Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 95 : MELKIZEDEKOVA UČENJA NA LEVANTU
Sekcije
POGLAVLJE 95 : MELKIZEDEKOVA UČENJA NA LEVANTU
95:0.1 (1042.1) KAO ŠTO je Indija dala izvor mnogim religijama i filozofijama istočne Azije, tako je Levant bio domovina vjera zapadnog svijeta. Salemski misionari širili su se po cijeloj jugozapadnoj Aziji, kroz Palestinu, Mezopotamiju, Egipat, Iran i Arabiju, posvuda navješćujući radosnu vijest evanđelja Makivente Melkizedeka. U nekim od tih zemalja njihova su učenja donosila plod, dok su u drugima nailazila na različit uspjeh. Ponekad su njihovi neuspjesi bili posljedica nedostatka mudrosti, a ponekad okolnosti izvan njihove kontrole.
1. SALEMSKA RELIGIJA U MEZOPOTAMIJI
95:1.1 (1042.2) Do 2000. godine pr. Kr. religije Mezopotamije gotovo su u potpunosti izgubile učenja Setita i uvelike bile pod utjecajem primitivnih vjerovanja dviju skupina osvajača: beduinskih Semita koji su pristizali iz zapadne pustinje i barbarskih konjanika koji su se spuštali sa sjevera.
95:1.2 (1042.3) Ali običaj ranih adamitskih naroda da štuju sedmi dan u tjednu nikada nije potpuno nestao u Mezopotamiji. Samo što se u vrijeme Melkizedeka sedmi dan smatrao najgorim od svih nesretnih dana. Bio je opterećen tabuima; bilo je zabranjeno putovati, kuhati hranu ili paliti vatru na taj zlokobni sedmi dan. Židovi su sa sobom u Palestinu donijeli mnoge mezopotamske tabue koje su ondje zatekli povezane s babilonskim obredom sedmog dana, Šabatumom.
95:1.3 (1042.4) Iako su učitelji iz Salema učinili mnogo da pročiste i uzdignu religije Mezopotamije, nisu uspjeli dovesti različite narode do trajnog priznanja jednoga Boga. Popularnost jednobožačkih učenja rasla je više od sto pedeset godina, nakon čega je postupno oslabila pod utjecajem starijih mnogobožačkih vjerovanja.
95:1.4 (1042.5) Salemski učitelji znatno su smanjili broj bogova Mezopotamije, svodeći u jednom razdoblju glavna božanstva na sedam: Bel, Šamaš, Nabu, Anu, Ea, Marduk i Sin. Na vrhuncu novog učenja uzdigli su tri od tih bogova na vrhovni položaj iznad svih ostalih, babilonsku trojicu: Bela, Eu i Anua, bogove zemlje, mora i neba. U različitim su se područjima pojavile i druge trojke, sve podsjećajući na učenja o trojstvu Andita i Sumerana te temeljene na vjerovanju Salema u Melkizedekov znak triju krugova.
95:1.5 (1042.6) Salemski učitelji nikada nisu u potpunosti nadvladali popularnost Ištare, majke bogova i duha spolne plodnosti. Dok su znatno doprinijeli pročišćenju štovanja ove božice, Babilonci i njihovi susjedi nikada nisu u potpunosti prevladali prikrivene oblike spolnog štovanja. Postala je opća praksa diljem Mezopotamije da se svaka žena barem jednom u ranoj dobi podvrgne zagrljaju stranca; smatralo se da je to pobožnost koju zahtijeva Ištar, te se vjerovalo da plodnost uvelike ovisi o toj spolnoj žrtvi.
95:1.6 (1043.1) Rani napredak Melkizedekova učenja bio je vrlo ohrabrujući sve dok Nabodad, vođa škole u Kišu, nije odlučio poduzeti usklađeni napad na raširene običaje hramske prostitucije. No salemski misionari nisu uspjeli u nastojanju da provedu tu društvenu reformu, i u ruševinama tog neuspjeha propala su i sva njihova važnija duhovna i filozofska učenja.
95:1.7 (1043.2) Nakon tog poraza salemskog evanđelja odmah je uslijedio snažan porast kulta Ištar, obreda koji je već bio prodro u Palestinu kao Aštoreta, u Egipat kao Izida, u Grčku kao Afrodita, a među sjeverna plemena kao Astarta. U vezi s tim preporodom štovanja Ištar, babilonski su se svećenici ponovno okrenuli promatranju zvijezda; astrologija je doživjela svoj posljednji veliki mezopotamski procvat, proricanje sudbine postalo je opća moda, a svećenstvo je tijekom stoljeća sve više nazadovalo.
