Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 82 : EVOLUCIJA BRAKA
Sekcije
POGLAVLJE 82 : EVOLUCIJA BRAKA
82:0.1 (913.1) BRAK — spolno sjedinjenje — proizlazi iz dvospolnosti. Brak je čovjekova prilagodba toj dvospolnosti, dok je obiteljski život ukupni rezultat svih takvih evolucijskih i prilagodbenih usklađenja. Brak će opstati; on nije sastavni dio biološke evolucije, ali kao temelj društvene evolucije uvijek će postojati u nekom obliku. Brak je čovječanstvu dao dom, a dom je krunska slava cijele duge i mukotrpne evolucijske borbe.
82:0.2 (913.2) Iako su religijske, društvene i obrazovne ustanove sve bitne za opstanak kulturne civilizacije, obitelj je glavni civilizator. Dijete uči većinu osnovnih životnih stvari od svoje obitelji i susjeda.
82:0.3 (913.3) Ljudi drevnih vremena nisu posjedovali osobito bogatu društvenu civilizaciju, ali ono što su imali vjerno su i djelotvorno prenosili na sljedeći naraštaj. I treba prepoznati da se većina tih prošlih civilizacija nastavila razvijati uz posve minimalan utjecaj drugih ustanova, upravo zato što je dom djelotvorno ispunjavao svoju ulogu. Danas ljudske rase posjeduju bogatu društvenu i kulturnu baštinu, i nju valja mudro i djelotvorno prenositi budućim naraštajima. Obitelj se mora očuvati kao odgojna ustanova.
1. SPOLNI NAGON
82:1.1 (913.4) Unatoč razlici između ličnosti muškaraca i žena, spolni ih poriv neminovno vodi u zajedništvo radi produženja vrste. Taj je nagon djelovao učinkovito mnogo prije nego što su ljudi iskusili ono što se kasnije nazvalo ljubavlju, odanošću i bračnom vjernošću. Spolni nagon je urođen, dok je brak njegova evolucijska i društvena posljedica.
82:1.2 (913.5) Spolni interes i želja nisu bili dominantne strasti kod primitivnih ljudi; oni su ih jednostavno uzimali zdravo za gotovo. U cijelom reproduktivnom činu nije bilo nimalo maštovitosti. Snažna seksualna strast civiliziranijih naroda najvećim dijelom proizlazi iz rasnog miješanja, osobito ondje gdje je evolucijska narav obogaćena asocijativnom maštom i osjećajem za ljepotu — osobinama Nodita i Adamita. Međutim, evolucijske su rase to anditsko nasljeđe primile u tako maloj mjeri da ono nije moglo osigurati dostatnu samokontrolu kojom bi se obuzdali životinjski nagoni, probuđeni i dodatno pojačani većom seksualnom sviješću i snažnijim spolnim porivima. Među evolucijskim rasama, crveni čovjek imao je najviši spolni kodeks.
82:1.3 (913.6) Usklađenje seksualnog odnosa prema bračnom statusu pokazuje:
82:1.4 (913.7) 1. Relativni stupanj napretka civilizacije. Civilizacija je sve više zahtijevala da se spolni nagon usmjerava u korisne tokove i da bude u skladu s društvenim običajima.
82:1.5 (914.1) 2. Količinu anditskog nasljeđa u pojedinom narodu. U takvim skupinama spolnost je postala izraz i najviših i najnižih aspekata kako tjelesne tako i emocionalne prirode.
82:1.6 (914.2) Sangičke rase imale su normalnu životinjsku strast, ali su pokazivale malo mašte i gotovo nikakvo cijenjenje ljepote i tjelesne privlačnosti suprotnog spola. Ono što se naziva spolnom privlačnošću gotovo je posve odsutno čak i među današnjim primitivnim rasama; ti nemiješani narodi imaju jasno izražen nagon za parenjem, ali je njihova seksualna privlačnost preslaba da bi ozbiljnije narušila društvenu kontrolu.
82:1.7 (914.3) Nagon za parenjem jedan je od glavnih fizičkih pokretača ljudskog bića; ova emocija, pod krinkom osobnog zadovoljstva, učinkovito navodi sebičnog čovjeka da stavi dobrobit i produženje vrste iznad vlastite udobnosti i osobne slobode od odgovornosti.
