Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 127 : GODINE RANE MLADOSTI
Sekcije
POGLAVLJE 127 : GODINE RANE MLADOSTI
127:0.1 (1395.1) NA SAMOM pragu rane mladosti, Isus se našao na čelu velike obitelji kao njezin jedini oslonac i uzdržavatelj. U nekoliko godina nakon očeve smrti nestala je sva njihova imovina. Kako je vrijeme prolazilo, postajao je sve svjesniji svoga predljudskog postojanja; istodobno je sve potpunije spoznavao da je prisutan na zemlji i u ljudskom obličju upravo zato da djeci ljudi objavi svoga Rajskog Oca.
127:0.2 (1395.2) Nijedna mlada osoba koja je ikada živjela ili će ikada živjeti na ovom ili bilo kojem drugom svijetu nije imala niti će imati teže probleme za nositi ili zamršenije teškoće za razriješiti. Nijedna mlada osoba na Urantiji nikada neće biti pozvana proći kroz veća iskušenja ili teže životne kušnje od onih koje je Isus podnosio tijekom tog zahtjevnog razdoblja između svoje petnaeste i dvadesete godine.
127:0.3 (1395.3) Prošavši tako stvarno iskustvo godina rane mladosti na svijetu opterećenom zlom i pomućenom grijehom, Sin Čovječji stekao je potpuno poznavanje životnog iskustva mladih osoba diljem Nebadona te je zauvijek postao utočište puno razumijevanja svim zabrinutim i zbunjenim mladim bićima svih doba i na svim svjetovima lokalnog svemira.
127:0.4 (1395.4) Polako ali sigurno i kroz stvarno iskustvo, ovaj je božanski Sin stjecao pravo da postane suveren svoga svemira, neupitni i vrhovni vladar svih stvorenih inteligencija na svim svjetovima lokalnog svemira, utočište puno razumijevanja za bića svih doba i svih stupnjeva osobne obdarenosti i iskustva.
1. ŠESNAESTA GODINA (10. GODINA PO KR.)
127:1.1 (1395.5) Utjelovljeni Sin prošao je kroz razdoblje najranijeg djetinjstva i proživio mirno dječaštvo. Potom je izašao iz tog teškog i iskušavajućeg prijelaznog razdoblja između djetinjih godina i rane mladosti — postao je mladić Isus.
127:1.2 (1395.6) Ove je godine dostigao puni tjelesni razvoj. Bio je muževan i pristao mladić. Postajao je sve ozbiljniji i promišljeniji, ali je uvijek ostajao blag i suosjećajan. Imao je vedar, ali pronicav pogled i privlačan, ohrabrujući osmijeh. Glas mu je bio melodičan, ali autoritativan; pozdrav srdačan, ali neusiljen. Uvijek se, čak i u najobičnijim susretima, mogla naslutiti prisutnost njegove dvojne naravi — ljudske i božanske. Neprestano je pokazivao spoj suosjećajnog prijatelja i autoritativnog učitelja. A te su se crte njegove ličnosti počele očitovati vrlo rano, još u tim godinama rane mladosti.
127:1.3 (1395.7) Taj fizički snažan i zdrav mladić dosegao je punu razvijenost svoga ljudskog intelekta — još ne puno iskustvo ljudskog mišljenja, nego puninu sposobnosti za takav intelektualni razvoj. Posjedovao je zdravo i skladno građeno tijelo, oštar i analitičan um, blagu i suosjećajnu narav te pomalo promjenjiv, ali prodoran temperament; sve se to postupno oblikovalo u snažnu, upečatljivu i privlačnu ličnost.
127:1.4 (1396.1) Kako je vrijeme prolazilo, njegovoj je majci, kao i njegovoj braći i sestrama, postajalo sve teže razumjeti ga; spoticali su se o njegove riječi i pogrešno tumačili njegova djela. Nitko od njih nije bio sposoban razumjeti život svoga najstarijeg brata jer im je majka dala naslutiti da mu je suđeno postati izbavitelj židovskog naroda. Nakon što su od Marije primili takve nagovještaje kao obiteljsku tajnu, zamislite njihovu zbunjenost kada bi Isus otvoreno nijekao sve takve zamisli i namjere.
127:1.5 (1396.2) Šimun je ove godine počeo ići u školu i bili su prisiljeni prodati još jednu kuću. Jakov je sada preuzeo podučavanje svojih triju sestara, od kojih su dvije bile dovoljno odrasle za ozbiljniju naobrazbu. Čim je Ruta malo porasla, Mirijam i Marta preuzele su njezino obrazovanje. U židovskim su obiteljima djevojke obično primale malo naobrazbe, ali Isus je smatrao (a njegova se majka slagala) da djevojke trebaju ići u školu jednako kao i mladići, a budući da ih sinagoška škola nije primala, nisu imali drugog izbora nego organizirati školu u vlastitom domu.
127:1.6 (1396.3) Tijekom ove godine Isus je bio gotovo neprestano vezan uz tesarsku klupu. Srećom, imao je napretek posla; njegov je rad bio toliko kvalitetan da nikada nije ostajao bez posla, bez obzira na povremena zatišja u poslovima u tom kraju. S vremena na vrijeme imao je toliko posla da mu je Jakov morao priteći u pomoć.
127:1.7 (1396.4) Do kraja ove godine gotovo je odlučio da će se, nakon što podigne svoju obitelj i nakon što sva njegova braća i sestre stupe u brak, javno posvetiti radu na poučavanju istine i objavljivanju nebeskog Oca ljudima. Znao je da neće postati očekivani židovski Mesija te je zaključio da je gotovo uzalud razgovarati o tim pitanjima sa svojom majkom. Odlučio joj je dopustiti da zadrži kakva god uvjerenja želi, budući da sve što joj je ranije govorio nije ostavilo gotovo nikakav dojam, a prisjetio se i da njegov otac nikada nije bio u stanju reći išta što bi je navelo da promijeni mišljenje. Od ove je godine sve manje govorio sa svojom majkom — ili s bilo kim drugim — o tim problemima. Njegova je misija bila toliko jedinstvena da mu nitko živ na zemlji nije mogao dati savjet u vezi s njezinim izvršenjem.
