Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 83 : BRAČNA INSTITUCIJA
Sekcije
POGLAVLJE 83 : BRAČNA INSTITUCIJA
83:0.1 (922.1) OVO je uvodna pripovijest o ranim počecima bračne institucije. Brak je postupno napredovao od raspuštenih i promiskuitetnih odnosa horde, kroz mnoge varijacije i prilagodbe, sve do pojave bračnih normi koje su s vremenom kulminirale u ostvarenju parnog braka — zajednice jednog muškarca i jedne žene — i utemeljenju doma kao najvišeg oblika društvenog poretka.
83:0.2 (922.2) Brak je mnogo puta bio u opasnosti, a bračni su se običaji stoga uvelike oslanjali i na imovinu i na religiju; ali stvarni utjecaj koji trajno štiti brak i obitelj koja iz njega proizlazi jest jednostavna i urođena biološka činjenica da muškarci i žene jednostavno ne mogu živjeti jedni bez drugih, bilo da je riječ o najprimitivnijim divljacima ili najkulturnijim smrtnicima.
83:0.3 (922.3) Spolni nagon je poticaj koji navodi sebičnog muškarca da od sebe učini nešto više od životinje. Iako je primamljiv i ugodan, spolni odnos u isto vrijeme nosi određene posljedice samoodricanja te potiče altruistične dužnosti i brojne obiteljske obveze koje djeluju u korist cijele rase. Tako je spolnost bila neprepoznati i tajnoviti civilizator primitivnog čovjeka; jer taj isti spolni poriv automatski i nepogrešivo nagoni čovjeka na razmišljanje i s vremenom ga navodi na ljubav.
1. BRAK KAO DRUŠTVENA INSTITUCIJA
83:1.1 (922.4) Brak je mehanizam društva osmišljen da regulira i nadzire mnoge ljudske odnose koji proizlaze iz fizičke činjenice dvospolnosti. Kao takva institucija, brak djeluje u dva smjera:
83:1.2 (922.5) 1. U reguliranju osobnih spolnih odnosa.
83:1.3 (922.6) 2. U reguliranju porijekla, nasljeđivanja, sukcesije i društvenog poretka, što je njegova starija i izvorna funkcija.
83:1.4 (922.7) Obitelj, koja proizlazi iz braka, i sama stabilizira bračnu instituciju zajedno s imovinskim običajima. Drugi snažni čimbenici stabilnosti braka su ponos, taština, viteštvo, osjećaj dužnosti i religijska uvjerenja. Ali iako brakovi mogu biti odobravani ili neodobravani odozgo, teško bi se moglo reći da se sklapaju na nebu. Ljudska obitelj je posve ljudska institucija, proizvod evolucije. Brak je društvena ustanova, a ne područje djelovanja crkve. Istina, religija bi trebala snažno utjecati na njega, ali ne bi ga smjela isključivo nadzirati i uređivati.
83:1.5 (922.8) Primitivni brak bio je prvenstveno gospodarska institucija; a i u suvremeno doba često je društveni ili poslovni odnos. Pod utjecajem miješanja anditskog nasljeđa i kao posljedica običaja napredujuće civilizacije, brak postupno postaje uzajaman, romantičan, roditeljski, poetski, nježan, etičan pa čak i idealističan. Odabir partnera i takozvana romantična ljubav, međutim, u primitivnom su sparivanju bili minimalni. U ranim vremenima muž i žena nisu provodili mnogo vremena zajedno; često nisu čak ni jeli zajedno. No među drevnima osobna privrženost nije bila snažno povezana sa spolnom privlačnošću; dvoje ljudi postajalo bi sklono jedno drugome ponajviše zahvaljujući zajedničkom životu i radu.
2. UDVARANJE I ZARUKE
83:2.1 (923.1) Primitivne brakove uvijek su planirali roditelji mladića i djevojke. Na prijelazu iz tog običaja u razdoblje slobodnog izbora pojavili su se profesionalni bračni posrednici ili provodadžije. Te su provodadžije isprva bili brijači; kasnije su to postali svećenici. Brak je isprva bio stvar skupine; zatim je postao obiteljska stvar, a tek je nedavno postao osobna avantura.
