Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 68 : SVITANJE CIVILIZACIJE
Sekcije
POGLAVLJE 68 : SVITANJE CIVILIZACIJE
68:0.1 (763.1) OVO je početak pripovijesti o dugoj, dugoj naprednoj borbi ljudskog roda, od stanja koje je bilo tek neznatno bolje od životinjske egzistencije, kroz dugi niz stoljeća, sve dok među višim ljudskim rasama nije evoluirala stvarna, premda nesavršena, civilizacija.
68:0.2 (763.2) Civilizacija je rasno postignuće; ona nije biološki urođena, stoga sva djeca moraju biti odgajana u okruženju kulture, dok svaka nova generacija mladih iznova mora primiti svoje obrazovanje. Više kvalitete civilizacije — znanstvene, filozofske i religijske — ne prenose se izravnim nasljeđivanjem s jedne generacije na drugu. Ova kulturna postignuća mogu se očuvati jedino prosvijećenim očuvanjem društvenog nasljeđa.
68:0.3 (763.3) Kooperativnu društvenu evoluciju utemeljili su dalamatijski učitelji i tijekom tristo tisuća godina čovječanstvo je razvijalo svijest o značaju kolektivnih aktivnosti. Plava je rasa izvukla najveću korist iz tih ranih društvenih učenja, crvena donekle, a crna najmanje od svih. U skorijem su razdoblju žuta i bijela rasa svijetu predočile najnapredniji društveni razvoj na Urantiji.
1. ZAŠTITNA DRUŠTVENA ORGANIZACIJA
68:1.1 (763.4) Kad se ljudi nađu u bliskom međusobnom kontaktu, često nauče osjećati naklonost jedni prema drugima, ali primitivni čovjek nije prirodno obilovao duhom bratstva niti željom za društvenim povezivanjem sa svojim bližnjima. Rane su rase kroz bolno iskustvo naučile da „u zajedništvu leži snaga”, i upravo taj nedostatak prirodne bratske privlačnosti danas stoji na putu neposrednog ostvarenja bratstva ljudi na Urantiji.
68:1.2 (763.5) Udruživanje je vrlo rano postalo cijenom opstanka. Osamljeni čovjek bio je bespomoćan ako nije nosio plemensko obilježje koje je svjedočilo da pripada skupini koja bi zasigurno osvetila svaki napad na njega. Čak je i u Kainovo vrijeme bilo pogubno putovati sam bez ikakvog znaka pripadnosti nekoj skupini. Civilizacija je postala čovjekovo osiguranje od nasilne smrti, dok se premija plaća pokoravanjem brojnim zahtjevima društvenih zakona.
68:1.3 (763.6) Primitivno je društvo tako bilo utemeljeno na uzajamnosti nužde i na povećanoj sigurnosti udruživanja. A ljudsko se društvo tijekom dugih vjekova razvijalo u ciklusima kao posljedica straha od izolacije i putem nevoljke suradnje.
68:1.4 (763.7) Primitivna ljudska bića rano su spoznala da su skupine bile daleko jače i moćnije od pukog zbroja svojih pojedinačnih članova. Zajedničkom suradnjom stotinu ljudi može pomaknuti golemi kamen; skupina uvježbanih čuvara reda može obuzdati razuzdanu rulju. Tako se rodilo društvo, ne kao rezultat pukog ujedinjenja više osoba, već prije kao rezultat organizirane i inteligentne suradnje. Ali suradnja nije čovjekova prirodna osobina; čovjek najprije uči surađivati iz straha, a tek kasnije otkriva da suradnja znatno olakšava teškoće vremena i pruža zaštitu od tobožnjih opasnosti vječnosti.
68:1.5 (764.1) Narodi koji su se tako rano organizirali u primitivna društva postali su uspješniji kako u svojim napadima na prirodu tako i u obrani od svojih bližnjih; posjedovali su veće izglede za opstanak. Stoga je civilizacija na Urantiji postojano napredovala unatoč mnogim nazadovanjima. I samo zahvaljujući povećanoj vrijednosti opstanka kroz udruživanje, brojne čovjekove pogreške do sada nisu uspjele zaustaviti ili uništiti ljudsku civilizaciju.
