Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 125 : ISUS U JERUZALEMU
Sekcije
POGLAVLJE 125 : ISUS U JERUZALEMU
125:0.1 (1377.1) NITI JEDAN događaj iz cijelog Isusovog sadržajnog života nije bio uzbudljiviji i u ljudskom smislu dirljiviji od ovog, po njegovom sjećanju, prvog posjeta Jeruzalemu. Naročito ga je dojmilo njegovo sudjelovanje u raspravama u hramu i ovaj mu je događaj dugo ostao u sjećanju kao veliko iskustvo njegova kasnijeg djetinjstva i rane mladosti. Bila je to prva prilika da uživa u nekoliko dana samostalnog življenja, u radosti nesmetanih odlazaka i dolazaka bez nadzora i ograničenja. Ovo kratko razdoblje samostalnog življenja tijekom tjedna nakon Pashe pružilo mu je prvu potpunu slobodu od odgovornosti. I prošlo je mnogo godina prije nego što je ponovno doživio takvo razdoblje slobode od svakog osjećaja odgovornosti, makar i nakratko.
125:0.2 (1377.2) Žene su rijetko odlazile na proslavu Pashe u Jeruzalem; nisu bile dužne prisustvovati. Isus je, međutim, gotovo odbio poći osim ako mu se pridruži njegova majka. A kad je njegova majka odlučila poći, za njom su pošle i mnoge druge nazaretske žene, tako da je ova skupina hodočasnika imala najveći broj žena u odnosu na muškarce koji je ikada putovao na Pashu iz Nazareta. Putujući prema Jeruzalemu pjevali su stotrideseti psalam.
125:0.3 (1377.3) Od trenutka kad su napustili Nazaret, pa sve dok nisu stigli na vrh Maslinske gore, Isus je bio prožet neprestanim osjećajem napetog iščekivanja. Tijekom cijelog svog radosnog djetinjstva, s poštovanjem je slušao o Jeruzalemu i njegovom hramu; sada je to sve imao priliku vidjeti u stvarnosti. Gledan s Maslinske gore i pod njegovim budnim okom, hram je bio sve što je Isus očekivao i mnogo više od toga; ali po ulasku u njegove svete portale, doživio je početak velikog razočaranja.
125:0.4 (1377.4) U pratnji svojih roditelja, Isus je prošao kroz hramske prostore da se pridruži skupini novih sinova zakona koji su trebali biti posvećeni kao građani Izraela. Bio je pomalo razočaran općim držanjem hramskog mnoštva, ali je doživio svoj prvi veliki šok kad se njegova majka oprostila od njih i otišla prema galeriji za žene. Isus nikada nije ni pomislio da ga njegova majka neće pratiti na ceremonije posvećenja i bio je duboko ogorčen što je bila izložena tako nepravednoj diskriminaciji. Iako je snažno negodovao zbog toga, osim nekoliko prigovora upućenih ocu nije rekao ništa. Ali je mnogo razmišljao, i to vrlo duboko, kao što će pokazati njegova pitanja književnicima i učiteljima tjedan dana kasnije.
125:0.5 (1377.5) Prošao je kroz rituale posvećenja, ali je bio duboko razočaran njihovom površnom i rutinskom prirodom. Oni nisu imali osobni interes koji je karakterizirao ceremonije nazaretske sinagoge. Isus se vratio da se pozdravi s majkom, dok se spremao pratiti oca u svojoj prvoj posjeti različitim dijelovima hrama - dvorovima, galerijama i hodnicima. U hramu se moglo smjestiti preko dvije stotine tisuća štovatelja, i dok je Isusov um bio snažno impresioniran veličinom ovih građevina - u usporedbi sa svim što je do tada imao prilike vidjeti - on je više bio zaintrigiran razmišljanjem o duhovnom značaju ceremonija i pratećeg štovanja.
