Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 79 : ANDITSKA ŠIRENJA NA ISTOKU
Sekcije
POGLAVLJE 79 : ANDITSKA ŠIRENJA NA ISTOKU
79:0.1 (878.1) AZIJA je pradomovina ljudskog roda. Na južnom poluotoku ovog kontinenta rođeni su Andon i Fonta; u visoravnima današnjeg Afganistana njihov je potomak Badonan osnovao primitivno središte kulture koje se održalo više od pola milijuna godina. Na tom istočnom žarištu ljudske rase sangički su se narodi izdvojili iz andonitskog stabla, a Azija je bila njihova prva domovina, prvo lovište i prvo bojište. Jugozapadna Azija svjedočila je uzastopnim civilizacijama Dalamatijaca, Nodita, Adamita i Andita, a iz tih su se područja potencijali suvremene civilizacije proširili cijelim svijetom.
1. ANDITI TURKESTANA
79:1.1 (878.2) Kroz više od dvadeset i pet tisuća godina, sve do gotovo 2000. pr. Kr., središte područje Euroazije bilo je pretežno nastanjeno Anditima, premda u sve manjem broju. Iz nizina Turkestana Anditi su krenuli prema zapadu, zaobilazeći velika unutarnja jezera na putu prema Europi, dok su iz visoravni toga područja postupno prodirali prema istoku. Istočni Turkestan (Sinkjang), a u manjoj mjeri i Tibet, bili su vrata kroz koja su ti mezopotamski narodi prelazili planine i ulazili u sjeverne zemlje žute rase. Anditi su postupno prodirali u Indiju iz turkestanskog gorja prema Pandžabu te s iranskih pašnjaka kroz Beludžistan. Te ranije migracije nisu imale osvajački karakter; predstavljale su, naprotiv, neprekinuto raseljavanje anditskih plemena u zapadnu Indiju i Kinu.
79:1.2 (878.3) Gotovo petnaest tisuća godina središta miješane anditske kulture opstajala su u području rijeke Tarim u Sinkjangu te južnije, u visoravnima Tibeta, gdje su se Anditi i Andoniti uvelike izmiješali. Dolina Tarima bila je najistočnija ispostava prave anditske kulture. Ondje su podizali svoja naselja i uspostavljali trgovačke veze s naprednim kineskim narodima na istoku te s Andonitima na sjeveru. U to je vrijeme područje Tarima bilo plodno; oborine su bile obilne. Istočno se Gobi prostirao kao otvorena travnata ravnica na kojoj su se stočari postupno okretali poljoprivredi. Ta je civilizacija propala kada su se kišni vjetrovi pomaknuli prema jugoistoku, no u svoje je vrijeme bila ravna samoj Mezopotamiji.
79:1.3 (878.4) Do 8000 pr. Kr. postupno rastuća suša u visoravnima središnje Azije počela je potiskivati Andite prema riječnim dolinama i morskim obalama. Ta sve veća suša nije ih samo tjerala prema dolinama Nila, Eufrata, Inda i Žute rijeke, nego je potaknula i novu fazu u anditskoj civilizaciji. Počeo se pojavljivati novi sloj ljudi — trgovci — i to u velikom broju.
79:1.4 (879.1) Kad se, zbog klimatskih uvjeta, Anditi više nisu mogli isključivo baviti lovom, nisu slijedili evolucijski put starijih rasa koje su se u sličnim okolnostima okretale stočarstvu. Došlo je do razvoja trgovine i urbanog života. Od Egipta, preko Mezopotamije i Turkestana, pa sve do rijeka Kine i Indije, razvijenija su se plemena počela okupljati u gradovima u kojima su cvjetale proizvodnja i trgovina. Adonija je postala glavno trgovačko središte središnje Azije, smještena na području današnjeg Ašgabata. Trgovina predmetima od kamena, metala, drveta i gline odvijala se i kopnom i vodom.
79:1.5 (879.2) Ali sve veća suša postupno je natjerala Andite da napuste zemlje južno i istočno od Kaspijskog mora. Smjer migracija počeo se preusmjeravati sa sjevera prema jugu, a babilonska je konjica počela prodirati u Mezopotamiju.
79:1.6 (879.3) Sve veća sušnost u središnjoj Aziji dodatno je smanjivala broj stanovništva i činila te narode manje ratobornima; a kada je opadanje oborina na sjeveru potaknulo nomadske Andonite da se pomaknu prema jugu, uslijedilo je veliko iseljavanje Andita iz Turkestana. To je završni pokret takozvanih Arijaca prema Levantu i Indiji. Time je okončano dugo raspršenje miješanih Adamovih potomaka, tijekom kojeg su svi azijski narodi, kao i većina otočnih naroda Pacifika, u određenoj mjeri bili unaprijeđeni utjecajem tih nadmoćnijih rasa.
79:1.7 (879.4) Tako su, dok su se širili istočnom hemisferom, Anditi bili istisnuti iz svojih pradomovina u Mezopotamiji i Turkestanu, jer je upravo to opsežno kretanje Andonita prema jugu razrijedilo anditski element u središnjoj Aziji gotovo do potpunog nestanka.
