Knjiga Urantije - POGLAVLJE 70 : EVOLUCIJA LJUDSKE VLADE

DOWNLOADS ➔   DOWNLOAD  PDF   PDF w/English 

Knjiga Urantije    

DIO III. Povijest Urantije

   POGLAVLJE 70 : EVOLUCIJA LJUDSKE VLADE


   POGLAVLJE 70 : EVOLUCIJA LJUDSKE VLADE

70:0.1 (783.1) TEK ŠTO je čovjek djelomično riješio problem stjecanja sredstava za život, našao se suočen sa zadaćom reguliranja ljudskih odnosa. Razvoj industrije zahtijevao je zakon, red i društvenu prilagodbu; privatno vlasništvo zahtijevalo je vladu.
70:0.2 (783.2) Na evolucijskom svijetu antagonizmi su prirodni; mir je osiguran samo nekom vrstom sustava društvene regulative. Društvena regulativa neodvojiva je od društvene organizacije; udruživanje podrazumijeva neku kontrolnu vlast. Vlada prisiljava na usklađivanje antagonizama plemena, klanova, obitelji i pojedinaca.
70:0.3 (783.3) Do razvoja vlade dolazi nesvjesnim procesom; ona se razvija metodom pokušaja i pogreške. Ona ima vrijednost koja osigurava opstanak; iz tog razloga postaje tradicijom. Anarhija je povećavala bijedu; stoga se polako javila ili se još uvijek javlja vlada, odnosno određena mjera zakona i reda. Prisilni zahtjevi borbe za opstanak doslovno su tjerali ljudsku rasu putem napretka prema civilizaciji.

  1. GENEZA RATA

70:1.1 (783.4) Rat je prirodno stanje i baština evoluirajućeg čovjeka; mir je društveno mjerilo napretka civilizacije. Prije djelomičnog podruštvljenja napredujućih rasa čovjek je bio izrazito individualističan, krajnje sumnjičav i nevjerojatno svadljiv. Nasilje je zakon prirode, neprijateljstvo automatska reakcija djece prirode, dok rat nije ništa drugo nego kolektivni izraz tih istih aktivnosti. I gdje god i kad god tkivo civilizacije postane napregnuto pod teretom komplikacija društvenog napretka, uvijek dolazi do neposrednog i pogubnog povratka tim ranim metodama nasilnog rješavanja napetosti u ljudskim odnosima.
70:1.2 (783.5) Rat je animalistička reakcija na nesporazume i razdraženosti; mir prati civilizirano rješavanje svih takvih problema i poteškoća. Sangičke rase, zajedno s kasnije degeneriranim Adamitima i Noditima, svi su bili ratoborni. Andoniti su rano bili poučeni zlatnom pravilu, a čak i danas njihovi eskimski potomci uvelike žive prema tom kodeksu; običaj je među njima snažan i prilično su slobodni od nasilnih antagonizama.
70:1.3 (783.6) Andon je svoju djecu učio da sporove rješavaju tako što bi svaki udarao štapom po stablu, dok bi istovremeno proklinjao drvo; pobjednik je bio onaj čiji bi se štap prvi slomio. Kasniji Andoniti običavali su rješavati sporove održavanjem javnih nadmetanja u kojima su se protivnici međusobno ismijavali i rugali jedan drugome, dok bi publika pljeskom odlučivala o pobjedniku.
70:1.4 (783.7) Ali pojava rata nije bila moguća sve dok se društvo nije dovoljno razvilo da stvarno iskusi razdoblja mira i odobri ratničke običaje. Sam pojam rata podrazumijeva određeni stupanj organizacije.
70:1.5 (784.1) S pojavom društvenih grupacija pojedinačni nadražaji počeli su se podređivati osjećajima skupine, a to je promicalo unutarplemenski mir na štetu međuplemenskog mira. Ljudi su mir najprije uživali unutar vlastite skupine ili plemena, koje je uvijek pokazivalo odbojnost i mržnju prema onima koji mu nisu pripadali — strancima. Rani čovjek smatrao je vrlinom proliti krv stranca.
70:1.6 (784.2) Ali ni ovo u početku nije djelovalo. Kada bi rani poglavice pokušali izgladiti nesporazume, često su nalazili potrebnim da barem jednom godišnje dopuste plemenske borbe kamenjem. Klan bi se podijelio u dvije skupine i proveo cijeli dan u međusobnoj borbi. A sve to ni iz kojeg drugog razloga nego radi zabave; oni su uistinu uživali u tome.
70:1.7 (784.3) Ratovanje je i dalje prisutno zato što je čovjek evoluirao iz životinje, a sve su životinje ratoborne. Među ranim uzrocima rata bili su:
70:1.8 (784.4) 1. Glad, koja je vodila prepadima radi krađe hrane. Oskudica zemlje oduvijek je izazivala ratove, a tijekom tih sukoba rana miroljubiva plemena bila su praktično istrijebljena.
70:1.9 (784.5) 2. Nestašica žena — pokušaj ublažavanja nedostatka domaće radne snage. Krađa žena oduvijek je izazivala ratove.
70:1.10 (784.6) 3. Taština — želja za pokazivanjem plemenske moći. Nadmoćne skupine ratovale su kako bi inferiornijim narodima nametnule svoj način života.
70:1.11 (784.7) 4. Robovi — potreba za novom radnom snagom.
70:1.12 (784.8) 5. Osveta je bila motiv za rat kada bi jedno pleme vjerovalo da je drugo pleme prouzročilo smrt jednog od njegovih pripadnika. Tugovanje bi trajalo sve dok glava ne bi bila donesena kući. Rat iz osvete smatrao se opravdanim sve do razmjerno modernih vremena.
70:1.13 (784.9) 6. Rekreacija — mladi ljudi tih ranih vremena promatrali su rat kao oblik razonode. Ako se nije mogao pronaći dovoljno dobar povod za rat, kada bi mir postao nepodnošljiv, susjedna plemena običavala su se upuštati u poluprijateljske sukobe i sudjelovati u prepadima kao obliku zabave, uživajući u prividnim bitkama.
70:1.14 (784.10) 7. Religija — želja neke skupine da pridobije nove obraćenike za svoj kult. Sve primitivne religije odobravale su rat. Tek se u novije vrijeme religija počela protiviti ratu. Rana svećenstva su, nažalost, obično bila povezana s vojnom moći. Jedan od velikih mirovnih pokreta novijeg doba jest pokušaj razdvajanja crkve i države.
70:1.15 (784.11) Ta drevna plemena uvijek su ratovala po nalogu svojih bogova, na zapovijed svojih poglavica ili vračeva. Hebreji su vjerovali u takvog „Boga bitaka”; a izvještaj o njihovom pohodu protiv Midjanaca tipičan je prikaz strašne okrutnosti drevnih plemenskih ratova; ovaj napad, sa svojim pokoljem svih muškaraca i kasnijim ubijanjem sve muške djece i svih žena koje nisu bile djevice, bio bi dostojan društvenih običaja plemenskog poglavice od prije dvjesto tisuća godina. I sve je to bilo izvršeno u „ime Gospoda Boga Izraelova.”
70:1.16 (784.12) Ovo je priča o evoluciji društva — prirodnom raspletu rasnih problema — u kojoj čovjek oblikuje vlastitu sudbinu na zemlji. Takva zlodjela nisu nastala na poticaj Božanstva, bez obzira na čovjekovu sklonost da odgovornost za takva djela pripisuje svojim bogovima.
70:1.17 (784.13) Čovječanstvu je trebalo dugo vremena da razvije vojnu milost. Čak i kada je žena Debora vladala Hebrejima, ista masovna okrutnost i dalje je opstajala. Njezin je vojskovođa nakon pobjede nad poganima učinio da „sav narod padne pod mačem; nije ostao ni jedan.”
70:1.18 (785.1) Rane rase vrlo su rano počele koristiti otrovano oružje. Prakticirali su svakovrsne oblike sakaćenja. Šaul nije oklijevao tražiti sto obreznih kožica Filistejaca kao miraz koji je David morao platiti za njegovu kćer Mikalu.
70:1.19 (785.2) Rani ratovi vodili su se između cijelih plemena, ali u kasnijim vremenima, kada bi dvije osobe iz različitih plemena došle u spor, umjesto da cijela plemena krenu u rat, dvojica protivnika stupala bi u dvoboj. Također se razvio običaj da dvije vojske na bojištu ishod rata prepuste dvoboju između svojih predstavnika, kao u slučaju Davida i Golijata.
70:1.20 (785.3) Prvi korak u oplemenjivanju rata bilo je uzimanje zarobljenika. Žene su zatim bile izuzete iz neprijateljstava, nakon čega je uslijedilo priznavanje onih koji nisu sudjelovali u borbi. Vojne kaste i stajaće vojske ubrzo su se razvile kako bi društvo održalo korak sa sve većom složenošću ratovanja. Takvim je ratnicima rano bilo zabranjeno družiti se sa ženama, a žene su odavno prestale sudjelovati u borbama, premda su uvijek hranile i njegovale vojnike te ih poticale na bitku.
70:1.21 (785.4) Praksa objavljivanja rata predstavljala je veliki napredak. Takve objave namjere ratovanja označavale su pojavu osjećaja pravičnosti, a nakon toga je uslijedio postupan razvoj pravila „civiliziranog” ratovanja. Vrlo rano postao je običaj ne ratovati u blizini religijskih mjesta, a kasnije ni određenim svetim danima. Potom je uslijedilo opće priznavanje prava utočišta; politički bjegunci dobivali su zaštitu.
70:1.22 (785.5) Tako je ratovanje postupno evoluiralo od primitivnog lova na ljude do nešto uređenijeg sustava kasnijih „civiliziranih” naroda. Ali tek polako društveni stav prijateljstva zauzima mjesto neprijateljstva.

