Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 126 : DVIJE PRESUDNE GODINE
Sekcije
POGLAVLJE 126 : DVIJE PRESUDNE GODINE
126:0.1 (1386.1) OD SVIH iskustava Isusova zemaljskog života, najpresudnije su bile njegova četrnaesta i petnaesta godina. Te dvije godine, nakon što je postao svjestan svoje božanske prirode i sudbine, a prije nego što je uspostavio značajniju komunikaciju sa svojim unutarnjim Ispravljačem, bile su najteže razdoblje njegova sadržajnog života na Urantiji. Upravo se ovo dvogodišnje razdoblje može nazvati velikim testom, stvarnim iskušenjem. Nijedna mlada osoba, prolazeći kroz prve zbunjenosti i prilagodbe adolescencije, nije doživjela težu kušnju od one kroz koju je Isus prošao tijekom prijelaza iz djetinjstva u ranu mladost.
126:0.2 (1386.2) Ovo važno razdoblje Isusova mladenačkog razvoja započelo je završetkom posjeta Jeruzalemu i njegovim povratkom u Nazaret. Marija je isprva bila presretna pri pomisli da joj se sin vratio, da se Isus ponovno našao kod kuće kao poslušan sin — premda nikada nije bio drukčiji — i da će ubuduće pokazivati više zanimanja za planove koje je ona stvarala za njegovu budućnost. No nije dugo uživala u toj toplini majčinske samoobmane i nesvjesnog obiteljskog ponosa; uskoro ju je čekalo još veće razočaranje. Dječak je sve više vremena provodio u društvu svoga oca; sve joj je rjeđe povjeravao svoje probleme, dok su oba roditelja sve manje uspijevala razumjeti njegove česte prijelaze između poslova ovoga svijeta i razmišljanja o svom odnosu prema poslovima svoga Oca. Iskreno govoreći, nisu ga razumjeli, ali su ga iskreno voljeli.
126:0.3 (1386.3) Kako je odrastao, Isusova samilost i ljubav prema židovskom narodu postajale su sve dublje, ali se s godinama u njegovu umu razvijalo i sve snažnije opravdano negodovanje zbog prisutnosti politički postavljenih svećenika u hramu njegova Oca. Isus je duboko poštovao iskrene farizeje i časne književnike, ali je licemjerne farizeje i nepoštene teologe prezirao; s prijezirom je gledao na sve vjerske vođe kojima je nedostajalo iskrenosti. Promatrajući vodstvo Izraela, ponekad je dolazio u iskušenje razmotriti mogućnost da postane očekivani židovski Mesija, ali nikada nije podlegao toj kušnji.
126:0.4 (1386.4) Cijeli je Nazaret s oduševljenjem prepričavao Isusove razgovore s učenjacima u velikom hramu u Jeruzalemu, a osobito njegovi negdašnji učitelji iz sinagoške škole. Neko su ga vrijeme svi hvalili. Cijelo je selo govorilo o mudrosti njegova djetinjstva i uzornom ponašanju te predviđalo da mu je suđeno postati velik vođa u Izraelu; napokon će iz Nazareta u Galileji doći uistinu velik učitelj. Svi su s nestrpljenjem očekivali njegov petnaesti rođendan, kada će mu biti dopušteno redovito čitati Sveta pisma u sinagogi na dan šabata.
1. ČETRNAESTA GODINA (8. GODINA PO KR.)
126:1.1 (1387.1) Bila je to godina u kojoj je navršio četrnaest godina. Već je vješto izrađivao jarmove i jednako dobro radio sa šatorskim platnom i kožom. Također je ubrzano stjecao umijeće tesara i izrađivača namještaja. Toga je ljeta često odlazio na vrh brda sjeverozapadno od Nazareta kako bi se posvetio molitvi i meditaciji. Postupno je postajao sve svjesniji istinske prirode svog podarenja na Zemlji.
