Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 128 : ISUS KAO MLADI ČOVJEK
Sekcije
§ Uvod
§ 1. DVADESET I PRVA GODINA (15. GODINA PO. KR.)
§ 2. DVADESET I DRUGA GODINA (16. GODINA PO. KR.)
§ 3. DVADESET I TREĆA GODINA (17. GODINA PO. KR.)
§ 4. DOGAĐAJ U DAMASKU
§ 5. DVADESET I ČETVRTA GODINA (18. GODINA PO. KR.)
§ 6. DVADESET I PETA GODINA (19 GODINA PO. KR.)
§ 7. DVADESET I ŠESTA GODINA (20. GODINA PO. KR.)
POGLAVLJE 128 : ISUS KAO MLADI ČOVJEK
128:0.1 (1407.1) KAKO je Isus iz Nazareta zakoračio u rane godine svoje zrele dobi, živio je i nastavio živjeti normalnim i prosječnim ljudskim životom na zemlji. Isus je došao na svijet kao sva druga djeca; nije sudjelovao u odabiru svojih roditelja. Istina, odabrao je ovaj svijet kao mjesto svoga sedmog i posljednjeg darivanja, svoga utjelovljenja u obličju smrtnoga tijela, ali je inače na prirodan način došao na svijet, odrastao kao dijete ovoga svijeta, noseći se s promjenjivim okolnostima svoje sredine, baš kao i drugi smrtnici na ovom i sličnim svjetovima.
128:0.2 (1407.2) Uvijek imajte na umu dvostruku svrhu Mihaelova darivanja na Urantiji:
128:0.3 (1407.3) 1. Da stekne iskustvo življenja punim životom ljudskog bića u smrtnom tijelu i da dovrši svoju suverenu vlast u Nebadonu.
128:0.4 (1407.4) 2. Da objavi Oca Svih smrtnim stanovnicima svjetova vremena i prostora te da ih još djelotvornije povede prema boljem razumijevanju Oca Svih.
128:0.5 (1407.5) Sve druge dobrobiti za stvorenja i prednosti za svemir bile su sporedne i podređene ovim glavnim ciljevima njegova smrtnog darivanja.
1. DVADESET I PRVA GODINA (15. GODINA PO. KR.)
128:1.1 (1407.4) Ulaskom u zrelu dob, Isus se ozbiljno i s punom samosviješću prihvatio zadaće da ovlada iskustvom potpunog upoznavanja života najnižeg reda svojih inteligentnih bića, čime je konačno i potpuno stekao pravo na bezuvjetnu vlast nad svemirom koji je sam stvorio. Prihvatio se tog golemog zadatka potpuno svjestan svoje dvojne prirode. No, te je dvije prirode već bio djelotvorno sjedinio u jednu — Isusa iz Nazareta.
128:1.2 (1407.5) Jošua ben Josip dobro je znao da je čovjek, smrtni čovjek rođen od žene. To se očitovalo već u prvom naslovu koji je odabrao — Sinu Čovječjem. Bio je istinski dionik tijela i krvi i čak i danas, dok kao suvereni vladar upravlja sudbinama jednog svemira, među svojim brojnim zasluženo stečenim naslovima još uvijek nosi i naslov Sina Čovječjeg. Doslovna je istina da je stvaralačka Riječ — Sin Stvoritelj Oca Svih — „postala tijelom i nastanila se kao čovjek na svijetu Urantiji.” Radio je, umarao se, odmarao i spavao. Gladovao je i utaživao glad hranom; žeđao je i gasio žeđ vodom. Iskusio je čitav raspon ljudskih osjećaja i emocija; bio je „u svemu iskušan, kao i vi”, te je patio i umro.
128:1.3 (1407.6) Stjecao je znanje, prikupljao iskustvo i sjedinjavao ih u mudrost, baš kao i drugi smrtnici ovoga svijeta. Sve do svoga krštenja nije se služio nikakvom nadnaravnom moći. Nije se koristio ničim što nije bilo dio ljudskog nasljeđa koje je posjedovao kao sin Josipa i Marije.
128:1.4 (1408.1) Što se tiče obilježja svoje predljudske egzistencije, odrekao ih se. Prije početka svog javnog djelovanja njegovo je poznavanje ljudi i događaja bilo podvrgnuto samonametnutim ograničenjima. Bio je pravi čovjek među ljudima.
128:1.5 (1408.2) Zauvijek ostaje veličanstvena istina: „Imamo velikog vladara koji može suosjećati s našim slabostima. Imamo Suverenog Vladara koji je u svemu bio iskušan kao i mi, a ipak bez grijeha.” Budući da je i sam patio, prolazeći kušnje i iskušenja, u izobilju je kadar razumjeti i služiti onima koji su zbunjeni i ojađeni.
128:1.6 (1408.3) Nazaretski tesar sada je u potpunosti shvaćao narav poslanja koje je bilo pred njim, ali je odlučio da njegov ljudski život teče svojim prirodnim tijekom. I u nekim je od tih stvari doista primjer svojim smrtnim stvorenjima, kao što je zapisano: „Neka u vama bude isti um koji je bio i u Kristu Isusu, koji, premda božanske naravi, nije smatrao da se jednakosti s Bogom treba grčevito držati. Ali je sam sebe učinio neznatnim i, uzevši obličje stvorenja, rodio se na priliku ljudima. I budući da se našao u obličju čovjeka, ponizio se i postao poslušan do smrti, i to smrti na križu.”
128:1.7 (1408.4) On je živio svoj smrtni život kao što ga mogu živjeti i svi drugi pripadnici ljudske obitelji, kao onaj „koji je za života tako često uznosio molitve i prošnje, čak i sa snažnim osjećajima i suzama, Onomu koji je mogao izbaviti od svakoga zla, a njegove su molitve bile uslišane jer je vjerovao.” Zato je u svakom pogledu morao postati sličan svojoj braći kako bi mogao biti njihov milosrdan i suosjećajan vladar.
