Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 96 : JAHVE - BOG ŽIDOVA
Sekcije
POGLAVLJE 96 : JAHVE - BOG ŽIDOVA
96:0.1 (1052.1) U POIMANJU Božanstva, čovjek najprije obuhvaća sve bogove, zatim sve strane bogove podređuje božanstvu svojega plemena, a na kraju isključuje sve osim jednoga Boga konačne i vrhovne vrijednosti. Židovi su sve bogove saželi u svoj uzvišeniji pojam Gospoda Boga Izraela. Hindusi su isto tako svoja mnogobrojna božanstva sjedinili u “jednu duhovnost bogova” prikazanu u Rig-Vedi, dok su Mezopotamci svoje bogove sveli na usredotočeniji pojam Bela-Marduka. Te su zamisli monoteizma sazrijevale po cijelom svijetu nedugo nakon pojave Makivente Melkizedeka u Salemu u Palestini. Ali Melkizedekov pojam Božanstva bio je drukčiji od evolucijske filozofije uključivanja, podređivanja i isključivanja; on se temeljio isključivo na stvaralačkoj moći i vrlo je brzo utjecao na najviše pojmove Božanstva u Mezopotamiji, Indiji i Egiptu.
96:0.2 (1052.2) Salemska religija bila je poštovana kao predaja među Kenitima i nekoliko drugih kanaanskih plemena. A to je bila i jedna od svrha Melkizedekove inkarnacije: da se religija jednoga Boga tako njeguje kako bi pripravila put zemaljskom darovanju Sina toga jednoga Boga. Mihael je jedva mogao doći na Urantiju dok nije postojao narod koji je vjerovao u Oca Svih i među kojim se mogao pojaviti.
96:0.3 (1052.3) Salemska religija održala se među Kenitima u Palestini kao njihovo vjerovanje, a ta religija, kako su je kasnije prihvatili Hebreji, bila je najprije pod utjecajem egipatskih moralnih učenja, zatim babilonske teološke misli, i naposljetku iranskih predodžbi o dobru i zlu. Činjenično, hebrejska religija počiva na savezu između Abrahama i Makivente Melkizedeka; evolucijski, ona je izdanak mnogih jedinstvenih okolnosti; ali kulturno je slobodno posuđivala iz religije, morala i filozofije cijelog Levanta. Upravo se putem hebrejske religije velik dio moralne i religijske misli Egipta, Mezopotamije i Irana prenio zapadnim narodima.
1. POJMOVI BOŽANSTVA MEĐU SEMITIMA
96:1.1 (1052.4) Rani Semiti smatrali su da je sve bilo prožeto duhom. Vjerovali su u duhove životinjskog i biljnog svijeta, u godišnje duhove, u gospodara plodnosti, u duhove vatre, vode i zraka — pravi panteon duhova kojih su se bojali i koje su štovali. Melkizedekovo učenje o Univerzalnom Stvoritelju nikada nije u potpunosti uklonilo vjerovanje u te podređene duhove, bogove prirode.
96:1.2 (1052.5) Napredak Hebreja od politeizma preko henoteizma do monoteizma nije bio neprekinut ni kontinuiran pojmovni razvoj. Doživljavali su mnoga nazadovanja u razvoju svojih predodžbi o Božanstvu, dok su u bilo kojem pojedinom razdoblju među različitim skupinama semitskih vjernika postojale različite ideje o Bogu. S vremena na vrijeme brojni su nazivi primjenjivani na njihove pojmove Boga, pa će, kako bi se izbjegla zabuna, ovi različiti nazivi Božanstva biti definirani u skladu s njihovim mjestom u evoluciji židovske teologije:
96:1.3 (1053.1) 1. Jahve je bio bog južnih palestinskih plemena, koji su ovaj pojam božanstva povezivali s planinom Horebom, sinajskim vulkanom. Jahve je bio tek jedan od stotina i tisuća bogova prirode koji su zaokupljali pozornost i zahtijevali štovanje semitskih plemena i naroda.
96:1.4 (1053.2) 2. El Elion. Stoljećima nakon Melkizedekova boravka u Salemu njegovo je učenje o Božanstvu opstajalo u različitim inačicama, ali se općenito označavalo pojmom El Elion, Svevišnji Bog neba. Mnogi Semiti, uključujući neposredne Abrahamove potomke, u različitim su razdobljima štovali i Jahvu i El Eliona.
