Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 78 : LJUBIČASTA RASA NAKON ADAMA
Sekcije
POGLAVLJE 78 : LJUBIČASTA RASA NAKON ADAMA
78:0.1 (868.1) DRUGI Eden bio je kolijevka civilizacije gotovo trideset tisuća godina. Ondje su u Mezopotamiji adamitski narodi djelovali i širili svoje potomstvo do krajeva zemlje, a kasnije su, nakon miješanja s noditskim i sangiškim plemenima, bili poznati kao Anditi. Iz tog su područja potekli oni muškarci i žene koji su pokrenuli zbivanja povijesnih vremena i koji su uvelike ubrzali kulturni napredak na Urantiji.
78:0.2 (868.2) Ovaj prikaz iznosi planetarnu povijest ljubičaste rase, počevši nedugo nakon Adamova propusta, oko 35.000 pr. Kr., i prati je kroz razdoblje njezina miješanja s noditskim i sangiškim rasama, oko 15.000 pr. Kr., kada nastaju Anditi, pa sve do njezina konačnog nestanka iz mezopotamskih pradomovina, oko 2000. pr. Kr.
1. RASNA I KULTURNA RASPODJELA
78:1.1 (868.3) Iako su um i moral rasa bili na niskoj razini u vrijeme Adamova dolaska, tjelesna je evolucija tekla gotovo neometano unatoč posljedicama Kaligastijine pobune. Adamov doprinos biološkom statusu rasa, unatoč djelomičnom neuspjehu njegova pothvata, uvelike je unaprijedio narode Urantije.
78:1.2 (868.4) Adam i Eva također su pridonijeli mnogo toga što je bilo od vrijednosti za društveni, moralni i intelektualni napredak čovječanstva; prisutnost njihova potomstva uvelike je ubrzala razvoj civilizacije. No prije trideset i pet tisuća godina svijet je u cjelini posjedovao malo kulture. Tu i tamo postojala su određena središta civilizacije, ali je većina Urantije životarila u divljaštvu. S obzirom na rasu i kulturu, svijet je bio ovako raspodijeljen:
78:1.3 (868.5) 1. Ljubičasta rasa — Adamiti i Adamsoniti. Glavno središte adamitske kulture nalazilo se u drugom vrtu, smještenom u trokutu između rijeka Tigrisa i Eufrata; to je doista bila kolijevka zapadnih i indijskih civilizacija. Sekundarno ili sjeverno središte ljubičaste rase bilo je adamsonitsko središte, smješteno istočno od južne obale Kaspijskog mora, blizu kopetskog gorja. Iz ta dva središta prema okolnim su zemljama potekli kultura i životna plazma koji su tako brzo unaprijedili sve rase.
78:1.4 (868.6) 2. Pred-sumerani i ostali Noditi. U Mezopotamiji, blizu ušća rijeka, nalazili su se i ostatci drevne kulture iz vremena Dalamatije. Tijekom tisućljeća ova se skupina temeljito izmiješala s Adamitima na sjeveru, ali nikada nije u potpunosti izgubila svoje noditske predaje. Razne druge noditske skupine koje su se naselile na Levantu općenito su bile apsorbirane širenjem ljubičaste rase.
78:1.5 (869.1) 3. Andoniti su održavali pet ili šest prilično reprezentativnih naselja na sjeveru i istoku od adamsonitskog središta. Bili su također raspršeni po Turkestanu, dok su izolirani ostaci njihove rase opstajali diljem Euroazije, osobito u planinskim područjima. Ovi su starosjedioci još uvijek držali sjeverne krajeve euroazijskog kontinenta, zajedno s Islandom i Grenlandom, ali su odavno bili potisnuti iz europskih ravnica od strane plave rase, a iz riječnih dolina daljnje Azije od strane šireće žute rase.
78:1.6 (869.2) 4. Crveni čovjek nastanjivao je Amerike, nakon što je bio potisnut iz Azije više od pedeset tisuća godina prije Adamova dolaska.
78:1.7 (869.3) 5. Žuta rasa. Kineski su narodi bili čvrsto uspostavljeni kao gospodari istočne Azije. Njihova najnaprednija naselja nalazila su se sjeverozapadno od današnje Kine, u područjima koja graniče s Tibetom.
