Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 58 : USPOSTAVA ŽIVOTA NA URANTIJI
Sekcije
POGLAVLJE 58 : USPOSTAVA ŽIVOTA NA URANTIJI
58:0.1 (664.1) U CIJELOJ Sataniji postoji samo šezdeset i jedan svijet sličan Urantiji, planet namijenjen modifikaciji života. Većina naseljenih svjetova nastanjuje se prema ustaljenim tehnikama; na takvim sferama Nositelji Života imaju malo slobode u svojim planovima usađivanja života. Ali otprilike jedan od deset svjetova označen je kao decimalni planet i upisan u poseban registar Nositelja Života; i na takvim planetima dopušteno nam je poduzimati određene životne eksperimente u nastojanju da modificiramo ili možda unaprijedimo standardne svemirske tipove živih bića.
1. PREDUVJETI ZA FIZIČKI ŽIVOT
58:1.1 (664.2) Prije 600 milijuna godina komisija Nositelja Života poslana s Jeruzema stigla je na Urantiju i započela proučavanje fizičkih uvjeta kao pripremu za pokretanje života na svijetu broj 606 sustava Satanije. To je trebalo biti naše šest stotina i šesto iskustvo u uspostavi nebadonskih uzoraka života u Sataniji i naša šezdeseta prilika za unošenje promjena i uvođenje modifikacija u osnovne i standardne nacrte života lokalnog svemira.
58:1.2 (664.3) Trebamo naglasiti da Nositelji Života ne mogu pokrenuti život dok se sfera ne pokaže spremnom za početak evolucijskog ciklusa. Niti možemo osigurati brži razvoj života nego što ga fizički napredak planeta može podržati.
58:1.3 (664.4) U Sataniji su Nositelji Života predvidjeli natrij-kloridni tip života; zbog toga nisu mogli poduzeti nikakve korake prema implantaciji života sve dok oceanske vode nisu postale dovoljno slane. Urantijski tip protoplazme može funkcionirati jedino u odgovarajućoj otopini soli. Sav praživot — biljni i životinjski — evoluirao je u slanim staništima. A ni daleko naprednije organizirane kopnene životinje ne bi mogle nastaviti živjeti kad ista ta neophodna otopina soli ne bi cirkulirala njihovim krvotokom koji slobodno kupa, doslovce potapa, svaku sićušnu živu stanicu u toj „slanoj dubini”.
58:1.4 (664.5) Vaši primitivni preci slobodno su se kretali slanim oceanom; danas ta ista oceanu nalik slana otopina slobodno kruži vašim tijelima, potapajući svaku pojedinu stanicu kemijskom tekućinom koja je u svim bitnim svojstvima usporediva sa slanom vodom koja je potaknula prve protoplazmatske reakcije prvih živih stanica na planetu.
58:1.5 (664.6) No kako ovo razdoblje započinje, Urantija se u svakom pogledu razvija prema stanju pogodnom za održavanje prvih oblika morskog života. Polako ali sigurno fizički razvoj na Zemlji i u susjednim područjima svemira priprema pozornicu za kasnije pokušaje uspostave onih životnih oblika za koje smo odlučili da će biti najbolje prilagođeni fizičkom okruženju koje se postupno razvijalo — kako zemaljskom tako i svemirskom.
58:1.6 (665.1) Nakon toga povjerenstvo Nositelja Života Satanije vratilo se na Jeruzem kako bi pričekalo daljnji rascjep kontinentalne kopnene mase, koji bi omogućio nastanak još većeg broja unutrašnjih mora i zaštićenih uvala, prije nego što započne implantacija života.
58:1.7 (665.2) Na planetu na kojem život ima morsko porijeklo, idealne uvjete za implantaciju života pružaju brojna unutrašnja mora, duga obalna linija plitkih voda i zaštićenih uvala; upravo se takav raspored zemaljskih voda ubrzano razvijao. Ta drevna unutrašnja mora rijetko su bila dublja od sto pedeset do sto osamdeset metara, a sunčeva svjetlost može prodrijeti kroz oceansku vodu na dubinu veću od sto osamdeset metara.