95:1.8 (1043.3) Melkizedek je upozorio svoje sljedbenike da poučavaju o jednom Bogu, Ocu sviju i Stvoritelju svega, te da navješćuju samo evanđelje božanske naklonosti kroz vjeru. No često je bila pogreška učitelja nove istine pokušavati previše, nastojati zamijeniti sporu evoluciju naglom revolucijom. Melkizedekovi misionari u Mezopotamiji postavili su moralni standard previsoko za narod; pokušali su učiniti previše i njihov je plemeniti pothvat završio porazom. Bili su poslani propovijedati određeno evanđelje, navješćivati istinu o stvarnosti Oca Svih, ali su se zapleli u naizgled vrijednu zadaću reformiranja društvenih običaja, pa je njihova velika misija skrenuta s puta i gotovo izgubljena u razočaranju i zaboravu.
95:1.9 (1043.4) U jednoj je generaciji sjedište Salema u Kišu nestalo, a širenje vjerovanja u jednoga Boga gotovo je potpuno prestalo diljem Mezopotamije. Ali ostaci salemskih škola nisu bili uništeni. Male skupine, raspršene tu i tamo, nastavile su vjerovati u jednoga Stvoritelja i borile se protiv idolopoklonstva i nemorala mezopotamskih svećenika.
95:1.10 (1043.5) Upravo su salemski misionari iz razdoblja nakon odbacivanja njihova učenja zapisali mnoge psalme Starog zavjeta, urezavši ih u kamen, gdje su ih kasniji hebrejski svećenici pronašli tijekom sužanjstva i potom uključili u zbirku himni pripisanih židovskom autorstvu. Ti lijepi psalmi iz Babilona nisu nastali u hramovima Bel-Marduka; oni su djelo potomaka ranijih salemskih misionara i predstavljaju upečatljiv kontrast magijskim mješavinama babilonskih svećenika. Knjiga o Jobu prilično vjerno odražava učenja salemske škole u Kišu i diljem Mezopotamije.
95:1.11 (1043.6) Velik dio mezopotamske religijske kulture našao je svoj put u hebrejsku književnost i bogoslužje preko Egipta, posredstvom Amenemopea i Eknatona. Egipćani su izvanredno sačuvali učenja o društvenoj obvezi preuzeta od ranijih anditskih Mezopotamaca, koja su kasniji Babilonci, nastanjeni u dolini Eufrata, uvelike izgubili.
2. RANA EGIPATSKA RELIGIJA
95:2.1 (1043.7) Izvorna Melkizedekova učenja najdublje su se ukorijenila u Egiptu, odakle su se potom proširila u Europu. Evolucijska religija doline Nila povremeno je bila obogaćivana dolaskom naprednijih skupina Nodita, Adamita i kasnije Andita iz doline Eufrata. S vremena na vrijeme mnogi egipatski civilni upravitelji bili su Sumerani. Kao što je Indija u to doba sadržavala najraznolikiju mješavinu svjetskih rasa, tako je Egipat razvio najpotpunije izmiješan tip religijske filozofije na Urantiji, a iz doline Nila ona se proširila u mnoge dijelove svijeta. Židovi su velik dio svoje predodžbe o stvaranju svijeta preuzeli od Babilonaca, ali su pojam božanske providnosti preuzeli od Egipćana.
95:2.2 (1044.1) Političke i moralne, a ne filozofske ili religijske sklonosti učinile su Egipat pogodnijim za salemska učenja od Mezopotamije. Svaki je plemenski vođa u Egiptu, nakon što bi se izborio za prijestolje, nastojao učvrstiti svoju dinastiju proglašavajući svog plemenskog boga izvornim božanstvom i stvoriteljem svih drugih bogova. Na taj su se način Egipćani postupno navikavali na ideju nadboga, kao prijelaz prema kasnijem učenju o univerzalnom Stvoritelju. Ideja jednoboštva kolebala se u Egiptu kroz mnoga stoljeća; vjerovanje u jednoga Boga stalno je jačalo, ali nikada nije u potpunosti nadvladalo razvijajuće predodžbe mnogoboštva.
95:2.3 (1044.2) Egipatski su narodi kroz duga razdoblja bili skloni štovanju bogova prirode; osobito je svako od četrdesetak zasebnih plemena imalo svojeg posebnog boga—jedni su štovali bika, drugi lava, treći ovna, i tako redom. Još ranije bila su totemska plemena, vrlo slična američkim starosjediocima.
95:2.4 (1044.3) S vremenom su Egipćani primijetili da se tijela pokojnika položena u grobove bez opeke očuvaju—balzamiraju—djelovanjem pijeska natopljenog sodom, dok se ona pokopana u zidanim grobnicama raspadaju. Ta su opažanja dovela do pokusa koji su kasnije rezultirali praksom balzamiranja mrtvih. Egipćani su vjerovali da očuvanje tijela olakšava prijelaz u budući život. Kako bi se pojedinac mogao prepoznati u dalekoj budućnosti nakon raspadanja tijela, u grob su uz tijelo stavljali pogrebni kip i na lijesu izrađivali njegov lik. Izrada tih pogrebnih kipova dovela je do velikog napretka egipatske umjetnosti.