79:1.8 (879.5) No i u dvadesetom stoljeću nakon Krista postoje tragovi anditske krvi među turanskim i tibetanskim narodima, što potvrđuju svjetloputi tipovi koji se povremeno pojavljuju u tim krajevima. Rani kineski zapisi bilježe prisutnost crvenokosih nomada sjeverno od mirnih naselja uz Žutu rijeku, a još uvijek postoje i prikazi koji vjerno svjedoče o prisutnosti i plavokosih Andita i tamnoputih mongolskih tipova u davnoj prošlosti u području Tarimske doline.
79:1.9 (879.6) Posljednja velika manifestacija potisnutog vojnog genija srednjoazijskih Andita dogodila se oko 1200. godine po Kristu, kada su Mongoli pod vodstvom Džingis-kana započeli osvajanje većeg dijela azijskog kontinenta. Poput drevnih Andita, i ovi su ratnici naviještali postojanje „jednoga Boga na nebu”. Rani raspad njihova carstva dugo je odgađao kulturne veze između Zapada i Istoka te znatno otežao razvoj monoteističke ideje u Aziji.
2. ANDITSKO OSVAJANJE INDIJE
79:2.1 (879.7) Indija je jedino područje na Urantiji gdje je došlo do miješanja svih rasa, pri čemu je anditski prodor dodao posljednju lozu. U visoravnima sjeverozapadne Indije pojavile su se sangičke rase, i njihovi su pripadnici rano prodrli na indijski potkontinent, ostavljajući za sobom najraznovrsniju rasnu mješavinu koja je ikada postojala na Urantiji. Drevna Indija djelovala je poput sita kroz koje su prolazile migrirajuće rase, zadržavajući mnoge njihove pripadnike. Osnova poluotoka nekoć je bila nešto uža nego danas, budući da su riječne delte u velikoj mjeri nastale djelovanjem Gangesa i Inda tijekom posljednjih pedeset tisuća godina.
79:2.2 (879.8) Najranija rasna mješavina u Indiji nastala je miješanjem crvene i žute rase s prastarim Andonitima. Ta je skupina kasnije bila oslabljena apsorpcijom velikog dijela kasnije nestale zelene rase, kao i znatnog broja pripadnika narančaste; neznatno je unaprijeđena ograničenim miješanjem s plavom rasom, dok je znatno nazadovala asimilacijom brojnih pripadnika indigo rase. No teško se može reći da takozvani starosjedioci Indije predstavljaju vjeran odraz tih ranih naroda; oni su prije najzaostaliji južni i istočni ogranak koji nikada nije bio potpuno apsorbiran ni od strane ranih Andita ni njihovih kasnijih arijskih srodnika.
79:2.3 (880.1) Otprilike 20.000 godina pr. Kr. stanovništvo zapadne Indije već je primilo određenu primjesu adamičke krvi, i nikada u povijesti čovječanstva nijedan narod nije objedinio toliko različitih rasa. No žalosno je što su prevladali drugorazredni sangički elementi te što ni plava ni crvena rasa nisu postale značajnijim dijelom tog prastarog središta rasne asimilacije; veća zastupljenost prvorazrednih sangičkih loza mogla je dovesti do razvoja još veće civilizacije. Kako su stvari stajale, crvena je rasa u to vrijeme samu sebe uništavala u Sjevernoj i Južnoj Americi, plava se širila Europom, dok su rani Adamovi potomci (kao i većina kasnijih) pokazivali malo sklonosti miješanju s tamnoputijim narodima, bilo u Indiji, Africi ili drugdje.
79:2.4 (880.2) Oko 15.000 pr. Kr. rastući pritisak stanovništva u Turkestanu i Iranu potaknuo je prvo veliko anditsko kretanje prema Indiji. Tijekom više od petnaest stoljeća ti su nadmoćniji narodi pristizali kroz visoravni Beludžistana, šireći se dolinama Inda i Gangesa te se postupno kretali prema jugu u Dekan. Taj anditski pritisak sa sjeverozapada potisnuo je mnoge manje razvijene skupine prema Burmi i južnoj Kini, ali nedovoljno da spriječi rasno razvodnjavanje samih osvajača.
79:2.5 (880.3) To što Indija nije uspjela postići prevlast u Euroaziji uvelike je bilo posljedica topografije; pritisak stanovništva sa sjevera samo je potiskivao većinu ljudi prema jugu, u sve uži prostor Dekana, okružen morem sa svih strana. Da su u blizini postojala područja pogodna za iseljavanje, nazadnija bi plemena bila potisnuta u tim smjerovima, a više bi rasne loze dosegnule višu razinu civilizacije.
79:2.6 (880.4) Kako su se stvari razvijale, rani su anditski osvajači očajnički nastojali očuvati svoj identitet i zaustaviti šireći val rasnog miješanja uvođenjem strogih pravila o međurasnim brakovima. Unatoč tome, do otprilike 10.000 pr. Kr. Anditi su bili gotovo potpuno apsorbirani, ali je to miješanje znatno unaprijedilo velike skupine stanovništva.