128:1.8 (1408.5) On nikada nije sumnjao u svoju ljudsku prirodu; ona je bila samorazumljiva i uvijek prisutna u njegovoj svijesti. No kad je riječ o njegovoj božanskoj prirodi, uvijek je bilo mjesta sumnji i nagađanjima; barem je tako bilo sve do njegova krštenja. Spoznaja vlastite božanskosti bila je spora i, s ljudskog gledišta, predstavljala je prirodno evolucijsko otkrivenje. To otkrivenje i spoznaja vlastite božanske prirode započeli su u Jeruzalemu, kad još nije bio navršio trinaest godina, prvim nadnaravnim događajem njegova ljudskog života. A taj proces spoznaje vlastite božanske prirode dovršen je tijekom njegova drugog nadnaravnog iskustva u tijelu, prigodom njegova krštenja od Ivana na Jordanu, događaja koji je označio početak njegove javne službe i učiteljskog rada.
128:1.9 (1408.6) Između ova dva nebeska posjeta — jednoga u njegovoj trinaestoj godini, a drugoga prilikom njegova krštenja — u životu ovog utjelovljenog Sina Stvoritelja nije se dogodilo ništa nadnaravno ni nadljudsko. Pa ipak, betlehemsko djetešce, nazaretski dječak, mladić i naposljetku čovjek bio je uistinu utjelovljeni Stvoritelj jednog svemira; ali nikada nije upotrijebio ni djelić te moći niti se, osim vodstvom svog serafina čuvara, služio smjernicama nebeskih ličnosti u življenju svog ljudskog života sve do dana kada ga je Ivan krstio. A mi koji tako svjedočimo znamo o čemu govorimo.
128:1.10 (1408.7) Pa ipak, tijekom svih tih godina života u tijelu, on je doista bio božanski. Uistinu je bio Sin Stvoritelj Rajskog Oca. Nakon što je započeo svoju javnu službu, po tehničkom dovršenju svog čisto smrtnog iskustva stjecanja suverenosti, nije oklijevao javno priznati da je Sin Božji. Nije oklijevao izjaviti: „Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak, Prvi i Posljednji.” U kasnijim godinama nije se protivio kada su ga nazivali Gospodinom Slave, Vladarom Svemira, Gospodinom Bogom svega stvorenja, Svecem Izraelovim, Gospodom sviju, našim Gospodom i našim Bogom, Bogom s nama, Onim čije je ime iznad svakoga imena i na svim svjetovima, Svemogućnošću jednog svemira, Umom Svemira ovog stvaranja, Onim u kojem su skrivena sva blaga mudrosti i znanja, Puninom Onoga koji ispunja sve, vječnom Riječju vječnoga Boga, Onim koji bijaše prije svega i u kojem sve ima svoje postojanje, Stvoriteljem neba i zemlje, Održavateljem jednog svemira, Sucem cijele zemlje, Darovateljem vječnog života, Istinskim Pastirom, Izbaviteljem svjetova i Predvodnikom našega spasenja.
128:1.11 (1409.1) Nikada nije prigovorio nijednom od ovih naslova nakon što su mu bili pripisani poslije izlaska iz njegova čisto ljudskog života i tijekom kasnijih godina njegove samosvjesne službe božanstva u čovječanstvu, radi čovječanstva i za čovječanstvo, na ovom i svim drugim svjetovima. Isus se usprotivio samo jednom naslovu. Kada su ga jednom nazvali Emanuelom, jednostavno je odgovorio: „Ne ja, to je moj stariji brat.”
128:1.12 (1409.2) Uvijek, čak i nakon što je ušao u viši zemaljski život, Isus je ostao pokorno podložan volji Oca na nebu.
128:1.13 (1409.3) Nakon krštenja nije nimalo oklijevao dopustiti svojim iskrenim vjernicima i zahvalnim sljedbenicima da mu iskazuju štovanje. Čak i dok se borio sa siromaštvom i vlastitim rukama pribavljao sredstva za uzdržavanje svoje obitelji, sve je više postajao svjestan da je Sin Božji; znao je da je Stvoritelj nebesa i upravo ove zemlje na kojoj je živio svoj ljudski život. A mnoštva nebeskih bića diljem velikog i budnog svemira također su znala da je ovaj čovjek iz Nazareta njihov ljubljeni Vladar i Otac Stvoritelj. Tijekom tih godina duboka je napetost prožimala cijeli Nebadon; sve su nebeske oči bile neprestano uprte u Urantiju — u Palestinu.
128:1.14 (1409.4) Ove je godine Isus sa svojim bratom Josipom otišao u Jeruzalem na proslavu Pashe. Kako je već bio poveo Jakova u Hram na posvećenje, smatrao je svojom dužnošću učiniti isto i s Josipom. Isus nikada nije pokazivao ni najmanju pristranost prema članovima svoje obitelji. S Josipom je otišao u Jeruzalem uobičajenim putem kroz dolinu Jordana, ali se u Nazaret vratio istočnom stranom Jordana preko Amatusa. Putujući dolinom Jordana, pripovijedao je Josipu židovsku povijest, a na povratku mu je govorio o predajama vezanim uz plemena Rubena, Gada i Gileada, za koja se vjerovalo da su nekoć živjela u tim krajevima istočno od rijeke.
128:1.15 (1409.5) Josip je Isusu postavio mnoga pitanja o njegovu životnom poslanju, ali je na većinu njih Isus samo odgovorio: „Moj čas još nije došao.” Ipak, tijekom tih prisnih razgovora Isus je izrekao mnoge misli kojih se Josip prisjećao tijekom burnih događaja kasnijih godina. Isus je ovu Pashu proveo s Josipom i svoja tri prijatelja u Betaniji, kao što je imao običaj činiti kada bi dolazio u Jeruzalem na ove blagdanske svečanosti.
2. DVADESET I DRUGA GODINA (16. GODINA PO. KR.)
128:2.1 (1409.6) Bila je to još jedna od godina tijekom kojih su se Isusova braća i sestre suočavali s kušnjama i nevoljama svojstvenima problemima i prilagodbama adolescencije. Isus je sada imao braću i sestre u dobi od sedam do osamnaest godina i bio je stalno zaokupljen pomažući im da se prilagode novim buđenjima njihova intelektualnog i emocionalnog života. Tako se i sam morao nositi s problemima adolescencije kako su se oni očitovali u životima njegove mlađe braće i sestara.