95:2.5 (1044.4) Stoljećima su Egipćani polagali svoju vjeru u grobnice kao zaštitu tijela i jamstvo ugodnog opstanka nakon smrti. Kasniji razvoj magijskih praksi, iako je opterećivao život od kolijevke do groba, ipak ih je vrlo djelotvorno oslobodio religije utemeljene na grobnicama. Svećenici su na lijesove ispisivali čarobne tekstove za koje se vjerovalo da štite od toga da „čovjeku u podzemnom svijetu bude oduzeto srce.” S vremenom je raznolik skup takvih magijskih tekstova prikupljen i sačuvan kao Knjiga mrtvih. No u dolini Nila magijski je ritual rano bio povezan s područjima savjesti i karaktera u mjeri kakvu obredi toga doba rijetko dosežu. Kasnije su se za spasenje više oslanjali na te etičke i moralne ideale nego na raskošne grobnice.
95:2.6 (1044.5) Praznovjerja tog vremena dobro se očituju u općem vjerovanju u djelotvornost sline kao sredstva liječenja, ideji koja je potekla iz Egipta i odatle se proširila u Arabiju i Mezopotamiju. U legendarnom sukobu Horusa i Seta mladi je bog izgubio oko, ali nakon što je Set bio poražen, to je oko obnovio mudri bog Tot, pljunuvši na ranu i izliječivši je.
95:2.7 (1044.6) Egipćani su dugo vjerovali da zvijezde koje trepere na noćnom nebu predstavljaju opstanak duša dostojnih mrtvih; za druge su smatrali da se stapaju sa Suncem. U jednom razdoblju štovanje Sunca postalo je svojevrsni oblik štovanja predaka. Kosi ulazni prolaz velike piramide bio je usmjeren ravno prema Sjevernjači kako bi duša kralja, izlazeći iz grobnice, mogla otići ravno prema nepomičnim i postojanim sazviježđima stalnih zvijezda, navodnom prebivalištu kraljeva.
95:2.8 (1045.1) Kad bi se vidjelo kako kosi sunčevi zraci prodiru prema zemlji kroz otvor u oblacima, vjerovalo se da to označava spuštanje nebeskog stubišta kojim bi se kralj i druge pravedne duše mogle uspeti. „Kralj Pepi spustio je svoj sjaj kao stubište pod svoja stopala po kojemu se može uzdići svojoj majci.”
95:2.9 (1045.2) Kada se Melkizedek pojavio u tijelu, Egipćani su imali religiju daleko iznad religija okolnih naroda. Vjerovali su da bestjelesna duša, ako je pravilno opremljena magijskim formulama, može izbjeći zlim duhovima koji stoje na putu i stići do sudačke dvorane Ozirisa, gdje bi, ako nije kriva za „ubojstvo, pljačku, laž, preljub, krađu i sebičnost,” bila primljena u područja blaženstva. Ako bi bila izvagana i nađena manjkavom, bila bi poslana u pakao, Proždiraču. To je, u usporedbi s vjerovanjima mnogih okolnih naroda, bio razmjerno napredan pojam zagrobnog života.
95:2.10 (1045.3) Pojam suda u zagrobnom životu za grijehe počinjene tijekom zemaljskog života prenesen je iz Egipta u hebrejsku teologiju. Riječ sud pojavljuje se samo jednom u cijeloj Knjizi hebrejskih psalama, a taj je psalam napisao Egipćanin.
3. EVOLUCIJA MORALNIH POJMOVA
95:3.1 (1045.4) Iako su kultura i religija Egipta uvelike potjecale iz anditske Mezopotamije i bile prenesene kasnijim civilizacijama ponajprije preko Hebreja i Grka, mnogo, doista mnogo, društvenog i etičkog idealizma Egipćana nastalo je u dolini Nila kao čisto evolucijski razvoj. Unatoč uvozu brojnih istina i kulturnih elemenata anditskog porijekla, u Egiptu se razvilo više moralne kulture kao čisto ljudskog ostvarenja nego u bilo kojem drugom ograničenom području prije darovanja Mihaela.
95:3.2 (1045.5) Moralna evolucija ne ovisi u potpunosti o otkrivenju. Visoki moralni pojmovi mogu proizaći iz čovjekova vlastitog iskustva. Čovjek može čak razviti duhovne vrijednosti i steći kozmički uvid kroz vlastiti iskustveni život, jer u njemu prebiva božanski duh. Takav prirodni razvoj savjesti i karaktera dodatno je bio potaknut povremenim dolascima učitelja istine, u drevnim vremenima iz drugog Edena, a kasnije iz Melkizedekova sjedišta u Salemu.