96:1.5 (1053.3) 3. El Šadaj. Teško je objasniti što je El Šadaj predstavljao. Ova ideja o Bogu bila je složenica nastala iz učenja Amenemopove Knjige mudrosti, izmijenjena Ekhnatonovom doktrinom Atona i dodatno prožeta Melkizedekovim učenjima utjelovljenima u pojmu El Eliona. No kako je pojam El Šadaja prodirao u hebrejski um, postajao je snažno oblikovan pustinjskim učenjima o Jahvi.
96:1.6 (1053.4) Jedna od prevladavajućih ideja religije tog razdoblja bila je egipatska predodžba božanske providnosti — učenje da je materijalni napredak nagrada za služenje El Šadaju.
96:1.7 (1053.5) 4. El. Usred sve te zbrke u nazivima i nejasnoće pojmova, mnogi su pobožni vjernici iskreno nastojali štovati sve ove razvojne ideje božanstva, pa se razvila praksa da se to složeno Božanstvo označava imenom El. Ovaj je pojam uključivao i neka druga beduinska božanstva prirode.
96:1.8 (1053.6) 5. Elohim. U Kišu i Uru dugo su opstajale sumersko-kaldejske skupine koje su poučavale o trojedinom pojmu Boga utemeljenom na predajama iz vremena Adama i Melkizedeka. Ovo je učenje preneseno u Egipat, gdje se to Trojstvo štovalo pod imenom Elohim, ili u jednini kao Eloah. Filozofski krugovi u Egiptu, a kasnije i aleksandrijski učitelji hebrejskog porijekla, poučavali su o tom jedinstvu pluralnih bogova, i mnogi su Mojsijevi savjetnici u vrijeme izlaska vjerovali u ovo Trojstvo. No pojam trojedinog Elohima nikada nije postao stvarni dio hebrejske teologije sve dok nisu došli pod politički utjecaj Babilonaca.
96:1.9 (1053.7) 6. Razna imena. Semiti nisu voljeli izgovarati ime svojega Božanstva, pa su se s vremena na vrijeme služili brojnim nazivima, kao što su: Duh Božji, Gospodin, Anđeo Gospodnji, Svemogući, Svetac, Svevišnji, Adonaj, Stari Dana, Gospodin Bog Izraelov, Stvoritelj neba i zemlje, Kirios, Jah, Gospodar nad vojskama i Otac na nebu.
96:1.10 (1053.8) Jehova je izraz koji se u novije vrijeme koristi za označavanje dovršenog pojma Jahve koji se postupno razvio kroz dugo hebrejsko iskustvo. No ime Jehova nije ušlo u uporabu sve do tisuću i petsto godina nakon Isusova vremena.
96:1.11 (1054.1) Sve do otprilike 2000. pr. Kr. planina Sinaj povremeno je bila aktivan vulkan, s erupcijama koje su se javljale čak i u vrijeme boravka Izraelaca na tom području. Vatra i dim, zajedno s gromoglasnim detonacijama povezanim s erupcijama ove vulkanske planine, ostavljali su snažan dojam na beduine okolnih krajeva i ispunjavali ih strahom pred Jahvom. Taj duh planine Horeba kasnije je postao bog hebrejskih Semita, a oni su naposljetku povjerovali da je nadređen svim drugim bogovima.
96:1.12 (1054.2) Kanaanci su odavna štovali Jahvu, i premda su mnogi Keniti u većoj ili manjoj mjeri vjerovali u El Eliona, nadboga salemske religije, većina Kanaanaca tek se labavo držala štovanja starih plemenskih božanstava. Nisu bili spremni odreći se svojih nacionalnih bogova u korist jednoga međunarodnog, a kamoli interplanetarnog Boga. Nisu bili skloni ideji univerzalnog Božanstva, pa su ova plemena nastavila štovati svoje plemenske bogove, uključujući Jahvu te srebrna i zlatna telad koja su u shvaćanju beduinskih pastira simbolizirala ideju duha sinajskog vulkana.
96:1.13 (1054.3) Sirijci su, premda su štovali svoje bogove, vjerovali i u Jahvu Hebreja, jer su njihovi proroci govorili sirijskom kralju: “Njihovi su bogovi bogovi brda; zato su bili jači od nas. Ali borimo se protiv njih u ravnici, i zasigurno ćemo biti jači od njih.”
96:1.14 (1054.4) Kako čovjek napreduje u kulturi, manja božanstva bivaju podređena jednom vrhovnom božanstvu; veliki Jupiter opstaje tek kao uzvik. Monoteisti svoja podređena božanstva zadržavaju kao duhove, demone, sudbine, nereide, vile, kućne duhove, patuljke, banshee i zlo oko. Hebreji su prošli kroz henoteizam i dugo vjerovali u postojanje bogova osim Jahve, ali su sve više držali da su ta strana božanstva podređena Jahvi. Priznavali su stvarnost Kemoša, boga Amorejaca, ali su tvrdili da je on podređen Jahvi.