  2. DRUŠTVENA VRIJEDNOST RATA

70:2.1 (785.6) U prošlim vremenima žestoki ratovi pokretali su društvene promjene i olakšavali usvajanje novih ideja do čijeg usvajanja prirodnim putem ne bi došlo ni tijekom deset tisuća godina. Strašna cijena plaćena za te ratne napretke bila je ta što je društvo privremeno bilo bačeno natrag u divljaštvo; civilizirani razum morao je abdicirati. Rat je snažan lijek, vrlo skup i opasan; premda ponekad liječi određene društvene poremećaje, u drugim slučajevima ubija pacijenta, uništavajući samo društvo.
70:2.2 (785.7) Stalna potreba za nacionalnom obranom stvara mnoga nova i napredna društvena prilagođavanja. Današnje društvo koristi se dugim nizom korisnih inovacija koje su isprva bile isključivo vojne prirode, a čak duguje ratu i ples, čiji su rani oblici bili vojničke vježbe.
70:2.3 (785.8) Rat je imao društvenu vrijednost za prošle civilizacije jer je:
70:2.4 (785.9) 1. Nametao disciplinu i prisiljavao na suradnju.
70:2.5 (785.10) 2. Davao prednost izdržljivosti i hrabrosti.
70:2.6 (785.11) 3. Poticao i učvršćivao nacionalizam.
70:2.7 (785.12) 4. Uništavao slabe i neprikladne narode.
70:2.8 (785.13) 5. Uništavao primitivnu iluziju o jednakosti svih ljudi i selektivno raslojavao društvo.
70:2.9 (785.14) Rat je imao određenu evolucijsku i selektivnu vrijednost, ali kako civilizacija polako napreduje, čovjek se mora odreći rata onako kako se odrekao porobljavanja. Stari ratovi promovirali su putovanja i kulturnu razmjenu; tim ciljevima danas bolje služe suvremene metode prijevoza i komunikacije. Stari ratovi jačali su nacije, ali moderni sukobi razaraju civiliziranu kulturu. Drevna ratovanja rezultirala su istrebljenjem slabijih naroda; krajnji rezultat modernih sukoba jest selektivno uništenje najboljih ljudskih loza. Rani ratovi unapređivali su organizaciju i učinkovitost, ali to danas bolje ostvaruje moderna industrija. U prošlim vremenima ratovi su bili društvena previranja koja su gurala civilizaciju naprijed; danas se isti rezultat bolje postiže ambicijom i izumiteljstvom. Drevna ratovanja podupirala su koncept Boga ratovanja, ali modernom čovjeku rečeno je da je Bog ljubav. Rat je u prošlosti služio mnogim vrijednim svrhama; bio je neophodna skela u izgradnji civilizacije, ali ubrzano postaje kulturno bankrotiran — nesposoban proizvesti društvenu korist koja bi bila i približno razmjerna strašnim gubicima koji za njim slijede.
70:2.10 (786.1) Liječnici su nekoć vjerovali da je puštanje krvi lijek za mnoge bolesti, ali su od tada otkrili bolje metode liječenja većine tih poremećaja. Tako i međunarodno puštanje krvi kroz rat mora ustupiti mjesto otkrivanju boljih metoda za liječenje nacionalnih bolesti.
70:2.11 (786.2) Narodi Urantije već su stupili u golemi sukob između nacionalističkog militarizma i industrijalizma, a u mnogim je pogledima ovaj sukob analogan vjekovnoj borbi između stočara-lovca i zemljoradnika. Ali ako industrijalizam želi nadvladati militarizam, mora izbjeći opasnosti koje ga okružuju. Opasnosti rastuće industrije na Urantiji su:
70:2.12 (786.3) 1. Snažan pomak prema materijalizmu i duhovnom sljepilu.
70:2.13 (786.4) 2. Obožavanje kombinacije bogatstva i moći, izobličenje vrijednosti.
70:2.14 (786.5) 3. Poročna potreba za luksuzom, kulturna nezrelost.
70:2.15 (786.6) 4. Sve veća opasnost od lijenosti, ravnodušnost prema služenju bližnjima.
70:2.16 (786.7) 5. Porast nepoželjne rasne slabosti, biološko propadanje.
70:2.17 (786.8) 6. Prijetnja normiranog robovanja industriji, stagnacija ličnosti. Rad oplemenjuje, dok crnčenje umrtvljuje.
70:2.18 (786.9) Militarizam je autokratski i okrutan — divljački. On promiče društvenu organizaciju među osvajačima, ali razara pobijeđene. Industrijalizam je civiliziraniji i treba biti vođen tako da promiče inicijativu i potiče individualizam. Društvo treba na svaki mogući način poticati originalnost.
70:2.19 (786.10) Ne činite pogrešku veličajući rat; radije razlučite ono što je rat učinio za društvo kako biste mogli jasnije sagledati što njegove zamjene moraju pružiti za nastavak napretka civilizacije. A ako se ne osiguraju odgovarajuće zamjene, onda budite sigurni da će rat još dugo trajati.
70:2.20 (786.11) Čovjek nikada neće prihvatiti mir kao normalan način života sve dok se iznova i temeljito ne uvjeri da je mir najbolji za njegovu materijalnu dobrobit, i dok društvo mudro ne osigura miroljubive oduške za zadovoljenje urođene potrebe za povremenim oslobađanjem kolektivnih nagona koji služe rasterećenju stalno nagomilavanih emocija i energija povezanih s instinktom samoodržanja ljudskog roda.
70:2.21 (786.12) Ali čak i usput rečeno, rat zavrjeđuje poštovanje kao škola iskustva koja je prisilila rasu arogantnih individualaca da se podvrgnu visoko koncentriranoj vlasti — vrhovnom izvršnom vođi. Starinski ratovi doista su birali urođene velikane za vodstvo, ali suvremeni rat to više ne čini. Suvremeno društvo sada mora tražiti vođe u osvajanjima mira: industriji, znanosti i društvenim postignućima.