127:1.8 (1396.5) Bio je pravi, premda još mlad, otac svojoj obitelji; svaki je slobodan trenutak provodio s mlađima i oni su ga iskreno voljeli. Njegovu je majku boljelo gledati kako tako naporno radi. Žalostila se što je Isus iz dana u dan morao stajati za tesarskom klupom i zarađivati za uzdržavanje obitelji, umjesto da se, kako su nekoć s toliko nade planirali, nalazi u Jeruzalemu i uči kod rabina. Premda mnogo toga kod svoga sina nije mogla razumjeti, iskreno ga je voljela i duboko cijenila spremnost s kojom je preuzeo odgovornosti doma.
2. SEDAMNAESTA GODINA (11. GODINA PO KR.)
127:2.1 (1396.6) Otprilike u to vrijeme, osobito u Jeruzalemu i Judeji, vladalo je veliko uzbuđenje i raspoloženje za pobunu protiv plaćanja poreza Rimu. Nastajala je snažna nacionalistička stranka koja će uskoro postati poznata kao Revnitelji. Za razliku od farizeja, Revnitelji nisu bili spremni čekati dolazak Mesije. Namjeravali su rasplamsati događaje političkom pobunom.
127:2.2 (1396.7) U Galileju je stigla skupina organizatora iz Jeruzalema koja je postizala znatan uspjeh sve dok nije stigla u Nazaret. Kad su došli razgovarati s Isusom, on ih je pažljivo saslušao i postavio mnoga pitanja, ali se odbio pridružiti njihovu pokretu. Premda nije želio u cijelosti otkriti razloge svoga odbijanja, njegova je odluka navela i mnoge njegove vršnjake u Nazaretu da također ostanu po strani.
127:2.3 (1397.1) Marija je dala sve od sebe da ga navede da im se pridruži, ali njezini su napori ostali bez uspjeha. Otišla je tako daleko da mu dade naslutiti kako njegovo odbijanje da prihvati nacionalističke ciljeve predstavlja neposlušnost, kršenje obećanja koje je dao po povratku iz Jeruzalema da će biti poslušan svojim roditeljima; ali kao odgovor na tu insinuaciju Isus je samo blago položio ruku na njezino rame i gledajući je u oči, rekao: "Moja majko, kako možeš?" I Marija je povukla svoje riječi.
127:2.4 (1397.2) Jedan od Isusovih ujaka, Marijin brat Šimun, već se bio pridružio tom pokretu, a kasnije je postao jedan od vođa galilejskog ogranka. Tijekom nekoliko godina između Isusa i njegova ujaka postojala je određena udaljenost.
127:2.5 (1397.3) No problem je u Nazaretu uskoro poprimio ozbiljnije razmjere. Isusov stav prema tim pitanjima doveo je do podjele među židovskom mladeži ovoga grada. Otprilike polovica je pristupila nacionalističkoj organizaciji, dok je druga polovica počela okupljati skupinu umjerenijih rodoljuba, očekujući da Isus preuzme njezino vodstvo. Bili su veoma iznenađeni kada je odbio ponuđenu čast, navodeći kao razlog svoje teške obiteljske obveze, što su svi smatrali opravdanim. No situacija se dodatno zakomplicirala kada je nedugo zatim imućni Židov po imenu Izak, koji je posuđivao novac nežidovima, ponudio uzdržavati Isusovu obitelj pod uvjetom da on ostavi svoj zanat i preuzme vodstvo nazaretskih rodoljuba.
127:2.6 (1397.4) Isus se, tek što je navršio sedamnaestu godinu, suočio s jednom od najdelikatnijih i najtežih situacija svoga ranog života. Pitanja domoljublja osobito su teška za duhovne vođe kada su povezana s prikupljanjem poreza od strane stranih tlačitelja, a u ovom je slučaju poteškoća bila tim veća što je i židovska religija bila upletena u ovu agitaciju protiv Rima.
127:2.7 (1397.5) Isusov je položaj bio dodatno otežan time što su ga njegova majka i ujak, pa čak i njegov mlađi brat Jakov, nagovarali da se pridruži nacionalističkoj stranci. Svi ugledniji Židovi u Nazaretu već su joj pristupili, a mladići koji su još uvijek stajali po strani čekali su samo da se Isus predomisli. U cijelom je Nazaretu imao samo jednog mudrog savjetnika — svoga starog učitelja, hazana — koji mu je pomogao odabrati prave riječi za odgovor nazaretskom odboru građana kada su došli zatražiti njegov odgovor na javni poziv koji mu je bio upućen. U cijelom svom mladom životu ovo je bio prvi put da je Isus svjesno pribjegao javnoj strategiji. Dotad se uvijek oslanjao na otvoreno iznošenje istine kako bi razjasnio svaku situaciju, ali sada nije mogao izreći punu istinu. Nije mogao dati naslutiti da je više od čovjeka; nije mogao govoriti o poslanju koje ga je čekalo i koje je za svoje ostvarenje moralo pričekati njegovu zreliju dob. Unatoč tim ograničenjima, njegova su vjerska odanost i nacionalna lojalnost bile izravno dovedene u pitanje. Njegova je obitelj bila u metežu, njegovi mladi prijatelji podijeljeni, a cijela židovska zajednica grada uzburkana. I zamislite da je upravo on bio kriv za sve to! A on nije imao namjeru izazvati bilo kakve poteškoće, a kamoli metež takvih razmjera.
