Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 123 : ISUSOVO RANO DJETINJSTVO
Sekcije
POGLAVLJE 123 : ISUSOVO RANO DJETINJSTVO
123:0.1 (1355.1) ZBOG neizvjesnosti i tjeskobe koje su pratile njihov boravak u Betlehemu, Marija je nastavila dojiti Isusa sve dok nisu sigurno stigli u Aleksandriju, gdje se obitelj mogla skrasiti i započeti normalan život. Živjeli su kod rodbine, a Josip je ubrzo nakon dolaska pronašao posao te je mogao uzdržavati svoju obitelj. Nekoliko je mjeseci radio kao tesar, nakon čega je unaprijeđen na mjesto predradnika velike skupine radnika zaposlenih na izgradnji jedne javne građevine. To mu je novo iskustvo dalo ideju da se po povratku u Nazaret bavi ugovaranjem gradnje i graditeljstvom.
123:0.2 (1355.2) Kroz sve ove rane godine Isusova bespomoćnog djetinjstva, Marija je budno i neprestano bdijela da ništa ne ugrozi njegovu dobrobit ili na bilo koji način omete njegovu buduću misiju na zemlji; nijedna majka nije bila tako odana svome djetetu. U kući u kojoj su živjeli bilo je još dvoje djece približno iste dobi, a među najbližim susjedima još šestoro djece čija je dob bila blizu njegove, tako da su mu mogli biti prikladni drugovi u igri. Marija isprva nije skidala oka s Isusa. Bojala se da mu se nešto ne dogodi ako ga pusti da se igra u vrtu s drugom djecom, no Josip je uz pomoć svojih rođaka konačno bio u stanju uvjeriti Mariju da bi to Isusu oduzelo dragocjeno iskustvo učenja kako se prilagoditi djeci svoje dobi. I uviđajući da bi ovako pretjerana zaštita mogla učiniti Isusa ponešto samosvjesnim i usmjerenim na samoga sebe, Marija je konačno pristala dopustiti da obećano dijete odraste kao sva druga djeca; i premda se čvrsto držala ove odluke, smatrala je svojom dužnošću uvijek budno paziti na djecu dok su se igrala oko kuće ili u vrtu. Samo nježna i brižna majka može razumjeti teret koji je Marija nosila u svom srcu za sigurnost svoga sina tijekom godina njegova dojenaštva i ranog djetinjstva.
123:0.3 (1355.3) Tijekom dvije godine njihova boravka u Aleksandriji, Isus je uživao dobro zdravlje i nastavio se normalno razvijati. Osim nekolicine prijatelja i rođaka, nitko nije znao da je Isus bio „obećano dijete”. Jedan od Josipovih rođaka otkrio je tu činjenicu nekolicini svojih prijatelja u Memfisu, potomcima drevnog Akhenatena, te su se oni, zajedno s manjom skupinom aleksandrijskih vjernika, okupili u raskošnom domu Josipova rođaka i dobročinitelja neposredno prije povratka u Palestinu kako bi nazaretskoj obitelji zaželjeli sretan put i iskazali poštovanje djetetu. Tom su prigodom okupljeni prijatelji Isusu darovali potpuni primjerak grčkog prijevoda hebrejskih spisa. No taj primjerak svetih židovskih spisa nije bio predan Josipu sve dok on i Marija nisu konačno odbili poziv svojih prijatelja iz Memfisa i Aleksandrije da ostanu u Egiptu. Ti su vjernici ustrajali u tvrdnji da će dijete sudbine ostvariti daleko veći utjecaj u svijetu kao stanovnik Aleksandrije nego bilo kojeg mjesta u Palestini. Ta su nagovaranja odgodila njihov povratak u Palestinu još neko vrijeme nakon što su primili vijest o Herodovoj smrti.
123:0.4 (1356.1) Josip i Marija su se konačno oprostili od Aleksandrije te se ukrcali na brod svog prijatelja Ezrona koji je plovio za Jopu. U tu su luku stigli krajem kolovoza 4. godine pr. Kr., a potom se odmah uputili u Betlehem, gdje su cijeli rujan proveli savjetujući se sa svojim prijateljima i rođacima o tome trebaju li ostati ondje ili se vratiti u Nazaret.
123:0.5 (1356.2) Marija nikada nije u potpunosti odustala od ideje da Isus treba odrastati u Betlehemu, gradu Davidovu. Josip nije istinski vjerovao da će njihov sin postati kraljevski izbavitelj Izraela. Osim toga, znao je da ni sam nije pravi Davidov potomak; činjenica da se ubrajao među potomke Davidove bila je posljedica toga što je jedan od njegovih predaka bio posinjen u Davidovu lozu. Marija je, naravno, smatrala da je grad Davidov najprikladnije mjesto za odgoj budućeg kandidata za Davidovo prijestolje, dok je Josip radije bio spreman riskirati s Herodom Antipom nego s njegovim bratom Arhelajem. Uvelike je strahovao za djetetovu sigurnost u Betlehemu i uopće u Judeji te je smatrao da će Arhelaj vjerojatnije nastaviti prijeteću politiku svoga oca Heroda nego Antipa u Galileji. Povrh svega toga, Josip nije skrivao svoje uvjerenje da je Galileja bolje mjesto za odgoj i obrazovanje djeteta, ali trebalo je puna tri tjedna da nadvlada Marijino protivljenje.