58:1.8 (665.3) Upravo je s takvih obala, pod blagim i ujednačenim klimatskim uvjetima kasnijeg doba, primitivni biljni život pronašao put na kopno. Visok udio ugljika u atmosferi pružio je novim kopnenim oblicima života priliku za brz i bujan rast. Iako je takva atmosfera tada bila idealna za rast biljaka, sadržavala je toliko ugljikova dioksida da na površini Zemlje ne bi mogla živjeti nijedna životinja, a još manje čovjek.
2. ATMOSFERA URANTIJE
58:2.1 (665.4) Planetarna atmosfera propušta do Zemlje približno jednu dvomilijarditski dio ukupnog sunčevog zračenja. Kad bi se svjetlost koja pada na Sjevernu Ameriku naplaćivala po cijeni od dva centa po kilovatsatu, godišnji račun za rasvjetu iznosio bi više od osamsto kvadrilijuna dolara. Dnevni račun Chicaga za sunčevu svjetlost premašio bi sto milijuna dolara. Treba imati na umu da od Sunca primate i druge oblike energije — svjetlost nije jedini Sunčev doprinos koji dopire do vaše atmosfere. Na Urantiju se slijevaju goleme sunčeve energije koje obuhvaćaju valne duljine i iznad i ispod područja koje ljudski vid može prepoznati.
58:2.2 (665.5) Zemljina atmosfera gotovo je potpuno neprozirna za velik dio Sunčeva zračenja na krajnjem ultraljubičastom dijelu spektra. Većinu tih kratkih valnih duljina apsorbira sloj ozona koji se nalazi na visini od približno šesnaest kilometara iznad Zemljine površine i proteže se još približno toliko prema svemiru. Ozon koji prožima to područje, kad bi se nalazio pod uvjetima kakvi vladaju na Zemljinoj površini, tvorio bi sloj debeo svega oko dva i pol milimetra; ipak, ta razmjerno mala i naizgled beznačajna količina ozona štiti stanovnike Urantije od viška opasnog i razornog ultraljubičastog zračenja prisutnog u Sunčevoj svjetlosti. No kad bi taj ozonski sloj bio samo neznatno deblji, bili biste lišeni vrlo važnih i blagotvornih ultraljubičastih zraka koje danas dopiru do Zemljine površine i koje su izvor jednog od vaših najvažnijih vitamina.
58:2.3 (665.6) Pa ipak, neki vaši manje maštoviti smrtni mehanisti i dalje ustraju u tome da materijalno stvaranje i ljudsku evoluciju promatraju kao puku slučajnost. Srednja bića Urantije prikupila su više od pedeset tisuća činjenica iz fizike i kemije koje smatraju nespojivima sa zakonima slučaja i za koje tvrde da nepogrešivo ukazuju na prisutnost inteligentne svrhe u stvaranju materijalnog svijeta. A sve to ne uključuje njihov popis s više od stotinu tisuća nalaza izvan područja fizike i kemije za koje tvrde da dokazuju prisutnost uma u planiranju, stvaranju i održavanju materijalnog svemira.
58:2.4 (666.1) Vaše Sunce izlijeva pravu bujicu zraka smrtonosnog djelovanja, a ugodan život na Urantiji dugujete 'slučajnom' djelovanju više od četrdeset naizgled slučajnih zaštitnih mehanizama sličnih djelovanju ovog jedinstvenog ozonskog sloja.
58:2.5 (666.2) Da nije zaštitnog 'pokrivača' noćne atmosfere, toplina bi se zračenjem gubila toliko brzo da bi održavanje života bilo moguće jedino umjetnim sredstvima.