68:1.6 (764.2) Suvremeni opstanak primitivnih društvenih uvjeta među australskim urođenicima te afričkim Bušmanima i Pigmejima jasno pokazuje da je suvremeno kulturno društvo razmjerno novija pojava. Među tim zaostalim narodima može se opaziti rano grupno neprijateljstvo, osobna sumnjičavost i druge protudruštvene osobine koje su obilježavale sve primitivne rase. Ovi žalosni ostaci nedruštvenih naroda iz prastarih vremena rječito potvrđuju činjenicu da čovjekova prirodna težnja prema individualizmu ne može uspješno nadvladati snažnije i moćnije organizacije i udruženja naprednijeg društvenog poretka. Ove nazadne i sumnjičave protudruštvene rase, koje svakih sedamdeset ili osamdeset kilometara govore različitim narječjima, pokazuju u kakvom biste svijetu danas živjeli da nije bilo združenog utjecaja najprije učenja utjelovljenog osoblja Planetarnog Princa, a zatim djelovanja adamitskih unapređivača ljudske rase.
68:1.7 (764.3) Suvremena fraza „povratak prirodi” predstavlja samoobmanu neukosti, pogrešno vjerovanje u neko izmišljeno „zlatno doba.” Jedina osnova legendi o zlatnom dobu jest povijesna činjenica postojanja Dalamatije i Edena. Ali ni ta donekle unaprijeđena društva nisu bila ni blizu ostvarenju utopijskih snova.
2. ČIMBENICI DRUŠTVENOG NAPRETKA
68:2.1 (764.4) Civilizirano društvo rezultat je čovjekovih ranih nastojanja da nadvlada svoju nesklonost prema izolaciji. Ali to ne povlači za sobom uzajamnu naklonost, a sadašnje nemirno stanje određenih primitivnih skupina dobro pokazuje kroz što su rana plemena morala proći. No iako se pojedinci unutar jedne civilizacije mogu sukobljavati i međusobno boriti, i premda sama civilizacija može izgledati kao nedosljedna masa sukoba i nadmetanja, ona ipak svjedoči o ozbiljnom nastojanju, a ne o smrtonosnoj monotoniji stagnacije.
68:2.2 (764.5) Iako je razina inteligencije znatno pridonijela brzini kulturnog napretka, društvo je u svojoj biti osmišljeno kako bi smanjilo element rizika u čovjekovu načinu života, i ono je napredovalo upravo onoliko brzo koliko je uspijevalo smanjiti bol i povećati zadovoljstvo u životu. Tako se cijelo društveno tijelo polako kreće prema cilju svoje sudbine — uništenju ili opstanku — ovisno o tome je li taj cilj kolektivno samoodržanje ili osobno ugađanje vlastitih želja. Samoodržanje gradi društvo, dok pretjerano samougađanje razara civilizaciju.
68:2.3 (764.6) Društvo se bavi opstankom vrste i održavanjem vlastitog funkcioniranja, dok se individualne osobe često odaju ugađanju vlastitih želja; nasuprot samougađanju, čovjekovo samoostvarenje predstavlja vrijedan cilj koji bi trebao postati neposrednim idealom mnogih kulturnih skupina.
68:2.4 (765.1) Instinktivna težnja prirodnog čovjeka prema životu u hordi teško može objasniti razvoj društvene organizacije kakva danas postoji na Urantiji. Premda ta urođena druželjubivost leži u samim temeljima ljudskog društva, velik dio čovjekove društvenosti predstavlja stečeno obilježje. Glad za hranom i spolna ljubav predstavljale su dva bitna utjecaja koja su pridonijela ranom formiranju društvenih zajednica ljudskih bića; te nagonske pobude čovjek dijeli sa životinjskim svijetom. Taština i strah, a naročito strah od duhova, predstavljali su druge dvije emocije koje su ljude navele na zajednički život i koje su ih održale na okupu.