123:0.6 (1356.3) Do prvoga listopada Josip je uvjerio Mariju i sve njihove prijatelje da je za njih najbolje vratiti se u Nazaret. Stoga su početkom listopada 4. godine pr. Kr. krenuli iz Betlehema prema Nazaretu preko Lide i Skitopola. Na put su pošli rano ujutro jedne nedjelje; Marija i dijete jahali su na tek nabavljenoj tovarnoj životinji, dok su Josip i petorica rođaka koji su ih pratili putovali pješice. Josipovi rođaci nisu im dopustili da sami krenu na put u Nazaret. Bojali su se putovati u Galileju preko Jeruzalema i doline Jordana, a zapadni putovi nisu bili posve sigurni za dvoje putnika s malim djetetom koji bi putovali bez pratnje.
1. POVRATAK U NAZARET
123:1.1 (1356.4) Nakon četiri dana putovanja sigurno su stigli na svoje odredište. Nenajavljeno su se pojavili u svojoj nazaretskoj kući, u kojoj je više od tri godine živio jedan od Josipove oženjene braće, koji je bio doista iznenađen njihovim dolaskom. Toliko su nenametljivo obavljali svoje poslove da ni Josipova ni Marijina obitelj nisu ni znale da su napustili Aleksandriju. Već sljedećeg dana Josipov je brat preselio svoju obitelj, a Marija se po prvi put nakon Isusova rođenja mogla skrasiti sa svojom malom obitelji i uživati u vlastitom domu. Za manje od tjedan dana Josip je pronašao posao kao tesar i bili su neizmjerno sretni.
123:1.2 (1356.5) U vrijeme povratka u Nazaret Isus je imao oko tri godine i dva mjeseca. Sva je ta putovanja podnio vrlo dobro; bio je izvrsna zdravlja i pun dječjeg veselja i uzbuđenja zbog toga što je napokon imao vlastiti dom u kojem je mogao trčkarati i igrati se. Ipak, veoma su mu nedostajali njegovi prijatelji iz Aleksandrije.
123:1.3 (1356.6) Na putu za Nazaret Josip je uvjerio Mariju da ne bi bilo mudro govoriti njihovim galilejskim prijateljima i rođacima da je Isus obećano dijete. Dogovorili su se da o tome nikome ne govore i oboje su vjerno održali to obećanje.
123:1.4 (1357.1) Cijela Isusova četvrta godina bila je razdoblje normalnog tjelesnog razvoja i neuobičajene umne aktivnosti. U međuvremenu se veoma zbližio sa susjedovim dječakom svoje dobi po imenu Jakov. Isus i Jakov uživali su u zajedničkoj igri te su s vremenom postali veliki prijatelji i odani drugovi.
123:1.5 (1357.2) Sljedeći značajan događaj u životu ove nazaretske obitelji bilo je rođenje drugog djeteta, Jakova, u ranim jutarnjim satima 2. travnja 3. godine pr. Kr. Isus je bio oduševljen mišlju da ima malog brata te je znao satima stajati pokraj njega promatrajući njegove prve aktivnosti.
123:1.6 (1357.3) Sredinom ljeta te godine Josip je sagradio malu radionicu u blizini gradskog vrela i obližnje karavanske stanice. Nakon toga vrlo je rijetko radio kao najamni tesar. Kao suradnike imao je dvojicu svoje braće i još nekoliko obrtnika koje je slao na različite poslove, dok je sam ostajao u radionici izrađujući jarmove, plugove i druge drvene predmete. Bavio se i obradom kože te izradom užadi i predmeta od platna. Kako je Isus odrastao, kada nije bio u školi, podjednako je dijelio svoje vrijeme između pomaganja majci u kućanskim poslovima i promatranja očeva rada u radionici, istodobno slušajući razgovore, vijesti i zgode karavanskih vođa i putnika pristiglih sa svih strana svijeta.
123:1.7 (1357.4) U srpnju te godine, mjesec dana prije nego što je Isus navršio četiri godine, Nazaretom se proširila epidemija teške crijevne bolesti koju su donijeli karavanski putnici. Marija se toliko zabrinula zbog mogućnosti da se Isus zarazi da je uzela oboje djece i sklonila se u seoski dom svoga brata, nekoliko kilometara južno od Nazareta, uz put za Megido, nedaleko od Sarida. U Nazaret se nisu vratili više od dva mjeseca, a Isus je silno uživao u tom svom prvom iskustvu života na selu.
1. PETA GODINA (2. GODINA PR. KR.)
123:2.1 (1357.5) Nakon nešto više od godinu dana od povratka u Nazaret, dječak Isus dosegnuo je dob svoje prve osobne i potpuno svjesne moralne odluke; i tada je u njemu počeo prebivati Misaoni Ispravljač, božanski dar Rajskog Oca, koji je prethodno služio s Makiventom Melkisedekom, stekavši tako iskustvo djelovanja u vezi s utjelovljenjem nadsmrtnog bića u smrtnom obličju. To se dogodilo 11. veljače 2. godine pr. Kr. Isus nije bio ništa svjesniji dolaska ovog božanskog Misaonog Ispravljača nego što su to bila nebrojena druga djeca koja su prije i poslije toga dana također primila Misaone Ispravljače da prebivaju u njihovim umovima i rade na konačnoj produhovljenosti tih umova te na vječnom opstanku njihovih razvijajućih besmrtnih duša.