  3. RANA LJUDSKA UDRUŽENJA

70:3.1 (787.1) U najprimitivnijem društvu horda je bila sve; čak su i djeca bila njezino zajedničko vlasništvo. Evoluirajuća obitelj zamijenila je hordu u podizanju djece, dok su nastajući klanovi i plemena zauzeli njezino mjesto kao društvena jedinica.
70:3.2 (787.2) Spolna glad i majčinska ljubav uspostavljaju obitelj. Ali prava vladavina ne pojavljuje se sve dok se ne počnu oblikovati nadobiteljske skupine. U predobiteljskim danima horde vodstvo su pružali neformalno izabrani pojedinci. Afrički Bušmani nikada nisu napredovali dalje od tog primitivnog stupnja; oni nemaju poglavice unutar horde.
70:3.3 (787.3) Obitelji su se ujedinjavale krvnim vezama u klanove, skupine srodnika; a oni su se potom razvili u plemena, teritorijalne zajednice. Ratovanje i vanjski pritisci nametnuli su plemensku organizaciju rodovskim klanovima, ali trgovina i razmjena održavale su te rane i primitivne skupine na okupu s nekim stupnjem unutarnjeg mira.
70:3.4 (787.4) Mir na Urantiji može biti daleko bolje promaknut međunarodnim trgovinskim organizacijama nego bilo kakvom sentimentalnom sofistikom vizionarskih planova za mir. Trgovinski odnosi zahtijevaju razvoj jezika i unaprijeđene metode komuniciranja, kao i bolje metode prijevoza.
70:3.5 (787.5) Nedostatak zajedničkog jezika uvijek ometa djelovanje miroljubivih skupina, ali novac je postao univerzalni jezik moderne trgovine. Industrijsko tržište u velikoj mjeri drži na okupu suvremeno društvo. Profitni motiv moćan je civilizator kada je oplemenjen željom za služenjem bližnjima.
70:3.6 (787.6) U ranim vremenima svako je pleme bilo okruženo koncentričnim krugovima sve većeg straha i sumnjičavosti; stoga je nekoć bio običaj ubijati sve strance, a kasnije ih porobljavati. Stara ideja prijateljstva značila je usvajanje u klan; a vjerovalo se da članstvo u klanu opstaje i nakon smrti — jedan od najranijih koncepata vječnog života.
70:3.7 (787.7) Ceremonija usvajanja sastojala se u međusobnom ispijanju krvi. U nekim skupinama slina se razmjenjivala umjesto ispijanja krvi, što je predstavljalo drevno porijeklo običaja društvenog ljubljenja. A sve ceremonije sklapanja društvenih veza, bilo bračne ili posvojiteljske, uvijek su završavale gozbom.
70:3.8 (787.8) U kasnijim vremenima koristila se krv razrijeđena crvenim vinom, a na kraju se pilo samo vino kako bi se potvrdila ceremonija usvajanja, što je bilo označeno dodirom vinskih čaša i dovršeno ispijanjem pića. Hebreji su koristili izmijenjeni oblik ove ceremonije usvajanja. Njihovi arapski preci koristili su prisegu polaganu dok je ruka kandidata počivala na spolnom organu plemenskog pripadnika. Hebreji su prema usvojenim strancima postupali ljubazno i bratski. „Stranac koji prebiva među vama neka vam bude kao onaj rođen među vama, i ljubite ga kao samoga sebe.”
70:3.9 (787.9) „Gostinsko prijateljstvo” bilo je odnos privremenog gostoprimstva. Kada bi se gosti spremali na odlazak, bio je običaj razbiti posudu na dva dijela i jednu krhotinu dati gostu kao prikladan znak preporuke za buduće posjetitelje. Bilo je uobičajeno da gosti svoj boravak „plate” pričanjem priča o svojim putovanjima i pustolovinama. Pripovjedači drevnih vremena postali su toliko popularni da su njihovi nastupi naposljetku bili zabranjeni tijekom lovnih i žetvenih sezona.
70:3.10 (788.1) Prvi mirovni sporazumi bili su „krvne veze.” Mirovni izaslanici dvaju zaraćenih plemena sastali bi se, iskazali međusobno poštovanje, a zatim bi jedan drugome probadali kožu dok ne poteče krv; nakon toga bi međusobno sisali krv i proglasili mir.
70:3.11 (788.2) Najranije mirovne misije sastojale su se od izaslanstava muškaraca koji su dovodili svoje odabrane djevojke radi spolnog zadovoljenja svojih nekadašnjih neprijatelja, pri čemu je spolni nagon korišten za suzbijanje ratničkog nagona. Tako počašćeno pleme uzvratilo bi posjet vlastitom ponudom djevojaka; nakon toga mir bi bio čvrsto uspostavljen. I ubrzo su bili odobreni međusobni brakovi između obitelji poglavica.

  4. KLANOVI I PLEMENA

70:4.1 (788.3) Prva miroljubiva skupina bila je obitelj, zatim klan, pleme, a kasnije i narod, koji je na kraju postao suvremena teritorijalna država. Vrlo je ohrabrujuća činjenica da su današnje miroljubive skupine odavno prerasle krvne veze i obuhvatile čitave narode, unatoč tome što narodi Urantije još uvijek troše golema sredstva na pripreme za rat.
70:4.2 (788.4) Klanovi su bili skupine povezane krvnim vezama unutar plemena, a svoje su postojanje dugovali određenim zajedničkim interesima, kao što su:
70:4.3 (788.5) 1. Zajedničko porijeklo od istog pretka.
70:4.4 (788.6) 2. Privrženost zajedničkom vjerskom totemu.
70:4.5 (788.7) 3. Govorenje istim narječjem.
70:4.6 (788.8) 4. Dijeljenje zajedničkog prebivališta.
70:4.7 (788.9) 5. Strah od istih neprijatelja.
70:4.8 (788.10) 6. Ranije zajedničko vojno iskustvo.
70:4.9 (788.11) Klanovski poglavari uvijek su bili podređeni plemenskom poglavici, a rane plemenske vladavine bile su labave konfederacije klanova. Domorodački Australci nikada nisu razvili plemenski oblik vlasti.
70:4.10 (788.12) Mirovni poglavari klanova obično su vladali po majčinskoj liniji; plemenski ratni poglavari uspostavili su očinsku liniju. Dvorovi plemenskih poglavica i ranih kraljeva sastojali su se od klanovskih poglavara, koje je bio običaj nekoliko puta godišnje pozivati pred kralja. To mu je omogućavalo da ih nadzire i bolje osigura njihovu suradnju. Klanovi su služili vrijednoj svrsi u lokalnoj samoupravi, ali su uvelike usporavali razvoj velikih i snažnih nacija.