128:2.2 (1410.1) Ove je godine Šimun završio školovanje i počeo raditi s Jakovom, klesarom, Isusovim prijateljem iz dječačkih dana i uvijek spremnim zaštitnikom. Nakon nekoliko obiteljskih vijećanja odlučeno je da ne bi bilo mudro da se sva braća posvete tesarskom zanatu. Smatralo se da će, budu li se bavili različitim obrtima, biti u prilici preuzimati poslove izgradnje čitavih zgrada. Uostalom, nisu svi ni bili potpuno zaposleni, budući da su trojica već radila kao tesari s punim radnim vremenom.
128:2.3 (1410.2) Isus je ove godine nastavio raditi na dovršavanju kuća i izradi stolarije, ali je najveći dio vremena provodio u radionici na karavanskoj postaji. Jakov se počeo smjenjivati s njim u radu u radionici. Pred kraj godine, kada je u Nazaretu opala potražnja za tesarskim radom, Isus je ostavio Jakova u radionici na karavanskoj postaji, a Josipa za kućnim stolarskim stolom te otišao u Seforis raditi s jednim kovačem. Šest je mjeseci radio s metalom i stekao znatnu vještinu za nakovnjem.
128:2.4 (1410.3) Prije nego što je prihvatio novi posao u Seforisu, Isus je održao jedan od svojih redovitih obiteljskih sastanaka i svečano postavio Jakova, koji je upravo navršio osamnaest godina, za glavu obitelji. Obećao mu je svoju srdačnu potporu i punu suradnju te je od svakog člana obitelji ishodio svečano obećanje poslušnosti Jakovu. Od toga je dana Jakov preuzeo punu financijsku odgovornost za obitelj, a Isus mu je iz tjedna u tjedan predavao dio svoje zarade. Isus nikada više nije preuzeo uzde iz Jakovljevih ruku. Dok je radio u Seforisu, po potrebi se mogao svake večeri vraćati kući pješice, ali je namjerno ostajao ondje, navodeći vremenske prilike i druge razloge, dok mu je pravi cilj bio pružiti Jakovu i Josipu priliku da nauče nositi teret obiteljske odgovornosti. Tako je započeo polagani proces odvajanja svoje obitelji od sebe. Svake se subote vraćao u Nazaret, a ponekad i tijekom tjedna, kada je to bilo potrebno, kako bi se uvjerio da novi plan dobro funkcionira te da bi ponudio svoje savjete i korisne prijedloge.
128:2.5 (1410.4) Ovih šest mjeseci provedenih u Seforisu pružilo je Isusu novu priliku da se bolje upozna s nežidovskim pogledom na život. Radio je s nežidovima, živio među njima i na svaki se mogući način trudio pomno i temeljito proučiti njihove životne navike i način razmišljanja.
128:2.6 (1410.5) Moralna mjerila ovog grada Heroda Antipe bila su toliko niža čak i od onih u karavanskom gradu Nazaretu da Isusu, nakon šestomjesečnog boravka u Seforisu, nije dugo trebalo da nađe razlog za povratak u Nazaret. Skupina s kojom je radio upravo se spremala preuzeti javne radove u Seforisu i u novom gradu Tiberijadi, a Isus nije bio sklon imati ikakve veze s poslovima koji su se obavljali pod nadzorom Heroda Antipe. Bilo je i drugih razloga zbog kojih je, prema Isusovu mišljenju, bilo mudro vratiti se u Nazaret. Po povratku u radionicu na karavanskoj postaji više nije preuzeo osobno upravljanje obiteljskim poslovima. Radio je zajedno s Jakovom i, koliko god je to bilo moguće, dopuštao mu da i dalje nadzire kućanstvo. Jakovljevo upravljanje obiteljskim izdacima i vođenje kućnog proračuna ostali su nepromijenjeni.
128:2.7 (1410.6) Upravo je takvim mudrim i pomnim planiranjem Isus stvarao preduvjete za svoje konačno povlačenje iz aktivnog sudjelovanja u obiteljskim poslovima. Nakon što je Jakov dvije godine vodio obitelj — i pune dvije godine prije nego što će se oženiti — Josipu je povjereno raspolaganje obiteljskim sredstvima i opće upravljanje kućanstvom.
3. DVADESET I TREĆA GODINA (17. GODINA PO. KR.)
128:3.1 (1411.1) Financijski je pritisak ove godine donekle popustio jer su sada radila četvorica mladića. Marijam je dobro zarađivala prodajom mlijeka i maslaca, a Marta je postala vrsna tkalja. Već su otplatili više od trećine kupovne cijene karavanske radnje. Prilike su se toliko popravile da je Isus mogao uzeti tri tjedna odmora i povesti Šimuna u Jeruzalem na Pashu, što je bilo najdulje izbivanje od svakodnevnog rada koje si je mogao priuštiti od očeve smrti.
128:3.2 (1411.2) U Jeruzalem su putovali preko Dekapolisa, prolazeći kroz Pelu, Gerasu, Filadelfiju, Hešbon i Jerihon. U Nazaret su se vratili obalnim putem, preko Lide, Jope i Cezareje, a zatim oko gore Karmela preko Ptolemaide do Nazareta. Isus je ovom prilikom prilično dobro upoznao cijelu Palestinu sjeverno od šireg područja Jeruzalema.
128:3.3 (1411.3) Isus i Šimun su se u Filadelfiji upoznali s jednim trgovcem iz Damaska kojem su se dvojica nazaretskih mladića toliko svidjela da ih je pozvao da odsjednu kod njega u njegovu jeruzalemskom svratištu. Dok je Šimun prisustvovao hramskim obredima, Isus je velik dio vremena proveo u razgovoru s tim dobro obrazovanim i mnogo proputovanim čovjekom, upućenim u svjetska zbivanja. Ovaj je trgovac posjedovao više od četiri tisuće karavanskih deva i imao trgovačke interese diljem Rimskog svijeta; upravo se spremao na put u Rim. Predložio je Isusu da pođe s njim u Damask i uključi se u njegov posao uvoza istočnjačke robe, ali mu je Isus objasnio da se u to vrijeme nije osjećao slobodnim otići tako daleko od svoje obitelji. No na povratku u Nazaret mnogo je razmišljao o tim dalekim gradovima i još udaljenijim zemljama Dalekog zapada i Dalekog istoka, o kojima je toliko često slušao od putnika i vodiča karavana.