58:2.6 (666.3) Donjih osam do deset kilometara Zemljine atmosfere čini troposfera; to je područje vjetrova i zračnih struja koje stvaraju vremenske pojave. Iznad nje nalazi se unutarnja ionosfera, a iznad nje stratosfera. Penjući se od Zemljine površine, temperatura neprekidno opada tijekom prvih desetak do trinaest kilometara, gdje doseže približno 57 stupnjeva Celzija ispod ništice. Taj temperaturni raspon od oko 54 do 57 stupnjeva ispod ništice ostaje nepromijenjen tijekom sljedećih šezdesetak kilometara uspona; to područje stalne temperature naziva se stratosfera. Na visini od sedamdeset do osamdeset kilometara temperatura ponovno počinje rasti, a taj se porast nastavlja sve dok na razini polarne svjetlosti ne dosegne oko 650 stupnjeva Celzija; upravo ta intenzivna toplina ionizira kisik. No temperatura u tako razrijeđenoj atmosferi teško se može uspoređivati s toplinom kakvu mjerite na Zemljinoj površini. Imajte na umu da se polovica vaše atmosfere nalazi unutar prvih pet kilometara. Visinu Zemljine atmosfere označavaju najviše vrpce polarne svjetlosti — oko šest stotina četrdeset kilometara.
58:2.7 (666.4) Pojave polarne svjetlosti izravno su povezane sa Sunčevim pjegama, tim Sunčevim ciklonama koje se vrte u suprotnim smjerovima iznad i ispod Sunčeva ekvatora, baš kao što se i tropski uragani na Zemlji okreću u suprotnim smjerovima sjeverno i južno od ekvatora. Takvi atmosferski poremećaji vrte se u suprotnim smjerovima kada nastaju iznad ili ispod ekvatora.
58:2.8 (666.5) Sposobnost Sunčevih pjega da mijenjaju frekvencije svjetlosti pokazuje da ta središta Sunčevih oluja djeluju poput golemih magneta. Takva magnetska polja mogu izbacivati nabijene čestice iz kratera Sunčevih pjega kroz svemir do vanjskih slojeva Zemljine atmosfere, gdje njihov ionizirajući utjecaj stvara spektakularne prikaze polarne svjetlosti. Zato su pojave polarne svjetlosti najizraženije kada je aktivnost Sunčevih pjega na vrhuncu — ili neposredno nakon toga — u vrijeme kada su pjege uglavnom smještene bliže Sunčevu ekvatoru.
58:2.9 (666.6) Čak i igla kompasa reagira na ovaj Sunčev utjecaj jer se pri izlasku Sunca neznatno zakreće prema istoku, a kako se Sunce približava zalasku, neznatno prema zapadu. To se događa svakoga dana, ali za vrijeme vrhunca ciklusa Sunčevih pjega ova je promjena smjera kompasa dvostruko veća. Ova dnevna lutanja kompasa odgovor su na pojačanu ionizaciju gornjih slojeva atmosfere koju uzrokuje Sunčeva svjetlost.
58:2.10 (666.7) Prisutnost dviju različitih razina elektrificiranih vodljivih područja u gornjoj stratosferi omogućuje prijenos vaših dugovalnih i kratkovalnih radijskih emisija na velike udaljenosti. Vaše emitiranje ponekad ometaju silovite oluje koje povremeno bjesne u područjima tih vanjskih ionosfera.
3. PROSTORNO OKRUŽJE
58:3.1 (666.8) Tijekom ranijih razdoblja materijalizacije svemira, prostorna područja bila su ispresijecana golemim oblacima vodika, upravo onakvim astronomskim nakupinama prašine kakve danas obilježavaju mnoga područja udaljenog prostora. Velik dio organizirane tvari koju užarena sunca razgrađuju i raspršuju kao energiju zračenja izvorno je bio izgrađen u tim rano nastalim prostornim oblacima vodika. Pod određenim neuobičajenim uvjetima do raspada atoma dolazi i u jezgri većih masa vodika. Sve te pojave izgradnje i razgradnje atoma, kao i u visoko zagrijanim maglicama, popraćene su pojavom bujica kratkih prostornih energetskih zraka. Ova raznolika zračenja prati vrsta prostorne energije koja nije poznata na Urantiji.