82:1.8 (914.4) Od svojih najranijih početaka pa sve do suvremenog doba, brak kao institucija vjerno odražava društvenu evoluciju biološke težnje za samoodržanjem vrste. Održanje evoluirajuće ljudske vrste osigurano je prisutnošću ovog rasnog nagona za parenjem, poriva koji se u slobodnijem smislu naziva spolnom privlačnošću. Taj veliki biološki poriv postaje središnja pokretačka točka za čitav niz povezanih nagona, emocija i običaja — tjelesnih, intelektualnih, moralnih i društvenih.
82:1.9 (914.5) Kod divljaka je opskrba hranom bila glavni poticaj, ali kad civilizacija osigura obilje hrane, spolni poriv često postaje dominantan impuls i stoga zahtijeva neprestanu društvenu regulaciju. Kod životinja instinktivna periodičnost ograničava sklonost parenju, ali kako je čovjek u velikoj mjeri biće samokontrole, spolna želja nije posve periodična; stoga društvo mora zahtijevati samokontrolu pojedinca.
82:1.10 (914.6) Nijedna ljudska emocija ili poriv, kad su neobuzdani i pretjerano udovoljavani, ne mogu proizvesti toliko štete i patnje kao ovaj snažni spolni nagon. Razumno podvrgavanje ovog poriva društvenim pravilima vrhunski je test stvarne razine svake civilizacije. Progresivni ljudski rod mora pronaći način da udovolji sve većem zahtjevu za samokontrolom — sve višom i višom samokontrolom. Premda potajna djela, neiskrenost i licemjerje mogu prikriti seksualne probleme, oni ih ne mogu riješiti niti mogu unaprijediti etičke norme.
2. OGRANIČAVAJUĆI TABUI
82:2.1 (914.7) Povijest evolucije braka zapravo je povijest kontrole spolnosti pod pritiskom društvenih, religijskih i građanskih ograničenja. Priroda jedva da prepoznaje pojedinca; ona ne poznaje takozvanu moralnost; zanima je isključivo razmnožavanje vrste. Priroda snažno inzistira na reprodukciji, ali posve ravnodušno prepušta posljedične probleme društvu, stvarajući tako trajan i velik problem za evolucijsko čovječanstvo. Taj društveni sukob sastoji se u neprestanom nadmetanju između osnovnih nagona i razvijajuće etike.
82:2.2 (914.8) Među ranim rasama bilo je malo ili nimalo regulacije odnosa između spolova. Zbog takve spolne slobode nije postojala prostitucija. I danas Pigmeji i neke druge zaostale skupine nemaju instituciju braka; izučavanje ovih naroda otkriva jednostavne spolne običaje svojstvene primitivnim rasama. No sve drevne narode uvijek treba proučavati i prosuđivati u svjetlu moralnih standarda običaja njihova vremena.
82:2.3 (915.1) Slobodna ljubav, međutim, nikada nije bila na cijeni iznad razine potpune divljaštine. Onoga trenutka kad su se počele oblikovati društvene skupine, počeli su se razvijati bračni zakoni i ograničenja. Tako je parenje prolazilo mnoštvom prijelaza, od stanja gotovo potpune spolne slobode do standarda dvadesetog stoljeća, obilježenih relativno potpunim ograničenjem spolnog ponašanja.
82:2.4 (915.2) U najranijim fazama plemenskog razvoja običaji i ograničavajući tabui bili su vrlo grubi, ali su ipak razdvajali spolove — što je pogodovalo miru, redu i radu — te je započela duga evolucija braka i obitelji. Spolni običaji odijevanja, ukrašavanja i religijskih praksi potječu iz tih ranih tabua koji su određivali granice spolnih sloboda i tako postupno oblikovali pojmove poroka, zločina i grijeha. Ipak, dugo je bila praksa da se tijekom velikih svetkovina, osobito prvoga svibnja, zanemaruju sva spolna ograničenja.
82:2.5 (915.3) Žene su oduvijek bile podložne strožim tabuima nego muškarci. Rani su običaji neudanim ženama davali istu razinu spolne slobode kao i muškarcima, ali se od žena u braku uvijek zahtijevala vjernost mužu. Primitivni brak nije mnogo ograničavao spolne slobode muškarca, ali je zato spolnu slobodu žene pretvorio u tabu. Udate su žene oduvijek nosile neki znak koji ih je izdvajao kao posebnu skupinu, poput frizure, odjeće, vela, izdvojenosti, ukrasa i prstenja.