126:1.2 (1387.2) Ovo je brdo prije nešto više od stotinu godina bilo "uzvišica Baala", a sada se na njemu nalazio grob čuvenog izraelskog sveca Šimuna. S vrha ovog Šimunovog brda Isus je promatrao Nazaret i okolni kraj. Pogled mu je često počivao na Megidu, gdje bi se prisjećao priče o egipatskoj vojsci koja je izvojevala svoju prvu veliku pobjedu u Aziji, a zatim i druge egipatske vojske koja je kasnije porazila judejskog kralja Jošiju. Nedaleko je mogao vidjeti Taanak, gdje su Debora i Barak porazili Siseru. U daljini se pružao Dotan, uz koji se vezalo predanje da su Josipova braća prodala Josipa u egipatsko ropstvo. Potom bi pogled usmjerio prema Ebalu i Gerizimu te se prisjećao predaja o Abrahamu, Jakovu i Abimeleku. Tako je prizivao u sjećanje i iznova promišljao povijesne događaje i predanja naroda svoga oca Josipa.
126:1.3 (1387.3) I dalje je pohađao naprednu nastavu čitanja pod vodstvom sinagoških učitelja, a nastavio je i s poučavanjem svoje braće i sestara kod kuće kako su stasavali za takvu poduku.
126:1.4 (1387.4) Početkom ove godine Josip je počeo odvajati dio prihoda od svojih posjeda u Nazaretu i Kafarnaumu za Isusovo školovanje u Jeruzalemu. Bilo je planirano da ondje ode u kolovozu sljedeće godine, kada navrši petnaest godina.
126:1.5 (1387.5) U tom su razdoblju i Josip i Marija sve češće sumnjali u sudbinu svoga prvorođenog sina. Bio je doista izvanredno i milo dijete, ali ga je bilo tako teško razumjeti, tako teško dokučiti; a povrh svega, nikada se nije dogodilo ništa izvanredno ni čudesno. Njegova je ponosna majka mnogo puta stajala bez daha, očekujući da će vidjeti svoga sina kako učini neko nadljudsko ili čudesno djelo, ali bi joj se nade uvijek raspršile u gorkom razočaranju. Sve je to bilo obeshrabrujuće, čak i poražavajuće. Pobožni ljudi onoga vremena doista su vjerovali da proroci i ljudi kojima je namijenjena velika uloga uvijek potvrđuju svoj poziv i uspostavljaju svoj božanski autoritet čineći čuda i izvodeći znamenja. No Isus nije činio ništa od toga, pa je zbunjenost njegovih roditelja bivala sve veća što su više razmišljali o njegovoj budućnosti.
126:1.6 (1387.6) Poboljšano materijalno stanje nazaretske obitelji odražavalo se na mnogo načina u njihovu domu, a osobito u sve većem broju glatkih bijelih pločica koje su služile za pisanje ugljenom. Isusu je također bilo dopušteno nastaviti satove glazbe; osobito je volio svirati harfu.
126:1.7 (1387.7) Tijekom ove godine doista se moglo reći da je Isus 'rastao u milosti pred Bogom i ljudima.' Obitelj se nadala boljim danima; budućnost je izgledala vedro.
2. JOSIPOVA SMRT
126:2.1 (1388.1) Sve je dobro išlo do tog kobnog utorka, 25. rujna, kada je glasnik iz Seforisa donio tragičnu vijest u njihov nazaretski dom da je Josip teško ozlijeđen kada se na njega srušila dizalica tijekom rada na guvernerovoj rezidenciji. Glasnik iz Seforisa najprije je svratio u radionicu na putu prema Josipovoj kući i obavijestio Isusa o nesreći, nakon čega su zajedno pošli kući da tužnu vijest priopće Mariji. Isus je želio odmah poći svome ocu, ali Marija je mislila samo na to da što prije bude uz svoga muža. Odredila je da je u Seforis prati Jakov, kojemu je tada bilo deset godina, dok je Isus ostao kod kuće s mlađom djecom do njezina povratka, jer nije znala koliko je Josip teško ozlijeđen. No Josip je podlegao ozljedama prije nego što je Marija stigla. Prenijeli su ga u Nazaret, a sljedećeg je dana pokopan uz svoje pretke.
