Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 140 : REĐENJE DVANAESTORICE
Sekcije
POGLAVLJE 140 : REĐENJE DVANAESTORICE
140:0.1 (1568.1) KRATKO prije podneva u nedjelju, 12. siječnja 27. godine po Kr., Isus je sazvao apostole radi njihova ređenja za javne navjestitelje evanđelja kraljevstva. Apostoli su već očekivali da će ih gotovo svakog dana pozvati; stoga toga jutra nisu otišli daleko od obale kako bi lovili ribu. Nekoliko ih se zadržalo blizu obale popravljajući mreže i uređujući svoju ribarsku opremu.
140:0.2 (1568.2) Dok je Isus išao obalom i pozivao apostole, najprije je pozvao Andriju i Petra, koji su lovili ribu blizu obale; zatim je dao znak Jakovu i Ivanu, koji su bili u obližnjem čamcu, u društvu svog oca Zebedeja, popravljajući mreže. Dvojicu po dvojicu okupio je i ostale apostole i kada je oko sebe sabrao svih dvanaest, uputio se s njima u brda sjeverno od Kafarnauma, gdje ih je nastavio poučavati i pripremati za službu na koju su bili pozvani.
140:0.3 (1568.3) Ovaj su put svi dvanaestorica apostola bili tihi; čak je i Petar bio zamišljen. Konačno je došao dugo očekivani čas! Izdvojili su se s Učiteljem kako bi sudjelovali u nekoj vrsti svečanog čina osobnog posvećenja i zajedničke predanosti svetom djelu predstavljanja svoga Učitelja pri naviještanju dolaska kraljevstva njegova Oca.
1. PRELIMINARNA POUKA
140:1.1 (1568.4) Prije službenog obreda ređenja Isus se obratio dvanaestorici apostola dok su sjedili oko njega: „Moja braćo, došao je ovaj čas kraljevstva. Izdvojio sam vas ovdje sa sobom kako bih vas predstavio Ocu kao poslanike kraljevstva. Neki od vas čuli su me kako govorim o ovom kraljevstvu u sinagogi kada sam vas prvi put pozvao. Svaki od vas naučio je više o Očevom kraljevstvu otkako ste sa mnom radili u gradovima oko Galilejskog mora. Ali sada vam imam još nešto reći o ovom kraljevstvu.
140:1.2 (1568.5) „Novo kraljevstvo koje moj Otac uskoro namjerava utemeljiti u srcima svoje zemaljske djece bit će vječna vladavina. Neće biti kraja vladavini moga Oca u srcima onih koji žele činiti njegovu božansku volju. Kažem vam da moj Otac nije Bog samo Židova ili pogana. Mnogi će doći s istoka i zapada i sjesti s nama u Očevom kraljevstvu, dok će mnogi od Abrahamove djece odbiti ući u ovo novo bratstvo Očeva duha koji vlada u srcima djece ljudske.
140:1.3 (1568.6) „Moć ovog kraljevstva neće počivati u snazi vojski ni u sili bogatstva, nego u slavi božanskog duha koji će doći poučiti umove i zavladati srcima nanovo rođenih građana ovog nebeskog kraljevstva — Božjih sinova. Ovo je bratstvo ljubavi u kojem vlada pravednost i čiji će bojni poklik biti: „Mir na zemlji i dobra volja među ljudima.“ Ovo kraljevstvo, koje ćete uskoro poći naviještati, želja je dobrih ljudi svih vjekova, nada cijele zemlje i ispunjenje mudrih obećanja svih proroka.
140:1.4 (1569.1) „Ali pred vama, moja djeco, kao i pred svima koji će vas slijediti u ovo kraljevstvo, stoji stroga kušnja. Samo vas vjera može provesti kroz njegova vrata, ali morate donositi plodove duha moga Oca ako želite nastaviti rasti u sve naprednijem životu božanskog zajedništva. Zaista, zaista, kažem vam, neće svatko tko kaže: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga Oca koji je na nebu.
140:1.5 (1569.2) „Vaša poruka svijetu bit će: Tražite najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, i kad ih pronađete, sve druge stvari nužne za vječni opstanak bit će vam time osigurane. A sada vam želim jasno objasniti da ovo kraljevstvo moga Oca neće doći uz izvanjska očitovanja ili s neprikladnim razmetanjem. Ne smijete stoga poći naviještati kraljevstvo govoreći: ‘Ono je ovdje’ ili ‘Ono je ondje’, jer ovo kraljevstvo o kojem propovijedate jest Bog u vama.
140:1.6 (1569.3) „Tko god želi postati velik u kraljevstvu moga Oca, neka bude služitelj svima; i tko god želi biti prvi među vama, neka postane sluga svojoj braći. Ali kad jednom budete istinski primljeni kao građani nebeskog kraljevstva, više niste sluge, nego sinovi, sinovi živoga Boga. I tako će ovo kraljevstvo napredovati u svijetu sve dok ne sruši svaku prepreku i ne dovede sve ljude do spoznaje moga Oca i do vjerovanja u spasonosnu istinu koju sam došao objaviti. Već je sada kraljevstvo blizu, a neki od vas neće umrijeti dok ne vide dolazak Božje vladavine u velikoj moći.
140:1.7 (1569.4) „A ovo što vaše oči sada gledaju — ovaj mali početak od dvanaest običnih ljudi — umnožit će se i rasti sve dok se naposljetku cijela zemlja ne ispuni hvalom moga Oca. I neće toliko biti po riječima koje izgovarate, koliko po životima koje živite, da će ljudi spoznati kako ste bili sa mnom i naučili stvarnosti kraljevstva. I premda ne želim staviti nikakva teška bremena na vaše umove, uskoro ću položiti na vaše duše svečanu odgovornost da me predstavljate u svijetu kada vas uskoro napustim, kao što ja sada predstavljam svoga Oca u ovom životu koji živim u tijelu.“ Kad je završio govor, ustao je.
2. REĐENJE
140:2.1 (1569.5) Isus je tada uputio dvanaestoricu smrtnika, koji su upravo čuli njegovu objavu o kraljevstvu, da kleknu u krugu oko njega. Učitelj je zatim položio svoje ruke na glavu svakog apostola, počevši od Jude Iškariota i završavajući s Andrijom. Kad ih je blagoslovio, ispružio je ruke i pomolio se:
140:2.2 (1569.6) „Oče moj, sada ti dovodim ove ljude, svoje glasnike. Između naše djece na zemlji izabrao sam ovu dvanaestoricu da pođu predstavljati mene, kao što sam ja došao predstavljati tebe. Ljubi ih i budi s njima kao što si ljubio i bio sa mnom. A sada, Oče moj, daj ovim ljudima mudrost dok im povjeravam sve poslove nadolazećeg kraljevstva. I, ako je to tvoja volja, ostao bih još neko vrijeme na zemlji kako bih im pomogao u njihovom radu za kraljevstvo. I ponovno ti zahvaljujem, Oče moj, za ove ljude i povjeravam ih tvojoj skrbi dok nastavljam dovršavati djelo koje si mi dao izvršiti.“
140:2.3 (1570.1) Kad je Isus završio s molitvom, apostoli su još uvijek ostali pognuti na svojim mjestima. I prošlo je mnogo minuta prije nego što se čak i Petar usudio podići oči i pogledati Učitelja. Jedan po jedan apostoli su zagrlili Isusa, ali nitko nije rekao ni riječi. Mjesto je bilo prožeto dubokom tišinom dok je mnoštvo nebeskih bića promatralo ovaj svečani i sveti prizor — Stvoritelj jednog svemira koji je povjeravao poslove božanskog bratstva ljudi vodstvu ljudskih umova.“
3. PROPOVIJED PRILIKOM REĐENJA
140:3.1 (1570.2) „Ova vas postavka u ulozi poslanika kraljevstva moga Oca čini zasebnom klasom, odvojenom od svih drugih ljudi na zemlji. Vi više niste obični ljudi među ljudima, nego prosvijećeni građani druge, nebeske zemlje među neukim stvorenjima ovog tamnog svijeta. Nije dovoljno da živite kao što ste živjeli do ovog časa; od sada morate živjeti kao oni koji su okusili slavu boljeg života i koji su poslani natrag na zemlju kao poslanici Vladara tog novog i boljeg svijeta. Od učitelja se očekuje više nego od učenika; od gospodara se zahtijeva više nego od sluge. Od građana nebeskog kraljevstva zahtijeva se više nego od građana zemaljske vlasti. Neke stvari koje ću vam sada reći mogu vam se činiti teškima, ali vi ste izabrali zastupati me u svijetu, kao što ja sada zastupam Oca; i kao moji predstavnici na zemlji, dužni ste pridržavati se onih učenja i načela života koja odražavaju moje ideale smrtničkog življenja na svjetovima prostora i koja ja svojim zemaljskim životom otkrivanja nebeskog Oca predočujem.“
140:3.2 (1570.3) „Šaljem vas da proglasite slobodu duhovnim zarobljenicima, radost onima koji su okovani strahom i da liječite oboljele, u skladu s voljom moga Oca koji je na nebu. Kad nađete moju djecu ojađenu, hrabrite ih govoreći:
140:3.3 (1570.4) "Blago siromašnima u duhu, smjernima, jer njihova su blaga kraljevstva nebeskog.