125:0.6 (1378.1) Iako su mnogi hramski rituali ostavili dirljiv dojam na njegov osjećaj za ljepotu i simboličnost, Isus je uvijek ostajao razočaran objašnjenjima svojih roditelja na njegova mnogobrojna i prodorna pitanja o stvarnom značenju tih ceremonija. Jednostavno nije mogao prihvatiti tumačenja bogoslužja i religiozne odanosti koja su podrazumijevala vjerovanje u Božju srdžbu ili gnjev Svemogućega. Tijekom daljnje rasprave o tim pitanjima, nakon završetka posjeta hramu, kad je njegov otac počeo blago inzistirati da prihvati ortodoksna židovska vjerovanja, Isus se iznenada okrenuo prema svojim roditeljima i, gledajući molećivo u očeve oči, rekao: „Moj oče, to ne može biti istina — Otac na nebu ne može tako promatrati svoju zabludjelu djecu na zemlji. Nebeski Otac ne može voljeti svoju djecu manje nego što ti voliš mene. A ja dobro znam da, bez obzira kakvu bih ludost mogao učiniti, ti nikada nećeš na meni iskaliti svoj gnjev niti dati oduška svojoj srdžbi. Ako ti, moj zemaljski oče, posjeduješ takve ljudske odraze Božanstva, koliko više mora nebeski Otac biti ispunjen dobrotom i prepun milosrđa. Odbijam vjerovati da me moj Otac na nebu voli manje nego moj otac na zemlji.”
125:0.7 (1378.2) Kad su Josip i Marija čuli ove riječi svoga prvorođenog sina, zašutjeli su. I nikada više nisu pokušali promijeniti njegovo mišljenje o Božjoj ljubavi i milosrdnosti Oca na nebu.
1. ISUS RAZGLEDA HRAM
125:1.1 (1378.3) Kamo god je Isus pošao tijekom razgledanja hrama, bio je šokiran i zgrožen duhom nepoštovanja koji se posvuda očitovao. Smatrao je da je ponašanje okupljenog mnoštva nespojivo s njihovom prisutnošću u „kući njegova Oca“. No najveći šok svoje mladosti doživio je kad je s ocem ušao u nežidovski dio hrama, gdje su se neprestani žamor, glasni razgovori i psovke miješali s blejanjem ovaca i bukom koja je odavala prisutnost mjenjača novca, prodavača žrtvenih životinja i raznih drugih trgovaca.
125:1.2 (1378.4) Ali njegov osjećaj pristojnosti bio je najviše povrijeđen prizorom lakomislenih kurtizana koje su se šepurile ovim dijelom hrama, upravo onakvih našminkanih žena kakve je nedavno vidio tijekom posjeta Sefori. Ovo skrnavljenje hrama probudilo je sve njegovo mladenačko ogorčenje i nije oklijevao slobodno izraziti svoje mišljenje Josipu.
125:1.3 (1378.5) Isus se divio pobožnosti i bogoslužju hrama, ali je bio šokiran prizorom duhovne ružnoće koju je vidio na licima velikog broja nepromišljenih štovatelja.
125:1.4 (1378.6) Zatim su prešli u svećeničko dvorište smješteno ispod grebena ispred hrama, gdje je stajao žrtvenik, promatrajući klanje ogromnog broja životinja i ispiranje krvi s ruku svećenika koji su obavljali obredna klanja pokraj brončane fontane. Pločnik poprskan krvlju, okrvavljene ruke svećenika i glasovi životinja na umoru — sve je to bilo više nego što je ovaj mladi ljubitelj prirode mogao podnijeti. Od tog je užasnog prizora nazaretskom mladiću pozlilo; stisnuo je očevu ruku moleći da ga izvede odande. Dok su se vraćali kroz nežidovski dio hrama, čak su i grubi smijeh i prostačke šale koje su ondje čuli predstavljali olakšanje nakon prizora kojima su upravo svjedočili.