78:1.8 (869.4) 6. Plava rasa. Plavi ljudi bili su raspršeni diljem Europe, ali njihova su bolja kulturna središta bila smještena u tada plodnim dolinama sredozemnog bazena i u sjeverozapadnoj Europi. Plava rasa bila je znatno unazađena miješanjem s neandertalcima, ali je inače bila najagresivnija i najpustolovnija od svih evolucijskih rasa Euroazije, s najsnažnijim istraživačkim porivom.
78:1.9 (869.5) 7. Pred-dravidska Indija. Složena mješavina rasa u Indiji—koja je obuhvaćala gotovo sve rase svijeta, a osobito zelenu, narančastu i crnu—održavala je kulturu koja je bila nešto naprednija od kulture okolnih područja.
78:1.10 (869.6) 8. Saharska civilizacija. Najnapredniji elementi indigo rase imali su svoja najrazvijenija naselja na području današnje velike Saharske pustinje. Ova indigo-crna skupina nosila je brojne loze potisnutih narančaste i zelene rase.
78:1.11 (869.7) 9. Sredozemni bazen. Najviše izmiješana rasa izvan Indije nastanjivala je područje današnjeg sredozemnog bazena. Ondje su se plavi ljudi sa sjevera i Saharci s juga susretali i miješali s Noditima i Adamitima s istoka.
78:1.12 (869.8) Ovo je bila slika svijeta prije početka velikih širenja ljubičaste rase, prije otprilike dvadeset i pet tisuća godina. Nada buduće civilizacije nalazila se u drugom vrtu između rijeka Mezopotamije. Ondje je u jugozapadnoj Aziji postojao potencijal velike civilizacije, mogućnost širenja svijetom ideja i ideala koji su bili sačuvani iz vremena Dalamatije i razdoblja Edena.
78:1.13 (869.9) Adam i Eva ostavili su za sobom ograničeno, ali snažno potomstvo, a nebeski promatrači na Urantiji s nestrpljenjem su očekivali vidjeti kako će se pokazati potomci zabludjelog Materijalnog Sina i Kćeri.
2. ADAMITI U DRUGOM VRTU
78:2.1 (869.10) Tisućama su godina Adamovi sinovi radili uz rijeke Mezopotamije, rješavajući probleme navodnjavanja i kontrole poplava na jugu, usavršavajući svoje obrambene sustave na sjeveru i nastojeći očuvati predaje o slavi prvog Edena.
78:2.2 (869.11) Herojsko vodstvo drugog vrta ubraja se među epove najvećeg veličanstva i najdubljeg nadahnuća u cijeloj povijesti Urantije. Te izvanredne duše nikada nisu izgubile iz vida izvorno nastojanje da provedu adamsku misiju, te su se stoga junački suprotstavljale utjecajima okolnih nazadnih plemena, dok su istodobno neprestano slale svoje najodabranije sinove i kćeri kao izaslanike rasama svijeta. Takvo je širenje povremeno slabilo njihove redove u Mezopotamiji, ali su ih uvijek iznova uspijevali obnoviti.
78:2.3 (870.1) Civilizacija, društvo i kulturni status Adamita bili su daleko iznad opće razine evolucijskih rasa Urantije. Samo se u starim naseljima Vana i Amadona te među Adamsonitima mogla naći civilizacija koja im je na neki način bila usporediva. No civilizacija drugog Edena bila je umjetna tvorevina—nije bila evoluirana—i stoga je bila osuđena na propadanje sve dok ne bi dosegnula prirodnu razinu evolucije.
78:2.4 (870.2) Adam je iza sebe ostavio veliku intelektualnu i duhovnu kulturu, ali ona nije bila napredna u pogledu mehaničkih sredstava, jer je svaka civilizacija ograničena dostupnim prirodnim resursima, urođenom domišljatošću i dostatnim slobodnim vremenom koje omogućuje razvitak izuma. Civilizacija ljubičaste rase počivala je na prisutnosti Adama i na predajama o prvom Edenu. Nakon Adamove smrti, i kako su te predaje tijekom tisućljeća blijedjele, kulturna razina Adamita postupno je opadala sve dok nije dosegnula stanje uzajamne ravnoteže sa statusom okolnih naroda i prirodno razvijajućim kulturnim sposobnostima ljubičaste rase.
78:2.5 (870.3) Adamiti su predstavljali pravu naciju oko 19.000 pr. Kr., brojeći četiri i pol milijuna; do tada su već podarili milijune svojih potomaka okolnim narodima.