58:3.2 (667.1) Ovaj energetski naboj kratkih kozmičkih zraka u prostoru svemira četiri stotine puta nadilazi sve druge oblike energije zračenja koji postoje u organiziranim domenama svemira. Emisija kratkih kozmičkih zraka, bilo da dolazi iz užarenih maglica, snažnih električnih polja, vanjskog prostora ili golemih oblaka vodikove prašine, kvalitativno je i kvantitativno modificirana kolebanjima te naglim promjenama temperature, gravitacije i elektroničkih pritisaka.
58:3.3 (667.2) Ove pojave koje uvjetuju nastanak prostornih zraka određene su mnogim kozmičkim zbivanjima, kao i putanjama kružeće tvari koje variraju od modificiranih kružnica do izrazito izduženih elipsi. Fizički uvjeti također mogu biti znatno izmijenjeni jer je spin elektrona ponekad usmjeren suprotno od gibanja grubljih oblika tvari, čak i unutar istog fizičkog područja.
58:3.4 (667.3) Golemi oblaci vodika pravi su kozmički kemijski laboratoriji koji sadrže sve faze razvoja energije i preobrazbe tvari. Veliki energetski procesi odvijaju se i u rubnim plinovima velikih dvojnih zvijezda koje se tako često preklapaju i zbog toga u velikoj mjeri međusobno miješaju. No nijedna od tih golemih i nadaleko rasprostranjenih energetskih aktivnosti prostora nema ni najmanji utjecaj na pojave organiziranog života — zametnu plazmu živih bića. Ti energetski uvjeti prostora bitni su za temeljno okružje uspostave života, ali nisu djelotvorni u kasnijim promjenama nasljednih čimbenika zametne plazme kao što su to neke dulje zrake energije zračenja. Život koji iniciraju Nositelji Života u potpunosti je otporan na svu tu čudesnu bujicu kratkih kozmičkih zraka.
58:3.5 (667.4) Svi su ti bitni kozmički uvjeti morali dosegnuti povoljno stanje prije nego što su Nositelji Života mogli stvarno započeti uspostavu života na Urantiji.
4. ERA OSVITA ŽIVOTA
58:4.1 (667.5) To što nas nazivaju Nositeljima Života ne bi vas trebalo zbuniti. Mi možemo prenositi život na planete i to doista činimo, ali na Urantiju nismo donijeli život. Život na Urantiji jedinstven je i izvoran ovom planetu. Ova je sfera svijet modifikacije života; sav život koji se ovdje pojavio oblikovali smo upravo ovdje na planetu, i ne postoji nijedan drugi svijet u cijeloj Sataniji, pa ni u cijelom Nebadonu, koji ima život istovjetan onome na Urantiji.
58:4.2 (667.6) Prije 550 milijuna godina korpus Nositelja Života vratio se na Urantiju. U suradnji s duhovnim moćima i nadfizičkim silama organizirali smo i pokrenuli izvorne životne uzorke ovoga svijeta te ih usadili u gostoljubive vode planeta. Sav planetarni život (izuzev izvanplanetarnih ličnosti) sve do vremena Kaligastije, Planetarnog Princa, potekao je iz naša tri izvorna, istovjetna i istodobna usađivanja morskog života. Ta tri usađivanja života označena su kao: središnje ili euroazijsko-afričko, istočno ili australsko-azijsko i zapadno, koje obuhvaća Grenland i Amerike.
