Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 64 : EVOLUCIJSKE OBOJENE RASE
Sekcije
POGLAVLJE 64 : EVOLUCIJSKE OBOJENE RASE
64:0.1 (718.1) OVO je priča o evolucijskim rasama Urantije od dana Andona i Fonte, prije gotovo milijun godina, kroz razdoblje Planetarnog Princa pa sve do završetka ledenog doba.
64:0.2 (718.2) Ljudski je rod star gotovo milijun godina, a prva polovica njegove povijesti približno odgovara razdoblju prije Planetarnog Princa na Urantiji. Druga polovica povijesti čovječanstva započinje dolaskom Planetarnog Princa i pojavom šest obojenih rasa te se otprilike podudara s razdobljem koje se uobičajeno smatra starijim kamenim dobom.
1. ANDONSKI STAROSJEDIOCI
64:1.1 (718.3) Primitivni se čovjek pojavio na Zemlji u svom evolucijskom obliku prije nešto manje od milijun godina i ima bogato iskustvo. Instinktivno je nastojao izbjeći opasnost miješanja s inferiornim majmunolikim plemenima. No nije se mogao seliti prema istoku zbog sušnih tibetanskih visoravni, uzdignutih oko 30 000 stopa iznad razine mora. Nije mogao krenuti ni prema jugu ni prema zapadu zbog proširenog Sredozemnog mora, koje se tada pružalo istočno sve do Indijskog oceana. Kada je krenuo prema sjeveru, naišao je na nadirući led. Ali čak i kada je daljnja seoba bila zaustavljena ledom, i premda su se raspršena plemena sve više neprijateljski odnosila jedno prema drugome, inteligentnije skupine nikada nisu ozbiljno razmatrale mogućnost odlaska na jug kako bi živjele među svojim dlakavim rođacima slabijeg uma koji su nastanjivali drveće.
64:1.2 (718.4) Mnoga od čovjekovih najranijih religioznih osjećanja proizašla su iz njegova osjećaja bespomoćnosti u zatvorenom okruženju ovoga geografskog položaja: planine s desne strane, voda s lijeve, a led ispred njega. No ovi napredni Andoniti nisu se htjeli vratiti na jug svojim inferiornim rođacima koji su živjeli po drveću.
64:1.3 (718.5) Ovi Andoniti izbjegavali su šume, za razliku od navika svojih neljudskih rođaka. U šumama je čovjek oduvijek nazadovao; ljudska je evolucija napredovala samo na otvorenim prostorima i na višim geografskim širinama. Hladnoća i glad otvorenih predjela potiču djelovanje, izumljivost i snalažljivost. Dok su se ta andonska plemena, usred teškoća i oskudice surovih sjevernih krajeva, razvijala kao pioniri današnjega ljudskog roda, njihovi zaostali rođaci uživali su u izobilju južnih tropskih šuma zemlje njihova ranog zajedničkog porijekla.
64:1.4 (718.6) Ovi su se događaji zbili u vrijeme trećega ledenjaka, prvoga prema geološkom računanju. Prva dva ledenjaka nisu bila opsežna u sjevernoj Europi.
64:1.5 (718.7) Tijekom većeg dijela ledenog doba Engleska je bila kopnom povezana s Francuskom, dok je kasnije Afrika bila spojena s Europom sicilijanskim kopnenim mostom. U vrijeme andonskih seoba postojao je neprekinut kopneni put od Engleske na zapadu, preko Europe i Azije, sve do Jave na istoku; no Australija je ponovno ostala izolirana, što je dodatno potaknulo razvoj njezine osobite faune.
64:1.6 (719.1) Prije 950 000 godina potomci Andona i Fonte preselili su se daleko na istok i na zapad. Na zapadu su prošli preko Europe do Francuske i Engleske. U kasnijim vremenima prodrli su prema istoku sve do Jave, gdje su njihovi ostaci pronađeni tek u novije doba - takozvani javanski čovjek - a zatim su nastavili put sve do Tasmanije.
64:1.7 (719.2) Skupine koje su krenule prema zapadu bile su manje izmiješane zaostalim ograncima zajedničkog pradavnog porijekla nego one koje su išle prema istoku, a koje su se tako slobodno miješale sa svojim usporenim životinjskim rođacima. Ovi neprogresivni pojedinci skrenuli su prema jugu i ubrzo se parili s inferiornim plemenima. Kasnije su se sve brojniji pripadnici njihovih miješanih potomaka vraćali na sjever kako bi se parili s brzo rastućim andonskim narodima, a takva su nesretna sjedinjenja neumitno dovodila do propadanja superiorne loze. Sve je manje primitivnih naselja održavalo obožavanje Darivatelja Daha. Ovoj ranoj zori civilizacije prijetilo je potpuno izumiranje.
64:1.8 (719.3) I tako je oduvijek bilo na Urantiji. Civilizacije velike nade redom su nazadovale i na kraju bile uništene zbog ludosti dopuštanja da se superiorni slobodno razmnožavaju s inferiornima.
2. NARODI FOXHALLA
64:2.1 (719.4) Prije 900 000 godina, umijeća Andona i Fonte te kultura Onagara nestajali su s lica Zemlje; kultura, religija, pa čak i obrada kremena, nalazili su se na najnižoj razini.
64:2.2 (719.5) To su bila vremena kada su velike skupine inferiornih miješanih populacija stizale u Englesku iz južne Francuske. Ta su plemena bila toliko izmiješana sa šumskim majmunolikim stvorenjima da su jedva bila ljudska. Nisu imala religiju, ali su bila grubi obrađivači kremena i posjedovala dovoljno inteligencije da zapale vatru.
