Knjiga Urantije - POGLAVLJE 57 : PORIJEKLO URANTIJE

DOWNLOADS ➔   DOWNLOAD  PDF   PDF w/English 

Knjiga Urantije    

DIO III. Povijest Urantije

   POGLAVLJE 57 : PORIJEKLO URANTIJE


   POGLAVLJE 57 : PORIJEKLO URANTIJE

57:0.1 (651.1) U PREDSTAVLJANJU izvadaka iz arhive Jeruzema o porijeklu i ranoj povijesti Urantije, upućeni smo računati vrijeme prema današnjem načinu mjerenja — prema prijestupnoj kalendarskoj godini od 365¼ dana. U pravilu nećemo navoditi točne godine premda su one zabilježene. Koristit ćemo najbliže cijele brojeve kao prikladniji način iznošenja ovih povijesnih činjenica.
57:0.2 (651.2) Kada govorimo o događaju koji se zbio prije jednog ili dva milijuna godina, mislimo na događaj koji datira toliko godina unatrag od prvih desetljeća dvadesetog stoljeća kršćanske ere. Stoga ćemo ove davne događaje prikazivati kao da su se zbivali u zaokruženim razdobljima od tisuća, milijuna i milijardi godina.

  1. ANDRONOVERSKA MAGLICA

57:1.1 (651.3) Urantija potječe od vašeg Sunca, a vaše Sunce jedno je od mnogobrojnih potomaka andronoverske maglice koja je nekoć bila organizirana kao sastavni dio fizičke energije i materijalne tvari lokalnog svemira Nebadona. A ova velika maglica sama je nastala iz sveopćeg naboja sile prostora u supersvemiru Orvontonu, u veoma, veoma davna vremena.
57:1.2 (651.4) U vrijeme početka ovog prikaza, Primarni Glavni Organizatori Sile Raja već su dugo u potpunosti upravljali energijama prostora koje su kasnije bile organizirane kao andronoverska maglica.
57:1.3 (651.5) Prije 987 milijardi godina pridruženi organizator sile i tadašnji vršitelj dužnosti inspektora broj 811.307 iz orvontonske serije, putujući iz Uverse, izvijestio je Stare Dane da su uvjeti u prostoru povoljni za pokretanje fenomena materijalizacije u određenom sektoru tadašnjeg istočnog dijela Orvontona.
57:1.4 (651.6) Prije 900 milijardi godina, kako bilježi arhiva Uverse, zabilježena je dozvola koju je Vijeće Ravnoteže Uverse izdalo vladi supersvemira, ovlašćujući slanje organizatora sile i pomoćnog osoblja u područje koje je prethodno odredio inspektor broj 811.307. Orvontonske vlasti povjerile su izvornom otkrivaču ovog potencijalnog svemira izvršenje mandata Starih Dana kojim je naloženo organiziranje novog materijalnog stvaranja.
57:1.5 (652.1) Bilježenje ove dozvole pokazuje da su organizator sile i njegovo osoblje već bili napustili Uversu i krenuli na dugo putovanje prema tom istočnom sektoru prostora gdje su se potom posvetili dugotrajnim aktivnostima koje su na kraju dovele do pojave novog fizičkog stvaranja u Orvontonu.
57:1.6 (652.2) Prije 875 milijardi godina službeno je započeto formiranje goleme andronoverske maglice broj 876.926. Za pokretanje energetskog vrtloga koji je s vremenom prerastao u ovaj golemi svemirski ciklon bila je potrebna samo prisutnost organizatora sile i njegovog pomoćnog osoblja. Nakon pokretanja takvih magličnih vrtložnih kretanja, živi organizatori sile jednostavno se povlače pod pravim kutom u odnosu na ravninu rotirajućeg diska, a od tog trenutka urođena svojstva energije osiguravaju progresivnu i uređenu evoluciju takvog novog fizičkog sustava.
57:1.7 (652.3) Otprilike u to vrijeme pripovijest se prebacuje na djelovanje ličnosti supersvemira. U stvarnosti, priča ovdje zapravo i započinje — upravo u vrijeme kada se Rajski organizatori sile pripremaju povući nakon što su uvjete prostorne energije doveli u stanje spremno za djelovanje upravitelja moći i fizičkih kontrolora supersvemira Orvontona.