58:4.3 (668.1) Prije 500 milijuna godina primitivni morski biljni život već je bio čvrsto uspostavljen na Urantiji. Grenland i arktička kopnena masa, zajedno sa Sjevernom i Južnom Amerikom, započeli su svoje dugo i sporo pomicanje prema zapadu. Afrika se pomaknula nešto južnije stvarajući između sebe i matične kopnene mase udubljenje koje se pružalo u smjeru istok–zapad, današnji sredozemni bazen. Antarktika, Australija i kopno koje danas označavaju pacifički otoci odvojili su se na jugu i istoku te su od toga vremena otplovili daleko od svojih nekadašnjih položaja.
58:4.4 (668.2) Mi smo posadili primitivni oblik morskog života u zaštićenim uvalama tropskih središnjih mora duž istočno-zapadnog procjepa raspadajuće kontinentalne kopnene mase. Pri izvedbi triju implantacija morskog života cilj nam je bio osigurati da svaka velika kopnena masa ponese taj život sa sobom u svojim toplovodnim morima kako se kopno bude razdvajalo. Predvidjeli smo da će u kasnijem razdoblju nastanka kopnenog života te kontinentalne kopnene mase biti razdvojene golemim oceanima.
5. KONTINENTALNI DRIFT
58:5.1 (668.3) Tako se nastavio kontinentalni drift. Zemljina jezgra postala je gusta i čvrsta poput čelika, izložena pritisku od gotovo 25.000 tona po kvadratnom palcu, a zbog golemog gravitacijskog pritiska bila je, i još uvijek jest, veoma vruća u svojoj dubokoj unutrašnjosti. Temperatura raste od površine prema središtu sve dok u samom središtu ne postane neznatno viša od površinske temperature Sunca.
58:5.2 (668.4) Vanjskih tisuću i šeststo kilometara Zemljine mase sastoji se uglavnom od različitih vrsta stijena. Ispod njih nalaze se gušći i teži metalni elementi. Tijekom ranih i preatmosferskih razdoblja svijet je bio gotovo fluidan, u rastaljenom i izrazito užarenom stanju, pa su teži metali potonuli duboko u unutrašnjost. Oni koji se danas nalaze blizu površine predstavljaju izlučevine drevnih vulkana, kasnije opsežne tokove lave i novije meteorske naslage.
58:5.3 (668.5) Vanjska kora bila je debela oko šezdeset i četiri kilometra. Ovaj vanjski omotač bio je poduprt i počivao neposredno na rastaljenom moru bazalta promjenjive debljine, pokretnom sloju rastaljene lave koji se nalazio pod visokim pritiskom, ali je uvijek težio teći amo-tamo radi izjednačavanja promjenjivih planetarnih pritisaka, čime je pridonosio stabilizaciji Zemljine kore.
58:5.4 (668.6) Čak i danas kontinenti nastavljaju plutati na ovom mekanom moru rastaljenog bazalta koje se nije kristaliziralo. Da nema ovog zaštitnog sloja, snažniji bi potresi doslovno potresli svijet do raspada. Potrese uzrokuju klizanje i pomicanje čvrste vanjske kore, a ne vulkani.
58:5.5 (668.7) Kad se slojevi lave u Zemljinoj kori ohlade, oni tvore granit. Prosječna gustoća Urantije nešto je veća od pet i pol puta gustoće vode; gustoća granita manja je od tri puta gustoće vode. Zemljina jezgra dvanaest je puta gušća od vode.
58:5.6 (668.8) Morsko dno gušće je od kopnenih masa i upravo zato kontinenti ostaju iznad razine mora. Kada se morsko dno izdigne iznad površine mora, pokazuje se da je uglavnom sastavljeno od bazalta, oblika lave znatno težeg od granita koji tvori kopnene mase. Isto tako, kad kontinenti ne bi bili lakši od oceanskog dna, gravitacija bi povukla rubove oceana preko kopna, ali takve se pojave ne opažaju.