123:2.2 (1357.6) Toga dana u veljači prestao je neposredni i osobni nadzor Vladara Svemira nad očuvanjem cjelovitosti Mihaelova utjelovljenja u obličju djeteta. Od tada pa kroz cijeli ljudski razvoj njegova utjelovljenja, briga za Isusa bila je povjerena ovom unutarnjem Ispravljaču i pridruženim serafinskim čuvarima, uz povremenu pomoć srednjih bića zaduženih za određene posebne dužnosti prema uputama svojih planetarnih nadređenih.
123:2.3 (1357.7) Isus je navršio pet godina u kolovozu te godine, pa ćemo se stoga na ovo razdoblje odnositi kao na njegovu petu kalendarsku godinu života. Te godine, 2. godine pr. Kr., nešto više od mjesec dana prije svog petog rođendana, Isusa je silno obradovalo rođenje njegove sestre Mirjam, koja se rodila u noći 11. srpnja. Sljedeće večeri dugo je razgovarao sa svojim ocem o načinu na koji se različite skupine živih bića rađaju na svijet kao zasebne jedinke. Najvrjedniji dio Isusova ranog obrazovanja proizašao je iz odgovora koje je primao od svojih roditelja na svoja promišljena i pronicava pitanja. Josip nikada nije propuštao odvojiti vrijeme i uložiti trud kako bi odgovorio na dječakova brojna pitanja. Od svoje pete do desete godine života Isus je bio prepun pitanja. Premda Josip i Marija nisu uvijek mogli odgovoriti na sva njegova pitanja, nikada nisu propuštali temeljito raspraviti njegove nedoumice i na svaki drugi mogući način pomoći mu da pronađe zadovoljavajuće rješenje problema koji je pred njega postavljao njegov budni um.
123:2.4 (1358.1) Od povratka u Nazaret njihov je dom vrvio aktivnostima, a Josip je bio neobično zauzet izgradnjom svoje nove radionice i ponovnim pokretanjem posla. Toliko je bio zaokupljen da nije stigao izraditi kolijevku za Jakova, no to je bilo dovršeno mnogo prije Mirjamina dolaska, tako da je ona imala vrlo udobnu kolijevku u kojoj se mogla ušuškati dok joj se cijela obitelj divila. Dijete Isus svim je srcem sudjelovalo u tim prirodnim i uobičajenim obiteljskim iskustvima. Silno je volio svoga mlađeg brata i malu sestru te je Mariji bio od velike pomoći u brizi za njih.
123:2.5 (1358.2) Malo je bilo domova u nežidovskom svijetu onoga vremena koji su djetetu mogli pružiti bolje intelektualno, moralno i religijsko obrazovanje od židovskih domova u Galileji. Ti su Židovi imali sustavan program odgoja i obrazovanja djece. Djetetov život dijelili su na sljedećih sedam razdoblja:
123:2.6 (1358.3) 1. Novorođenče, od prvog do osmog dana.
123:2.7 (1358.4) 2. Dojenče.
123:2.8 (1358.5) 3. Dijete odbijeno od prsiju.
123:2.9 (1358.6) 4. Razdoblje ovisnosti o majci, koje traje do kraja pete godine.
123:2.10 (1358.7) 5. Početak djetetove neovisnosti i, u slučaju sinova, preuzimanje odgovornosti za njihovo obrazovanje od strane oca.
123:2.11 (1358.8) 6. Mladići i djevojke u adolescenciji.
123:2.12 (1358.9) 7. Mladi muškarci i žene.
123:2.13 (1358.10) Među galilejskim Židovima bio je običaj da majka snosi odgovornost za odgoj djeteta do njegova petog rođendana, a zatim bi, u slučaju dječaka, otac preuzimao odgovornost za njegovo obrazovanje. Isus je te godine stupio u petu fazu života galilejskog židovskog djeteta pa ga je Marija 21. kolovoza 2. godine pr. Kr. službeno predala Josipu na daljnju poduku.
123:2.14 (1358.11) Iako je Josip sada preuzeo izravnu odgovornost za Isusovo intelektualno i religijsko obrazovanje, njegova se majka i dalje brinula za njegov kućni odgoj. Učila ga je poznavati i njegovati lozu i cvijeće koje je raslo uz vrtne zidove što su okruživali njihov dom. Također mu je na ravnom krovu kuće, koji je tijekom ljeta služio kao spavaonica, postavila plitke sanduke s pijeskom u kojima je Isus crtao zemljovide i stjecao prvu vježbu u pisanju aramejskog, grčkog i, kasnije, hebrejskog jezika, jer je s vremenom naučio tečno čitati, pisati i govoriti sva tri jezika.
123:2.15 (1358.12) Činilo se da je Isus tjelesno gotovo savršeno dijete te je nastavio normalno napredovati umno i emocionalno. Krajem svoje pete kalendarske godine prebolio je blage probavne smetnje, svoju prvu manju bolest.
123:2.16 (1359.1) Premda su Josip i Marija često razgovarali o budućnosti svoga najstarijeg djeteta, da ste tada bili među njima, vidjeli biste samo kako odrasta posve normalno, zdravo i bezbrižno dijete onoga vremena i mjesta, premda iznimno radoznalo.