83:2.2 (923.2) Prisila, a ne privlačnost, bila je osnova primitivnog braka. U ranim vremenima žena nije imala spolnu suzdržanost, nego samo spolnu podređenost, kako su to nametali društveni običaji. Kao što je pljačka prethodila trgovini, tako je brak otmicom prethodio braku po dogovoru. Neke su žene pristajale na otmicu kako bi izbjegle dominaciju starijih muškaraca iz svojega plemena; radije su dolazile u ruke mlađih muškaraca iz drugog plemena. Takav prividni bijeg obilježava prijelaz iz prisilne otmice u razdoblje romantičnog udvaranja.
83:2.3 (923.3) Rani oblik vjenčane ceremonije bila je imitacija bijega, svojevrsna proba bijega koja je nekoć bila uobičajena praksa. Kasnije je i tobožnja otmica postala dijelom redovite svadbene ceremonije. Kada se suvremena djevojka pretvara da se opire “otmici,” da nerado pristaje na brak, to je relikt tih starih običaja. Nošenje mladenke preko praga podsjeća na brojne stare običaje, među ostalim i na vrijeme otmice nevjesta.
83:2.4 (923.4) Ženi je dugo uskraćivana puna sloboda da samostalno odlučuje o bračnim pitanjima, premda su inteligentnije žene uvijek bile u stanju oštroumno zaobići to ograničenje. Muškarci su obično preuzimali inicijativu pri udvaranju, ali ne uvijek. Žena je ponekad, i formalno i neformalno, inicirala brak. Kako je civilizacija napredovala, žene su igrale sve veću ulogu u svim fazama udvaranja i braka.
83:2.5 (923.5) Sve veća uloga ljubavi, romantike i osobnog izbora u predbračnom udvaranju anditski je doprinos svjetskim rasama. Odnosi između spolova razvijaju se povoljno; mnogi napredni narodi postupno zamjenjuju starije motive korisnosti i vlasništva donekle idealiziranim poimanjem spolne privlačnosti. Spolni poriv i osjećaji privrženosti počinju potiskivati hladnu računicu pri izboru životnih partnera.
83:2.6 (923.6) Zaruke su isprva bile isto što i brak; među ranim narodima bilo je uobičajeno da zaručnici stupe u spolni odnos. U novije vrijeme religija je uspostavila spolni tabu za razdoblje između zaruka i braka.
3. KUPNJA I MIRAZ
83:3.1 (923.7) Drevni ljudi nisu vjerovali u ljubav i obećanja; smatrali su da trajne zajednice moraju biti osigurane nekom opipljivom garancijom, imovinom. Iz tog se razloga kupovna cijena nevjeste smatrala zalogom ili jamčevinom koju muž gubi u slučaju razvoda ili napuštanja žene. Nakon isplate cijene za nevjestu, u mnogim je plemenima muž imao dopuštenje da na nju utisne svoj žig. Afrikanci još uvijek kupuju svoje žene. Ženu koja se bira iz ljubavi, “ženu bijelog čovjeka”, oni uspoređuju s mačkom jer ne košta ništa.
83:3.2 (924.1) Parade nevjesta bile su prigode za odijevanje i ukrašavanje kćeri radi javnog izlaganja, s ciljem postizanja više cijene kao supruge. No nisu se prodavale kao stoka — među kasnijim plemenima takva žena nije bila prenosiva. Njezina kupnja također nije uvijek bila hladna novčana transakcija; mladić je mogao ili platiti ili odraditi svoju obvezu. Ako inače poželjan muškarac nije mogao platiti za svoju ženu, mogao je biti usvojen kao sin djevojčina oca i potom se oženiti. Ako bi siromašan čovjek tražio ženu, a nije mogao platiti cijenu koju je zahtijevao pohlepan otac, starješine bi često vršile pritisak na oca da ublaži svoje zahtjeve; u protivnom bi moglo doći do bijega.
83:3.3 (924.2) Kako je civilizacija napredovala, očevi nisu voljeli ostavljati dojam da prodaju svoje kćeri, pa su, i dalje prihvaćajući novac za nevjestu, uveli običaj darivanja mladenaca vrijednim poklonima čija je vrijednost bila približno jednaka kupovnoj cijeni. A kada je kasnije ukinuto plaćanje za nevjestu, ti su darovi postali mladenkin miraz.