125:1.5 (1379.1) Josip je vidio da je njegovom sinu pozlilo od prizora hramskih obreda i mudro ga odveo da mu pokaže „Krasna vrata”, umjetničku kapiju izrađenu od korintske bronce. Ali Isusu je za prvi posjet hramu već bilo dosta dojmova. Otišli su po Mariju u gornje dvorište i cijeli sat šetali na otvorenom, dalje od gužve, razgledajući Asmonejsku palaču, Herodov veličanstveni dom i kulu rimskih stražara. Tijekom ove šetnje Josip je objasnio Isusu da je jedino žiteljima Jeruzalema bilo dopušteno prisustvovati svakodnevnim žrtvama u hramu, dok su žitelji Galileje dolazili u Jeruzalem samo tri puta godišnje radi sudjelovanja u hramskom bogoslužju: na Pashu, na Šavuot (sedam tjedana nakon Pashe) i na Blagdan sjenica u listopadu. Ove je blagdane ustanovio Mojsije. Zatim su razgovarali o dvama kasnije ustanovljenim blagdanima, Posvećenju i Purimu. Nakon toga vratili su se u svoje konačište i pripremili za proslavu Pashe.
2. ISUS I PASHA
125:2.1 (1379.2) Pet nazaretskih obitelji bile su gosti Šimunove obitelji u Betaniji tijekom proslave Pashe, a Šimun je za cijelu družinu kupio pashalno janje. Upravo je pokolj tolikih pashalnih janjaca tako snažno pogodio Isusa tijekom posjeta hramu. Prvotni je plan bio da Pashu blaguju s Marijinim rođacima, ali je Isus nagovorio svoje roditelje da prihvate poziv u Betaniju.
125:2.2 (1379.3) Te noći su se okupili da sudjeluju u pashalnim obredima, jedući pečeno meso s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem. Od Isusa, koji je bio novi sin zapovijedi, zatražili su da ispriča podrijetlo Pashe, što je on vrlo dobro učinio, ali je pritom pomalo uznemirio svoje roditelje brojnim primjedbama koje su blago odražavale dojmove što su ih na njegov mladenački, ali pronicavi um ostavili događaji koje je nedavno vidio i čuo. Bio je to početak sedmodnevnih obreda blagdana Pashe.
125:2.3 (1379.4) Već u toj ranoj dobi, premda o tome nije govorio svojim roditeljima, Isus je počeo razmišljati o slavljenju Pashe bez klanja janjaca. Bio je uvjeren da Otac na nebu nije odobravao ovaj prizor žrtvenog klanja i, kako su godine prolazile, postajao je sve odlučniji da jednoga dana uspostavi proslavu Pashe bez prolijevanja krvi.
125:2.4 (1379.5) Te noći Isus je vrlo malo spavao. Mučili su ga grozni snovi o klanju i patnji. Um mu je bio uznemiren, a srce rastrgano nedosljednostima i apsurdima teologije cijelog židovskog obrednog sustava. Njegovi roditelji također nisu mogli spavati. I oni su bili jako uznemireni događajima prethodnog dana. U svojim su srcima bili duboko uznemireni zbog mladićeva, prema njihovu mišljenju, čudnog i odlučnog stava. Marija je bila nervozno uznemirena tijekom prvog dijela noći, ali je Josip ostao miran, premda jednako zbunjen. Ustručavali su se iskreno razgovarati s mladićem o tim problemima, iako bi Isus rado razgovarao sa svojim roditeljima da su ga se usudili potaknuti na razgovor.
125:2.5 (1379.6) Službe održane u hramu narednog dana bile su Isusu prihvatljivije i uvelike su ublažile njegova neugodna sjećanja na prethodni dan. Sljedećeg jutra mladi Lazar poveo je Isusa u sustavno istraživanje Jeruzalema i njegove okolice. Prije nego što je dan završio, Isus je otkrio različita mjesta oko hrama na kojima su se održavali skupovi poučavanja te pitanja i rasprave; i osim nekoliko posjeta Svetinji nad svetinjama, gdje se sa strahopoštovanjem pitao što se zapravo krije iza vela razdvajanja, najveći je dio vremena provodio na tim učiteljskim skupovima.