3. DOGAĐAJI ŠESTE GODINE (1. GODINA PR. KR.)
123:3.1 (1359.2) Uz majčinu pomoć Isus je već bio ovladao galilejskim narječjem aramejskog jezika, a sada ga je njegov otac počeo učiti grčki. Marija je govorila malo grčkog, ali je Josip tečno govorio i aramejski i grčki. Udžbenik za učenje grčkog jezika bio je primjerak hebrejskih spisa — cjelovita zbirka zakona i proroka, uključujući Psalme — koji su dobili na dar prilikom odlaska iz Egipta. U cijelom Nazaretu postojala su samo dva potpuna primjerka Svetih spisa na grčkom jeziku, a činjenica da je jedan od njih bio u posjedu tesarove obitelji učinila je Josipov dom mjestom koje su mnogi rado posjećivali. Kako je Isus odrastao, to mu je omogućilo da upozna gotovo neprekidnu povorku ozbiljnih učenika i iskrenih tragača za istinom. Prije kraja te godine Isus je preuzeo brigu o tom neprocjenjivom rukopisu, nakon što mu je na svoj šesti rođendan bilo rečeno da su mu svetu knjigu darovali prijatelji i rođaci iz Aleksandrije. Ubrzo ju je već mogao čitati s lakoćom.
123:3.2 (1359.3) Prvi veliki potres u Isusovu mladom životu dogodio se kad još nije navršio šest godina. Dječaku se činilo da njegov otac — ili barem otac i majka zajedno — znaju sve. Zamislite stoga njegovo iznenađenje kada je, nakon što je upitao oca što je uzrok nedavnog slabog potresa tla, čuo Josipov odgovor: „Sine moj, ja to doista ne znam.” Tako je započelo ono dugo i uznemirujuće razočaranje tijekom kojega je Isus postupno otkrivao da njegovi zemaljski roditelji nisu ni sveznajući ni nepogrešivi.
123:3.3 (1359.4) Josipova prva pomisao bila je reći Isusu da je potres izazvao Bog, ali ga je već trenutak razmišljanja upozorio da bi takav odgovor odmah potaknuo nova i još neugodnija pitanja. Već je i u toj ranoj dobi bilo vrlo teško odgovarati na Isusova pitanja o prirodnim ili društvenim pojavama jednostavnom tvrdnjom da je za njih odgovoran Bog ili đavao. U skladu s tadašnjim vjerovanjima židovskog naroda, Isus je dugo bio spreman prihvatiti učenje o dobrim i zlim duhovima kao moguće objašnjenje duševnih i duhovnih pojava, ali je vrlo rano počeo sumnjati da su takvi nevidljivi utjecaji odgovorni za fizička zbivanja u prirodnom svijetu.
123:3.4 (1359.5) Prije nego što je navršio šest godina, početkom ljeta 1. godine pr. Kr., Zaharija, Elizabeta i njihov sin Ivan došli su u posjet nazaretskoj obitelji. Isus i Ivan lijepo su se proveli tijekom ovog, prema njihovu sjećanju, prvog susreta. Premda su gosti mogli ostati samo nekoliko dana, roditelji su razgovarali o mnogim stvarima, uključujući i planove za budućnost svojih sinova. Dok su oni bili zaokupljeni tim razgovorima, dječaci su se igrali drvenim kockama u pijesku na krovu kuće i na mnoge druge načine uživali u bezbrižnim dječačkim igrama.
123:3.5 (1359.6) Nakon što je upoznao Ivana, koji je dolazio iz okolice Jeruzalema, Isus je počeo pokazivati osobito zanimanje za povijest Izraela te se vrlo podrobno raspitivati o značenju subotnjih obreda, propovijedi u sinagogi i blagdana koji su se redovito obilježavali. Otac mu je objasnio značenje svih tih svetkovina. Prva je bila osmodnevna svetkovina svjetala usred zime, koja je započinjala paljenjem jedne svijeće prve večeri, a zatim se svake sljedeće večeri dodavala još jedna. Njome se obilježavalo ponovno posvećenje Hrama nakon što je Juda Makabejac obnovio Mojsijevu službu. Nakon toga dolazila je rana proljetna proslava Purima, blagdan Estere i izbavljenja Izraela preko nje. Slijedila je svečana Pasha, koju su odrasli, kad god je to bilo moguće, slavili u Jeruzalemu, dok su djeca kod kuće podsjećana da tijekom cijelog tjedna ne smiju jesti kvasani kruh. Potom je dolazio blagdan prvina, svetkovina žetve, a na kraju, najsvečaniji od svih, blagdan Nove godine, Dan pomirenja. Premda je Isusovu mladom umu bilo teško razumjeti neka od tih slavlja i obreda, ozbiljno je razmišljao o njima, a zatim se svim srcem uključivao u radost Blagdana sjenica, godišnjeg razdoblja odmora za cijeli židovski narod, kada su ljudi boravili u sjenicama od granja i lišća te se prepuštali veselju i radosti.
123:3.6 (1360.1) Tijekom te godine Josip i Marija imali su poteškoća s Isusom u vezi njegovih molitava. Ustrajao je u tome da sa svojim nebeskim Ocem razgovara jednako prirodno kao što bi razgovarao s Josipom, svojim zemaljskim ocem. Takvo odstupanje od svečanijih i pobožnijih načina obraćanja Božanstvu pomalo je zbunjivalo njegove roditelje, osobito majku, ali ga nikako nisu mogli navesti da promijeni svoje navike. Izgovarao bi svoje molitve onako kako je bio poučen, a zatim bi ustrajao u tome da još malo „porazgovara sa svojim Ocem na nebu”.