3. RANA ŠIRENJA ADAMITA
78:3.1 (870.4) Ljubičasta rasa zadržala je edenske predaje o miroljubivosti tijekom mnogih tisućljeća, što objašnjava njihovo dugo oklijevanje u osvajanju teritorija. Kada su bili pod pritiskom porasta stanovništva, umjesto da ratuju kako bi osigurali više zemlje, slali su svoje suvišno stanovništvo kao učitelje drugim rasama. Kulturni učinak tih ranih migracija nije bio trajan, ali je biološka asimilacija adamskih učitelja, trgovaca i istraživača snažno okrijepila okolne narode.
78:3.2 (870.5) Neki su Adamiti već rano krenuli prema zapadu, u dolinu Nila; drugi su prodrli prema istoku u Aziju, ali oni su bili u manjini. Glavno kretanje kasnijih razdoblja bilo je izrazito usmjereno prema sjeveru, a zatim prema zapadu. U osnovi, radilo se o postupnom, ali neprekidnom napredovanju prema sjeveru, pri čemu je većina najprije išla na sjever, a potom zaokretala prema zapadu oko Kaspijskog mora, ulazeći u Europu.
78:3.3 (870.6) Prije otprilike dvadeset i pet tisuća godina mnogi su čistokrvniji Adamiti krenuli u masovnu migraciju prema sjeveru. Kako su napredovali, sve su više gubili svoje adamsko nasljeđe, sve dok se, u vrijeme naseljavanja Turkestana, nisu potpuno izmiješali s drugim rasama, osobito s Noditima. Vrlo je malo čistokrvnih pripadnika ljubičaste rase ikada prodrlo duboko u Europu ili Aziju.
78:3.4 (870.7) Od otprilike 30.000 do 10.000 pr. Kr. širom jugozapadne Azije odvijala su se presudna rasna miješanja. Stanovnici visoravni Turkestana bili su snažan i vitalan narod. Sjeverozapadno od Indije bio je očuvan velik dio kulture iz vremena Vana. Još sjevernije od tih naselja očuvao se najbolji dio ranih Andita. A obje ove naprednije rase, u pogledu kulture i karaktera, bile su apsorbirane od strane Adamita koji su napredovali prema sjeveru. Ovo je miješanje dovelo do usvajanja mnogih novih ideja; olakšalo je napredak civilizacije i znatno unaprijedilo sve vidove umjetnosti, znanosti i društvene kulture.
78:3.5 (871.1) Kako se razdoblje ranih adamskih migracija približavalo kraju, oko 15.000 pr. Kr., već je bilo više Adamovih potomaka u Europi i srednjoj Aziji nego igdje drugdje u svijetu, čak i više nego u Mezopotamiji. Europske plave rase bile su uvelike prožete tim utjecajem. Područja koja se danas nazivaju Rusijom i Turkestanom bila su u svojim južnim dijelovima naseljena velikim slojem Adamita izmiješanih s Noditima, Andonitima te crvenim i žutim Sangicima. Južnu Europu i obale Sredozemlja nastanjivala je mješovita rasa andonitskih i sangiških naroda—narančastih, zelenih i indigo—uz manji udio adamskog nasljeđa. Malu Aziju i srednjoistočne dijelove Europe držala su plemena pretežno andonitskog podrijetla.
78:3.6 (871.2) Egiptom je dominirala jedna miješana tamnoputa rasa koja je u tom razdoblju bila dodatno ojačana priljevom pridošlica iz Mezopotamije i koja se upravo spremala preuzeti nestajuću kulturu doline Eufrata. Crni su se narodi kretali sve južnije u Afriku, gdje su, poput crvene rase, ostali gotovo potpuno izolirani.
78:3.7 (871.3) Saharska civilizacija bila je narušena sušom, a ona sredozemnog bazena poplavama. Plave rase još nisu uspjele razviti naprednu kulturu. Andoniti su i dalje bili raspršeni po arktičkim i srednjoazijskim područjima. Zelena i narančasta rasa bile su kao takve istrijebljene. Indigo rasa pomicala se prema jugu u Africi, gdje je započela njezina spora, ali dugotrajna rasna degeneracija.
78:3.8 (871.4) Narodi Indije uglavnom su stagnirali, s civilizacijom koja nije napredovala; žuta rasa učvršćivala je svoje položaje u srednjoj Aziji; smeđa rasa još nije započela s razvojem civilizacije na obližnjim otocima Tihog oceana.
78:3.9 (871.5) Ove rasne raspodjele, u kombinaciji s dalekosežnim klimatskim promjenama, pripremile su svjetsku pozornicu za početak anditskog razdoblja civilizacije na Urantiji. Ove rane migracije trajale su deset tisuća godina, od 25.000 do 15.000 pr. Kr. Kasnije, anditske migracije trajale su od približno 15.000 do 6.000 pr. Kr.