127:2.8 (1397.6) Nešto se moralo učiniti. Morao je obrazložiti svoj stav, što je učinio hrabro i diplomatski, na zadovoljstvo mnogih, premda ne svih. Držao se svoga prvotnog stava, ističući da je njegova prva dužnost prema obitelji. Tvrdio je da majka udovica i osmero braće i sestara trebaju nešto više od onoga što se može kupiti novcem — životne potrepštine, očinsku brigu i vodstvo na koje imaju pravo — te da ne može čiste savjesti osloboditi sebe obveza koje mu je okrutna nesreća natovarila na pleća. Pohvalio je svoju majku i najstarijeg brata zbog njihove spremnosti da ga oslobode tih dužnosti, ali je ponovno naglasio da mu odanost prema preminulom ocu ne dopušta napustiti obitelj, bez obzira na novčanu pomoć ponuđenu za njihovo materijalno uzdržavanje, izgovorivši pritom svoju nezaboravnu misao: „Novac ne može voljeti.” Tijekom ovog obraćanja Isus je u nekoliko navrata prikriveno aludirao na svoju „životnu misiju”, ali je objasnio da ona, bez obzira na to je li bila u skladu s nacionalističkim težnjama ili ne, zajedno sa svim ostalim u njegovu životu mora pričekati kako bi on najprije mogao vjerno ispuniti svoje obveze prema obitelji. Svi su Nazarećani dobro znali da je Isus bio dobar otac svojoj obitelji, a kako je to bila stvar bliska srcu svakog plemenitog Židova, njegovo je obrazloženje naišlo na razumijevanje i odobravanje mnogih okupljenih slušatelja. A neke od onih koje nije uvjerio Isusov govor razoružao je Jakovljev govor, održan tom prilikom premda nije bio predviđen programom. Hazan je još istoga dana uvježbao Jakova za njegov nastup, ali to je ostala njihova tajna.
127:2.9 (1398.1) Jakov je izjavio da je bio siguran da bi Isus pomogao u oslobađanju svog naroda da je on (Jakov) bio stariji i u stanju preuzeti odgovornost za obitelj, i da, ako dopuste da Isus ostane "s nama, da bude naš otac i učitelj, onda ćete imati ne samo jednog vođu iz Josipove obitelji, već pet lojalnih nacionalista, jer zar nije nas pet dječaka koji će odrasti uz brigu našeg brata i oca da služe svojoj naciji?" I tako je mladić doveo do prilično srećnog svršetka vrlo napetu i prijeteću situaciju.
127:2.10 (1398.2) Kriza je za sada minula, ali ovaj događaj nikada nije bio zaboravljen u Nazaretu. Previranja su se nastavila; Isus više nikada nije uživao nepodijeljenu naklonost, a podijeljenost mišljenja nikada nije bila u potpunosti prevladana. To je, zajedno s drugim kasnijim događajima, bio jedan od glavnih razloga zbog kojih se Isus u kasnijim godinama preselio u Kafarnaum. Od tada je Nazaret ostao podijeljen u svom odnosu prema Sinu Čovječjem.
127:2.11 (1398.3) Ove je godine Jakov završio školovanje i počeo puno radno vrijeme provoditi u tesarskoj radionici. Postao je vješt radnik s alatom te je preuzeo izradu jarmova i plugova, dok se Isus sve više posvećivao završnim radovima na kućama i izradi finog namještaja.
127:2.12 (1398.4) Isus je ove godine postigao značajan napredak u organizaciji svoga uma. Postupno je sjedinjavao svoje dvije naravi, božansku i ljudsku, postižući to intelektualno usklađivanje snagom vlastitih odluka i samo uz pomoć svoga unutarnjeg Misaonog Ispravljača, upravo onakvog Ispravljača kakvog u svom umu imaju svi normalni smrtnici na svim svjetovima nakon darivanja Sinova. Do tada se u životu ovog mladića nije dogodilo ništa nadnaravno, osim posjeta glasnika kojega je poslao njegov stariji brat Imanuel i koji mu se jedne noći ukazao u Jeruzalemu.
3. OSAMNAESTA GODINA (12. GODINA PO KR.)
127:3.1 (1398.5) Tijekom ove godine prodali su svu obiteljsku imovinu, osim kuće i vrta. Prodali su i posljednji posjed u Kafarnaumu (osim udjela u još jednoj nekretnini), koji je već bio pod hipotekom. Dobiveni novac iskoristili su za podmirenje poreza, kupnju nešto novog alata za Jakova i otplatu dijela duga na staroj obiteljskoj trgovini za opskrbu i popravke u blizini karavanskog svratišta, koju je Isus sada namjeravao ponovno otkupiti, budući da je Jakov bio dovoljno odrastao da radi u radionici pored kuće i pomaže Mariji u vođenju doma. Kako je financijski pritisak za neko vrijeme popustio, Isus je odlučio povesti Jakova na Pashu. Krenuli su u Jeruzalem dan prije drugih hodočasnika kako bi mogli putovati nasamo, idući preko Samarije. Putovali su pješice, a Isus je usput govorio Jakovu o povijesnim mjestima, upravo onako kako je njega njegov otac poučavao na sličnom putovanju prije pet godina.
127:3.2 (1399.1) Prolazeći Samarijom, vidjeli su mnoge neobične prizore. Tijekom ovog putovanja razgovarali su o mnogim svojim problemima, osobnim, obiteljskim i nacionalnim. Jakov je bio vrlo pobožan mladić i premda se nije u potpunosti slagao s majkom u vezi onoga malo što je znao o Isusovu životnom poslanju, ipak se radovao danu kada će moći preuzeti odgovornost za obitelj kako bi Isus mogao započeti svoju misiju. Bio je duboko zahvalan što ga je Isus poveo na Pashu i razgovarali su o budućnosti otvorenije nego ikada prije.