58:5.7 (668.9) Težina oceana također je jedan od čimbenika koji povećavaju pritisak na morsko dno. Niže, ali razmjerno teže oceansko dno, zajedno s težinom vode iznad njega, približno je jednako težini viših, ali znatno lakših kontinenata. Ipak, svi kontinenti imaju tendenciju pomicanja prema oceanima. Pritisak kontinentalnih masa na razini oceanskog dna iznosi samo oko 138 megapaskala. Drugim riječima, to bi bio pritisak kontinentalne mase koja se uzdiže oko 4.600 metara iznad oceanskog dna. Pritisak vode na oceansko dno iznosi samo iznosi samo oko 34,5 megapaskala. Te razlike u pritisku stvaraju težnju kontinenata da klize prema oceanskom dnu.
58:5.8 (669.1) Spuštanje oceanskog dna tijekom razdoblja prije pojave života uzdiglo je osamljenu kontinentalnu kopnenu masu do takve visine da je njezin bočni pritisak težio tome da se njezini istočni, zapadni i južni rubovi spuštaju niz padinu preko podložnih poluviskoznih slojeva lave u vode okolnog Tihog oceana. Time je kontinentalni pritisak bio toliko potpuno kompenziran da nije došlo do velikog rascjepa na istočnoj obali toga drevnog azijskog kontinenta, ali od tada se ta istočna obala neprestano nadvija nad ponorom susjednih oceanskih dubina, prijeteći da sklizne u vodeni grob.
6. PRIJELAZNO RAZDOBLJE
58:6.1 (669.2) Prije 450 milijuna godina dolazi do prijelaza vegetativnih oblika života u životinjske. Ova se metamorfoza odvija u plitkim vodama zaštićenih tropskih uvala i laguna duž obalnih linija kontinenata koji se sve više međusobno udaljavaju. Do ovog razvoja, koji je bio dijelom izvornog životnog plana, dolazi postupno. U tom procesu nastupaju mnoge prijelazne faze između ranih primitivnih biljnih oblika života i kasnijih jasno definiranih životinjskih organizama. Još i danas postoje prijelazni organizmi sluzavih plijesni koje je teško klasificirati bilo kao biljke bilo kao životinje.
58:6.2 (669.3) Dok se može pratiti evolucija biljnog života u životinjski, i premda postoji postupni slijed biljaka i životinja koje se razvijaju od najjednostavnijih do složenijih i naprednijih organizama, nećete biti u mogućnosti pronaći konkretne vezivne spone ni između glavnih klasa životinjskog carstva ni među najvišim pretljudskim vrstama koje su prethodile pojavi ranih ljudi. Te takozvane „karike koje nedostaju” zauvijek će ostati nedostajuće, iz jednostavnog razloga što nikada nisu ni postojale.
58:6.3 (669.4) Od ere do ere pojavljuju se posve nove vrste životinjskog svijeta. One ne nastaju evolucijom kao rezultat postupnog nagomilavanja sitnih varijacija; pojavljuju se kao potpuno razvijeni i novi redovi života, i pojavljuju se iznenada.
58:6.4 (669.5) Iznenadna pojava novih vrsta i raznolikih redova živih organizama u cijelosti je biološka pojava, strogo prirodna. S tim genetskim mutacijama nije povezano ništa nadnaravno.
58:6.5 (669.6) Kada su oceani postigli odgovarajući stupanj slanosti, razvio se životinjski svijet, i bilo je razmjerno jednostavno omogućiti kruženje slane vode kroz tijela morskih organizama. No kada su se oceani povukli i postotak soli znatno povećao, te su iste životinje razvile sposobnost smanjenja slanosti svojih tjelesnih tekućina, baš kao što su organizmi koji su naučili živjeti u slatkoj vodi razvili sposobnost održavanja odgovarajuće razine natrijeva klorida u svojim tjelesnim tekućinama pomoću domišljatih mehanizama očuvanja soli.
58:6.6 (669.7) Proučavanje fosila morskog života sačuvanih u stijenama otkriva rane prilagodbene borbe tih primitivnih organizama. Biljke i životinje nikada ne prestaju provoditi te pokuse prilagodbe. Okoliš se neprestano mijenja, a živi organizmi uvijek nastoje prilagoditi se tim neprekidnim promjenama.
