Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 97 : EVOLUCIJA POJMA BOGA MEĐU HEBREJIMA
Sekcije
POGLAVLJE 97 : EVOLUCIJA POJMA BOGA MEĐU HEBREJIMA
97:0.1 (1062.1) DUHOVNI vođe Hebreja učinili su ono što nitko prije njih nije uspio učiniti — deantropomorfizirali su svoj pojam Boga, a da ga pritom nisu pretvorili u apstrakciju Božanstva razumljivu samo filozofima. Čak su i obični ljudi bili u stanju razumjeti zreli pojam Jahvea kao Oca, ako ne pojedinca, onda barem naroda.
97:0.2 (1062.2) Pojam Božje ličnosti, premda je jasno poučavan u Salemu u danima Melkizedeka, bio je neodređen i maglovit u vrijeme izlaska iz Egipta, te se tek postupno razvijao u hebrejskom umu iz naraštaja u naraštaj kao odgovor na pouke duhovnih vođa. Shvaćanje ličnosti Jahvea razvijalo se postojanije u svom postupnom razvoju nego što je to bio slučaj s mnogim drugim Božanskim atributima. Od Mojsija do Malahije dogodio se gotovo neprekinuti misaoni rast pojma Božje ličnosti u hebrejskom umu, a taj je pojam naposljetku uzdignut i proslavljen Isusovim učenjima o Ocu na nebesima.
1. SAMUEL - PRVI OD HEBREJSKIH PROROKA
97:1.1 (1062.3) Neprijateljski pritisak okolnih naroda u Palestini ubrzo je poučio hebrejske šeike da se ne mogu nadati opstanku ako ne povežu svoja plemenska uređenja u središnju vlast. A ta centralizacija upravne moći pružila je Samuelu bolju priliku da djeluje kao učitelj i reformator.
97:1.2 (1062.4) Samuel je potjecao iz dugog niza salemskih učitelja koji su ustrajali u očuvanju Melkizedekovih istina u okviru svoga bogoslužja. Taj je učitelj bio muževan i odlučan čovjek. Samo njegova velika pobožnost, udružena s izvanrednom postojanošću, omogućila mu je da se odupre gotovo sveopćem protivljenju kad je krenuo u nastojanje da sav Izrael vrati štovanju vrhovnog Jahvea iz Mojsijeva doba. A čak je i tada bio samo djelomično uspješan; službi uzvišenijeg pojma Jahvea pridobio je samo razumniju polovicu Hebreja; druga je polovica nastavila štovati plemenske bogove svoje zemlje i niži pojam Jahvea.
97:1.3 (1062.5) Samuel je bio čovjek grube snage i odlučnosti, praktični reformator koji je u jednom danu sa svojim suradnicima znao srušiti desetine Baalovih svetilišta. Njegov napredak bio je postignut čistom silom; propovijedao je malo, poučavao još manje, ali je djelovao. Jednog dana ismijavao je svećenika Baala; sutradan je rezao na komade zarobljenog kralja. Predano je vjerovao u jednoga Boga i imao je jasan pojam tog Boga kao Stvoritelja neba i zemlje: "Jer Jahvini su stupovi zemlje, na njih je postavio ovaj svijet."
97:1.4 (1063.1) No najveći doprinos koji je Samuel dao razvoju pojma Božanstva bio je njegovo zvonko priopćenje da je Jahve nepromjenjiv, da je zauvijek bio jedno te isto utjelovljenje nepogrešivog savršenstva i božanstva. U tim se vremenima Jahve shvaćao kao ćudljiv Bog ljubomornih hirova, koji je uvijek žalio što je učinio ovo ili ono; ali sada su, prvi put otkako su izašli iz Egipta, čuli ove zapanjujuće riječi: "Ipak snaga Izraelova ne laže i ne kaje se, jer on nije čovjek, da bi se kajao." Tako je proglašena stabilnost u ophođenju s Božanstvom. Samuel je ponovio savez Melkizedeka s Abrahamom i objavio da je Gospod Bog Izraela izvor svake istine, stabilnosti i postojanosti. Hebreji su oduvijek gledali na svog Boga kao na čovjeka, nadčovjeka, uzvišenog duha nepoznatog porijekla; ali sada su čuli da je nekadašnji duh Horeba uzvišen u nepromjenjivog Boga stvoriteljske savršenosti. Samuel je pomogao da se pojam Boga uzdigne iznad promjenjivih ljudskih umova i nepredvidivosti smrtnog života. Pod njegovim učenjem, Bog Hebreja počinjao se uspinjati od pojma sličnog plemenskim bogovima do ideala sveznajućeg i nepromjenjivog Stvoritelja i Nadzornika svega stvorenog.
97:1.5 (1063.2) Iznova je skrenuo pažnju ljudi na priču o Božjoj iskrenosti, njegovoj pouzdanosti u čuvanju ugovora koji sklapa s čovjekom. Rekao je Samuel: „Jahve neće odbaciti svoga naroda.“ „On je učinio vječan Savez sa nama, u svemu dobro uređen i siguran.“ I tako je po cijeloj Palestini zvonio poziv na vraćanje obožavanju vrhovnog Jahvea. Uvijek je ovaj energični učitelj naviještao: „Velik si, O Gospode Bože, jer nema nijednoga poput tebe, niti postoji ikakav Bog osim tebe.“
97:1.6 (1063.3) Do tada su Hebreji naklonost Jahvea promatrali uglavnom kroz prizmu materijalnog blagostanja. Bio je to velik šok za Izrael i gotovo je stajao Samuela života kada se usudio proglasiti: „Gospod obogaćuje i osiromašuje; ponižava i uzvisuje. Podiže siromahe iz praha i uzdiže prosjake da sjede među knezovima i naslijede tron slave.“ Nikada nakon Mojsija nitko nije dao tako utješna obećanja poniženima i unesrećenima, a tisuće očajnika među siromašnima počele su se nadati da mogu unaprijediti svoj duhovni status.
97:1.7 (1063.4) Ali Samuel nije daleko napredovao od poimanja plemenskog Boga. Propovijedao je Jahvea koji je stvorio sve ljude, ali koji je bio ponajviše zaokupljen Hebrejima, svojim izabranim narodom. Ipak, kao i u Mojsijevo doba, pojam Boga ponovno je prikazivao Božanstvo koje je sveto i pravedno. „Nitko nije svet kao Gospodin. Tko se može usporediti s ovim svetim Gospodinom Bogom?”
97:1.8 (1063.5) Kako su godine prolazile, sijedi stari vođa napredovao je u razumijevanju Boga, jer je objavio „Gospodin je Bog znanja i on važe ljudska djela. Gospodin će suditi krajevima zemlje, iskazujući milosrđe milosrdnima, a s pravednim čovjekom bit će pravedan.” I ovdje se nazire početak milosrđa, premda još uvijek ograničenog na one koji su sami milosrdni. Kasnije je otišao korak dalje kada je, u njihovoj nevolji, poticao svoj narod riječima: „Padnimo sada u ruke Gospodinove, jer su njegova milosrđa velika.” „Gospodinu nije teško spasiti mnoge ili malobrojne.”
97:1.9 (1063.6) I ovaj postupni razvoj poimanja Jahvina karaktera nastavio se tijekom službe Samuelovih nasljednika. Nastojali su predstaviti Jahvu kao Boga koji drži savez, ali su jedva održavali korak koji je Samuel postavio; nisu uspjeli razviti ideju Božjeg milosrđa onako kako ju je Samuel kasnije shvaćao. Postupno se ponovno javljalo priznanje drugih bogova, unatoč tvrdnji da je Jahve iznad svih. „Tvoje je kraljevstvo, Gospodine, i ti si uzvišen kao poglavar nad svima.”