127:3.3 (1399.2) Na putu kroz Samariju Isus je mnogo razmišljao, osobito kod Betela i dok je pio vodu iz Jakovljeva zdenca. On i njegov brat razgovarali su o predajama Abrahama, Izaka i Jakova. Isus je uložio mnogo truda da pripremi Jakova za ono što će vidjeti u Jeruzalemu, nastojeći tako ublažiti šok kakav je i sam doživio pri svom prvom posjetu hramu. Ali Jakov nije bio toliko osjetljiv na neke od tih prizora. Primijetio je mehaničan i bezosjećajan način na koji su pojedini svećenici obavljali svoje dužnosti, ali je u cjelini veoma uživao tijekom svog boravka u Jeruzalemu.
127:3.4 (1399.3) Šimun je već bio položen uz svoje oce, a Isus je, donijevši pashalno janje iz Hrama, predsjedao Pashom kao glava domaćinstva.
127:3.5 (1399.4) Nakon pashalne večere Marija je sjela razgovarati s Jakovom, dok su Marta, Lazar i Isus razgovarali dugo u noć. Sutradan su prisustvovali službi u Hramu i Jakov je bio primljen u izraelsku zajednicu. Tog jutra, kad su zastali na obronku Maslinske gore promatrajući Hram, Jakov je zadivljeno uzvikivao, dok je Isus nijemo promatrao Jeruzalem. Jakov nije mogao razumjeti držanje svoga brata. Te su se večeri ponovno vratili u Betaniju i namjeravali sljedećeg dana krenuti kući, ali Jakov je ustrajao da se vrate u Hram, objašnjavajući kako želi slušati učitelje. I premda je to bila istina, u dubini srca želio je čuti kako Isus sudjeluje u raspravama, o čemu je slušao od svoje majke. Stoga su otišli u Hram i slušali rasprave, ali Isus nije postavljao pitanja. Sve se to činilo tako djetinjastim i beznačajnim ovom probuđenom umu čovjeka i Boga da ih je mogao samo sažalijevati. Jakov je bio razočaran Isusovom šutnjom. Na njegova pitanja Isus je odgovarao samo: „Moj čas još nije došao.”
127:3.6 (1399.5) Sljedećeg su se dana vratili kući preko Jerihona i jordanske doline, a Isus je usput pričao o mnogim stvarima, među njima i o svom prijašnjem putovanju tim putem kada mu je bilo trinaest godina.
127:3.7 (1399.6) Po povratku u Nazaret Isus je počeo raditi u staroj obiteljskoj radnji i silno se radovao što je svakodnevno mogao susretati toliko ljudi iz svih krajeva zemlje i okolnih područja. Isus je doista volio ljude — običan svijet. Svakoga je mjeseca otplaćivao ratu na radnji i, uz Jakovljevu pomoć, nastavio uzdržavati svoju obitelj.
127:3.8 (1399.7) Nekoliko puta godišnje, kad nisu imali gostujućih posjetitelja kojima bi se obično ukazivala ta čast, Isus je subotom čitao Spise u sinagogi i često bi dodavao svoje komentare na pročitane odlomke, premda ih je obično tako odabirao da su komentari bili suvišni. Znao je tako vješto odrediti redoslijed čitanja da su pojedini odlomci međusobno rasvjetljavali svoj smisao. Kad god su vremenske prilike dopuštale, subotom poslije podne vodio je svoju braću i sestre u šetnje prirodom.
127:3.9 (1400.1) Otprilike u to vrijeme hazan je osnovao klub mladića za filozofske rasprave, koji se sastajao u domovima različitih članova, a često i u njegovoj vlastitoj kući, i Isus je postao istaknuti član ove skupine. Na taj je način uspio povratiti dio ugleda koji je izgubio tijekom nedavnih nacionalističkih prijepora.
127:3.10 (1400.2) Njegov društveni život, premda ograničen, nije bio posve zanemaren. Imao je mnogo dobrih prijatelja i iskrenih poštovatelja među mladićima i djevojkama Nazareta.
127:3.11 (1400.3) U rujnu su Elizabeta i Ivan došli posjetiti nazaretsku obitelj. Nakon što je izgubio oca, Ivan se namjeravao vratiti u brda Judeje i baviti se zemljoradnjom i ovčarstvom, osim ako mu Isus ne bi savjetovao da ostane u Nazaretu i prihvati se tesarskog ili nekog drugog zanata. Nisu znali da je nazaretska obitelj bila praktički bez sredstava. Što su više Marija i Elizabeta govorile o svojim sinovima, to su više bile uvjerene da bi mladići trebali više surađivati i češće se posjećivati.
127:3.12 (1400.4) Isus i Ivan su vodili brojne razgovore; govorili su i o nekim vrlo osobnim i povjerljivim pitanjima. Kako se njihov posjet bližio kraju, odlučili su da se više neće vidjeti sve dok se ponovno ne sretnu u svojoj javnoj službi, nakon što ih „Otac nebeski pozove” na njihov rad. Ivan je bio duboko impresioniran onim što je vidio u nazaretskoj obitelji i vratio se kući spreman prihvatiti se rada kako bi uzdržavao svoju majku. Bio je uvjeren da će imati udjela u Isusovoj životnoj misiji, ali je ujedno vidio da će Isus još mnogo godina biti zauzet podizanjem obitelji; stoga se mnogo spremnije vratio svome domu, gdje se posvetio brizi za svoju majku i njihovo malo imanje. I Ivan i Isus više se nisu vidjeli sve do onoga dana kada se Sin Čovječji pojavio na Jordanu da primi krštenje.