83:3.4 (924.3) Ideja miraza bila je stvoriti dojam neovisnosti nevjeste, naglasiti njezino udaljavanje od vremena žena-robova i partnerica koje su bile tek vlasništvo. Muškarac nije mogao razvesti ženu koja je donijela miraz, a da u cijelosti ne vrati taj miraz. U nekim je plemenima postojao uzajamni polog kod roditelja i nevjeste i mladoženje, koji bi bio izgubljen ako bi jedno napustilo drugo — zapravo pravi bračni zalog. U prijelaznom razdoblju od kupnje do miraza, ako je žena bila kupljena, djeca su pripadala ocu; ako nije, pripadala su obitelji žene.
4. SVADBENA CEREMONIJA
83:4.1 (924.4) Svadbena ceremonija proizlazi iz činjenice da je brak isprva bio stvar zajednice, a ne samo rezultat odluke dviju osoba. Spajanje je bilo od interesa za skupinu, kao i osobna funkcija.
83:4.2 (924.5) Magija, ritual i ceremonija prožimali su sve aspekte života drevnih ljudi, pa brak nije bio iznimka. Kako je civilizacija napredovala i kako se brak počeo shvaćati ozbiljnije, svadbene su ceremonije postajale sve raskošnije. Rani brak bio je povezan s imovinskim interesima, kao što je to i danas, i stoga je zahtijevao pravni obred, dok je društveni status djece zahtijevao što širu javnost. Primitivan čovjek nije imao zapise; stoga je bilo važno da svadbena ceremonija bude posvjedočena od strane što većeg broja ljudi.
83:4.3 (924.6) Isprva je svadbena ceremonija bila više nalik zarukama i sastojala se samo u javnoj objavi namjere zajedničkog života; kasnije je uključivala i formalno zajedničko blagovanje. U nekim su plemenima roditelji jednostavno dovodili svoju kćer mužu; u drugima je jedina ceremonija bila svečana razmjena darova, nakon čega bi otac nevjeste predao kćer mladoženji. Među mnogim narodima Levanta bilo je uobičajeno izostaviti sve formalnosti, pa se brak sklapao spolnim odnosom. Crveni je čovjek prvi razvio raskošnije svadbene proslave.
83:4.4 (924.7) Ljudi su se silno bojali da neće imati djece, a kako su neplodnost pripisivali djelovanju duhova, nastojali su osigurati plodnost povezivanjem braka s određenim magijskim ili religijskim obredima. U tom su nastojanju da osiguraju sretan i plodan brak koristili brojne amajlije; čak su se savjetovali s astrolozima kako bi utvrdili položaj zvijezda pri rođenju zaručnika. U jednom je razdoblju među imućnijima ljudska žrtva bila redovita pojava na svadbama.
83:4.5 (925.1) Tražili su se sretni dani, a četvrtak se smatrao osobito povoljnim; svadbe održane za punog mjeseca držale su se iznimno sretnima. U mnogim je bliskoistočnim narodima bio običaj bacati žito na mladence; to je bio magijski obred za koji se vjerovalo da osigurava plodnost. Neki su istočni narodi u tu svrhu koristili rižu.
83:4.6 (925.2) Vatra i voda oduvijek su se smatrale najboljim sredstvima zaštite od duhova i zlih sila; stoga su na svadbama obično bili prisutni oltarski oganj i zapaljene svijeće, kao i obredno škropljenje svetom vodom. Dugo je vremena bio običaj odrediti lažni datum vjenčanja, a zatim iznenada odgoditi događaj kako bi se zbunili duhovi i spriječilo njihovo uplitanje.