3. RANI BRAČNI OBIČAJI
82:3.1 (915.4) Brak je društveni odgovor na stalnu biološku napetost — čovjekov neprekidni poriv za razmnožavanjem, za održanjem vrste. Spolno povezivanje je prirodno i univerzalno, a kako se društvo razvijalo od jednostavnijeg prema složenijem, tako su se razvijali i običaji vezani uz spolne odnose, iz čega je postupno nastala institucija braka. Gdje god društvena evolucija dosegne stupanj nastajanja društvenih pravila, tu se razvija bračna institucija.
82:3.2 (915.5) Uvijek su postojale i uvijek će postojati dvije različite sfere braka: običaji i zakoni koji uređuju vanjske aspekte spolnih odnosa, te skriveni i osobni odnosi između muškarca i žene. Pojedinac se oduvijek opirao spolnim pravilima koja nameće društvo; i ovaj dugotrajni problem spolnih odnosa leži u tome što je samoodržanje individualno, iako se odvija u skupini, dok je samoproduženje društveno, ali počiva na individualnom nagonu.
82:3.3 (915.6) Običaji, kada ih se poštuje, imaju dovoljnu snagu da obuzdaju i kontroliraju spolni nagon, što se vidi među svim rasama. Bračni su standardi oduvijek bili pouzdan pokazatelj trenutačne snage običaja i stvarne funkcionalnosti građanske vlasti. No rani spolni i bračni običaji bili su skup nedosljednih i grubih pravila. Roditelji, djeca, rodbina i društvo imali su međusobno suprotstavljene interese u pitanjima braka. Ipak, unatoč svemu tome, one su rase koje su uzdizale i prakticirale brak prirodno evoluirale na više razine i opstale u većem broju.
82:3.4 (915.7) U primitivnim vremenima brak je bio cijena društvenog položaja; posjedovanje žene bilo je znak ugleda. Divljak je na dan vjenčanja gledao kao na prijelaz u odgovornost i zrelost. U jednom je razdoblju brak shvaćan kao društvena dužnost, u drugom kao religijska obveza, a u trećem kao politički zahtjev radi osiguranja građana za državu.
82:3.5 (916.1) Mnoga su rana plemena zahtijevala pothvate otmice kao uvjet za sklapanje braka; kasniji su narodi takve pohode zamijenili sportskim natjecanjima i nadmetanjima. Pobjednici su u tim natjecanjima dobivali prvu nagradu — izbor među djevojkama te sezone. Među lovcima na glave mladić se nije mogao oženiti dok nije posjedovao barem jednu lubanju, iako ih je ponekad mogao i kupiti. Kako je kupovina žena postajala sve rjeđa, žene su se osvajale nadmetanjem u zagonetkama, a taj se običaj i danas zadržao među mnogim skupinama crne rase.
82:3.6 (916.2) Kako je civilizacija napredovala, u nekim su plemenima žene dobile pravo da provjeravaju muškarčeve sposobnosti i biraju kome će dati prednost. Ti su ispiti uključivali lov, borbu i sposobnost uzdržavanja obitelji. Od mladoženje se dugo zahtijevalo da barem godinu dana živi u obitelji nevjeste, gdje je radio i dokazivao da je vrijedan žene koju prosi.
82:3.7 (916.3) Od žene se očekivalo da može raditi težak posao i rađati djecu. Od nje se tražilo da u zadanom vremenu obavi određeni poljoprivredni posao. A ako je prije braka već rodila dijete, bila je tim vrjednija, jer to je bio dokaz njezine plodnosti.
82:3.8 (916.4) Činjenica da su stari narodi smatrali sramotom, pa čak i grijehom, ne biti u braku objašnjava zašto su se sklapali dječji brakovi; ako se već mora biti u braku, onda što ranije to bolje. Također je bilo rašireno vjerovanje da neoženjeni ne mogu ući u svijet duhova, što je dodatno poticalo sklapanje brakova u dječjoj dobi, ponekad čak pri rođenju ili i prije, ovisno o spolu. Stari su vjerovali da se i mrtvi moraju vjenčati. Najranije su provodadžije bile zadužene za sklapanje brakova među mrtvima. Roditelj mrtvog sina unajmio bi provodadžiju da ugovori brak s mrtvom kćeri druge obitelji.