96:1.15 (1054.5) Ideja Jahve doživjela je najopsežniji razvoj od svih smrtničkih teorija o Bogu. Njezina postupna evolucija može se usporediti jedino s preobrazbom pojma Bude u Aziji, koja je na kraju dovela do pojma Univerzalnog Apsoluta, baš kao što je pojam Jahve naposljetku doveo do ideje Oca Svih. No kao povijesnu činjenicu treba razumjeti da, premda su Židovi tako mijenjali svoje predodžbe o Božanstvu — od plemenskog boga planine Horeba do milosrdnog i brižnog Oca Stvoritelja kasnijih vremena — nisu mijenjali njegovo ime; nastavili su ovu razvijajuću predodžbu o Božanstvu nazivati Jahvom.
2. SEMITSKI NARODI
96:2.1 (1054.6) Istočni Semiti bili su dobro organizirani i vođeni konjanici koji su prodrli u istočne krajeve plodnog polumjeseca i ondje se ujedinili s Babiloncima. Kaldejci u blizini Ura bili su među najnaprednijima od istočnih Semita. Feničani su bili nadmoćna i dobro organizirana skupina miješanih Semita koja je držala zapadni dio Palestine uz obalu Sredozemnog mora. Po rasnom sastavu, Semiti su bili među najizmiješanijim narodima Urantije, noseći nasljedne čimbenike gotovo svih devet svjetskih rasa.
96:2.2 (1054.7) Iznova i iznova arapski Semiti probijali su se prema sjevernoj Obećanoj zemlji, zemlji koja “teče mlijekom i medom,” ali su jednako često bili potiskivani od bolje organiziranih i razvijenijih sjevernih Semita i Hetita. Kasnije, tijekom osobito teške gladi, ovi lutajući beduini u velikom su broju ušli u Egipat kao ugovorni radnici na egipatskim javnim radovima, samo da bi se našli suočeni s gorkim iskustvom ropstva u teškom svakodnevnom radu običnih i potlačenih radnika u dolini Nila.
96:2.3 (1055.1) Tek nakon vremena Makivente Melkizedeka i Abrahama određena su semitska plemena, zbog svojih posebnih religijskih vjerovanja, nazvana sinovima Izraela, a kasnije Hebrejima, Židovima i “izabranim narodom.” Abraham nije bio rasni otac svih Hebreja; nije bio čak ni praotac svih beduinskih Semita koji su bili zarobljeni u Egiptu. Istina, njegovi su potomci, izlazeći iz Egipta, činili jezgru kasnijeg židovskog naroda, ali velika većina muškaraca i žena koji su se kasnije uključili u izraelska plemena nikada nije boravila u Egiptu. Bili su jednostavno nomadi koji su odlučili slijediti Mojsijevo vodstvo, dok su Abrahamovi potomci i njihovi semitski suputnici iz Egipta putovali kroz sjevernu Arabiju.
96:2.4 (1055.2) Melkizedekovo učenje o El Elionu, Svevišnjem, i o savezu božanske naklonosti kroz vjeru bilo je uvelike zaboravljeno do vremena egipatskog porobljavanja semitskih naroda koji su ubrzo trebali oblikovati hebrejsku naciju. No tijekom cijelog tog razdoblja zarobljeništva među ovim nomadima s Arabijskog poluotoka tinjalo je tradicionalno vjerovanje u Jahvu kao njihovo rasno božanstvo.
96:2.5 (1055.3) Jahvu je štovalo više od stotinu različitih plemena s Arabijskog poluotoka, i osim traga pojma El Eliona iz Melkizedekova učenja, koji se održao među obrazovanijim slojevima Egipta, uključujući miješane hebrejsko-egipatske skupine, religija običnih hebrejskih robova bila je izmijenjena verzija starog obreda magije i žrtvovanja u ime Jahve.