127:3.13 (1400.5) U subotu poslijepodne, 3. prosinca ove godine, smrt je po drugi put pogodila nazaretsku obitelj. Mali Amos, njihov mlađi brat, preminuo je nakon tjedan dana bolesti praćene visokom temperaturom. Nakon razdoblja tuge kroz koje je prošla s prvorođencem kao svojim jedinim osloncem, Marija je naposljetku, u punom smislu te riječi, priznala Isusa stvarnim poglavarom obitelji; i doista je bio dostojan te uloge.
127:3.14 (1400.6) Tijekom posljednje četiri godine njihov je životni standard neprestano opadao; iz godine u godinu osjećali su sve snažniji pritisak rastućeg siromaštva. Pred kraj ove godine suočili su se s jednom od najtežih kušnji svoje mukotrpne borbe. Jakov još nije zarađivao mnogo, a troškovi pogreba, povrh svega ostalog, gotovo su ih slomili. No Isus bi svojoj zabrinutoj i ožalošćenoj majci samo rekao: "Majko Marijo, tuga nam neće pomoći; svi dajemo sve od sebe, a možda bi nas čak i majčin osmijeh mogao nadahnuti da učinimo još više. Iz dana u dan jača nas nada u bolje dane pred nama." Isusov čvrsti i praktični optimizam bio je doista zarazan; sva su djeca živjela u ozračju iščekivanja boljih vremena i boljih prilika. I upravo je ta hrabra nada uvelike pridonijela razvoju njihovih snažnih i plemenitih karaktera, unatoč turobnosti njihova siromaštva.
127:3.15 (1400.7) Isus je imao sposobnost učinkovito mobilizirati sve moći svoga uma, duše i tijela i usmjeriti ih na zadatak koji je bio pred njim. Znao je usredotočiti svoj dubokomisleni um na problem koji je želio riješiti, a to mu je, zajedno s njegovim neumornim strpljenjem, omogućavalo da spokojno podnosi kušnje teškog smrtnog života — da živi kao da „vidi Onoga koji je nevidljiv.”
4. DEVETNAESTA GODINA (13. GODINA PO KR.)
127:4.1 (1401.1) Do tog vremena Isus i Marija su se mnogo bolje slagali. Ona ga je sve manje doživljavala kao sina; sve više je postajao otac njezinoj djeci. Svaki je dan bio prepun praktičnih i neodgodivih poteškoća. Sve su rjeđe govorili o njegovoj životnoj misiji jer su, kako je vrijeme prolazilo, sve svoje misli zajednički posvećivali uzdržavanju i odgoju svoje obitelji od četvorice dječaka i triju djevojčica.
127:4.2 (1401.2) Početkom ove godine Isus je u potpunosti privolio Mariju da prihvati njegove metode odgoja djece — pozitivno poticanje na činjenje dobra umjesto starije židovske metode zabranjivanja činjenja zla. U svom domu, kao i tijekom svoje javne učiteljske službe, Isus je uvijek koristio pozitivan oblik poticaja. Uvijek je govorio: „Čini ovo — čini ono.” Nikada se nije služio negativnim načinom poučavanja proizašlim iz drevnih tabua. Izbjegavao je naglašavati zlo zabranjujući ga, dok je uzdizao dobro zahtijevajući njegovo izvršavanje. Vrijeme molitve u ovoj obitelji bilo je prigoda za razgovor o svemu što se ticalo dobrobiti doma.
127:4.3 (1401.3) Isus je započeo mudro odgajati svoju braću i sestre još od njihove najranije dobi, tako da je vrlo rijetko bilo potrebno posegnuti za kažnjavanjem kako bi osigurao njihovu spremnu i svesrdnu poslušnost. Jedina iznimka bio je Juda, kojeg je Isus u nekoliko navrata morao kazniti zbog kršenja obiteljskih pravila. U tri slučaja, kada je smatrao mudrim kazniti Judu zbog svjesnih prekršaja obiteljskih pravila ponašanja, koje je Juda sam priznao, kazna je bila određena jednoglasnom odlukom starije djece, a Juda se s njom suglasio prije nego što je bila izvršena.
127:4.4 (1401.4) Dok je Isus bio vrlo metodičan i sistematičan u svemu što je činio, u svojim je odlukama pokazivao jednu rijetku elastičnost i sposobnost osobne prilagodbe, i tako duboko impresionirao svu djecu duhom pravednosti koji je pokretao njihova oca-brata. Nikada nije samovoljno kažnjavao svoju braću i sestre i prema svima se odnosio pravedno i obzirno, zbog čega su ga voljeli svi članovi njegove obitelji.
127:4.5 (1401.5) Jakov i Šimun su nastojali slijediti Isusov primjer pokušavajući umiriti svoje ratoborne i ponekad razdražljive drugove uvjeravanjem i nepružanjem otpora, i u tome su bili prilično uspješni. Ali Josip i Juda, premda su kod kuće prihvaćali takva učenja, spremno su se branili kada bi ih napali njihovi vršnjaci; osobito je Juda često kršio duh tih učenja. Međutim, nepružanje otpora nije bilo obiteljsko pravilo i nitko nikada nije bio kažnjen zbog kršenja osobnih učenja.
127:4.6 (1401.6) Općenito su sva djeca, a osobito djevojčice, tražila Isusov savjet u vezi svojih dječjih problema i povjeravala mu se kao što bi se povjeravala brižnom ocu.