140:3.4 (1570.5) "Blago onima koji gladuju i žeđaju za pravednošću, jer će se nasititi.
140:3.5 (1570.6) "Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju.
140:3.6 (1570.7) "Blago onima koji su čista srca, jer će gledati Boga.
140:3.7 (1570.8) "Isto tako govorite mojoj djeci i ove daljnje riječi duhovne utjehe i obećanja:
140:3.8 (1570.9) "Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti. Blago onima koji plaču, jer će primiti duh radosti.
140:3.9 (1570.10) "Blago milostivima, jer će primiti milost.
140:3.10 (1570.11) "Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji.
140:3.11 (1570.12) "Blago onima koji su progonjeni zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko. Blago vama kad vas ljudi budu grdili i progonili i kad protiv vas lažno budu govorili svakojake zle stvari. Radujte se i kličite od radosti, jer velika je vaša nagrada na nebesima.
140:3.12 (1570.13) "Moja braćo, dok vas šaljem u svijet, vi ste sol zemlji, sol sa životonosnim okusom. Ali ako ova sol obljutavi, čime će joj se vratiti slanost? Više nije ni za što osim da se izbaci i da ljudi po njoj gaze."
140:3.13 (1570.14) "Vi ste svjetlo svijetu. Ne može se sakriti grad koji leži na gori. Ne žiže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak, i daje svjetlo svima u kući. Neka tako zasja vaše svjetlo pred ljudima da vide vaša dobra djela i da ih ona navedu slaviti vašeg Oca nebeskoga.
140:3.14 (1571.1) "Šaljem vas u svijet da me zastupate i da djelujete kao poslanici kraljevstva moga Oca; i dok idete proglašavati radosnu vijest, uzdajte se u Oca čiji ste poslanici. Ne opirite se silom nepravdi; ne uzdajte se u snagu tjelesne ruke. Ako vas vaš bližnji udari po desnom obrazu, okrenite mu i drugi. Budite spremni pretrpjeti nepravdu radije nego da brat protiv brata ide na sud. U dobroti i milosrđu služite svima koji su u nevolji i kojima je potrebna pomoć.
140:3.15 (1571.2) "Kažem vam: Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze, blagoslivljajte one koji vas proklinju i molite za one koji vas zlostavljaju. I sve što vjerujete da bih ja učinio ljudima, činite i vi njima.
140:3.16 (1571.3) "Vaš Otac nebeski daje da njegovo sunce izlazi i nad zlima i nad dobrima, i šalje kišu i pravednima i nepravednima. Vi ste sinovi Božji; štoviše, sada ste poslanici kraljevstva moga Oca. Budite milostivi kao što je Bog milostiv, i u vječnoj budućnosti kraljevstva bit ćete savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac."
140:3.17 (1571.4) "Šaljem vas da spašavate ljude, a ne da im sudite. Na kraju svojega zemaljskog života svi ćete očekivati milost; zato od vas tražim da tijekom svojega smrtnog života iskazujete milost svoj svojoj braći u tijelu. Ne činite pogrešku pokušavajući izvaditi trn iz oka svoga brata dok u vlastitom oku imate brvno. Najprije izvadite brvno iz svoga oka, pa ćete tada jasnije vidjeti kako izvaditi trn iz oka svoga brata.
140:3.18 (1571.5) "Jasno raspoznajte istinu; neustrašivo živite pravednim životom; i tako ćete biti moji apostoli i poslanici moga Oca. Čuli ste da je rečeno: ‘Ako slijepac vodi slijepca, obojica će pasti u jamu.’ Ako želite voditi druge u kraljevstvo, sami morate hoditi u jasnom svjetlu žive istine. U svim poslovima kraljevstva opominjem vas da pokazujete pravedan sud i oštru mudrost. Ne dajte ono što je sveto psima i ne bacajte svoje bisere pred svinje, da ih ne pogaze i zatim se ne okrenu protiv vas i rastrgnu vas.
140:3.19 (1571.6) "Čuvajte se lažnih proroka koji vam dolaze u ovčjem ruhu, a iznutra su grabežljivi vuci. Po njihovim ćete ih rodovima prepoznati. Bere li se grožđe s trnja ili smokve s drače? Tako svako dobro stablo donosi dobar rod, a pokvareno stablo donosi zao rod. Dobro stablo ne može donijeti zao rod, niti pokvareno stablo može donijeti dobar rod. Svako stablo koje ne donosi dobar rod odmah se siječe i baca u oganj. Pri ulasku u kraljevstvo nebesko presudna je pobuda. Moj Otac gleda u ljudska srca i sudi prema njihovim unutarnjim čežnjama i iskrenim nakanama.
140:3.20 (1571.7) "Tog velikog dana suda u kraljevstvu mnogi će mi reći: ‘Zar nismo u tvoje ime prorokovali i tvojim imenom činili mnoga čudesna djela?’ Ali bit ću primoran reći im: ‘Nikada vas nisam poznavao; odlazite od mene, vi koji ste lažni učitelji.’ Ali svatko tko čuje ovu zapovijed i iskreno izvrši svoju zadaću da me zastupa pred ljudima, kao što sam ja zastupao svoga Oca pred vama, naći će obilan ulazak u moju službu i u kraljevstvo nebeskog Oca.
140:3.21 (1571.8) Isus se nikada prije nije obratio apostolima na ovaj način, jer im je ovom prilikom govorio kao onaj koji ima najvišu vlast. S gore su sišli u sumrak, a apostoli nisu postavili nijedno pitanje.
4. VI STE SOL ZEMLJI
140:4.1 (1572.1) Takozvana „Propovijed na gori“ nije Isusovo evanđelje. Iako sadrži mnoge korisne pouke, ona zapravo predstavlja nalog prilikom ređenja dvanaestorice apostola. To je bio Učiteljev osobni nalog onima koji su trebali nastaviti propovijedati evanđelje i zastupati ga u svijetu ljudi, kao što je on tako rječito i savršeno zastupao svoga Oca.
140:4.2 (1572.2) "Vi ste sol zemlji, sol sa životonosnim okusom. Ali ako ova sol obljutavi, čime će joj se vratiti slanost? Više nije ni za što osim da se izbaci i da ljudi po njoj gaze."
140:4.3 (1572.3) U Isusovo doba sol je bila vrlo dragocjena; čak se koristila kao novac. Suvremena riječ „salary“ (plaća) vuče porijeklo od riječi „salt“ (sol). Sol ne samo da daje okus hrani, već služi i kao sredstvo za konzerviranje. Ona čini jela ukusnijima i upravo služeći drugima sama se troši.
140:4.4 (1572.4) "Vi ste svjetlo svijetu. Ne može se sakriti grad koji leži na gori. Ne žiže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak, i daje svjetlo svima u kući. Neka tako zasja vaše svjetlo pred ljudima da vide vaša dobra djela i da ih ona navedu slaviti vašeg Oca nebeskoga."
140:4.5 (1572.5) Dok svjetlo rastjerava tamu, ono također može biti toliko „zasljepljujuće“ da zbuni i obeshrabri. Pozvani smo pustiti da naše svjetlo tako zasja kako bi naši bližnji bili vođeni prema novim i pobožnim putovima uzvišenijeg života. Naše svjetlo treba tako zasjati da ne privlači pozornost na nas same. Čak se i čovjekovo zvanje može koristiti kao djelotvoran „reflektor“ za širenje ovog svjetla života.
140:4.6 (1572.6) Čovjek ne gradi snažan karakter izbjegavanjem onoga što je pogrešno, već prije istinskim činjenjem dobra. Nesebičnost je obilježje ljudske veličine. Najviše razine samoostvarenja postižu se štovanjem i služenjem. Sretna i djelotvorna osoba nije motivirana strahom od pogrešnog činjenja, već ljubavlju prema ispravnom činjenju.
140:4.7 (1572.7) „Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima.“ Ličnost je u osnovi nepromjenjiva; ono što se mijenja — što raste — jest moralni karakter. Najveća pogreška suvremenih religija počiva u negativizmu. Stablo koje ne donosi roda „siječe se i baca u oganj“. Moralne vrijednosti ne proizlaze iz pukog potiskivanja — iz čovjekova povinovanja negativnoj zabrani. Strah i sram nisu dostojni motivi religioznog življenja. Religija ima vrijednost jedino kada otkriva Božje očinstvo i unapređuje bratstvo ljudi.
140:4.8 (1572.8) Djelotvorna filozofija življenja nastaje povezivanjem kozmičkog uvida i cjelokupnih čovjekovih emocionalnih reakcija na društveno i gospodarsko okruženje. Zapamtite: Premda se naslijeđeni porivi ne mogu temeljno izmijeniti, emocionalni odgovori na te porive mogu se promijeniti; stoga se moralna priroda može mijenjati, a karakter se može unaprijediti. U snažnom karakteru emocionalni su odgovori integrirani i usklađeni; tako nastaje ujedinjena ličnost. Nedovoljna usklađenost slabi moralnu prirodu i rađa nezadovoljstvo.