3. NEUSPOREDIVI MOJSIJE
96:3.1 (1055.4) Početak razvoja hebrejskih predodžbi i ideala o vrhovnom Stvoritelju datira od odlaska Semita iz Egipta pod vodstvom onog velikog vođe, učitelja i organizatora, Mojsija. Njegova majka potjecala je iz kraljevske egipatske obitelji; njegov otac bio je semitski časnik za vezu između vlasti i beduinskih zarobljenika. Mojsije je tako posjedovao osobine proizašle iz nadmoćnih rasnih izvora; njegovo je porijeklo bilo toliko izmiješano da ga je nemoguće svrstati u bilo koju pojedinu rasnu skupinu. Da nije bio takva mješovitog tipa, nikada ne bi pokazao onu neobičnu svestranost i prilagodljivost koja mu je omogućila da upravlja raznolikom gomilom koja se naposljetku pridružila onim beduinskim Semitima koji su pod njegovim vodstvom pobjegli iz Egipta u arabijsku pustinju.
96:3.2 (1055.5) Unatoč privlačnostima kulture kraljevstva u dolini Nila, Mojsije je odlučio stati uz narod svoga oca. U vrijeme kada je ovaj veliki organizator oblikovao svoje planove za konačno oslobođenje naroda svoga oca, beduinski zarobljenici jedva da su imali religiju dostojnu toga imena; bili su gotovo bez pravog pojma o Bogu i bez nade u svijetu.
96:3.3 (1055.6) Nijedan vođa nikada nije pokušao uzdići tako beznadnu, klonulu, potištenu i neuku skupinu ljudi. No ti su robovi u svojim nasljednim crtama nosili skrivene mogućnosti razvoja, a među njima je bilo dovoljno obrazovanih vođa koje je Mojsije pripremao za dan pobune i borbe za slobodu, tako da su mogli sačinjavati jezgru učinkovitih organizatora. Ti su nadareniji ljudi bili zaposleni kao domaći nadglednici svoga naroda; zahvaljujući Mojsijevu utjecaju na egipatske vladare stekli su i određeno obrazovanje.
96:3.4 (1056.1) Mojsije je nastojao diplomatskim putem ishoditi slobodu svojih sunarodnjaka Semita. On i njegov brat sklopili su sporazum s egipatskim kraljem kojim im je bilo dopušteno mirno napustiti dolinu Nila i otići u pustinju arabijskog poluotoku. Trebali su primiti skromnu naknadu u novcu i dobrima kao priznanje za svoju dugogodišnju službu u Egiptu. Hebreji su se sa svoje strane obvezali održavati prijateljske odnose s faraonima i ne stupati ni u kakav savez protiv Egipta. No kralj je kasnije odlučio poništiti taj sporazum, uz izgovor da su njegovi uhode otkrili nelojalnost među beduinskim robovima. Tvrdio je da oni traže slobodu kako bi otišli u pustinju i organizirali nomade protiv Egipta.
96:3.5 (1056.2) Ali Mojsije se nije dao obeshrabriti; čekao je pravi trenutak i za manje od godinu dana ukazala mu se prilika kada su egipatske vojne snage bile potpuno zauzete odbijanjem istodobnih napada — snažnog libijskog prodora s juga i grčke pomorske invazije sa sjevera — ovaj neustrašivi organizator poveo je svoje sunarodnjake iz Egipta u spektakularnom noćnom bijegu. Taj je prodor u slobodu bio pažljivo isplaniran i vješto izveden. Uspjeli su, premda su ih progonili faraon i manja skupina Egipćana, koji su pali pred obranom bjegunaca, ostavivši za sobom plijen koji su odbjegli robovi dalje uvećavali na svom putu prema domovini svojih predaka.
4. OBJAVLJIVANJE JAHVE
96:4.1 (1056.3) Razvoj i uzdizanje Mojsijeva učenja utjecali su na gotovo polovicu svijeta, i taj utjecaj traje i u dvadesetom stoljeću. Premda je Mojsije razumio napredniju egipatsku religijsku filozofiju, beduinski robovi malo su znali o takvim učenjima, ali nikada nisu potpuno zaboravili boga planine Horeba, kojega su njihovi preci nazivali Jahve.
96:4.2 (1056.4) Mojsije je za učenja Makivente Melkizedeka čuo i od svoga oca i od svoje majke, a njihova zajednička religijska uvjerenja objašnjavaju neobičan savez između žene kraljevskog porijekla i muškarca iz zarobljenog naroda. Mojsijev tast bio je kenitski štovatelj El Eliona, ali su roditelji ovog osloboditelja vjerovali u El Šadaja. Mojsije je tako bio odgojen kao sljedbenik El Šadaja; pod utjecajem svoga tasta postao je sljedbenik El Eliona; a do vremena hebrejskog logorovanja oko planine Sinaj nakon bijega iz Egipta, oblikovao je novu i proširenu predodžbu o Božanstvu (proizašlu iz svih svojih prijašnjih vjerovanja), koju je mudro odlučio objaviti svome narodu kao prošireni pojam njihova starog plemenskog boga, Jahve.