127:4.7 (1401.7) Jakov je odrastao u dobro uravnoteženog i smirenog mladića, ali nije imao Isusovu duhovnu sklonost. Bio je puno bolji učenik od Josipa, koji je bio dobar radnik, ali još manje duhovno naklonjen. Josip je bio spor i uporan radnik i nije bio dorastao intelektualnoj razini ostale djece. Šimun je bio dobronamjeran mladić, ali preveliki sanjar. Trebalo mu je dulje da se skrasi u životu i zadavao je mnogo briga Isusu i Mariji. No uvijek je bio dobar i čestit mladić. Juda je bio vatrene naravi. Imao je najviše ideale, ali nestabilan temperament. Imao je jednaku, ako ne još veću, odlučnost i borbenost od svoje majke, ali mu je nedostajalo mnogo njezina osjećaja za mjeru i razboritost.
127:4.8 (1402.1) Marijam je bila uravnotežena i razborita kći, s istančanim osjećajem za sve plemenito i duhovno. Marta je bila spora u mislima i djelima, ali vrlo pouzdano i učinkovito dijete. Ruta je bila miljenica cijele obitelji; iako joj je jezik znao biti brži od pameti, srce joj je bilo posve iskreno. Gotovo je obožavala svoga velikog brata i oca. No nisu je razmazili. Bila je lijepo dijete, ali ne tako pristala kao Marijam, koja je bila ljepotica obitelji, ako ne i grada.
127:4.9 (1402.2) Kako je vrijeme prolazilo, Isus je na mnoge načine liberalizirao i prilagodio obiteljska učenja i običaje vezane uz poštivanje subote i mnoga druga pitanja religije, a Marija je srdačno prihvatila sve te promjene. U to je vrijeme Isus postao neupitna glava obitelji.
127:4.10 (1402.3) Ove je godine Juda pošao u školu i Isus je morao prodati harfu kako bi podmirio troškove. Tako je izgubio i posljednju svoju razonodu. Silno je volio svirati harfu kad bi bio umorna uma i iscrpljena tijela, ali se tješio mišlju da barem harfu neće ugrabiti skupljači poreza.
5. REBEKA, KĆERKA EZRE
127:5.1 (1402.4) Iako je Isus bio siromašan, njegov društveni položaj u Nazaretu nije bio ni na koji način narušen. Bio je jedan od najistaknutijih mladića u gradu i većina djevojaka ga je duboko cijenila. Budući da je bio tako izvrstan primjer snažne i intelektualne muževnosti, te uživao ugled kao duhovni vođa, nije bilo čudno što je Rebeka, najstarija kćerka bogatog nazaretskog trgovca, Ezre, postupno otkrila da se zaljubljuje u ovog Josipovog sina. Svoje je osjećaje najprije povjerila Isusovoj sestri Marijam, a Marijam je potom o svemu razgovarala sa svojom majkom. Marija se silno uznemirila. Zar će izgubiti sina, koji je postao nezamjenjiva glava obitelji? Zar nevoljama nikada neće biti kraja? Što ih još čeka? Zatim se počela pitati kakav bi učinak brak mogao imati na Isusov budući životni put; i premda ne često, ipak bi se s vremena na vrijeme prisjetila da je Isus bio „dijete obećanja“. Nakon razgovora s Marijam, njih su dvije odlučile pokušati zaustaviti cijelu stvar prije nego što Isus za nju dozna, pa su otišle ravno Rebeki, sve joj otvoreno ispričale i iskreno joj rekle da prema njihovom uvjerenju Isus nije običan čovjek, nego sin sudbine; da je predodređen postati veliki vjerski vođa, možda čak i Mesija.
127:5.2 (1402.5) Rebeka ih je pažljivo saslušala; bila je dirnuta cijelom pričom i još odlučnija u svojoj želji da okuša sreću s ovim izabranim čovjekom i da podijeli njegov životni put vođe. Uvjeravala je samu sebe da je takvom čovjeku tim više trebala vjerna i sposobna žena. Protumačila je Marijamino nastojanje da je odvrati kao prirodnu reakciju na strah od gubitka glave i jedine potpore obitelji; ali znajući da je njezin otac odobravao njezine osjećaje prema tesarevu sinu, s pravom je računala da bi on rado obitelji osigurao dovoljno prihoda da u cijelosti nadoknadi gubitak Isusove zarade. Kad je njezin otac pristao na takav plan, Rebeka je još razgovarala s Marijom i Marijam, a kako nije uspjela pridobiti njihovu podršku, odvažila se otići izravno k Isusu. To je učinila u suradnji sa svojim ocem, koji je pozvao Isusa u njihov dom na proslavu Rebekina sedamnaestog rođendana.
127:5.3 (1403.1) Isus je pažljivo i suosjećajno saslušao sve što mu je bilo izneseno, najprije od oca, a zatim i od same Rebeke. Ljubazno je odgovorio da nikakva svota novca ne može zamijeniti njegovu osobnu obvezu da podigne obitelj svoga oca i „ispuni najsvetiju od svih ljudskih dužnosti — odanost vlastitoj obitelji, vlastitom rodu“. Rebekin otac bio je duboko dirnut Isusovim riječima o obiteljskoj odanosti i povukao se iz razgovora. Jedino što je rekao svojoj ženi Mariji bilo je: „Ne možemo ga imati za sina; previše je plemenit za nas.“
127:5.4 (1403.2) Tako je započeo njegov znameniti razgovor s Rebekom. Dotad Isus u svom životu nije pravio veliku razliku u druženju s dječacima i djevojčicama, mladićima i djevojkama. Njegov je um bio potpuno zaokupljen gorućim problemima praktičnog zemaljskog života i zaintrigiran misima o predstojećoj službi izvršenja „Očeva posla“, da nikad nije ozbiljnije razmatrao pitanje osobne ljubavi i ljudskog braka. Ali sada se našao licem u lice s još jednim od onih problema s kojima se svaki prosječan čovjek mora suočiti i o njima odlučiti. Doista je bio „iskušan u svemu kao i vi.“
127:5.5 (1403.3) Nakon što ju je pažljivo saslušao, iskreno je zahvalio Rebeki na njezinu divljenju, dodajući: ‘To će me bodriti i tješiti cijeloga života.’ Objasnio joj je da nije slobodan stupiti ni u kakav odnos sa ženom osim u odnos jednostavne bratske privrženosti i čistog prijateljstva. Jasno joj je dao do znanja da je njegova prva i najvažnija dužnost podići obitelj svoga oca te da ne može razmišljati o ženidbi dok tu dužnost ne ispuni; a zatim je dodao: ‘Ako sam doista sin sudbine, ne smijem preuzimati doživotne obveze dok se moja sudbina ne očituje.’