140:4.9 (1572.9) Bez dostojnog cilja, život gubi usmjerenje i postaje neplodan, što rezultira velikim nezadovoljstvom. Isusov govor prilikom ređenja dvanaestorice predstavlja vrhunsku filozofiju življenja. Isus je svoje sljedbenike poticao na iskustvenu vjeru. Upozorio ih je da se ne oslanjaju na puko intelektualno prihvaćanje, lakovjernost ili uspostavljeni autoritet.
140:4.10 (1573.1) Obrazovanje bi trebalo biti metoda učenja (otkrivanja) boljih načina zadovoljavanja naših prirodnih i naslijeđenih poriva, a sreća je ukupni rezultat tih unaprijeđenih načina emocionalnog zadovoljenja. Sreća u maloj mjeri ovisi o okruženju, premda joj ugodno okruženje može uvelike pridonijeti.
140:4.11 (1573.2) "Svaki smrtnik istinski čezne da postane cjelovita ličnost, da bude savršen kao što je Otac nebeski savršen, a takvo je dostignuće moguće jer je, u krajnjoj analizi, „svemir doista očinski“.
5. OČINSKA I BRATINSKA LJUBAV
140:5.1 (1573.3) Od Propovijedi na Gori do govora na Posljednjoj večeri, Isus je svoje sljedbenike učio iskazivati očinsku, a ne bratinsku ljubav. Bratinska ljubav voli bližnjega kao što voli samoga sebe, i to bi bilo dostatno ispunjenje „zlatnog pravila“. Ali očinska naklonost zahtijeva da svoje bližnje smrtnike volite onako kako vas Isus voli.
140:5.2 (1573.4) Isus voli čovječanstvo dvostrukom ljubavlju. On je živio na zemlji kao dvostruka ličnost — ljudska i božanska. Kao Sin Božji, Isus voli čovjeka očinskom ljubavlju — on je čovjekov Stvoritelj, njegov kozmički Otac. Kao Sin Čovječji, Isus voli smrtnike kao brat — on je istinski bio jedan među ljudima.
140:5.3 (1573.5) Isus nije očekivao od svojih sljedbenika da postignu nemoguće iskazivanje bratinske ljubavi, ali je očekivao da nastoje biti nalik Bogu — biti savršeni kao što je Otac nebeski savršen — kako bi mogli početi gledati na čovjeka onako kako Bog gleda na svoja stvorenja i stoga početi voljeti ljude onako kako ih Bog voli — iskazujući začetke očinske naklonosti. Tijekom ovih poticaja upućenih dvanaestorici apostola, Isus je nastojao otkriti ovu novu predodžbu očinske ljubavi u odnosu na određene emocionalne stavove povezane s ostvarivanjem brojnih društvenih prilagodbi čovjeka njegovom okruženju.
140:5.4 (1573.6) Učitelj je ovaj značajni govor započeo ukazivanjem na četiri stava vjere kao uvod u kasniji prikaz svoja četiri transcendentna i vrhunska očitovanja očinske ljubavi, nasuprot ograničenjima same bratinske ljubavi.
140:5.5 (1573.7) Prvo je govorio o onima koji su siromašni u duhu, koji gladuju za pravednošću, koji su krotki i koji su čista srca. Od takvih smrtnika koji razabiru duh može se očekivati da dosegnu takve razine božanske nesebičnosti koje bi im omogućile pokušati ostvariti zadivljujuće iskazivanje očinske naklonosti; da bi čak i kao ožalošćeni bili osposobljeni iskazivati milost, promicati mir i podnositi progonstva, te da bi kroz sve te teške okolnosti mogli voljeti čak i neljupko čovječanstvo očinskom ljubavlju. Očeva naklonost može doseći razine odanosti koje neizmjerno nadilaze bratinsku naklonost.
140:5.6 (1573.8) Vjera i ljubav ovih blaženstava jačaju moralni karakter i donose sreću. Strah i srdžba slabe karakter i uništavaju sreću. Ova je značajna propovijed započela riječima 'Blago onima.'
140:5.7 (1573.9) 1. „Blago siromašnima u duhu — smjernima.“ Djetetu sreća znači zadovoljenje neposredne želje za užitkom. Odrastao čovjek spreman je posijati sjeme samoodricanja kako bi kasnije požnjeo žetvu povećane sreće. U Isusovo vrijeme, a i nakon toga, sreća se prečesto povezivala s idejom posjedovanja bogatstva. U pripovijesti o farizeju i cariniku koji su se molili u hramu, jedan se osjećao bogatim u duhu — bio je egoističan; drugi se osjećao „siromašnim u duhu“ — bio je smjeran. Jedan je bio samodostatan; drugi je bio poučljiv i tragatelj za istinom. Siromašni u duhu traže ciljeve duhovnog bogatstva — Boga. Takvi tragaoci za istinom ne moraju čekati nagrade u nekoj dalekoj budućnosti; oni su nagrađeni već sada. Oni nalaze kraljevstvo nebesko u vlastitim srcima i već sada doživljavaju takvu sreću.
140:5.8 (1574.1) 2. „Blago onima koji gladuju i žeđaju za pravednošću, jer će se nasititi.“ Samo će oni koji se osjećaju siromašnima u duhu ikada gladovati za pravednošću. Samo smjerni traže božansku snagu i čeznu za duhovnom moći. Ali vrlo je opasno svjesno se podvrgnuti duhovnom postu kako bi se povećala vlastita glad za duhovnim darovima. Tjelesni post postaje opasan nakon četiri ili pet dana; čovjek je sklon izgubiti svaku želju za hranom. Dugotrajni post, bilo tjelesni ili duhovni, nastoji uništiti glad.
140:5.9 (1574.2) Iskustvena pravednost je zadovoljstvo, a ne dužnost. Isusova pravednost je dinamična ljubav — očinsko-bratinska naklonost. Ona nije negativna pravednost tipa „ne čini ovo“. Kako bi čovjek ikada mogao gladovati za nečim negativnim — za nečim što ne treba činiti?
140:5.10 (1574.3) Djetinji um ne može lako shvatiti ova prva dva blaženstva, ali zreo bi um trebao razumjeti njihov smisao.
140:5.11 (1574.4) 3. „Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju.“ Istinska krotkost nema nikakve veze sa strahom. Ona je prije stav čovjeka koji surađuje s Bogom — „Neka bude tvoja volja.“ Ona obuhvaća strpljenje i trpeljivost te je potaknuta nepokolebljivom vjerom u zakonit i prijateljski svemir. Ona nadvladava sva iskušenja pobune protiv božanskog vodstva. Isus je bio idealan krotki čovjek Urantije i naslijedio je golemi svemir.
140:5.12 (1574.5) 4. „Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati.“ Duhovna čistoća nije negativna osobina, osim u tome što joj nedostaju sumnjičavost i osvetoljubivost. Kad je govorio o čistoći, Isus nije namjeravao isključivo raspravljati o ljudskim spolnim stavovima. Više je govorio o onoj vjeri koju čovjek treba imati u svoje bližnje; o onoj vjeri koju roditelj ima u svoje dijete i koja mu omogućuje voljeti svoje bližnje kao što bi ih otac volio. Očeva ljubav ne mora razmaziti i ne odobrava zlo, ali je uvijek oslobođena ciničnosti. Očinska ljubav ima jedinstven cilj i uvijek traži ono najbolje u čovjeku; to je stav pravog roditelja.
140:5.13 (1574.6) Vidjeti Boga — vjerom — znači steći istinski duhovni uvid. Duhovni uvid pojačava vodstvo Ispravljača, a ovo naposljetku povećava svijest o Bogu. A kada spoznate Oca, učvršćeni ste u sigurnosti božanskog sinovstva i sve više možete voljeti svakog svojeg brata u tijelu, ne samo kao brata — bratinskom ljubavlju — nego i kao otac — očinskom naklonošću.
140:5.14 (1574.7) Čak je i djecu lako poučiti ovoj uputi. Djeca su prirodno puna povjerenja i roditelji se trebaju pobrinuti da ne izgube tu jednostavnu vjeru. U ophođenju s djecom izbjegavajte svaku prijevaru i nemojte poticati sumnjičavost. Mudro im pomozite da izaberu svoje junake i svoje životno poslanje.
140:5.15 (1574.8) Isus je zatim nastavio poučavati svoje učenike o ostvarenju glavne svrhe svih ljudskih nastojanja — savršenstvu — čak božanskom postignuću. Uvijek ih je opominjao: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.“ Nije poticao dvanaestoricu da vole svoje bližnje onako kako vole same sebe. To bi samo po sebi bilo vrijedno postignuće; značilo bi ostvarenje bratinske ljubavi. Umjesto toga, poticao je svoje apostole da vole ljude onako kako ih je on volio — da ih vole očinskom kao i bratinskom naklonošću. Ovo je ilustrirao ukazujući im na četiri vrhunska odgovora očinske ljubavi:
140:5.16 (1575.1) 1. „Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti.“ Takozvani zdravi razum ili najbolja logika nikada ne bi sugerirali da sreća može proizići iz tugovanja. Ali Isus nije govorio o vanjskom ili razmetljivom tugovanju. Imao je na umu emocionalni stav nježnog srca. Velika je pogreška učiti dječake i mladiće da nije muževno pokazivati nježnost ili na drugi način iskazivati emocionalne osjećaje ili tjelesnu patnju. Suosjećanje je vrijedna osobina i muškarca i žene. Nije potrebno otvrdnuti srce da bi čovjek bio muževan. Ovo nije ispravan način stvaranja hrabrih ljudi. Veliki ljudi svijeta nisu se bojali tugovati. Mojsije, čovjek žalosti, bio je veći čovjek nego Samson ili Golijat. Mojsije je bio vrhunski vođa, ali je također bio čovjek krotkosti. Osjetljivost i spremnost odgovoriti na ljudske potrebe stvaraju istinsku i trajnu sreću, dok takvi dobrostivi stavovi čuvaju dušu od razornih utjecaja srdžbe, mržnje i sumnjičavosti.