96:4.3 (1056.5) Mojsije je nastojao poučiti ove beduine ideji El Eliona, ali se još prije odlaska iz Egipta uvjerio da oni nikada neće u potpunosti razumjeti tu doktrinu. Stoga je svjesno odlučio na kompromisno prihvaćanje njihova pustinjskog plemenskog boga kao jedinog Boga svojih sljedbenika. Mojsije nije izričito učio da drugi narodi i nacije nemaju druge bogove, ali je odlučno tvrdio da je Jahve iznad svih, osobito za Hebreje. No uvijek se suočavao s nezgodnim problemom kako tim neukim robovima predstaviti svoju novu i uzvišeniju ideju o Božanstvu pod okriljem starog naziva Jahve, koji je oduvijek bio simboliziran zlatnim teletom beduinskih plemena.
96:4.4 (1056.6) Činjenica da je Jahve bio bog odbjeglih Hebreja objašnjava zašto su se tako dugo zadržali pred svetom planinom Sinaj i zašto su ondje primili Deset zapovijedi koje je Mojsije proglasio u ime Jahve, boga Horeba. Tijekom ovog dugotrajnog boravka pred Sinajem, dodatno su usavršeni religijski obredi novonastajućeg hebrejskog štovanja.
96:4.5 (1057.1) Nema naznaka da bi Mojsije ikada uspio uspostaviti svoj donekle napredni ceremonijalni oblik štovanja niti održati svoje sljedbenike na okupu tijekom četvrt stoljeća da nije bilo silovite erupcije Horeba tijekom trećeg tjedna njihova pobožnog boravka u njegovu podnožju. „Planina Jahvina bila je obavijena ognjem, i dim se dizao kao dim iz peći, a cijela se planina silno tresla.” S obzirom na ovu kataklizmu, nije čudno što je Mojsije mogao snažno utisnuti u svijest svoje braće učenje da je njihov Bog „moćan, strašan, oganj koji proždire, silan i svemoćan.”
96:4.6 (1057.2) Mojsije je proglasio da je Jahve Gospod Bog Izraela, koji je izdvojio Hebreje kao svoj izabrani narod; stvarao je novu naciju i mudro je nacionalizirao svoja religijska učenja, govoreći svojim sljedbenicima da je Jahve strog gospodar, „ljubomoran Bog.” Ipak, nastojao je proširiti njihovo shvaćanje božanstva kada ih je učio da je Jahve „Bog duhova svakoga tijela” i kada je rekao: „Vječni Bog je tvoje utočište, a pod tobom su vječne ruke.” Mojsije je učio da je Jahve Bog koji drži savez; da „neće te ostaviti niti uništiti, niti će zaboraviti savez kojim se zakleo tvojim ocima.”
96:4.7 (1057.3) Mojsije je uložio herojski napor da uzdigne Jahvu do dostojanstva vrhovnog Božanstva kada ga je predstavio kao „Boga istine i bez nepravde, pravednog i ispravnog u svim svojim putovima.” Pa ipak, unatoč ovom uzvišenom učenju, zbog ograničenog razumijevanja njegovih sljedbenika bio je primoran govoriti o Bogu kao o biću nalik čovjeku, podložnom naletima ljutnje, bijesa i strogosti, pa čak i osvetoljubivom, lako podložan ljudskim postupcima.
96:4.8 (1057.4) Pod utjecajem Mojsijevih učenja ovaj plemenski bog prirode, Jahve, postao je Gospod Bog Izraela, koji ih je pratio kroz pustinju pa čak i u progonstvo, gdje je naposljetku bio shvaćen kao Bog svih naroda. Kasnije sužanjstvo koje je Židove zarobilo u Babilonu napokon je oslobodilo razvijajući pojam Jahve da preuzme monoteističku ulogu Boga svih nacija.
96:4.9 (1057.5) Najjedinstvenija i najizvanrednija značajka religijske povijesti Hebreja jest ova duga evolucija pojma Božanstva, od primitivnog boga s Horeba, kroz učenja uzastopnih duhovnih vođa, do visoke razine izražene u doktrinama proroka Izaije, koji je proglasio veličanstveni pojam milosrdnog i brižnog Oca Stvoritelja.