64:2.3 (719.6) U Europi ih je slijedio nešto superiorniji i vrlo plodan narod, čiji su se potomci ubrzo proširili cijelim kontinentom, od leda na sjeveru do Alpa i Sredozemlja na jugu. Ta se plemena nazivaju takozvanom heidelberškom rasom.
64:2.4 (719.7) Tijekom ovoga dugog razdoblja kulturne dekadencije narodi Foxhalla u Engleskoj i badonanska plemena sjeverozapadne Indije nastavili su se držati nekih andonskih predaja i određenih ostataka Onagarove kulture.
64:2.5 (719.8) Narodi Foxhalla bili su najzapadnije smješteni i uspjeli su zadržati velik dio andonske kulture; također su očuvali znanje o obradi kremena, koje su prenijeli svojim potomcima, drevnim precima Eskima.
64:2.6 (719.9) Iako su ostaci naroda Foxhalla u Engleskoj otkriveni posljednji, ovi su Andoniti zapravo bili prvi ljudi koji su živjeli na tim područjima. U to je vrijeme kopneni most još povezivao Francusku s Engleskom; a budući da se većina ranih naselja andonskih potomaka nalazila uz rijeke i morske obale toga doba, ona su danas potopljena vodama La Manchea i Sjevernog mora, no tri ili četiri još se uvijek nalaze iznad razine mora na engleskoj obali.
64:2.7 (720.1) Mnogi od inteligentnijih i duhovnijih pripadnika naroda Foxhalla održali su svoju rasnu nadmoć i sačuvali svoje primitivne religijske običaje. A ti su ljudi, nakon što su se kasnije izmiješali s naknadnim populacijama, nakon jednog kasnijeg ledenog prodora krenuli na zapad iz Engleske i opstali kao današnji Eskimi.
3. BADONANSKA PLEMENA
64:3.1 (720.2) Osim naroda Foxhalla na zapadu, na istoku je opstajalo još jedno središte kulture koje se borilo za opstanak. Ta se skupina nalazila u podnožju sjeverozapadnih indijskih gorja, među badonanskim plemenima, potomcima Badonana, Andonova pra-praunuka. Ti su ljudi bili jedini Andonovi potomci koji nikada nisu prakticirali ljudsku žrtvu.
64:3.2 (720.3) Ovi su brdski Badoniti nastanjivali prostranu zaravan okruženu šumama, ispresijecanu potocima i bogatu divljači. Poput nekih svojih rođaka u Tibetu, živjeli su u primitivnim kamenim kolibama, pećinama na padinama i polupodzemnim prolazima.
64:3.3 (720.4) Dok su se plemena na sjeveru sve više bojala leda, ona koja su živjela bliže pradomovini svoga porijekla sve su više strahovala od vode. Promatrali su kako se mezopotamski poluotok postupno spušta u ocean, i premda se više puta ponovno pojavljivao, predaje tih primitivnih rasa oblikovale su se oko opasnosti mora i straha od povremenog potapanja. Taj strah, zajedno s njihovim iskustvom riječnih poplava, objašnjava zašto su tražili visoravni kao sigurno mjesto za život.
64:3.4 (720.5) Istočno od badonanskih naroda, u brdima Siwalika u sjevernoj Indiji, mogu se pronaći fosili koji se više nego bilo koji drugi na Zemlji približavaju prijelaznim oblicima između čovjeka i raznih pretljudskih skupina.
64:3.5 (720.6) Prije 850 000 godina superiorna badonanska plemena započela su rat istrebljenja protiv svojih inferiornih i animalističkih susjeda. U manje od tisuću godina većina pograničnih životinjskih skupina tih područja bila je ili uništena ili potisnuta natrag u južne šume. Ova kampanja istrebljenja inferiornih dovela je do blagog poboljšanja među brdskim plemenima toga doba. A miješani potomci te unaprijeđene badonanske loze pojavili su se na povijesnoj pozornici kao naizgled novi narod - neandertalska rasa.
4. NEANDERTALSKE RASE
64:4.1 (720.7) Neandertalci su bili izvrsni ratnici i mnogo su putovali. Postupno su se proširili iz svojih središta na visoravnima sjeverozapadne Indije prema Francuskoj na zapadu, Kini na istoku, pa čak i prema sjevernoj Africi. Gotovo pola milijuna godina dominirali su svijetom, sve do vremena seoba evolucijskih obojenih rasa.
64:4.2 (720.8) Prije 800 000 godina divljači je bilo u izobilju; mnoge vrste jelena, kao i slonovi i nilski konji, lutali su Europom. Goveda su bila brojna, a konji i vukovi posvuda prisutni. Neandertalci su bili vrsni lovci, a plemena u Francuskoj prva su prihvatila običaj da najuspješniji lovci imaju pravo izbora žena za supruge.
64:4.3 (721.1) Sob je bio iznimno koristan ovim neandertalskim narodima; služio je kao izvor hrane i odjeće te za izradu oruđa, budući da su na razne načine koristili rogove i kosti. Imali su malo kulture, ali su znatno unaprijedili obradu kremena, gotovo do razine iz dana Andona. Veliki komadi kremena, pričvršćeni na drvene drške, ponovno su ušli u uporabu i služili kao sjekire i krampovi.