79:2.7 (880.5) Miješanje rasa općenito je korisno jer potiče kulturnu raznolikost i doprinosi razvoju civilizacije, ali ako pritom prevladaju slabiji elementi rasnih loza, takva postignuća neće biti dugotrajna. Raznolika kultura može se održati samo ako se naprednije loze reproduciraju u dovoljnoj brojčanoj prednosti. Nekontrolirano umnožavanje slabijih, uz istodobno smanjenje reprodukcije nadmoćnijih, neminovno vodi propasti kulturne civilizacije.
79:2.8 (880.6) Da su anditski osvajači bili trostruko brojniji nego što su bili, ili da su potisnuli ili uklonili najmanje poželjnu trećinu miješanog narančasto-zeleno-indigo stanovništva, Indija bi postala jedno od vodećih središta svjetske kulturne civilizacije i zasigurno bi privukla više kasnijih valova Mezopotamaca koji su se slijevali u Turkestan, a potom prema sjeveru u Europu.
3. DRAVIDSKA INDIJA
79:3.1 (881.1) Miješanje anditskih osvajača Indije s domaćim stanovništvom naposljetku je dovelo do stvaranja miješanog naroda koji se naziva dravidskim. Raniji i čišći Dravidi imali su veliku sposobnost za kulturna postignuća, koja je postupno slabila kako se njihovo anditsko nasljeđe sve više razvodnjavalo. Upravo je to dovelo do sloma nadolazeće civilizacije Indije prije gotovo dvanaest tisuća godina. No čak je i ta mala primjesa adamičke krvi uzrokovala zamjetno ubrzanje društvenog razvoja. Ta je složena populacija ubrzo razvila najraznovrsniju civilizaciju tadašnjeg svijeta.
79:3.2 (881.2) Nedugo nakon osvajanja Indije, dravidski Anditi izgubili su rasni i kulturni kontakt s Mezopotamijom, ali je kasnije otvaranje pomorskih putova i karavanskih ruta ponovno uspostavilo te veze; i tijekom posljednjih deset tisuća godina Indija nikada nije bila potpuno odsječena ni od Mezopotamije na zapadu ni od Kine na istoku, premda su planinske barijere znatno pogodovale zapadnim vezama.
79:3.3 (881.3) Napredna kultura i religijske sklonosti naroda Indije potječu iz ranog razdoblja dravidske dominacije i dijelom su posljedica dolaska velikog broja setitskih svećenika, kako tijekom ranijih anditskih migracija tako i tijekom kasnijih arijskih prodora. Nit monoteizma koja se provlači kroz religijsku povijest Indije vuče porijeklo iz adamitskih učenja drugog vrta.
79:3.4 (881.4) Već prije 16.000 pr. Kr. u Indiju je stigla skupina od stotinu setitskih svećenika koja je gotovo ostvarila religijsko osvajanje zapadne polovice tog raznolikog stanovništva. No njihova se religija nije održala. Tijekom pet tisuća godina njihova su učenja o Rajskom Trojstvu postupno degradirala, sve dok nisu poprimila tek simbolički oblik trojedinog boga vatre.
79:3.5 (881.6) Ali tijekom više od sedam tisuća godina, sve do kraja anditskih seoba, religijski status stanovnika Indije bio je daleko iznad onoga u ostatku svijeta. U to je vrijeme izgledalo da će Indija razviti vodeću svjetsku civilizaciju u kulturnom, religijskom, filozofskom i trgovačkom pogledu. Da se Anditi nisu u potpunosti izmiješali s južnim narodima, to bi se nedvojbeno i ostvarilo.
79:3.6 (881.6) Dravidska kulturna središta nalazila su se u riječnim dolinama, ponajprije Inda i Gangesa, te u Dekanu uz tri velike rijeke koje teku kroz Istočne Gate prema moru. Naselja uz obalu Zapadnih Gata dugovala su svoj značaj pomorskim vezama sa Sumerijom.
79:3.7 (881.7) Dravidi su bili među najranijim narodima koji su gradili gradove i sudjelovali u širokoj izvoznoj i uvoznoj trgovini, kako kopnom tako i morem. Već 7000. g. pr. Kr. karavane deva redovito su putovale u daleku Mezopotamiju; dravidsko brodovlje plovilo je uz obalu preko Arapskog mora prema sumerskim gradovima Perzijskog zaljeva i upuštalo se u vode Bengalskog zaljeva sve do Istočne Indije. Ovi pomorci i trgovci uvezli su iz Sumerije abecedu, zajedno s umijećem pisanja.
79:3.8 (881.8) Ti su trgovački odnosi uvelike pridonijeli daljnjoj raznolikosti kozmopolitske kulture, što je dovelo do rane pojave mnogih profinjenosti, pa čak i raskoši gradskog života. Kada su kasnije pristigli Arijci ušli u Indiju, oni u Dravidima nisu prepoznali svoje anditske rođake koji su se utopili u sangičkim rasama, ali su zatekli vrlo razvijenu civilizaciju. Unatoč biološkim ograničenjima, Dravidi su utemeljili nadmoćnu civilizaciju. Bila je široko rasprostranjena po cijeloj Indiji i održala se na Dekanu sve do modernih vremena.
4. ARIJSKA INVAZIJA INDIJE
79:4.1 (882.1) Drugi anditski prodor u Indiju bila je arijska invazija tijekom razdoblja od gotovo petsto godina, sredinom trećeg tisućljeća prije Krista. Ta je seoba označila konačni egzodus Andita iz njihovih pradomovina u Turkestanu.