78:3.10 (871.6) Ranije seobe Adamita bile su spore, i trebalo im je toliko vremena da prijeđu Euroaziju da je njihova kultura uglavnom izgubljena tijekom putovanja. Kasniji Anditi kretali su se dovoljno brzo da očuvaju edensku kulturu i na velikim udaljenostima od Mezopotamije.
4. ANDITI
78:4.1 (871.7) Anditske rase uglavnom su bile mješavine čistokrvne ljubičaste rase i Nodita, uz dodatak evolucijskih naroda. Općenito, Andite treba smatrati nositeljima znatno većeg udjela adamske krvi nego što je to slučaj kod suvremenih rasa. U osnovi, pojam Andit koristi se za označavanje onih naroda čije je rasno nasljeđe sadržavalo između jedne osmine i jedne šestine ljubičaste krvi. Suvremeni Urantijci, čak i sjeverne bijele rase, sadrže znatno manji udio te krvi.
78:4.2 (871.8) Najraniji anditski narodi potekli su iz područja uz Mezopotamiju prije više od dvadeset i pet tisuća godina i sastojali su se od mješavine Adamita i Nodita. Drugi vrt bio je okružen koncentričnim krugovima sve slabijeg udjela ljubičaste krvi, i upravo je na rubovima tog rasnog miješališta nastala anditska rasa. Kasnije, kada su migrirajući Adamiti i Noditi ušli u tada plodne krajeve Turkestana, ubrzo su se izmiješali s naprednijim stanovništvom, a nastala mješavina proširila je anditski tip prema sjeveru.
78:4.3 (872.1) Anditi su bili najsvestranija posve ljudska loza koja se pojavila na Urantiji nakon čistokrvnih pripadnika ljubičaste rase. Obuhvaćali su najviše tipove među preživjelim ostatcima adamske i noditske rase, a kasnije su uključili i neke od najboljih loza žute, plave i zelene rase.
78:4.4 (872.2) Ti rani Anditi nisu bili Arijci; bili su prearijski. Nisu bili bijeli; bili su prethodnici bijele rase. Nisu bili ni zapadni ni istočni narod. No upravo je anditsko nasljeđe ono koje je poliglotskoj mješavini takozvanih bijelih rasa dalo onu opću homogenost koja se naziva kavkasoidskom.
78:4.5 (872.3) Čišće loze ljubičaste rase zadržale su adamsku predaju o težnji za mirom, što objašnjava zašto su ranija kretanja rasa bila više nalik mirnim migracijama. No kada su se Adamiti ujedinili s noditskim skupinama, koje su u to vrijeme već bile ratoborne, njihovi su anditski potomci postali, za svoje doba, najvještiji i najrazboritiji vojni stratezi koji su ikada živjeli na Urantiji. Od tada su kretanja mezopotamskih naroda poprimala sve izraženiji vojni karakter i sve više nalikovala stvarnim osvajačkim pohodima.
78:4.6 (872.4) Ti su Anditi bili pustolovni; imali su sklonost lutalaštvu. Povećanje udjela sangičkog ili andonitskog nasljeđa imalo je tendenciju da ih stabilizira. No unatoč tomu, njihovi kasniji potomci nisu stali sve dok nisu oplovili Zemlju i otkrili i posljednji udaljeni kontinent.
5. ANDITSKE MIGRACIJE
78:5.1 (872.5) Kultura koja je potekla iz drugog vrta održala se dvadeset tisuća godina, ali je postupno nazadovala sve do otprilike 15.000 pr. Kr., kada su preporod setitskog svećenstva i vodstvo Amosada uveli novu, veličanstvenu eru. Masovni valovi širenja ove civilizacije, koja se kasnije proširila Euroazijom, uslijedili su neposredno nakon opsežnog miješanja Adamita s obližnjim miješanim Noditima, čime su nastali Anditi i započeo preporod Vrta.
78:5.2 (872.6) Ovi su Anditi započeli novu eru migracija diljem Euroazije i sjeverne Afrike. Anditska je kultura dominirala područjem koje se protezalo od Mezopotamije preko Sinkianga, dok je stalni priljev novih skupina iz Mezopotamije poticao migracije prema Europi. No teško je govoriti o Anditima kao zasebnoj rasi u samoj Mezopotamiji sve do početka završnih seoba miješanih Adamovih potomaka. U to su vrijeme čak i rase drugog vrta bile toliko međusobno izmiješane da se više nisu mogle smatrati Adamitima.