68:2.5 (765.2) Povijest nije ništa drugo nego čovjekova višestoljetna borba za hranom. Primitivni čovjek razmišljao je jedino kad je bio gladan; čuvanje hrane za kasnije predstavljalo je njegov prvi čin samoodricanja, prvi oblik samodiscipline. Kako se društvo razvijalo, glad je prestala biti jedinim primarnim poticajem međusobnog povezivanja. Brojne druge vrste gladi, spoznaja različitih potreba i težnja za njihovim zadovoljenjem vodile su stvaranju sve prisnijih ljudskih zajednica. Suvremena zapadna civilizacija stenje pod golemim teretom luksuza i kobnim umnažanjem ljudskih težnji i aspiracija. Suvremeno društvo nalazi se pod trajnim pritiskom jedne od najopasnijih faza dalekosežne međupovezanosti i vrlo složene međuovisnosti.
68:2.6 (765.3) Glad, taština i strah od duhova vršili su neprekidan društveni pritisak, dok je spolno zadovoljenje bilo prolazno i povremeno. Sam spolni nagon nije bio dovoljan da navede primitivne muškarce i žene da preuzmu teške obveze održavanja doma. Rani dom nastao je iz spolnog nemira muškarca kada bi bio lišen čestog zadovoljenja, kao i iz predane majčinske ljubavi ljudske žene, koju ona u određenoj mjeri dijeli sa ženkama viših životinja. Prisutnost bespomoćnog djeteta rano je dovela do podjele muških i ženskih aktivnosti; žena je morala održavati stalno prebivalište gdje je mogla obrađivati tlo. I od najranijih vremena, tamo gdje je bila žena bio je dom.
68:2.7 (765.4) Tako je žena rano postala neizostavna za razvoj društvenog poretka, ne toliko zbog prolazne spolne strasti koliko kao posljedica potrebe za hranom; bila je neophodan partner u samoodržanju. Bila je pribavljač hrane, tegleća životinja i družica koja je podnosila velika zlostavljanja bez nasilnog otpora, a povrh svih tih poželjnih osobina bila je i stalno prisutno sredstvo spolnog zadovoljenja.
68:2.8 (765.5) Gotovo sve što u civilizaciji ima trajnu vrijednost vuče svoje korijene iz obitelji. Obitelj je bila prva uspješna miroljubiva skupina; muškarac i žena učili su kako uskladiti svoje suprotnosti, dok su istodobno svoju djecu podučavali putovima mira.
68:2.9 (765.6) Funkcija braka u evoluciji jest osigurati opstanak vrste, a ne samo ostvarenje osobne sreće; održanje vrste i očuvanje obitelji pravi su ciljevi doma. Ugađanje vlastitim željama sporedno je i nije nužno osim kao poticaj za spolno povezivanje. Priroda zahtijeva opstanak, ali dostignuća civilizacije nastavljaju povećavati zadovoljstva braka i ispunjenja obiteljskog života.
68:2.10 (765.7) Ako se pojam taštine proširi tako da obuhvati ponos, ambiciju i čast, tada možemo razabrati ne samo kako su te sklonosti pridonijele stvaranju ljudskih zajednica, nego i kako su održavale ljude na okupu, budući da su takve emocije uzaludne bez publike pred kojom se mogu pokazivati. Taština je ubrzo uz sebe vezala i druge emocije i nagone koji su zahtijevali društvenu pozornicu na kojoj bi se mogli izražavati i zadovoljavati. Ova skupina emocija dala je začetke svim oblicima umjetnosti, ceremonija te sportskih igara i natjecanja.
68:2.11 (766.1) Taština je silno pridonijela nastanku društva; ali u vrijeme ovih objava, zaobilazna stremljenja naraštaja opijenog vlastitom taštinom prijete da će preplaviti i potopiti čitavu složenu strukturu visoko specijalizirane civilizacije. Žudnja za užitkom odavno je nadvladala glad za hranom; legitimni društveni ciljevi samoodržanja ubrzano se pretvaraju u niske i opasne oblike ugađanja vlastitim željama. Samoodržanje gradi društvo; neobuzdano samougađanje nepogrešivo uništava civilizaciju.