64:4.4 (721.2) Prije 750 000 godina četvrti ledeni pokrov već je snažno napredovao prema jugu. S pomoću svojih poboljšanih oruđa neandertalci su bušili rupe u ledu koji je prekrivao sjeverne rijeke i tako mogli kopljima loviti ribe koje su dolazile do tih otvora. Ta su se plemena stalno povlačila pred nadirućim ledom, koji je u to vrijeme izvršio svoje najopsežnije prodiranje u Europu.
64:4.5 (721.3) U tom je razdoblju sibirski ledenjak dosezao svoj najjužniji prodor, prisiljavajući ranog čovjeka da se povlači prema jugu, natrag prema zemljama svoga porijekla. No ljudska se vrsta dotad već toliko diferencirala da je opasnost daljnjeg miješanja s njezinim neprogresivnim majmunolikim rođacima bila znatno smanjena.
64:4.6 (721.4) Prije 700 000 godina četvrti ledenjak, najveći od svih u Europi, počeo je uzmicati; ljudi i životinje ponovno su se kretali prema sjeveru. Klima je bila hladna i vlažna, a primitivni je čovjek ponovno napredovao u Europi i zapadnoj Aziji. Šume su se postupno širile prema sjeveru preko zemljišta koje je doskora bilo prekriveno ledenjakom.
64:4.7 (721.5) Život sisavaca bio je malo izmijenjen velikim ledenjakom. Te su se životinje održale u uskom pojasu zemlje smještenom između leda i Alpa te su se, nakon povlačenja ledenjaka, ponovno brzo proširile po cijeloj Europi. Iz Afrike su, preko sicilijanskog kopnenog mosta, pristigli ravnokljovi slonovi, širokonosi nosorozi, hijene i afrički lavovi, a te su nove životinje gotovo u potpunosti istrijebile sabljozubne tigrove i nilske konje.
64:4.8 (721.6) Prije 650 000 godina nastavilo se razdoblje blage klime. Do sredine međuglacijalnog razdoblja zatoplilo se toliko da su Alpe bile gotovo lišene leda i snijega.
64:4.9 (721.7) Prije 600 000 godina led je dosegnuo svoju tadašnju najsjeverniju točku povlačenja i, nakon stanke od nekoliko tisuća godina, ponovno krenuo prema jugu u svom petom napredovanju. No tijekom sljedećih pedeset tisuća godina došlo je do vrlo malih klimatskih promjena. Čovjek i životinje Europe ostali su uglavnom nepromijenjeni. Blaga suhoća prethodnog razdoblja se smanjila, a alpski ledenjaci spuštali su se duboko niz riječne doline.
64:4.10 (721.8) Prije 550 000 godina nadirući ledenjak ponovno je potisnuo čovjeka i životinje prema jugu. No ovaj put čovjek je imao dovoljno prostora u širokom pojasu zemlje koji se pružao prema sjeveroistoku u Aziju i nalazio se između ledenog pokrova i tada znatno proširenog crnomorskog produžetka Sredozemlja.
64:4.11 (721.9) Razdoblja četvrtog i petog ledenjaka svjedočila su daljnjem širenju grube kulture neandertalskih rasa. Ali napredak je bio toliko neznatan da se doista činilo kao da pokušaj stvaranja novog i izmijenjenog tipa inteligentnog života na Urantiji samo što nije doživio neuspjeh. Gotovo četvrt milijuna godina ovi su se primitivni narodi kretali amo-tamo, loveći i ratujući, povremeno se poboljšavajući u nekim smjerovima, ali u cjelini stalno nazadujući u usporedbi sa svojim superiornim andonskim precima.
64:4.12 (721.10) Tijekom ovih duhovno mračnih razdoblja kultura praznovjernog čovječanstva dosegnula je svoje najniže razine. Neandertalci zapravo nisu imali religiju osim sramotnog praznovjerja. Smrtno su se bojali oblaka, osobito magle i sumaglice. Postupno se razvila primitivna religija straha od prirodnih sila, dok je obožavanje životinja opadalo jer su poboljšanja u oruđu, uz obilje divljači, tim ljudima omogućila život s manje tjeskobe oko hrane; spolne nagrade lova uvelike su poticale poboljšanje lovačkih vještina. Ova nova religija straha dovela je do pokušaja umilostivljavanja nevidljivih sila koje stoje iza tih prirodnih pojava i naposljetku kulminirala, u kasnijim vremenima, žrtvovanjem ljudi kako bi se umirile te nevidljive i nepoznate fizičke sile. A ova strašna praksa ljudskih žrtava održala se među zaostalijim narodima Urantije sve do dvadesetog stoljeća.
64:4.13 (722.1) Ove rane neandertalce jedva se moglo nazvati obožavateljima Sunca. Oni su prije svega živjeli u strahu od tame; imali su smrtonosan strah od noći. Dokle god je Mjesec barem malo svijetlio, uspijevali su se snalaziti, ali pri njegovu zatamnjenju zapadali su u paniku i započinjali žrtvovanje svojih najboljih muškaraca i žena u nastojanju da ponovno potaknu Mjesec da zasja. Rano su naučili da se Sunce redovito vraća, ali su pretpostavljali da se Mjesec vraća samo zato što su žrtvovali svoje suplemenike. Kako je rasa napredovala, predmet i svrha žrtvovanja postupno su se mijenjali, ali je prinošenje ljudskih žrtava kao dio religijskih obreda dugo ustrajalo.