126:2.2 (1388.2) Upravo kad su izgledi bili dobri i kad je budućnost počela izgledati svjetlije, naizgled okrutna sudbina teško je pogodila ovaj nazaretski dom. Život ove obitelji bio je iz temelja poremećen, a svi planovi za Isusovo buduće obrazovanje bili su osujećeni. Ovaj mladi tesar, koji je upravo navršio četrnaest godina, tada je postao svjestan da pred njim ne stoji samo dužnost prema njegovom Ocu na nebu da objavi božansku prirodu na zemlji i u ljudskom obličju, nego da njegova mlada ljudska narav mora preuzeti i odgovornost za svoju majku udovicu, sedmero braće i sestara te još jedno dijete koje se tek trebalo roditi. Ovaj nazaretski mladić sada je postao jedina potpora i utjeha ovoj obitelji koja je tako iznenada ostala bez hranitelja.
126:2.3 (1388.3) Isus je vedro prihvatio odgovornosti koje su tako iznenadno pale na njega i s njima se vjerno nosio do samoga kraja. Barem je jedan veliki problem i očekivana poteškoća njegova života bio tragično riješen — od njega se više nije očekivalo da ide u Jeruzalem učiti kod rabina. Zauvijek ostaje istina da Isus nije 'sjedio ni do čijih nogu'. Uvijek je bio voljan učiti čak i od najskromnije djece, ali autoritet za poučavanje istine nikada nije crpio iz ljudskih izvora.
126:2.4 (1388.4) On još uvijek nije znao o Gabrijelovu posjetu svojoj majci prije njegova rođenja; o tome je doznao tek od Ivana na dan svoga krštenja, na početku svoje javne službe.
126:2.5 (1388.5) Kako su godine prolazile, ovaj je mladi tesar iz Nazareta sve više mjerio svaku društvenu instituciju i svaku vjersku praksu jednim jedinim testom: "Jesu li bili od koristi ljudskoj duši? Jesu li približavali Boga čovjeku? a čovjeka Bogu?" Iako ovaj mladić nije u potpunosti zanemarivao rekreacijske i društvene aspekte života, sve više i više je posvećivao svoje vrijeme i energiju samo dvjema aktivnostima: brizi za obitelj i pripremi za izvršenje volje svog nebeskog Oca na zemlji.
126:2.6 (1389.1) Susjedi su ove godine imali običaj svraćati tijekom zimskih večeri kako bi slušali kako Isus svira harfu, pripovijeda svoje priče (jer je za svoje godine bio izvrstan pripovjedač) i čita iz grčkih spisa.
126:2.7 (1389.2) Financijski poslovi obitelji nastavili su teći prilično glatko, budući da su u vrijeme Josipove smrti raspolagali znatnom svotom novca. Isus je rano pokazao dobru poslovnu prosudbu i financijsku oštroumnost. Bio je široke ruke, ali štedljiv; nerasipan, ali velikodušan. Pokazao se mudrim i učinkovitim upraviteljem imanja svoga oca.
126:2.8 (1389.3) No, unatoč svemu što su Isus i nazaretski susjedi činili kako bi unijeli radost u njihov dom, Marija i djeca bili su obuzeti tugom. Josipa više nije bilo. Josip je bio izuzetan suprug i otac i svima je nedostajao. Sve je izgledalo još tragičnije zbog toga što je umro prije nego što su imali priliku razgovarati s njim ili čuti njegov oproštajni blagoslov.
3. PETNAESTA GODINA (9. GODINA PO KR.)
126:3.1 (1389.4) Sredinom petnaeste godine — prema suvremenom kalendaru dvadesetog stoljeća, a ne prema židovskom računanju godina — Isus je potpuno preuzeo vođenje obiteljskih poslova. Prije isteka te godine potrošili su gotovo svu ušteđevinu i bili primorani prodati jednu kuću u Nazaretu koja je bila u zajedničkom vlasništvu Josipa i njegova susjeda Jakova.