78:5.3 (872.7) Civilizacija Turkestana neprestano se obnavljala i osvježavala dolascima iz Mezopotamije, osobito kasnijih anditskih konjanika. Takozvani arijski prajezik nastajao je u visoravnima Turkestana; bio je mješavina andonskog dijalekta toga područja s jezikom Adamsonita, a kasnije i Andita. Mnogi suvremeni jezici potječu iz tog ranog govora srednjoazijskih plemena koja su osvojila Europu, Indiju i gornje dijelove mezopotamskih nizina. Taj je drevni jezik dao zapadnim jezicima onu sličnost koja se naziva arijskom.
78:5.4 (872.8) Do otprilike 12.000 pr. Kr. tri četvrtine anditskog stanovništva svijeta nalazilo se u sjevernoj i istočnoj Europi, a kada je došlo do kasnijeg i završnog iseljavanja iz Mezopotamije, šezdeset i pet posto tih posljednjih valova emigracije ušlo je u Europu.
78:5.5 (873.1) Anditi nisu migrirali samo u Europu, nego i u sjevernu Kinu i Indiju, dok su mnoge skupine prodrle u najudaljenije krajeve svijeta kao misionari, učitelji i trgovci. Znatno su pridonijeli razvoju sjevernih skupina saharskih sangičkih naroda. No vrlo je mali broj učitelja i trgovaca ikada prodro južnije u Africi od izvorišta Nila. Kasnije su se miješani Anditi i Egipćani kretali niz istočnu i zapadnu obalu Afrike daleko ispod ekvatora, ali nijedni nisu dosegnuli Madagaskar.
78:5.6 (873.2) Ti su Anditi bili takozvani dravidski, a kasnije i arijski osvajači Indije; a njihova je prisutnost u srednjoj Aziji uvelike unaprijedila pretke Turanaca. Mnogi pripadnici ove rase stigli su u Kinu preko Sinkianga i Tibeta te su pridonijeli poželjnim svojstvima kasnijih kineskih skupina. S vremena na vrijeme manje su skupine stizale do Japana, Formoze, Istočne Indije i južne Kine, premda je vrlo malo njih u južnu Kinu ulazilo obalnim putem.
78:5.7 (873.3) Stotinu i trideset i dvoje pripadnika ove rase, otisnuvši se iz Japana u floti malih čamaca, naposljetku su stigli do Južne Amerike i međusobnim miješanjem s domorocima Anda postavili temelje kasnijih vladara Inka. Prešli su Tihi ocean postupnim etapama, zadržavajući se na mnogim otocima koje su putem otkrili. Otoci polinezijskog područja bili su tada brojniji i veći nego danas, a ti su anditski moreplovci, zajedno s nekima koji su ih slijedili, biološki izmijenili domorodačke skupine na svom putu. Na tim danas potopljenim kopnima, kao posljedica anditskog prodora, razvila su se mnoga napredna središta civilizacije. Uskršnji otok dugo je bio religijsko i upravno središte jedne od tih izgubljenih skupina. No od svih Andita koji su u davnim vremenima plovili Pacifikom, samo je tih stotinu i trideset i dvoje dospjelo do kopna Sjeverne i Južne Amerike.
78:5.8 (873.4) Osvajačke migracije Andita nastavile su se sve do njihovih konačnih raspršenja, od 8000 do 6000 pr. Kr. Kako su se izlijevali iz Mezopotamije, neprestano su iscrpljivali biološke rezerve svojih pradomovina, dok su istodobno znatno jačali okolne narode. U svaku su zemlju u koju su dolazili unosili humor, umjetnost, pustolovnost, glazbu i umijeće proizvodnje. Bili su vješti u pripitomljavanju životinja i iskusni poljoprivrednici. Njihova je prisutnost, barem privremeno, obično poboljšavala religijska vjerovanja i moralne običaje starijih rasa. Tako se kultura Mezopotamije tiho širila Europom, Indijom, Kinom, sjevernom Afrikom i pacifičkim otocima.