140:5.17 (1575.2) 2. „Blago milosrdnima, jer će zadobiti milosrđe.“ Milosrđe ovdje označava visinu, dubinu i širinu najistinskijeg prijateljstva — dobrostivu ljubav. Milosrđe ponekad može biti pasivno, ali je ovdje aktivno i dinamično — najviši oblik očinske ljubavi. Roditelju punom ljubavi nije teško oprostiti svom djetetu, čak i mnogo puta. A u neiskvarenom djetetu prirodan je poriv za ublažavanjem patnje. Djeca su obično dobra i suosjećajna kada su dovoljno zrela da razumiju stvarne okolnosti.
140:5.18 (1575.3) 3. „Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji.“ Isusovi slušatelji čeznuli su za vojnim osloboditeljem, a ne za mirotvorcima. Ali Isusov mir nije pacifističke i negativne naravi. Suočen s kušnjama i progonima, rekao je: „Mir vam ostavljam; svoj mir vam dajem.“ „Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne boji.“ Ovo je mir koji sprječava razorne sukobe. Osobni mir ujedinjuje ličnost. Društveni mir sprječava strah, pohlepu i ljutnju. Politički mir sprječava rasne sukobe, nacionalnu sumnjičavost i rat. Mirotvorstvo je lijek protiv nepovjerenja i sumnjičavosti.
140:5.19 (1575.4) Djecu se lako može poučiti da budu mirotvorci. Ona uživaju u timskim aktivnostima; vole se zajedno igrati. U drugoj je prigodi Učitelj rekao: „Tko god želi spasiti svoj život, izgubit će ga, a tko god izgubi svoj život, naći će ga.“
140:5.20 (1575.5) 4. „Blago onima koji su progonjeni zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Blago vama kad vas ljudi budu grdili i progonili i kad protiv vas budu lažno izgovarali svakojake zle riječi. Radujte se i kličite od veselja, jer je velika vaša nagrada na nebesima.“
140:5.21 (1575.6) Mir tako često slijedi za progonom. Ali mladi ljudi i hrabre odrasle osobe nikada ne izbjegavaju teškoće ili opasnosti. „Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti svoj život za svoje prijatelje.“ A očinska ljubav može slobodno učiniti sve ovo — ono što bratinska ljubav jedva može obuhvatiti. Napredak je uvijek bio konačna žetva progona.
140:5.22 (1575.7) Djeca se uvijek odazivaju izazovu hrabrosti. Mladi su uvijek spremni „prihvatiti izazov“. Svako dijete treba rano naučiti žrtvovati se.
140:5.23 (1575.8) I tako se otkriva da se blaženstva iz Propovijedi na Gori temelje na vjeri i ljubavi, a ne na zakonu — etici i dužnosti.
140:5.24 (1575.9) Očinska ljubav raduje se uzvraćanju dobra za zlo — činjenju dobra kao odgovoru na nepravdu.
6. VEČER REĐENJA
140:6.1 (1576.1) U nedjelju navečer, nakon što su sa visočja sjeverno od Kafarnauma stigli u Zebedejevu kuću, Isus i dvanaestorica blagovali su jednostavan obrok. Nakon toga, dok je Isus otišao u šetnju obalom, dvanaestorica su međusobno razgovarala. Nakon kratkog vijećanja, dok su blizanci ložili malu vatru da im pruži toplinu i više svjetla, Andrija je otišao potražiti Isusa. Kad ga je sustigao, rekao je: „Učitelju, moja braća ne mogu shvatiti ono što si rekao o kraljevstvu. Ne osjećamo se sposobnima započeti ovo djelo dok nam ne pružiš dodatne upute. Došao sam te zamoliti da nam se pridružiš u vrtu i pomogneš nam razumjeti značenje tvojih riječi.“ I Isus je pošao s Andrijom kako bi se susreo s apostolima.
140:6.2 (1576.2) Kad je ušao u vrt, okupio je apostole oko sebe i nastavio ih poučavati: „Teško vam je primiti moju poruku jer biste novo učenje htjeli graditi izravno na starome, ali kažem vam da se morate ponovno roditi. Morate započeti iznova kao mala djeca i biti spremni vjerovati mom učenju i imati povjerenja u Boga. Novo evanđelje kraljevstva ne može se prilagoditi onome što već postoji. Imate pogrešne predodžbe o Sinu Čovječjem i njegovu poslanju na zemlji. Ali nemojte pogriješiti misleći da sam došao ukinuti zakon i proroke; nisam došao uništiti, nego ispuniti, proširiti i rasvijetliti. Nisam došao prekršiti zakon, nego upisati ove nove zapovijedi na ploče vaših srca.“
140:6.3 (1576.3) Tražim od vas pravednost koja nadilazi pravednost onih koji nastoje zadobiti Očevu naklonost davanjem milostinje, molitvom i postom. Ako želite ući u kraljevstvo, morate imati pravednost koja se sastoji od ljubavi, milosrđa i istine — iskrene želje da činite volju moga Oca nebeskog.
140:6.4 (1576.4) Zatim reče Šimun Petar: „Učitelju, ako imaš novu zapovijed, željeli bismo je čuti. Otkrij nam novi put.“ Isus odgovori Petru: „Čuli ste da su oni koji poučavaju Zakon rekli: ‘Ne ubij; a tko god ubije, bit će podložan sudu.’ Ali ja gledam dalje od samog čina kako bih otkrio motiv. Kažem vam da je svaki onaj koji se srdi na svoga brata u opasnosti od osude. Onaj tko u svom srcu njeguje mržnju i u svom umu planira osvetu, u opasnosti je od suda. Vi morate suditi svoje bližnje prema njihovim djelima; Otac nebeski sudi prema namjeri.“
140:6.5 (1576.5) "Čuli ste kako kažu učitelji Zakona: ‘Ne čini preljuba.’ Ali ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već u svom srcu s njom počinio preljub. Vi možete suditi ljudima samo prema njihovim djelima, ali moj Otac gleda u srca svoje djece i milosrdno im sudi prema njihovim nakanama i istinskim željama."
140:6.6 (1576.6) "Isus je namjeravao nastaviti raspravljati o ostalim zapovijedima kad ga je Jakov Zebedejev prekinuo pitanjem: „Učitelju, što ćemo poučavati ljude u vezi s razvodom? Hoćemo li dopustiti čovjeku da otpusti svoju ženu, kao što je Mojsije naložio?“ Kad je Isus čuo njegovo pitanje, rekao je: „Nisam došao donositi zakone, nego prosvijetliti. Nisam došao preurediti kraljevstva ovoga svijeta, nego uspostaviti kraljevstvo nebesko. Nije volja Oca da popustim iskušenju da vas poučavam pravilima upravljanja, trgovine ili društvenog ponašanja koja bi, premda bi mogla biti dobra danas, bila daleko od prikladnih za društvo drugoga doba. Ja sam na zemlji isključivo zato da utješim umove, oslobodim duhove i spasim duše ljudi. Ali u vezi s pitanjem razvoda reći ću ovo: premda je Mojsije gledao blagonaklono na takve stvari, tako nije bilo u Adamovo doba ni u Vrtu.“
140:6.7 (1577.1) Nakon što su apostoli kratko međusobno razgovarali, Isus je nastavio: „Uvijek morate prepoznati dva gledišta svakog smrtnog ponašanja — ljudsko i božansko; putove tijela i put duha; procjenu vremena i gledište vječnosti.“ Premda dvanaestorica nisu mogli razumjeti sve što ih je poučavao, ova im je uputa doista pomogla.