97:1.10 (1064.1) Glavna nota toga razdoblja bila je božanska moć; proroci toga doba propovijedali su religiju osmišljenu da učvrsti kralja na hebrejskom prijestolju. „Tvoja je, Gospodine, veličina i sila i slava i pobjeda i veličanstvo. U tvojoj je ruci moć i snaga, i ti možeš uzvisiti i osnažiti svakoga." Takav je bio stupanj razvoja pojma o Bogu u vrijeme Samuela i njegovih neposrednih nasljednika.
2. ILIJA I ELIZEJ
97:2.1 (1064.2) U desetom stoljeću prije Krista hebrejski se narod podijelio na dva kraljevstva. U objema tim političkim cjelinama mnogi su učitelji istine nastojali zaustaviti reakcionarni val duhovne dekadencije koji je već bio započeo i koji se pogubno nastavio nakon rata razdvajanja. Ali ti napori da se unaprijedi hebrejska religija nisu imali uspjeha sve dok onaj odlučni i neustrašivi borac za pravednost, Ilija, nije započeo svoje učenje. Ilija je sjevernom kraljevstvu vratio pojam o Bogu usporediv s onim koji se držao u danima Samuela. Ilija je imao malo prilika iznijeti napredniji pojam o Bogu; bio je zaokupljen, kao i Samuel prije njega, rušenjem Baalovih žrtvenika i uništavanjem idola lažnih bogova. I svoje je reforme provodio suočen s protivljenjem idolopokloničkog vladara; njegov je zadatak bio još veći i teži od onoga s kojim se Samuel morao suočiti.
97:2.2 (1064.3) Kad je Ilija bio pozvan, njegov vjerni suradnik Elizej nastavio je njegovo djelo i, uz neprocjenjivu pomoć malo poznatog Miheja, održao svjetlo istine živim u Palestini.
97:2.3 (1064.4) Ali to nisu bila vremena napretka u poimanju Božanstva. Hebreji se još nisu bili uzdigli ni do Mojsijevog ideala. Razdoblje Ilije i Elizeja završilo je time što su se napredniji slojevi vratili štovanju vrhovnog Jahvea te je došlo do obnove ideje o Stvoritelju Svih otprilike na azini na kojoj ju je Samuel ostavio.
3. JAHVE I BAAL
97:3.1 (1064.5) Dugotrajna kontroverza između vjernika u Jahvu i sljedbenika Baala bila je socioekonomski sukob ideologija, a ne razlika u religijskim vjerovanjima.
97:3.2 (1064.6) Stanovnici Palestine razlikovali su se u svom stavu prema privatnom vlasništvu nad zemljom. Južna ili lutajuća arapska plemena (Jahviti) smatrala su zemlju neotuđivom—darom Božanstva klanu. Držali su da se zemlja ne može prodati niti staviti pod hipoteku. „Jahve je govorio: ‘Zemlja se ne smije prodati, jer zemlja je moja.’”
97:3.3 (1064.7) Sjeverni i više naseljeni Kanaanci (Baaliti) slobodno su kupovali, prodavali i stavljali pod hipoteku svoju zemlju. Riječ Baal znači vlasnik. Kult Baala bio je utemeljen na dvjema glavnim doktrinama: prvo, potvrđivanju razmjene vlasništva, ugovora i saveza—pravu na kupnju i prodaju zemlje. Drugo, smatralo se da Baal šalje kišu—bio je bog plodnosti tla. Dobra žetva ovisila je o Baalovoj naklonosti. Kult je bio uvelike usmjeren na zemlju, njezino vlasništvo i plodnost.
97:3.4 (1065.1) Općenito, Baaliti su posjedovali kuće, zemlju i robove. Bili su aristokratski zemljoposjednici i živjeli su u gradovima. Svaki Baal imao je sveto mjesto, svećenstvo i „svete žene,” obredne prostitutke.
97:3.5 (1065.2) Iz ove temeljne razlike u odnosu prema zemlji razvila su se gorka neprijateljstva društvenih, ekonomskih, moralnih i religijskih stavova koje su pokazivali Kanaanci i Hebreji. Ova socioekonomska kontroverza nije postala jasno religijsko pitanje sve do vremena Ilije. Od dana ovog agresivnog proroka pitanje se vodilo na strože religijskim linijama—Jahve protiv Baala—i završilo je trijumfom Jahvea i kasnijim usmjerenjem prema monoteizmu.
97:3.6 (1065.3) Ilija je prebacio kontroverzu između Jahvea i Baala s pitanja zemlje na religijski aspekt hebrejskih i kanaanskih ideologija. Kada je Ahab ubio Nabota u spletkama kako bi prisvojio njihovu zemlju, Ilija je od drevnih običaja o zemlji načinio moralno pitanje i pokrenuo snažnu kampanju protiv Baalita. To je također bila borba seoskog naroda protiv dominacije gradova. Uglavnom pod Ilijinim utjecajem Jahve je postao Elohim. Prorok je započeo kao agrarni reformator, a završio uzdižući Božanstvo. Baala je bilo mnogo, Jahve je bio jedan—monoteizam je pobijedio politeizam.
4. AMOS I HOŠEA
97:4.1 (1065.4) Velik korak u prijelazu od plemenskog boga—boga kojem se tako dugo služilo žrtvama i obredima, Jahvea ranijih Hebreja—prema Bogu koji bi kažnjavao zločin i nemoral čak i među vlastitim narodom, učinio je Amos, koji se pojavio iz južnih brda kako bi osudio kriminal, pijanstvo, ugnjetavanje i nemoral sjevernih plemena. Još od vremena Mojsija takve snažne istine nisu bile proglašene u Palestini.
97:4.2 (1065.5) Amos nije bio samo obnovitelj ili reformator; bio je otkrivač novih pojmova o Božanstvu. Proglasio je mnogo toga o Bogu što su njegovi prethodnici već najavili i hrabro napao vjerovanje u Božansko Biće koje bi toleriralo grijeh među svojim takozvanim izabranim narodom. Prvi put nakon Melkizedeka ljudske uši čule su osudu dvostrukog standarda nacionalne pravde i morala. Po prvi put u svojoj povijesti hebrejske uši čule su da njihov vlastiti Bog, Jahve, više neće tolerirati zločin i grijeh u njihovim životima ništa više nego među bilo kojim drugim narodom. Amos je zamislio strogog i pravednog Boga Samuela i Ilije, ali je također vidio Boga koji nije drugačije gledao na Hebreje nego na bilo koji drugi narod kada je riječ o kažnjavanju nepravde. To je bio izravan napad na egoističnu doktrinu „izabranog naroda,” i mnogi Hebreji toga vremena gorko su to zamjerali.
97:4.3 (1065.6) Amos je rekao: „Tražite onoga koji tvori gore i stvara vjetar, koji je sazdao sedam zvijezda i Oriona, koji sjenu smrti pretvara u zoru, a dan u tamu.” I dok je osuđivao svoje polureligiozne, oportunističke i ponekad nemoralne sunarodnjake, nastojao je prikazati neumoljivu pravdu nepromjenjivog Jahvea kada je o zločincima rekao: „Ako se i u podzemlje zakopaju, moja će ih ruka odande uzeti; ako se i na nebo popnu, odande ću ih skinuti.” „Iako odu u sužanjstvo pred svojim neprijateljima, odande ću uputiti mač pravde, i on će ih usmrtiti.” Amos je dodatno zaprepastio svoje slušatelje kada je, upirući u njih prst prijekora i optužbe, izjavio u ime Jahvea: „Zasigurno nikada neću zaboraviti nijedno vaše djelo.” „I prosijat ću dom Izraelov među svim narodima kao što se sito trese”.