126:3.2 (1389.5) U srijedu navečer, 17. travnja 9. godine po Kr., rodila se Ruta, miljenica obitelji, a Isus je koliko je god mogao nastojao nadomjestiti svoga oca tješeći i njegujući svoju majku tijekom ovog teškog i osobito tužnog iskušenja. Gotovo dvadeset godina — sve do početka svoje javne službe — nijedan otac nije volio ni brižnije odgajao svoju kćer s većom odanošću od one koju je Isus pokazivao prema maloj Ruti. I bio je jednako dobar otac svim ostalim članovima svoje obitelji.
126:3.3 (1389.6) Isus je ove godine prvi put formulirao molitvu kojoj je kasnije učio svoje apostole i koja je postala poznata kao 'Očenaš'. Na određeni je način proizašla iz razvoja njihova obiteljskog oltara; imali su više oblika hvale i nekoliko formalnih molitvi. Nakon očeve smrti Isus je nastojao naučiti stariju djecu da se u molitvi izražavaju vlastitim riječima — onako kako je i sam volio činiti — ali oni nisu mogli shvatiti njegovu zamisao te su se uvijek vraćali napamet naučenim oblicima molitve. U nastojanju da potakne stariju braću i sestre na osobne molitve, Isus ih je pokušavao usmjeravati sugestivnim frazama, a s vremenom se, posve nenamjerno, razvilo to da su svi počeli koristiti oblik molitve koji se najvećim dijelom sastojao od tih izraza što ih je Isus naučio.
126:3.4 (1389.7) Isus je na kraju odustao od nastojanja da potakne svakog člana obitelji da sastavi svoje vlastite spontane molitve. Jedne večeri u listopadu sjeo je uz malu svjetiljku na niskom kamenom stolu i komadom ugljena na glatkoj cedrovoj pločici veličine oko pola metra zapisao molitvu koja je od tada služila kao obiteljska molitva.
126:3.5 (1389.8) Te je godine Isusa veoma mučila unutarnja dvojba. Obiteljske su odgovornosti gotovo u potpunosti uklonile svaku pomisao na neposredno izvršenje naloga primljenog prilikom njegova posjeta Jeruzalemu, kada mu je rečeno da se 'bavi poslovima svoga Oca'. Isus je ispravno zaključio da skrb za obitelj njegova zemaljskog oca mora imati prednost pred svim drugim dužnostima te da uzdržavanje svoje obitelji mora postati njegova prva obveza.
126:3.6 (1390.1) Isus je tijekom ove godine pronašao odlomak iz takozvane Knjige Enoha koji ga je kasnije naveo da usvoji izraz 'Sin Čovječji' kao oznaku svoje misije darivanja na Urantiji. Temeljito je razmotrio ideju židovskog Mesije i bio čvrsto uvjeren da nije taj Mesija. Čeznuo je pomoći narodu svoga oca, ali nikada nije očekivao da će povesti židovske vojske u zbacivanju strane vlasti u Palestini. Znao je da nikada neće sjesti na Davidovo prijestolje u Jeruzalemu. Isto tako nije vjerovao da je njegova misija bila da bude duhovni izbavitelj ili moralni učitelj isključivo židovskog naroda. Ni u kojem smislu njegova životna misija nije mogla predstavljati ispunjenje snažnih čežnji i navodnih mesijanskih proročanstava hebrejskih spisa — barem ne onako kako su Židovi razumijevali ta proročanstva. Jednako je tako bio siguran da se nikada neće pojaviti kao Sin Čovječji kakvog je opisao prorok Danijel.
126:3.7 (1390.2) Ali kada dođe vrijeme da istupi kao učitelj svijeta, kako će se nazvati? Što će reći o svom poslanju? Kojim će ga imenom zvati ljudi koji budu vjerovali njegovim učenjima?