3. PODRUŠTVLJUJUĆA ULOGA STRAHA OD DUHOVA
68:3.1 (766.2) Primitivne žudnje stvorile su izvorno društvo, dok ga je strah od duhova držao na okupu i dao njegovu postojanju nadljudski aspekt. Svakodnevni strah vukao je porijeklo iz čovjekove psihe: straha od fizičke boli, gladi ili neke zemaljske katastrofe; nasuprot tome, strah od duhova predstavljao je novi i uzvišeni oblik straha.
68:3.2 (766.3) Pojava duhova u snovima predstavlja jedan od najvažnijih čimbenika u evoluciji ljudskog društva. Premda su snovi većinom uznemiravali primitivni ljudski um, duhovi iz snova doslovce su prestravljivali rane ljude; takvi su snovi naveli te praznovjerne sanjare na dobrovoljno stvaranje čvrstih zajednica koje su im pružale uzajamnu zaštitu od nejasnih i nevidljivih opasnosti za koje se vjerovalo da dolaze iz svijeta duhova. Čovjekovi snovi o duhovima predstavljaju jednu od najranijih uočljivih razlika između životinjskog i ljudskog tipa uma. Životinje nisu u stanju zamisliti život nakon smrti.
68:3.3 (766.4) Izuzev ovog čimbenika straha od duhova, društvo je počivalo na osnovnim potrebama i temeljnim biološkim porivima. Ali strah od duhova uveo je novu civilizacijsku komponentu, strah koji se proteže izvan elementarnih potreba pojedinca i koji nadilazi čak i same napore za održanje skupine. Užasni strah od duhova umrlih razotkrio je nov i nevjerojatan oblik straha, silovit i grozan teror koji je pridonio preoblikovanju labavog društvenog ustrojstva ranih vremena u discipliniranije i uređenije primitivne skupine drevnih doba. Ova besmislena sujevjerja, čiji ostaci još uvijek postoje, pripremila su ljudske umove, putem sujevjernog straha od nestvarnog i nadnaravnog, za kasnije otkriće „straha Gospodnjeg koji je početak mudrosti.” Neutemeljeni evolucijski strahovi trebaju biti zamijenjeni strahopoštovanjem prema Božanstvu koje je nadahnuto objavom. Rani kult straha od duhova postao je snažna društvena spona i čovječanstvo od tog dalekog vremena manje-više teži ostvarenju duhovnosti.
68:3.4 (766.5) Glad i ljubav naveli su ljude na zajednički život; taština i strah od duhova održali su ih na okupu. Ali ove emocije, same po sebi i bez pomoći niza otkrivenja koja pogoduju društvenom miru, nisu mogle podnijeti pritisak sumnjičavosti i iritacija koje se javljaju u ljudskim odnosima. Bez pomoći nadljudskih izvora, društveni pritisci dovode do društvenog sloma čim dosegnu određene granice, a sami utjecaji koji su isprva vodili stvaranju društva — glad, ljubav, taština i strah — lako se udružuju u smjeru rata i krvoprolića.
68:3.5 (766.6) Mirotvorna težnja ljudskog roda nije urođena osobina; ona proizlazi iz učenja objavljene religije, iz nagomilanog iskustva naprednih rasa, a ponajviše iz učenja Isusa, Princa Mira.
4. EVOLUCIJA DRUŠTVENIH OBIČAJA
68:4.1 (767.1) Sve suvremene društvene ustanove razvile su se iz primitivnih običaja vaših divljačkih predaka; današnje konvencije samo su izmijenjeni i prošireni običaji jučerašnjice. Ono što je navika pojedincu, običaj je skupini; a skupni običaji razvijaju se u narodne predaje ili plemenske tradicije — kolektivne obrasce ponašanja. Iz tih ranih početaka potekle su sve ustanove današnjeg ljudskog društva.
68:4.2 (767.2) Treba imati na umu da su se društveni običaji razvili kao pokušaj prilagodbe zajedničkog života uvjetima kolektivne egzistencije; oni su bili čovjekova prva društvena ustanova. Sve te plemenske reakcije proizašle su iz nastojanja da se izbjegnu bol i poniženje, a istodobno postignu zadovoljstvo i moć. Porijeklo narodnih običaja, baš kao i porijeklo jezika, uvijek je nesvjesno i nenamjerno, pa je zato uvijek obavijeno velom tajne.