97:4.4 (1066.1) Amos je proglasio Jahvea „Bogom svih naroda” i upozorio Izraelce da obred ne smije zauzeti mjesto pravednosti. I prije nego što je ovaj hrabri učitelj bio kamenovan do smrti, proširio je dovoljno kvasca istine da spasi doktrinu vrhovnog Jahvea; osigurao je daljnji razvoj Melkizedeškog otkrivenja.
97:4.5 (1066.2) Hošea je slijedio Amosa i njegovu doktrinu o univerzalnom Bogu pravde oživljavanjem Mojsijevog koncepta Boga ljubavi. Hošea je propovijedao oprost kroz pokajanje, a ne kroz prinošenje žrtava. Proglasio je evanđelje ljubazne dobrote i božanske milosti, govoreći: „Zaručit ću te sebi zauvijek; da, zaručit ću te sebi u pravednosti i pravu, u ljubaznoj dobroti i u milosrđu. Zaručit ću te sebi i u vjernosti.” "Od svega ću ih srca bezuvjetno ljubiti, jer gnjev se moj odvratio od njih."
97:4.6 (1066.3) Hošea je vjerno nastavio moralna upozorenja Amosa, govoreći o Bogu: „Moja je želja da ih ukorim.” Ali Izraelci su to smatrali okrutnošću koja graniči s izdajom kada je rekao: „Reći ću ne-narodu-mome: ‘vi ste moj narod’; i oni će reći: ‘ti si naš Bog.’” Nastavio je propovijedati pokajanje i oprost, govoreći: „Izliječit ću njihovo otpadništvo; voljet ću ih bezuvjetno, jer se moj gnjev odvratio od njih.” Hošea je uvijek naviještao nadu i oprost. Teret njegove poruke uvijek je bio: „Smilovat ću se svome narodu. Oni neće poznavati drugog Boga osim mene, jer nema drugog spasitelja osim mene.”
97:4.7 (1066.4) Amos je probudio nacionalnu savjest Hebreja prema spoznaji da Jahve neće tolerirati zločin i grijeh među njima samo zato što su navodno izabrani narod, dok je Hošea udario početne tonove kasnijih milosrdnih akorda božanskog suosjećanja i ljubazne dobrote koje su tako uzvišeno pjevali Izaija i njegovi suradnici.
5. PRVI IZAIJA
97:5.1 (1066.5) To su bila vremena kada su neki proglašavali prijetnje kaznom za osobne grijehe i nacionalne zločine među sjevernim plemenima, dok su drugi predviđali nesreću kao odmazdu za prijestupe južnog kraljevstva. Uslijed ovog buđenja savjesti i svijesti u hebrejskim narodima pojavio se prvi Izaija.
97:5.2 (1066.6) Izaija je nastavio propovijedati vječnu prirodu Boga, njegovu beskonačnu mudrost i nepromjenjivo savršenstvo njegove pouzdanosti. Prikazao je Boga Izraela kako govori: „Pravdu ću učiniti mjerilom, a pravednost viskom.” „Gospod će ti dati počinak od tvoje tuge i od tvoga straha i od teškog ropstva u kojem je čovjek bio prisiljen služiti.” „I vaše će uši čuti riječ iza vas koja govori: ‘Ovo je put, njime idite.’” „Gle, Bog je moje spasenje; uzdat ću se i neću se bojati, jer Gospod je moja snaga i moja pjesma.” „‘Dođite sada i raspravimo zajedno,’ kaže Gospod, ‘ako su vaši grijesi kao skerlet, postat će bijeli kao snijeg; ako su crveni poput grimiza, postat će kao vuna.’”
97:5.3 (1066.7) Obraćajući se Hebrejima ispunjenima strahom i gladnih duša, ovaj prorok je rekao: „Ustani, zasini, jer došla je tvoja svjetlost i slava Gospodnja uzdigla se nad tobom.” „Duh Gospodnji je na meni jer me pomazao da propovijedam radosne vijesti krotkima; poslao me da povijem slomljena srca, da proglasim slobodu zarobljenima i otvaranje tamnice sužnjevima.” „Silno ću se radovati u Gospodu, moja će se duša veseliti u mojem Bogu, jer me zaodjenuo haljinama spasenja i ogrnuo me plaštem pravednosti.” „U svim njihovim nevoljama i on je bio u nevolji, i anđeo njegove prisutnosti ih je spasio. U svojoj ljubavi i u svojem milosrđu otkupio ih je.”
97:5.4 (1067.1) Nakon Izaije uslijedili su Mihej i Obadija, koji su potvrdili i obogatili njegovo evanđelje koje hrani dušu. I ova dvojica hrabrih glasnika smjelo su osudila obrednost hebrejskog svećenstva i neustrašivo napala cijeli žrtveni sustav.
97:5.5 (1067.2) Mihej je osudio „glavare koji sude za mito, svećenike koji poučavaju za plaću i proroke koji proriču za novac.” Učio je o danu oslobođenja od praznovjerja i svećeničke vlasti, govoreći: „No, svaki će čovjek sjediti pod svojom lozom, i nitko ga neće plašiti, jer će svi ljudi živjeti, svaki prema svojem razumijevanju Boga.”
97:5.6 (1067.3) Uvijek je teret Mihejeve poruke bio: „Hoću li doći pred Boga s paljenicama? Hoće li Gospod biti zadovoljan s tisuću ovnova ili s deset tisuća rijeka ulja? Hoću li dati svoga prvorođenca za svoj prijestup, plod svoga tijela za grijeh svoje duše? Pokazao mi je, o čovječe, što je dobro; i što Gospod traži od tebe osim da činiš pravedno i ljubiš milosrđe i ponizno hodiš sa svojim Bogom?” I bilo je to veliko doba; bila su to doista potresna vremena kada je smrtni čovjek slušao, a neki čak i vjerovali, takvim oslobađajućim porukama prije više od dvije i pol tisuće godina. A da nije bilo tvrdokornog otpora svećenika, ovi bi učitelji iskorijenili cijeli krvavi sustav obreda iz hebrejskog bogoslužja.
6. JEREMIJA NEUSTRAŠIVI
97:6.1 (1067.4) Dok je nekoliko učitelja nastavilo izlagati Izaijino evanđelje, Jeremiji je pripalo da učini sljedeći smioni korak u internacionalizaciji Jahvea, Boga Hebreja.
97:6.2 (1067.5) Jeremija je neustrašivo izjavio da Jahve nije na strani Hebreja u njihovim vojnim sukobima s drugim narodima. Tvrdio je da je Jahve Bog cijele zemlje, svih naroda i svih ljudi. Jeremijino učenje bilo je vrhunac uzdižućeg vala internacionalizacije Boga Izraela; konačno i zauvijek ovaj je neustrašivi propovjednik proglasio da je Jahve Bog svih naroda i da nema Ozirisa za Egipćane, Bela za Babilonce, Ašura za Asirce ili Dagona za Filistejce. Tako je religija Hebreja sudjelovala u toj obnovi monoteizma diljem svijeta u to vrijeme i nakon njega; naposljetku se koncept Jahvea uzdigao na razinu Božanstva planetarnog pa čak i kozmičkog dostojanstva. Ali mnogim Jeremijinim suvremenicima bilo je teško zamisliti Jahvea odvojeno od hebrejskog naroda.