  2. PRIMARNI STADIJ MAGLICE

57:2.1 (652.4) Sve evolucijske materijalne tvorevine rađaju se iz kružnih plinovitih maglica, a sve takve primarne maglice zadržavaju kružni oblik tijekom ranog dijela svog plinovitog postojanja. Kako stare, obično poprimaju spiralni oblik, a nakon što dovrše svoju funkciju stvaranja sunaca, često završavaju kao zvjezdani skupovi ili kao golema sunca okružena različitim brojem planeta, satelita i manjih nakupina tvari koje po mnogočemu nalikuju vašem vlastitom malom Sunčevom sustavu.
57:2.2 (652.5) Prije 800 milijardi godina andronoverska tvorevina već je bila dobro uspostavljena kao jedna od veličanstvenih primarnih maglica Orvontona. Kada su astronomi obližnjih svemira promatrali ovaj svemirski fenomen, vidjeli su vrlo malo toga što bi privuklo njihovu pozornost. Procjene gravitacijskih odnosa provedene u susjednim tvorevinama pokazivale su da se u područjima Andronovera odvijaju materijalizacije prostora, ali to je bilo sve.
57:2.3 (652.6) Prije 700 milijardi godina andronoverski sustav poprimao je goleme razmjere, pa su dodatni fizički kontrolori bili poslani u devet okolnih materijalnih tvorevina kako bi pružili potporu i opskrbenu suradnju centrima moći ovog novog materijalnog sustava koji se tako brzo razvijao. U to davno vrijeme sva tvar namijenjena kasnijim tvorevinama nalazila se unutar granica ovog golemog svemirskog kotača koji se neprestano vrtio i koji se, nakon što je dosegao svoj najveći promjer, vrtio sve brže i brže dok se nastavljao zgušnjavati i sažimati.
57:2.4 (652.7) Prije 600 milijardi godina dosegnut je vrhunac razdoblja mobilizacije energije Andronovera; maglica je dostigla svoju najveću masu. U to vrijeme bila je golemi kružni oblak plina oblika koji je donekle nalikovao spljoštenom sferoidu. To je bilo rano razdoblje diferencijalnog formiranja mase i promjenjivih brzina vrtnje. Gravitacija i drugi utjecaji upravo su trebali započeti svoj posao pretvaranja prostornih plinova u organiziranu tvar.