79:4.2 (882.2) Rani arijski centri bili su raspršeni po sjevernoj polovici Indije, osobito na sjeverozapadu. Ovi osvajači nikada nisu dovršili osvajanje zemlje i kasnije su upravo zbog tog propusta doživjeli slom, jer su zbog svoje malobrojnosti bili podložni apsorpciji od strane južnih Dravida, koji su potom zavladali gotovo cijelim poluotokom, osim himalajskih područja.
79:4.3 (882.3) Arijci su ostavili vrlo malen rasni trag u Indiji, osim u sjevernim pokrajinama. Na Dekanu je njihov utjecaj bio više kulturni i religijski nego rasni. Veća postojanost takozvane arijske krvi u sjevernoj Indiji nije samo posljedica njihove veće brojnosti u tim krajevima, nego i činjenice da su bili dodatno ojačani kasnijim osvajačima, trgovcima i misionarima. Sve do prvog stoljeća prije Krista trajalo je neprekidno prodiranje arijske krvi u Pandžab, a posljednji val bio je povezan s pohodima helenističkih naroda.
79:4.4 (882.4) U dolini Gangesa Arijci i Dravidi naposljetku su se izmiješali i stvorili razvijenu kulturu, a taj je kulturni centar kasnije dodatno ojačan utjecajima sa sjeveroistoka, osobito iz Kine.
79:4.5 (882.5) U Indiji su se u različitim razdobljima smjenjivali različiti oblici društvene organizacije, od poludemokratskih arijskih sustava do despotskih i monarhijskih oblika vladavine. No najznačajnija odlika društva bila je postojanost velikih društvenih kasta koje su Arijci izvorno uspostavili kako bi očuvali svoj rasni identitet. Taj se složeni sustav održao sve do današnjeg dana.
79:4.6 (882.6) Od četiri velike kaste, sve osim prve bile su uspostavljene u uzaludnom nastojanju da se spriječi rasno miješanje arijskih osvajača s njihovim podređenim stanovništvom. No najviša kasta, kasta učitelja-svećenika, potječe od Setita; brahmani dvadesetog stoljeća nakon Krista kulturni su nasljednici svećenika drugog vrta, iako se njihova učenja uvelike razlikuju od učenja njihovih slavnih prethodnika.
79:4.7 (882.7) Kad su Arijci stigli u Indiju, sa sobom su donijeli svoje predodžbe o Božanstvu, sačuvane u religijskim tradicijama drugog vrta. No brahmanski svećenici nisu uspjeli odoljeti poganskom zamahu nastalom naglim dodirom s nižim religijama Dekana nakon rasnog stapanja Arijaca. Tako je velika većina naroda pala pod teške okove praznovjerja tih nižih religija; zbog toga Indija nije ostvarila visoku civilizaciju kakva je bila nagoviještena u ranijim razdobljima.
79:4.8 (882.8) Duhovno buđenje šestog stoljeća pr. Kr. nije se održalo u Indiji i iščezlo je još prije prodora Islama. No jednoga bi se dana mogao pojaviti još veći Gautama koji će povesti cijelu Indiju u potragu za živim Bogom, a svijet će tada imati priliku vidjeti zrele plodove kulturnih potencijala jednog raznolikog naroda koji je tako dugo ležao u svojevrsnoj komi, pod otupljujućim utjecajem stagnirajuće duhovne vizije.
79:4.9 (883.1) Kultura počiva na biološkim temeljima, ali sama kasta nije mogla očuvati arijsku kulturu, jer religija, istinska religija, predstavlja neizostavan izvor one više energije koja potiče ljude na izgradnju uzvišene civilizacije utemeljene na bratstvu ljudi.
5. CRVENI ČOVJEK I ŽUTI ČOVJEK
79:5.1 (883.2) Dok je priča o Indiji priča o anditskom osvajanju i konačnom stapanju s ranijim evolucijskim narodima, povijest istočne Azije prije se odnosi na izvorne Sangike, osobito na crvenog i žutog čovjeka. Ove su dvije rase u velikoj mjeri izbjegle miješanje s degradiranom neandertalskom lozom koja je toliko unazadila plavog čovjeka u Europi, čime su očuvale veći potencijal izvornog sangičkog tipa.
79:5.2 (883.3) Dok su rani neandertalci bili rasprostranjeni širom cijele Euroazije, istočni je ogranak bio više kontaminiran degradiranim životinjskim lozama. Te su subhumane vrste potisnute prema jugu tijekom petog ledenog doba, istim ledenim pokrovom koji je dugo sprječavao sangičke migracije u istočnu Aziju. Kada je crveni čovjek migrirao prema sjeveroistoku, zaobilazeći visoravni Indije, zatekao je sjeveroistočnu Aziju oslobođenu tih subhumanih vrsta. Plemenska organizacija crvenih rasa razvila se ranije nego kod bilo kojeg drugog naroda, i oni su prvi migrirali iz središnjeg azijskog ishodišta Sangika. Inferiorne neandertalske loze bile su uništene ili potisnute s kopna od strane kasnijih migracija žutih plemena. No crveni je čovjek vladao istočnom Azijom gotovo sto tisuća godina prije dolaska žutih plemena.