97:6.3 (1067.6) Jeremija je također propovijedao o pravednom i ljubećem Bogu kojeg je opisao Izaija, izjavljujući: „Da, ljubio sam te vječnom ljubavlju; zato sam te privukao ljubaznom dobrotom.” „Jer ne muči od srca svojega sinove čovječje.”
97:6.4 (1067.7) Ovaj neustrašivi prorok je rekao: „Pravedan je naš Gospod, velik u savjetu i moćan u djelu. Njegove su oči otvorene nad svim putovima svih sinova ljudi, da svakome dade prema njegovim putovima i prema plodu njegovih djela.” Ali smatralo se bogohulnom izdajom kada je, tijekom opsade Jeruzalema, rekao: „I sada sam dao ove zemlje u ruku Nabukodonozora, kralja Babilona, svojega sluge.” A kada je Jeremija savjetovao predaju grada, svećenici i građanski vladari bacili su ga u blatnu jamu sumorne tamnice.
7. DRUGI IZAIJA
97:7.1 (1068.1) Uništenje hebrejskog naroda i njihovo sužanjstvo u Mezopotamiji bilo bi od velike koristi za razvoj njihove teologije da nije bilo odlučnog djelovanja njihova svećenstva. Njihov je narod pao pred vojskama Babilona, a njihov nacionalistički Jahve bio je potisnut internacionalnim propovijedanjem duhovnih vođa. Upravo je ogorčenost zbog gubitka njihova nacionalnog Boga navela židovske svećenike da odu tako daleko u izmišljanju bajki i umnažanju čudesnih događaja u hebrejskoj povijesti, nastojeći obnoviti Židove kao izabrani narod čak i unutar novog i proširenog poimanja internacionaliziranog Boga svih naroda.
97:7.2 (1068.2) Tijekom sužanjstva Židovi su bili snažno pod utjecajem babilonskih predaja i legendi, iako treba primijetiti da su uvijek unaprijedili moralni ton i duhovno značenje kaldejskih priča koje su usvojili, premda su te legende redovito preoblikovali kako bi odražavale čast i slavu porijekla i povijesti Izraela.
97:7.3 (1068.3) Ovi hebrejski svećenici i pisari imali su na umu jednu jedinu ideju, a to je bila obnova židovskog naroda, veličanje hebrejskih tradicija i uzdizanje njihove rasne povijesti. Ako postoji ogorčenost zbog činjenice da su ovi svećenici učvrstili svoje pogrešne ideje nad tako velikim dijelom zapadnog svijeta, treba imati na umu da to nisu učinili namjerno; nisu tvrdili da pišu po nadahnuću; nisu polagali pravo da pišu svetu knjigu. Oni su samo pripremali udžbenik osmišljen za jačanje sve slabijeg samopouzdanja svojih sunarodnjaka u sužanjstvu. Njihova je jasna namjera bila unaprijediti nacionalni duh i moral svojih sunarodnjaka. Ostalo je na kasnijim ljudima da prikupe ove i druge spise u priručnik navodno nepogrešivih učenja.
97:7.4 (1068.4) Židovsko svećenstvo uvelike se služilo ovim spisima nakon sužanjstva, ali je njihov utjecaj na njihove sunarodnjake u sužanjstvu bio znatno ograničen učenjima mladog i neustrašivog proroka, drugog Izaije, koji je bio veliki vjernik u evanđelje starijeg Izaije koji je uveo ideju o Bogu pravde, ljubavi, pravednosti i milosrđa. On se također pridružio Jeremiji u vjerovanju da je Jahve bio Bog svih naroda. Propovijedao je ove teorije o Božjoj prirodi s takvom uvjerljivom snagom da je pridobio sljedbenike i među Židovima i među njihovim porobljivačima. I ovaj je mladi propovjednik ostavio zapis o svojim učenjima, koja su neprijateljski i neumoljivi svećenici nastojali odvojiti od svake povezanosti s njim, premda je čisto poštovanje prema njihovoj ljepoti i veličanstvu dovelo do njihova uključivanja među spise ranijeg Izaije. Tako se spisi ovog drugog Izaije nalaze u knjizi koja nosi to ime, obuhvaćajući poglavlja četrdeset do pedeset i pet uključivo.
97:7.5 (1068.5) Nijedan prorok ni religijski učitelj od vremena Makivente do Isusova doba nije dosegnuo tako uzvišeni pojam Boga kao ovaj drugi Izaija tijekom sužanjstva. Ovaj duhovni vođa nije naviještao neku malu, antropomorfnu koncepciju Boga koja je bila djelo čovjeka. „Gle, on podiže otoke kao zrnce prašine.” „Jer kako je nebo visoko nad zemljom, tako su puti moji iznad vaših putova i misli moje iznad vaših misli.”
97:7.6 (1069.1) Napokon je Makiventa Melkizedek imao priliku vidjeti kako ljudski učitelji smrtnom čovjeku naviještaju stvarnog Boga. Poput prvog Izaije, ovaj je vođa propovijedao Boga univerzalnog stvaranja i održavanja. „Ja sam stvorio zemlju i postavio čovjeka na nju. Nisam je stvorio uzalud; oblikovao sam je da bude nastanjena.” „Ja sam prvi i posljednji; osim mene nema Boga.” Govoreći u ime Gospoda Boga Izraela, ovaj je novi prorok rekao: „Nebesa mogu iščeznuti i zemlja ostarjeti, ali moja će pravednost trajati zauvijek i moje spasenje od naraštaja do naraštaja.” „Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne plaši se, jer ja sam tvoj Bog.” „Nema Boga osim mene—pravednog Boga i Spasitelja.”
97:7.7 (1069.2) I tješilo je židovske sužnjeve, kao što je tješilo tisuće i tisuće od tada pa sve do danas, čuti takve riječi kao što su ove: „Ovako govori Gospod: ‘Stvorio sam te, otkupio sam te, imenom sam te zazvao; ti si moj.’” „Kad budeš prolazio kroz vode, bit ću s tobom, jer dragocjen si u mojim očima.” „Može li žena zaboraviti svoje dojenče i ne smilovati se sinu svoje utrobe? Da, ona može zaboraviti, ali ja neću zaboraviti svoju djecu, jer gle, urezao sam ih u dlanove svojih ruku; zaklonio sam ih čak i sjenom svojih ruku.” „Neka bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje; neka se vrati Gospodu koji će mu se smilovati, k Bogu našemu jer velikodušno prašta.”
97:7.8 (1069.3) Poslušajte ponovno evanđelje ovog novog otkrivenja Boga Salema: „Kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim sabire, jaganjce nosi u naručju. Umornome snagu vraća, a onima koji nemaju moći umnaža snagu. A onima što se uzdaju u Jahvu snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima; trče i ne sustaju, hode i ne more se.”