  5. POČECI VLADE

70:5.1 (788.7) Svaka ljudska ustanova imala je svoj početak, a građanska vlast proizvod je progresivne evolucije jednako kao i brak, industrija i religija. Iz ranih klanova i primitivnih plemena postupno se razvio niz oblika ljudske vlasti koji su dolazili i prolazili sve do oblika društvene i građanske regulacije koji obilježavaju drugu trećinu dvadesetog stoljeća.
70:5.2 (788.8) Postupnim nastankom obiteljskih jedinica postavljeni su temelji vlasti u organizaciji klanova, grupiranju krvno povezanih obitelji. Prvo stvarno upravno tijelo bilo je vijeće starješina. Ova regulativna skupina sastojala se od starih ljudi koji su se posebno istakli. Mudrost i iskustvo rano su bili cijenjeni čak i među barbarskim ljudima, pa je uslijedilo dugo razdoblje dominacije starješina. Ova vlast oligarhije postupno prerasta u ideju patrijarhata.
70:5.3 (789.1) Rano vijeće starješina sadržavalo je potencijal za sve upravne funkcije: izvršne, zakonodavne i sudske. Kada je vijeće tumačilo postojeće društvene običaje, djelovalo je kao sud; kada je uspostavljalo nove oblike društvene prakse, bilo je zakonodavno tijelo; a u onoj mjeri u kojoj su se takve odluke i uredbe provodile, bilo je izvršna vlast. Predsjedavajući vijeća bio je jedan od preteča kasnijeg plemenskog poglavice.
70:5.4 (788.10) Neka su plemena imala ženska vijeća, a mnoga su plemena povremeno imala žene vladarice. Određena plemena crvenog čovjeka očuvala su učenja Onamonalontona slijedeći jednoglasnu vladavinu „vijeća sedmorice.”
70:5.5 (788.11) Ljudima je bilo teško naučiti da ni mirom ni ratom ne mogu upravljati društva odana beskrajnom polemiziranju. Rijetko je bilo koristi od takvih „torokanja.” Ljudska rasa je rano naučila da vojska kojom zapovijeda skupina klanskih poglavara nema nikakve šanse protiv snažne vojske pod vodstvom jednog zapovjednika. Rat je oduvijek stvarao kraljeve.
70:5.6 (788.12) Isprva su ratni poglavari bili birani samo za vojnu službu i imali su običaj odreći se dijela svojih ovlasti tijekom razdoblja mira, kada su njihove dužnosti bile više društvene prirode. No postupno su počeli zadirati u mirnodopska razdoblja, nastojeći produžiti svoju vlast od rata do rata. Često su pazili da razdoblje mira između ratova ne traje predugo. Ti rani gospodari rata nisu bili skloni miru.
70:5.7 (788.13) U kasnijim vremenima neki su poglavari bili birani za službe koje nisu bile vojne, a odabirani su zbog neobičnog stasa ili iznimnih osobnih sposobnosti. Crveni ljudi često su imali dvije vrste poglavara — plemenske ili mirnodopske poglavare i nasljedne ratne poglavare. Mirnodopski vladari bili su također suci i učitelji.
70:5.8 (788.14) Nekim ranim zajednicama vladali su vračevi, koji su često djelovali kao poglavari. Jedan je čovjek mogao istodobno služiti kao svećenik, liječnik i vrhovni izvršni poglavar. Vrlo često su rana kraljevska obilježja izvorno bila simboli ili oznake svećeničke odore.
70:5.9 (788.15) I upravo je tim koracima postupno nastala izvršna grana vlasti. Klanovska i plemenska vijeća nastavila su djelovati u savjetodavnoj ulozi i kao preteče kasnije nastalih zakonodavnih i sudskih grana vlasti. U Africi danas svi ovi oblici primitivne vlasti stvarno postoje među različitim plemenima.

  6. MONARHIJSKA VLADAVINA

70:6.1 (789.8) Djelotvorna državna vlast pojavila se tek s pojavom upravitelja s punim izvršnim ovlastima. Čovjek je shvatio da učinkovita vladavina može postojati samo povjeravanjem ovlasti nekoj ličnosti, a ne nekoj ideji.
70:6.2 (789.9) Vladavina je izrasla iz ideje obiteljske vlasti ili bogatstva. Kada je patrijarhalni kraljić postao pravi kralj, ponekad su ga nazivali „ocem naroda.” Kasnije se smatralo da kraljevi potječu od heroja. A još kasnije vladavina je postala nasljedna zbog vjerovanja u božansko porijeklo kraljeva.
70:6.3 (789.10) Nasljednim kraljevstvom izbjegnuta je anarhija koja je do tada stvarala pustoš između smrti kralja i izbora njegova nasljednika. Obitelj je imala biološkog poglavara; klan je imao odabranog prirodnog vođu; pleme i kasnija država nisu imali prirodnog vođu, i to je bio dodatni razlog za uspostavljanje nasljedne linije kraljevskog poglavarstva. Ideja kraljevske obitelji i aristokracije također se temeljila na običajima „imenskog vlasništva” u klanovima.
70:6.4 (790.1) Nasljedna linija kraljeva na kraju se počela smatrati nadnaravnom, a vjerovalo se da je kraljevska krv povezana s krvlju materijaliziranog osoblja princa Kaligastije. Tako su kraljevi postali fetišne ličnosti kojih su se ljudi pretjerano bojali, a na kraljevskom dvoru koristio se poseban oblik govora. Čak se i u skorije vrijeme vjerovalo da dodir kraljeva liječi bolesti, a neki narodi Urantije još uvijek vjeruju da njihovi vladari imaju božansko porijeklo.
70:6.5 (790.2) Rani fetišni kralj često se držao u osami; smatralo se da je previše svet da bi ga ljudi vidjeli, osim tijekom svjetovnih i svetih blagdana. Obično bi bio izabran predstavnik koji bi ga oponašao, a iz toga je nastala pozicija državnog premijera. Prvi službenik državnog kabineta bio je dužnosnik zadužen za nadgledanje hrane; ubrzo su slijedili i drugi. Vladari su uskoro imenovali predstavnike zadužene za trgovinu i religiju; razvoj kabineta bio je izravan korak prema depersonalizaciji izvršne vlasti. Ovi pomoćnici ranih kraljeva postali su prihvaćeno plemstvo, a kraljeva supruga postupno se uzdigla do dostojanstva kraljice kako su žene počele uživati veće poštovanje.
70:6.6 (790.3) Beskrupulozni vladari stekli su veliku moć otkrićem otrova. Rana dvorska magija bila je dijabolična; kraljevi neprijatelji prvi bi umirali. No čak je i najdespotskiji tiranin bio podvrgnut određenim ograničenjima; barem ga je sputavao stalni strah od atentata. Vračevi, vještaci i svećenici uvijek su imali snažnu kontrolu nad kraljevima. Nakon toga su zemljoposjednici — aristokracija — obuzdavali njihov utjecaj. Uvijek iznova klanovi i plemena dizali bi se i rušili svoje despote i tiranine. Svrgnutim vladarima, nakon što bi bili osuđeni na smrt, često je bila dana mogućnost da počine samoubojstvo, što je dovelo do starog društvenog običaja oduzimanja vlastitog života u određenim okolnostima.