  3. SEKUNDARNI STADIJ MAGLICE

57:3.1 (653.1) Golema maglica sada je postupno počela poprimati spiralni oblik i postajati jasno vidljiva astronomima čak i udaljenih svemira. To je prirodni razvoj većine maglica; prije nego što počnu izbacivati sunca i započnu posao izgradnje svemira, ove sekundarne svemirske maglice obično se promatraju kao spiralne pojave.
57:3.2 (653.2) Proučavatelji zvijezda iz obližnjih područja tog dalekog doba, promatrajući ovu preobrazbu andronoverske maglice, vidjeli su upravo ono što astronomi dvadesetog stoljeća vide kada svoje teleskope usmjere prema svemiru i promatraju spiralne maglice sadašnjeg doba u susjednim područjima vanjskog prostora.
57:3.3 (653.3) Otprilike u vrijeme dostizanja najveće mase, gravitacijska kontrola plinovitog sadržaja počela je slabjeti te je nastupio stadij istjecanja plinova. Plin je počeo otjecati u dva golema i jasno odvojena kraka koja su nastala na suprotnim stranama matične mase. Brza vrtnja ove goleme središnje jezgre ubrzo je tim dvama izbočenim plinovitim tokovima dala spiralni izgled. Hlađenje i naknadno sažimanje dijelova tih izbočenih krakova na kraju su proizveli njihov čvornati izgled. Ti gušći dijelovi bili su golemi sustavi i podsustavi fizičke tvari koji su se vrtjeli kroz prostor usred plinovitog oblaka maglice, dok su istodobno bili čvrsto zadržani u gravitacijskom zagrljaju matičnog kotača.
57:3.4 (653.4) No maglica se počela sažimati, a povećanje brzine vrtnje dodatno je oslabilo gravitacijsku kontrolu. Uskoro su vanjska plinovita područja počela izmicati neposrednom gravitacijskom zagrljaju jezgre maglice, odlazeći u prostor po putanjama nepravilnog oblika, vraćajući se zatim u područja jezgre kako bi dovršila svoje kruženje, i tako redom. Ali to je bio samo privremeni stadij razvoja maglice. Neprestano povećavanje brzine vrtnje uskoro je trebalo izbaciti golema sunca u prostor na samostalne putanje.
57:3.5 (653.5) A upravo se to dogodilo u Andronoveru prije nebrojenih vjekova. Energetski kotač rastao je i rastao sve dok nije dosegao svoje najveće širenje, a zatim se, nakon što je započelo sažimanje, vrtio sve brže i brže dok naposljetku nije dosegnut kritični centrifugalni stadij i dok nije započeo veliki raspad.
57:3.6 (653.6) Prije 500 milijardi godina rođeno je prvo sunce Andronovera. Ova blistava vatrena masa otrgnula se iz gravitacijskog zagrljaja matične mase i otisnula u prostor na samostalnu pustolovinu kroz kozmos stvaranja. Ona se kretala putanjom određenom smjerom izdvajanja. Takva mlada sunca brzo poprimaju kuglasti oblik i započinju svoje duge i burne karijere kao zvijezde prostora. Izuzev završnih magličnih jezgri, golema većina sunaca Orvontona nastala je na sličan način. Ta izdvojena sunca prolaze kroz različita razdoblja evolucije i kasnije službe u svemiru.
57:3.7 (653.7) Prije 400 milijardi godina započelo je razdoblje ponovnog privlačenja u andronoverskoj maglici. Mnoga obližnja i manja sunca bila su ponovno privučena kao posljedica postupnog povećavanja i daljnjeg sažimanja matične jezgre. Ubrzo je započela završna faza magličnog sažimanja, razdoblje koje uvijek prethodi konačnom razdvajanju ovih golemih svemirskih nakupina energije i tvari.
57:3.8 (654.1) Jedva milijun godina nakon tog razdoblja, Mihael Nebadona, Rajski Sin Stvoritelj, odabrao je ovu raspadajuću maglicu kao mjesto svoje pustolovine u izgradnji svemira. Gotovo odmah započela je izgradnja arhitektonskih svjetova Salvingtona i stotinu skupina planeta sjedišta zviježđa. Za dovršenje tih skupina posebno stvorenih svjetova bilo je potrebno gotovo milijun godina. Planeti sjedišta lokalnih sustava građeni su tijekom razdoblja koje se protezalo od tada pa sve do prije otprilike pet milijardi godina.
57:3.9 (654.2) Prije 300 milijardi godina sunčane putanje Andronovera bile su dobro uspostavljene, a maglični sustav prolazio je kroz prolazno razdoblje relativne fizičke stabilnosti. Otprilike u to vrijeme Mihaelovo osoblje stiglo je na Salvington, a orvontonska vlada Uverse službeno je priznala lokalni svemir Nebadon kao fizičku stvarnost.
57:3.10 (654.3) Prije 200 milijardi godina nastavili su se procesi sažimanja i kondenzacije uz stvaranje golemih količina topline u središnjem andronoverskom skupu, odnosno jezgri mase. Relativni prostor pojavio se čak i u područjima blizu središnjeg matičnog sunčanog kotača. Vanjska područja postajala su sve stabilnija i bolje organizirana; neki planeti koji su kružili oko novorođenih sunaca dovoljno su se ohladili da postanu prikladni za usađivanje života. Najstariji nastanjeni planeti Nebadona potječu iz tog vremena.
57:3.11 (654.4) Sada dovršeni svemirski mehanizam Nebadona prvi put počinje djelovati, a Mihaelovo stvaranje biva registrirano na Uversi kao svemir nastanjenja i progresivnog smrtnog uspona.
57:3.12 (654.5) Prije 100 milijardi godina dosegnut je vrhunac kondenzacijske napetosti maglice; dostignuta je točka najveće toplinske napetosti. Ovaj kritični stadij nadmetanja gravitacije i topline ponekad traje vjekovima, ali prije ili kasnije toplina pobjeđuje u borbi s gravitacijom i tada započinje spektakularno razdoblje raspršivanja sunaca. Time završava sekundarna faza razvoja svemirske maglice.