97:7.9 (1069.4) Ovaj je Izaija provodio dalekosežnu objavu evanđelja proširujućeg poimanja vrhovnog Jahvea. Natjecao se s Mojsijem u rječitosti kojom je prikazivao Gospoda Boga Izraela kao Stvoritelja Svih. Bio je pjesnički nadahnut u svojem prikazu beskonačnih svojstava Oca Svih. Nikada nisu izrečene ljepše objave o nebeskom Ocu. Poput Psalama, Izaijini spisi spadaju među najuzvišenije i najistinitije prikaze duhovnog poimanja Boga koji su ikada doprli do ušiju smrtnog čovjeka prije dolaska Mihaela na Urantiju. Poslušajte njegov prikaz Božanstva: „Ja sam Uzvišeni i Uzneseni koji prebiva u vječnosti.” „Ja sam prvi i posljednji, i osim mene nema drugoga Boga.” „Nije ruka Gospodnja prekratka da ne može spasiti, niti mu je uho otvrdlo da ne može čuti.” I bila je to nova doktrina u židovstvu kada je ovaj dobrostivi, ali autoritativni prorok ustrajao u propovijedanju božanske postojanosti, Božje vjernosti. Izjavio je da „Bog neće zaboraviti, neće napustiti.”
97:7.10 (1069.5) Ovaj smioni učitelj proglasio je da je čovjek vrlo blisko povezan s Bogom, govoreći: „Sve koji se zovu mojim imenom, koje sam za svoju slavu stvorio, oni će naviještati moju hvalu. Ja, ja sam koji brišem tvoje prijestupe radi sebe i grijeha se tvojih ne spominjem.”
97:7.11 (1069.6) Poslušajte ovog velikog Hebreja kako ruši pojam nacionalnog Boga dok u slavi proglašava božanstvenost Oca Svih, o kojem kaže: „Nebo je moje prijestolje, a zemlja podnožje mojim nogama.” Izaijin Bog nije bio ništa manje svet, veličanstven, pravedan i nedokučiv. Koncept gnjevnog, osvetoljubivog i ljubomornog Jahvea pustinjskih Beduina gotovo je nestao. Novi pojam vrhovnog i univerzalnog Jahvea pojavio se u umu smrtnog čovjeka, da nikada više ne bude izgubljen iz ljudskog vidokruga. Spoznaja božanske pravde započela je razaranje primitivne magije i biološkog straha. Napokon je čovjek uveden u svemir zakona i reda i u univerzalnog Boga pouzdanih i konačnih svojstava.
97:7.12 (1070.1) I ovaj propovjednik uzvišenog Boga nikada nije prestao naviještati ovog Boga ljubavi. „Prebivam na visini i u svetosti, ali i s onim koji je skrušena i ponizna duha.” I još je riječi utjehe ovaj veliki učitelj govorio svojim suvremenicima: „Gospod će te voditi bez prestanka, krijepit će ti dušu tvoju. Bit ćeš kao dobro zaliven vrt i kao izvor kojemu voda nikada ne presušuje. I ako neprijatelj navali kao bujica, duh Gospodnji podignut će obranu protiv njega.” I još jednom su evanđelje Melkizedeka, koje uklanja strah, i religija Salema, koja donosi pouzdanje, zasjali na blagoslov čovječanstva.
97:7.13 (1070.2) Dalekovidni i hrabri Izaija djelotvorno je zasjenio nacionalističkog Jahvea svojim uzvišenim prikazom veličanstva i univerzalne svemoći vrhovnog Jahvea, Boga ljubavi, vladara svemira i brižnog Oca cijelog čovječanstva. Od tih sudbonosnih dana najuzvišeniji pojam Boga na Zapadu obuhvaća univerzalnu pravdu, božansko milosrđe i vječnu pravednost. Uzvišenim jezikom i nenadmašnom milinom ovaj je veliki učitelj prikazao svemoćnog Stvoritelja kao Oca punog ljubavi.
97:7.14 (1070.3) Ovaj prorok sužanjstva propovijedao je svome narodu i narodima mnogih zemalja dok su ga slušali uz rijeku u Babilonu. I ovaj drugi Izaija učinio je mnogo da ispravi brojne pogrešne i rasno egoistične predodžbe o poslanju obećanog Mesije. Ali u tom nastojanju nije bio potpuno uspješan. Da se svećenici nisu posvetili izgradnji pogrešno shvaćenog nacionalizma, učenja dvojice Izaija pripremila bi put za prepoznavanje i prihvaćanje obećanog Mesije.
8. SVETA I SVJETOVNA POVIJEST
97:8.1 (1070.4) Običaj promatranja zapisa hebrejskog života kao svete povijesti, a događaja ostatka svijeta kao svjetovne povijesti, odgovoran je za velik dio zbrke koja postoji u ljudskom umu u vezi s tumačenjem povijesti. Ova poteškoća nastaje zato što ne postoji svjetovna povijest Židova. Nakon što su svećenici prilikom babilonskog sužanjstva uredili ovaj novi zapis o navodno čudesnom Božjem odnosu prema Hebrejima - svetu povijest Izraela kako je prikazana u Starom zavjetu - pažljivo su i potpuno uništili postojeće zapise o hebrejskim poslovima - takve knjige kao što su "Djela izraelskih kraljeva" i "Djela kraljeva Jude ", zajedno s nekoliko drugih više ili manje točnih zapisa hebrejske povijesti.
97:8.2 (1070.5) Kako bismo razumjeli kako su razorni pritisak i neizbježna prisila svjetovne povijesti tako prestravili potlačene Židove pod tuđinskom vlašću, da su ih naveli na pokušaj kompletnog prepisa i preoblikovanja njihove povijesti, valja ukratko razmotriti detalje njihove zbunjujuće nacionalne prošlosti. Treba imati na umu da Židovi nisu uspjeli razviti odgovarajuću neteološku filozofiju života. Borili su se sa svojim izvornim i egipatskim poimanjem božanskih nagrada za pravednost, povezanih s teškim kaznama za grijeh. Drama o Jobu bila je svojevrsni prosvjed protiv ove pogrešne filozofije. Otvoreni pesimizam Propovjednika bio je svjetovno mudra reakcija na ova pretjerano optimistična vjerovanja u Providnost.
97:8.3 (1071.1) Ali pet stotina godina pod vlašću stranih vladara bilo je previše čak i za strpljive i dugotrpeće Židove. Proroci i svećenici počeli su vapiti: „Dokle, Gospode, dokle?” Dok je iskreni Židov pretraživao Sveta pisma, njegova je zbunjenost postajala još veća. Jedan drevni vidjelac obećao je da će Bog zaštititi i izbaviti svoj „izabrani narod.” Amos je zaprijetio da će Bog napustiti Izrael ako ponovno ne uspostave svoje standarde nacionalne pravednosti. Pisac Ponovljenog zakona prikazao je Veliki izbor—između dobra i zla, blagoslova i prokletstva. Prvi Izaija propovijedao je dobrostivog kralja-izbavitelja. Jeremija je proglasio doba unutarnje pravednosti—savez zapisan na pločama srca. Drugi Izaija govorio je o spasenju kroz žrtvu i otkupljenje. Ezekiel je naviještao izbavljenje kroz služenje u odanosti, a Ezra je obećao blagostanje kroz pridržavanje Zakona. Ali unatoč svemu tome, ostali su u sužanjstvu, a izbavljenje nije bilo na vidiku. Tada je Daniel prikazao dramu nadolazeće „krize”—razbijanje velikog kipa i neposredno uspostavljanje vječnog kraljevstva pravednosti, Mesijanskog kraljevstva.
97:8.4 (1071.2) I sva ta lažna nada je dovela do toliko rasnih razočaranja i frustracija, da su vođe Židova bili toliko zbunjeni da nisu prepoznali i prihvatiti misiju i službu božanskog Sina Raja kad je došao kod njih u obličju smrtnog tijela - utjelovljen kao Sin Čovječji.