83:4.7 (925.3) Zadirkivanje i podvale mladencima na medenom mjesecu ostaci su starih vremena kada se vjerovalo da je najbolje djelovati jadno i nelagodno pred duhovima kako se ne bi pobudila njihova zavist. Nošenje svadbenog vela ostatak je vremena kada se smatralo potrebnim prikriti nevjestu kako je duhovi ne bi prepoznali i sakriti njezinu ljepotu od inače ljubomornih i zavidnih duhova. Nevjestine noge nisu smjele dotaknuti tlo neposredno prije ceremonije. Čak se i u dvadesetom stoljeću, prema kršćanskim običajima, zadržao običaj prostiranja tepiha od mjesta dolaska kočije do crkvenog oltara.
83:4.8 (925.4) Jedan od najstarijih oblika svadbene ceremonije bio je da svećenik blagoslovi bračni krevet kako bi se osigurala plodnost; taj se običaj javio mnogo prije nego što su uspostavljeni formalni svadbeni obredi. Tijekom tog razdoblja u evoluciji bračnih običaja bilo je uobičajeno da svatovi noću prođu kroz bračnu odaju, čime su postajali zakonski svjedoci konzumacije braka.
83:4.9 (925.5) Element sreće — činjenica da su, unatoč svim predbračnim ritualima, neki brakovi ipak bili neuspješni — naveo je primitivnog čovjeka da potraži zaštitu od bračnog neuspjeha; tako je započela potraga za svećenicima i magijom. Taj je pokret izravno kulminirao u suvremenim crkvenim vjenčanjima. No dugo se brak općenito smatrao sporazumom roditelja — kasnije sporazumom samoga para — dok su u posljednjih petsto godina crkva i država preuzele nadležnost i danas si prisvajaju pravo odlučivanja o sklapanju braka.
5. MNOŽINSKI BRAKOVI
83:5.1 (925.6) U ranoj povijesti braka neudane žene pripadale su muškarcima plemena. Kasnije je žena mogla imati samo jednog muža u isto vrijeme. Ta praksa jednog muškarca u isto vrijeme bila je prvi korak udaljavanja od promiskuiteta krda. Dok je ženi bio dopušten samo jedan muškarac, njezin je muž mogao takve privremene odnose prekinuti po svojoj volji. No te su labave veze bile prvi korak prema životu u paru, za razliku od života u krdu. U toj fazi razvoja braka djeca su obično pripadala majci.
83:5.2 (925.7) Sljedeći korak u evoluciji parenja bio je skupni brak. Ta zajednička faza braka morala se pojaviti u razvoju obiteljskog života jer bračni običaji još nisu bili dovoljno snažni da učine parne veze trajnima. Brakovi između braće i sestara pripadali su toj skupini; petorica braće iz jedne obitelji ženila bi se s pet sestara iz druge. Diljem svijeta labaviji oblici zajedničkog braka postupno su se razvijali u različite oblike skupnog braka. Te su skupne zajednice uvelike bile uređene totemskim običajima. Obiteljski se život razvijao polako, ali sigurno, jer su regulacija spolnih odnosa i braka pogodovale opstanku samog plemena osiguravajući preživljavanje većeg broja djece.
83:5.3 (926.1) Skupni brak postupno je ustupao mjesto novim praksama poligamije — mnogoženstvu i poliandriji — među naprednijim plemenima. No poliandrija nikada nije bila općeprihvaćena; obično je bila ograničena na kraljice i bogate žene, a najčešće je bila obiteljska stvar, kao u slučaju kada se jedna žena udaje za više braće iz iste obitelji. Klasna i ekonomska ograničenja ponekad su nalagala da se više muškaraca zadovolji jednom ženom. I tada bi se žena udavala samo za jednoga, dok su se ostali labavo tolerirali kao “ujaci” zajedničkog potomstva.
83:5.4 (926.2) Židovski običaj prema kojem je muškarac trebao stupiti u odnos s udovicom svojega preminulog brata kako bi “podigao bratovo potomstvo” bio je običaj više od polovice drevnog svijeta. To je bio ostatak vremena kada je brak bio stvar obitelji, a ne individualna zajednica.
83:5.5 (926.3) Institucija višeženstva u različitim je razdobljima priznavala četiri vrste žena:
83:5.6 (926.4) 1. Ceremonijalne ili zakonite žene.
83:5.7 (926.5) 2. Žene iz naklonosti i dopuštenja.
83:5.8 (926.6) 3. Priležnice, ugovorne žene.