  4. TERCIJARNI I KVARTARNI STADIJ

57:4.1 (654.6) Primarni stadij maglice je kružni; sekundarni je spiralni; tercijarni stadij obilježava prvo raspršivanje sunaca, dok kvartarni obuhvaća drugi i posljednji ciklus raspršivanja sunaca, pri čemu matična jezgra završava ili kao kuglasti zvjezdani skup ili kao usamljeno sunce koje djeluje kao središte završnog Sunčevog sustava.
57:4.2 (654.7) Prije 75 milijardi godina ova je maglica dosegla vrhunac svojeg stadija sunčane obitelji. To je bio vrhunac prvog razdoblja gubitka sunaca. Većina tih sunaca od tada je stekla opsežne sustave planeta, satelita, tamnih otoka, kometa, meteora i oblaka kozmičke prašine.
57:4.3 (654.8) Prije 50 milijardi godina završilo je prvo razdoblje raspršivanja sunaca; maglica je ubrzano privodila kraju svoj tercijarni ciklus postojanja tijekom kojeg je došlo do uspostave 876.926 sunčevih sustava.
57:4.4 (654.9) Prije 25 milijardi godina dovršen je tercijarni ciklus života maglice, što je dovelo do organizacije i relativne stabilizacije daleko raspršenih zvjezdanih sustava nastalih iz ove matične maglice. No proces fizičkog sažimanja i povećanog stvaranja topline nastavio se u središnjoj masi magličnog ostatka.
57:4.5 (655.1) Prije 10 milijardi godina započeo je kvartarni ciklus Andronovera. Bila je dostignuta najviša temperatura jezgrene mase; približavala se kritična točka kondenzacije. Izvorna matična jezgra bila je potresana pod zajedničkim pritiskom vlastite napetosti unutarnje toplinske kondenzacije i sve snažnijeg gravitacijskog plimnog privlačenja okolnog roja oslobođenih sunčevih sustava. Nuklearne erupcije koje su trebale pokrenuti drugi maglični ciklus stvaranja sunaca bile su neposredno pred izbijanjem. Kvartarni ciklus postojanja maglice upravo je trebao započeti.
57:4.6 (655.2) Prije 8 milijardi godina započela je strašna završna erupcija. Samo su vanjski sustavi sigurni tijekom takvog kozmičkog prevrata. Time je započeo kraj maglice. Ovo posljednje izbacivanje sunaca iz matične maglice trajalo je gotovo dvije milijarde godina.
57:4.7 (655.3) Prije 7 milijardi godina nastupio je vrhunac završnog raspada Andronovera. To je bilo razdoblje nastanka većih završnih sunaca i vrhunac lokalnih fizičkih poremećaja.
57:4.8 (655.4) Prije 6 milijardi godina završio je konačni raspad i rođeno je vaše Sunce, pedeset i šesto od posljednjih sunaca druge sunčane obitelji Andronovera. Ova završna erupcija maglične jezgre iznjedrila je 136.702 sunca, od kojih su većina bila osamljena nebeska tijela. Ukupan broj sunaca i sunčevih sustava nastalih iz andronoverske maglice iznosio je 1.013.628. Broj sunca vašeg Sunčeva sustava jest 1.013.572.
57:4.9 (655.5) A sada velike andronoverske maglice više nema, ali ona nastavlja živjeti u mnogim suncima i njihovim planetarnim obiteljima koje su potekle iz ovog matičnog oblaka prostora. Posljednji jezgreni ostatak ove veličanstvene maglice još uvijek gori crvenkastim sjajem i nastavlja davati umjerenu svjetlost i toplinu svojoj preostaloj planetarnoj obitelji od sto šezdeset i pet svjetova koji sada kruže oko ove časne majke dviju moćnih generacija vladara svjetlosti.