79:5.3 (883.4) Prije više od tristo tisuća godina glavnina žute rase ušla je u Kinu s juga, kao obalni migranti. Svakim su tisućljećem prodirali sve dublje u unutrašnjost, ali nisu stupili u dodir sa svojom tibetanskom migrirajućom braćom sve do relativno skorijih vremena.
79:5.4 (883.5) Rastući pritisak stanovništva naveo je žutu rasu, koja se kretala prema sjeveru, da počne prodirati u lovišta crvenog čovjeka. Ovo zadiranje, zajedno s prirodnim rasnim neprijateljstvom, dovelo je do sve većih sukoba, čime je započela presudna borba za plodne zemlje daljnje Azije.
79:5.5 (883.6) Priča o ovom dugotrajnom nadmetanju između crvene i žute rase predstavlja pravu epopeju urantijske povijesti. Više od dvjesto tisuća godina ove su dvije superiorne rase vodile žestoke i neprekidne ratove. U ranijim sukobima crveni su ljudi uglavnom odnosili pobjede, a njihove pljačkaške skupine širile su pustoš među žutim naseljima. No žuti je čovjek bio brz učenik ratne vještine i rano je pokazao izrazitu sposobnost mirnog suživota sa svojim sunarodnjacima; Kinezi su prvi naučili da u jedinstvu leži snaga. Crvena su plemena nastavila svoje međusobne sukobe, te su uskoro počela trpjeti uzastopne poraze pod naletima neumoljivih Kineza, koji su nastavili svoj nezaustavljivi prodor prema sjeveru.
79:5.6 (883.7) Prije stotinu tisuća godina desetkovana plemena crvene rase borila su se s leđima okrenutim prema uzmičućem ledu posljednjeg ledenog doba, a kada je kopneni prijelaz prema zapadu, preko Beringovog prevlaka, postao prohodan, ta plemena nisu oklijevala napustiti negostoljubive obale azijskog kontinenta. Prošlo je osamdeset i pet tisuća godina otkako je posljednji od čistih crvenih ljudi napustio Aziju, ali duga borba ostavila je genetski trag na pobjedničkoj žutoj rasi. Sjeverni kineski narodi, zajedno s andonitskim Sibirima, asimilari su znatan udio crvenog nasljeđa, što se na njih vrlo povoljno odrazilo.
79:5.7 (884.1) Sjevernoamerički Indijanci nikada nisu došli u dodir čak ni s anditskim potomcima Adama i Eve, budući da su bili istisnuti iz svojih azijskih pradomovina oko pedeset tisuća godina prije Adamova dolaska. Tijekom razdoblja anditskih migracija čiste crvene loze širile su se Sjevernom Amerikom kao nomadska plemena, lovci koji su se u manjoj mjeri bavili poljoprivredom. Ove rase i kulturne skupine ostale su gotovo potpuno izolirane od ostatka svijeta od svog dolaska u Amerike pa sve do kraja prvog tisućljeća kršćanske ere, kada su ih otkrile bijele rase Europe. Do tada su Eskimi bili najbliže što su sjeverna plemena crvenog čovjeka ikada došla u dodir s bijelim ljudima.
79:5.8 (884.2) Crvena i žuta rasa jedine su ljudske skupine koje su ikada dosegle visok stupanj civilizacije neovisno o utjecajima Andita. Najstarija američka kultura bila je središte Onamonalonton u Kaliforniji, ali je ono nestalo još oko 35.000. g. pr. Kr. U Meksiku, Srednjoj Americi i u planinskim područjima Južne Amerike kasnije su nastale trajnije civilizacije, koje je utemeljila pretežno crvena rasa, ali s primjetnim udjelom žute, narančaste i plave.
79:5.9 (884.3) Te su civilizacije bile evolucijski proizvod Sangika, premda su tragovi anditske krvi doprli do Perua. Izuzev Eskima u Sjevernoj Americi i nekolicine polinezijskih Andita u Južnoj Americi, narodi zapadne hemisfere nisu imali dodira s ostatkom svijeta sve do kraja prvog tisućljeća nakon Krista. U izvornom Melkisedekovu planu za unapređenje rasa Urantije bilo je predviđeno da milijun čistih potomaka Adamove loze ode unaprijediti crvene ljude Amerike.
6. POČECI KINESKE CIVILIZACIJE
79:6.1 (884.4) Neko vrijeme nakon što su potisnuli crvenog čovjeka prema Sjevernoj Americi, sve brojniji Kinezi očistili su doline rijeka istočne Azije od Andonita, potisnuvši ih prema sjeveru u Sibir i prema zapadu u Turkestan, gdje su ubrzo došli u dodir s naprednijom kulturom Andita.
79:6.2 (884.5) U Burmi i na Indokineskom poluotoku stopile su se indijska i kineska kultura, stvarajući niz civilizacija u toj regiji. Ovdje se očuvao veći udio nestajuće zelene rase nego bilo gdje drugdje u svijetu.