125:2.6 (1380.1) Tijekom pashalnog tjedna Isus je zadržao svoje mjesto među novim sinovima zapovijedi, a to je značilo da je morao sjediti izvan ograde koja je odvajala sve one koji još nisu bili punopravni građani Izraela. Budući da je na taj način bio podsjećen na svoju mladost, suzdržavao se od postavljanja mnogih pitanja koja su navirala njegovim umom; barem se suzdržavao sve do završetka pashalnog slavlja, kad su ukinuta ograničenja nametnuta novoposvećenim mladićima.
125:2.7 (1380.2) U srijedu pashalnog tjedna Isusu je bilo dopušteno poći s Lazarom i prenoćiti u Betaniji. Te su večeri Lazar, Marta i Marija slušali kako Isus govori o vremenitim i vječnim, ljudskim i božanskim stvarima, i od te su ga noći svo troje voljeli kao da im je bio rođeni brat.
125:2.8 (1380.3) Pred kraj tjedna Isus je sve rjeđe viđao Lazara, jer mu nije bilo dopušteno prisustvovati čak ni vanjskom krugu hramskih rasprava, premda je mogao slušati neka javna predavanja koja su se održavala u vanjskim dvorištima. Lazar je bio iste dobi kao Isus, no mladići u Jeruzalemu rijetko su bili primani među posvećene sinove zakona prije navršene trinaeste godine.
125:2.9 (1380.4) Iznova i iznova, tijekom pashalnog tjedna, Isusovi roditelji zaticali su ga kako sjedi nasamo, s glavom u rukama, duboko zadubljen u misli. Nikada ga prije nisu vidjeli takvog i, ne shvaćajući koliko je bio zbunjen u umu i potresen u duhu iskustvima kroz koja je prolazio, bili su krajnje zbunjeni i nisu znali što učiniti. Radovali su se završetku pashalnog tjedna i jedva čekali da svog neobično promijenjenog sina sigurno vrate u Nazaret.
125:2.10 (1380.5) Iz dana u dan Isus je razmišljao o svojim problemima. Do kraja tjedna uspio je razriješiti mnoga pitanja; ali kad je došlo vrijeme za povratak u Nazaret, njegov je mladenački um još uvijek vrvio nedoumicama i bio opterećen mnoštvom neodgovorenih pitanja i neriješenih problema.
125:2.11 (1380.6) Prije nego što su napustili Jeruzalem, Josip i Marija su zajedno s Isusovim nazaretskim učiteljem dogovorili pojedinosti njegova povratka u Jeruzalem kad navrši petnaest godina, kako bi započeo dugotrajno školovanje na jednoj od najpoznatijih rabinskih akademija. Isus je pratio svoje roditelje i učitelja tijekom posjeta školi, ali su svi bili uznemireni kad su vidjeli koliko je ravnodušan prema svemu što su govorili i činili. Mariju su duboko pogodile njegove reakcije na posjet Jeruzalemu, dok je Josip bio veoma zbunjen mladićevim čudnim primjedbama i neobičnim ponašanjem.
125:2.12 (1380.7) Naposljetku, pashalni tjedan bio je veliki događaj u Isusovu životu. Uživao je u prilici da upozna veliki broj svojih vršnjaka, kandidata za posvećenje, i uspješno je iskoristio te susrete kako bi upoznao način na koji su ljudi živjeli u Mezopotamiji, Turkestanu i Partiji, kao i u dalekim zapadnim provincijama Rima. Već je bio prilično upoznat s načinom odrastanja mladih ljudi u Egiptu i drugim oblastima u blizini Palestine. U Jeruzalemu se ovom prilikom okupilo nekoliko tisuća mladića, a nazaretski je mladić iskoristio priliku da osobno upozna i podrobnije porazgovara s više od sto pedeset osoba. Posebno su ga zanimali oni koji su dolazili s Dalekog istoka i iz udaljenih zapadnih zemalja. Kao rezultat tih susreta počeo je gajiti želju da putuje svijetom kako bi upoznao način na koji različite skupine njegovih bližnjih zarađuju za život.