5. MOJSIJEVA UČENJA
96:5.1 (1057.6) Mojsije je bio izvanredna kombinacija vojnog vođe, društvenog organizatora i religijskog učitelja. Bio je najvažniji svjetski učitelj i vođa između vremena Makivente i Isusa. Mojsije je pokušao uvesti mnoge reforme u Izraelu o kojima nema zapisa. Tijekom jednog ljudskog života poveo je višejezičnu skupinu takozvanih Židova iz ropstva i neciviliziranog lutanja, istodobno postavljajući temelje za buduće oblikovanje nacije i očuvanje ovog naroda.
96:5.2 (1057.7) Malo je zabilježeno o Mojsijevu izuzetnom djelovanju jer Židovi u vrijeme izlaska nisu imali pisani jezik. Zapisi o njegovu životu i djelovanju potječu iz razdoblja otprilike tisuću godina nakon smrti ovog velikog vođe.
96:5.3 (1058.1) Mnogi napreci koje je Mojsije ostvario u odnosu na religiju Egipćana i okolnih levantskih plemena potjecali su iz kenitskih predaja iz vremena Melkizedeka. Bez učenja Makivente Melkizedeka, prenesenih Abrahamu i njegovim suvremenicima, Hebreji bi izašli iz Egipta u beznadnoj tami. Mojsije i njegov tast Jetro prikupili su ostatke predaja iz dana Melkizedeka, a ta su učenja, sjedinjena s egipatskim znanjem, usmjerila Mojsija u oblikovanju unaprijeđene religije i obreda Izraelaca. Mojsije je bio organizator; izabrao je najbolje iz religije i običaja Egipta i Palestine te ih je povezao s predajama Melkizedekovih učenja i uobličio u hebrejski obredni sustav štovanja.
96:5.4 (1058.2) Mojsije je vjerovao u Providnost; bio je pod snažnim utjecajem egipatskih učenja o nadnaravnom upravljanju Nilom i drugim silama prirode. Imao je uzvišenu predodžbu o Bogu, ali je bio posve iskren kada je Hebrejima učio da, budu li slušali Boga, „on će vas ljubiti, blagosloviti i umnožiti. Umnožit će plod vaše utrobe i plod vaše zemlje—žito, vino, ulje i vaša stada. Bit ćete napredniji od svih naroda i Gospodin, vaš Bog, uklonit će od vas svaku bolest i neće na vas pustiti nijednu od zlih bolesti Egipta.” Čak je govorio: „Sjećajte se Gospodina, svoga Boga, jer on vam daje snagu da stječete bogatstvo.” „Posuđivat ćete mnogim narodima, ali od njih nećete posuđivati. Vladat ćete nad mnogim narodima, ali oni neće vladati nad vama.”
96:5.5 (1058.3) Doista je bilo žalosno promatrati kako je ovaj veliki Mojsijev um pokušavao prilagoditi svoj uzvišeni pojam El Eliona, Svevišnjeg, razumijevanju neukih i nepismenih Hebreja. Svojim okupljenim vođama gromko je objavljivao: „Gospodin, vaš Bog, jedan je Bog; nema drugoga osim njega,” dok je mnoštvu govorio: „Tko je kao vaš Bog među svim bogovima?” Mojsije se hrabro, i djelomično uspješno, suprotstavio fetišizmu i idolopoklonstvu, govoreći: „Niste vidjeli nikakav lik onoga dana kada vam je vaš Bog govorio na Horebu iz ognja.” Također je zabranio izradu bilo kakvih likova.
96:5.6 (1058.4) Mojsije se bojao otvoreno govoriti o milosrđu Jahvea, radije ulijevajući strahopoštovanje prema Božjoj pravdi, govoreći: „Gospodin, vaš Bog, Bog je nad bogovima i Gospodar nad gospodarima, veliki Bog, silan i strašan, koji ne gleda tko je tko među ljudima.” Nastojao je obuzdati nemirna plemena kad je izjavio: „vaš Bog ubija kad ga ne slušate; liječi i daje život kad mu se pokoravate.” Ali Mojsije je učio ta plemena da će postati izabrani narod Božji samo pod uvjetom da „drže sve njegove zapovijedi i vrše sve njegove odredbe.”
96:5.7 (1058.5) U tim ranim vremenima Hebreji su malo učeni o Božjem milosrđu. Učili su o Bogu kao o „Svemogućem; Gospodin je ratnik, Bog bojeva, slavan u snazi, koji razbija svoje neprijatelje.” „Gospodin, vaš Bog, hodi usred tabora da vas izbavi.” Izraelci su svojega Boga doživljavali kao onoga koji ih voli, ali i kao onoga koji je „otvrdnuo faraonovo srce” i „prokleo njihove neprijatelje.”