127:5.6 (1403.4) Rebeka je bila slomljena srca. Odbijala je svaku utjehu i neprestano nagovarala oca da napuste Nazaret, sve dok on konačno nije pristao preseliti se u Seforis. U kasnijim je godinama mnogim mladićima koji su tražili njezinu ruku davala samo jedan odgovor. Živjela je samo za jednu svrhu — da dočeka čas kad će ovaj, za nju najveći od svih ljudi, započeti svoj rad kao učitelj živuće istine. I odano ga je slijedila kroz sudbonosne godine njegova javnog djelovanja. Bila je prisutna (premda je Isus nije zapazio) onoga dana kad je pobjednički ujahao u Jeruzalem; a stajala je „među ostalim ženama” uz Mariju onoga kobnog i tragičnog poslijepodneva kad je Sin Čovječji visio na križu, onaj koji je za nju, kao i za nebrojene svjetove na visini, bio „sav od ljupkosti i najveći među desecima tisuća.”
6. DVADESETA GODINA (14. PO KR.)
127:6.1 (1403.5) U Nazaretu, a kasnije i u Kafarnaumu, šaptom se prenosila priča o Rebekinoj ljubavi prema Isusu, tako da, premda su ga u godinama koje su slijedile mnoge žene voljele kao što su ga voljeli i muškarci, više nikada nije morao odbiti osobno iskazanu odanost neke druge plemenite žene. Od tada je ljudska naklonost prema Isusu poprimila obilježja štovanja i divljenja. I muškarci i žene odano su ga voljeli zbog onoga što je bio, bez imalo sebičnosti ili posesivnosti. No, još mnogo godina, kad god bi se govorilo o Isusovoj ljudskoj ličnosti, uvijek se spominjala Rebekina odanost.
127:6.2 (1404.1) Marijam, koja je dobro znala za Rebekinu ljubav i bila svjesna da se njezin brat odrekao čak i ljubavi lijepe djevojke (ne shvaćajući pritom ulogu njegove buduće sudbine), počela je idealizirati Isusa i voljeti ga dirljivom i dubokom ljubavlju, kao oca jednako kao i brata.
127:6.3 (1404.2) Iako su to jedva mogli priuštiti, Isus je osjećao neobičnu čežnju da za Pashu ode u Jeruzalem. Njegova ga je majka, znajući za njegova nedavna iskustva s Rebekom, mudro potaknula na to putovanje. On toga nije bio osobito svjestan, ali ono što je najviše želio bila je prilika za razgovor s Lazarom i za posjet Marti i Mariji. Izvan vlastite obitelji, njih troje volio je najviše.
127:6.4 (1404.3) Putujući u Jeruzalem, Isus je išao preko Megida, Antipatrisa i Lide, dijelom slijedeći isti put kojim se vraćao u Nazaret nakon povratka iz Egipta. Putovanje do Pashe trajalo je četiri dana, a mnogo je razmišljao o prošlim događajima koji su se zbili u Megidu i oko njega, na međunarodnom bojnom polju Palestine.
127:6.5 (1404.4) Isus je prošao kroz Jeruzalem, zastavši samo da pogleda hram i mnoštvo posjetitelja koji su se ondje okupljali. Osjećao je čudnu i sve veću odbojnost prema tom Herodovu hramu i njegovu politički imenovanom svećenstvu. Prije svega želio je vidjeti Lazara, Martu i Mariju. Lazar je bio Isusov vršnjak i glava obitelji; do vremena ovog posjeta i Lazarova je majka već bila preminula. Marta je bila nešto više od godinu dana starija od Isusa, dok je Marija bila dvije godine mlađa. I sve troje su u Isusu vidjeli svoj obožavani ideal.
127:6.6 (1404.5) Prilikom ovog posjeta dogodio se jedan od onih Isusovih povremenih izljeva pobune protiv tradicije — izraz ogorčenja zbog obrednih običaja koje je smatrao iskrivljenim prikazom svoga Oca na nebu. Ne znajući da Isus dolazi, Lazar je planirao proslaviti Pashu s prijateljima u obližnjem selu na putu za Jerihon. Isus je predložio da blagdan proslave u Lazarovoj kući. „Ali“, rekao je Lazar, „nemamo pashalno janje.“ Tada je Isus održao dugo i uvjerljivo izlaganje o tome kako Ocu na nebu zapravo nisu važni takvi djetinjasti i besmisleni obredi. Nakon svečane i usrdne molitve ustali su, a Isus je rekao: „Neka djetinjasti i pomračeni umovi moga naroda služe Bogu onako kako je odredio Mojsije; bolje je da tako čine. Ali mi koji smo ugledali svjetlo života nećemo više pristupati svome Ocu kroz tamu smrti. Budimo slobodni u spoznaji istine o vječnoj ljubavi našega Oca.“
127:6.7 (1404.6) Te večeri o sumraku njih četvero sjelo je i blagovalo prvu pashalnu večeru koju su pobožni Židovi ikada proslavili bez pashalnog janjeta. Za ovu Pashu bili su pripravljeni beskvasni kruh i vino, a Isus je te simbole, koje je nazivao „kruhom života” i „vodom života”, poslužio svojim prijateljima, i oni su blagovali u svečanom skladu s učenjima koja im je upravo bio iznio. Pri svakom kasnijem posjetu Betaniji imao je običaj obavljati ovaj sveti obred. Kad se vratio kući, o svemu je ispričao svojoj majci. Marija je isprva bila šokirana, ali je postupno počela shvaćati njegovo gledište; ipak, silno joj je laknulo kad ju je Isus uvjerio da ne namjerava uvesti ovaj novi način slavljenja Pashe u njihovu obitelj. Kod kuće je, zajedno s djecom, iz godine u godinu nastavio blagovati Pashu „prema Mojsijevu zakonu”.