128:3.4 (1411.4) Šimun je silno uživao u svom posjetu Jeruzalemu. Tijekom pashalnog obreda posvećenja novih sinova zapovijedi bio je propisno primljen u zajednicu Izraela. Dok je Šimun sudjelovao u pashalnim svečanostima, Isus se kretao među mnoštvom posjetitelja i vodio mnoge zanimljive osobne razgovore s brojnim nežidovskim obraćenicima.
128:3.5 (1411.5) Od svih tih susreta možda se najviše ističe onaj s mladim Helenistom po imenu Stjepan. Ovaj je mladić prvi put došao u Jeruzalem i slučajno se susreo s Isusom u četvrtak poslijepodne tijekom pashalnog tjedna. Dok su zajedno šetali i razgledavali Hasmonejsku palaču, Isus je započeo ležeran razgovor koji je pobudio njihovo uzajamno zanimanje, te su proveli četiri sata razgovarajući o načinu života, istinskom Bogu i njegovu štovanju. Stjepana su Isusove riječi duboko dojmile i nikada ih nije zaboravio.
128:3.6 (1411.6) A bio je to isti onaj Stjepan koji je kasnije povjerovao u Isusova učenja i čija je smjelost u propovijedanju ovog ranog evanđelja navela razjarene Židove da ga kamenuju. Dio Stjepanove izvanredne odvažnosti u naviještanju njegova viđenja novog evanđelja bio je izravna posljedica ovog ranijeg razgovora s Isusom. Ali Stjepan nikada nije ni slutio da je onaj Galilejac s kojim je razgovarao prije nekih petnaest godina ista osoba koju je kasnije proglasio Spasiteljem svijeta i za koju će uskoro položiti svoj život, postavši tako prvi mučenik novonastajuće kršćanske vjere. Kad je Stjepan položio svoj život kao cijenu svojih napada na židovski hram i njegove tradicionalne običaje, u blizini je stajao čovjek po imenu Savao, građanin Tarza. Kad je Savao vidio kako je ovaj Grk spreman umrijeti za svoju vjeru, u njegovu su se srcu probudili osjećaji koji su ga naposljetku naveli da prigrli nauk za koji je Stjepan umro; kasnije je postao agresivni i neustrašivi Pavao, filozof i, ako ne jedini, onda svakako glavni utemeljitelj kršćanske religije.
128:3.7 (1412.1) U nedjelju nakon pashalnog tjedna, Šimun i Isus krenuli su natrag u Nazaret. Šimun nikada nije zaboravio ono što ga je Isus poučio tijekom ovog putovanja. Oduvijek je volio Isusa, ali je sada osjećao da je počeo upoznavati svoga oca i brata. Dok su putovali kroz zemlju i pripremali obroke uz put, vodili su mnoge prisne razgovore. Kući su stigli u četvrtak u podne, a Šimun je te večeri do kasno u noć svojoj obitelji prepričavao njihove doživljaje.
128:3.8 (1412.2) Mariju je silno uznemirilo Šimunovo izvješće da je Isus većinu vremena u Jeruzalemu provodio „družeći se sa strancima, osobito onima iz dalekih zemalja.” Isusova obitelj nikada nije mogla shvatiti njegovo veliko zanimanje za ljude, njegovu potrebu da s njima razgovara, da upozna njihov način života i da sazna o čemu razmišljaju.
128:3.9 (1412.3) Sve se više nazaretska obitelj zaokupljala svojim neposrednim ljudskim problemima; Isusovo se buduće poslanje rijetko spominjalo, a još je rjeđe on sam govorio o svojoj budućoj ulozi. Njegova je majka sve rjeđe mislila o njemu kao o obećanom djetetu. Polako je odustajala od pomisli da Isus treba ispuniti neku božansku misiju na zemlji, premda bi joj se s vremena na vrijeme vjera ponovno budila kad bi se sjetila Gabrijelova ukazanja prije njegova rođenja.
4. DOGAĐAJ U DAMASKU
128:4.1 (1412.4) Posljednja četiri mjeseca ove godine Isus je proveo u Damasku kao gost trgovca kojeg je upoznao u Filadelfiji na putu u Jeruzalem. Predstavnik ovog trgovca potražio je Isusa prolazeći kroz Nazaret i dopratio ga u Damask. Ovaj je trgovac, djelomice Židov, namjeravao izdvojiti iznimno veliku svotu novca za osnivanje škole religijske filozofije u Damasku. Planirao je stvoriti središte učenosti koje bi moglo nadmašiti Aleksandriju. Predlagao je da Isus odmah krene na dugo putovanje po svjetskim obrazovnim središtima kako bi se pripremio za vodstvo ovog novog pothvata. Bilo je to jedno od najvećih iskušenja s kojima se Isus suočio tijekom svoje čisto ljudske karijere.
128:4.2 (1412.5) Ovaj je trgovac nedugo zatim upoznao Isusa sa skupinom od dvanaest trgovaca i bankara koji su bili spremni financirati ovo planirano središte učenosti. Isus je pokazao veliko zanimanje za predloženu ustanovu i pomagao im u planiranju njezina ustroja, ali je uvijek izražavao bojazan da bi ga druge, neizrečene, ali preče obveze mogle spriječiti da prihvati vodstvo tako ambicioznog pothvata. Njegov budući dobročinitelj bio je uporan te je unosno zaposlio Isusa u svom domu na prevođenju nekih spisa, dok su on, njegova žena i njihovi sinovi i kćeri nastojali nagovoriti Isusa da prihvati ponuđenu čast. Ali Isus nije pristao. Dobro je znao da njegova misija na zemlji ne može biti poduprta ustanovama učenosti; znao je da se ni u najmanjoj mjeri ne smije obvezati da će ga voditi „vijeća ljudi”, ma kako dobronamjerna.