126:3.8 (1390.3) Dok je u mislima pretresao sva ta pitanja, pronašao je u knjižnici nazaretske sinagoge, među apokaliptičkim knjigama koje je proučavao, rukopis pod nazivom "Knjiga Enoha". Premda je bio siguran da ovu knjigu nije napisao drevni Enoh, njezin ga je sadržaj silno zaintrigirao te ju je više puta pročitao. Posebno ga je dojmio jedan odlomak u kojem se pojavljuje izraz "Sin Čovječji". Pisac ove takozvane Knjige Enoha dalje govori o tom Sinu Čovječjem, opisujući njegov rad na zemlji i objašnjavajući da je taj Sin Čovječji, prije nego što je sišao na zemlju donijeti spasenje čovječanstvu, hodao dvorovima nebeske slave sa svojim Ocem, Ocem svih, te se odrekao sve te raskoši i slave kako bi sišao na zemlju i navijestio spasenje potrebitim smrtnicima. Dok je Isus čitao te odlomke, jasno shvaćajući da je velik dio istočnog misticizma koji se s vremenom isprepleo s tim učenjima bio pogrešan, u svom je srcu osjetio odjek, a u svom umu prepoznao da od svih mesijanskih proročanstava hebrejskih spisa i svih teorija o židovskom izbavitelju nijedna nije bila toliko blizu istini kao ova priča skrivena u ovoj tek djelomično priznatoj Knjizi Enoha. Tada je i tamo odlučio prihvatiti naziv "Sin Čovječji" kao ime pod kojim će istupiti pred javnost. I upravo je to učinio kada je kasnije započeo svoju javnu službu. Isus je imao nepogrešivu sposobnost prepoznavanja istine i nikada nije oklijevao prihvatiti je, bez obzira na njezino porijeklo.
126:3.9 (1390.4) Do tada je već razriješio mnoga pitanja vezana uz svoj predstojeći rad za svijet, ali o tome nije govorio svojoj majci, koja se i dalje čvrsto držala uvjerenja da je on židovski Mesija.
126:3.10 (1390.5) Bio je to početak velike zbrke koja se sada javila u Isusovoj ranoj mladosti. Nakon što je razriješio neka pitanja o naravi svoje zemaljske misije, baviti se „poslovima svoga Oca” — cijelom čovječanstvu predočiti ljubavlju ispunjenu narav svoga Oca — počeo je iznova razmišljati o mnogim izjavama iz Spisa koje su govorile o dolasku narodnog izbavitelja, židovskog učitelja ili kralja. Na što su se odnosila ta proročanstva? Nije li i on bio Židov? Ili nije? Je li ili nije bio iz kuće Davidove? Njegova je majka tvrdila da jest; njegov je otac govorio da nije. Zaključio je da nije. Jesu li proroci pogrešno shvatili narav i poslanje Mesije?
126:3.11 (1391.1) Naposljetku, je li moguće da je njegova majka bila u pravu? U većini pitanja, kad bi se u prošlosti pojavile razlike u mišljenju, ona je bila u pravu. Ako je on bio novi učitelj, a ne Mesija, kako bi onda prepoznao židovskog Mesiju ako bi se takav pojavio u Jeruzalemu tijekom njegove zemaljske misije? I kakav bi trebao biti njegov odnos prema tom židovskom Mesiji? A kakav bi, nakon što započne svoje životno poslanje, trebao biti njegov odnos prema obitelji, prema židovskom narodu i religiji, prema Rimskom Carstvu, prema nežidovima i njihovim religijama? Sva ta važna pitanja mladi je Galilejac neprestano prevrtao po glavi i o njima ozbiljno razmišljao dok je nastavljao raditi za tesarskim stolom, marljivo zarađujući za sebe, svoju majku i još osmero gladnih usta.
126:3.12 (1391.2) Marija je prije kraja te godine uvidjela da se obiteljska sredstva sve više osipaju. Prodaju golubova prepustila je Jakovu. Uskoro su kupili još jednu kravu te su, uz pomoć Marijam, počeli prodavati mlijeko svojim susjedima u Nazaretu.