83:5.9 (926.7) 4. Robinje.
83:5.10 (926.8) Istinsko mnogoženstvo, u kojem su sve žene imale jednak status i sva djeca bila jednaka, bilo je vrlo rijetko. Obično je, čak i u množinskim brakovima, domom dominirala glavna žena, zvanična supruga. Samo je ona imala svadbenu ceremoniju, a jedino su djeca takve kupljene ili mirazne žene mogla nasljeđivati, osim ako nije bilo drukčijeg dogovora sa zvaničnom suprugom.
83:5.11 (926.9) Zvanična supruga nije uvijek bila muškarčeva ljubav; u ranim vremenima to obično nije bio slučaj. Supruga iz ljubavi, ili miljenica, pojavila se tek kada su rase znatno uznapredovale, osobito nakon stapanja evolucijskih plemena s Noditima i Adamitima.
83:5.12 (926.10) Tabu supruga — jedina koja je imala pravni status — oblikovala je običaje priležništva. Prema tim običajima muškarac je mogao imati samo jednu ženu, ali je mogao održavati odnose s brojnim priležnicama. Priležništvo je bilo prijelazni korak prema monogamiji, prvi korak udaljavanja od otvorenog mnogoženstva. Priležnice kod Židova, Rimljana i Kineza obično su bile sluškinje supruge. Kasnije se, kao među Židovima, zakonita supruga smatrala majkom sve djece rođene mužu.
83:5.13 (926.11) Stari tabui koji su zabranjivali spolne odnose s trudnom ženom ili dojiljom uvelike su pogodovali razvoju mnogoženstva. Primitivne žene rano su starjele zbog čestog rađanja u kombinaciji s napornim radom. (Takve su preopterećene žene uspijevale opstati samo zato što su provodile jedan tjedan svakog mjeseca u izolaciji, kada nisu bile trudne.) Takva bi žena često postala iscrpljena od rađanja i tražila od muža da uzme mlađu ženu, sposobnu pomoći i pri rađanju djece i u kućanskim poslovima. Starije su supruge stoga obično s radošću dočekivale mlađe žene; nije bilo ni traga spolnoj ljubomori.
83:5.14 (926.12) Broj žena bio je ograničen samo muškarčevom sposobnošću da ih uzdržava. Bogatiji i sposobniji muškarci željeli su imati mnogo djece, a budući da je smrtnost dojenčadi bila vrlo visoka, bio je potreban veći broj žena kako bi se stvorila velika obitelj. Mnoge od tih dodatnih žena bile su tek radna snaga, robinje.
83:5.15 (927.1) Ljudski običaji evoluiraju, ali vrlo sporo. Svrha harema bila je osigurati snažnu i brojnu skupinu krvnih srodnika za potporu prijestolju. Jedan je vladar nekoć zaključio da ne treba imati harem, da se treba zadovoljiti jednom ženom; stoga je odmah raspustio svoj harem. Nezadovoljne supruge vratile su se svojim domovima, a njihovi uvrijeđeni rođaci obrušili su se na vladara i ubili ga na licu mjesta.
6. PRAVA MONOGAMIJA - PARNI BRAK
83:6.1 (927.2) Monogamija je monopol; dobra je za one koji dosegnu to poželjno stanje, ali obično nameće biološko opterećenje onima koji nisu te sreće. No, bez obzira na učinak na pojedinca, monogamija je nedvojbeno najbolja za djecu.
83:6.2 (927.3) Najranija monogamija proizašla je iz sile okolnosti, iz siromaštva. Monogamija je kulturna i društvena pojava, umjetna i neprirodna — to jest neprirodna evolucijskom čovjeku. Bila je posve prirodna čistijim Noditima i Adamitima te je imala veliku kulturnu vrijednost za sve napredne rase.
83:6.3 (927.4) Kaldejska su plemena priznavala pravo žene da od svojega muža zahtijeva obećanje da neće uzeti drugu ženu ili priležnicu; i Grci i Rimljani davali su prednost monogamnom braku. Štovanje predaka uvijek je poticalo monogamiju, kao i kršćanska zabluda da se brak smatra sakramentom. Čak je i porast životnog standarda dosljedno djelovao protiv poligamije. U vrijeme Mihaelova dolaska na Urantiju gotovo je cijeli civilizirani svijet dosegao razinu teorijske monogamije. No ta pasivna monogamija nije značila da se čovječanstvo ustalilo u praksi stvarnog parnog braka.