68:4.3 (767.3) Strah od duhova naveo je primitivnog čovjeka da zamisli nadnaravno, i tako čvrsto postavio temelje onim snažnim društvenim utjecajima etike i religije koji su potom iz naraštaja u naraštaj čuvali nepovredivost društvenih običaja i tradicija. Ono što je rano učvrstilo i kristaliziralo društvene običaje bilo je vjerovanje da su mrtvi ljubomorni na način na koji su živjeli i umrli; stoga će strašno kazniti žive smrtnike koji se usude s nemarnim prezirom odnositi prema pravilima života koja su oni poštovali dok su još bili u tijelu. Ovo se najbolje može vidjeti u današnjem štovanju predaka među žutom rasom. Kasnije razvijena primitivna religija snažno je pojačala strah od duhova u stabiliziranju društvenih običaja, ali napredna civilizacija sve više oslobađa čovječanstvo od okova straha i ropstva praznovjerja.
68:4.4 (767.4) Prije nego što su dalamatijski učitelji uspjeli pružiti ljudima nešto slobode i nezavisnosti, prastari je svijet živio pod beznadežnim okovima ritualističkih društvenih običaja; primitivni divljaci bili su strogo ograničeni beskrajnim nizom ceremonija. Sve što su činili od ranog jutra pa dok se u svojim spiljama ne bi uputili na počinak moralo je biti izvršeno u skladu s ustaljenim plemenskim pravilima. Društveni običaji držali su ljude u ropstvu; u njihovim životima nije bilo ničega slobodnog, spontanog ni izvornog. Nisu mogli prirodno napredovati prema višim mentalnim, moralnim ili društvenim oblicima života.
68:4.5 (767.5) Rani čovjek nalazio se pod čvrstim stiskom društvenih pravila; doslovce je bio rob običaja. Ali s vremena na vrijeme javljale su se varijacije i odstupanja od ustaljenih obrazaca koja su se usuđivala uvoditi nove načine razmišljanja i djelovanja te unaprijediti način života. Unatoč tome, inercija primitivnog čovjeka predstavlja biološku kočnicu koja štiti od prenaglog razvoja štetnih neprilagođenosti i od preuranjenog napretka civilizacije.
68:4.6 (767.6) Ali običaji nisu posve zli; oni trebaju nastaviti evoluirati. Ako bi čovjek radikalnom revolucijom pokušao korjenito izmijeniti društvene običaje, to bi se moglo kobno odraziti na opstanak civilizacije. Običaji predstavljaju nit kontinuiteta koja održava civilizaciju na okupu. Staza ljudske povijesti prekrivena je ostacima odbačenih običaja i zastarjelih društvenih navika; ali nijedna civilizacija ne može opstati bez svojih društvenih pravila osim ako na njihovo mjesto ne usvoji bolje i prikladnije običaje.
68:4.7 (767.7) Društveni opstanak prvenstveno ovisi o evoluciji društvenih običaja. Taj proces evolucije društvenih pravila proizlazi iz čovjekovih eksperimentalnih nastojanja; razvijaju se nove ideje i javlja se natjecanje. Civilizacija napreduje ako prihvati naprednije ideje; vrijeme i okolnosti na koncu djeluju u korist opstanka one grupe koja pokazuje veću sposobnost prilagodbe. Ali to ne znači da je svaka nova i pojedinačna promjena u ljudskom društvu bila korisna. Nipošto! Tijekom svoje duge i mukotrpne borbe civilizacija Urantije doživjela je mnoge, mnoge nazadne preokrete.
5. OBRADA ZEMLJE — VJEŠTINE ODRŽANJA ŽIVOTA
68:5.1 (768.1) Zemlja je društvena pozornica, a ljudi su glumci. Čovjek mora prilagoditi svoju ulogu okolnostima koje vladaju na zemlji. Evolucija društvenih običaja uvijek ovisi o odnosu između broja stanovnika i raspoloživog zemljišta. Ovo je točno premda nije uvijek očigledno. Uz životni standard, čovjekov odnos prema zemlji i njegova sposobnost opstanka oblikuju način razmišljanja i života jednog naroda, kao i njegove društvene običaje. Ukupna suma čovjekove prilagodbe životnim zahtjevima predstavlja kulturnu civilizaciju.