128:4.3 (1412.6) Onoga koga su odbacili jeruzalemski vjerski vođe, čak i nakon što je pokazao svoje vodstvo, trgovci i bankari Damaska prepoznali su i slavili kao velikog učitelja, i to u vrijeme kada je još bio tek nepoznati i neproslavljeni tesar iz Nazareta.
128:4.4 (1412.7) Nikada nije govorio o ovoj ponudi svojoj obitelji i kraj ove godine dočekao je u Nazaretu obavljajući svoje svakodnevne dužnosti, kao da nikada nije bio izložen iskušenju laskavih ponuda svojih prijatelja iz Damaska. Ni ljudi iz Damaska nikada nisu povezali kasnijeg stanovnika Kafarnauma, koji je uzdrmao cijelo židovstvo, s nekadašnjim tesarom iz Nazareta koji se usudio odbiti čast koju mu je moglo osigurati njihovo združeno bogatstvo.
128:4.5 (1413.1) Isus je vrlo svjesno i domišljato nastojao razdvojiti različite epizode svoga života, tako da se u očima svijeta nikada ne bi povezale kao djela jedne te iste osobe. U kasnijim je godinama mnogo puta slušao priču o neobičnom Galilejcu koji je odbio priliku da u Damasku osnuje školu koja bi se mogla natjecati s Aleksandrijom.
128:4.6 (1413.2) Jedan od razloga zbog kojih je Isus nastojao razdvojiti različite događaje svog zemaljskog života bio je spriječiti stvaranje tako mnogostrane i spektakularne životne karijere koja bi buduće naraštaje mogla navesti da više štuju učitelja nego da slijede istinu koju je živio i naučavao. Isus nije želio iza sebe ostaviti takav zapis ljudskih postignuća koji bi pozornost odvraćao od njegovih učenja. Vrlo je rano uvidio da će njegovi sljedbenici biti skloni stvoriti religiju o njemu koja bi mogla postati suparnicom evanđelja kraljevstva koje je namjeravao naviještati svijetu. Zato je tijekom cijele svoje znamenite životne karijere dosljedno nastojao potisnuti sve ono za što je mislio da bi moglo poslužiti ovoj prirodnoj ljudskoj sklonosti da se uzdiže učitelja umjesto da se naviješta njegovo učenje.
128:4.7 (1413.3) Isti taj motiv objašnjava i zašto je dopuštao da ga tijekom različitih razdoblja njegova zemaljskog života poznaju pod različitim imenima. Također nije želio vršiti nikakav pretjeran utjecaj na svoju obitelj ili druge ljude koji bi ih naveo da povjeruju u njega protivno vlastitim iskrenim uvjerenjima. Uvijek je odbijao nepošteno ili nepravedno iskorištavati ljudski um. Nije želio da ljudi vjeruju u njega ako njihova srca nisu bila otvorena duhovnim stvarnostima koje je objavio svojim učenjima.
128:4.8 (1413.4) Do kraja ove godine život u nazaretskom domu odvijao se prilično skladno. Djeca su odrastala, a Marija se sve više navikavala na Isusovu odsutnost od kuće. On je i dalje predavao svoju zaradu Jakovu za uzdržavanje obitelji, zadržavajući tek manji dio za svoje neposredne osobne potrebe.
128:4.9 (1413.5) Kako su godine prolazile, bilo je sve teže uvidjeti da je ovaj čovjek bio Sin Božji na zemlji. Činilo se da je bio sasvim poput drugih ljudi ovoga svijeta, tek još jedan čovjek među ljudima. A Otac na nebu odredio je da se darivanje odvija upravo na taj način.
5. DVADESET I ČETVRTA GODINA (18. GODINA PO. KR.)
128:5.1 (1413.6) Bila je to prva godina u kojoj je Isus bio razmjerno oslobođen obiteljskih odgovornosti. Jakov je vrlo uspješno upravljao kućanstvom uz Isusove savjete i financijsku pomoć.
128:5.2 (1413.7) Tjedan dana nakon Pashe ove godine u Nazaret je došao jedan mladić iz Aleksandrije kako bi dogovorio susret između Isusa i skupine aleksandrijskih Židova kasnije tijekom godine na palestinskoj obali. Susret je bio zakazan za sredinu lipnja, pa je Isus otišao u Cezareju kako bi se sastao s petoricom uglednih aleksandrijskih Židova koji su ga usrdno molili da se nastani u njihovu gradu kao vjerski učitelj, nudeći mu za početak mjesto pomoćnika hazana u njihovoj glavnoj sinagogi.
128:5.3 (1414.1) Predstavnici ovog odbora objasnili su Isusu da je Aleksandriji bilo suđeno postati svjetskim središtem židovske kulture; da je helenistički smjer razvoja židovstva već uvelike nadmašio babilonsku školu mišljenja. Podsjetili su ga na zlokobne nagovještaje pobune u Jeruzalemu i diljem Palestine te ga uvjeravali da bi svaki ustanak palestinskih Židova bio ravan nacionalnom samoubojstvu; da bi željezna ruka Rima ugušila pobunu za tri mjeseca; da bi Jeruzalem bio razoren, a hram srušen, tako da ne bi ostao ni kamen na kamenu.
128:5.4 (1414.2) Isus je saslušao sve što su mu imali reći, zahvalio im na ukazanom povjerenju i, odbijajući otići u Aleksandriju, u biti rekao: „Moj čas još nije došao.” Bili su zatečeni njegovom prividnom ravnodušnošću prema časti koju su mu željeli iskazati. Prije rastanka uručili su mu kesu s novcem kao znak poštovanja njegovih aleksandrijskih prijatelja i kao naknadu za vrijeme i trošak njegova dolaska u Cezareju radi razgovora s njima. Ali i taj je novac odbio, rekavši: „Kuća Josipova nikada nije primala milostinju i ne možemo jesti tuđi kruh dok ja imam snažne ruke, a moja braća mogu raditi.”