5. PORIJEKLO OBOJENIH RASA
64:5.1 (722.2) Prije 500 000 godina badonanska plemena sjeverozapadnih indijskih visoravni bila su uvučena u još jedan veliki rasni sukob. Više od stotinu godina bjesnio je taj nemilosrdni rat, a kada je dugotrajna borba završila, preostalo je tek oko stotinu obitelji. No ti su preživjeli bili najinteligentniji i najpoželjniji među svim tada živim potomcima Andona i Fonte.
64:5.2 (722.3) A tada se, među tim brdskim Badonitima, dogodilo nešto novo i neobično. Muškarac i žena koji su živjeli u sjeveroistočnom dijelu tada nastanjene visoravni iznenada su počeli imati obitelj neobično inteligentne djece. To je bila obitelj Sangik, preci svih šest obojenih rasa Urantije.
64:5.3 (722.4) Ta sangička djeca, njih ukupno devetnaest, nisu bila samo inteligentnija od svojih vršnjaka, nego je njihova koža pokazivala jedinstvenu sklonost mijenjanju boje pri izloženosti sunčevoj svjetlosti. Među tih devetnaestero djece bilo je pet crvenih, dvoje narančastih, četvero žutih, dvoje zelenih, četvero plavih i dvoje indigo. Te su boje postajale izraženije kako su djeca rasla, a kada su se ti mladi kasnije parili sa svojim suplemenicima, svi su njihovi potomci težili boji kože sangičkog roditelja.
64:5.4 (722.5) I sada prekidam kronološki slijed pripovijedanja kako bih skrenuo pozornost na dolazak Planetarnog Princa otprilike u ovo vrijeme, dok zasebno razmatramo šest sangičkih rasa Urantije.
6. ŠEST SANGIČKIH RASA URANTIJE
64:6.1 (722.6) Na prosječnom evolucijskom planetu šest evolucijskih obojenih rasa pojavljuje se jedna za drugom; crveni čovjek prvi se razvija i stoljećima luta svijetom prije nego što se pojave sljedeće obojene rase. Istodobna pojava svih šest rasa na Urantiji, i to unutar jedne obitelji, bila je krajnje neobična.
64:6.2 (723.1) Pojava ranih Andonita na Urantiji također je bila nešto novo u Sataniji. Ni na jednom drugom svijetu u lokalnom sustavu takva rasa bića s voljom nije evoluirala prije evolucijskih obojenih rasa.
64:6.3 (723.2) 1. Crveni čovjek. Ovi su narodi bili izvanredni primjerci ljudske vrste, u mnogim pogledima superiorni Andonu i Fonti. Bili su izrazito inteligentna skupina i prvi među sangičkom djecom koji su razvili plemensku civilizaciju i oblik vlasti. Uvijek su prakticirali monogamiju; čak su i njihovi miješani potomci rijetko pribjegavali višestrukom parenju.
64:6.4 (723.3) U kasnijim vremenima imali su ozbiljne i dugotrajne sukobe sa svojom žutom braćom u Aziji. Pomogao im je rani izum luka i strijele, ali su, nažalost, naslijedili i snažnu sklonost svojih predaka međusobnom ratovanju, što ih je toliko oslabilo da su ih žuta plemena uspjela potisnuti s azijskog kontinenta.
64:6.5 (723.4) Prije otprilike 85 000 godina razmjerno čisti ostaci crvene rase u velikom su se broju preselili u Sjevernu Ameriku, a nedugo potom kopneni prevlak Bering potonuo je, čime su ostali izolirani. Nijedan crveni čovjek nikada se nije vratio u Aziju. Ipak, diljem Sibira, Kine, središnje Azije, Indije i Europe ostavili su znatan dio svoga nasljeđa, stopljenog s drugim obojenim rasama.
64:6.6 (723.5) Kada je crveni čovjek prešao u Ameriku, sa sobom je donio velik dio učenja i predaja svoga ranog porijekla. Njegovi neposredni preci bili su u dodiru s kasnijim djelovanjem svjetskog sjedišta Planetarnog Princa. No ubrzo nakon dolaska u Amerike crveni su ljudi počeli gubiti doticaj s tim učenjima te je uslijedio veliki pad intelektualne i duhovne kulture. Vrlo brzo ponovno su zapali u tako žestoke međusobne borbe da se činilo kako će ti plemenski ratovi dovesti do brzog nestanka ovoga ostatka razmjerno čiste crvene rase.
64:6.7 (723.6) Zbog ove velike regresije činilo se da je crvenim ljudima suđeno propasti kada se, prije otprilike 65 000 godina, pojavio Onamonalonton kao njihov vođa i duhovni izbavitelj. On je donio privremeni mir među američke crvene ljude i obnovio njihovo štovanje „Velikog Duha.” Onamonalonton je doživio devedeset i šestu godinu života i održavao je svoje sjedište među velikim sekvojama Kalifornije. Mnogi njegovi kasniji potomci sačuvali su se do modernih vremena među Indijancima Blackfoot.
64:6.8 (723.7) Kako je vrijeme prolazilo, učenja Onamonalontona postala su nejasne predaje. Međuplemenski ratovi ponovno su izbili i nakon dana ovoga velikog učitelja nijedan drugi vođa više nije uspio uspostaviti opći mir među njima. Sve su češće u tim plemenskim sukobima stradavale inteligentnije loze; inače bi ti sposobni i inteligentni crveni ljudi izgradili veliku civilizaciju na sjevernoameričkom kontinentu.