68:5.2 (768.2) Najranije ljudske kulture razvile su se uz rijeke istočne hemisfere, a postojala su četiri velika koraka ili stupnja u napredovanju civilizacije. Bili su to:
68:5.3 (768.3) 1. Stupanj sakupljanja. Glad je primorala čovjeka na prvi oblik industrijske organizacije, primitivnu skupinu koja je u dugoj koloni tragala za hranom. Takva je kolona ponekad bila duga i po šesnaest kilometara. Bio je to primitivni nomadski stupanj kulture koji se kao način života još uvijek održao među afričkim Bušmanima.
68:5.4 (768.4) 2. Lovački stupanj. Zahvaljujući otkriću oružja čovjek se mogao baviti lovom i na taj se način znatno osloboditi okova gladi. Domišljati Andonit koji je ozbiljno povrijedio šaku u teškoj borbi došao je na ideju (premda nije bio prvi koji se toga dosjetio) da zamijeni svoju šaku dugim štapom na koji je životinjskim tetivama pričvrstio komad kremena. Mnoga su plemena neovisno došla do sličnih otkrića, a ti su različiti oblici čekića predstavljali jedan od velikih koraka naprijed u razvoju ljudske civilizacije. Određena australska plemena ni danas nisu mnogo naprednija od ovog stupnja.
68:5.5 (768.5) Plava rasa razvila je vrlo stručne metode lova i postavljanja zamki; znali su ograditi rijeku i uloviti veliku količinu ribe, a dio ulova sušili bi za zimu. Razvili su brojne vrste domišljatih zamki i stupica kojima su lovili divljač, dok se primitivnije rase nikada nisu upuštale u lov na veće životinje.
68:5.6 (768.6) 3. Pastirski stupanj. Ovu fazu civilizacije omogućilo je pripitomljavanje životinja. Arapi i neka afrička plemena spadaju među novije pastirske narode.
68:5.7 (768.7) Pastirski način života pružio je još veću slobodu od robovanja gladi; ljudi su naučili živjeti od interesa koji su primali od glavnice — prinova svojih stada — a to im je dalo više slobodnog vremena za kulturu i napredak.
68:5.8 (768.8) U predpastoralnom društvu vladala je suradnja među spolovima, ali kako se stočarstvo širilo žene su postale gotovo robinje. U najranija vremena muškarac je imao dužnost osigurati životinjsku hranu, dok je žena osiguravala biljne namirnice. Ženino je dostojanstvo stoga znatno opalo kada se muškarac počeo baviti stočarstvom. Ona je i dalje morala teško raditi na uzgoju biljnih životnih potrepština, dok je muškarac mogao pribaviti veliku količinu životinjske hrane bez mnogo truda. Muškarci su tako postali razmjerno neovisni o ženama; ženinin je položaj nastavio nazadovati tijekom čitavog pastoralnog stupnja. Do kraja tog razdoblja ona nije bila ništa više od ljudske životinje primorane na rad i rađanje potomstva, upravo kao što se od stada očekivalo da radi i donosi mlade na svijet. Tijekom pastoralnog doba muškarci su osjećali veliku ljubav prema svojim životinjama; tim je žalosnije što nisu mogli razviti veću naklonost prema svojim ženama.
68:5.9 (769.1) 4. Poljoprivredni stupanj. Ovo razdoblje počinje uzgojem biljaka i predstavlja najviši oblik materijalne civilizacije. I Kaligastija i Adam nastojali su poučiti ljude vrtlarstvu i zemljoradnji. Adam i Eva bavili su se vrtlarstvom, a ne uzgojem životinja, i vrtlarstvo je u to doba predstavljalo napredniji oblik kulture. Poljoprivreda oplemenjuje svaku ljudsku rasu.