3. JOSIP I MARIJA NAPUŠTAJU JERUZALEM
125:3.1 (1381.1) Bilo je dogovoreno da se nazaretska skupina okupi u određenom dijelu hrama sredinom prijepodneva prvoga dana u tjednu po isteku blagdana Pashe. Tako su i učinili te krenuli natrag prema Nazaretu. Isus je otišao u hram slušati rasprave, dok su njegovi roditelji čekali svoje suputnike. Ubrzo se družina okupila i spremila za polazak, muškarci i žene u odvojenim skupinama, kao što je bio običaj pri putovanju na jeruzalemske blagdane. Isus je putovao u Jeruzalem u pratnji svoje majke i drugih žena. No, kako je sada bio posvećeni mladić, trebao je putovati natrag u Nazaret u društvu oca i drugih muškaraca. Ali kad je nazaretska skupina krenula prema Betaniji, Isus se nalazio u hramu, potpuno zaokupljen raspravom o anđelima, i posve je izgubio osjećaj za vrijeme i polazak svojih roditelja. Nije ni shvatio da je ostao u Jeruzalemu sve do podnevnog prekida hramskih rasprava.
125:3.2 (1381.2) Nazaretski putnici nisu primijetili da Isusa nema među njima jer je Marija pretpostavila da putuje s muškarcima, dok je Josip mislio da je sa ženama, vodeći magarca na kojem je Marija jahala. Tek kad su stigli u Jerihon, gdje su se spremali prenoćiti, postali su svjesni njegove odsutnosti. Nakon što su se raspitali među putnicima iz posljednje skupine koja je stigla u Jerihon i saznali da nitko od njih nije vidio njihova sina, počeli su razmišljati o tome što mu se moglo dogoditi, prisjećajući se njegovih brojnih neobičnih reakcija na događaje pashalnog tjedna, dok su jedno drugo blago korili što nisu provjerili da je bio s njima prije nego što su napustili Jeruzalem.
4. PRVI I DRUGI DAN U HRAMU
125:4.1 (1381.3) U međuvremenu, Isus je ostao u hramu tijekom poslijepodneva, slušajući rasprave i uživajući u mirnijoj i dostojanstvenijoj atmosferi, budući da se velika većina pashalnih hodočasnika već razišla. Na kraju poslijepodnevnih rasprava, u kojima nije osobno sudjelovao, Isus se uputio u Betaniju i stigao do Šimunove obitelji upravo kad su se spremali započeti večernji objed. Troje mladih bilo je presretno kad je ugledalo Isusa, koji je te noći ostao u Šimunovoj kući. Te večeri nije mnogo razgovarao i najveći dio vremena proveo je sam u vrtu, meditirajući.
125:4.2 (1381.4) Sutradan rano ujutro Isus je ustao i pošao u hram. Na obronku Maslinske gore zastao je i zaplakao nad prizorom koji se pružao njegovim očima — nad duhovno osiromašenim narodom, sputanim tradicijom, koji je živio pod prismotrom rimskih legija. Rano prijepodne stigao je u hram, odlučan da se uključi u rasprave. U međuvremenu su Josip i Marija također rano ustali s namjerom da se vrate u Jeruzalem. Najprije su požurili u dom svojih rođaka, gdje su odsjeli za vrijeme pashalnog tjedna, ali su ondje saznali da nitko nije vidio Isusa. Nakon što su cijeli dan tragali za njim, vratili su se da prenoće kod rođaka.