82:3.9 (916.5) Kod kasnijih naroda pubertet je bio uobičajena dob za sklapanje braka, ali se ta dob pomicala s napretkom civilizacije. U ranoj društvenoj evoluciji pojavili su se neobični i celibatni redovi i među muškarcima i među ženama; njih su osnivali i održavali pojedinci koji su u manjoj ili većoj mjeri bili lišeni uobičajenog spolnog nagona.
82:3.10 (916.6) Mnoga su plemena dopuštala pripadnicima vladajuće skupine da imaju spolne odnose s nevjestom neposredno prije nego što bi bila dana mužu. Svaki bi od tih muškaraca djevojci dao dar, i iz toga je potekao običaj davanja svadbenih darova. U nekim se skupinama očekivalo da mlada žena sama zaradi svoj miraz, koji se sastojao od darova dobivenih za spolne usluge s muškarcima koji su je posjećivali u izložbenoj dvorani.
82:3.11 (916.7) Neka su plemena zahtijevala da mladići ožene udovice ili starije žene, a zatim bi im, nakon njihove smrti, dopuštala da ožene mlade djevojke; kako su govorili, time su osiguravali da roditelji oba supružnika ne budu ‘budale,’ jer su smatrali da je ludost dopustiti da se spoje dvoje mladih ljudi. Druga su plemena dopuštala odnose samo između osoba približne dobi. Upravo je to ograničavanje braka na određenu dob dovelo do ideje o incestu. (U Indiji ni danas ne postoji minimalna dob za brak.)
82:3.12 (916.8) U nekim običajima žene su se silno bojale da ne izgube muža; udovice su ili ubijane ili su mogle počiniti samoubojstvo na grobovima svojih muževa, jer se vjerovalo da će im se tako pridružiti u svijetu duhova. Udovice su gotovo uvijek bile smatrane krivima za smrt svojih muževa. Neka su ih plemena spaljivala žive na lomači. Ako bi udovica ostala na životu, njezin je život bio obilježen neprekidnim žalovanjem i teškim društvenim ograničenjima, jer joj uglavnom nije bilo dopušteno ponovno stupiti u brak.
82:3.13 (917.1) U stara su vremena ljudi često poticali prakse koje se danas smatraju nemoralnima. Primitivne su žene često osjećale ponos zbog odnosa svojih muževa s drugim ženama. Djevojačka čednost bila je prepreka za sklapanje braka; dijete rođeno prije braka činilo je djevojku poželjnijom jer je jamčilo njezinu plodnost.
82:3.14 (917.2) Mnoga su primitivna plemena dopuštala probni brak sve dok žena ne bi zatrudnjela, nakon čega bi se obavio pravi bračni obred; u drugim se skupinama vjenčanje nije slavilo dok se ne rodi prvo dijete. Ako je žena bila neplodna, roditelji su je morali otkupiti, a brak bi se poništio. Običaji su zahtijevali da svaki par ima djecu.
82:3.15 (917.3) Ti su primitivni probni brakovi bili potpuno lišeni svake naznake razuzdanosti; bili su jednostavno iskreni testovi plodnosti. Par bi stupio u trajni brak čim bi se utvrdila plodnost. Kada se suvremeni parovi vjenčaju s mišlju o mogućem razvodu ako ne budu zadovoljni bračnim životom, oni zapravo ulaze u oblik probnog braka koji je daleko ispod razine iskrenih pothvata njihovih manje civiliziranih predaka.
4. BRAK POD UTJECAJEM IMOVINSKIH OBIČAJA
82:4.1 (917.4) Brak je oduvijek bio usko povezan s imovinom i religijom. Imovina je stabilizirala brak; religija ga je moralno oblikovala.
82:4.2 (917.5) Primitivni brak bio je investicija, ekonomska pogodba; bio je više stvar posla nego udvaranja. Stari su se ljudi vjenčavali radi koristi i dobrobiti skupine; stoga su njihove brakove planirale i ugovarale skupine, roditelji i starješine. Da su imovinski običaji doista stabilizirali instituciju braka potvrđuje i činjenica da je brak među ranim plemenima bio trajniji nego među mnogim suvremenim narodima.
82:4.3 (917.6) Kako je civilizacija napredovala i kako su društvena pravila sve više priznavala imovinska prava, krađa je postala jedan od najvećih zločina. Preljub se smatrao oblikom krađe, povredom vlasničkih prava muža; zato se ne spominje izričito u ranijim zakonima i običajima. Žena je u početku bila vlasništvo svoga oca, koji je to pravo prenosio na njezina muža, i svi su se zakoniti spolni odnosi razvili iz tih već postojećih vlasničkih prava. Stari zavjet govori o ženama kao obliku imovine, dok Kuran uči o njihovoj podređenosti. Muškarac je imao pravo posuditi svoju ženu prijatelju ili gostu, a taj se običaj i danas zadržao među nekim narodima.