64:6.9 (723.8) Nakon što je iz Kine prešao u Ameriku, sjeverni crveni čovjek više nikada nije došao u dodir s drugim svjetskim utjecajima (osim s Eskimima) sve dok ga kasnije nije otkrio bijeli čovjek. Bilo je krajnje nesretno što je crveni čovjek gotovo u potpunosti propustio svoju priliku da bude uzdignut miješanjem s kasnijom adamitskom lozom. Kako je bilo, crveni čovjek nije mogao vladati bijelim čovjekom, a nije mu se htio ni dragovoljno podložiti. U takvim okolnostima, ako se dvije rase ne miješaju, jedna ili druga osuđena je na propast.
64:6.10 (723.9) 2. Narančasti čovjek. Najistaknutija osobina ove rase bila je njihov neobični poriv za gradnjom, za građenjem svega i svačega, čak do podizanja golemih kamenih humaka samo kako bi se vidjelo koje pleme može sagraditi najveći. Iako nisu bili progresivan narod, mnogo su profitirali od škola Planetarnog Princa te su ondje slali izaslanike na pouku.
64:6.11 (724.1) Narančasta je rasa prva slijedila obalnu liniju prema jugu, u smjeru Afrike, kako se Sredozemno more povlačilo prema zapadu. No nikada nisu osigurali povoljno uporište u Africi te ih je kasnije pristigla zelena rasa u potpunosti istrijebila.
64:6.12 (724.2) Prije konačnog kraja ovaj je narod izgubio velik dio svoga kulturnog i duhovnog napretka. Ipak, došlo je do snažnog preporoda višeg načina života zahvaljujući mudrom vodstvu Poršunte, vrhunskog uma ove nesretne rase, koji im je služio u vrijeme kada se njihovo sjedište nalazilo u Armagedonu, prije otprilike 300 000 godina.
64:6.13 (724.3) Posljednji veliki sukob između narančastih i zelenih ljudi odigrao se u području donje doline Nila u Egiptu. Ova dugotrajna bitka vodila se gotovo stotinu godina, a po njezinu završetku tek je vrlo malo pripadnika narančaste rase ostalo na životu. Rastrošeni ostaci toga naroda bili su apsorbirani od strane zelenih i kasnije pristiglih indigo ljudi. Kao rasa, narančasti je čovjek prestao postojati prije otprilike 100 000 godina.
64:6.14 (724.4) 3. Žuti čovjek. Primitivna žuta plemena prva su napustila lov, uspostavila stalna naselja i razvila obiteljski život utemeljen na poljoprivredi. Intelektualno su bila donekle inferiorna crvenom čovjeku, ali su se društveno i kolektivno pokazala superiornima svim sangičkim narodima u poticanju rasne civilizacije. Budući da su razvili bratstveni duh, različita su plemena učila živjeti zajedno u relativnom miru te su, kako su se postupno širila Azijom, uspjela pred sobom potisnuti crvenu rasu.
64:6.15 (724.5) Udaljili su se daleko od utjecaja duhovnog središta svijeta i, nakon Kaligastijine otpadništva, zapali u veliku tamu; no u povijesti ovoga naroda dogodilo se jedno sjajno razdoblje kada je Singlangton, prije otprilike 100 000 godina, preuzeo vodstvo tih plemena i proglasio obožavanje „Jedne Istine.”
64:6.16 (724.6) Opstanak razmjerno velikog broja pripadnika žute rase posljedica je njihove međuplemenske miroljubivosti. Od dana Singlangtona pa sve do vremena suvremene Kine, žuta se rasa ubrajala među miroljubivije narode Urantije. Ova je rasa primila malo, ali snažno nasljeđe kasnije uvezene adamitske loze.
64:6.17 (724.7) 4. Zeleni čovjek. Zelena rasa bila je jedna od manje sposobnih skupina primitivnih ljudi i bila je znatno oslabljena opsežnim seobama u različitim smjerovima. Prije svoje raspršenosti ta su plemena doživjela veliki kulturni preporod pod vodstvom Fantada, prije otprilike 350 000 godina.
64:6.18 (724.8) Zelena se rasa podijelila na tri glavne skupine: sjeverna su plemena bila pokorena, porobljena i apsorbirana od strane žute i plave rase. Istočna se skupina stopila s tadašnjim indijskim narodima, među kojima njihovi ostaci i danas postoje. Južni je narod ušao u Afriku, gdje je uništio svoje gotovo jednako inferiorne narančaste rođake.
64:6.19 (724.9) U mnogočemu su obje skupine u tom sukobu bile podjednako snažne, budući da je svaka nosila loze divovskog reda, pri čemu su mnogi njihovi vođe bili visoki osam do devet stopa. Te su divovske loze zelenog čovjeka bile uglavnom ograničene na ovu južnu, odnosno egipatsku, naciju.
64:6.20 (725.1) Ostatke pobjedničkih zelenih ljudi kasnije je apsorbirala indigo rasa, posljednja od obojenih naroda koja se razvila i iselila iz izvornog sangičkog središta rasne disperzije.
64:6.21 (725.2) 5. Plavi čovjek. Plavi ljudi bili su velik narod. Rano su izumili koplje i potom razradili začetke mnogih umijeća moderne civilizacije. Plavi je čovjek imao moždanu snagu crvenog čovjeka povezanu s dušom i osjećajnošću žutog čovjeka. Adamitski potomci davali su im prednost pred svim ostalim kasnije opstalim obojenim rasama.