140:6.8 (1577.2) „Ali vi ćete se spotaći o moje učenje zato što ste skloni doslovno tumačiti moje riječi; sporo raspoznajete duh moga učenja. Ponovno morate imati na umu da ste moji glasnici; od vas se očekuje da živite svoje živote onako kako sam ja u duhu živio svoj. Vi ste moji osobni zastupnici; ali nemojte pogriješiti očekujući da svi ljudi u svakom pogledu žive onako kako vi živite. Također imajte na umu da imam ovce koje nisu od ovog stada i da sam i njima dužan, kako bih im pružio uzor vršenja Božje volje dok žive životom smrtničke prirode.“
140:6.9 (1577.3) Natanael je zatim upitao: „Učitelju, zar nećemo dati mjesta pravdi? Mojsijev zakon kaže: ‘Oko za oko i zub za zub.’ Što ćemo reći?“ Isus je odgovorio: „Vi ćete uzvratiti dobrim za zlo. Moji glasnici ne smiju se natezati s ljudima, nego biti blagi prema svima. Mjera za mjeru ne smije biti vaše pravilo. Vladari ljudi mogu imati takve zakone, ali u kraljevstvu nije tako; neka milosrđe uvijek određuje vaše sudove, a ljubav vaše ponašanje. Ako su vam ove riječi teške, još se sada možete vratiti. Ako smatrate da su zahtjevi apostolstva preteški, možete se vratiti na manje zahtjevnu stazu učeništva.“
140:6.10 (1577.4) Kad su čuli ove zapanjujuće riječi, apostoli su se nakratko povukli nasamo, ali su se uskoro vratili, i Petar je rekao: „Učitelju, odlučili smo nastaviti s tobom; nitko se od nas neće povući. Potpuno smo spremni platiti dodatnu cijenu; ispiti ćemo čašu. Želimo biti apostoli, a ne samo učenici.“
140:6.11 (1577.5) Kad je Isus ovo čuo, rekao je: „Budite, dakle, spremni prihvatiti svoje odgovornosti i slijediti me. Činite svoja dobra djela u tajnosti; kad dajete milostinju, neka vam ne zna ljevica što čini desnica. A kad se molite, povucite se nasamo i ne služite se ispraznim ponavljanjima i besmislenim riječima. Uvijek imajte na umu da Otac zna što vam je potrebno još prije nego što ga zamolite. I nemojte postiti s tužnim licem kako bi vas ljudi vidjeli. Kao moji izabrani apostoli, sada izdvojeni za službu kraljevstvu, ne skupljajte sebi blaga na zemlji, nego svojom nesebičnom službom skupljajte sebi blaga na nebu, jer gdje je vaše blago, ondje će biti i vaše srce.“
140:6.12 (1577.6) "Oko je svjetiljka tijelu; bude li, stoga, tvoje oko velikodušno, cijelo će tvoje tijelo biti puno svjetla. Ali ako je tvoje oko samoživo, cijelo će tvoje tijelo biti puno tame. Ako sama svjetlost koja je u tebi postane tama, koliko li će velika biti ta tama!"
140:6.13 (1577.7) Toma je zatim pitao Isusa hoće li „i dalje sve dijeliti“. Učitelj je rekao: „Da, braćo moja, želim da živimo zajedno kao jedna obzirna obitelj puna razumijevanja. Povjerena vam je velika zadaća i čeznem za vašom nepodijeljenom službom. Znate da je dobro rečeno: ‘Nitko ne može služiti dvojici gospodara.’ Ne možete iskreno obožavati Boga i istodobno svim srcem služiti mamonu. Sada, kad ste se bezrezervno posvetili djelu kraljevstva, nemojte se tjeskobno brinuti za svoje živote; još manje se brinite što ćete jesti ili što ćete piti, a ni za svoja tijela — što ćete odjenuti. Već ste naučili da ruke spremne na rad i iskrena srca neće ostati gladni. A sada, dok se spremate posvetiti svu svoju snagu djelu kraljevstva, budite uvjereni da Otac neće zanemariti vaše potrebe. Tražite najprije kraljevstvo Božje i, kad uđete u njega, sve što vam je potrebno bit će vam dodano. Zato se nemojte pretjerano brinuti za sutrašnji dan. Dosta je danu vlastite nevolje.“
140:6.14 (1578.1) Kad je Isus vidio da su bili odlučni ostati budni cijele noći i postavljati pitanja, rekao im je: „Braćo moja, vi ste zemljane posude; najbolje je da odete na počinak kako biste bili spremni za sutrašnji posao.“ Ali san im je već bio iščezao iz očiju. Petar je skupio hrabrosti i zamolio svog Učitelja: „Samo bih malo nasamo porazgovarao s tobom. Ne zato što bih imao tajne pred svojom braćom, ali duh mi je uznemiren i ako bih možda zaslužio prijekor od svog Učitelja, lakše bih ga podnio nasamo s tobom.“ Isus je rekao: „Hodi sa mnom, Petre.“ I poveo ga je u kuću. Kad se Petar vratio od svog Učitelja, bio je mnogo vedrijeg duha i silno ohrabren, pa je Jakov odlučio otići i razgovarati s Isusom. Tako su, jedan po jedan, sve do ranih jutarnjih sati, i ostali apostoli odlazili razgovarati s Učiteljem. Kad su svi osim blizanaca, koji su zaspali, imali osobni razgovor s njim, Andrija je otišao k Isusu i rekao: „Učitelju, blizanci su zaspali u vrtu kraj vatre; trebam li ih probuditi i pitati žele li i oni razgovarati s tobom?“ Isus se nasmiješio i obratio Andriji: „Dobro čine — ne uznemiravaj ih.“ I tako je noć prolazila; svjetlost novoga dana počela se rađati.
7. TJEDAN NAKON REĐENJA
140:7.1 (1578.2) Nakon što su nekoliko sati spavali, dvanaestorica su se s Isusom sastala na kasnom doručku, i tom im je prilikom rekao: „Sada morate započeti svoj rad propovijedanja radosne vijesti i poučavanja vjernika. Pripremite se za odlazak u Jeruzalem.“ Nakon što je Isus završio, Toma se odvažio reći: „Znam, Učitelju, da bismo sada trebali biti spremni prihvatiti se ovog rada, ali bojim se da još nismo u stanju izvršiti ovaj veliki pothvat. Bi li nam dopustio da ostanemo ovdje još samo nekoliko dana prije nego što započnemo rad kraljevstva?“ Kad je Isus vidio da su svi njegovi apostoli obuzeti istim strahom, rekao je: „Bit će kako ste zatražili; ostat ćemo ovdje tijekom subotnjeg dana.“
140:7.2 (1578.3) Iz tjedna u tjedan u Betsaidu su dolazile male skupine ozbiljnih tragatelja za istinom, zajedno sa znatiželjnim promatračima, želeći vidjeti Isusa. Riječ o njemu već se bila proširila po okolnom kraju; skupine koje su se raspitivale dolazile su iz gradova udaljenih čak poput Tira, Sidona, Damaska, Cezareje i Jeruzalema. Do tada je Isus dočekivao te ljude i poučavao ih o kraljevstvu, ali je sada Učitelj ovaj rad povjerio dvanaestorici. Andrija bi izabrao jednoga od apostola i zadužio ga za skupinu posjetitelja, a ponekad bi svih dvanaest bilo tako zauzeto.
140:7.3 (1578.4) Proveli su dva dana radeći, preko dana poučavajući, a do kasno u noć vodeći osobne razgovore. Trećeg je dana Isus posjetio Zebedeja i Šalomu, dok je svoje apostole poslao da „idu u ribolov, uzmu malo bezbrižnog predaha ili možda posjete svoje obitelji“. U četvrtak su se vratili na još tri dana poučavanja.
140:7.4 (1578.5) Za vrijeme ovog tjedna poučavanja i vježbanja, Isus je mnogo puta ponovio svojim apostolima dva velika motiva svoje zemaljske misije nakon krštenja:
140:7.5 (1578.6) 1. Objaviti Oca čovjeku.
140:7.6 (1578.7) 2. Voditi ljude da postanu svjesni svog sinovstva — da vjerom spoznaju kako su djeca Svevišnjega.
140:7.7 (1579.1) Apostolima je mnogo pomoglo raznoliko iskustvo ovog tjedna; neki su čak postali odveć samouvjereni. Na posljednjem sastanku, u noći nakon Sabata, Petar i Jakov su došli k Isusu i rekli: „Spremni smo — pođimo sada naprijed da osvojimo kraljevstvo.“ Isus im je odgovorio: „Neka vaša mudrost bude jednaka vašem zanosu, a vaša hrabrost neka nadoknadi vaše neznanje“.
140:7.8 (1579.2) Premda apostoli nisu uspjeli razumjeti mnogo toga što ih je učio, nisu propustili shvatiti značaj dražesno lijepog života koji je s njima živio.
8. ČETVRTAK POSLIJEPODNE NA JEZERU
140:8.1 (1579.3) Isus je dobro znao da njegovi apostoli nisu u potpunosti usvojili njegova učenja. Odlučio je dati posebne upute Petru, Jakovu i Ivanu, nadajući se da će oni biti u stanju razjasniti ideje svojih drugova. Vidio je da, premda su dvanaestorica počela shvaćati neke aspekte ideje duhovnog kraljevstva, ipak su ustrajno nastavljali nadovezivati ova nova duhovna učenja izravno na svoje stare i ukorijenjene doslovne predodžbe o kraljevstvu nebeskom kao obnovi Davidova prijestolja i ponovnom uspostavljanju Izraela kao vremenite sile na zemlji. Stoga je u četvrtak poslijepodne Isus izašao s obale u čamcu s Petrom, Jakovom i Ivanom kako bi s njima razgovarao o poslovima kraljevstva. Ovaj je razgovor o poučavanju trajao četiri sata i obuhvaćao mnoštvo pitanja i odgovora. Najkorisnije je ovo prikazati preuređenim sažetkom onoga što se događalo tog značajnog poslijepodneva, kako je to sljedećeg jutra Šimun Petar prenio svom bratu Andriji:
140:8.2 (1579.4) 1. Činiti Očevu volju. Isusovo učenje o povjerenju u brižnu skrb nebeskog Oca nije bilo slijepi i pasivni fatalizam. Tog je poslijepodneva Isus s odobravanjem citirao staru hebrejsku izreku: „Tko neće raditi, neće ni jesti.“ Ukazao je na vlastito iskustvo kao dovoljan komentar svojih učenja. Njegove se upute o povjerenju u Oca ne mogu procjenjivati prema društvenim ili gospodarskim uvjetima modernog doba ili bilo kojeg drugog vremena. Njegova učenja obuhvaćaju idealna načela življenja blizu Boga u svim dobima i na svim svjetovima.