83:6.4 (927.5) Težeći ostvarenju monogamnog cilja idealnog parnog braka — koji je, naposljetku, ponešto isključiv oblik spolne zajednice — društvo ne smije previdjeti nezavidan položaj onih nesretnih muškaraca i žena koji ne nalaze svoje mjesto u tom novom i unaprijeđenom društvenom poretku, čak i kada učine sve što je u njihovoj moći da se usklade i povinuju njegovim zahtjevima. Neuspjeh u pronalaženju partnera u društvenoj “areni” natjecanja može biti posljedica nepremostivih teškoća i brojnih ograničenja koja nameću važeći društveni običaji. Doista, monogamija je ideal za one koji su “unutra”, ali neizbježno otežava život onima koji ostaju izvan nje, u hladnoći samotnog života.
83:6.5 (927.6) Uvijek je nesretna manjina morala trpjeti kako bi većina napredovala pod okriljem razvijajućih društvenih običaja evoluirajuće civilizacije; ali povlaštena većina uvijek treba gledati s ljubaznošću i obzirnošću na svoje manje sretne bližnje, koji moraju platiti cijenu neuspjeha u postizanju članstva u tim idealnim spolnim partnerstvima koja omogućuju zadovoljstvo svih bioloških poriva pod okriljem najviših običaja napredujuće društvene evolucije.
83:6.6 (927.7) Monogamija je oduvijek bila, jest i uvijek će biti idealistički cilj evolucije ljudske spolnosti. Taj ideal pravog parnog braka podrazumijeva samoodricanje i zato često doživljava neuspjeh, jer jednoj ili objema ugovornim stranama nedostaje ta najviša ljudska vrlina — čvrsta samokontrola.
83:6.7 (927.8) Monogamija je mjerilo kojim se procjenjuje napredak društvene civilizacije, za razliku od čisto biološke evolucije. Monogamija nije nužno biološka ni prirodna, ali je neophodna za neposredno održavanje i daljnji razvoj društvene civilizacije. Ona doprinosi profinjenosti osjećaja, usavršavanju moralnog karaktera i duhovnom rastu, što je posve nemoguće u poligamiji. Žena nikada ne može postati idealna majka ako je stalno prisiljena natjecati se za muževu naklonost.
83:6.8 (928.1) Parni brak potiče i razvija ono prisno razumijevanje i djelotvornu suradnju koje su najpovoljnije za roditeljsku sreću, dobrobit djece i društvenu učinkovitost. Brak, koji je započeo kao gruba prisila, postupno se razvija u veličanstvenu ustanovu samokulture, samokontrole, samoizražavanja i samoodržanja.
7. RAZVOD BRAKA
83:7.1 (928.2) U ranoj evoluciji bračnih običaja brak je bio labava zajednica koja se mogla raskinuti po volji, a djeca su uvijek pripadala majci; veza između majke i djeteta je instinktivna i djelovala je bez obzira na stupanj razvoja društvenih običaja.
83:7.2 (928.3) Među primitivnim narodima tek je oko polovice brakova bilo uspješno. Najčešći razlog rastave bila je neplodnost, koja se uvijek pripisivala ženi; a vjerovalo se da žene bez djece u svijetu duhova postaju zmije. Prema primitivnijim običajima razvod je bio isključivo u rukama muškarca, i takvi su se standardi među nekim narodima zadržali sve do dvadesetog stoljeća.
83:7.3 (928.4) Kako su se običaji razvijali, neka su plemena razvila dva oblika braka: obični, koji je dopuštao razvod, i svećenički, koji ga nije dopuštao. Uvođenjem kupnje nevjeste i miraza uvedena je imovinska kazna za neuspjeh braka, što je uvelike smanjilo broj razvoda. I doista, taj prastari imovinski čimbenik i danas pridonosi stabilnosti mnogih suvremenih zajednica.