  7. PRIMITIVNI KLUBOVI I TAJNA DRUŠTVA

70:7.1 (790.4) Krvno srodstvo određivalo je prve društvene skupine; udruživanje je proširilo rodovski klan. Međuplemenski brakovi bili su sljedeći korak u širenju skupina, a složeno pleme koje je iz toga nastalo bilo je prvo pravo političko tijelo. Sljedeći napredak u društvenom razvoju bila je evolucija religijskih kultova i političkih klubova. Oni su se najprije pojavili kao tajna društva i izvorno su bili potpuno religijske prirode; kasnije su postali regulativni. U početku su to bili muški klubovi; kasnije su se pojavili i ženski klubovi. Uskoro su se podijelili u dvije klase: društveno-političke i religijsko-mistične.
70:7.2 (790.5) Postojalo je više razloga za tajnost tih društava, kao što su:
70:7.3 (790.6) 1. Strah od izazivanja ljutnje vladara zbog kršenja nekog tabua.
70:7.4 (790.7) 2. Prakticiranje manjinskih religioznih obreda.
70:7.5 (790.8) 3. Očuvanje vrijednih otajstava povezanih s duhom ili poslovnih tajni.
70:7.6 (790.9) 4. Uživanje u nekoj posebnoj amajliji ili magiji.
70:7.7 (790.10) Velika tajnovitost tih društava obavijala je sve njihove članove velom misterije koji im je davao moć nad ostatkom plemena. Tajnost je štoviše laskala taštini; vodila je stvaranju društvene aristokracije toga doba. Nakon inicijacije dječaci su odlazili u lov s muškarcima; prije inicijacije ubirali su povrće sa ženama. A najveće poniženje — sramota pred cijelim plemenom — bilo je pasti na ispitu zrelosti i ne steći pravo ulaska u muško prebivalište, nego ostati sa ženama i djecom te biti smatran ženskastim. Osim toga, neiniciranim mladićima nije bilo dopušteno oženiti se.
70:7.8 (791.1) Primitivni ljudi vrlo su rano svoju adolescentnu mladež učili spolnoj samokontroli. Vladao je običaj da se dječaci odvoje od roditelja od puberteta do braka, a njihovo obrazovanje i obuka odvijali su se u muškim tajnim društvima. Jedna od glavnih funkcija tih klubova bila je nadzor nad adolescentnim mladićima i sprječavanje rađanja izvanbračne djece.
70:7.9 (791.2) Komercijalna prostitucija započela je kada su ti muški klubovi počeli plaćati za korištenje žena iz drugih plemena. No ranije skupine uglavnom nisu pokazivale spolnu raspuštenost.
70:7.10 (791.3) Ceremonija inicijacije u pubertet obično je trajala pet godina. Često je uključivala obrede u kojima su članovi sami sebi nanosili rane i muke. Obrezivanje je prvi put prakticirano kao obred inicijacije u jedno od tih tajnih bratstava. Plemenske insignije urezivale su se u tijelo kao dio inicijacije u pubertet; tetoviranje je nastalo kao obilježje članstva. Takva mučenja, zajedno s mnogim odricanjima, imala su za cilj očvrsnuti te mladiće, suočiti ih sa stvarnošću života i njegovim neizbježnim teškoćama. Taj cilj kasnije se bolje ostvarivao atletskim igrama i fizičkim natjecanjima.
70:7.11 (791.4) Ali tajna društva doista su težila poboljšanju morala adolescenata; jedna od glavnih svrha ceremonija puberteta bila je usaditi dječaku spoznaju da se mora kloniti žena drugih muškaraca.
70:7.12 (791.5) Nakon tih godina stroge discipline i obuke, i neposredno prije braka, mladići su obično dobivali kratko razdoblje razonode i slobode, nakon čega bi se vraćali kako bi stupili u brak i prihvatili doživotnu podložnost plemenskim tabuima. I taj se drevni običaj nastavio sve do modernih vremena kao glupava ideja „sjetve divlje zobi.”
70:7.13 (791.6) Mnoga kasnija plemena dopuštala su formiranje ženskih tajnih klubova u svrhu pripreme adolescentica za ulogu supruge i majke. Nakon inicijacije djevojke su stjecale pravo na brak i bilo im je dopušteno prisustvovati „pokazivanju mladenki,” što je bio oblik izlaska u društvo toga vremena. Rano su se pojavile i ženske skupine koje su se obvezale da neće stupiti u brak.
70:7.14 (791.7) S vremenom su se pojavili klubovi koji nisu bili tajni kada su skupine neoženjenih muškaraca i neudanih žena osnovale svoje zasebne organizacije. Te udruge zapravo su bile prve škole. I dok su muški i ženski klubovi često progonili jedni druge, neka napredna plemena, nakon kontakta s učiteljima Dalamatije, eksperimentirala su sa zajedničkim obrazovanjem, imajući internate za oba spola.
70:7.15 (791.8) Tajna društva pridonijela su izgradnji društvenih kasta uglavnom zahvaljujući tajanstvenom karakteru svojih ceremonija inicijacije. Članovi tih društava prvi su nosili maske kako bi upozorili radoznale da se drže podalje od njihovih obreda žalosti — štovanja predaka. Kasnije se ovaj ritual razvio u pseudo-seanse tijekom kojih su se navodno pojavljivali duhovi. Drevna društva „novog rođenja” koristila su znakove i poseban tajni jezik; također su se uzdržavala od određene hrane i pića. Djelovala su kao noćna policija i na druge načine sudjelovala u širokom rasponu društvenih aktivnosti.
70:7.16 (792.1) Sve tajne udruge nametale su prisegu, tražile povjerljivost i učile svoje članove čuvanju tajni. Ovi redovi budili su strahopoštovanje i držali mase pod kontrolom; također su djelovali kao nadzorna društva, provodeći pravo linča. Oni su bili prvi špijuni kada su njihova plemena ratovala i prva tajna policija u vrijeme mira. Najbolje od svega, držali su beskrupulozne kraljeve u neizvjesnosti. Kako bi im se suprotstavili, kraljevi su formirali vlastitu tajnu policiju.
70:7.17 (792.2) Ta društva dovela su do stvaranja prvih političkih stranaka. Prva vladajuća stranka bila je „jaki” protiv „slabih.” U davna vremena promjena vlasti nastupala bi jedino nakon građanskog rata, što je bio jasan dokaz da su slabi postali jaki.
70:7.18 (792.3) Te klubove trgovci su koristili za naplatu dugova, a vladari za prikupljanje poreza. Oporezivanje je dugo bilo predmet borbe, a jedan od njegovih najranijih oblika bilo je prikupljanje desetka, odnosno desetine lovine ili plijena. Porezi su izvorno bili nametnuti radi uzdržavanja kraljevskog dvora, ali se pokazalo da ih je bilo lakše prikupiti pod izgovorom uzdržavanja hramske službe.
70:7.19 (792.4) Tako su te tajne udruge prerasle u prve dobrotvorne organizacije, a kasnije su evoluirale u rana vjerska društva — preteče crkava. Na kraju su neka od tih društava postala međuplemenska, prva međunarodna bratovstva.