127:6.8 (1404.7) Tijekom ove godine Marija je dugo razgovarala s Isusom o braku. Otvoreno ga je pitala bi li se oženio kad ne bi imao obiteljskih obveza. Isus joj je objasnio da, budući da mu sadašnje dužnosti nisu dopuštale ženidbu, o tome nije mnogo razmišljao. Rekao je da sumnja hoće li ikada stupiti u brak; rekao je da sve takve stvari moraju pričekati „moj čas”, vrijeme kad moraju započeti poslovi moga Oca. Budući da je već bio odlučio da neće postati tjelesni otac djece, vrlo je malo razmišljao o ljudskom braku.
127:6.9 (1405.1) Isus je ove godine iznova započeo ispreplitati niti svoje smrtne i božanske prirode u jednostavnu i učinkovitu ljudsku individualnost. Nastavio je rasti u moralnom statusu i duhovnom razumijevanju.
127:6.10 (1405.2) Iako je sva njihova imovina u Nazaretu (osim kuće) već bila prodana, ove su godine primili manji prihod od prodaje udjela u jednoj nekretnini u Kafarnaumu. Bio je to posljednji dio Josipove imovine. Kupoprodajni ugovor u Kafarnaumu sklopljen je s jednim brodograditeljem po imenu Zebedej.
127:6.11 (1405.3) Josip je ove godine završio školovanje u sinagogi i pripremao se započeti rad za svojom malom radnom klupom u kućnoj tesarskoj radionici. Iako je očev imetak bio iscrpljen, izgledalo je da će uspjeti odagnati siromaštvo, jer su sada trojica članova obitelji redovito zarađivala.
127:6.12 (1405.4) Isus brzo postaje čovjek, ne samo mladić nego odrastao čovjek. Već je naučio snositi odgovornost. Zna ustrajati kad je suočen s razočaranjem. Hrabro se nosi kad su mu planovi poremećeni, a namjere privremeno osujećene. Naučio je biti pošten i pravedan čak i pred nepravdom. Sada uči prilagoditi svoje ideale duhovnog življenja praktičnim zahtjevima zemaljske egzistencije. Uči planirati ostvarenje viših i udaljenijih idealnih ciljeva, dok se istodobno predano trudi ostvariti bliže i neposrednije ciljeve koje nameće nužda. Postupno usvaja umijeće prilagođavanja svojih težnji svakodnevnim zahtjevima ljudskog života. Gotovo je ovladao vještinom korištenja energije duhovnog poriva za pokretanje mehanizma materijalnog postignuća. Polako uči živjeti nebeskim životom dok i dalje živi zemaljskim životom. Sve se više oslanja na konačno vodstvo svoga nebeskog Oca, dok istodobno preuzima očinsku ulogu vođenja i usmjeravanja djece svoje zemaljske obitelji. Stječe iskustvo u umijeću izvlačenja pobjede iz samih ralja poraza; uči pretvarati teškoće vremena u trijumfe vječnosti.
127:6.13 (1405.5) I tako, kako godine prolaze, ovaj mladić iz Nazareta nastavlja proživljavati život kakav se živi u smrtnom tijelu na svjetovima vremena i prostora. Na Urantiji živi punim, reprezentativnim i ispunjenim životom. Napustio je ovaj svijet obogaćen iskustvom kroz koje prolaze njegova stvorenja tijekom kratkih i mukotrpnih godina svoga prvog života, života u tijelu. Sve je to ljudsko iskustvo vječni posjed Suverena Svemira. On je naš brat koji nas razumije, samilosni prijatelj, iskusni suveren i milostivi otac.
127:6.14 (1405.6) Od malih nogu Isus je stekao golemo znanje; kao mladić razvrstao je, klasificirao i međusobno povezao te spoznaje; a sada, kao zreo čovjek ovoga svijeta, počinje uređivati i organizirati to umno blago u pripremi za njegovu primjenu u kasnijem poučavanju, služenju i radu za dobrobit svojih bližnjih smrtnika na ovom svijetu i na svim drugim nastanjenim svjetovima diljem cijelog svemira Nebadona.
127:6.15 (1405.7) Došavši na svijet kao dijete ovoga svijeta, proživio je svoje djetinjstvo i prošao kroz mladost i ranu zrelost; sada stoji na pragu pune zrelosti, bogat iskustvom ljudskog života, prožet razumijevanjem ljudske naravi i ispunjen suosjećanjem prema njezinim slabostima. Postaje vješt u božanskoj umjetnosti otkrivanja svoga Rajskog Oca svim uzrastima i svim stupnjevima razvoja smrtnih stvorenja.
127:6.16 (1406.1) I sada, kao potpuno odrastao čovjek — zreo čovjek ovoga svijeta — priprema se nastaviti svoje vrhovno poslanje otkrivanja Boga ljudima i vođenja ljudi k Bogu.