128:5.5 (1414.3) Njegovi prijatelji iz Egipta otplovili su kući i u kasnijim godinama, kada su slušali glasine o kafarnaumskom brodograditelju koji je izazivao toliku pometnju u Palestini, malo je njih naslućivalo da je riječ o odraslom djetetu iz Betlehema i istom onom neobičnom Galilejcu koji je bez mnogo pompe odbio poziv da postane veliki učitelj u Aleksandriji.
128:5.6 (1414.4) Isus se vratio u Nazaret. Preostalih šest mjeseci ove godine bilo je najmirnije razdoblje cijele njegove karijere. Uživao je u ovom privremenom predahu od uobičajenog niza problema koje je trebalo rješavati i teškoća koje je trebalo svladavati. Mnogo je razgovarao sa svojim Ocem na nebu i postigao velik napredak u ovladavanju svojim ljudskim umom.
128:5.7 (1414.5) Ali ljudski poslovi na svjetovima vremena i prostora ne teku dugo bez poteškoća. U prosincu je Jakov nasamo razgovarao s Isusom i povjerio mu da je duboko zaljubljen u Estu, mladu djevojku iz Nazareta, te da bi se jednoga dana željeli vjenčati ako se to bude moglo urediti. Napomenuo je da će Josip uskoro navršiti osamnaest godina i da bi mu dobro došlo iskustvo privremenog preuzimanja dužnosti glave obitelji. Isus je pristao na Jakovljev brak dvije godine kasnije, pod uvjetom da tijekom tog vremena primjereno pripremi Josipa da preuzme upravljanje kućanstvom.
128:5.8 (1414.6) I tako su se počeli nizati novi događaji — ženidba je bila u zraku. Nakon što je Jakov dobio Isusovu suglasnost za sklapanje braka, Marijam je smogla hrabrosti da iznese vlastite planove svome bratu-ocu. Mladi klesar Jakov, nekadašnji Isusov samozvani zaštitnik, a sada poslovni suradnik Jakova i Josipa, već je dugo nastojao osvojiti Marijaminu ruku. Nakon što je Marijam iznijela svoje želje, Isus je zatražio da Jakov dođe k njemu sa službenom prošnjom i obećao svoj blagoslov njihovu braku čim se Marijam uvjeri da je Marta sposobna preuzeti dužnosti najstarije kćeri.
128:5.9 (1414.7) Kad je bio kod kuće, Isus je nastavio voditi večernju školu tri puta tjedno, često subotom čitati Sveta pisma u sinagogi, provoditi vrijeme sa svojom majkom, poučavati djecu i općenito se ponašati kao dostojan i cijenjen građanin Nazareta u zajednici Izraela.
6. DVADESET I PETA GODINA (19 GODINA PO. KR.)
128:6.1 (1415.1) Ova je godina započela tako što su svi članovi nazaretske obitelji bili dobrog zdravlja, a obilježilo ju je i završavanje redovitog školovanja sve djece, osim određenih dužnosti koje je Marta još trebala obaviti u odgoju Rute.
128:6.2 (1415.2) Isus je bio jedan od najkršnijih i najotmjenijih primjera muževnosti koji su se pojavili na zemlji još od Adamovih dana. Njegov tjelesni razvoj bio je izvanredan. Um mu je bio živahan, oštar i pronicav — u usporedbi s prosječnim umnim sposobnostima njegovih suvremenika dosegao je goleme razmjere — a njegov je duh doista bio ljudskobožanski.
128:6.3 (1415.3) Obiteljske su financije bile u najboljem stanju od gubitka Josipova imanja. Konačno su otplatili karavansku radnju; nikome više ništa nisu dugovali i prvi put nakon mnogo godina imali su nešto ušteđevine. Budući da je već poveo svu svoju drugu braću u Jeruzalem na njihovu prvu proslavu Pashe, Isus je odlučio povesti i Judu, koji je upravo završio sinagošku školu, na njegov prvi posjet hramu.
128:6.4 (1415.4) U Jeruzalem su otišli i vratili se istim putem, kroz Jordansku dolinu, jer se Isus pribojavao nevolja ako bi mlađeg brata poveo kroz Samariju. Juda je već u Nazaretu nekoliko puta upao u manje neprilike zbog svoje nagle naravi i izraženih domoljubnih osjećaja.
128:6.5 (1415.5) Stigli su u Jeruzalem i krenuli u svoj prvi posjet hramu — a sam prizor hrama ushitio je i dirnuo Judu do dubine duše — kad su slučajno naišli na Lazara iz Betanije. Dok je Isus razgovarao s Lazarom i dogovarao njihovu zajedničku proslavu Pashe, Juda je već svima počeo stvarati ozbiljne nevolje. U blizini je stajao rimski stražar koji je dobacio nekoliko neumjesnih primjedbi na račun jedne Židovke u prolazu. Juda je planuo od ogorčenja i nije dugo oklijevao glasno izraziti svoje negodovanje zbog takve nepristojnosti, tako da ga je vojnik mogao čuti. Rimski su legionari bili vrlo osjetljivi na sve što je imalo prizvuk židovskog nepoštovanja, pa je stražar smjesta uhitio Judu. To je za mladog rodoljuba bilo previše i prije nego što ga je Isus uspio opomenuti pogledom, Juda je već izlio bujicu dugo potiskivanih proturimskih osjećaja, čime je samo još više pogoršao ionako nezgodnu situaciju. Tako su Juda i Isus, koji je ostao uz njega, odmah bili odvedeni u vojni zatvor.
128:6.6 (1415.6) Isus je nastojao ishoditi da Juda bude ili odmah saslušan ili pušten na slobodu na vrijeme za večernju proslavu Pashe, ali bez uspjeha. Budući da je sljedeći dan u Jeruzalemu bio „sveti sabor”, čak se ni Rimljani nisu usuđivali podići optužbu protiv nekog Židova. Stoga je Juda ostao u pritvoru do jutra drugog dana nakon uhićenja, a Isus je ostao uz njega. Tako nisu bili prisutni u hramu na svečanosti primanja novih sinova zakona u puno građanstvo Izraela. Juda nije prošao kroz ovaj službeni obred još nekoliko godina, sve dok ponovno nije došao u Jeruzalem na Pashu u vezi sa svojim propagandnim radom u ime Revnitelja, domoljubne organizacije kojoj je pripadao i u kojoj je bio vrlo aktivan.