97:8.5 (1071.3) Sve moderne religije ozbiljno su pogriješile u pokušaju da određenim razdobljima ljudske povijesti daju čudesno tumačenje. Iako je istina da je Bog mnogo puta pružio Očevu ruku providnosti kako bi intervenirao u tijeku ljudskih zbivanja, pogrešno je smatrati teološke dogme i religijska praznovjerja nadnaravnim talogom koji se čudesnim djelovanjem pojavljuje u tom tijeku ljudske povijesti. Činjenica da „Svevišnji vladaju kraljevstvima ljudi” ne pretvara svjetovnu povijest u takozvanu svetu povijest.
97:8.6 (1071.4) Autori Novog zavjeta i kasniji kršćanski pisci dodatno su zakomplicirali iskrivljenje hebrejske povijesti svojim dobronamjernim pokušajima da uzdignu židovske proroke na transcendentalnu razinu. Tako su hebrejsku povijest pogubno iskoristili i židovski i kršćanski pisci. Svjetovna hebrejska povijest temeljito je dogmatizirana. Pretvorena je u fikciju svete povijesti i postala je nerazdvojivo povezana s moralnim konceptima i religijskim učenjima takozvanih kršćanskih naroda.
97:8.7 (1071.5) Kratak pregled ključnih događaja u hebrejskoj povijesti pokazat će kako su židovski svećenici u Babilonu izmijenili činjenice zapisa kako bi svakodnevnu svjetovnu povijest svoga naroda pretvorili u izmišljenu i svetu povijest.
9. HEBREJSKA POVIJEST
97:9.1 (1071.6) Nikada nije postojalo dvanaest plemena Izraelaca—samo su se tri ili četiri plemena nastanila u Palestini. Hebrejski narod nastao je kao rezultat ujedinjenja takozvanih Izraelaca i Kanaanca. „I sinovi Izraelovi živjeli su među Kanaancima. I uzimali su njihove kćeri za svoje žene i davali svoje kćeri sinovima Kanaanca.” Hebreji nikada nisu protjerali Kanaance iz Palestine, premda je svećenički zapis o tim događajima bez oklijevanja tvrdio suprotno.
97:9.2 (1071.7) Izraelska svijest potekla je iz brdovitog područja Efrajima; kasnija židovska svijest proizašla je iz južnog plemena Jude. Židovi (Judejci) uvijek su nastojali ocrniti i iskriviti zapis o sjevernim Izraelcima (Efrajimcima).
97:9.3 (1072.1) Razmetljiva hebrejska povijest započinje kada je Šaul okupio sjeverna plemena kako bi se oduprla napadu Amonaca na njihovu braću—Gileadce—istočno od Jordana. S vojskom od nešto više od tri tisuće ljudi porazio je neprijatelja, i taj je pothvat naveo brdska plemena da ga proglase kraljem. Kada su prognani svećenici prepisivali ovu priču, povećali su Šaulovu vojsku na 330.000 ljudi i dodali „Judu” na popis plemena koja su sudjelovala u bitci.
97:9.4 (1072.2) Odmah nakon poraza Amonaca, Šaul je bio proglašen kraljem narodnim izborom svojih vojnika. Nijedan svećenik ni prorok nije sudjelovao u tom događaju. Ali su svećenici kasnije unijeli u zapis da je prorok Samuel okrunio Šaula za kralja u skladu s božanskim uputama. To su učinili kako bi uspostavili „božansku lozu” za judejsko kraljevstvo Davidove dinastije.
97:9.5 (1072.3) Najveće od svih iskrivljenja židovske povijesti odnosilo se na Davida. Nakon Šaulove pobjede nad Amoncima (koju je pripisao Jahveu), Filistejci su se uznemirili i počeli napadati sjeverna plemena. David i Šaul nikada se nisu mogli složiti. David je sa šest stotina ljudi stupio u savez s Filistejcima i krenuo duž obale prema Esdraelonu. U Gatu su Filistejci naredili Davidu da napusti bojno polje; bojali su se da bi mogao prijeći na Šaulovu stranu. David se povukao; Filistejci su napali i porazili Šaula. To ne bi mogli učiniti da je David bio odan Izraelu. Davidova vojska bila je raznolika skupina nezadovoljnika, sastavljena uglavnom od društvenih izopćenika i bjegunaca od pravde.
97:9.6 (1072.4) Šaulov tragični poraz kod Gilboe od strane Filistejaca doveo je Jahvea na nizak položaj među bogovima u očima okolnih Kanaanca. Obično bi se Šaulov poraz pripisao otpadništvu od Jahvea, ali su ga u ovom slučaju judejski urednici pripisali obrednim pogreškama. Trebala im je tradicija o Šaulu i Samuelu kao pozadina za Davidovo kraljevstvo.
97:9.7 (1072.5) David je sa svojom malom vojskom uspostavio svoje sjedište u nehebrejskom gradu Hebronu. Ubrzo su ga njegovi sunarodnjaci proglasili kraljem novog kraljevstva Jude. Juda je bio sastavljen uglavnom od nehebrejskih elemenata—Kenita, Kalebita, Jebusejaca i drugih Kanaanca. Bili su nomadi—stočari—i stoga su bili odani hebrejskoj ideji vlasništva nad zemljom. Zastupali su ideologije pustinjskih plemena.
97:9.8 (1072.6) Razlika između svete i svjetovne povijesti jasno je prikazana u dvjema različitim pričama o tome kako je David postao kralj, koje se mogu naći u Starom zavjetu. Dio svjetovne priče o tome kako su ga njegovi neposredni sljedbenici (njegova vojska) proglasili kraljem nenamjerno su ostavili u zapisu svećenici koji su kasnije pripremili opsežan i razvučen prikaz svete povijesti, u kojem je prikazano kako je prorok Samuel, prema božanskom nalogu, izabrao Davida među njegovom braćom te ga potom formalno, uz složene i svečane obrede, pomazao za kralja nad Hebrejima i zatim ga proglasio Šaulovim nasljednikom.
97:9.9 (1072.6) Mnogo su puta svećenici, nakon što su pripremili svoje izmišljene prikaze o čudesnim Božjim djelovanjima s Izraelom, propustili potpuno ukloniti jasne i činjenične izjave koje su već postojale u zapisima.
97:9.10 (1072.7) David je nastojao politički ojačati svoj položaj tako što se najprije oženio Šaulovom kćeri, zatim udovicom Nabala, bogatog Edomca, a potom i kćeri Talmaja, kralja Gešura. Uzeo je šest žena među ženama Jebusa, a da se i ne spominje Bat-Šeba, koja je bila udata za Hetita.
97:9.11 (1073.1) I takvim metodama i od takvog naroda David je izgradio fikciju božanskog kraljevstva Jude kao nasljednika baštine i tradicija nestajućeg sjevernog kraljevstva Efrajimskog Izraela. Davidovo kozmopolitsko pleme Jude bilo je više pogansko nego židovsko; ipak su potlačene starješine Efrajima došle i „pomazale ga za kralja Izraela.” Nakon vojne prijetnje, David je sklopio savez s Jebusejcima i uspostavio svoju prijestolnicu ujedinjenog kraljevstva u Jebusu (Jeruzalemu), gradu s čvrstim zidinama smještenom između Jude i Izraela. Filistejci su se uznemirili i ubrzo napali Davida. Nakon žestoke bitke bili su poraženi, i Jahve je ponovno bio uzdignut kao „Gospod Bog nad vojskama.”