64:6.22 (725.3) Rani plavi ljudi bili su zavedeni uvjeravanjima učitelja iz osoblja Princa Kaligastije i bačeni su u veliku zbrku kasnijim izopačenim učenjima tih izdajničkih vođa. Poput drugih primitivnih rasa, nikada se nisu u potpunosti oporavili od previranja izazvanih Kaligastijinom izdajom, niti su ikada u potpunosti prevladali svoju sklonost da se bore između sebe.
64:6.23 (725.4) Otprilike petsto godina nakon Kaligastijina pada došlo je do širokog preporoda učenja i religije primitivnog tipa, ali nimalo manje stvarnog i korisnog. Orlandof je postao velik učitelj među plavom rasom i poveo mnoga plemena natrag k obožavanju istinskoga Boga pod imenom „Vrhovni Poglavar.” To je bio najveći napredak plavog čovjeka sve do kasnijih vremena, kada je ova rasa bila snažno uzdignuta miješanjem s adamitskim sojem.
64:6.24 (725.5) Europska istraživanja i iskapanja starijega kamenog doba uvelike se bave pronalaženjem oruđa, kostiju i umjetničkih rukotvorina tih drevnih plavih ljudi, jer su oni u Europi opstali sve do razmjerno nedavnih vremena. Takozvane bijele rase Urantije potomci su tih plavih ljudi, najprije neznatno izmijenjenih miješanjem sa žutom i crvenom rasom, a zatim snažno uzdignutih asimilacijom većeg dijela ljubičaste rase.
64:6.25 (725.6) 6. Indigo rasa. Kao što su crveni ljudi bili najnapredniji među svim sangičkim narodima, tako su crni ljudi bili najmanje progresivni. Oni su posljednji napustili svoje domove u visoravnima. Krenuli su u Afriku, zauzeli kontinent i ondje ostali sve do danas, osim u razdobljima kada su, s vremena na vrijeme, nasilno odvođeni kao robovi.
64:6.26 (725.7) Izolirani u Africi, indigo narodi, poput crvenog čovjeka, primili su malo ili nimalo rasnog uzdignuća koje bi proizašlo iz primjese adamitskog soja. Sama u Africi, indigo rasa postigla je mali napredak sve do dana Orvonona, kada su doživjeli veliko duhovno buđenje. Iako su kasnije gotovo posve zaboravili „Boga nad bogovima” kojega je Orvonon naviještao, nisu u potpunosti izgubili želju za obožavanjem Nepoznatoga; barem su zadržali neki oblik obožavanja sve do prije nekoliko tisuća godina.
64:6.27 (725.8) Unatoč svojoj zaostalosti, ovi indigo narodi imaju potpuno isti položaj pred nebeskim silama kao i bilo koja druga zemaljska rasa.
64:6.28 (725.9) To su bila razdoblja žestokih sukoba među različitim rasama, ali su u blizini sjedišta Planetarnog Princa prosvjećenije i novije poučene skupine živjele zajedno u razmjernoj slozi, iako do vremena ozbiljnog poremećaja ovoga poretka, izazvanog izbijanjem Luciferove pobune, nije došlo do većeg kulturnog napretka među svjetskim rasama.
64:6.29 (726.1) S vremena na vrijeme svi su ti različiti narodi doživljavali kulturne i duhovne preporode. Mansant je bio veliki učitelj razdoblja nakon Planetarnog Princa. No spominju se samo oni istaknuti vođe i učitelji koji su snažno utjecali na cijelu rasu i nadahnuli je. Kako je vrijeme prolazilo, mnogi su se manji učitelji pojavljivali u različitim krajevima i, u cjelini, znatno su pridonijeli ukupnosti onih spasonosnih utjecaja koji su spriječili potpuni slom kulturne civilizacije, osobito tijekom dugih i mračnih razdoblja između Kaligastijine pobune i dolaska Adama.
64:6.30 (726.2) Postoje mnogi dobri i dostatni razlozi za plan razvoja bilo triju bilo šest obojenih rasa na svjetovima prostora. Iako smrtnici Urantije možda nisu u stanju u potpunosti shvatiti sve te razloge, skrećemo pozornost na sljedeće:
64:6.31 (726.3) 1. Raznolikost je neizostavna za pružanje mogućnosti širokog djelovanja prirodne selekcije i diferencijalnog opstanka superiornih loza.
64:6.32 (726.4) 2. Jače i bolje rase nastaju međusobnim križanjem raznolikih naroda kada te različite rase nose superiorne nasljedne čimbenike. Urantijske bi rase imale koristi od takvog ranog stapanja, pod uvjetom da je takav zajednički narod kasnije mogao biti učinkovito uzdignut temeljitim miješanjem sa superiornom adamitskom lozom. Pokušaj provedbe takvog eksperimenta na Urantiji u sadašnjim rasnim uvjetima bio bi krajnje poguban.
64:6.33 (726.5) 3. Natjecanje se na zdrav način potiče raznolikošću rasa.
64:6.34 (726.6) 4. Razlike u statusu rasa, kao i skupina unutar svake rase, bitne su za razvoj ljudske snošljivosti i altruizma.
64:6.35 (726.7) 5. Homogenost ljudske rase nije poželjna sve dok narodi evolucijskog svijeta ne dosegnu razmjerno visoke razine duhovnog razvoja.
