.13 (1594.7) Jakova je zapanjivalo kako se činilo da Isus vidi kraj od samoga početka. Učitelj se rijetko kada doimao iznenađenim. Nikad nije bio uzbuđen, uznemiren ni smeten. Nikada se nije ispričao nijednom čovjeku. Ponekad bi bio tužan, ali nikad obeshrabren.
141:7.14 (1594.8) Ivan je jasnije shvatio da je Isus, unatoč svim svojim božanskim obdarenostima, ipak bio čovjek. Isus je živio kao čovjek među ljudima i razumio je, volio i znao kako postupati s ljudima. U svom je osobnom životu bio toliko ljudski, a ipak tako bezgrešan. I uvijek je bio nesebičan.
141:7.15 (1595.1) Iako Petar, Jakov i Ivan nisu mogli shvatiti mnogo toga što im je Isus ovom prilikom rekao, njegove blage riječi ostale su u njihovim srcima te su nakon raspeća i uskrsnuća uvelike obogatile i razveselile njihovu kasniju službu. Nije ni čudo da ovi apostoli nisu u potpunosti shvatili Učiteljeve riječi, jer im je on zapravo govorio o novom dobu.
8. RAD U JERIHONU
141:8.1 (1595.2) Tijekom četverotjednog boravka u Betaniji s onu stranu Jordana, Andrija je nekoliko puta tjedno određivao apostolske parove za odlazak u Jerihon na dan ili dva. Ivan je imao mnogo vjernika u Jerihonu i većina njih prihvatila je naprednija učenja Isusa i njegovih apostola. Tijekom tih posjeta Jerihonu apostoli su počeli određenije provoditi Isusove upute da služe bolesnima; obilazili su svaku kuću u gradu i nastojali utješiti svaku napaćenu osobu.
141:8.2 (1595.3) Apostoli su javno djelovali u Jerihonu, ali je njihov rad uglavnom bio tihe i osobne naravi. Sada su otkrili da je radosna vijest kraljevstva bila velika utjeha bolesnima; da je njihova poruka donosila iscjeljenje napaćenima. I upravo je u Jerihonu Isusov nalog dvanaestorici da propovijedaju radosnu vijest kraljevstva i služe napaćenima prvi put u potpunosti proveden u djelo.
141:8.3 (1595.4) Zaustavili su se u Jerihonu na putu prema Jeruzalemu, gdje ih je sustiglo izaslanstvo iz Mezopotamije koje je došlo savjetovati se s Isusom. Apostoli su namjeravali tu provesti samo jedan dan, ali kad su stigli ti tragači za istinom s Istoka, Isus je s njima proveo tri dana, nakon čega su se vratili svojim kućama duž Eufrata, radosni zbog spoznaje novih istina nebeskoga kraljevstva.
9. ODLAZAK U JERUZALEM
141:9.1 (1595.5) U ponedjeljak, posljednjeg dana u ožujku, Isus i apostoli započeli su svoj uspon prema Jeruzalemu. Lazar iz Betanije dvaput je sišao do Jordana kako bi vidio Isusa, te je sve bilo uređeno da Učitelj i njegovi apostoli ostanu kod Lazara i njegovih sestara u Betaniji onoliko dugo koliko budu željeli ostati u Jeruzalemu.
141:9.2 (1595.6) Ivanovi učenici ostali su u Betaniji s onu stranu Jordana, poučavajući i krsteći mnoštva, tako da su s Isusom, kada je stigao u Lazarov dom, bili samo dvanaestorica. Ovdje su se Isus i apostoli zadržali pet dana, odmarajući se i obnavljajući snagu prije nego što su nastavili prema Jeruzalemu na Pashu. Bio je to velik događaj u životima Marte i Marije što su Učitelj i njegovi apostoli bili u domu njihova brata, gdje su se mogle brinuti za njihove potrebe.
141:9.3 (1595.7) U nedjelju ujutro, 6. travnja, Isus i apostoli sišli su u Jeruzalem. Bio je to prvi put da su Učitelj i svih dvanaest apostola bili tamo zajedno.