97:9.12 (1073.2) Ali Jahve je morao, htio ne htio, podijeliti dio ove slave s kanaanskim bogovima, jer je većina Davidove vojske bila nehebrejska. I tako se u vašem zapisu (koji su judejski urednici previdjeli) pojavljuje ova znakovita izjava: „Jahve je razbio moje neprijatelje preda mnom. Zato je to mjesto nazvano Baal-Perazim.” I to su učinili jer su osamdeset posto Davidovih vojnika bili Baaliti.
97:9.13 (1073.3) David je objasnio Šaulov poraz kod Gilboe time što je Šaul napao kanaanski grad Gibeon, čiji su stanovnici imali mirovni savez s Efrajimcima. Zbog toga ga je Jahve napustio. Još u Šaulovo vrijeme David je branio kanaanski grad Keilu od Filistejaca, a zatim je svoju prijestolnicu smjestio u kanaanski grad. U skladu s politikom kompromisa s Kanaancima, David je predao sedam Šaulovih potomaka Gibeoncima da budu obješeni.
97:9.14 (1073.4) Nakon poraza Filistejaca, David je preuzeo „Kovčeg Jahvin”, donio ga u Jeruzalem i učinio štovanje Jahvea službenim u svojem kraljevstvu. Zatim je nametnuo težak danak susjednim plemenima—Edomcima, Moabcima, Amoncima i Sirijcima.
97:9.15 (1073.5) Davidov korumpirani politički sustav počeo je osobno prisvajati zemlju na sjeveru, kršeći hebrejske običaje, i ubrzo je preuzeo nadzor nad karavanskim pristojbama koje su ranije ubirali Filistejci. Uslijedio je niz zločina koji su kulminirali ubojstvom Urije. Sve sudske žalbe rješavale su se u Jeruzalemu; „starješine” više nisu mogle dijeliti pravdu. Nije čudo što je izbila pobuna. Danas bi se Abšalom mogao nazvati demagogom; njegova je majka bila Kanaanka. Bilo je pola tuceta pretendenata na prijestolje, osim Bat-Šebina sina—Salomona.
97:9.16 (1073.6) Nakon Davidove smrti, Salomon je očistio politički sustav od svih sjevernih utjecaja, ali je nastavio svu tiraniju i oporezivanje režima svojega oca. Salomon je doveo narod do bankrota svojim raskošnim dvorom i opsežnim građevinskim programom: tu su bili Dom libanonske šume, palača faraonove kćeri, hram Jahvin, kraljevska palača te obnova zidina mnogih gradova. Salomon je stvorio veliku hebrejsku mornaricu, kojom su upravljali sirijski mornari i koja je trgovala sa cijelim svijetom. Njegov je harem brojao gotovo tisuću žena.
97:9.17 (1073.7) Do tada je Jahvin hram u Šilu bio diskreditiran, i cjelokupno je bogoslužje naroda bilo usredotočeno u Jebusu, u veličanstvenoj kraljevskoj kapeli. Sjeverno kraljevstvo vratilo se više štovanju Elohima. Uživali su naklonost faraona, koji su kasnije porobili Judu, stavljajući južno kraljevstvo pod danak.
97:9.18 (1073.8) Bilo je uspona i padova—ratova između Izraela i Jude. Nakon četiri godine građanskog rata i tri dinastije, Izrael je pao pod vlast gradskih despota koji su počeli trgovati zemljom. Čak je i kralj Omri pokušao kupiti imanje Šemera. Ali kraj se brzo približavao kada je Šalmaneser III odlučio uspostaviti nadzor nad sredozemnom obalom. Kralj Ahab iz Efrajima okupio je još deset skupina i pružio otpor kod Karkara; bitka je završila neriješeno. Asirac je bio zaustavljen, ali su saveznici bili desetkovani. Ova velika bitka uopće se ne spominje u Starom zavjetu.
97:9.19 (1074.1) Novi problemi započeli su kada je kralj Ahab pokušao kupiti zemlju od Nabota. Njegova fenička žena krivotvorila je Ahabovo ime na dokumentima kojima se naređivalo oduzimanje Nabotove zemlje pod optužbom da je hulio na imena „Elohima i kralja.” On i njegovi sinovi bili su odmah pogubljeni. Snažni Ilija pojavio se na sceni osuđujući Ahaba zbog ubojstva Nabota. Tako je Ilija, jedan od najvećih proroka, započeo svoje učenje kao branitelj drevnih zemljišnih običaja protiv stava Baalita koji su prodavali zemlju, protiv pokušaja gradova da zagospodare selom. Ali reforma nije uspjela sve dok se seoski zemljoposjednik Jehu nije udružio s nomadskim poglavicom Jonadabom kako bi uništio proroke (posrednike u prometu zemljištem) Baala u Samariji.
97:9.20 (1074.2) Novi život pojavio se kada su Jehoaš i njegov sin Jeroboam oslobodili Izrael od njegovih neprijatelja. Ali u to je vrijeme u Samariji vladalo gangstersko plemstvo čija su pustošenja bila ravna onima Davidove dinastije iz ranijih dana. Država i crkva djelovale su ruku pod ruku. Pokušaj gušenja slobode govora naveo je Iliju, Amosa i Hošeu da započnu svoje tajno pisanje, i to je bio stvarni početak židovske i kršćanske Biblije.
97:9.21 (1074.3) Ali sjeverno kraljevstvo nije nestalo iz povijesti sve dok se kralj Izraela nije urotio s kraljem Egipta i odbio dalje plaćati danak Asiriji. Tada je započela trogodišnja opsada, nakon koje je uslijedilo potpuno raspršenje sjevernog kraljevstva. Efrajim (Izrael) tako je nestao. Juda—Židovi, „ostatak Izraela”—počeli su koncentrirati zemlju u rukama malobrojnih, kao što je rekao Izaija, „dodajući kuću kući i polje polju.” Uskoro je u Jeruzalemu postojao Baalov hram uz Jahvin hram. Ova vladavina terora završila je monoteističkom pobunom koju je predvodio dječak-kralj Joaš, koji je trideset i pet godina vodio borbu za Jahvea.
97:9.22 (1074.4) Sljedeći kralj, Amazja, imao je problema s pobunjenim Edomcima koji su plaćali danak i njihovim susjedima. Nakon odlučne pobjede okrenuo se napadu na svoje sjeverne susjede, ali je doživio jednako odlučan poraz. Tada se seoski narod pobunio; ubili su kralja i postavili njegova šesnaestogodišnjeg sina na prijestolje. Bio je to Azarja, kojeg je Izaija nazivao Uzija. Nakon Uzije stvari su išle iz lošeg u gore, i Juda je stotinu godina opstajala plaćajući danak kraljevima Asirije. Prvi Izaija govorio im je da Jeruzalem, kao Jahvin grad, nikada neće pasti. Ali Jeremija nije oklijevao navijestiti njegov pad.
97:9.23 (1074.5) Stvarni pad Jude uzrokovala je korumpirana i bogata skupina političara koja je djelovala pod vlašću dječaka-kralja Manašea. Promjene u gospodarstvu pogodovale su povratku štovanja Baala, čiji su privatni zemljišni poslovi bili u suprotnosti s ideologijom Jahvea. Pad Asirije i uspon Egipta donijeli su Judi privremeno oslobođenje, i seoski je narod preuzeo vlast. Pod Jošijom su uništili jeruzalemsku skupinu korumpiranih političara.