  8. DRUŠTVENE KLASE

70:8.1 (792.5) Mentalne i fizičke nejednakosti ljudskih bića osiguravaju pojavu društvenih klasa. Jedini svjetovi bez društvenih slojeva jesu oni najprimitivniji i oni najnapredniji. Društvo u osvitu civilizacije još nije započelo razdvajanje društvenih razina, dok je svijet utemeljen u svjetlu i životu u velikoj mjeri izbrisao podjele među ljudima koje obilježavaju svaku međufazu evolucije.
70:8.2 (792.6) Kako je društvo prelazilo iz divljaštva u barbarstvo, njegove ljudske sastavnice težile su grupiranju u klase iz sljedećih općih razloga:
70:8.3 (792.7) 1. Prirodni — kontakt, srodstvo i brak; prve društvene razlike temeljile su se na spolu, dobi i krvnom srodstvu — srodstvu s poglavicom.
70:8.4 (792.8) 2. Osobni — priznanje sposobnosti, izdržljivosti, vještine i hrabrosti; uskoro je uslijedilo priznanje jezične vještine, znanja i opće inteligencije.
70:8.5 (792.9) 3. Slučajnost i splet okolnosti. Rat i iseljavanje doveli su do odvajanja ljudskih skupina. Osvajanja, odnosno odnos pobjednika prema poraženima, snažno su utjecala na evoluciju klasa, dok je ropstvo stvorilo prvu opću podjelu društva na slobodne ljude i robove.
70:8.6 (792.10) 4. Ekonomski — bogati i siromašni. Bogatstvo i posjedovanje robova predstavljali su osnovu za nastanak nove društvene klase.
70:8.7 (792.11) 5. Geografski — klase su nastajale kao posljedica urbanog ili ruralnog naseljavanja. Grad i selo su svaki na svoj način doprinijeli razlikovanju stočara i zemljoradnika od trgovca i industrijalca, uz razvoj njihovih različitih pogleda i reakcija.
70:8.8 (792.12) 6. Društveni — društvene klase postupno su se oblikovale prema općoj procjeni društvene vrijednosti različitih skupina. Među najranijim podjelama ove vrste bila su razgraničenja između svećenika-učitelja, vladara-ratnika, kapitalista-trgovaca, običnih radnika i robova. Rob nikada nije mogao postati kapitalist, premda je nadničar ponekad mogao prijeći u kapitalističke redove.
70:8.9 (793.1) 7. Profesionalni — kako su se zanimanja umnožavala, tako su težila stvaranju kasta i cehova. Radnici su se dijelili u tri skupine: profesionalne klase, koje su uključivale vračeve i iscjelitelje, zatim kvalificirane radnike, te nekvalificirane radnike.
70:8.10 (793.2) 8. Religijski — rani kultni klubovi stvorili su vlastite klase unutar klanova i plemena, a pobožnost i misticizam svećenika dugo su ih održavali kao zasebnu društvenu skupinu.
70:8.11 (793.3) 9. Rasni — prisutnost dvije ili više rasa unutar jednog naroda ili teritorijalne jedinice obično je dovodila do stvaranja kasta utemeljenih na boji kože. Izvorni kastinski sustav u Indiji temeljio se na boji kože, kao što je bio slučaj i u ranom Egiptu.
70:8.12 (793.4) 10. Starosni — mladost i zrelost. Među plemenima dječak je ostajao pod očevim nadzorom dok je otac bio živ, dok je djevojka ostajala pod brigom majke do udaje.
70:8.13 (793.5) Fleksibilne i promjenjive društvene klase neophodne su za civilizaciju u razvoju, ali kada klasa postane kasta, kada se društveni slojevi ukrute, povećanje društvene stabilnosti plaća se smanjenjem osobne inicijative. Društvena kasta rješava problem pronalaženja mjesta u gospodarskom životu, ali također ozbiljno ograničava individualni razvoj i gotovo onemogućuje društvenu suradnju.
70:8.14 (793.6) Društvene klase, nakon što se prirodno oblikuju, nastavljaju postojati sve dok čovjek postupno ne postigne njihovo evolucijsko uklanjanje inteligentnim upravljanjem biološkim, intelektualnim i duhovnim resursima civilizacije u razvoju, kao što su:
70:8.15 (793.7) 1. Biološko unapređenje rasnih loza — selektivno uklanjanje inferiornih ljudskih nasljeđa. Ovo će težiti uklanjanju mnogih smrtničkih nejednakosti.
70:8.16 (793.8) 2. Obrazovanje i razvoj povećanih umnih sposobnosti koje će proizaći iz takvog biološkog unapređenja.
70:8.17 (793.9) 3. Religijsko produbljivanje osjećaja srodstva i bratstva među ljudima.
70:8.18 (793.10) Ali ove mjere mogu donijeti svoje istinske plodove tek u dalekim tisućljećima budućnosti, premda će mnogo društvenog napretka neposredno proizaći iz inteligentnog, mudrog i strpljivog usmjeravanja tih čimbenika ubrzanog kulturnog razvoja. Religija je moćna poluga koja uzdiže civilizaciju iz kaosa, ali je nemoćna bez oslonca zdravog i normalnog uma koji sigurno počiva na zdravom i normalnom nasljeđu.

  9. LJUDSKA PRAVA

70:9.1 (793.11) Priroda čovjeku ne daje nikakva prava, već samo život i svijet u kojem može živjeti. Priroda čak ne daje ni pravo na život, što se može zaključiti ako zamislimo što bi se dogodilo kada bi se nenaoružan čovjek suočio licem u lice s gladnim tigrom u iskonskoj šumi. Glavni dar društva čovjeku jest sigurnost.
70:9.2 (793.12) Postupno je društvo počelo potvrđivati svoja prava, a danas ona uključuju:
70:9.3 (793.13) 1. Osiguranje opskrbe hranom.
70:9.4 (793.14) 2. Vojna obrana — sigurnost kroz pripravnost.
70:9.5 (793.15) 3. Održavanje unutarnjeg mira — sprječavanje osobnog nasilja i društvenog nereda.
70:9.6 (794.1) 4. Kontrola spolnog života — brak i obiteljska institucija.
70:9.7 (794.2) 5. Vlasništvo — pravo na posjedovanje.
70:9.8 (794.3) 6. Poticanje individualnog i grupnog natjecanja.
70:9.9 (794.4) 7. Omogućavanje obrazovanja i odgoja mladih.
70:9.10 (794.5) 8. Promicanje trgovine i gospodarstva — industrijski razvoj.
70:9.11 (794.6) 9. Poboljšanje radnih uvjeta i nagrađivanja rada.
70:9.12 (794.7) 10. Jamstvo slobode vjerske prakse kako bi sve ove druge društvene djelatnosti bile uzdignute time što postaju duhovno motivirane.
70:9.13 (794.8) Kada su prava toliko stara da se više ne može prizvati u sjećanje njihovo porijeklo, ona se često nazivaju prirodnim pravima. Ali ljudska prava zapravo nisu prirodna; ona su u cijelosti društvena. Relativna su i neprestano se mijenjaju te nisu ništa više od pravila igre — priznatih prilagodbi odnosa koji uređuju stalno promjenjive pojave ljudskog natjecanja.
70:9.14 (794.9) Ono što se u jednom dobu može smatrati pravom ne mora se tako smatrati u drugom. Opstanak velikog broja defektnih i degeneriranih pojedinaca nije posljedica nekog njihovog prirodnog prava da opterećuju civilizaciju dvadesetog stoljeća, već jednostavno toga što društvo ovog doba, njegovi običaji i konvencije, tako određuju.
70:9.15 (794.10) U europskom srednjem vijeku bilo je priznato malo ljudskih prava; tada je svaki čovjek pripadao nekome drugome, a prava su bila tek povlastice ili milosti koje su dodjeljivale država ili crkva. Pobuna protiv te pogreške bila je jednako pogrešna jer je dovela do vjerovanja da se svi ljudi rađaju jednaki.
70:9.16 (794.11) Slabi i inferiorni oduvijek su zahtijevali jednaka prava; uvijek su inzistirali da država prisili snažne i superiorne da ispune njihove potrebe i na druge načine nadoknade nedostatke koji su često bili prirodna posljedica njihove vlastite ravnodušnosti i lijenosti.
70:9.17 (794.12) Ali taj ideal jednakosti dijete je civilizacije; njega nema u prirodi. Čak i sama kultura uvjerljivo pokazuje urođenu nejednakost ljudi kroz njihovu vrlo nejednaku sposobnost za kulturu. Iznenadno i neevolucijsko ostvarenje navodne prirodne jednakosti brzo bi vratilo civiliziranog čovjeka grubim običajima primitivnih vremena. Društvo ne može svima ponuditi jednaka prava, ali može obećati da će različita prava svakoga pojedinca provoditi pravedno i nepristrano. Zadatak je i dužnost društva pružiti djetetu prirode poštenu i mirnu priliku za održanje samoga sebe, sudjelovanje u produženju vrste, dok istodobno uživa određenu mjeru osobnog zadovoljstva; dok zbroj svega toga čini ljudsku sreću.