79:6.3 (884.6) Velik broj različitih rasa naselio je otoke Tihog oceana. Općenito, južne, a potom i veće otoke naseljavali su narodi s većim udjelom zelene i indigo krvi. Sjeverni su otoci pripali Andonitima, a kasnije rasama koje su u sebi nosile znatan udio žute i crvene loze. Preci Japanaca nisu bili potisnuti s kontinenta sve do oko 12.000. g. pr. Kr., kada ih je istisnuo snažan prodor sjevernih kineskih plemena duž južne obale. Njihova posljednja seoba nije bila toliko posljedica pritiska stanovništva koliko inicijative jednog poglavara kojeg je narod smatrao božanskom osobom.
79:6.4 (885.1) Kao i kod naroda Indije i Levanta, pobjednička plemena žute rase utemeljila su svoja najranija središta uz obalu i duž riječnih tokova. Ta se obalna naselja nisu dugoročno održala, jer su česte poplave i promjene riječnih tokova činile nizinske gradove neodrživima.
79:6.5 (885.2) Prije dvadeset tisuća godina preci Kineza izgradili su desetak snažnih središta primitivne kulture i znanja, osobito duž Žute rijeke i Jangcea. Ta su središta potom počela jačati dolaskom stalnog priljeva naprednijih, miješanih naroda iz Sinkjanga i Tibeta. Seoba iz Tibeta prema dolini Jangcea nije bila tako opsežna kao na sjeveru, niti su tibetanska središta bila tako razvijena kao ona u bazenu Tarima. No oba su kretanja nosila određenu količinu anditskog nasljeđa prema istoku, sve do riječnih naselja.
79:6.6 (885.3) Nadmoć drevne žute rase temeljila se na četiri velika čimbenika:
79:6.7 (885.4) 1. Genetski. Za razliku od svojih plavih srodnika u Europi, i crvena i žuta rasa u velikoj su mjeri izbjegle miješanje s degradiranim ljudskim lozama. Sjeverni Kinezi, već ojačani manjim udjelom superiornih crvenih i andonitskih loza, ubrzo su dodatno profitirali od znatnog priljeva anditskog nasljeđa. Južni Kinezi u tom pogledu nisu prošli jednako dobro; dugo su trpjeli posljedice asimilacije zelene rase, a kasnije su dodatno oslabljeni prodorom brojnih inferiornih naroda istisnutih iz Indije tijekom dravidsko-anditske invazije. I danas u Kini postoji jasna razlika između sjevernih i južnih rasa.
79:6.8 (885.5) 2. Društveni. Žuta rasa rano je naučila vrijednost međusobnog mira. Ta unutarnja miroljubivost pridonijela je porastu stanovništva i omogućila širenje njihove civilizacije među mnogim milijunima. Od 25.000. do 5.000. g. pr. Kr. najviša masovna civilizacija na Urantiji nalazila se u središnjoj i sjevernoj Kini. Žuti je čovjek prvi postigao rasnu solidarnost — prvi je dosegao kulturnu, društvenu i političku civilizaciju velikih razmjera.
79:6.9 (885.6) Oko 15.000. g. pr. Kr. Kinezi su bili vrlo ratoborni; nisu bili sputani pretjeranim poštovanjem prošlosti i, premda ih je bilo nešto manje od dvanaest milijuna, činili su zbijenu cjelinu koja je govorila jednim jezikom. U tom su razdoblju izgradili pravu naciju, mnogo ujedinjeniju i homogeniju od političkih unija kasnijih povijesnih vremena.
79:6.10 (885.7) 3. Duhovni. Tijekom razdoblja anditskih migracija Kinezi su bili među duhovnijim narodima na Zemlji. Dugotrajna odanost štovanju Jedne Istine koju je proglasio Singlangton držala ih je ispred većine drugih rasa. Poticaj progresivne i napredne religije često je presudan čimbenik u kulturnom razvoju; dok je Indija stagnirala, Kina je napredovala pod oživljujućim utjecajem religije u kojoj je istina bila uzdignuta kao vrhovno Božanstvo.
79:6.11 (885.8) To štovanje istine poticalo je istraživanje i neustrašivo proučavanje zakona prirode i potencijala čovječanstva. Kinezi su još prije šest tisuća godina bili gorljivi učenjaci i ustrajni u svojoj potrazi za istinom.
79:6.12 (885.9) 4. Geografski. Kinu na zapadu štite planine, a na istoku Tihi ocean. Samo je na sjeveru put otvoren napadima, i od vremena crvenog čovjeka pa sve do dolaska kasnijih potomaka Andita, sjever nisu naseljavale agresivne rase.
79:6.13 (886.1) Da nije bilo tih planinskih prepreka i kasnijeg opadanja duhovne kulture, žuta bi rasa nesumnjivo privukla veći dio anditskih migracija iz Turkestana i gotovo sigurno brzo zavladala svjetskom civilizacijom.
7. ULAZAK ANDITA U KINU
79:7.1 (886.2) Oko petnaest tisuća godina pr. Kr. Anditi su u znatnom broju prolazili kroz prijevoj Ti Tao i širili se gornjom dolinom Žute rijeke među kineskim naseljima u Kansuu. Ubrzo su prodrli prema istoku, do Honana, gdje su se nalazila najnaprednija naselja. Ovaj prodor sa zapada bio je otprilike napola andonitski, a napola anditski.