58:6.7 (670.1) Fiziološka oprema i anatomska građa svih novih redova života nastaju kao odgovor na djelovanje fizičkih zakona, ali naknadno obdarenje umom dar je ađutantnih duhova uma u skladu s urođenim kapacitetom mozga. Um, premda nije proizvod fizičke evolucije, u potpunosti ovisi o moždanim sposobnostima koje proizlaze iz isključivo fizičkog i evolucijskog razvoja.
58:6.8 (670.2) Kroz gotovo beskrajne cikluse dobitaka i gubitaka, prilagodbi i ponovnih prilagodbi, svi živi organizmi njišu se amo-tamo kroz vjekove. Oni koji dosegnu kozmičko jedinstvo opstaju, dok oni koji ne uspiju ostvariti taj cilj prestaju postojati.
7. KNJIGA GEOLOŠKE POVIJESTI
58:7.1 (670.3) Ogromna skupina stijenskih sustava koja je u razdoblju osvita života, odnosno proterozoiku, činila vanjsku koru svijeta, danas se pojavljuje na tek malom broju mjesta na Zemljinoj površini. A kada se izdigne ispod svih naslaga kasnijih razdoblja, u njoj se mogu pronaći jedino fosilni ostaci biljnog života i ranih primitivnih životinja. Neke od tih starijih vodenim taloženjem nastalih stijena pomiješane su s kasnijim slojevima, pa katkad sadrže fosilne ostatke nekih ranijih oblika biljnog života, dok se u najvišim slojevima ponekad mogu pronaći i neki od najprimitivnijih oblika ranih morskih životinjskih organizama. Na mnogim mjestima ti najstariji slojeviti stijenski slojevi, koji sadrže fosile ranog morskog života, i životinjskog i biljnog, leže neposredno iznad još starijih neslojevitih stijena.
58:7.2 (670.4) Fosili iz ovog razdoblja uključuju alge, biljke nalik koraljima, primitivne protozoe i prijelazne organizme nalik spužvama. No odsutnost takvih fosila u najstarijim stijenskim slojevima ne dokazuje nužno da u vrijeme njihova taloženja život nije postojao drugdje. Život je tijekom tih ranih vremena bio rijedak i tek se polako širio površinom Zemlje.
58:7.3 (670.5) Stijene tog drevnog doba danas se nalaze na Zemljinoj površini ili neposredno ispod nje na približno jednoj osmini današnje kopnene površine. Prosječna debljina tih prijelaznih stijenskih naslaga, najstarijih slojevitih stijenskih naslaga, iznosi oko dva i pol kilometra. Na nekim mjestima ti drevni stijenski sustavi dosežu debljinu i do šest i pol kilometara, ali mnogi slojevi koji su pripisani ovom razdoblju zapravo pripadaju kasnijim epohama.
58:7.4 (670.6) U Sjevernoj Americi ovaj drevni i primitivni sloj stijena s fosilima izbija na površinu u istočnim, središnjim i sjevernim područjima Kanade. Tu je i isprekidani istočno-zapadni pojas ovih stijena koji se proteže od Pennsylvanije i drevnih planina Adirondack prema zapadu kroz Michigan, Wisconsin i Minnesotu. Drugi se pojasevi pružaju od Newfoundlanda do Alabame i od Aljaske do Meksika.
58:7.5 (670.7) Stijene iz ovog razdoblja izložene su tu i tamo diljem svijeta, ali nijedne nisu tako lako razumljive za tumačenje kao one oko Gornjeg jezera i u Velikom kanjonu rijeke Colorado, gdje ove primitivne stijene koje sadrže fosile, raspoređene u više slojeva, svjedoče o izdizanjima tla i promjenama Zemljine površine tijekom tih davnih vremena.