83:7.4 (928.5) Strah od gubitka društvenog položaja i imovinskih povlastica uvijek je jačao običaje i tabue koji održavaju brak. Kroz stoljeća brak je postupno napredovao i u suvremenom svijetu stoji na visokoj razini, unatoč tome što je među onim narodima kod kojih osobni izbor — novostečena sloboda — ima najveću ulogu u sklapanju braka izložen ozbiljnoj prijetnji sve šireg nezadovoljstva. Dok se takva previranja javljaju među naprednijim rasama kao posljedica naglo ubrzane društvene evolucije, među manje razvijenim narodima brak i dalje napreduje i polako se poboljšava pod utjecajem starijih običaja.
83:7.5 (928.6) Nova i nagla zamjena starijeg i duboko ukorijenjenog imovinskog motiva idealnijim, ali izrazito individualističkim motivom ljubavi u braku neminovno je uzrokovala privremenu nestabilnost bračne ustanove. Motivi koji su čovjeka navodili na sklapanje braka uvijek su daleko nadilazili stvarne bračne običaje koji su njime upravljali, a u devetnaestom stoljeću zapadnjački ideal braka iznenada je nadmašio sebične, ali tek djelomično obuzdane spolne nagone rasa. Prisutnost velikog broja neoženjenih i neudanih osoba u bilo kojem društvu ukazuje na privremeni slom ili prijelazno stanje u razvoju običaja.
83:7.6 (928.7) Pravi test braka kroz mnoga stoljeća bilo je održavanje trajne intimnosti koja je neizostavan dio obiteljskog života. Dvoje prezaštićenih i razmaženih mladih ljudi, odgojenih da očekuju svaku nasladu i potpuno zadovoljenje taštine i ega, teško se mogu nadati većem uspjehu u braku i izgradnji doma — doživotnom partnerstvu samoodricanja, kompromisa, odanosti i nesebične predanosti podizanju djece.
83:7.7 (929.1) Tolike fantazije i romantični snovi na početku udvaranja u velikoj su mjeri odgovorni za porast stope razvoda među suvremenim zapadnim narodima, što je dodatno otežano sve većom osobnom slobodom žene i njezinom povećanom gospodarskom neovisnošću. Lakoća razvoda, kada proizlazi iz nedostatka samokontrole ili neuspjeha u normalnoj prilagodbi ličnosti, vodi izravno natrag u one sirove društvene faze iz kojih je čovjek tek nedavno uznapredovao, i to uz neizrecivu osobnu tjeskobu i rasne patnje.
83:7.8 (929.2) No dokle god društvo ne bude u stanju prikladno odgajati djecu i mlade, dokle god društveni poredak ne osigura odgovarajuću predbračnu pripremu, i dokle god nepromišljen i nezreo mladenački idealizam bude odlučujući čimbenik pri stupanju u brak, dotle će razvod ostati raširen. A u onoj mjeri u kojoj društvena skupina ne uspije pripremiti mlade za brak, razvod mora funkcionirati kao društveni sigurnosni ventil koji sprječava još gore posljedice u razdoblju brzog razvoja evoluirajućih običaja.
83:7.9 (929.3) Stari narodi su se odnosili prema braku jednako ozbiljno kao i neki ljudi današnjice. I ne čini se da mnogi nepromišljeni i neuspješni brakovi suvremenog doba predstavljaju neko osobito poboljšanje u odnosu na stare prakse pripreme mladih muškaraca i žena za brak. Velika nedosljednost suvremenog društva leži u veličanju ljubavi i idealiziranju braka, dok u isto vrijeme ne odobrava njihovo temeljito ispitivanje i razumijevanje.
8. IDEALIZACIJA BRAKA
83:8.1 (929.4) Brak koji kulminira u uspostavi doma doista je čovjekova najuzvišenija institucija, ali je u svojoj biti ljudski; nikada nije trebao biti smatran sakramentom. Setitski su svećenici pretvorili brak u religijski obred, ali je tisućama godina nakon Edena sklapanje bračnih veza i dalje ostalo čisto društvena i građanska ustanova.