125:4.3 (1382.1) Tijekom druge rasprave Isus se odvažio postavljati pitanja i na izvanredan je način sudjelovao u raspravama, ali uvijek na način primjeren svojoj dobi. Njegova su izravna pitanja ponekad dovodila učene učitelje židovskog zakona u nepriliku, ali je pokazivao takav duh iskrenosti i poštenja, zajedno s tako očitom željom za znanjem, da mu je većina hramskih učitelja nastojala ukazati svaku pažnju. No kad se usudio dovesti u pitanje pravednost pogubljenja pijanog nežidova koji je tumarajući izvan dvorišta pogana nesvjesno ušao u zabranjeni i navodno sveti dio hrama, jedan od netrpeljivijih učitelja izgubio je strpljenje zbog mladićevih prikrivenih kritika te ga srdito upitao koliko ima godina. Isus je odgovorio: „Trinaest godina, osim još nešto više od četiri mjeseca.” „Onda”, uzvratio je sada već razljućeni učitelj, „zašto si ovdje kad još nisi sin zakona?” A kad je Isus objasnio da je za vrijeme Pashe primio posvećenje i da je završio školovanje u nazaretskim školama, učitelji su podrugljivo uzvratili uglas: „Mogli smo i znati; iz Nazareta je.” Ali starješina je inzistirao da Isus nije kriv ako su ga nazaretski upravitelji sinagoge proglasili završenim učenikom s dvanaest umjesto s trinaest godina; i premda je nekoliko njegovih kritičara ustalo i napustilo skup, odlučeno je da mladić može neometano nastaviti sudjelovati u hramskim raspravama kao učenik.
125:4.4 (1382.2) Kad je završio ovaj, njegov drugi dan u hramu, ponovno je otišao prenoćiti u Betaniju. I opet je izišao u vrt da se moli i meditira. Bilo je očito da mu je um bio zaokupljen teškim pitanjima.
5. TREĆI DAN U HRAMU
125:5.1 (1382.3) Trećeg dana koji je Isus proveo među književnicima i učiteljima u hramu okupio se veći broj znatiželjnika koji su čuli za ovog mladića iz Galileje i došli vidjeti kako jedan dječak dovodi mudrace Zakona u nepriliku. Šimun je također došao iz Betanije da vidi čime se mladić bavio. Tijekom cijelog tog dana Josip i Marija nastavili su svoju tjeskobnu potragu za Isusom i nekoliko puta ulazili u sam hram, ali im nije palo na pamet da ga potraže među skupinama koje su vodile rasprave, premda su jednom bili toliko blizu da su gotovo mogli čuti njegov zanosni glas.
125:5.2 (1382.4) Prije večeri, sva pozornost glavne skupine za raspravu u hramu bila je usredotočena na pitanja koja je postavljao Isus. Među njegovim mnogim pitanjima bila su i ova:
125:5.3 (1382.5) 1. Što se zapravo nalazi iza vela koji krije Svetinju nad svetinjama?
125:5.4 (1382.6) 2. Zašto u bogoštovlju majke u Izraelu moraju biti odvojene od muških vjernika?
125:5.5 (1382.7) 3. Ako je Bog Otac koji voli svoju djecu, čemu svo to klanje životinja da se stekne božanska naklonost — je li Mojsijev nauk pogrešno shvaćen?
125:5.6 (1382.8) 4. Ako je hram posvećen štovanju Oca na nebu, je li dosljedno dopuštati prisutnost onih koji se bave svjetovnom razmjenom i trgovinom?
125:5.7 (1382.9) 5. Hoće li očekivani Mesija postati zemaljski knez koji će sjesti na Davidovo prijestolje ili će djelovati kao svjetlo života u uspostavi duhovnog kraljevstva?
125:5.8 (1383.1) Tijekom cijelog dana oni koji su ga slušali divili su se tim pitanjima, a nitko nije bio više zadivljen od Šimuna. Više od četiri sata ovaj je nazaretski mladić zasipao židovske učitelje pitanjima koja su poticala na razmišljanje i preispitivanje vlastitog srca. Rijetko je komentirao primjedbe svojih starijih. Svoje je učenje prenosio pitanjima koja je postavljao. Vještim i suptilnim oblikovanjem pitanja istodobno je dovodio u pitanje njihova učenja i nagovještavao vlastita. U načinu na koji je postavljao pitanja postojala je privlačna kombinacija pronicljivosti i humora koja ga je činila dragim čak i onima kojima je njegova mladost pomalo smetala. U postavljanju tih prodornih pitanja uvijek je bio iznimno pravičan i obziran. Tog sadržajnog poslijepodneva u hramu pokazao je istu onu nesklonost da nepravedno iskoristi protivnika koja je obilježila cijelu njegovu kasniju javnu službu. Kao mladić, a kasnije i kao odrastao čovjek, činilo se da je bio potpuno lišen svake sebične želje da pobijedi u raspravi samo radi logičkog trijumfa nad svojim bližnjima; iznad svega zanimalo ga je jedno: navijestiti vječnu istinu i tako omogućiti potpunije otkrivenje vječnog Boga.