  10. EVOLUCIJA PRAVDE

70:10.1 (794.13) Prirodna pravda je teorija koju je stvorio čovjek; ona nije stvarnost. U prirodi je pravda isključivo teorijska, potpuna fikcija. Priroda nudi samo jednu vrstu pravde — uzroci su neminovno praćeni posljedicama.
70:10.2 (794.14) Pravda, kako je čovjek shvaća, znači ostvarenje vlastitih prava i stoga je predmet progresivne evolucije. Pojam pravde može biti sastavni dio uma koji je obdaren duhom, ali se na svjetovima prostora ne pojavljuje u potpuno razvijenom obliku.
70:10.3 (794.15) Primitivan čovjek pripisivao je sve pojave nekoj osobi. U slučaju smrti divljak nije pitao što ga je ubilo, već tko. Slučajno ubojstvo stoga nije bilo priznato, a pri kažnjavanju zločina motiv nije bio uziman u obzir; presuda je donošena u skladu s nanesenom ozljedom.
70:10.4 (795.1) U najranijem primitivnom društvu javno mnijenje djelovalo je izravno; službenici zakona nisu bili potrebni. U primitivnom životu nije bilo privatnosti. Čovjekovi susjedi bili su odgovorni za njegovo ponašanje; stoga su imali pravo zadirati u njegove osobne poslove. Društvo je bilo uređeno prema teoriji da pripadnost skupini treba podrazumijevati interes i određeni stupanj nadzora nad ponašanjem svakog pojedinca.
70:10.5 (795.2) Vrlo rano se vjerovalo da duhovi provode pravdu putem vračeva i svećenika; to je ove redove učinilo prvim istražiteljima zločina i službenicima zakona. Njihove rane metode otkrivanja zločina sastojale su se od kušnji otrovom, vatrom i boli. Ove divljačke kušnje nisu bile ništa više od grubih metoda presuđivanja; one nisu nužno pravedno rješavale sporove. Primjerice, kada bi optuženi nakon uzimanja otrova povratio, smatrao se nevinim.
70:10.6 (795.3) Stari zavjet bilježi jednu od takvih kušnji, ispit bračne nevjere: Ako bi muškarac posumnjao da mu je žena nevjerna, odveo bi je svećeniku i iznio svoje sumnje, nakon čega bi svećenik pripremio napitak sastavljen od svete vode i prašine pometene s poda hrama. Nakon odgovarajućeg obreda, uključujući prijeteća prokletstva, optužena žena morala je popiti taj odvratni napitak. Ako bi bila kriva, „voda koja donosi prokletstvo ući će u nju i postati gorka; trbuh će joj oteći, bedra istrunuti, i žena će postati prokleta među svojim narodom.” Ako bi, kojim slučajem, neka žena mogla ispiti taj prljavi napitak bez pokazivanja znakova tjelesne bolesti, bila bi oslobođena optužbi svoga ljubomornog muža.
70:10.7 (795.4) Ove grozne metode otkrivanja zločina prakticirala su gotovo sva evoluirajuća plemena u nekoj fazi svog razvoja. Dvoboj je suvremeni ostatak suđenja kušnjom.
70:10.8 (795.5) Nije čudno što su Hebreji i druga polucivilizirana plemena prije tri tisuće godina prakticirala takve primitivne metode provođenja pravde, ali je veoma začuđujuće da su razboriti ljudi kasnijih vremena zadržali takav relikt barbarstva među stranicama svojih svetih spisa. Razumno razmišljanje trebalo bi jasno pokazati da nijedno božansko biće nikada nije smrtnom čovjeku dalo tako nepravedne upute glede otkrivanja i presuđivanja sumnje na bračnu nevjeru.
70:10.9 (795.6) Društvo je rano usvojilo osvetnički stav odmazde: oko za oko, život za život. Sva evoluirajuća plemena priznavala su to pravo krvne osvete. Osveta je postala cilj primitivnog života, ali religija je od tada uvelike izmijenila te rane plemenske običaje. Učitelji objavljene religije uvijek su proglašavali: „Osveta je moja,” kaže Gospodin. Osvetničko ubijanje u ranim vremenima nije se mnogo razlikovalo od današnjih ubojstava pod izlikom nepisanog zakona.
70:10.10 (795.7) Samoubojstvo je bilo čest način osvete. Ako se čovjek nije uspio osvetiti za života, umirao je u uvjerenju da će se kao duh vratiti i izliti gnjev nad svojim neprijateljem. Budući da je ovo vjerovanje bilo gotovo univerzalno, prijetnja samoubojstvom na pragu neprijateljeve kuće obično je bila dovoljna da ga prisili na popuštanje. Primitivan čovjek nije visoko cijenio život; samoubojstvo zbog sitnica bilo je često, ali su učenja Dalamatijaca uvelike umanjila ovaj običaj, dok su u novije vrijeme dokolica, udobnost, religija i filozofija zajedno učinile život slađim i poželjnijim. Štrajkovi glađu su, međutim, suvremene paralele ove drevne metode osvete.
70:10.11 (796.1) Jedna od najranijih formulacija naprednijeg plemenskog zakona odnosila se na preuzimanje krvne osvete kao plemenske odgovornosti. Ali začudo, čak je i tada muškarac mogao ubiti svoju ženu bez kazne, pod uvjetom da je za nju u cijelosti platio. Eskimi još i danas prepuštaju određivanje i izvršenje kazne za zločin, čak i za ubojstvo, obitelji kojoj je nanesena nepravda.
70:10.12 (796.2) Još jedan korak naprijed bilo je uvođenje novčanih kazni za kršenje tabua. Te su globe predstavljale prvi oblik javnih prihoda. Običaj plaćanja „krvarine” također je stupio na snagu kao zamjena za krvnu osvetu. Takva se odšteta obično plaćala ženama ili stokom; prošlo je mnogo vremena prije nego što su stvarne novčane globe, materijalna naknada, bile određivane kao kazna za zločin. A budući da je ideja kazne u biti bila odšteta, sve je, uključujući i sam ljudski život, na kraju dobilo cijenu koja se mogla platiti kao naknada za štetu. Hebreji su prvi ukinuli običaj plaćanja krvarine. Mojsije je učio: „Ne smijete uzimati otkup za život ubojice koji je zaslužio smrt; on mora biti pogubljen.”
70:10.13 (796.3) Tako je pravdu najprije provodila obitelj, zatim klan, a kasnije pleme. Provođenje istinske pravde započinje onoga trenutka kada je osveta oduzeta privatnim osobama i rodbinskim skupinama te povjerena društvenoj skupini, državi.
70:10.14 (796.4) Kazna spaljivanjem nekoć je bila uobičajena praksa. Priznavali su je mnogi drevni vladari, uključujući Hamurabija i Mojsija, pri čemu je potonji nalagao da se mnogi zločini, osobito oni teške spolne naravi, kažnjavaju spaljivanjem na lomači. Ako bi se „kći svećenika” ili neka druga pripadnica uglednog građanstva odala javnoj prostituciji, hebrejski je običaj bio: „Neka bude spaljena vatrom.”
70:10.15 (796.5) Izdaja — „prodavanje” ili izdaja vlastitih suplemenika — bila je prvi zločin kažnjiv smrću. Krađa stoke gotovo se posvuda kažnjavala smrću, a još je donedavno i krađa konja bila kažnjavana na sličan način. Ali kako je vrijeme prolazilo, ljudi su spoznali da težina kazne nije toliko djelotvorna u sprječavanju zločina koliko njezina sigurnost i brzina.
70:10.16 (796.6) Kada društvo ne uspije kazniti zločin, grupna ogorčenost obično se izražava kroz zakon rulje; pružanje utočišta bilo je sredstvo bijega od tog iznenadnog grupnog gnjeva. Linč i dvoboj predstavljaju nespremnost pojedinca da prepusti privatnu odmazdu u ruke države.