97:9.24 (1074.6) Ali ovo je razdoblje završilo tragično kada je Jošija odlučio presresti moćnu vojsku Nehoa dok se kretala uz obalu iz Egipta kako bi pomogla Asiriji protiv Babilona. Bio je potpuno poražen, i Juda je došla pod danak Egiptu. Baalitska politička stranka ponovno je došla na vlast u Jeruzalemu, i tako je započelo pravo egipatsko ropstvo. Uslijedilo je razdoblje u kojem su baalitski političari nadzirali i sudove i svećenstvo. Štovanje Baala bilo je gospodarski i društveni sustav koji se bavio pravima vlasništva, kao i plodnošću tla.
97:9.25 (1075.1) Nakon što je Nabukodonozor porazio Nehoa, Juda je pala pod vlast Babilona i dobila deset godina milosti, ali se ubrzo pobunila. Kada je Nabukodonozor krenuo protiv njih, Judejci su započeli društvene reforme, poput oslobađanja robova, kako bi pridobili Jahvinu naklonost. Kada se babilonska vojska privremeno povukla, Hebreji su se radovali misleći da ih je njihova magija reformi izbavila. Upravo je u tom razdoblju Jeremija upozorio na nadolazeću propast, i ubrzo se Nabukodonozor vratio.
97:9.26 (1075.2) Tako je kraj Jude došao iznenada. Grad je bio razoren, a narod odveden u Babilon. Borba između Jahvea i Baala završila je sužanjstvom. I sužanjstvo je potaknulo ostatak Izraela na monoteizam.
97:9.27 (1075.3) U Babilonu su Židovi došli do zaključka da ne mogu opstati kao mala skupina u Palestini, zadržavajući svoje posebne društvene i gospodarske običaje, te da, ako njihove ideologije žele prevladati, moraju obratiti pogane. Tako je nastao njihov novi pojam sudbine—ideja da Židovi moraju postati izabrani služitelji Jahvea. Židovska religija Starog zavjeta zapravo se razvila u Babilonu tijekom sužanjstva.
97:9.28 (1075.4) Doktrina besmrtnosti također je poprimila svoj oblik u Babilonu. Židovi su smatrali da ideja budućeg života umanjuje naglasak njihova evanđelja društvene pravde. Sada je po prvi put teologija potisnula sociologiju i ekonomiju. Religija je poprimala oblik kao sustav ljudske misli i ponašanja, sve više odvojen od politike, sociologije i ekonomije.
97:9.29 (1075.5) Tako istina o židovskom narodu otkriva da se mnogo toga što se smatralo svetom poviješću pokazuje tek kao kronika obične svjetovne povijesti. Judaizam je bio tlo iz kojeg je izraslo kršćanstvo, ali Židovi nisu bili čudesan narod.
10. HEBREJSKA RELIGIJA
97:10.1 (1075.6) Njihovi su vođe učili Izraelce da su izabrani narod, ne radi posebnih povlastica ili monopola nad božanskom naklonošću, nego radi posebne službe prenošenja istine o jednom Bogu svim narodima. I obećali su Židovima da će, ako ispune ovu sudbinu, postati duhovni vođe svih naroda, i da će nadolazeći Mesija vladati nad njima i nad cijelim svijetom kao Knez Mira.
97:10.2 (1075.7) Kada su Židovi bili oslobođeni od strane Perzijanaca, vratili su se u Palestinu samo da bi pali u ropstvo vlastitog sustava zakona, žrtava i obreda kojim je upravljalo svećenstvo. I kao što su hebrejska plemena odbacila veličanstvenu priču o Bogu predstavljenu u Mojsijevom oproštajnom govoru u korist obreda žrtve i pokore, tako su i ovi ostaci hebrejskog naroda odbacili uzvišeni pojam drugog Izaije u korist pravila, propisa i obreda svojega rastućeg svećenstva.
97:10.3 (1075.8) Nacionalni egoizam, lažna vjera u pogrešno shvaćenog obećanog Mesiju te sve veće ropstvo i tiranija svećenstva zauvijek su utišali glasove duhovnih vođa (izuzev Daniela, Ezekiela, Hagaja i Malahije); i od toga dana pa sve do vremena Ivana Krstitelja cijeli je Izrael doživljavao sve veće duhovno nazadovanje. Ali Židovi nikada nisu izgubili pojam Oca Svih; čak su i u dvadesetom stoljeću nakon Krista nastavili slijediti ovo poimanje Božanstva.
97:10.4 (1076.1) Od Mojsija do Ivana Krstitelja protezao se neprekinuti niz vjernih učitelja koji su prenosili monoteističku baklju svjetla s jednog naraštaja na drugi, dok su neprestano ukoravali nesavjesne vladare, osuđivali svećenike koji su komercijalizirali religiju i uvijek poticali narod da ostane vjeran štovanju vrhovnog Jahvea, Gospoda Boga Izraela.
97:10.5 (1076.2) Kao narod, Židovi su naposljetku izgubili svoj politički identitet, ali hebrejska religija iskrene vjere u jednog Boga svih ljudi nastavlja živjeti u srcima raspršenih prognanika. I ova religija opstaje jer je učinkovito služila očuvanju najviših vrijednosti svojih sljedbenika. Židovska religija doista je očuvala ideale jednoga naroda, ali nije uspjela potaknuti napredak ni ohrabriti filozofska i kreativna otkrića u područjima istine. Židovska religija imala je mnogo nedostataka—bila je manjkava u filozofiji i gotovo lišena estetskih kvaliteta—ali je očuvala moralne vrijednosti; stoga je opstala. Vrhovni Jahve, u usporedbi s drugim poimanjima Božanstva, bio je jasno određen, živopisan, osoban i moralan.
97:10.6 (1076.3) Židovi su voljeli pravdu, mudrost, istinu i pravednost kao rijetko koji narod, ali su najmanje od svih naroda doprinijeli intelektualnom razumijevanju i duhovnom shvaćanju ovih božanskih kvaliteta. Iako je hebrejska teologija poći stazom proširenja, odigrala je važnu ulogu u razvoju dviju drugih svjetskih religija, kršćanstva i islama.
97:10.7 (1076.4) Židovska religija opstala je i zahvaljujući svojim institucijama. Religiji je teško opstati kao privatna praksa izoliranih pojedinaca. To je oduvijek bila pogreška religijskih vođa: videći zla institucionalizirane religije, nastoje uništiti način zajedničkog djelovanja. Umjesto da unište svaki oblik obreda, bilo bi bolje da ga reformiraju. U tom je pogledu Ezekiel bio mudriji od svojih suvremenika; premda je zajedno s njima inzistirao na osobnoj moralnoj odgovornosti, također je radio na uspostavljanju vjernog pridržavanja uzvišenijeg i pročišćenog oblika obreda.
97:10.8 (1076.5) Tako su uzastopni učitelji Izraela ostvarili najveći pothvat u razvoju religije ikada postignut na Urantiji: postupnu, ali stalnu preobrazbu barbarskog poimanja divljačkog demonskog Jahvea, ljubomornog i okrutnog boga-duha gromovitog sinajskog vulkana, u kasniji uzvišeni i nadnaravni pojam vrhovnog Jahvea, stvoritelja svega i Oca punog ljubavi i milosrđa za cijelo čovječanstvo. Taj je hebrejski pojam Boga bio najviša ljudska predodžba Oca Svih do toga vremena, a zatim je dalje proširen i izvanredno produbljen osobnim učenjima i životnim primjerom njegova Sina, Mihaela od Nebadona.
97:10.9 (1076.6)
[Prikazao Melkizedek iz Nebadona.]
[Prikazao Melkizedek iz Nebadona.]