68:5.10 (769.2) Poljoprivreda je više nego učetverostručila broj ljudi koji je mogao živjeti na istoj površini zemlje. Ljudi su se mogli baviti zemljoradnjom i poslovima ranijeg kulturnog stadija. Ondje gdje su se održala sva tri stadija, muškarci su lovili, a žene obrađivale zemlju.
68:5.11 (769.3) Uvijek je vladao sukob između stočara i zemljoradnika. Lovci i stočari bili su ratoborni; zemljoradnici su bili miroljubiviji. Pri uzgoju životinja čovjek je morao upotrijebiti silu i borbu, dok uzgoj biljaka zahtijeva strpljenje, mir i spokoj. Poljoprivredni i industrijski razvoj predstavljaju mirnodopske aktivnosti. Ali kao svjetske društvene aktivnosti poljoprivreda i industrija pate od nedostatka uzbuđenja i avanture.
68:5.12 (769.4) Ljudsko društvo evoluiralo je od lovačkog preko pastoralnog stadija, sve do pojave zemljoradničko-sjedilačkog načina života. Svaki stadij ovog sve naprednijeg razvoja civilizacije bio je praćen sve manjim stupnjem nomadstva; ljudi su sve više naginjali sjedilačkom životu.
68:5.13 (769.5) Industrija sada nadopunjuje poljoprivredu, što je praćeno sve većom urbanizacijom i porastom broja nezemljoradničkih građanskih slojeva. Ali industrijsko se doba ne može nadati opstanku ako njegove vođe ne spoznaju da čak i najviši društveni razvoj počiva na temeljima zdrave poljoprivrede.
6. EVOLUCIJA KULTURE
68:6.1 (769.6) Čovjek, dijete prirode, stvoren je za život na zemlji; koliko god pokušavao pobjeći od zemlje, na koncu mora doživjeti neuspjeh. O svakom je čovjeku istina rečena: „Prah si i u prah ćeš se vratiti.” Čovjekova je osnovna borba bila, jest i uvijek će biti borba za zemlju. Prve društvene zajednice primitivnih ljudi nastale su radi uspješnijeg vođenja borbe za zemlju. Društvena civilizacija počiva na odnosu između broja ljudi i raspoložive površine zemlje.
68:6.2 (769.7) Inteligencijom, pomoću znanosti i umijeća obrade zemlje, čovjek je uvećao njezin urod; također je više-manje doveo pod kontrolu prirodni porast stanovništva, čime su stvoreni uvjeti za opstanak i slobodno vrijeme potrebno za izgradnju kulturne civilizacije.
68:6.3 (769.8) Ljudskim društvom upravlja zakon koji nalaže izravan srazmjer između porasta pučanstva i napretka u vještini obrade zemlje te obrnut srazmjer između porasta pučanstva i životnog standarda. Još više nego što je to slučaj u suvremenom dobu, tijekom tih najranijih razdoblja zakon ponude i potražnje, u svojoj primjeni na odnos između čovjeka i zemlje, određivao je njihovu procijenjenu vrijednost. Kada je bilo mnogo zemlje — nenastanjenog teritorija — potreba za ljudima bila je velika, što je povećavalo vrijednost ljudskog života; gubitak života zato je djelovao mnogo strašnije. Kada bi nestašica zemlje dovela do prenapučenosti, ljudski je život gubio na vrijednosti i čovjek je počinjao promatrati rat, glad i epidemije s manje zebnje.
68:6.4 (770.1) Pri umanjenju produktivnosti zemlje ili porastu pučanstva ponovno se rasplamsava neizbježna borba; na površinu izbijaju najgore crte ljudske prirode. Pri povećanju produktivnosti zemlje, unaprijeđenju mehaničkih vještina i smanjenju pučanstva na vidjelo obično izlaze bolje strane ljudske prirode.
68:6.5 (770.2) Život u perifernim oblastima razvija manje profinjenu stranu čovječanstva; umjetnost, istinski znanstveni napredak i duhovna kultura najbolje mogu opstati u većim središtima života kada ih podupire poljoprivredno i industrijsko stanovništvo koje ne vrši prevelik pritisak na odnos između zemlje i broja ljudi. Gradovi uvijek uvećavaju moć svojih žitelja, bilo za dobro bilo za zlo.