82:4.4 (917.7) Suvremena spolna ljubomora nije urođena; ona je proizvod razvijajućih običaja. Primitivni čovjek nije bio ljubomoran na svoju ženu; on je samo čuvao svoje vlasništvo. Razlog zašto se od žene zahtijevala stroža spolna vjernost nego od muškarca bio je taj što je njezina bračna nevjera utjecala na porijeklo i nasljedstvo. Vrlo rano u razvoju civilizacije izvanbračno dijete palo je na loš glas. U početku se za preljub kažnjavala samo žena; kasnije su običaji propisivali kaznu i za njezina partnera, a kroz duga razdoblja uvrijeđeni muž ili zaštitnički otac imali su puno pravo ubiti prijestupnika. Suvremena društva i dalje zadržavaju takve običaje, koji pod nepisanim zakonima dopuštaju takozvane zločine iz časti.
82:4.5 (917.8) Budući da se tabu čednosti javio kao faza imovinskih običaja, isprva se odnosio na udane žene, a ne na neudane djevojke. U kasnijim je razdobljima čednost više zahtijevao otac nego prosac; djevica je za oca bila komercijalno vrijedan posjed, jer se mogla prodati po višoj cijeni. Kako je čednost sve više dobivala na vrijednosti, bilo je uobičajeno da mladoženja ocu plati određenu svotu kao priznanje za to što je pravilnim odgojem podigao čednu djevojku. Jednom kada se ta ideja o ženskoj čednosti učvrstila, toliko se proširila među ljudima da su roditelji doslovno zatvarali djevojke — godinama ih držali u zatočeništvu — kako bi osigurali njihovu nevinost. Tako su noviji standardi i provjere djevičanstva izravno doveli do pojave čitave klase profesionalnih prostitutki — odbačenih nevjesta, žena za koje su majke njihovih budućih muževa ustvrdile da nisu bile djevice.
5. ENDOGAMIJA I EGZOGAMIJA
82:5.1 (918.1) Vrlo rano je primitivni čovjek uočio da se rasnim miješanjem poboljšava kvaliteta potomstva. Ne da je endogamija uvijek bila loša, nego je egzogamija obično bila bolja; stoga su se razvili društveni običaji koji su ograničavali spolne odnose među bliskim srodnicima. Ljudi su uočili da egzogamija više pogoduje evolucijskom odabiru, jer omogućuje veću raznolikost i napredak. Pokazalo se da su potomci izvan srodničkih veza bili svestraniji i sposobniji preživjeti u neprijateljskom svijetu; oni iz endogamnih veza postupno su nestajali, zajedno s običajima koji su ih održavali. Sve se to razvijalo polako; divljak nije svjesno razmišljao o tim pitanjima. Ali kasniji, napredniji narodi jesu, i uočili su da veća srodnost među roditeljima ponekad dovodi do slabijeg potomstva.
82:5.2 (918.2) Dok je u dobroj lozi endogamija ponekad vodila razvoju snažnih plemena, čovjeka su mnogo snažnije dojmili užasni slučajevi srodničkog parenja kod pojedinaca s nasljednim manama, pa su napredniji tabui sve češće zabranjivali brak među bliskim srodnicima.
82:5.3 (918.3) Religija je dugo bila djelotvorna prepreka egzogamiji; mnoga religijska učenja zabranjuju brak s pripadnicima druge vjere. Žene su uglavnom prakticirale endogamiju, a muškarci egzogamiju. Imovinska pitanja uvijek su igrala važnu ulogu pri sklapanju braka, pa su ljudi, kako bi očuvali imovinu unutar klana, stvarali pravila koja su zahtijevala da se žene udaju unutar plemena. Takva su pravila dovela do velikog porasta brakova među rođacima. Endogamija se također prakticirala radi očuvanja obrtničkih tajni; obučeni su obrtnici nastojali zadržati svoje vještine unutar obitelji.