58:7.6 (670.8) Ovaj sloj stijena, najstariji fosilonosni sloj u Zemljinoj kori, bio je zgužvan, naboran i izobličen kao posljedica potresa i ranih vulkanskih aktivnosti. Tokovi lave iz ovog doba iznijeli su velike količine željeza, bakra i olova blizu površine planeta.
58:7.7 (670.9) Malo je mjesta na Zemlji gdje su takvi procesi prikazani jasnije nego u dolini rijeke St. Croix u Wisconsinu. U tom je području došlo do sto dvadeset i sedam uzastopnih izlijevanja lave na kopnu, nakon kojih su slijedila potapanja vodom i posljedično taloženje stijena. Iako danas nedostaje velik dio gornjih sedimentnih stijenskih slojeva i povremenih tokova lave, te premda je donji dio ovog sustava duboko zakopan u Zemlji, ipak je oko šezdeset pet do sedamdeset ovih slojevitih zapisa prošlih doba još uvijek izloženo pogledu.
58:7.8 (671.1) U tim ranim dobima, kada se velik dio kopna nalazio blizu razine mora, uslijedio je dugi niz potapanja i izranjanja kopna. Zemljina kora upravo je ulazila u svoje kasnije razdoblje relativne stabilizacije. Valovita izdizanja i spuštanja ranijeg kontinentalnog drifta pridonijela su učestalosti periodičnog potapanja velikih kopnenih masa.
58:7.9 (671.2) Tijekom ovog razdoblja primitivnog morskog života, prostrana područja kontinentalnih obala tonula su pod more od svega nekoliko metara pa do gotovo jednog kilometra dubine. Velik dio starijih pješčenjaka i konglomerata predstavlja sedimentne naslage tih drevnih obala. Sedimentne stijene koje pripadaju ovoj ranoj stratifikaciji leže neposredno na slojevima koji potječu iz vremena mnogo starijeg od nastanka života, iz razdoblja ranog pojavljivanja svjetskog oceana.
58:7.10 (671.3) Neki od gornjih slojeva ovih prijelaznih stijenskih naslaga sadrže male količine tamno obojenog šejla ili škriljevca, što ukazuje na prisutnost organskog ugljika i svjedoči o postojanju predaka onih biljnih oblika života koji su tijekom kasnijeg karbonskog, odnosno ugljenog doba, prekrili Zemlju. Velik dio bakra u tim stijenskim slojevima nastao je taloženjem iz vode. Dio se nalazi u pukotinama starijih stijena i predstavlja koncentrat ustajale močvarne vode nekadašnjih zaštićenih obalnih područja. Rudnici željeza u Sjevernoj Americi i Europi smješteni su u naslagama i izdancima koji djelomično leže u starijim neslojevitim stijenama, a djelomično u kasnijim slojevitim stijenama prijelaznih razdoblja nastanka života.
58:7.11 (671.4) Ovo razdoblje svjedoči širenju života kroz vode cijeloga svijeta; morski život postao je čvrsto uspostavljen na Urantiji. Dna plitkih i prostranih unutarnjih mora postupno prekriva bujna i raskošna vegetacija, dok obalne vode vrve jednostavnim oblicima životinjskog svijeta.
58:7.12 (671.5) Čitava ova priča slikovito je ispričana na fosilnim stranicama goleme „kamene knjige” povijesti svijeta. A stranice ovog golemog biogeološkog zapisa nepogrešivo govore istinu, ako samo steknete vještinu njihova tumačenja. Mnoga od tih drevnih morskih dna danas su uzdignuta visoko iznad razine mora, a njihove naslage, taložene tijekom bezbrojnih razdoblja, pripovijedaju o životnim borbama tih ranih dana. Doslovno je istinito, kao što je rekao vaš pjesnik: „Prašina po kojoj gazimo nekoć je bila živa.”
58:7.13 (671.6) [Predstavio član Korpusa Nositelja Života Urantije koji sada boravi na planetu.]