128:6.7 (1415.7) Jutro nakon njihova drugog dana u pritvoru Isus je izašao pred vojnog upravitelja da bi se zauzeo za Judu. Ispričavajući bratovu mladost i razborito se osvrćući na provokativnu narav događaja koji su doveli do njegova uhićenja, Isus je tako vješto iznio cijeli slučaj da je upravitelj na kraju izrazio mišljenje kako je mladi Židov možda ipak imao stanovito opravdanje za svoj nasilni ispad. Nakon što je upozorio Judu da se više ne upušta u takve nepromišljenosti, rekao je Isusu pri njihovu otpustu: „Bolje pripazite na tog mladića; mogao bi svima vama zadati mnogo nevolja.” I rimski je sudac govorio istinu. Juda je doista zadavao mnogo briga Isusu, i uvijek iste naravi — sukobi s građanskim vlastima izazvani njegovim nepromišljenim i nerazboritim domoljubnim ispadima.
128:6.8 (1416.1) Isus i Juda proveli su noć u Betaniji, objašnjavajući zašto nisu mogli doći na pashalnu večeru, a sljedećeg su dana krenuli prema Nazaretu. Isus nije rekao obitelji ništa o bratovu uhićenju u Jeruzalemu, ali je otprilike tri tjedna nakon povratka nadugo razgovarao s Judom o cijelom događaju. Nakon tog razgovora Juda je sam ispričao obitelji što se dogodilo. Nikada nije zaboravio strpljenje i obzirnost koje je njegov brat-otac pokazao tijekom cijelog tog teškog iskušenja.
128:6.9 (1416.2) Bila je to posljednja Pasha koju je Isus proslavio s bilo kojim članom svoje obitelji. Sin Čovječji se sve više udaljavao od bliske povezanosti sa svojim rodom.
128:6.10 (1416.3) Ove su godine Ruta i njezine prijateljice svojim nestašlucima često prekidale njegova razdoblja duboke meditacije. Isus je uvijek bio spreman odgoditi razmišljanje o svojoj budućoj službi svijetu i svemiru kako bi sudjelovao u dječjoj radosti i mladenačkom veselju ovih mališana, koji se nikada nisu umarali slušajući njegove pripovijesti o putovanjima u Jeruzalem. Jednako su tako uživali u njegovim pričama o životinjama i prirodi.
128:6.11 (1416.4) Djeca su uvijek bila dobrodošla u karavanskoj radnji. Isus je pokraj radnje držao pijesak, drvene kocke i kamenčiće, pa su se ondje okupljale čitave družine djece da se igraju. Kad bi se zasitili igre, oni smjeliji među njima provirili bi u radnju i, ako Isus nije bio zauzet, odvažili se ući i reći: „Striče Jošua, izađi i ispričaj nam jednu dugu priču.” Tada bi ga vukli za ruke sve dok ne bi sjeo na svoju omiljenu stijenu pokraj radnje, dok bi djeca sjedila na tlu u polukrugu oko njega. A kako su samo mališani uživali u pričama svoga strica Jošue! Od njega su se naučili smijati, i to od srca. Obično bi se jedno ili dvoje najmanje djece popelo na njegova koljena i ondje sjedilo, zadivljeno promatrajući izražajne crte njegova lica dok im je pripovijedao svoje priče. Djeca su voljela Isusa, a i Isus je volio djecu.
128:6.12 (1416.5) Njegovim je prijateljima bilo teško shvatiti širinu njegovih intelektualnih zanimanja i kako je mogao tako naglo i potpuno prijeći s dubokih rasprava o politici, filozofiji ili religiji na bezbrižnu i radosnu razigranost s ovim mališanima od pet do deset godina. Kako su njegova braća i sestre odrastali, a prije nego što su došli unuci, i kako je dobivao sve više slobodnog vremena, posvećivao je mnogo pažnje toj maloj djeci. Ali nije živio dovoljno dugo da bi se mnogo radovao unucima.
7. DVADESET I ŠESTA GODINA (20. GODINA PO. KR.)
128:7.1 (1416.6) Početkom ove godine Isus iz Nazareta postao je sve svjesniji širokog raspona svojih potencijalnih moći. Ali isto je tako bio potpuno uvjeren da se tim moćima ne smije služiti kao Sin Čovječji, barem ne dok ne dođe njegov čas.
128:7.2 (1417.1) U to je vrijeme mnogo razmišljao o svom odnosu prema Ocu na nebu, ali je malo govorio. Zaključak svih tih razmišljanja jednom je izrazio u svojoj molitvi na brežuljku: „Bez obzira na to tko sam i kakvim moćima raspolažem, uvijek sam bio i uvijek ću biti podložan volji svoga Rajskog Oca.” Pa ipak, dok je ovaj čovjek svakodnevno odlazio na posao i vraćao se s njega ulicama Nazareta, bilo je doslovno istina — sa stajališta golemog svemira — da su „u njemu bila skrivena sva blaga mudrosti i znanja.”
128:7.3 (1417.2) Tijekom cijele ove godine obiteljski su poslovi tekli skladno, osim kad je riječ o Judi. Jakov je godinama imao problema sa svojim najmlađim bratom, koji se nije mogao skrasiti uz posao niti se na njega moglo računati da će pridonositi obiteljskim troškovima. Premda je živio kod kuće, nije previše mario za to da podmiri svoj dio troškova uzdržavanja obitelji.