6. POSLJEDNJE ANDITSKE SEOBE
78:6.1 (873.5) Posljednja tri vala anditskih migracija zahvatila su Mezopotamiju u razdoblju između 8.000 i 6.000 pr. Kr. Nositelji tih velikih kulturnih naleta bili su zapravo prisiljeni napustiti Mezopotamiju pod pritiskom istočnih planinskih plemena i napadima ravničarskih naroda sa zapada. Iz doline Eufrata i okolnih područja stanovništvo se rasulo u svojoj završnoj seobi u sljedećim smjerovima:
78:6.2 (873.6) Šezdeset i pet posto krenulo je prema Europi putem oko Kaspijskog mora kako bi osvojili i stopili se s novonastajućim bijelim rasama—mješavinom plavih ljudi i ranijih Andita.
78:6.3 (873.7) Deset posto, uključujući veliku skupinu setitskih svećenika, kretalo se prema istoku preko elamskih visoravni do iranske visoravni i Turkestana. Mnogi njihovi potomci kasnije su bili potisnuti u Indiju zajedno sa svojom arijskom braćom iz sjevernih područja.
78:6.4 (874.1) Deset posto Mezopotamaca skrenulo je prema istoku u svojem sjevernom kretanju, ulazeći u Sinkiang, gdje su se izmiješali s anditsko-žutim stanovništvom. Većina sposobnijih potomaka ove rasne mješavine kasnije je ušla u Kinu i znatno pridonijela neposrednom unapređenju sjevernog ogranka žute rase.
78:6.5 (874.2) Deset posto ovih prognanih Andita prešlo je preko Arabije i ušlo u Egipat.
78:6.6 (874.3) Pet posto Andita, nositelja vrlo napredne kulture obalnog područja oko ušća Tigrisa i Eufrata, koji su izbjegli miješanje s nazadnim susjednim plemenima, odbilo je napustiti svoju domovinu. U ovoj su skupini opstale mnoge naprednije noditske i adamske loze.
78:6.7 (874.4) Anditi su gotovo potpuno napustili ovo područje do 6000 pr. Kr., premda su njihovi potomci, većinom izmiješani s okolnim sangičkim rasama i andonitima Male Azije, ostali kako bi se mnogo kasnije suprotstavili sjevernim i istočnim osvajačima.
78:6.8 (874.5) Kulturno razdoblje drugog vrta završilo je sve većim prodorom okolnih, manje razvijenih skupina. Civilizacija se pomaknula prema zapadu, prema Nilu i sredozemnim otocima, gdje je nastavila napredovati dugo nakon što je njezin izvor u Mezopotamiji počeo propadati. Ovaj nekontrolirani priljev manje razvijenih naroda pripremio je teren za kasnije osvajanje cijele Mezopotamije od strane sjevernih barbara, koji su istisnuli preostale sposobne loze. Čak i u kasnijim razdobljima, kulturni ostatci i dalje su osjećali odbojnost prema prisutnosti tih neukih i grubih osvajača.
7. POPLAVE U MEZOPOTAMIJI
78:7.1 (874.6) Stanovnici riječnih područja bili su navikli na to da rijeke u određenim razdobljima izlaze iz svojih korita; te su povremene poplave bile sezonska pojava u njihovim životima. No nove su opasnosti počele prijetiti mezopotamskoj dolini kao posljedica postupnih geoloških promjena na sjeveru.
78:7.2 (874.7) Tisućama godina nakon potonuća prvog Edena planine uz istočnu obalu Sredozemnog mora te one na sjeverozapadu i sjeveroistoku Mezopotamije nastavile su se uzdizati. To je uzdizanje planinskih područja bilo znatno ubrzano oko 5000 pr. Kr., a to je, zajedno s velikim povećanjem snježnih padalina na sjevernim planinama, uzrokovalo dotad nezabilježene proljetne poplave diljem doline Eufrata. Te su proljetne poplave postajale sve teže, tako da su stanovnici riječnih područja naposljetku bili prisiljeni povući se na istočne visoravni. Gotovo tisuću godina deseci su gradova bili praktički napušteni zbog tih opsežnih poplava.
78:7.3 (874.8) Gotovo pet tisuća godina kasnije, kada su hebrejski svećenici tijekom babilonskog sužanjstva pokušali pratiti porijeklo židovskog naroda unatrag do Adama, naišli su na velike poteškoće u sastavljanju te priče; i jednomu od njih palo je na pamet da napusti taj pokušaj, da dopusti da cijeli svijet potone u svojoj pokvarenosti u vrijeme Noinog potopa, kako bi tako bio u boljoj poziciji pratiti Abrahama sve do jednoga od trojice preživjelih Noinih sinova.