125:5.9 (1383.2) Kad je dan bio gotov, Šimun i Isus otišli su natrag u Betaniju. Većim dijelom puta išli su bez riječi. Isus je ponovo zastao na obronku Maslinske gore, ali ovaj put nije plakao promatrajući grad i njegov hram; samo je pognuo glavu u tihoj pobožnosti.
125:5.10 (1383.3) Poslije večere u Betaniji, ponovo se odbio pridružiti radosnom društvu, nego se umjesto toga povukao u vrt gdje je ostao dugo u noć, uzalud nastojeći pronaći jasan pristup problemu svog životnog poslanja i odlučiti kako da svojim duhovno zaslijepljenim zemljacima na najbolji način otkrije ljepšu predodžbu o nebeskom Ocu te ih tako oslobodi njihova strašnog robovanja zakonu, ritualima, obredima i ustajaloj tradiciji. No tražitelju istine još nije zasjalo jasno svjetlo.
6. ČETVRTI DAN U HRAMU
125:6.1 (1383.4) Isus je bio neobično zaboravan prema svojim zemaljskim roditeljima; čak i na doručku, kada je Lazareva majka primijetila da su njegovi roditelji već morali stići kući, činilo se da Isus nije bio svjestan da su morali biti ponešto zabrinuti njegovim izostankom.
125:6.2 (1383.5) Opet se uputio prema hramu, ali ovaj put nije zastao da meditira na obronku Maslinske gore. Tijekom jutarnjih rasprava mnogo se govorilo o Zakonu i Prorocima, a učitelji su bili zapanjeni Isusovim poznavanjem Pisma, na hebrejskom kao i na grčkom. No još više od njegova poznavanja istine iznenađivala ih je njegova mladost.
125:6.3 (1383.6) Na popodnevnoj raspravi jedva su počeli odgovarati na njegovo pitanje o svrsi molitve kada je starješina pozvao Isusa da sjedne pokraj njega i zamolio ga da iznese svoje stavove o molitvi i štovanju.
125:6.4 (1383.7) Noć prije Isusovi roditelji su čuli za ovog neobičnog mladića koji je tako vješto parirao tumačima Zakona, ali im ni jednog časa nije palo na pamet da je taj mladić njihov sin. Već su gotovo odlučili poći u Zaharijinu kuću jer su mislili da je Isus možda otišao onamo posjetiti Elizabetu i Ivana. Misleći da bi Zaharija mogao biti u hramu, svratili su tamo na putu prema Gradu Judinu. Dok su prolazili hramskim dvorištima, zamislite njihovo iznenađenje i čuđenje kad su prepoznali glas svog izgubljenog djeteta i ugledali ga kako sjedi među učiteljima hrama.
125:6.5 (1384.1) Josip je ostao bez riječi, ali je Marija napokon dala oduška svom dugo potiskivanom strahu i tjeskobi te je, požurivši prema mladiću koji je ustao da pozdravi svoje zapanjene roditelje, rekla: „Dijete moje, zašto si nam to učinio? Već više od tri dana tvoj otac i ja žalosno te tražimo. Što te spopalo da nas tako ostaviš?” Bio je to napet trenutak. Sve su oči bile uprte u Isusa da čuju što će reći. Njegov ga je otac prijekorno pogledao, ali nije rekao ni riječi.
125:6.6 (1384.2) Treba imati na umu da se Isusa već smatralo mladićem. Završio je redovno školovanje, bio priznat kao sin zakona i primio posvećenje kao građanin Izraela. Pa ipak, njegova ga je majka, pred svim okupljenima, više nego blago ukorila, i to usred najozbiljnijeg i najuzvišenijeg nastojanja njegova mladog života, čime je neslavno prekinula jednu od najvećih prilika koje su mu ikada bile pružene da djeluje kao učitelj istine, propovjednik pravednosti i objavitelj ljubavlju ispunjenog karaktera Oca na nebu.