123:3.7 (1360.2) U lipnju te godine Josip je predao radionicu svojoj braći i službeno se posvetio graditeljstvu. Prije kraja godine obiteljski su prihodi porasli više od tri puta. Sve do Josipove smrti nazaretska obitelj više nikada nije patila od neimaštine. Obitelj je postajala sve brojnija i mnogo se trošilo na dodatno obrazovanje i putovanja, ali su Josipovi rastući prihodi uvijek držali korak s rastućim izdacima.
123:3.8 (1360.3) Tijekom sljedećih nekoliko godina Josip je mnogo radio u Kani, Betlehemu Galilejskom, Magdali, Nainu, Seforisu, Kafarnaumu i Endoru, kao i na brojnim gradilištima u Nazaretu i njegovoj okolici. Kako je Jakov odrastao i postao dovoljno velik da može pomagati majci u kućanskim poslovima i brizi za mlađu djecu, Isus je često putovao s ocem u te okolne gradove i sela. Bio je iznimno pronicljiv promatrač te je na tim putovanjima stekao mnogo praktičnog znanja; marljivo je prikupljao spoznaje o čovjeku i načinu njegova života na zemlji.
123:3.9 (1360.4) Isus je te godine znatno napredovao u usklađivanju svojih dubokih osjećaja i snažnih poriva sa zahtjevima obiteljske suradnje i kućne stege. Marija je bila brižna majka, ali prilično stroga odgojiteljica. Ipak, u mnogim je stvarima Josip imao veći utjecaj na Isusa, jer je imao običaj sjesti s dječakom i temeljito mu objasniti stvarne i dublje razloge zbog kojih je bilo potrebno ograničiti osobne želje radi blagostanja i mira cijele obitelji. Kada bi mu se situacija tako objasnila, Isus je uvijek razumno i spremno surađivao s roditeljskim željama i obiteljskim pravilima.
123:3.10 (1360.5) Velik dio slobodnog vremena — kada njegova pomoć nije bila potrebna majci u kući — provodio je danju proučavajući cvijeće i biljke, a noću promatrajući zvijezde. Razvio je pomalo zabrinjavajuću sklonost da legne na leđa i zadivljeno promatra zvjezdano nebo dugo nakon vremena određenog za spavanje u tom dobro uređenom nazaretskom domu.
3. SEDMA GODINA (1. GODINA PO. KR.)
123:4.1 (1361.1) To je doista bila sadržajna godina u Isusovu životu. Početkom siječnja Galileju je zahvatila velika snježna oluja. Napadalo je gotovo šezdeset centimetara snijega, što je bio najveći snijeg koji je Isus vidio za života i jedan od najvećih koji je pao u Nazaretu u posljednjih stotinu godina.
123:4.2 (1361.2) Dječje igre židovske djece u Isusovo vrijeme bile su prilično ograničene. Djeca su se vrlo često igrala oponašajući ozbiljnije aktivnosti koje su promatrala kod svojih starijih. Mnogo su se igrala svadbi i sprovoda, obreda kojima su često prisustvovala i koji su na njih ostavljali snažan dojam. Pjevala su i plesala, ali su imala malo organiziranih igara kakve su djeci kasnijih vremena donosile toliko radosti.
123:4.3 (1361.3) Isus se, zajedno sa susjedovim dječakom, a kasnije i sa svojim bratom Jakovom, najradije igrao u zabačenom kutu obiteljske tesarske radionice, gdje su se zabavljali igrajući se strugotinama i komadima drveta. Uvijek mu je bilo teško razumjeti zašto su neke igre bile zabranjene subotom, ali se nikada nije oglušio o želje svojih roditelja. Imao je smisao za humor i sklonost igri kojima je okruženje njegova vremena i naraštaja pružalo malo prilika za izražavanje, ali je sve do svoje četrnaeste godine većinu vremena bio vedar i bezbrižan.
123:4.4 (1361.4) Marija je držala golubinjak na krovu staje koja se nadovezivala na kuću, a prihod od prodaje golubova koristio se kao poseban dobrotvorni fond kojim je upravljao Isus nakon što bi izdvojio desetinu i predao je službeniku sinagoge.
123:4.5 (1361.5) Jedina prava nezgoda koja je zadesila Isusa do tog vremena bio je pad niz kameno stepenište iza kuće koje je vodilo do spavaonice na krovu natkrivene platnenom tendom. To se dogodilo tijekom neočekivane srpanjske pješčane oluje s istoka. Vrući vjetrovi, nošeni naletima sitnog pijeska, obično su puhali tijekom kišne sezone, osobito u ožujku i travnju. Bilo je vrlo neobično da se takva oluja pojavi u srpnju. Kada se oluja približila, Isus se, kao što je često običavao, igrao na krovu, koji je tijekom većeg dijela sušne sezone služio kao njegova igraonica. Dok se spuštao niz stepenice, pijesak mu je zasuo oči te je pao. Nakon ove nezgode Josip je postavio ogradu s obje strane stepeništa.
123:4.6 (1361.6) Ova se nezgoda nije mogla spriječiti. Nije se mogla pripisati nemaru srednjih bića zaduženih za njegovu privremenu zaštitu, jer su jednom primarnom i jednom sekundarnom srednjem biću bile povjerene briga i skrb nad dječakom; niti se odgovornost mogla pripisati serafinskim čuvarima. Ta se nezgoda jednostavno nije mogla izbjeći. No ovaj manji udes, koji se dogodio dok je Josip bio u Endoru, izazvao je toliku zabrinutost u Marijinu umu da ga je tijekom nekoliko mjeseci nastojala držati uz sebe.