79:7.2 (886.3) Sjeverna kulturna središta uz Žutu rijeku oduvijek su bila naprednija od južnih naselja uz Jangce. U roku od nekoliko tisuća godina nakon dolaska čak i malog broja tih naprednijih smrtnika, naselja uz Žutu rijeku nadmašila su sela uz Jangce i postigla nadmoć nad svojim južnim susjedima koja se održala sve do danas.
79:7.3 (886.4) Nije bilo riječ o tome da je Andita bilo mnogo niti da je njihova kultura bila toliko nadmoćna, nego je miješanje s njima stvorilo svestraniju populaciju. Sjeverni Kinezi primili su upravo toliko anditskog nasljeđa da blago potakne njihove prirodno sposobne umove, ali ne i toliko da ih potakne na nemirnu, istraživačku radoznalost tako karakterističnu za sjeverne bijele rase. Ovaj ograničeniji utjecaj anditskog nasljeđa manje je narušio urođenu stabilnost sangičkog tipa.
79:7.4 (886.5) Kasniji valovi Andita donijeli su sa sobom određena kulturna dostignuća Mezopotamije; to osobito vrijedi za posljednje valove migracija sa zapada. Oni su uvelike unaprijedili gospodarske i obrazovne prakse sjevernih Kineza; i premda je njihov utjecaj na religijsku kulturu žute rase bio kratkotrajan, njihovi su kasniji potomci pridonijeli kasnijem duhovnom buđenju. No anditske predaje o ljepoti Edena i Dalamatije ipak su utjecale na kineske tradicije; rane kineske legende smještaju “zemlju bogova” na zapad.
79:7.5 (886.6) Kineski narod nije počeo graditi gradove ni razvijati proizvodnju sve do nakon 10.000. g. pr. Kr., nakon klimatskih promjena u Turkestanu i dolaska kasnijih anditskih doseljenika. Ovaj priljev novog nasljeđa nije toliko pridonio civilizaciji žutog čovjeka koliko je potaknuo daljnji i ubrzani razvoj latentnih sklonosti superiornih kineskih skupina. Od Honana do Šensija potencijali napredne civilizacije počeli su donositi plodove. Obrada metala i sve proizvodne vještine potječu iz tog razdoblja.
79:7.6 (886.7) Sličnosti između određenih ranih kineskih i mezopotamskih metoda računanja vremena, astronomije i državne uprave proizašle su iz trgovačkih veza između ova dva udaljena središta. Kineski su trgovci putovali kopnenim putovima preko Turkestana do Mezopotamije još u vrijeme Sumerana. Ta razmjena nije bila jednostrana — dolina Eufrata uvelike je imala koristi, kao i narodi Gangeske ravnice. No klimatske promjene i nomadske invazije u trećem tisućljeću prije Krista znatno su smanjile obujam trgovine koja se odvijala karavanskim putovima središnje Azije.
8. KASNIJA KINESKA CIVILIZACIJA
79:8.1 (887.1) Dok je crvena rasa trpjela zbog prekomjernog ratovanja, može se reći da je razvoj državnosti među Kinezima bio usporen zbog gotovo potpunog osvajanja Azije. Imali su snažan potencijal rasne solidarnosti, ali se on nije u potpunosti razvio jer tu nije bilo stalnog poticaja koji proizlazi iz trajne opasnosti od vanjskih napada.
79:8.2 (887.2) Nakon dovršetka osvajanja istočne Azije drevna se vojna država postupno raspala — prošli su ratovi pali u zaborav. Od epske borbe s crvenom rasom ostala je tek maglovita predaja o drevnom sukobu s narodima strijelaca. Kinezi su se rano okrenuli poljoprivredi, što je dodatno pridonijelo njihovim miroljubivim sklonostima, dok je odnos broja stanovnika prema raspoloživom zemljištu bio takav da je još više poticao rastuću miroljubivost.
79:8.3 (887.3) Svijest o prošlim postignućima (danas donekle umanjena), konzervativnost pretežno poljoprivrednog naroda i razvijen obiteljski život doveli su do pojave štovanja predaka, koje je naposljetku poprimilo oblike gotovo religioznog obožavanja ljudi iz prošlosti. Vrlo sličan stav prevladavao je među bijelim rasama u Europi oko pet stotina godina nakon raspada grčko-rimske civilizacije.
79:8.4 (887.4) Vjerovanje u “Jednu Istinu”, kako ju je naučavao Singlangton, nikada nije potpuno nestalo; no kako je vrijeme prolazilo, potraga za novom i višom istinom bivala je potisnuta sve snažnijom sklonošću da se štuje ono što je već uspostavljeno. Tako se postupno genij žute rase udaljio od traganja za nepoznatim i okrenuo očuvanju poznatog. Upravo je to razlog stagnacije nekoć najbrže napredujuće civilizacije na svijetu.
79:8.5 (887.5) Između 4000. i 500. g. pr. Kr. došlo je do ponovnog političkog ujedinjenja žute rase, premda je tomu već prethodilo određeno kulturno jedinstvo između središta uz Jangce i Žutu rijeku. To ponovno ujedinjenje kasnijih plemenskih skupina nije proteklo bez sukoba, ali rat nikada nije bio visoko vrednovan; štovanje predaka, sve veća raznolikost narječja i tisućljeća mirnodobnog života učinili su ovaj narod izrazito miroljubivim.