126:3.13 (1391.3) Njegova duboka razdoblja razmišljanja, česti odlasci na brežuljak radi molitve i mnoge neobične ideje koje je Isus s vremena na vrijeme iznosio ozbiljno su zabrinjavali njegovu majku. Katkad je mislila da dječak nije pri zdravoj pameti, no potom bi umirila svoje strahove prisjećajući se da je on ipak bio dijete obećanja i da se na neki način razlikovao od drugih mladića.
126:3.14 (1391.4) No Isus je već učio ne govoriti o svim svojim mislima, ne iznositi svijetu sve svoje ideje, pa čak ni vlastitoj majci. Od te je godine sve manje otkrivao što se događalo u njegovu umu; to jest, sve je manje govorio o stvarima koje prosječna osoba nije mogla shvatiti i zbog kojih bi ga ljudi smatrali čudnim ili drukčijim od drugih. Po svemu sudeći doimao se posve običnim i konvencionalnim, premda je čeznuo za nekim tko bi mogao razumjeti njegove probleme. Žudio je za pouzdanim prijateljem kojem bi se mogao povjeriti, ali njegovi su problemi bili previše složeni da bi ih njegovi ljudski prijatelji mogli razumjeti. Jedinstvenost te neobične situacije prisiljavala ga je da svoje breme nosi sam.
4. PRVA PROPOVIJED U SINAGOGI
126:4.1 (1391.5) Nakon što je navršio petnaest godina, Isus je subotom službeno mogao stati za govornicu u sinagogi. Već su mnogo puta prije od njega tražili da čita Pisma kada nije bilo govornika, no sada je došao dan kada je prema zakonu mogao voditi bogoslužje. Zato je hazan prve subote nakon njegova petnaestog rođendana odredio Isusa da predvodi jutarnju službu u sinagogi. I kada su se svi vjernici okupili u Nazaretu, mladić je, nakon što je odabrao odlomke iz Spisa, ustao i počeo čitati:
126:4.2 (1391.6) „Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospod pomaza; posla me da donesem radosnu vijest krotkima, da iscijelim one slomljena srca; da navijestim slobodu zarobljenicima i oslobođenje duhovnim sužnjevima; da navijestim godinu Gospodnje milosti i dan suda Boga našega; da utješim sve ožalošćene; da im dam ljepotu mjesto pepela, ulje radosti mjesto žalosti i pjesmu hvale mjesto duha tuge; da ih nazovu hrastovima pravednosti, nasadom Gospodnjim, da bi se on proslavio.“
126:4.3 (1392.1) „Tražite dobro, a ne zlo, da biste živjeli, i tada će Gospod, Bog nad mnoštvima, biti s vama. Mrzite zlo i ljubite dobro; uspostavite pravdu na vratima, pa će se možda Gospod Bog smilovati ostatku Josipovu.”
126:4.4 (1392.2) „Operite se i očistite; uklonite zlo svojih djela ispred mojih očiju; prestanite činiti zlo i učite se činiti dobro; tražite pravdu, ugnjetenom pritječite u pomoć. Siročetu pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.
126:4.5 (1392.3) „S čime ću pristupiti Gospodu i pokloniti se pred Gospodarom sve zemlje? Hoću li mu pristupiti s paljenicama, s jednogodišnjim telcima? Hoće li Gospodu biti mile tisuće ovnova, deseci tisuća ovaca ili rijeke ulja? Hoću li dati svoga prvorođenca za svoj prijestup, plod svoga tijela za grijeh svoje duše? Ne! Jer Gospod nam je pokazao, o ljudi, što je dobro. A što Gospod traži od vas osim da postupate pravedno, ljubite milosrđe i ponizno hodite sa svojim Bogom?