123:4.7 (1361.7) Nebeske ličnosti ne upliću se samovoljno u materijalne nezgode, uobičajene događaje fizičke naravi. U redovitim okolnostima jedino srednja bića mogu intervenirati u materijalna zbivanja kako bi zaštitila muškarce i žene sudbine, a čak i u posebnim slučajevima mogu djelovati samo u skladu s izričitim nalozima svojih nadređenih.
123:4.8 (1361.8) A ovo je bila samo jedna od niza sličnih manjih nezgoda koje su kasnije zadesile ovog radoznalog i pustolovnog dječaka. Ako zamislite prosječno djetinjstvo i mladost jednog živahnog dječaka, steći ćete prilično dobru predodžbu o Isusovu odrastanju i moći ćete zamisliti koliko je brige zadavao svojim roditeljima, osobito majci.
123:4.9 (1362.1) Četvrti član nazaretske obitelji, Josip, rodio se u srijedu ujutro, 16. ožujka 1. godine po Kr.
3. ŠKOLSKI DANI U NAZARETU
123:5.1 (1362.2) Isus je sada imao sedam godina, dob u kojoj su židovska djeca trebala započeti svoje formalno obrazovanje u sinagoškim školama. Stoga je u kolovozu te godine započeo svoje školovanje u Nazaretu. Dječak je već tečno čitao, pisao i govorio dva jezika — aramejski i grčki. Sada je pred njim bio zadatak da nauči čitati, pisati i govoriti hebrejski jezik. I s velikim se iščekivanjem radovao školovanju koje ga je čekalo.
123:5.2 (1362.3) Tri godine — dok mu nije bilo deset godina — pohađao je osnovnu školu u nazaretskoj sinagogi. Tijekom te tri godine učio je osnove Knjige Zakona zapisane na hebrejskom jeziku. Sljedeće tri godine pohađao je višu školu, gdje je metodom glasnog ponavljanja napamet usvajao dublja učenja svetoga Zakona. Ovu je sinagošku školu završio u svojoj trinaestoj godini, kada su ga poglavari sinagoge predali njegovim roditeljima kao obrazovanog „sina zapovijedi” — od tada odgovornog građanina zajednice Izraela. To je uključivalo i obvezu sudjelovanja na Pashi u Jeruzalemu, pa je te godine prvi put prisustvovao Pashi zajedno sa svojim ocem i majkom.
123:5.3 (1362.4) U Nazaretu su učenici sjedili na podu u polukrugu, dok je nasuprot njima sjedio njihov učitelj, hazan, službenik sinagoge. Započevši s Levitskim zakonikom, prelazili su na proučavanje ostalih knjiga Zakona, a zatim Proroka i Psalama. Nazaretska sinagoga posjedovala je cjelovit primjerak Svetih spisa na hebrejskom jeziku. Do svoje dvanaeste godine nisu proučavali ništa osim Svetih spisa. Tijekom ljetnih mjeseci nastava je bila znatno skraćena.
123:5.4 (1362.5) Isus je rano ovladao hebrejskim jezikom i kao mladić, kada u Nazaretu ne bi boravio neki ugledni posjetitelj, često su ga pozivali da tijekom redovitih subotnjih bogoslužja u sinagogi čita hebrejske Svete spise okupljenim vjernicima.
123:5.5 (1362.6) Ove sinagoške škole, naravno, nisu imale udžbenika. Hazan bi recitirao odlomke koje su učenici zajednički ponavljali za njim. Kad bi imali pristup pisanim knjigama Zakona, učili su svoje lekcije glasnim čitanjem i neprestanim ponavljanjem.
123:5.6 (1362.7) Uz svoje formalno obrazovanje, Isus je počeo upoznavati ljudsku prirodu iz svih krajeva svijeta preko ljudi koji su dolazili i prolazili kroz očevu radionicu. Kako je odrastao, sve se slobodnije družio s karavanama koje su se zaustavljale kod vrela radi odmora i okrjepe. Budući da je tečno govorio grčki, nije imao poteškoća u razgovoru s većinom karavanskih putnika i vodiča.
123:5.7 (1362.8) Nazaret je bio karavanska postaja i raskrižje putova, a njegovo je stanovništvo bilo pretežito nežidovsko; istodobno je bio nadaleko poznat kao središte liberalnog tumačenja židovskog tradicionalnog zakona. U Galileji su se Židovi mnogo slobodnije družili s nežidovima nego u Judeji. A od svih gradova Galileje upravo su nazaretski Židovi bili najliberalniji u tumačenju društvenih ograničenja koja su proizlazila iz straha od onečišćenja zbog dodira s nežidovima. Upravo su takve okolnosti dovele do poznate izreke u Jeruzalemu: „Može li što dobro doći iz Nazareta?”
123:5.8 (1363.1) Isus je moralni odgoj i duhovnu kulturu ponajprije stekao u vlastitom domu. Od hazana je stekao velik dio intelektualnog i teološkog obrazovanja. No pravo obrazovanje — onu pripravu uma i srca za suočavanje s teškim životnim problemima — stekao je družeći se sa svojim bližnjima. Upravo mu je ta bliska povezanost s ljudima, mladima i starima, Židovima i nežidovima, omogućila da upozna ljudski rod. Isus je bio visoko obrazovan zato što je duboko razumio ljude i predano ih volio.