95:3.3 (1045.6) Tisućama godina prije nego što je salemsko evanđelje prodrlo u Egipat, njegovi su moralni vođe poučavali pravdi, poštenju i izbjegavanju pohlepe. Tri tisuće godina prije nego što su napisani hebrejski spisi, geslo Egipćana glasilo je: „Postojan je čovjek čije je mjerilo pravednost; koji hodi njezinim putem.” Poučavali su blagosti, umjerenosti i razboritosti. Poruka jednog od velikih učitelja tog razdoblja bila je: „Čini ispravno i postupaj pravedno prema svima.” Egipatsko trojstvo tog doba bilo je Istina–Pravda–Pravednost. Nijedna posve ljudska religija Urantije nikada nije nadmašila društveni idealizam i moralnu uzvišenost humanizma koji je nekoć postojao u dolini Nila.
95:3.4 (1045.7) U tlu tih razvijajućih etičkih ideja i moralnih ideala procvjetale su preostale doktrine salemske religije. Pojmovi dobra i zla naišli su na spreman odjek u srcima naroda koji je vjerovao da „život pripada miroljubivima, a smrt krivima.” „Miroljubiv je onaj koji čini ono što je ljubljeno; kriv je onaj koji čini ono što je omraženo.” Stoljećima su stanovnici doline Nila živjeli prema tim nastajućim etičkim i društvenim mjerilima prije nego što su uopće prihvatili kasnije pojmove ispravnog i pogrešnog—dobrog i lošeg.
95:3.5 (1046.1) Egipat je bio intelektualan i moralan, ali nije bio pretjerano duhovan. U šest tisuća godina među Egipćanima su se pojavila samo četiri velika proroka. Amenemopea su neko vrijeme slijedili; Okhbana su ubili; Eknatona su prihvatili, ali mlako i tek tijekom jedne kratke generacije; Mojsija su odbacili. Opet su političke, a ne religijske okolnosti omogućile Abrahamu i kasnije Josipu da ostvare velik utjecaj diljem Egipta u korist salemskih učenja o jednom Bogu. No kada su salemski misionari prvi put stigli u Egipat, susreli su se s tom visoko etičkom kulturom evolucije, pomiješanom s izmijenjenim moralnim standardima mezopotamskih doseljenika. Ti rani učitelji doline Nila prvi su proglasili savjest Božjim nalogom, glasom Božanstva.
4. UČENJA AMENEMOPEA
95:4.1 (1046.2) S vremenom se u Egiptu pojavio učitelj kojega su mnogi nazivali „sinom čovječjim,” a drugi Amenemope. Taj je vidjelac uzdigao savjest na najviši stupanj kao mjerilo između ispravnog i pogrešnog, poučavao o kazni za grijeh i navješćivao spasenje prizivanjem solarnog božanstva.
95:4.2 (1046.3) Amenemope je poučavao da su bogatstvo i sreća dar Boga, a taj je pojam snažno obilježio kasnije oblikovanje hebrejske filozofije. Ovaj je plemeniti učitelj vjerovao da je svijest o Bogu odlučujući čimbenik svakog ponašanja; da svaki trenutak treba živjeti u spoznaji Božje prisutnosti i odgovornosti prema njemu. Učenja ovog mudraca kasnije su prevedena na hebrejski i postala sveta knjiga tog naroda mnogo prije nego što je Stari zavjet bio zapisan. Glavno učenje ovog dobrog čovjeka odnosilo se na savjete koje je uputio svom sinu o poštenju i čestitosti u javnim službama, a ti plemeniti, iako drevni nazori mogu biti na čast svakom suvremenom državniku.
95:4.3 (1046.4) Taj mudrac s Nila poučavao je da „bogatstvo dobiva krila i odlijeće”—da je sve zemaljsko prolazno. Njegova je velika molitva bila da bude „spašen od straha.” Pozivao je sve da se okrenu od „riječi ljudi” prema „djelima Boga.” U biti je poučavao: čovjek predlaže, a Bog određuje. Njegova su učenja, prevedena na hebrejski, oblikovala filozofiju starozavjetne Knjige Mudrih izreka. Prevedena na grčki, dala su ton kasnijoj helenskoj religijskoj filozofiji. Kasniji aleksandrijski filozof Filon posjedovao je primjerak Knjige Mudrosti.