79:8.6 (887.6) Unatoč tome što nije ostvarila svoj izvorni potencijal u razvoju napredne državnosti, žuta je rasa postupno napredovala u umjetnostima civilizacije, osobito u poljoprivredi i vrtlarstvu. Zajednička suradnja bila je nužna za rješavanje hidrauličkih problema s kojima su se suočavali ratari u Šensiju i Honanu. Takve poteškoće s navodnjavanjem i očuvanjem tla uvelike su pridonijele razvoju međuovisnosti i daljnjem učvršćivanju mira među poljoprivrednim skupinama.
79:8.7 (887.7) Nedugo nakon toga razvoj pisma, zajedno s osnivanjem škola, pridonio je širenju znanja u do tada neviđenim razmjerima. Međutim, složena priroda ideografskog pisma brojčano je ograničavala obrazovane slojeve, unatoč ranoj pojavi tiskarstva. Povrh svega, proces društvene standardizacije i religijsko-filozofskog dogmatiziranja nastavio se ubrzano. Religijski razvoj štovanja predaka dodatno se zakomplicirao bujicom praznovjerja povezanih sa štovanjem prirode, ali su se ostaci istinskog poimanja Boga ipak očuvali u carskom štovanju Šang-tija.
79:8.8 (888.1) Velika slabost štovanja predaka jest to što potiče filozofiju okrenutu prošlosti. Koliko god bilo mudro crpiti pouke iz prošlosti, pogrešno je smatrati prošlost jedinim izvorom istine. Istina je relativna i stalno raste; ona uvijek živi u sadašnjosti, pronalazeći novi izraz u svakoj generaciji ljudi, pa čak i u svakom pojedinom ljudskom životu.
79:8.9 (888.2) Velika snaga štovanja predaka leži u vrijednosti koju takav stav pridaje obitelji. Zapanjujuća stabilnost i postojanost kineske kulture posljedica su središnjeg položaja obitelji, jer civilizacija izravno ovisi o učinkovitom funkcioniranju obitelji; a u Kini je obitelj dosegnula društveni značaj, pa čak i religijsku važnost, kakvu je malo koji drugi narod dosegnuo.
79:8.10 (888.3) Odanost djece roditeljima i obiteljska lojalnost, koje proizlaze iz rastućeg kulta štovanja predaka, osigurale su izgradnju snažnih obiteljskih odnosa i trajnih obiteljskih skupina, što je omogućilo sljedeće čimbenike u očuvanju civilizacije:
79:8.11 (888.4) 1. Očuvanje imovine i bogatstva.
79:8.12 (888.5) 2. Udruživanje iskustva više od jedne generacije.
79:8.13 (888.6) 3. Učinkovito obrazovanje djece u umjetnostima i znanostima prošlosti.
79:8.14 (888.7) 4. Razvoj snažnog osjećaja dužnosti, jačanje moralnosti i produbljivanje etičke osjetljivosti.
79:8.15 (888.8) Formativno razdoblje kineske civilizacije, koje započinje dolaskom Andita, proteže se sve do velikog etičkog, moralnog i polureligijskog buđenja šestog stoljeća prije Krista. Kineska tradicija čuva nejasne zapise o evolucijskoj prošlosti: prijelaz s matrijarhalne na patrijarhalnu obitelj, uspostavu poljoprivrede, razvoj arhitekture i početke industrije; sve je to prikazano u slijedu. Ovaj prikaz, točnije nego ijedan sličan, donosi sliku veličanstvenog uspona jednog superiornog naroda s razina barbarstva. Tijekom tog razdoblja prešli su iz primitivnog poljoprivrednog društva u viši oblik društvene organizacije koji je obuhvaćao gradove, proizvodnju, obradu metala, trgovinsku razmjenu, upravu, pismo, matematiku, umjetnost, znanost i tiskarstvo.
79:8.16 (888.9) I tako je drevna civilizacija žute rase opstala kroz stoljeća. Prošlo je gotovo četrdeset tisuća godina otkako su ostvareni prvi značajniji napreci u kineskoj kulturi, i premda je bilo mnogih nazadovanja, civilizacija Hanovih sinova najviše se od svih približava neprekinutom prikazu stalnog napretka sve do vremena dvadesetog stoljeća. Mehanička i religijska dostignuća bijelih rasa bila su na visokoj razini, ali nikada nisu nadmašila Kineze u obiteljskoj odanosti, grupnoj etici ili osobnom moralu.
79:8.17 (888.10) Ova drevna kultura uvelike je pridonijela ljudskoj sreći; milijuni ljudi živjeli su i umrli, blagoslovljeni njezinim dostignućima. Stoljećima je ova velika civilizacija počivala na lovorikama prošlosti, ali se i sada ponovno budi kako bi iznova sagledala uzvišene ciljeve smrtnog postojanja i još jednom nastavila neumornu borbu za beskonačni napredak.
79:8.18 (888.11) [Predstavio arkanđeo iz Nebadona.]