83:8.2 (929.5) Vrlo je nesretno poistovjećivati ljudske veze s božanskim vezama. Bračno-obiteljski odnos muža i žene materijalna je funkcija među smrtnicima evolucijskih svjetova. Istina je, doista, da se znatan duhovni napredak može postići iskrenim nastojanjima muža i žene da napreduju, ali to ne znači da je brak nužno svet. Duhovni napredak prati iskrenu primjenu u drugim područjima ljudskog djelovanja.
83:8.3 (929.6) Niti se brak može istinski usporediti s odnosom Ispravljača prema čovjeku niti s bratstvom Krista Mihaela i njegove ljudske braće. Gotovo ni u jednoj točki takvi odnosi nisu usporedivi sa zajednicom muža i žene. I vrlo je nesretno što su ljudske zablude u tumačenju tih odnosa proizvele toliku zbrku u pogledu statusa braka.
83:8.4 (929.7) Također je nesretno što određene skupine smrtnika vjeruju da se brak sklapa božanskim djelovanjem. Takva uvjerenja izravno vode pojmu nerazrješivosti bračnog stanja, bez obzira na okolnosti ili želje ugovornih strana. Sama činjenica razrješenja braka pokazuje da Božanstvo ne sudjeluje u sklapanju takvih veza. Ako Bog jednom spoji dvije stvari ili osobe, one ostaju spojene sve dok božanska volja ne odredi njihovo razdvajanje. No, kad je riječ o braku, koji je ljudska ustanova, tko bi se usudio reći koji su brakovi takve zajednice koje bi mogle biti odobrene od nadzornika svemira, a koje su čisto ljudske po svojoj naravi i porijeklu?
83:8.5 (930.1) Ipak, postoji ideal braka na višim svjetovima. Na prijestolnici svakog lokalnog sustava Materijalni Sinovi i Kćeri Boga prikazuju vrhunac ideala sjedinjenja muškarca i žene u bračnoj vezi, u svrhu rađanja i odgoja potomstva. Naposljetku, idealan smrtnički brak svet je u ljudskom smislu.
83:8.6 (930.2) Brak je uvijek bio i ostaje čovjekov vrhovni san vremenske idealnosti. Iako se taj lijepi san rijetko potpuno ostvaruje, on ostaje uzvišen i veličanstven ideal koji neprestano mami napredujuće čovječanstvo na veće težnje prema ljudskoj sreći. No mladi muškarci i žene trebaju naučiti nešto o stvarnostima braka prije nego što budu suočeni sa zahtjevnim međuodnosima obiteljskog života; mladenačka idealizacija treba biti ublažena određenom mjerom predbračnog razočaranja.
83:8.7 (930.3) No ne treba obeshrabrivati mladenačku idealizaciju braka; takvi snovi predstavljaju vizualizaciju budućeg cilja obiteljskog života. Takav je stav poticajan i koristan pod uvjetom da ne dovede do neosjetljivosti prema shvaćanju praktičnih i svakodnevnih zahtjeva braka i kasnijeg obiteljskog života.
83:8.8 (930.4) Bračni ideal znatno je napredovao u novije vrijeme; među nekim narodima žena uživa gotovo jednaka prava kao i njezin muž. Ako ništa drugo, barem u teoriji, obitelj postaje vjerno partnerstvo u podizanju potomstva, praćeno spolnom vjernošću. No ni ova novija verzija braka ne treba ići tako daleko u krajnost da nameće isključivi monopol nad cjelokupnom osobnošću i individualnošću. Brak nije samo individualistički ideal; on je evoluirajuće društveno partnerstvo muškarca i žene koje postoji i djeluje pod važećim običajima, ograničeno tabuima i provedeno zakonima i propisima društva.
83:8.9 (930.5) Brakovi dvadesetog stoljeća znatno su napredniji od onih iz prošlih razdoblja, unatoč tome što institucija doma trenutačno prolazi kroz ozbiljnu kušnju zbog problema koji su tako naglo zahvatili društvenu organizaciju uslijed iznenadnog povećanja sloboda žene, prava koja su joj bila dugo uskraćivana tijekom sporog razvoja društvenih običaja.
83:8.10 (930.6) [Izložio Poglavar Serafima stacioniran na Urantiji.]