7. RASPRŠIVANJE OBOJENIH RASA
64:7.1 (726.8) Kada su se obojeni potomci obitelji Sangik počeli umnažati i tražiti prilike za širenje na susjedna područja, peti ledenjak, treći prema geološkom računanju, već je znatno napredovao u svom južnom kretanju preko Europe i Azije. Te su rane obojene rase bile izložene izvanrednim kušnjama zbog surovosti i teškoća ledenog doba svoga nastanka. Taj je ledenjak bio toliko opsežan u Aziji da je tisućama godina onemogućavao seobe prema istočnoj Aziji. I tek kasnijim povlačenjem Sredozemnog mora, kao posljedicom uzdizanja Arabije, postalo im je moguće dosegnuti Afriku.
64:7.2 (726.9) Tako se dogodilo da su se tijekom gotovo sto tisuća godina ti sangički narodi širili oko podnožja gorja i više ili manje međusobno miješali, unatoč osebujnoj, ali prirodnoj odbojnosti koja se rano očitovala među različitim rasama.
64:7.3 (726.10) Između vremena Planetarnog Princa i Adama Indija je postala dom najkozmopolitskijem stanovništvu koje je ikada postojalo na licu Zemlje. No bilo je nesretno što je ta mješavina sadržavala toliko pripadnika zelene, narančaste i indigo rase. Ti sekundarni sangički narodi lakše su i ugodnije podnosili život u južnim krajevima te su se mnogi od njih kasnije preselili u Afriku. Primarni sangički narodi, superiorne rase, izbjegavali su trope: crveni čovjek krenuo je prema sjeveroistoku u Aziju, a žuti ga je čovjek ubrzo slijedio, dok se plava rasa kretala prema sjeverozapadu u Europu.
64:7.4 (727.1) Crveni su ljudi rano započeli seobe prema sjeveroistoku, u stopu s povlačenjem leda, obilazeći visoravni Indije i zauzimajući cijelu sjeveroistočnu Aziju. Žuta su ih plemena pomno slijedila te su ih potom potisnula iz Azije u Sjevernu Ameriku.
64:7.5 (727.2) Kada su razmjerno čisti ostaci crvene rase napustili Aziju, brojili su jedanaest plemena, s nešto više od sedam tisuća muškaraca, žena i djece. Ta su plemena pratila tri mala skupna ogranka miješanog porijekla, od kojih je najveći bio spoj narančaste i plave rase. Te se tri skupine nikada nisu u potpunosti pobratimile s crvenim čovjekom te su se rano uputile prema jugu, u Meksiko i Srednju Ameriku, gdje im se kasnije pridružila i mala skupina miješanih žutih i crvenih ljudi. Svi su se ti narodi međusobno ženili i udavali te osnovali novu, stopljenu rasu, znatno manje ratobornu od čiste crvene rase. Unutar pet tisuća godina ta se amalgamirana rasa razdijelila na tri skupine, utemeljivši civilizacije Meksika, Srednje Amerike i Južne Amerike. Južnoamerički ogranak doista je primio i slab dodir Adamove krvi.
64:7.6 (727.3) U određenoj su se mjeri rani crveni i žuti ljudi miješali u Aziji, a potomci toga sjedinjenja krenuli su prema istoku i duž južne morske obale te su naposljetku, pod pritiskom brzo rastuće žute rase, bili potisnuti na poluotoke i obližnje morske otoke. To su današnji smeđi ljudi.
64:7.7 (727.4) Žuta je rasa nastavila nastanjivati središnja područja istočne Azije. Od svih šest obojenih rasa opstala je u najvećem broju. Iako su se žuti ljudi povremeno upuštali u rasne ratove, nisu vodili tako neprekidne i nemilosrdne ratove istrebljenja kakve su vodili crveni, zeleni i narančasti ljudi. Te su se tri rase praktički same uništile prije nego što su ih naposljetku gotovo posve istrijebili neprijatelji drugih rasa.
64:7.8 (727.5) Budući da se peti ledenjak u Europi nije protezao tako daleko prema jugu, put je bio djelomično otvoren da se ti sangički narodi presele prema sjeverozapadu; a nakon povlačenja leda plavi su ljudi, zajedno s nekoliko drugih manjih rasnih skupina, krenuli prema zapadu starim putovima andonskih plemena. U uzastopnim su valovima prodrli u Europu i zauzeli veći dio kontinenta.
64:7.9 (727.6) U Europi su se ubrzo susreli s neandertalskim potomcima svojega ranog i zajedničkog pretka, Andona. Ti stariji europski neandertalci bili su ledenjakom potisnuti prema jugu i istoku te su se stoga brzo našli u položaju da stupe u dodir sa svojim nadirućim sangičkim rođacima i da ih apsorbiraju.
64:7.10 (727.7) Općenito, i u početku, sangička su plemena bila inteligentnija te u većini pogleda daleko superiornija degradiranim potomcima ranih andonskih stanovnika nizina; a miješanje tih sangičkih plemena s neandertalskim narodima dovelo je do trenutačnog poboljšanja starije rase. Upravo je ta primjesa sangičke krvi, osobito krvi plavog čovjeka, proizvela ono izrazito poboljšanje neandertalskih naroda koje se očitovalo u uzastopnim valovima sve inteligentnijih plemena što su s istoka preplavljivala Europu.
64:7.11 (727.8) Tijekom sljedećeg međuglacijalnog razdoblja ova se nova neandertalska rasa protegnula od Engleske do Indije. Ostatak plave rase koji je ostao na starom perzijskom poluotoku kasnije se stopio s nekim drugim skupinama, ponajprije sa žutom; a nastala je mješavina, potom donekle uzdignuta ljubičastom rasom Adama, opstala kao tamnoputi nomadski rodovi današnjih Arapa.