126:4.6 (1392.4) „S kim ćete dakle prispodobiti Boga koji stoluje nad krugom zemaljskim? Podignite oči i pogledajte tko je stvorio sve ove svjetove, tko izvodi njihovo mnoštvo po broju i svakoga zaziva imenom. Po veličini svoje moći i snazi svoje sile nijedan ne izostaje. On daje snagu umornome i krijepi nemoćnoga. Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj. Ja te krijepim i pomažem ti, podupirem te desnicom pravde svoje. Jer ja sam Gospod, Bog tvoj, koji drži desnicu tvoju i govori ti: Ne boj se, ja ti pomažem.
126:4.7 (1392.5) „Vi ste mi svjedoci, riječ je Gospodnja, i moj sluga kojega sam izabrao, da biste znali i vjerovali mi te razumjeli da sam ja Vječni. Ja, ja sam Gospod, i osim mene nema spasitelja.”
126:4.8 (1392.6) I kad je završio, sjeo je, dok su se ljudi vratili svojim kućama razmišljajući o riječima koje im je tako dostojanstveno pročitao. Njegovi ga sumještani nikada nisu vidjeli tako veličanstveno svečanog; nikada nisu čuli njegov glas tako ozbiljan i tako iskren; nikada ga nisu vidjeli tako muževnog i odlučnog, tako autoritativnog.
126:4.9 (1392.7) Toga subotnjeg poslijepodneva Isus se s Jakovom popeo na nazaretski brežuljak i, po povratku kući, ugljenom ispisao Deset zapovijedi na dvije glatke ploče na grčkom jeziku. Marta je kasnije te ploče obojila i ukrasila, te su dugo visjele na zidu iznad Jakovljeva malog radnog stola.
5. FINANCIJSKA BORBA
126:5.1 (1392.8) Isus i njegova obitelj postupno su se vratili jednostavnijem načinu života iz ranijih godina. Njihova odjeća, pa čak i hrana, postajale su sve skromnije. Imali su dosta mlijeka, maslaca i sira. U sezoni su uživali u plodovima svoga vrta, ali svaki je novi mjesec zahtijevao sve veću štedljivost. Doručkovali su vrlo jednostavno; najbolju su hranu čuvali za večernji obrok. No među tadašnjim Židovima nedostatak bogatstva nije značio niži društveni položaj.
126:5.2 (1392.9) Ovaj je mladić već gotovo u potpunosti razumio način života ljudi svoga vremena. Koliko je dobro poznavao život u domu, na polju i u radionici vidi se iz njegovih kasnijih učenja, koja tako obilno svjedoče o njegovu bliskom dodiru sa svim vidovima ljudskog iskustva.
126:5.3 (1392.10) Nazaretski hazan i dalje se čvrsto držao uvjerenja da će Isus postati veliki učitelj, vjerojatno nasljednik znamenitog Gamaliela u Jeruzalemu.
126:5.4 (1393.1) Činilo se da su svi Isusovi planovi za budućnost bili osujećeni. Kako su stvari tada stajale, budućnost nije izgledala nimalo svijetlo. No on nije posustao niti se obeshrabrio. Nastavio je živjeti iz dana u dan, dobro obavljajući dužnosti sadašnjeg trenutka i vjerno izvršavajući neposredne odgovornosti svoga životnog položaja. Isusov život vječna je utjeha svim razočaranim idealistima.
126:5.5 (1393.2) Zarada običnog nadničarskog tesara postupno se smanjivala. Pred kraj te godine Isus je, radeći od ranog jutra do kasne večeri, mogao zaraditi tek oko dvadeset i pet centi na dan. Iduće su godine jedva uspijevali podmirivati građanske poreze, a da se i ne spominju sinagoški nameti i hramski porez od pola šekela. Tijekom te godine ubirač poreza pokušao je izvući dodatni novac od Isusa, čak mu zaprijetivši da će mu oduzeti harfu.
126:5.6 (1393.3) Bojeći se da bi ubirači poreza mogli otkriti i zaplijeniti svoju kopiju grčkih Spisa, Isus ju je na svoj petnaesti rođendan darovao knjižnici nazaretske sinagoge kao dar Gospodu kojim je obilježio ulazak u zrelu dob.