128:7.4 (1417.3) Isus je bio čovjek mira i često se nalazio u neugodnim prilikama zbog Judinih ratobornih ispada i brojnih domoljubnih izlijeva. Jakov i Josip bili su za to da ga izbace iz kuće, ali Isus na to nije pristajao. Kad bi njihovo strpljenje bilo na izmaku, Isus bi im samo govorio: „Budite strpljivi. Budite mudri u svojim savjetima i rječiti svojim životima, da vaš mlađi brat najprije upozna bolji put, a zatim bude potaknut da vas njime slijedi.” Isusov mudar i blag savjet spriječio je raskol u obitelji; ostali su zajedno. Ali Juda nije došao k pameti sve do nakon ženidbe.
128:7.5 (1417.4) Marija je rijetko govorila o Isusovoj budućoj misiji. Kad god bi se povela riječ o toj temi, Isus bi samo odgovorio: „Moj čas još nije došao.” Isus je gotovo dovršio teški proces odvikavanja svoje obitelji od ovisnosti o njegovoj neposrednoj prisutnosti. Ubrzano se pripremao za dan kad će moći napustiti nazaretski dom i započeti aktivnije pripreme za svoju stvarnu službu ljudima.
128:7.6 (1417.5) Nikada ne gubite iz vida činjenicu da je osnovna svrha Isusova sedmog darivanja bila stjecanje iskustva stvorenja i postizanje suverene vlasti nad Nebadonom. I upravo tijekom stjecanja tog iskustva dao je najviše otkrivenje Rajskog Oca Urantiji i cijelom svom lokalnom svemiru. U sklopu tih ciljeva, preuzeo je na sebe i raspetljavanje zamršenih pitanja ovog planeta povezanih s Luciferovom pobunom.
128:7.7 (1417.6) Isus je ove godine imao više slobodnog vremena nego obično i mnogo ga je posvetio podučavanju Jakova upravljanju karavanskom radnjom i Josipa vođenju kućanstva. Marija je osjećala da se sprema napustiti ih. Napustiti ih da bi otišao kamo? Da bi radio što? Gotovo je posve odustala od pomisli da je Isus Mesija. Nije ga mogla razumjeti; jednostavno nije mogla dokučiti um svoga prvorođenca.
128:7.8 (1417.7) Isus je ove godine mnogo vremena provodio sa svakim pojedinim članom svoje obitelji. Često ih je vodio u duge šetnje po brežuljcima i okolici. Prije žetve odveo je Judu ujaku zemljoradniku južno od Nazareta, ali Juda nije ostao dugo nakon žetve. Pobjegao je, a Šimun ga je kasnije pronašao među ribarima na jezeru. Kad ga je Šimun vratio kući, Isus je porazgovarao s odbjeglim mladićem i, budući da je želio postati ribar, poveo ga u Magdalu i povjerio brizi jednog rođaka ribara. Od tada pa sve do ženidbe Juda je radio prilično redovito i savjesno, a i nakon ženidbe nastavio se baviti ribarstvom.
128:7.9 (1418.1) Napokon je došao dan kad su sva Isusova braća odabrala svoj životni poziv i ustalila se u njemu. Sve je bilo spremno za Isusov odlazak od kuće.
128:7.10 (1418.2) U studenom je održano dvostruko vjenčanje. Jakov je oženio Estu, a Marijam se udala za Jakova. Bila je to doista radosna prigoda. Čak je i Marija ponovno bila sretna, osim što bi je s vremena na vrijeme obuzela tjeskoba pri pomisli da se Isus spremao otići. Mučio ju je veliki osjećaj neizvjesnosti. Kad bi samo Isus sjeo s njom i otvoreno porazgovarao o svemu, kao što je to činio dok je bio dječak; ali on je uporno ostajao suzdržan i o budućnosti gotovo ništa nije govorio.
128:7.11 (1418.3) Jakov i njegova supruga Esta preselili su se u urednu kućicu u zapadnom dijelu grada, dar njezina oca. Iako je Jakov i dalje financijski pomagao majčin dom, njegov je doprinos zbog ženidbe bio prepolovljen, a Isus je službeno postavio Josipa za glavu obitelji. Juda je sada svakog mjeseca vjerno slao kući svoj dio zarade. Vjenčanja Jakova i Marijam vrlo su povoljno djelovala na Judu i kad je dan nakon dvostrukog vjenčanja krenuo na ribarenje, rekao je Josipu: „Možeš računati na mene da ću izvršiti svoju punu dužnost, pa i više ako bude potrebno.” I održao je svoje obećanje.
128:7.12 (1418.4) Marijam je živjela odmah do Marije, u domu svoga muža Jakova, budući da je stariji Jakov već počinuo sa svojim ocima. Marta je preuzela Marijamino mjesto u kući i prije kraja godine novi se raspored ustalio i skladno funkcionirao.
128:7.13 (1418.5) Dan nakon ovog dvostrukog vjenčanja Isus je imao važan razgovor s Jakovom. U povjerenju mu je rekao da se sprema napustiti obiteljski dom. Prenio je puno vlasništvo nad karavanskom radnjom na Jakova te se službeno i svečano odrekao položaja glave Josipove kuće, dok je na dirljiv način postavio svoga brata Jakova za „glavu i zaštitnika kuće moga oca.” Sastavio je tajni sporazum, koji su obojica potpisali, a kojim je Jakov, zauzvrat za darovanu karavansku radnju, preuzeo punu financijsku odgovornost za obitelj, čime je Isus bio oslobođen svih daljnjih obveza u tim pitanjima. Nakon što su potpisali sporazum i uredili obiteljski proračun tako da se svi troškovi mogu podmirivati i bez Isusova doprinosa, Isus je rekao Jakovu: „Ali, sine moj, i dalje ću ti svakog mjeseca slati ponešto, sve dok ne dođe moj čas, a ti koristi ta sredstva kako prilike budu zahtijevale. Upotrijebi moje priloge bilo za potrebe bilo za radosti obitelji, kako sam prosudiš. Neka budu pri ruci u slučaju bolesti ili za nepredviđene nevolje koje mogu zadesiti bilo kojeg člana obitelji.”
128:7.14 (1418.6) I tako se Isus pripremio za ulazak u drugo razdoblje svoga zrelog života, odvojeno od doma i obiteljskih obveza, prije nego što će se javno posvetiti poslovima svoga Oca.