78:7.4 (875.1) Predaje o vremenu kada je voda prekrila cijelu površinu Zemlje rasprostranjene su diljem svijeta. Mnoge rase čuvaju priču o sveopćem potopu koji se dogodio u nekom razdoblju prošlosti. Biblijska priča o Noi, arci i potopu izum je hebrejskog svećenstva iz vremena babilonskog sužanjstva. Nikada nije postojao sveopći potop otkako je život uspostavljen na Urantiji. Jedini put kada je površina Zemlje bila potpuno prekrivena vodom bio je tijekom arheozojskih razdoblja, prije nego što su se kopna počela pojavljivati.
78:7.5 (875.2) Noa je, međutim, uistinu postojao; u Aramu, riječnom naselju blizu Ereka, bavio se proizvodnjom vina. Iz godine u godinu bilježio je kretanje vodostaja. Mnogi su ga izrugivali jer je obilazio domove savjetujući da se kuće grade od drva, po uzoru na brodove, i da se svake večeri, kako se približava sezona poplava, u njih smještaju domaće životinje. Svake je godine obilazio obližnja riječna naselja i upozoravao ljude na nadolazeće poplave. Naposljetku je došla godina u kojoj su, zbog obilnih kiša, poplave bile tako velike da je iznenadni porast vode uništio cijelo selo; jedino su Noa i njegova uža obitelj preživjeli u kući sagrađenoj poput broda.
78:7.6 (875.3) Ove su poplave zadale posljednji udarac anditskoj civilizaciji. Na kraju ovog razdoblja velikih poplava drugi je vrt potpuno nestao. Samo se na jugu i među Sumeranima održao trag negdašnje slave.
78:7.7 (875.4) Ostatci ove, jedne od najstarijih civilizacija, mogu se naći u tim područjima Mezopotamije te na sjeveroistoku i sjeverozapadu. No još stariji tragovi vremena Dalamatije nalaze se pod vodama Perzijskog zaljeva, a prvi Eden leži potopljen ispod istočnog dijela Sredozemnog mora.
8. SUMERANI - POSLJEDNJI ANDITI
78:8.1 (875.5) Kada je posljednje anditsko raspršenje slomilo biološku osnovu mezopotamske civilizacije, mala manjina te nadmoćne rase ostala je u svojoj pradomovini blizu ušća rijeka. To su bili Sumerani, i do 6000 pr. Kr. postali su pretežno anditskog porijekla, premda je njihova kultura bila izrazitije noditskog karaktera, a oni su se i dalje držali drevnih predaja Dalamatije. Ipak, ti su obalni Sumerani bili posljednji Anditi u Mezopotamiji. No rase Mezopotamije već su do tog vremena bile temeljito izmiješane, što potvrđuju tipovi lubanja pronađeni u grobovima iz tog razdoblja.
78:8.2 (875.6) Za vrijeme tih poplava Susa se znatno razvila. Donji je grad bio potopljen, pa je novi grad, izgrađen na višem tlu, preuzeo ulogu znamenitog središta umjetnosti i obrta toga razdoblja. Nakon slabljenja poplava Ur je postao središte lončarske proizvodnje. Prije otprilike sedam tisuća godina Ur se nalazio na obali Perzijskog zaljeva, a kopno koje ga danas odvaja od obale nastalo je od nakupljenih riječnih nanosa nakupljenih od tada. Ta su naselja bila donekle pošteđena poplava zahvaljujući širenju riječnih ušća i djelotvornijim sustavima kontrole.
78:8.3 (875.7) Mirni uzgajivači žitarica u dolinama Eufrata i Tigrisa dugo su bili izloženi napadima barbara iz Turkestana i s iranske visoravni. No sada je uslijedila zajednička invazija na dolinu Eufrata, potaknuta sve većom sušom na planinskim pašnjacima. Ta je invazija bila još opasnija jer su ti okolni stočari i lovci raspolagali velikim brojem pripitomljenih konja. Upravo im je posjedovanje konja davalo golemu vojnu prednost nad njihovim bogatim susjedima na jugu. U kratkom su vremenu preplavili cijelu Mezopotamiju, potiskujući posljednje valove kulture koji su se potom proširili Europom, zapadnom Azijom i sjevernom Afrikom.