82:5.4 (918.4) Ako bi se našle u izolaciji, nadmoćne bi se skupine uvijek vraćale srodničkom parenju. Noditi su više od sto pedeset tisuća godina bili jedna od velikih endogamnih skupina. Kasniji običaji sklapanja brakova unutar skupine bili su snažno oblikovani predajama ljubičaste rase, u kojoj su u početku brakovi nužno bili među braćom i sestrama. Brakovi između brata i sestre bili su česti u ranom Egiptu, Siriji i Mezopotamiji, kao i u svim krajevima koje su nekoć naseljavali Anditi. Egipćani su dugo održavali takve brakove kako bi očuvali čistoću kraljevske krvi, a taj se običaj još dulje zadržao u Perziji. U Mezopotamiji su, prije Abrahamova doba, brakovi među rođacima bili obvezni; rođaci su imali prednost pri međusobnom sklapanju brakova. I sam je Abraham oženio svoju polusestru, ali takvi odnosi nisu bili dopušteni u kasnijim židovskim običajima.
82:5.5 (919.1) Prvi odmak od brakova između braće i sestara nastupio je pod utjecajem običaja mnogoženstva, jer je sestra kao žena često nadmoćno dominirala nad ostalim ženama. Neka su plemena zabranjivala ženidbu bratovom udovicom, ali su zahtijevala da živi brat ima djecu za svoga pokojnog brata. Ne postoji biološki instinkt koji bi sprječavao bilo koji stupanj srodničkog parenja; takva su ograničenja u potpunosti rezultat tabua.
82:5.6 (919.2) Egzogamija je naposljetku prevladala jer je više odgovarala muškarcima; ženidbom izvan vlastitog plemena oslobađali su se utjecaja ženine rodbine. Bliskost rađa prezir; kako je izbor supružnika sve više postajao stvar osobnog izbora, ljudi su sve češće tražili partnere izvan vlastitog plemena.
82:5.7 (919.3) Mnoga su plemena naposljetku zabranila brak unutar klana; druga su ograničila bračne veze na određene kaste. Tabu protiv braka sa ženama vlastitog totema potaknuo je običaj otmice žena iz susjednih plemena. Kasnije su se brakovi sve više sklapali prema teritorijalnoj pripadnosti nego prema krvnom srodstvu. Endogamija je prošla kroz više faza prije nego što se razvila u suvremeni običaj egzogamije. Čak i nakon što je tabu zabranio endogamiju među običnim narodom, starješine i kraljevi mogli su sklapati brak s bliskim srodnicama kako bi očuvali čistoću kraljevske krvi. Društveni su običaji vladarima obično dopuštali veću slobodu u spolnim pitanjima nego običnim ljudima.
82:5.8 (919.4) Prisutnost kasnijih anditskih naroda znatno je pridonijela jačanju sklonosti sangičkih rasa prema sklapanju brakova izvan vlastitih plemena. No takvo parenje nije moglo postati rašireno sve dok susjedne skupine nisu naučile živjeti zajedno u relativnom miru.
82:5.9 (919.5) Egzogamija je sama po sebi pogodovala miru; međuplemenski brakovi smanjivali su neprijateljstva. Vodila je plemenskoj koordinaciji i sklapanju vojnih saveza; prevladala je jer je povećavala snagu i pridonosila izgradnji nacija. Također je pogodovala razvoju trgovinskih kontakata; pustolovni i istraživački duh proširivao je granice sklapanja brakova i znatno pridonosio miješanju kultura.
82:5.10 (919.6) Teško razumljive nedosljednosti u bračnim običajima različitih skupina uvelike proizlaze iz egzogamije, zajedno s običajima otmice i kupnje žena iz susjednih plemena, što je dovelo do miješanja zasebnih plemenskih pravila. Da su tabui vezani uz endogamiju društvene, a ne biološke naravi, jasno pokazuje činjenica da su zabrane obuhvaćale i mnoge oblike srodstva po braku, uključujući odnose bez ikakve krvne veze.
6. MIJEŠANJE RASA
82:6.1 (919.7) Danas na svijetu više nema čistih rasa. Od ranih i izvornih evolucijskih obojenih naroda opstale su samo dvije predstavničke rase, žuta i crna; ali i te su dvije rase znatno izmiješane s izumrlim obojenim narodima. Takozvana bijela rasa većinom potječe od drevnog plavog čovjeka, ali je također u većoj ili manjoj mjeri izmiješana s ostalim rasama, kao i crveni čovjek u Sjevernoj i Južnoj Americi.