95:4.4 (1046.5) Amenemope je djelovao kako bi očuvao etiku evolucije i moralnost otkrivenja te ih je u svojim spisima prenio i Hebrejima i Grcima. Nije bio najveći religijski učitelj toga doba, ali je bio najutjecajniji, jer je obilježio kasnije mišljenje dviju ključnih karika u razvoju zapadne civilizacije—Hebreja, među kojima je nastao vrhunac zapadne religijske vjere, i Grka, koji su razvili čistu filozofsku misao do njezinih najviših europskih visina.
95:4.5 (1046.6) U Knjizi hebrejskih Mudrih izreka, petnaesto, sedamnaesto i dvadeseto poglavlje, kao i dio dvadeset drugog poglavlja, sedamnaestog retka, do dvadeset četvrtog poglavlja, dvadeset drugog retka, gotovo su doslovno preuzeti iz Amenemopeove Knjige Mudrosti. Prvi psalam hebrejske Knjige psalama napisao je Amenemope i on predstavlja srž učenja Eknatona.
5. IZVANREDNI EKNATON
95:5.1 (1047.1) Učenja Amenemopea postupno su gubila utjecaj na egipatski um kada je, pod utjecajem jednog egipatskog salemskog liječnika, žena iz kraljevske obitelji prihvatila Melkizedekova učenja. Ta je žena nagovorila svog sina, Eknatona, faraona Egipta, da prihvati doktrinu o Jednom Bogu.
95:5.2 (1047.2) Od nestanka Melkizedeka u tijelu nijedan čovjek do tog vremena nije posjedovao tako iznimno jasan pojam o objavljenoj religiji Salema kao Eknaton. U nekim je pogledima ovaj mladi egipatski kralj jedna od najizvanrednijih ličnosti u ljudskoj povijesti. U vrijeme sve većeg duhovnog pada u Mezopotamiji, on je održao na životu u Egiptu učenje o El Elionu, Jednom Bogu, time očuvavši filozofski kanal jednoboštva koji je bio presudan za religijsku pozadinu tada budućeg darovanja Mihaela. Upravo je, između ostalog, u znak priznanja tog postignuća, dijete Isus odvedeno u Egipat, gdje su ga neki od duhovnih nasljednika Eknatona vidjeli i donekle razumjeli određene aspekte njegove božanske misije na Urantiji.
95:5.3 (1047.3) Mojsije, najveća ličnost između Melkizedeka i Isusa, bio je zajednički dar svijetu hebrejskog naroda i egipatske kraljevske obitelji; i da je Eknaton posjedovao svestranost i sposobnost Mojsija, da je pokazao politički genij koji bi odgovarao njegovu izvanrednom religijskom vodstvu, tada bi Egipat postao velika jednobožačka nacija toga doba; a da se to dogodilo, jedva je moguće da Isus ne bi proveo veći dio svog smrtnog života u Egiptu.
95:5.4 (1047.4) Nikada u cijeloj povijesti nijedan kralj nije tako sustavno pokušao preobratiti cijeli narod iz mnogoboštva u jednoboštvo kao ovaj izvanredni Eknaton. S nevjerojatnom odlučnošću ovaj je mladi vladar raskinuo s prošlošću, promijenio svoje ime, napustio prijestolnicu, izgradio posve novi grad i stvorio novu umjetnost i književnost za cijeli narod. No išao je prebrzo; izgradio je previše, više nego što je moglo opstati nakon njegove smrti. Opet, nije osigurao materijalnu stabilnost i blagostanje svog naroda, što se sve nepovoljno odrazilo na njegova religijska učenja kada je Egipat zahvaćen kasnijim valovima nevolja i ugnjetavanja.
95:5.5 (1047.5) Da je ovaj čovjek iznimno jasne vizije i izvanredne usmjerenosti posjedovao političku razboritost Mojsija, promijenio bi čitavu povijest razvoja religije i objave istine u zapadnom svijetu. Tijekom svog života uspio je obuzdati djelovanje svećenika, koje je uglavnom diskreditirao, ali oni su svoje kultove održavali u tajnosti i ponovno stupili na scenu čim je mladi kralj izgubio vlast; i nisu oklijevali povezati sve kasnije nedaće Egipta s uspostavom jednoboštva tijekom njegove vladavine.
95:5.6 (1047.6) Vrlo mudro Eknaton je nastojao uspostaviti jednoboštvo pod okriljem boga sunca. Ta odluka da pristupi štovanju Oca Svih tako što će sva božanstva objediniti u štovanju sunca bila je potaknuta savjetom određenog salemskog liječnika. Eknaton je preuzeo opća učenja tada postojeće atonske vjere o očinstvu i majčinstvu Božanstva i stvorio religiju koja je priznavala blizak, štovateljski odnos između čovjeka i Boga.