78:8.4 (876.1) Ovi osvajači Mezopotamije u svojim su redovima nosili mnoge od boljih anditskih loza izmiješanih sjevernih rasa Turkestana, uključujući i neke od Adamsonova nasljeđa. Ta manje razvijena, ali snažnija sjeverna plemena brzo su i spremno asimilirala ostatke mezopotamske civilizacije te su ubrzo razvila one miješane narode koji se nalaze u dolini Eufrata na početku povijesnih zapisa. Brzo su obnovili mnoge vidove nestajuće civilizacije Mezopotamije, prihvaćajući umjetnosti riječnih plemena i velik dio kulture Sumerana. Čak su pokušali sagraditi treći babilonski toranj, a kasnije su taj naziv usvojili kao svoje narodno ime.
78:8.5 (876.2) Kad su ovi barbarski konjanici sa sjeveroistoka pregazili cijelu dolinu Eufrata, nisu porazili ostatke Andita koji su naseljavali ušća rijeka na Perzijskom zaljevu. Ti su se Sumerani mogli obraniti zahvaljujući većoj razboritosti, nadmoćnijem oružju i razgranatoj mreži vojnih kanala, koja se nadovezivala na sustav navodnjavanja međusobno povezanih bazena. Bili su ujedinjen narod jer su imali zajedničku religiju. Tako su uspjeli očuvati svoj rasni i nacionalni integritet dugo nakon što su se njihovi sjeverozapadni susjedi raspali u niz izoliranih gradova-država. Nijedan od tih gradova nije mogao nadvladati ujedinjene Sumerane.
78:8.6 (876.3) Napadači sa sjevera ubrzo su naučili cijeniti i vjerovati tim miroljubivim Sumeranima kao sposobnim učiteljima i upraviteljima. Bili su visoko cijenjeni i traženi kao učitelji umjetnosti i obrta, kao voditelji trgovine i kao građanski upravitelji među svim narodima na sjeveru, kao i od Egipta na zapadu do Indije na istoku.
78:8.7 (876.4) Nakon raspada rane sumerske konfederacije, kasnijim su gradovima-državama vladali odmetnički potomci setitskih svećenika. Kraljevima su se nazivali samo kada bi osvajali obližnje gradove. Kasniji gradski vladari nisu uspjeli uspostaviti snažnu konfederaciju jer se svaki ljubomorno držao svoga božanstva. Svaki je grad tvrdio da je njegov bog moćniji od svih drugih, pa nisu željeli prihvatiti zajedničkog vladara.
78:8.8 (876.5) Kraj tog dugog razdoblja slabe vladavine gradskih svećenika nastupio je sa Sargonom, svećenikom iz Kiša, koji se proglasio kraljem i započeo osvajanje cijele Mezopotamije i susjednih zemalja. Time je, barem privremeno, okončano razdoblje gradova-država pod vlašću svećenika, gdje je svaki grad imao svoje božanstvo i vlastite obrede.
78:8.9 (876.6) Nakon raspada kiške konfederacije uslijedilo je dugo razdoblje ratovanja; gradovi u dolini počeli su se međusobno nadmetati za prevlast. Vlast je prelazila iz ruke u ruku između Sumera, Akada, Kiša, Ereka, Ura i Suse.
78:8.10 (877.1) Oko 2500 pr. Kr. Sumerani su pretrpjeli težak poraz od sjevernih Suita i Guita. Tom je prilikom pao Lagaš, sumerska prijestolnica izgrađena na protupoplavnim nasipima. Nakon pada Akada, a do vremena uspostave Hamurabijeve vlasti, Sumerani su bili apsorbirani u redove sjevernih Semita, te su mezopotamski Anditi iščezli s pozornice povijesti.
78:8.11 (877.2) Od 2500 do 2000 pr. Kr. nomadi su žestoko prodirali od Atlantskog do Tihog oceana. Neriti su predstavljali posljednji prodor kaspijske skupine mezopotamskih potomaka izmiješanih Andonita i Andita. Ono što barbari nisu uspjeli učiniti u razaranju Mezopotamije, kasnije su dovršile klimatske promjene.
78:8.12 (877.3) To je, dakle, priča o ljubičastoj rasi nakon Adamovih dana i o sudbini njihove pradomovine između Tigrisa i Eufrata. Njihova je drevna civilizacija naposljetku propala zbog iseljavanja nadmoćnijih naroda i doseljavanja njihovih manje razvijenih susjeda. No mnogo prije nego što su barbarski konjanici osvojili dolinu, velik dio kulture Vrta već se bio proširio u Aziju, Afriku i Europu, gdje je potaknuo procese koji su naposljetku doveli do civilizacije koja postoji na Urantiji u dvadesetom stoljeću.
78:8.13 (877.4) [Predočio arhanđeo Nebadona.]