126:5.7 (1393.4) Veliki šok njegove petnaeste godine uslijedio je kada je Isus otišao u Seforis kako bi čuo Herodovu odluku o žalbi podnesenoj u sporu oko iznosa novca koji je Josipu navodno pripadao u trenutku njegove iznenadne smrti. Isus i Marija nadali su se primitku znatne svote, dok im je rizničar u Seforisu nudio tek bijedan iznos. Josipova braća uložila su žalbu samom Herodu, i sada je Isus stajao u palači slušajući kako Herod proglašava da njegovu ocu u trenutku smrti nije dugovan nikakav novac. Zbog te nepravedne presude Isus više nikada nije vjerovao Herodu Antipi. Nije stoga čudno što ga je jednom prilikom nazvao „tom lisicom”.
126:5.8 (1393.5) Isusova vezanost za tesarsku klupu tijekom ove i narednih godina lišila ga je prilike da se druži s karavanskim putnicima. Njegov je ujak preuzeo opskrbnu radionicu, a Isus je radio isključivo u kućnoj radionici, gdje je bio pri ruci da pomaže Mariji u brizi za obitelj. U to je vrijeme počeo slati Jakova do karavanske stanice da prikupi vijesti o događajima u svijetu, nastojeći tako ostati u doticaju s najnovijim vijestima.
126:5.9 (1393.6) Dok je sazrijevao u čovjeka, prolazio je kroz sve one sukobe i nedoumice kroz koje prolaze prosječni mladi ljudi svih vremena. A zahtjevno iskustvo uzdržavanja obitelji bilo je sigurna zaštita od prepuštanja besposlenom razmišljanju i pretjeranog odavanja mističnim sklonostima.
126:5.10 (1393.7) Te je godine Isus unajmio poveći komad zemlje sjeverno od njihove kuće i podijelio ga na obiteljske vrtove. Svako od starije djece dobilo je svoj vrt te su se gorljivo natjecali u svojim vrtlarskim nastojanjima. Njihov je najstariji brat tijekom sezone uzgoja povrća svakoga dana provodio neko vrijeme s njima u vrtu. Radeći sa svojom mlađom braćom i sestrama, Isus je često poželio da svi zajedno žive na seoskom imanju, gdje bi mogli uživati slobodu nesputanog života. No nisu odrastali na selu, a Isus je, premda idealist, bio i izrazito praktičan mladić. Razborito i odlučno suočavao se sa životom onakvim kakav jest te činio sve što je bilo u njegovoj moći da sebe i svoju obitelj prilagodi stvarnosti njihova položaja i da uskladi njihove životne okolnosti s najvećim mogućim ostvarenjem njihovih osobnih i zajedničkih težnji.
126:5.11 (1393.8) Jedno je vrijeme Isus gajio nadu da će uspjeti prikupiti dovoljno novca za kupnju malog seoskog imanja, pod uvjetom da uspiju naplatiti znatnu svotu koju su dugovali njegovu ocu za radove na Herodovoj palači. Ozbiljno je razmišljao o tom planu da preseli obitelj na selo. No kada je Herod odbio isplatiti ijedan dio novca koji je pripadao Josipu, morali su odustati od sna o vlastitom domu na selu. Ipak su uspijevali u velikoj mjeri uživati u iskustvu seoskog života jer su, uz golubove, imali tri krave, četiri ovce, jato kokoši, magarca i psa. Čak su i najmlađa djeca imala svoje redovite dužnosti u dobro uređenom kućanstvu koji je ove nazaretske obitelji.
126:5.12 (1394.1) Po završetku svoje petnaeste godine Isus je prošao kroz ono opasno i teško razdoblje ljudskog života, prijelazno vrijeme između bezbrižnijih godina djetinjstva i svijesti o približavanju zrele dobi sa svim njezinim povećanim odgovornostima i mogućnostima za stjecanje dubljeg iskustva u izgradnji plemenitog karaktera. Razdoblje tjelesnog i umnog rasta bilo je završeno, a sada je započinjala prava životna staza ovog mladića iz Nazareta.