68:6.6 (770.3) Veličina obitelji uvijek ovisi o standardu života. Što je viši standard života, manja je obitelj, sve do točke društvene stabilizacije ili postupnog izumiranja.
68:6.7 (770.4) Životni standard stoljećima određuje kvalitetu opstalog pučanstva, nasuprot njegovoj pukoj brojnosti. Lokalni klasni standardi življenja rezultiraju stvaranjem novih društvenih kasti i novih društvenih običaja. Kad životni standardi postanu suviše složeni ili pretjerano raskošni, brzo postaju pogubni. Kaste predstavljaju neposredan rezultat visokog društvenog pritiska oštre konkurencije koja proizlazi iz prenapučenosti.
68:6.8 (770.5) Rane rase često su pribjegavale metodama kojima su nastojale ograničiti porast pučanstva; sva su primitivna plemena imala običaj usmrćivati deformiranu i slabašnu djecu. Prije doba kada su muškarci počeli plaćati za žene, ljudi su često ubijali žensku djecu. Djecu bi ponekad zadavili pri rođenju, ali najčešće bi ih ostavljali da sama izdahnu. Otac blizanaca obično je inzistirao da jedno dijete bude usmrćeno zbog tadašnjeg vjerovanja da višestruko potomstvo predstavlja rezultat magije ili nevjere. Međutim, blizanci istog spola u pravilu nisu bili ubijani. Premda su ti tabui nekoć bili gotovo univerzalni, ovakva vjerovanja o blizancima nikada nisu bila dio andonitskih običaja; ti su narodi uvijek smatrali blizance znakom sreće.
68:6.9 (770.6) Mnoge su rase rano ovladale vještinom pobačaja, a ta je praksa postala vrlo raširena nakon što je rađanje izvan braka postalo tabu. Djevojke su dugo imale običaj ubijati svoju djecu, dok su u civiliziranijim narodima nezakonita djeca postajala štićenicima djevojčine majke. Mnogi su primitivni klanovi doslovce istrijebljeni zbog kombinacije pobačaja i čedomorstva. No bez obzira na zahtjeve društvenih običaja, rijetko bi se dogodilo da majka usmrti dijete nakon što ga je podojila — majčinska je ljubav previše snažna.
68:6.10 (770.7) Čak se i u dvadesetom stoljeću mogu pronaći ostaci ovih primitivnih oblika kontrole stanovništva. U Australiji postoji pleme čije majke ne žele podići više od dvoje ili troje djece. Ne tako davno jedno je ljudoždersko pleme imalo običaj pojesti svako peto dijete. Neka madagaskarska plemena još uvijek imaju običaj ubijati djecu rođenu na određene nesretne dane, što rezultira smrću otprilike četvrtine novorođenčadi.
68:6.11 (770.8) Sa svjetskog stanovišta prenapučenost nikada prije nije predstavljala ozbiljan problem, ali s umanjenjem broja ratnih sukoba i sa sve većom znanstvenom kontrolom ljudskih bolesti ona bi u budućnosti mogla postati ozbiljan problem. U takvom će se trenutku svjetske vođe naći pred velikim ispitom svoje mudrosti. Hoće li vođe Urantije imati dovoljno uvida i hrabrosti da potiču porast broja prosječnih i uravnoteženih ljudskih bića umjesto krajnosti natprosječno obdarenih i sve većih skupina podnormalnih? Treba podržati razvoj normalnih ljudi; oni su sama okosnica civilizacije i izvor mutacijskih genija ljudskog roda. Podnormalni ljudi moraju ostati pod nadzorom društva; ne bi ih se smjelo stvarati više nego što je potrebno za obavljanje nižih razina industrijskih djelatnosti koje zahtijevaju inteligenciju iznad životinjske razine, ali zbog svojih niskih zahtjeva predstavljaju pravo ropstvo za više oblike čovječanstva.
68:6.12 (771.1) [Predstavio Melkisedek nekoć stacioniran na Urantiji.]