  11. ZAKONI I SUDOVI

70:11.1 (796.7) Jednako je teško povući jasnu granicu između običaja i zakona kao što je teško točno odrediti trenutak u svitanju kada noć ustupa mjesto danu. Običaji su zakoni i policijski propisi u nastajanju. Kada se dugo održavaju, neodređeni običaji teže kristalizaciji u precizne zakone, konkretne propise i jasno određene društvene konvencije.
70:11.2 (796.8) Zakon je u početku uvijek negativan i pun zabrana; kako civilizacija napreduje, on postaje sve pozitivniji i usmjeravajući. Rano društvo djelovalo je negativno, dajući pojedincu pravo na život namećući svima drugima zapovijed: „Ne ubij.” Svako davanje prava ili slobode pojedincu podrazumijeva ograničavanje sloboda svih drugih, a to se postiže tabuom, primitivnim zakonom. Čitava ideja tabua po svojoj je prirodi negativna, jer je primitivno društvo bilo potpuno negativno u svojoj organizaciji, a rana provedba pravde sastojala se u provođenju tabua. Ali u početku su se ti zakoni odnosili samo na pripadnike vlastitog plemena, kao što pokazuju kasniji Hebreji, koji su imali drugačiji etički kodeks u ophođenju prema poganima.
70:11.3 (797.1) Polaganje zakletve nastalo je u vrijeme Dalamacije u nastojanju da se osigura istinitije svjedočenje. Takve su se zakletve sastojale od izricanja prokletstva nad samim sobom. Isprva nijedan pojedinac nije htio svjedočiti protiv vlastitog roda.
70:11.4 (797.2) Zločin je bio napad na plemenske običaje, grijeh je bio kršenje tabua koji su imali potvrdu duhova, a dugo je vladala zbrka zbog nemogućnosti jasnog razlikovanja zločina i grijeha.
70:11.5 (797.3) Vlastiti interes uspostavio je tabu protiv ubijanja, društvo ga je posvetilo kao tradicionalni običaj, dok ga je religija uzdigla na razinu moralnog zakona; tako su sva tri čimbenika zajedno pridonijela tome da ljudski život postane sigurniji i svetiji. Društvo se u ranim vremenima ne bi moglo održati da prava nisu imala potvrdu religije; praznovjerje je tijekom dugih evolucijskih doba bilo moralna i društvena policijska sila. Svi drevni narodi tvrdili su da su njihovi preci primili svoje drevne zakone, tabue, od bogova.
70:11.6 (797.4) Zakon je kodificirani zapis dugog ljudskog iskustva, kristalizirano i ozakonjeno javno mnijenje. Običaji su predstavljali sirovu građu nagomilanog iskustva iz kojeg su kasniji vladari oblikovali pisane zakone. Drevni sudac nije imao zakone. Kada bi donosio presudu, jednostavno bi rekao: „To je običaj.”
70:11.7 (797.5) Pozivanje na presedan u sudskim odlukama predstavlja nastojanje sudaca da prilagode pisane zakone promjenjivim uvjetima društva. Time se omogućuje postupna prilagodba promjenjivim društvenim okolnostima uz istodobno očuvanje dojma tradicionalnog kontinuiteta.
70:11.8 (797.6) Sporovi oko vlasništva rješavali su se na različite načine:
70:11.9 (797.7) 1. Uništavanjem sporne imovine.
70:11.10 (797.8) 2. Silom — suparnici bi međusobno riješili spor borbom.
70:11.11 (797.9) 3. Arbitražom — odluku je donosila treća strana.
70:11.12 (797.10) 4. Obraćanjem starješinama — a kasnije sudovima.
70:11.13 (797.11) Prvi sudovi bili su uređene borbe šakama; suci su bili tek nadglednici ili arbitri. Pazili su da se borba vodi prema prihvaćenim pravilima. Pri stupanju u sudsku borbu svaka bi strana položila polog za troškove suđenja i plaćanje globe nakon što jedna strana bude poražena od druge. „Sila bijaše pravo.” Kasnije su verbalni argumenti zamijenili fizičke sukobe.
70:11.14 (797.12) Čitava ideja primitivne pravde nije bila toliko u tome da bude pravedna koliko da okonča spor i tako spriječi javni nered i privatno nasilje. Ali primitivan čovjek nije toliko zamjerao onome što bi se danas smatralo nepravdom; smatralo se posve prirodnim da oni koji imaju moć njome raspolažu sebično. Ipak, stanje bilo koje civilizacije može se vrlo točno odrediti prema temeljitosti i nepristranosti njezinih sudova te prema poštenju njezinih sudaca.

  12. RASPODJELA GRAĐANSKE VLASTI

70:12.1 (797.13) Velika borba u evoluciji vladavine odnosila se na koncentraciju moći. Upravitelji svemira iz iskustva su naučili da se evolucijski narodi na naseljenim svjetovima najbolje upravljaju predstavničkim oblikom građanske vlasti kada se održava pravilna ravnoteža moći između dobro usklađenih izvršnih, zakonodavnih i sudskih grana vlasti.
70:12.2 (798.1) Dok se primitivna vlast temeljila na snazi, fizičkoj moći, idealna je vladavina predstavnički sustav u kojem se vodstvo temelji na sposobnosti; ali u danima barbarstva bilo je previše ratovanja da bi predstavnička vlast mogla djelotvorno funkcionirati. U dugoj borbi između podjele vlasti i jedinstva zapovijedanja, pobjedu je odnio diktator. Rane i raspršene ovlasti primitivnog vijeća starješina postupno su bile koncentrirane u osobi apsolutnog monarha. Nakon pojave pravih kraljeva, skupine starješina nastavile su postojati kao kvazizakonodavna i kvazisudska savjetodavna tijela; kasnije su se pojavila zakonodavna tijela ravnopravnog položaja, a naposljetku su ustanovljeni vrhovni sudovi koji su donosili presude neovisno o zakonodavnim tijelima.
70:12.3 (798.2) Kralj je bio izvršitelj običaja, izvornog ili nepisanog zakona. Kasnije je provodio zakonodavne odredbe, kristalizaciju javnog mnijenja. Narodna skupština kao izraz javnog mnijenja, premda se sporo pojavljivala, označila je velik društveni napredak.
70:12.4 (798.3) Rani kraljevi bili su uvelike ograničeni običajima — tradicijom ili javnim mnijenjem. U novije vrijeme neki narodi Urantije kodificirali su te običaje u dokumentarne temelje vlasti.
70:12.5 (798.4) Smrtnici Urantije imaju pravo na slobodu; oni trebaju stvarati svoje sustave vlasti; trebaju usvajati svoje ustave ili druge povelje građanske vlasti i upravnog postupka. A nakon što to učine, trebaju izabrati svoje najsposobnije i najdostojnije sugrađane za glavne izvršne dužnosnike. Za predstavnike zakonodavne grane trebaju birati samo one koji su intelektualno i moralno osposobljeni za ispunjenje tako svetih odgovornosti. Za suce svojih visokih i vrhovnih sudova trebaju birati jedino one koji su obdareni prirodnim sposobnostima i koji su stekli mudrost bogatim iskustvom.
70:12.6 (798.5) Ako ljudi žele očuvati svoju slobodu, tada nakon što odaberu svoju povelju slobode moraju osigurati njezino mudro, inteligentno i neustrašivo tumačenje kako bi se spriječila:
70:12.7 (798.6) 1. Neopravdana uzurpacija vlasti od strane izvršne ili zakonodavne grane.
70:12.8 (798.7) 2. Makinacije neukih i praznovjernih agitatora.
70:12.9 (798.8) 3. Kočenje znanstvenog napretka.
70:12.10 (798.9) 4. Zastoj uzrokovan prevlašću osrednjosti.”
70:12.11 (798.10) 5. Dominacija pokvarenih manjina.
70:12.12 (798.11) 6. Kontrola ambicioznih spletkara koji teže diktatorskoj vlasti.
70:12.13 (798.12) 7. Pogubni poremećaji izazvani panikom.
70:12.14 (798.13) 8. Iskorištavanje od strane beskrupuloznih ljudi.
70:12.15 (798.14) 9. Porezno porobljavanje građanstva od strane države.
70:12.16 (798.15) 10. Izostanak društvene i gospodarske pravednosti.
70:12.17 (798.16) 11. Savez crkve i države.
70:12.18 (798.17) 12. Gubitak osobne slobode.
70:12.19 (798.18) To su svrhe i ciljevi ustavnih sudova koji djeluju kao upravljači nad mehanizmima predstavničke vlasti na evolucijskom svijetu.
70:12.20 (799.1) Borba čovječanstva za usavršavanje vlasti na Urantiji svodi se na usavršavanje upravnih kanala, njihovo prilagođavanje stalno mijenjajućim potrebama, poboljšanje raspodjele ovlasti unutar vlade te izbor upravnih vođa koji su doista mudri. Iako postoji božanski i idealan oblik vladavine, on ne može biti objavljen otkrivenjem, već ga muškarci i žene svakog planeta u svemirima vremena i prostora moraju polako i mukotrpno otkrivati.
70:12.21 (799.2) [Predstavio Melkisedek Nebadona.]

Back to Top