140:8.3 (1579.5) Isus je trojici objasnio razliku između zahtjeva apostolstva i učeništva. Ni ovom prilikom nije zabranio dvanaestorici da postupaju razborito i da predviđaju budućnost. Nije govorio protiv promišljenosti, nego protiv tjeskobe i zabrinutosti. Učio ih je aktivnom i budnom podlaganju Božjoj volji. Kao odgovor na mnoga njihova pitanja o štedljivosti i razboritom upravljanju, jednostavno je ukazao na svoj život stolara, graditelja čamaca i ribara te na način na koji je pažljivo organizirao dvanaestoricu. Želio im je objasniti da čovjek ne treba smatrati svijet neprijateljem; da životne okolnosti predstavljaju dio božanskog uređenja koje djeluje u suradnji s djecom Božjom.
140:8.4 (1579.6) Isus je naišao na veliku teškoću nastojeći objasniti svoj osobni način nenasilnog suočavanja sa zlom. Apsolutno je odbijao braniti sebe i apostolima se činilo da bi mu bilo drago kad bi se i oni poveli za istim načelom. Učio ih je da se ne odupiru zlu, da se ne bore protiv nepravde ili povrede, ali ih nije učio pasivnom podnošenju nedjela. Ovoga poslijepodneva jasno im je pokazao da odobrava društveno kažnjavanje zlotvora i kriminalaca te da građanska vlast ponekad mora upotrijebiti silu radi održavanja društvenog reda i izvršenja pravde.
140:8.5 (1579.7) Uvijek je opominjao svoje učenike protiv zle prakse odmazde; nije dopuštao osvetu ni ideju o „poravnavanju računa“. Nije odobravao njegovanje kivnosti. Odbacivao je načelo „oko za oko i zub za zub“. Nije prihvaćao cijeli pojam privatne i osobne osvete, već je takve stvari prepustio, s jedne strane, građanskoj vlasti, a s druge strane, Božjem sudu. Objasnio je trojici da su njegova učenja bila upućena pojedincu, a ne državi. Svoje je dosadašnje upute o tim stvarima sažeo ovako:
140:8.6 (1580.1) Ljubite svoje neprijatelje — ne zaboravite moralne zahtjeve ljudskog bratstva.
140:8.7 (1580.2) Jalovost zla: Čovjek ne ispravlja zlo osvetom. Nemojte pogriješiti i boriti se protiv zla njegovim vlastitim oružjem.
140:8.8 (1580.3) Imajte vjeru — budite uvjereni u konačnu pobjedu božanske pravde i vječne dobrote.
140:8.9 (1580.4) 2. Politički stav. Upozorio je svoje apostole da budu vrlo razboriti u svojim izjavama o zategnutim odnosima koji su tada postojali između židovskog naroda i rimske vlasti; zabranio im je da se na bilo koji način upliću u te teškoće. Uvijek je pažljivo izbjegavao političke zamke svojih neprijatelja, odgovarajući: „Dajte caru carevo, a Bogu Božje.“ Nije dopuštao ničemu da mu odvrati pozornost od njegove misije uspostavljanja novog puta spasenja; nije dopuštao sebi da se bavi bilo čime drugim. U svom osobnom životu uvijek je savjesno poštovao sve građanske zakone i propise; u svim svojim javnim učenjima zanemarivao je građanska, društvena i gospodarska područja. Trojici apostola rekao je da se brine samo za načela čovjekova unutarnjeg i osobnog duhovnog života.
140:8.10 (1580.5) Isus, dakle, nije bio politički reformator. Nije došao preurediti svijet; čak i da je to učinio, takvo bi uređenje bilo primjenjivo samo na taj dan i taj naraštaj. Ipak, pokazao je čovjeku najbolji način življenja, i nijedan naraštaj nije oslobođen zadatka otkrivanja kako najbolje prilagoditi Isusov život vlastitim problemima. Ali nikada nemojte pogriješiti poistovjećujući Isusova učenja s bilo kojom političkom ili gospodarskom teorijom, bilo kojim društvenim ili industrijskim sustavom.
140:8.11 (1580.6) 3. Društveni stav. Židovski su rabini već dugo raspravljali o pitanju: „Tko je moj bližnji?“ Isus je predstavio ideju aktivne i spontane ljubeznosti, ljubavi prema bližnjima koja je bila toliko iskrena da je proširila pojam bližnjega na cijeli svijet, tako da su svi ljudi postali čovjekovi bližnji. Ali unatoč svemu tome, Isus je bio zainteresiran samo za pojedinca, a ne za mnoštvo. Isus nije bio sociolog, ali je nastojao slomiti sve oblike sebične izolacije. Učio je čistoj samilosti i suosjećanju. Mihael od Nebadona je Sin kojim upravlja milosrđe; suosjećanje je sama njegova narav.
140:8.12 (1580.7) Učitelj nije rekao da ljudi nikada ne trebaju prirediti gozbu svojim prijateljima, već je rekao da njegovi sljedbenici trebaju priređivati gozbe siromašnima i nesretnima. Isus je imao snažan osjećaj pravde, ali je on uvijek bio ublažen milosrđem. Nije učio svoje apostole da dopuste društvenim parazitima i profesionalnim tražiteljima milostinje da ih iskorištavaju. Najbliže što je došao iznošenju socioloških načela bilo je kad je rekao: „Ne sudite, da vam se ne sudi.“
140:8.13 (1580.8) Objasnio je da nekritična ljubeznost može biti kriva za mnoga društvena zla. Isus je narednog dana izričito uputio Judu da se nikakva sredstva iz apostolske riznice ne smiju davati kao milostinja, osim na njegov zahtjev ili na zajedničku molbu dvojice apostola. U svim tim pitanjima Isus je uvijek običavao reći: „Budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi.“ Činilo se da je njegova namjera u svim društvenim prilikama bila poučiti strpljenju, snošljivosti i opraštanju.
140:8.14 (1581.1) Obitelj je bila u samom središtu Isusove životne filozofije — u ovom i u budućem svijetu. Utemeljio je svoja učenja o Bogu na obitelji, dok je nastojao ispraviti židovsku sklonost prema pretjeranom štovanju predaka. Uzvisio je obiteljski život kao najvišu ljudsku dužnost, ali je jasno pokazao apostolima da obiteljske dužnosti ne smiju ometati vjerske obveze. Skrenuo je njihovu pažnju na činjenicu da je obitelj svjetovna ustanova; ona ne preživljava smrt. Isus nije oklijevao odreći se svoje obitelji kada se obitelj suprotstavila Očevoj volji. Poučavao je novo i šire bratstvo ljudi — sinove Božje. U Isusovo je vrijeme u Palestini i diljem Rimskog Carstva razvod bio lako dostupan. Iako je Isus ustrajno odbijao propisivati zakone o braku i razvodu, mnogi su njegovi rani sljedbenici imali snažna mišljenja o razvodu i nisu se ustručavali pripisivati ih Isusu. Svi su se pisci Novoga zavjeta, osim Ivana Marka, držali tih strožih i naprednijih gledišta o razvodu.
140:8.15 (1581.2) 4. Ekonomski stav. Isus je radio, živio i poslovao u svijetu kakav je zatekao. Nije bio ekonomski reformator, premda je često ukazivao na nepravednost nejednake raspodjele bogatstva. Ali nije ponudio nikakve prijedloge za njezino ispravljanje. Trojici je jasno rekao da, iako njegovi apostoli nisu trebali posjedovati imovinu, nije propovijedao protiv bogatstva i imovine, nego samo protiv njihove nejednake i nepravedne raspodjele. Priznao je potrebu za društvenom pravdom i pravednošću u industrijskim odnosima, ali nije ponudio nikakva pravila za njihovo ostvarenje.
140:8.16 (1581.3) Nikada nije učio svoje vjernike da se klone zemaljskih dobara; to je tražio samo od svojih dvanaest apostola. Luka, liječnik, duboko je vjerovao u društvenu jednakost te je mnogo učinio da Isusove riječi protumači u skladu sa svojim osobnim uvjerenjima. Isus nikada nije osobno uputio svoje sljedbenike da usvoje zajednički način života; nije iznio nikakvu izjavu o takvim pitanjima.