96:5.8 (1058.6) Dok je Mojsije povremeno pružao sinovima Izraelovim kratke uvide u univerzalno i dobrohotno Božanstvo, njihova svakodnevna predodžba Jahvea bila je, u cjelini, tek malo uzvišenija od plemenskih bogova okolnih naroda. Njihov pojam Boga bio je primitivan, grub i antropomorfan; nakon Mojsijeve smrti ta su se beduinska plemena brzo vratila polubarbarskim predodžbama svojih starih bogova s Horeba i iz pustinje. Proširena i uzvišenija vizija Boga, koju je Mojsije s vremena na vrijeme iznosio svojim vođama, ubrzo je nestala iz vidokruga, dok se većina naroda okrenula štovanju zlatnih telaca, svojih fetiša koji su među palestinskim pastirima simbolizirali Jahvea.
96:5.9 (1059.1) Kad je Mojsije predao vodstvo Hebreja Jošui, već je bio okupio tisuće potomaka Abrahamovih srodničkih loza—Nahorovih, Lotovih i drugih povezanih plemena—te ih oblikovao u samoodrživu i djelomično samoupravnu zajednicu pastirskih ratnika.
6. POJAM BOGA NAKON MOJSIJEVE SMRTI
96:6.1 (1059.2) Nakon Mojsijeve smrti njegova uzvišena predodžba Jahvea brzo je nazadovala. Jošua i vođe Izraela još su neko vrijeme čuvali Mojsijeve predaje o sveznajućem, dobrohotnom i svemogućem Bogu, ali se običan narod ubrzo vratio starijoj pustinjskoj slici Jahvea. Taj povratak unatrag u shvaćanju Božanstva sve se više produbljivao tijekom vladavine uzastopnih plemenskih poglavara, takozvanih Sudaca.
96:6.2 (1059.3) Utjecaj Mojsijeve izvanredne ličnosti održavao je u srcima njegovih sljedbenika nadahnuće sve šireg poimanja Boga; ali čim su stigli u plodne krajeve Palestine, brzo su se preobrazili iz nomadskih pastira u trajno i više-manje stalno naseljene zemljoradnike. Ta promjena načina života i vjerskog pogleda zahtijevala je uglavnom potpunu promjenu u njihovu shvaćanju prirode njihova Boga, Jahvea. U razdoblju preobrazbe strogog, grubog, zahtjevnog i gromovitog pustinjskog boga sa Sinaja u kasnije poimanje Boga ljubavi, pravde i milosrđa, Hebreji su gotovo izgubili iz vida uzvišena Mojsijeva učenja. Zamalo su izgubili svaki pojam monoteizma; gotovo su izgubili priliku postati narod koji će služiti kao ključna karika u duhovnoj evoluciji Urantije, skupina koja će sačuvati Melkizedekovo učenje o jednom Bogu sve do vremena utjelovljenja darovanog Sina toga Oca Svih.
96:6.3 (1059.4) Jošua je očajnički nastojao održati pojam vrhovnog Jahvea u mislima plemena, pa je dao proglasiti: „Kao što sam bio s Mojsijem, tako ću biti i s tobom; neću te iznevjeriti niti ostaviti.” Ipak, našao je potrebnim propovijedati strogu poruku svome nevjernom narodu, narodu koji je rado prihvaćao svoju staru, zavičajnu religiju, ali nije bio voljan napredovati u religiji vjere i pravednosti. Središnja misao Jošuina nauka bila je: „Jahve je sveti Bog; on je ljubomoran Bog; neće oprostiti vaše prijestupe ni vaše grijehe.” Najviši pojam toga doba prikazivao je Jahvea kao „Boga moći, suda i pravde.”
96:6.4 (1059.5) I u to mračno doba s vremena na vrijeme javljali su se usamljeni učitelji koji su proglašavali Mojsijev pojam božanstva: „Kao djeca pokvarenosti, ne možete služiti Jahvi jer je on sveti Bog.” „Zar je smrtnik pravedniji od Boga? Zar je čovjek čistiji od svoga Stvoritelja?” „Možeš li proniknuti dubine Božje? Možeš li dokučiti savršenstvo Svesilnog? Gle, Bog je velik, a mi ga ne poznajemo. Svesilnog doseći ne možemo.”