125:6.7 (1384.3) Ali mladić je bio dorastao trenutku. Ako doista uzmete u obzir sve čimbenike koji su oblikovali ovu situaciju, lakše ćete dokučiti mudrost mladićeva odgovora na nenamjerni prijekor njegove majke. Nakon kratkog razmišljanja, Isus se obratio majci riječima: "Zašto ste me tako dugo tražili? Zar niste očekivali da ćete me naći u kući moga Oca, kad je došlo vrijeme da se počnem baviti poslom Oca svoga?"
125:6.8 (1384.4) Svi su bili začuđeni mladićevim načinom govora. U tišini su se svi povukli i ostavili ga da stoji nasamo sa svojim roditeljima. Nakon kraće stanke, mladić je razriješio nelagodu svih troje kad je tiho rekao: „Pođimo, roditelji moji, svi smo činili jedino ono što smo smatrali najboljim. Naš nebeski Otac odredio je da bude ovako; pođimo kući.”
125:6.9 (1384.5) U tišini su krenuli na put i stigli u Jerihon gdje su prenoćili. Zaustavili su se samo jednom — na obronku Maslinske gore — kad je mladić podigao štap i, drhteći od glave do pete pod navalom snažnih osjećaja, rekao: „O Jeruzaleme, Jeruzaleme, i narode njegov, kakvi ste robovi — podložni rimskom jarmu i žrtve vlastitih predaja — ali vratit ću se da očistim onaj hram i oslobodim svoj narod od ovog ropstva!”
125:6.10 (1384.6) Tijekom tri dana hoda do Nazareta, Isus nije puno govorio; niti su njegovi roditelji puno govorili u njegovoj prisutnosti. Doista nisu bili u stanju razumjeti ponašanje svog prvorođenog sina, ali su njegove riječi pohranjivali u svojim srcima, iako nisu mogli potpuno shvatiti njihovo značenje.
125:6.11 (1384.7) Kada su došli kući, Isus se kratko obratio svojim roditeljima, uvjeravajući ih u svoju privrženost i dajući im do znanja da se ne trebaju bojati kako će im svojim ponašanjem ponovno zadati takvu zabrinutost. Ovu je znamenitu izjavu zaključio riječima: „Iako moram vršiti volju Oca svojega na nebu, bit ću poslušan i svome ocu na zemlji. Čekat ću svoj čas.”
125:6.12 (1384.8) Iako je Isus u svom umu mnogo puta odbio pristati na dobronamjerna, ali pogrešno usmjerena nastojanja svojih roditelja da određuju tijek njegova razmišljanja ili plan njegova djelovanja na zemlji, ipak je, na svaki način koji je bio dosljedan njegovoj odanosti izvršenju volje njegova Rajskog Oca, dragovoljno se povinovao željama svoga zemaljskog oca i običajima svoje obitelji u tijelu. Čak i kad se nije mogao složiti, činio je sve da se prilagodi. Bio je pravi majstor u usklađivanju svoje predanosti dužnosti s obvezama obiteljske odanosti i društvene službe.
125:6.13 (1385.1) Josip je ostao zbunjen, ali je Marija, razmišljajući o tim događajima, nalazila utjehu te je naposljetku počela promatrati njegove riječi na Maslinskoj gori kao proročansku najavu mesijanskog poslanja svoga sina kao izbavitelja Izraela. S obnovljenom energijom posvetila se nastojanju da njegove misli usmjeri u domoljubne i nacionalističke tokove te je u tu svrhu pridobila pomoć svoga brata, Isusova omiljenog ujaka. Na svaki drugi mogući način Isusova se majka posvetila zadatku pripremanja svog prvorođenog sina da preuzme vodstvo onih koji će obnoviti Davidovo prijestolje i zauvijek zbaciti nežidovski jaram političkog ropstva.