123:5.9 (1363.2) Tijekom godina u sinagogi Isus je bio odličan učenik, a veliku mu je prednost pružalo to što je vladao trima jezicima. Nazaretski je hazan, nakon što je Isus završio sinagošku školu, rekao Josipu kako se boji da je „više naučio iz Isusovih pronicljivih pitanja nego što je uspio poučiti dječaka.”
123:5.10 (1363.3) Tijekom školovanja Isus je stekao veliko znanje i primao snažno nadahnuće iz redovitih subotnjih propovijedi u sinagogi. Bio je običaj da ugledni posjetitelji koji bi se zatekli u Nazaretu tijekom subote budu pozvani obratiti se okupljenima u sinagogi. Odrastajući, Isus je slušao mnoge istaknute mislioce iz cijelog židovskog svijeta kako izlažu svoja gledišta, ali i mnoge koji se teško mogu nazvati pravovjernim Židovima, budući da je nazaretska sinagoga bila napredno i liberalno središte hebrejske misli i kulture.
123:5.11 (1363.4) Kada su sa sedam godina polazili u školu (u to su vrijeme Židovi upravo uveli zakon o obveznom obrazovanju), učenici su imali običaj odabrati svoj „rođendanski tekst”, svojevrsno zlatno pravilo koje ih je trebalo voditi tijekom školovanja i o kojem su često govorili prilikom završetka škole u trinaestoj godini. Isus je odabrao sljedeći odlomak iz Proroka Izaije: „Duh Gospodina Boga na meni je, jer me Gospodin pomazao; poslao me da donesem radosnu vijest krotkima, da iscijelim one slomljena srca, da navijestim slobodu zarobljenima i oslobođenje duhovnim sužnjevima.”
123:5.12 (1363.5) Nazaret je bio jedno od dvadeset i četiri svećenička središta hebrejskog naroda. No galilejsko svećenstvo bilo je liberalnije u tumačenju tradicionalnih zakona od judejskih književnika i rabina. U Nazaretu su također bili liberalniji u pogledu svetkovanja subote. Zato je Josip imao običaj subotom poslijepodne voditi Isusa u šetnju, a jedan od njihovih omiljenih izleta bio je uspon na visoko brdo u blizini njihova doma, odakle se pružao panoramski pogled na cijelu Galileju. Za vedrih dana prema sjeverozapadu su mogli vidjeti dugi greben Karmela kako se spušta prema moru, a Isus je mnogo puta slušao oca kako pripovijeda o Iliji, jednom od prvih u dugom nizu hebrejskih proroka, koji je ukorio Ahaba i razotkrio Baalove svećenike. Prema sjeveru se u veličanstvenom sjaju uzdizao Hermon sa svojim snježnim vrhom, dominirajući obzorjem, dok je gotovo tisuću metara njegovih gornjih obronaka blistalo pod vječnim snijegom. Daleko na istoku mogli su razaznati dolinu Jordana, a još dalje stjenovita moapska brda. Na jugu i istoku, kada bi sunce obasjalo njihove mramorne zidove, mogli su vidjeti grčko-rimske gradove Dekapolisa s njihovim amfiteatrima i raskošnim hramovima. A kad bi se zadržali do zalaska sunca, prema zapadu su mogli razaznati jedra brodova na dalekom Sredozemnom moru.
123:5.13 (1364.1) Na sve četiri strane Isus je mogao promatrati karavane kako dolaze i odlaze iz Nazareta, a prema jugu se pružao pogled na široku i plodnu ravnicu Ezdrelon koja se protezala prema gori Gilboi i Samariji.
123:5.14 (1364.2) Kad se nisu penjali na uzvisine kako bi promatrali daleke krajolike, šetali su okolnim krajem i proučavali prirodu u njezinim različitim raspoloženjima tijekom godišnjih doba. Isusov najraniji odgoj, osim onoga što je primio u obiteljskom domu, bio je obilježen odnosom prema prirodi ispunjenim poštovanjem i suosjećanjem.
123:5.15 (1364.3) Prije nego što je navršio osam godina, Isusa su poznavale gotovo sve majke i mlade žene u Nazaretu, koje su ga susretale i razgovarale s njim kod vrela nedaleko od njegova doma, jednog od glavnih mjesta društvenog okupljanja i razmjene novosti u gradu. Te je godine Isus naučio musti obiteljsku kravu i brinuti se o ostalim životinjama. Tijekom te i sljedeće godine naučio je praviti sir i tkati. Kada je navršio deset godina, već je vješto upravljao razbojem. Otprilike u to vrijeme Isus i njegov prijatelj Jakov sprijateljili su se s lončarom koji je radio u blizini vrela. Promatrajući kako Natanijevi spretni prsti oblikuju glinu na lončarskom kolu, mnogo su puta odlučili da će i sami postati lončari kada odrastu. Natanije je jako volio dječake i često im davao glinu za igru, nastojeći potaknuti njihovu stvaralačku maštu predlažući im da se natječu u oblikovanju različitih predmeta i životinja.