140:8.17 (1581.4) Isus je često upozoravao svoje slušatelje da se čuvaju pohlepe, objašnjavajući da „čovjekova sreća ne počiva u obilju njegovih materijalnih dobara.“ Neprestano je ponavljao: „Što koristi čovjeku ako zadobije cijeli svijet, a svoju dušu izgubi?“ Nije izravno napadao posjedovanje imovine, ali je ustrajno naglašavao da je od vječne važnosti da duhovne vrijednosti budu na prvom mjestu. U svojim kasnijim učenjima nastojao je ispraviti mnoge pogrešne urantijske poglede na život pripovijedajući brojne prispodobe koje je iznosio tijekom svoje javne službe. Isus nikada nije namjeravao oblikovati ekonomske teorije; dobro je znao da svako doba mora razviti vlastita rješenja za postojeće teškoće. I kada bi Isus danas bio na zemlji i živio svoj život u tijelu, bio bi veliko razočaranje za većinu dobrih muškaraca i žena iz jednostavnog razloga što se ne bi priklanjao nijednoj strani u današnjim političkim, društvenim ili gospodarskim sukobima. Uzvišeno bi ostao po strani, dok bi vas učio kako usavršiti svoj unutarnji duhovni život, kako biste postali mnogostruko sposobniji riješiti svoje čisto ljudske probleme.
140:8.18 (1581.5) Isus bi sve ljude načinio nalik Bogu, a zatim bi suosjećajno stajao po strani dok ti sinovi Božji rješavaju svoje vlastite političke, društvene i gospodarske probleme. Nije osuđivao bogatstvo, već ono što bogatstvo čini većini svojih poklonika. Ovoga četvrtka poslije podne Isus je prvi put rekao svojim suradnicima: „Blaženije je davati nego primati.“
140:8.19 (1581.6) 5. Osobna religija. I vi biste, kao što je to bio slučaj s apostolima, bolje razumjeli Isusova učenja kroz njegov život. On je živio usavršenim životom na Urantiji, a njegova se jedinstvena učenja mogu razumjeti samo kada se taj život sagleda u njegovoj neposrednoj pozadini. Njegov život, a ne njegova učenja dvanaestorici ili njegove propovijedi mnoštvima, najviše će pomoći u otkrivanju Očeva božanskog karaktera i ličnosti pune ljubavi.
140:8.20 (1582.1) Isus nije napadao učenja židovskih proroka niti grčkih moralista. Učitelj je prepoznao mnoge vrijedne stvari za koje eju da je evanđelje koje su se spremali naviještati zapravo značilo novi početak za cijeli ljudski rod. Ovaj je dojam kasnije prenio Pavlu, koji je iz njega oblikovao svoje učenje o Kristu kao „drugom Adamu“.
140:8.21 (1582.2) Jakov je shvatio uzbudljivu istinu da je Isus želio da njegova djeca na zemlji žive kao da su već građani dovršenog nebeskog kraljevstva.
140:8.22 (1582.3) Isus je znao da se ljudi razlikuju, i tako je poučavao svoje apostole. Dosljedno ih je poticao da se suzdrže od svakog pokušaja oblikovanja učenika i vjernika prema nekom unaprijed određenom uzorku. Nastojao je dopustiti svakoj duši da se razvija na svoj vlastiti način, kao posebna i usavršavajuća osoba pred Bogom. Kao odgovor na jedno od mnogih Petrovih pitanja, Učitelj je rekao: „Želim osloboditi ljude kako bi mogli iznova započeti poput male djece u novom i boljem životu.“ Isus je uvijek naglašavao da istinska dobrota mora biti nesvjesna; pri davanju milostinje nije dopuštao da ljevica zna što čini desnica.
140:8.23 (1582.4) Ovog poslijepodneva trojica apostola bila su šokirana kad su uvidjela da religija njihova Učitelja ne predviđa duhovno preispitivanje. Sve religije prije i poslije Isusova vremena, uključujući kršćanstvo, pomno predviđaju savjesno samoispitivanje. Ali nije tako s religijom Isusa iz Nazareta. Isusova životna filozofija ne sadrži religioznu introspekciju. Sin tesara nikada nije poučavao izgradnju karaktera; učio je rast karaktera i objavio da je nebesko kraljevstvo poput zrna gorušice. Ali Isus nije rekao ništa što bi zabranjivalo samoanalizu kao sredstvo za sprečavanje uobraženog samoljublja.
140:8.24 (1582.5) Pravo na ulazak u kraljevstvo uvjetovano je vjerom, osobnim vjerovanjem. Cijena ostanka u naprednom usponu kraljevstva jest biser velike vrijednosti; da bi ga posjedovao, čovjek prodaje sve što ima.
140:8.25 (1582.6) Isusovo je učenje religija za svakoga, a ne samo za slabiće i robove. Njegova se religija za njegova života nikada nije iskristalizirala u vjerovanja i teološke zakone; za sobom nije ostavio ni jedan redak napisanih riječi. Njegov su život i njegova učenja ostavljeni svemiru kao nadahnuće i idealistička baština, prikladna za duhovno vodstvo i moralnu pouku svih doba na svim svjetovima. Čak i danas Isusovo učenje stoji odvojeno od svih religija kao takvih, premda je živa nada svake od njih.
140:8.26 (1582.7) Isus nije učio svoje apostole da je religija čovjekova jedina zemaljska preokupacija; to je bila židovska ideja služenja Bogu. Ali je doista naglašavao da je religija bila isključiva briga dvanaestorice. Isus nije nastojao odvratiti svoje vjernike od stjecanja istinske kulture; odvraćao ih je jedino od religioznih škola Jeruzalema sputanih tradicijom. Bio je slobodouman, široka srca, učen i tolerantan. U njegovoj filozofiji pravednog življenja nije bilo mjesta samosvjesnoj pobožnosti.
140:8.27 (1583.1) Učitelj nije pokušao riješiti nereligiozne probleme svojega doba niti bilo kojeg kasnijeg doba. Isus je želio razviti duhovni uvid u vječne stvarnosti i potaknuti inicijativu za izvornost življenja; bavio se isključivo temeljnim i trajnim duhovnim potrebama ljudskog roda. Obznanio je dobrotu jednaku Božjoj. Uzvisio je ljubav — istinu, ljepotu i dobrotu — kao božanski ideal i vječnu stvarnost.
140:8.28 (1583.2) Učitelj je došao stvoriti u čovjeku novi duh, novu volju — udijeliti mu novu sposobnost spoznavanja istine, doživljavanja suosjećanja i biranja dobrote — volju da bude u skladu s Božjom voljom, povezanu s vječnim nastojanjem da postane savršen, kao što je savršen Otac na nebu.
140:8.29 (1583.3) su se ti veliki učitelji zalagali, ali došao je na zemlju poučavati nešto dodatno: „dobrovoljno usklađivanje čovjekove volje s Božjom voljom.“ Isus nije želio samo stvoriti religioznog čovjeka, smrtnika potpuno zaokupljenog religioznim osjećajima i pokretanog samo duhovnim poticajima. Da ste ga samo jednom mogli vidjeti, znali biste da je Isus bio stvaran čovjek velikog iskustva u stvarima ovoga svijeta. Isusova su učenja u ovom pogledu bila jako izopačena i uvelike pogrešno predstavljena tijekom svih stoljeća kršćanske ere; također ste imali iskrivljene predodžbe o Učiteljevoj krotkosti i poniznosti. Čini se da je ono čemu je težio u svom životu bilo izvanredno samopoštovanje. Čovjeku je savjetovao da se ponizi samo kako bi mogao postati istinski uzvišen; ono čemu je doista težio bila je istinska poniznost pred Bogom. Veliku je vrijednost pridavao iskrenosti — čistom srcu. Vjernost je bila temeljna vrlina u njegovoj procjeni karaktera, dok je hrabrost bila sama srž njegovih učenja. „Ne boj se“ bila je njegova životna parola, a strpljiva ustrajnost njegov ideal snage karaktera. Isusova učenja predstavljaju religiju odvažnosti, hrabrosti i junaštva. I upravo je zato za svoje osobne predstavnike izabrao dvanaest običnih ljudi, od kojih su većina bili snažni, čvrsti i muževni ribari.
140:8.30 (1583.4) Isus je imao malo toga reći o društvenim porocima svojega doba; rijetko se osvrtao na moralne prijestupe. Bio je pozitivan učitelj istinske vrline. Pomno je izbjegavao negativne metode poučavanja; odbijao je davati zlu publicitet. Nije čak bio ni moralni reformator. Dobro je znao, a tako je učio i svoje apostole, da se čulni nagoni čovječanstva ne mogu potisnuti ni religioznim prijekorima ni zakonskim zabranama. Njegove rijetke osude uglavnom su bile usmjerene protiv ponosa, okrutnosti, tlačenja i licemjerja.
140:8.31 (1583.5) Isus nije žestoko osuđivao čak ni farizeje, kao što je to činio Ivan. Znao je da su mnogi pismoznanci i farizeji bili iskrena srca; razumio je njihovu zarobljenost religioznim predajama koje su ih držale u ropstvu. Isus je snažno naglašavao: „Najprije učinite stablo dobrim.“ Trojici je naglasio da je cijenio čitav život, a ne samo nekoliko određenih vrlina.
140:8.32 (1583.6) Jedino što je Ivan ponio iz ovog učenja bilo je spoznaja da se srž Isusove religije sastoji u stjecanju suosjećajnog karaktera i ličnosti koju pokreće želja za vršenjem volje Oca na nebu.