82:6.2 (919.8) Od šest obojenih sangičkih rasa tri su bile primarne, a tri sekundarne. Premda su primarne rase — plava, crvena i žuta — u mnogim pogledima bile nadmoćnije trima sekundarnim narodima, treba imati na umu da su i te sekundarne rase imale mnoge poželjne osobine koje bi znatno obogatile primarne narode da su njihovi bolji sojevi bili apsorbirani.
82:6.3 (920.1) Suvremena netrpeljivost prema “polutanima,” “hibridima” i “mješancima” uglavnom proizlazi iz činjenice da se današnje rasno miješanje većinom odvija među slabijim rasnim lozama. Nezadovoljavajući rezultati javljaju se i kada se međusobno križaju degenerirane loze jedne te iste rase.
82:6.4 (920.2) Ako bi se suvremene rase Urantije oslobodile tereta svojih najnižih, izopačenih, protudruštvenih i slaboumnih pojedinaca, teško da bi bilo prigovora ograničenom rasnom miješanju. A kad bi se takvo miješanje odvijalo među najvišim lozama različitih rasa, protivljenja bi bilo još manje.
82:6.5 (920.3) Križanje nadmoćnih i različitih loza ključ je stvaranja novih i snažnijih tipova. To vrijedi za biljke, životinje i ljudsku vrstu. Križanje povećava vitalnost i plodnost. Miješanje loza prosječnih ili viših slojeva različitih naroda znatno povećava stvaralački potencijal, što pokazuje današnje stanovništvo Sjedinjenih Američkih Država. Kada se takva križanja odvijaju među nižim ili slabijim lozama, stvaralački se potencijal smanjuje, što se vidi na primjeru današnjih naroda južne Indije.
82:6.6 (920.4) Rasno miješanje znatno pogoduje iznenadnoj pojavi novih svojstava, a ako u takvom križanju sudjeluju nadmoćnije loze, i ta će nova svojstva biti nadmoćna.
82:6.7 (920.5) Sve dok su današnje rase toliko opterećene slabijim i degeneriranim lozama, opsežno miješanje rasa bilo bi uglavnom štetno, ali većina prigovora takvim postupcima počiva na društvenim i kulturnim predrasudama, a ne na biološkim razlozima. Čak i među slabijim lozama, križanci su često napredniji od svojih predaka. Križanje pridonosi poboljšanju vrste zahvaljujući ulozi dominantnih gena. Miješanje rasa povećava vjerojatnost da će se u potomstvu pojaviti veći broj poželjnih dominantnih osobina.
82:6.8 (920.6) U posljednjih stotinu godina na Urantiji je došlo do više rasnog miješanja nego u prethodnim tisućljećima. Opasnost od velikih nesklada uslijed križanja ljudskih loza uvelike je prenaglašena. Glavne poteškoće “mješanaca” proizlaze iz društvenih predrasuda.
82:6.9 (920.7) Eksperiment na otoku Pitcairn gdje je došlo do miješanja bijele i polinezijske rase pokazao se prilično uspješnim, jer su bijeli muškarci i polinezijske žene pripadali razmjerno dobrim lozama. Miješanjem najviših tipova bijele, crvene i žute rase odmah bi nastala mnoga nova i biološki učinkovita svojstva. Ta tri naroda pripadaju primarnim sangičkim rasama. Miješanje bijele i crne rase ne daje tako povoljne neposredne rezultate, ali takvi potomci nisu ni približno toliko nepoželjni kako ih prikazuju društvene i rasne predrasude. Takvi bijelo-crni križanci imaju izvrsna tjelesna svojstva, premda su u nekim drugim pogledima neznatno slabiji.
82:6.10 (920.8) Miješanjem primarnih i sekundarnih sangičkih rasa, ove se druge znatno unapređuju na račun prvih. No ako se takvo miješanje odvija u manjem opsegu i kroz dulje razdoblje, teško se može ozbiljno prigovoriti takvom “žrtvovanju” primarnih rasa u korist sekundarnih. S biološkog stajališta, sekundarne su sangičke rase u nekim pogledima bile nadmoćnije primarnima.
82:6.11 (921.1) Naposljetku, stvarna opasnost za ljudski rod leži u nesputanom razmnožavanju inferiornih i degeneriranih loza među različitim civiliziranim narodima, a ne u navodnoj opasnosti od njihova rasnog križanja.
82:6.12 (921.2) [Izložio Poglavar Serafima na Urantiji.]