64:7.12 (728.1) Svi pokušaji da se utvrdi sangičko porijeklo suvremenih naroda moraju uzeti u obzir kasnije poboljšanje rasnih loza nastalo naknadnim dodavanjem adamitske krvi.
64:7.13 (728.2) Superiorne su rase tražile sjeverne ili umjerene krajeve, dok su narančasta, zelena i indigo rasa redom gravitiralе prema Africi preko novonastalog kopnenog mosta koji je razdvajao Indijski ocean od Sredozemnog mora, koje se povlačilo prema zapadu.
64:7.14 (728.3) Posljednji od sangičkih naroda koji je napustio svoje središte rasnog porijekla bio je indigo čovjek. Otprilike u vrijeme kada je zeleni čovjek u Egiptu istrjebljivao narančastu rasu i pritom samoga sebe znatno oslabio, započeo je veliki crni egzodus prema jugu, obalnim putem kroz Palestinu. Kasnije su ti fizički snažni indigo narodi, kada su preplavili Egipat, pukom brojčanom nadmoći istrijebili zelenog čovjeka. Te su indigo rase apsorbirale ostatke narančastog čovjeka i velik dio zelene loze, a neka su indigo plemena tom rasnom amalgamacijom bila znatno poboljšana.
64:7.15 (728.4) I tako se čini da je Egiptom najprije zavladao narančasti čovjek, zatim zeleni, potom indigo (crni) čovjek, a još kasnije i miješana rasa indigo ljudi, plavih ljudi i izmijenjenih zelenih ljudi. No mnogo prije Adamova dolaska plavi ljudi Europe i miješane rase Arabije potisnuli su indigo rasu iz Egipta i daleko na jug afričkog kontinenta.
64:7.16 (728.5) Kako su se sangičke seobe privodile kraju, zelena i narančasta rasa nestale su, crveni je čovjek zadržao Sjevernu Ameriku, žuti čovjek istočnu Aziju, plavi čovjek Europu, a indigo rasa gravitacijom je završila u Africi. Indija je postala dom mješavine sekundarnih sangičkih rasa, a smeđi čovjek, mješavina crvene i žute rase, nastanio je otoke uz azijsku obalu. Amalgamirana rasa razmjerno velikog potencijala zauzela je visoravni Južne Amerike. Čistiji Andoniti žive u krajnjim sjevernim područjima Europe te na Islandu, Grenlandu i u sjeveroistočnoj Sjevernoj Americi.
64:7.17 (728.6) Tijekom razdoblja najvećeg napredovanja ledenjaka najzapadnija andonska plemena gotovo su bila potisnuta u more. Godinama su živjela na uskom južnom pojasu današnjeg otoka Engleske. Upravo je ponavljanje tih ledenjačkih nadiranja navelo ta plemena da se, kada se naposljetku pojavio šesti i posljednji ledenjak, okrenu moru. Oni su bili prvi pomorski pustolovi. Gradili su čamce i krenuli u potragu za novim zemljama za koje su se nadali da će biti slobodne od zastrašujućih prodora leda. Neki su stigli do Islanda, drugi do Grenlanda, ali je golema većina stradala od gladi i žeđi na otvorenom moru.
64:7.18 (728.7) Prije nešto više od osamdeset tisuća godina, ubrzo nakon što je crveni čovjek stigao u sjeverozapadnu Sjevernu Ameriku, zaleđivanje sjevernih mora i napredovanje lokalnih ledenih polja na Grenlandu prisilili su te eskimske potomke urantijskih starosjedilaca da potraže bolju zemlju, novi dom. U tome su uspjeli, sigurno prešavši uske tjesnace koji su tada razdvajali Grenland od sjeveroistočnih kopnenih masa Sjeverne Amerike. Na kontinent su stigli oko dvije tisuće i sto godina nakon dolaska crvenog čovjeka na Aljasku. Kasnije su neki pripadnici miješanih loza plavog čovjeka krenuli prema zapadu i stopili se s kasnijim Eskimima, a to je sjedinjenje bilo blago korisno za eskimska plemena.
64:7.19 (728.8) Prije otprilike pet tisuća godina došlo je do slučajnog susreta između jednog indijanskog plemena i usamljene skupine Eskima na jugoistočnim obalama zaljeva Hudson. Ta su se dva plemena teško sporazumijevala, ali su se vrlo brzo međusobno ženila i udavala, tako da su ti Eskimi na kraju bili apsorbirani od brojnijih crvenih ljudi. A to predstavlja jedini dodir sjevernoameričkog crvenog čovjeka s bilo kojom drugom ljudskom lozom sve do prije otprilike tisuću godina, kada je bijeli čovjek prvi put slučajno pristao na atlantsku obalu.
64:7.20 (729.1) Borbe tih ranih doba bile su obilježene hrabrošću, smjelošću, pa čak i junaštvom. I svi žalimo što je toliko tih čvrstih i snažnih osobina vaših ranih predaka izgubljeno kod kasnijih rasa. Iako cijenimo vrijednost mnogih profinjenosti napredujuće civilizacije, nedostaju nam veličanstvena postojanost i vrhunska odanost vaših ranih predaka, koje su se često približavale veličini i uzvišenosti.
64:7.21 (729.2) [Izložio Nositelj Života nastanjen na Urantiji.]