9. DAN POSVEĆENJA
140:9.1 (1583.7) Isus je sljedeću subotu posvetio svojim apostolima; vratili su se u brdski kraj, na mjesto gdje ih je postavio, i ondje je, nakon duge i predivno dirljive osobne poruke ohrabrenja, započeo svečani čin posvećenja dvanaestorice. Tog je sabatnog poslijepodneva Isus okupio apostole oko sebe na obronku brda i predao ih u ruke svojega nebeskog Oca, pripremajući ih za dan kada će biti prisiljen ostaviti ih same u svijetu. Tom prilikom nije ih poučavao ničemu novom; vrijeme su proveli u prijateljskom druženju i zajedništvu.
140:9.2 (1584.1) Isus se osvrnuo na mnoge dijelove propovijedi o zaređenju, izrečene na istom mjestu, a zatim ih je, pozvavši jednoga po jednoga pred sebe, ovlastio da pođu u svijet kao njegovi predstavnici. Učiteljev nalog posvećenja glasio je: „Idite po cijelome svijetu i propovijedajte radosnu vijest o kraljevstvu. Oslobodite duhovne zarobljenike, utješite potlačene i služite nevoljnima. Besplatno ste primili, besplatno dajte.“
140:9.3 (1584.2) „Evo, šaljem vas kao ovce među vukove; budite stoga mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi. Ali pazite, jer će vas vaši neprijatelji izvesti pred svoja vijeća i kažnjavati u svojim sinagogama. Bit ćete izvedeni pred upravitelje i vladare zbog ovog evanđelja, i vaše će svjedočanstvo svjedočiti za mene. A kad vas izvedu pred sud, ne brinite se tjeskobno što ćete reći, jer duh mojega Oca prebiva u vama i u to će vrijeme govoriti kroz vas. Neki će od vas biti pogubljeni, i prije nego što uspostavite kraljevstvo na zemlji, mnogi će vas narodi mrziti zbog ovog evanđelja; ali ne bojte se; ja ću biti s vama i moj će duh ići pred vama u cijeli svijet. Prisutnost mojega Oca bit će s vama dok budete najprije išli Židovima, a zatim poganima.“
140:9.4 (1584.3) I kad su sišli s brda, vratili su se u svoj dom u Zabedejevoj kući.
10. VEČER NAKON POSVEĆENJA
140:10.1 (1584.4) Te je večeri, dok je poučavao u kući, nakon što je počela padati kiša, Isus nadugo govorio nastojeći pokazati dvanaestorici što trebaju biti, a ne što trebaju činiti. Oni su poznavali samo religiju koja je zahtijevala izvršavanje određenih stvari kao sredstvo postizanja pravednosti — spasenja. Ali Isus je uvijek iznova ponavljao: „U kraljevstvu morate biti pravedni da biste mogli činiti djela.“ Mnogo je puta rekao: „Budite stoga savršeni, kao što je savršen Otac vaš na nebu.“ Sve vrijeme Učitelj je svojim zbunjenim apostolima objašnjavao da se spasenje koje je došao donijeti svijetu može postići jedino vjerovanjem, jednostavnom i iskrenom vjerom. Rekao je: „Ivan je propovijedao krštenje pokajanja, žalost zbog starog načina života. Vi ćete naviještati krštenje zajedništva s Bogom. Propovijedajte pokajanje onima kojima je takva pouka potrebna, ali onima koji već traže iskren ulazak u kraljevstvo širom otvorite vrata i pozovite ih da uđu u radosno zajedništvo sinova Božjih.“ Ali bilo je vrlo teško uvjeriti ove galilejske ribare da u kraljevstvu čovjek najprije mora biti pravedan, vjerom, a da zatim iz te pravednosti proizlaze pravedna djela u svakodnevnom životu zemaljskih smrtnika.
140:10.2 (1584.5) Druga velika prepreka u ovoj pouci dvanaestorice bila je njihova sklonost da preinače vrlo idealistička i duhovna načela religiozne istine u uska pravila osobnog ponašanja. Isus bi im predočio prelijepi duh stava duše, a oni bi ustrajali u tome da takva učenja prevedu u pravila osobnog ponašanja. Mnogo puta, kad bi se posebno potrudili zapamtiti što je Učitelj rekao, gotovo bi sigurno zaboravili ono što nije rekao. Ali polako su usvajali njegova učenja jer je Isus bio sve ono čemu ih je učio. Ono što nisu mogli steći iz njegove usmene pouke, postupno su stekli živeći s njim.
140:10.3 (1585.1) S apostolskog stajališta nije bilo očigledno da je njihov Učitelj živio život duhovnog nadahnuća za svaku osobu svakoga doba na svakom svijetu prostranog svemira. Unatoč onome što im je Isus povremeno govorio, apostoli nisu shvaćali da je on obavljao djelo na ovom svijetu, ali za sve druge svjetove svoje goleme tvorevine. Isus nije živio svoj zemaljski život na Urantiji kako bi muškarcima i ženama ovoga svijeta postavio osobni primjer smrtnog življenja, nego kako bi stvorio visok duhovni i nadahnjujući ideal za sva smrtna bića na svim svjetovima.
140:10.4 (1585.2) Iste je večeri Toma upitao Isusa: „Učitelju, kažeš da moramo postati kao mala djeca prije nego što možemo ući u Očevo kraljevstvo, a ipak si nas upozorio da se ne damo zavesti lažnim prorocima niti da budemo krivi zbog bacanja svojih bisera pred svinje. Sada sam doista zbunjen. Ne mogu razumjeti tvoje učenje.“ Isus je odgovorio Tomi: „Koliko ću vas još morati podnositi! Vi neprestano ustrajete u tome da sve što vas učim shvatite doslovno. Kad sam vam rekao da postanete kao mala djeca kao cijenu ulaska u kraljevstvo, nisam mislio na laku podložnost obmani, puku spremnost da vjerujete niti na brzinu kojom biste se pouzdali u prijazne strance. Ono što sam želio da iz ove usporedbe shvatite jest odnos djeteta i oca. Vi ste djeca, a kraljevstvo vašeg Oca je ono u koje želite ući. Između svakog normalnog djeteta i njegova oca postoji prirodna naklonost koja osigurava odnos razumijevanja i ljubavi te zauvijek isključuje svaku sklonost cjenkanju za Očevu ljubav i milost. A evanđelje koje ćete poći propovijedati odnosi se na spasenje koje proizlazi iz vjerom ostvarenog shvaćanja upravo ovog vječnog odnosa djeteta i Oca.“
140:10.5 (1185.3) Jedna od osobitosti Isusova učenja bila je to što je moralnost njegove filozofije proizlazila iz osobnog odnosa pojedinca prema Bogu — upravo ovog odnosa djeteta i Oca. Isus je naglašavao pojedinca, a ne rasu ili naciju. Dok su večerali, razgovarao je s Matejem i objasnio mu da se moralnost svakog čina određuje motivom pojedinca. Isusova je moralnost uvijek bila pozitivna. Zlatno pravilo, kako ga je Isus ponovno izrazio, zahtijeva aktivan društveni dodir; starije negativno pravilo moglo se slijediti u osamljenosti. Isus je oslobodio moralnost svih pravila i obreda te je uzdigao do veličanstvenih razina duhovnog mišljenja i istinski pravednog življenja.
140:10.6 (1585.4) Ova nova Isusova religija nije bila bez praktičnih implikacija; ali sve praktične političke, društvene ili ekonomske vrijednosti koje se mogu pronaći u njegovim učenjima prirodni su izdanak ovog unutarnjeg iskustva duše koja očituje plodove duha u spontanoj svakodnevnoj službi istinskog osobnog religioznog iskustva.
140:10.7 (1585.5) Nakon što su Isus i Matej završili razgovor, Šimun Revnitelj upita: „Ali, Učitelju, jesu li svi ljudi Božji sinovi?“ A Isus odgovori: „Jesu, Šimune, svi ljudi su Božji sinovi, i to je radosna vijest koju ćete vi proglasiti.“ Ali apostoli nisu mogli razumjeti takvo učenje; bila je to nova, neobična i zapanjujuća objava. I upravo zbog svoje želje da im utisne ovu istinu u svijest, Isus je učio svoje sljedbenike da se prema svim ljudima odnose kao prema svojoj braći.
140:10.8 (1585.6) Kao odgovor na pitanje koje je postavio Andrija, Učitelj je razjasnio da je moralnost njegovih učenja bila neodvojiva od religije njegova življenja. On je učio moralnost koja nije proizlazila iz čovjekove prirode, već iz čovjekova odnosa prema Bogu.
140:10.9 (1585.7) Ivan upita Isusa: „Učitelju, što je nebesko kraljevstvo?“ A Isus odgovori: „Nebesko kraljevstvo sastoji se od ova tri bitna elementa: prvo, priznanja činjenice Božje suverenosti; drugo, vjerovanja u istinu sinovstva s Bogom; i treće, vjere u djelotvornost najuzvišenije ljudske želje da čini Božju volju — da bude poput Boga. I ovo je radosna vijest evanđelja: da svaki smrtnik vjerom može imati sve ove bitne elemente spasenja.“
140:10.10 (1586.1) A sada je tjedan čekanja bio završen i oni su se pripremali da sljedećeg dana krenu za Jeruzalem.