7. PSALMI I KNJIGA O JOBU
96:7.1 (1060.1) Pod vodstvom svojih poglavara i svećenika Hebreji su se donekle ustalili u Palestini. No ubrzo su ponovno skliznuli u mračne pustinjske predaje i prihvatili manje razvijene kanaanske religijske običaje. Vratili su se idolopoklonstvu i razuzdanosti, a njihova je predodžba o Božanstvu pala daleko ispod egipatskih i mezopotamskih pojmova Boga koje su održavale neke preostale salemske skupine, a koji su zabilježeni u nekim psalmima i u takozvanoj Knjizi o Jobu.
96:7.2 (1060.2) Psalmi su djelo dvadesetak ili više autora; mnoge su napisali egipatski i mezopotamski učitelji. U tim vremenima, dok je Levant štovao bogove prirode, još je uvijek postojao znatan broj onih koji su vjerovali u vrhovnost El Eliona, Svevišnjeg.
96:7.3 (1060.3) Nijedna zbirka religijskih spisa ne izražava takvo bogatstvo pobožnosti i dubokih ideja o Bogu kao Knjiga Psalama. I bilo bi od velike koristi kada bi se, pri čitanju ove izvanredne zbirke štovateljske književnosti, uzelo u obzir porijeklo i vrijeme nastanka svakog pojedinog psalma hvale i klanjanja, imajući na umu da nijedna druga zbirka ne obuhvaća tako širok vremenski raspon. Knjiga Psalama predstavlja zapis različitih poimanja Boga kakva su njegovali vjernici salemske religije diljem Levanta i obuhvaća čitavo razdoblje od Amenemopea do Izaije. U Psalmima je Bog prikazan u svim fazama poimanja, od grubog pojma plemenskog božanstva do znatno proširenog ideala kasnijih Hebreja, u kojem se Jahve prikazuje kao blagi vladar i milosrdni Otac pun ljubavi.
96:7.4 (1060.4) Promatrana na taj način, ova skupina psalama predstavlja najvrjedniju i najkorisniju zbirku pobožnih osjećaja koju je čovjek sastavio sve do dvadesetog stoljeća. Štovateljski duh ove zbirke nadilazi duh svih drugih svetih knjiga svijeta.
96:7.5 (1060.5) Raznolika slika Božanstva prikazana u Knjizi o Jobu rezultat je rada više od dvadeset mezopotamskih religijskih učitelja tijekom razdoblja od gotovo tristo godina. Kada se čita uzvišeni pojam božanstva sadržan u ovoj zbirci mezopotamskih vjerovanja, postaje jasno da se upravo u području Ura Kaldejskog ideja pravog Boga najbolje očuvala tijekom mračnih dana u Palestini.
96:7.6 (1060.6) U Palestini su ljudi često dobro shvaćali Božju mudrost i sveprisutnost, ali su rijetko razumijevali njegovu ljubav i milosrđe. Jahve tog vremena „šalje zle duhove da zavladaju dušama svojih neprijatelja;” on daje blagostanje svojoj poslušnoj djeci, dok druge proklinje i teško kažnjava. „On osujećuje naume lukavih; hvata mudre u njihovoj prijevari.”
96:7.7 (1060.7) Samo se u Uru podigao glas koji je naviještao Božje milosrđe, govoreći: „Molit će se Bogu i naći će milost kod njega, i gledat će njegovo lice s radošću, jer Bog će čovjeku dati božansku pravednost.” Tako se iz Ura propovijedalo spasenje, božanska naklonost, po vjeri: „On je milostiv pokajnicima i kaže: ‘Izbavi ga da ne siđe u jamu, jer sam našao otkupninu.’ Ako tko kaže: ‘Sagriješio sam i izopačio ono što je pravo, ali mi nije koristilo,’ Bog će izbaviti njegovu dušu da ne siđe u jamu i on će gledati svjetlost.” Od vremena Melkizedeka levantski svijet nije čuo tako snažnu i ohrabrujuću poruku ljudskog spasenja kao u ovom izvanrednom učenju Elihua, proroka iz Ura i svećenika vjernika Salema, ostatka nekadašnje Melkizedekove kolonije u Mezopotamiji.
96:7.8 (1061.1) Tako su ostaci salemskih misionara u Mezopotamiji održavali svjetlo istine tijekom razdoblja rasula hebrejskog naroda, sve do pojave prvog u dugom nizu izraelskih učitelja koji nisu prestajali graditi, pojam na pojam, dok nisu dosegli spoznaju ideala sveopćeg i Stvoriteljskog Oca Svih, vrhunac evolucije pojma Jahvea.
96:7.9 (1061.2) [Izložio Melkizedek iz Nebadona.]