95:5.7 (1048.1) Eknaton je bio dovoljno razborit da zadrži vanjsko štovanje Atona, boga sunca, dok je svoje sljedbenike vodio u prikrivenom štovanju jednoga Boga, stvoritelja Atona i vrhovnog Oca Svih. Ovaj mladi učitelj-kralj bio je plodan pisac i autor djela pod naslovom „Jedan Bog,” knjige od trideset i jednog poglavlja, koju su svećenici, nakon povratka na vlast, potpuno uništili. Eknaton je također napisao sto trideset i sedam himni, od kojih je dvanaest danas sačuvano u starozavjetnoj Knjizi psalama, pripisano hebrejskom autorstvu.
95:5.8 (1048.2) Vrhovna riječ Eknatonove religije u svakodnevnom životu bila je „pravednost,” i on je brzo proširio pojam ispravnog djelovanja tako da obuhvati međunarodnu kao i nacionalnu etiku. To je bilo razdoblje izvanredne osobne pobožnosti, obilježeno iskrenom težnjom među obrazovanijim muškarcima i ženama da pronađu i upoznaju Boga. U to vrijeme društveni položaj ili bogatstvo nisu davali Egipćaninu nikakvu prednost pred zakonom. Obiteljski život u Egiptu mnogo je pridonio očuvanju i razvoju moralne kulture te je bio nadahnuće kasnijem uzornom obiteljskom životu Židova u Palestini.
95:5.9 (1048.3) Kobna slabost Eknatonova evanđelja bila je njegova najveća istina: učenje da Aton nije samo stvoritelj Egipta nego i „cijeloga svijeta, ljudi i životinja, i svih stranih zemalja, čak i Sirije i Kuša, uz ovu zemlju Egipat. On svima određuje mjesto i svima osigurava ono što im je potrebno.” Ti su pojmovi o Božanstvu bili uzvišeni i plemeniti, ali nisu bili nacionalistički. Takvi međunarodni religijski nazori nisu podigli moral egipatske vojske na bojištu, dok su istodobno pružili snažno oružje svećenicima protiv mladog kralja i njegove nove religije. Imao je pojam o Božanstvu daleko iznad onoga kasnijih Hebreja, ali bio je previše napredan da bi služio potrebama izgradnje nacije.
95:5.10 (1048.4) Iako je ideal jednoboštva oslabio nakon Eknatonove smrti, ideja o jednom Bogu opstala je u svijesti mnogih skupina. Eknatonov zet priklonio se svećenicima i vratio štovanju starih bogova, promijenivši ime u Tutankamon. Prijestolnica se vratila u Tebu, a svećenici su se obogatili na račun zemlje, naposljetku stekavši posjed nad jednom sedminom cijelog Egipta; i uskoro se jedan iz tog istog reda svećenika usudio posegnuti za krunom.
95:5.11 (1048.5) No svećenici nisu mogli u potpunosti nadvladati val jednoboštva. Sve su više bili prisiljeni povezivati i spajati svoja božanstva; sve se više smanjivao broj bogova. Eknaton je povezao žareći nebeski disk sa Stvoriteljem, i ta je ideja nastavila gorjeti u srcima ljudi, čak i među svećenicima, dugo nakon što je mladi reformator preminuo. Pojam jednoboštva nikada nije iščezao iz srca ljudi u Egiptu i u svijetu. Održao se sve do dolaska Sina Stvoritelja tog istog božanskog Oca, jednoga Boga kojega je Eknaton tako gorljivo navješćivao za štovanje u cijelom Egiptu.
95:5.12 (1048.6) Slabost Eknatonova učenja ležala je u tome što je zagovarao tako naprednu religiju da su njegova učenja mogli u potpunosti razumjeti samo obrazovani Egipćani. Široke mase poljoprivrednih radnika nikada nisu doista shvatile njegovo evanđelje te su stoga bile spremne, zajedno sa svećenicima, vratiti se starom štovanju Izide i njezina druga Ozirisa, za kojega se vjerovalo da je čudesno uskrsnuo iz okrutne smrti od ruke Seta, boga tame i zla.
95:5.13 (1049.1) Učenje o besmrtnosti za sve ljude bilo je previše napredno za Egipćane. Samo su kraljevima i bogatima bila obećavana uskrsnuća; zato su tako brižno balzamirali i čuvali svoja tijela u grobnicama do dana suda. No na kraju je prevladala demokracija spasenja i uskrsnuća, kako ju je poučavao Eknaton, čak do te mjere da su Egipćani kasnije vjerovali i u opstanak nižih životinja.
95:5.14 (1049.2) Iako se činilo da je pokušaj ovog egipatskog vladara da nametne štovanje jednoga Boga svom narodu propao, treba zabilježiti da su odjeci njegova djelovanja potrajali stoljećima, kako u Palestini tako i u Grčkoj, te je Egipat tako postao posrednik u prenošenju spojene evolucijske kulture Nila i objavljene religije Eufrata svim kasnijim narodima Zapada.