4. OSMA GODINA (2. GODINA PO. K.)
123:6.1 (1364.4) Bila je to zanimljiva školska godina. Iako Isus nije bio izniman učenik, bio je marljiv i ubrajao se među napredniju trećinu razreda. Budući da je svoje školske obveze izvršavao vrlo savjesno, bio je oslobođen nastave jedan tjedan svakoga mjeseca. Taj bi tjedan obično provodio ili sa svojim ujakom ribarom na obali Genezaretskog jezera nedaleko od Magdale ili na selu kod drugog ujaka, majčina brata, koji je živio oko osam kilometara južno od Nazareta.
123:6.2 (1364.5) Premda se njegova majka pretjerano brinula za njegovo zdravlje i sigurnost, postupno se pomirila s tim izbivanjima od kuće. Isusovi stričevi, ujaci i tetke bili su veoma privrženi dječaku, pa se među njima razvilo pravo natjecanje tko će ga ugostiti tijekom tih mjesečnih posjeta u ovoj i narednim godinama. Prvi tjedan na ujakovu gospodarstvu nakon najranijeg djetinjstva proveo je u siječnju te godine, a prvo iskustvo ribarenja na Genezaretskom jezeru doživio je u mjesecu svibnju.
123:6.3 (1364.6) Otprilike u to vrijeme Isus je upoznao učitelja matematike iz Damaska. Naučivši od njega neke nove računske metode, nekoliko je godina posvećivao mnogo vremena matematici. Razvio je izniman osjećaj za brojeve, udaljenosti i proporcije.
123:6.4 (1364.7) Isus je počeo sve više uživati u društvu svoga brata Jakova i pred kraj te godine počeo ga je učiti abecedi.
123:6.5 (1364.8) Te je godine Isus dogovorio da će u zamjenu za poduke iz sviranja harfe davati mliječne proizvode. Imao je neobično snažnu sklonost prema svemu što je bilo povezano s glazbom. Kasnije je među svojim vršnjacima pobuđivao zanimanje za pjevanje. Do svoje jedanaeste godine postao je vješt svirač harfe i neizmjerno je uživao zabavljajući obitelj i prijatelje svojim izvanrednim interpretacijama i vještim improvizacijama.
123:6.6 (1365.1) Premda je Isus i dalje postizao zavidan uspjeh u školi, nije sve teklo glatko ni za njegove roditelje ni za učitelje. Ustrajno je postavljao mnoga neugodna pitanja iz područja znanosti i religije, osobito o zemljopisu i astronomiji. Naročito je želio doznati zašto u Palestini postoje sušno i kišno doba. U više je navrata tražio objašnjenje velike razlike između temperatura u Nazaretu i u dolini Jordana. Jednostavno nije prestajao postavljati takva inteligentna, ali zbunjujuća pitanja.
123:6.7 (1365.2) Njegov treći brat, Šimun, rođen je u petak navečer, 14. travnja ove godine, 2. godine po Kr.
123:6.8 (1365.3) U veljači je Nahor, učitelj na jeruzalemskoj rabinskoj akademiji, došao u Nazaret kako bi upoznao i procijenio Isusa, nakon što je već bio u sličnoj posjeti Zaharijinu domu nedaleko od Jeruzalema. U Nazaret je došao na poticaj Ivanova oca. Premda ga je Isusova iskrenost i njegov nekonvencionalan odnos prema vjerskim pitanjima isprva donekle iznenadio, objasnio je to udaljenošću Galileje od većih središta hebrejskog učenja i kulture te je savjetovao Josipu i Mariji da mu dopuste povesti Isusa u Jeruzalem, gdje bi imao prednosti obrazovanja i odgoja u samom središtu židovske kulture. Marija je gotovo pristala. Bila je uvjerena da će njezin najstariji sin postati Mesija, židovski izbavitelj. Josip je oklijevao. I on je bio uvjeren da je Isus predodređen za posebnu sudbinu, ali nije bio siguran u čemu bi se ta sudbina trebala sastojati. Nikada nije ozbiljno sumnjao da će njegov sin ispuniti neku veliku misiju na zemlji. Što je više razmišljao o Nahorovu prijedlogu, to se više pitao koliko bi bilo mudro poslati Isusa na dulji boravak u Jeruzalem.
123:6.9 (1365.4) Zbog tog neslaganja između Josipa i Marije, Nahor je zatražio dopuštenje da cijelo pitanje iznese pred Isusa. Isus je pozorno saslušao sve što je Nahor imao reći, razgovarao s Josipom i Marijom te sa susjedom Jakovom, klesarom čiji je sin bio njegov omiljeni drug u igri. Dva dana poslije priopćio je svoju odluku. Rekao je da, budući da među njegovim roditeljima i savjetnicima postoji toliko neslaganje, a on sam ne osjeća da je dorastao odgovornosti takve odluke niti snažno naginje bilo kojoj mogućnosti, smatra da je najbolje učiniti ono što je već učinio — „razgovarati sa svojim Ocem na nebu”. Premda nije bio potpuno siguran u odgovor, osjećao je da bi trebao ostati kod kuće „sa svojim ocem i majkom”, dodavši: „Oni koji me toliko vole mogu učiniti više za mene i sigurnije me voditi nego stranci koji mogu vidjeti moje tijelo i promatrati moj um, ali me teško mogu doista upoznati.” Svi su ostali zadivljeni njegovim odgovorom, a Nahor se vratio u Jeruzalem. Prošlo je mnogo godina prije nego što se ponovno ozbiljno razmatrala mogućnost da Isus napusti dom.