95:5.15 (1049.3) Slava tog velikog razdoblja moralnog razvoja i duhovnog rasta u dolini Nila brzo je blijedjela upravo u vrijeme kada je započinjao nacionalni život Hebreja, i kao posljedica njihova boravka u Egiptu ti su Beduini ponijeli sa sobom mnoga od tih učenja i očuvali mnoge Eknatonove doktrine u svojoj narodnoj religiji.
6. SALEMSKE DOKTRINE U IRANU
95:6.1 (1049.4) Iz Palestine su neki misionari Melkizedeka nastavili put kroz Mezopotamiju prema velikoj iranskoj visoravni. Više od pet stotina godina učitelji iz Salema napredovali su u Iranu, i cijela je nacija sve više prihvaćala religiju Melkizedeka, kada je promjena vladara izazvala žestok progon koji je praktički okončao monoteistička učenja salemskog kulta. Nauka o Abrahamovom savezu bila je gotovo iščezla u Perziji kada se, u onom velikom stoljeću moralne obnove, šestom prije Krista, pojavio Zaratustra kako bi oživio tinjajuće ostatke salemskog evanđelja.
95:6.2 (1049.5) Ovaj utemeljitelj nove religije bio je snažan i pustolovan mladić koji je, na svom prvom hodočašću u Ur u Mezopotamiji, upoznao predaje o Kaligastiji i Luciferovoj pobuni — zajedno s mnogim drugim tradicijama — a sve su snažno djelovale na njegovu religijsku narav. Kao posljedica sna koji je doživio dok je boravio u Uru, odlučio je provesti plan povratka u svoju sjevernu domovinu kako bi preoblikovao religiju svoga naroda. Usvojio je hebrejsku ideju Boga pravde, Mojsijev pojam božanstva. Ideja vrhovnog Boga bila mu je jasna u umu, pa je sve druge bogove proglasio đavlima i svrstao ih među demone o kojima je slušao u Mezopotamiji. U Uru je čuo i predaju o Sedam Glavnih Duhova, i u skladu s tim oblikovao je skupinu od sedam vrhovnih božanstava s Ahura Mazdom na čelu. Ta je podređena božanstva povezao s idealima Ispravnog Zakona, Dobre Misli, Plemenite Vlasti, Svetog Karaktera, Zdravlja i Besmrtnosti.
95:6.3 (1049.6) I ova nova religija bila je religija djelovanja—rada—a ne molitvi i obreda. Njezin Bog bio je biće vrhovne mudrosti i zaštitnik civilizacije; bila je to borbena religijska filozofija koja se usuđivala suprotstaviti zlu, neaktivnosti i nazadovanju.
95:6.4 (1049.7) Zaratustra nije poučavao štovanje vatre, nego je nastojao koristiti plamen kao simbol čistog i mudrog Duha sveopće i vrhovne nadmoći. (Istina je da su njegovi kasniji sljedbenici tom simboličkom ognju iskazivali i obožavanje i štovanje.) Konačno, nakon obraćenja jednog iranskog kneza, ova se nova religija počela širiti mačem. A Zaratustra je herojski poginuo u borbi za ono što je smatrao “istinom Gospodara svjetlosti.”
95:6.5 (1050.1) Zaratustrizam je jedino urantijsko vjerovanje koje je očuvalo dalamatijska i edenska učenja o Sedam Glavnih Duhova. Iako nije razvio pojam Trojstva, na određeni se način približio ideji Boga Sedmostrukog. Izvorni zaratustrizam nije bio čisti dualizam; iako su rana učenja prikazivala zlo kao vremenski usporedno s dobrom, ono je ipak bilo podređeno konačnoj stvarnosti dobra. Tek je kasnije uvjerenje poprimilo oblik u kojem se dobro i zlo sukobljavaju kao ravnopravne sile.
95:6.6 (1050.2) Židovske predaje o raju i paklu te učenje o đavlima, kako su zabilježeni u hebrejskim spisima, premda utemeljeni na zaostalim predajama o Luciferu i Kaligastiji, uvelike su preuzeti od zaratustrijanaca u razdoblju perzijske političke i kulturne prevlasti nad Židovima. Zaratustra je, poput Egipćana, poučavao o “danu suda,” ali je taj događaj povezivao sa završetkom svijeta.
95:6.7 (1050.3) Čak je i religija koja je u Perziji naslijedila zaratustrizam bila snažno pod njegovim utjecajem. Kada su iranski svećenici pokušali potisnuti Zaratustrina učenja, obnovili su drevno štovanje Mitre. Mitraizam se potom proširio Levantom i područjem Sredozemlja te je neko vrijeme postojao usporedo s judaizmom i kršćanstvom. Zaratustrina učenja tako su postupno ostavila trag na tri velike religije: judaizam i kršćanstvo te, preko njih, islam.
95:6.8 (1050.4) Ali velik je jaz između uzvišenih učenja i plemenitih himni Zaratustre i kasnijih izopačenja njegova evanđelja među Parsima, obilježenih snažnim strahom od mrtvih i prihvaćanjem sofizama koje Zaratustra nikada ne bi odobrio.
95:6.9 (1050.5) Ovaj veliki čovjek bio je jedan od one jedinstvene skupine koja se pojavila u šestom stoljeću prije Krista kako bi spriječila da se svjetlo Salema potpuno i zauvijek ugasi dok je još slabo tinjalo, pokazujući čovjeku u njegovu pomračenom svijetu put svjetla koji vodi u vječni život.
7. SALEMSKA UČENJA U ARABIJI
95:7.1 (1050.6) Učenja Melkizedeka o jednom Bogu učvrstila su se u arapskoj pustinji u razmjerno kasnom razdoblju. Kao i u Grčkoj, salemski misionari podbacili su u svojim nastojanjima zbog pogrešnog razumijevanja Makiventinih uputa o pretjeranoj organizaciji. No nisu bili sputani svojim tumačenjem njegove opomene protiv svakog pokušaja širenja evanđelja vojnom silom ili građanskom prisilom.
95:7.2 (1050.7) Ni u Kini ni u Rimu učenja Melkizedeka nisu doživjela potpuniji neuspjeh nego u ovoj pustinjskoj regiji, tako blizu samog Salema. Dugo nakon što je većina naroda Istoka i Zapada postala, redom, budistička i kršćanska, arapska pustinja ostala je kakva je bila tisućama godina. Svako je pleme štovalo svoj drevni fetiš, a mnoge su obitelji imale vlastite kućne bogove. Dugo se nastavljala borba između babilonske Ištar, hebrejskog Jahvea, iranskog Ahure i kršćanskog Oca Gospodina Isusa Krista. Nijedan od tih pojmova nikada nije uspio u potpunosti potisnuti ostale.
95:7.3 (1051.1) Tu i tamo po Arabiji postojale su obitelji i plemena koja su se držala maglovite ideje o jednom Bogu. Takve su skupine čuvale predaje o Melkizedeku, Abrahamu, Mojsiju i Zaratustri. Postojali su brojni centri koji su mogli odgovoriti na Isusovo evanđelje, ali kršćanski misionari u pustinjskim krajevima bili su strogi i nepopustljivi, za razliku od prilagodljivijih i otvorenijih misionara koji su djelovali u zemljama Sredozemlja. Da su Isusovi sljedbenici ozbiljnije shvatili njegov poziv da “idu po svem svijetu i propovijedaju evanđelje” i da su u tom propovijedanju bili obzirniji, a manje strogi u dodatnim društvenim zahtjevima koje su sami uveli, mnoge bi zemlje rado prihvatile jednostavno evanđelje sina tesara, među njima i Arabija.
95:7.4 (1051.2) Unatoč tome što se velika levantinska monoteistička vjerovanja nisu ukorijenila u Arabiji, ova je pustinja bila sposobna iznjedriti vjeru koja je, iako manje zahtjevna u društvenim pitanjima, ipak bila monoteistička.
95:7.5 (1051.3) Postojao je samo jedan čimbenik plemenskog, rasnog ili nacionalnog karaktera u tim primitivnim i neorganiziranim vjerovanjima pustinje, a to je bilo posebno i opće poštovanje koje su gotovo sva arapska plemena iskazivala prema jednom crnom kamenom fetišu u određenom hramu u Meki. Ta zajednička točka dodira i štovanja kasnije je dovela do uspostave islamske religije. Ono što je Jahve, duh vulkana, bio za židovske Semite, to je kamen Kabe postao za njihove arapske srodnike.
95:7.6 (1051.4) Snaga islama bila je u njegovu jasnom i nedvosmislenom prikazu Allaha kao jedinoga Božanstva; njegova slabost u povezivanju vojne sile s njegovim širenjem, te u podređenom položaju žene. No čvrsto se držao svojega prikaza jednoga sveopćeg Božanstva svih ljudi, “koji zna nevidljivo i vidljivo. On je milostiv i samilostan.” “Uistinu, Bog je obilno dobar prema svim ljudima.” “A kad sam bolestan, on me liječi.” “Jer kad god trojica govore zajedno, Bog je prisutan kao četvrti,” jer nije li on “prvi i posljednji, također vidljivi i skriveni”?
95:7.7 (1051.5) [Predstavio Melkizedek iz Nebadona.]