  5. PORIJEKLO MONMATIJE - SUNČEVA SUSTAVA URANTIJE

57:5.1 (655.6) Prije 5 milijardi godina vaše je Sunce bilo razmjerno usamljeno užareno nebesko tijelo koje je privuklo k sebi većinu obližnje kružeće tvari prostora, ostatke nedavnog prevrata koji je pratio njegovo rođenje.
57:5.2 (655.7) Danas je vaše Sunce postiglo relativnu stabilnost, ali njegovi ciklusi Sunčevih pjega od jedanaest i pol godina odaju da je u mladosti bilo promjenjiva zvijezda. U ranim danima njegova postojanja, neprekidno sažimanje i posljedično postupno povećavanje temperature pokrenuli su goleme potrese na njegovoj površini. Ova titanska uzdizanja i spuštanja zahtijevala su tri i pol dana za dovršenje jednog ciklusa promjenjivog sjaja. To promjenjivo stanje, ta periodična pulsacija, učinili su vaše Sunce vrlo osjetljivim na određene vanjske utjecaje s kojima se uskoro trebalo susresti.
57:5.3 (655.8) Tako je bila pripremljena pozornica lokalnog prostora za jedinstveno porijeklo Monmatije, naziva planetarne obitelji vašeg Sunca, planetarnog sustava kojem pripada vaš svijet. Manje od jednog posto planetarnih sustava Orvontona imalo je slično porijeklo.
57:5.4 (655.9) Prije 4,5 milijarde godina golemi sustav Angone počeo se približavati području ovog usamljenog Sunca. Središte tog velikog sustava bio je tamni div prostora, čvrst, snažno nabijen i obdaren golemom gravitacijskom privlačnošću.
57:5.5 (656.1) Kako se Angona sve više približavala Suncu, tijekom trenutaka najvećeg širenja za vrijeme Sunčevih pulsacija, mlazovi plinovite tvari bili su izbacivani u prostor u obliku golemih Sunčevih jezika. U početku bi se ti plameni plinoviti jezici uvijek vraćali natrag na Sunce, ali kako se Angona sve više približavala, gravitacijsko privlačenje ovog golemog posjetitelja postajalo je toliko snažno da bi se ti jezici plina na određenim mjestima odvajali; njihovi korijeni padali bi natrag na Sunce, dok bi se vanjski dijelovi odcjepljivali i stvarali neovisna tijela tvari, Sunčeve meteorite, koji su odmah počinjali kružiti oko Sunca vlastitim eliptičnim putanjama.
57:5.6 (656.2) Kako se sustav Angone sve više približavao, Sunčeve izbačine postajale su sve veće i veće; sve više tvari bilo je izvučeno iz Sunca kako bi postalo neovisnim kružećim tijelima u okolnom prostoru. Takvo se stanje razvijalo oko petsto tisuća godina, sve dok se Angona nije najviše približila Suncu. Tada je Sunce, zajedno s jednom od svojih periodičnih unutarnjih konvulzija, doživjelo djelomičan raspad; s dviju suprotnih strana i istodobno, bile su izbačene goleme količine tvari. Sa strane Sunca okrenute prema Angoni izvučen je golem stup Sunčevih plinova, prilično zašiljen na oba kraja i izrazito ispupčen u sredini, koji se trajno odvojio od neposredne gravitacijske kontrole Sunca.
57:5.7 (656.3) Ovaj veliki stup Sunčevih plinova, tako odvojen od Sunca, kasnije se razvio u dvanaest planeta Sunčeva sustava. Povratno izbacivanje plinova sa suprotne strane Sunca, nastalo kao plimni odgovor na izbacivanje ovog golemog pretka Sunčeva sustava, od tada se saželo u meteore i svemirsku prašinu Sunčeva sustava, premda je velik, vrlo velik dio te tvari kasnije ponovno bio privučen Sunčevom gravitacijom kada se sustav Angone povukao u udaljeni prostor.
57:5.8 (656.4) Prije svega, iako je Angona uspjela izvući izvornu tvar od koje su nastali planeti Sunčeva sustava, kao i golemu količinu tvari koja danas kruži oko Sunca u obliku asteroida i meteora, nije uspjela zadržati ništa od te Sunčeve tvari za sebe. Ovaj prolazeći sustav nije se dovoljno približio da bi doista oteo dio Sunčeve tvari, ali se ipak približio dovoljno da u međuprostor izvuče svu tvar od koje je sastavljen današnji Sunčev sustav.
57:5.9 (656.5) Pet unutarnjih i pet vanjskih planeta ubrzo su se u umanjenom obliku formirali iz rashlađenih i sažetih jezgri u manje masivnim i suženim krajevima golemog gravitacijskog ispupčenja koje je Angona uspjela otrgnuti od Sunca, dok su Saturn i Jupiter nastali iz masivnijih i ispupčenijih središnjih dijelova. Snažno gravitacijsko privlačenje Jupitera i Saturna vrlo je rano zarobilo većinu tvari otete od Angone, o čemu svjedoči retrogradno gibanje nekih njihovih satelita.
57:5.10 (656.6) Jupiter i Saturn, nastali iz samog središta golemog stupa pregrijanih Sunčevih plinova, sadržavali su toliko užarene Sunčeve tvari da su sjali blistavom svjetlošću i isijavali goleme količine topline; oni su zapravo bili sekundarna sunca tijekom kratkog razdoblja nakon što su se oblikovali kao zasebna svemirska tijela. Ova dva najveća planeta Sunčeva sustava do danas su ostala pretežno plinovita i još se nisu ohladila do stupnja potpune kondenzacije ili skrućivanja.
57:5.11 (656.7) Jezgre nastale sažimanjem plinova ostalih deset planeta ubrzo su dosegle stadij skrućivanja te su počele privlačiti sve veće količine meteorske tvari koja je kružila obližnjim prostorom. Tako su svjetovi Sunčeva sustava imali dvostruko porijeklo: jezgre nastale kondenzacijom plinova koje su kasnije uvećane privlačenjem golemih količina meteora. Zapravo, oni i danas nastavljaju privlačiti meteore, premda u znatno manjem broju.
57:5.12 (657.1) Planeti ne kruže oko Sunca u ekvatorijalnoj ravnini svoje Sunčeve majke, što bi činili da su bili izbačeni Sunčevom rotacijom. Umjesto toga, oni se kreću u ravnini Angonina Sunčeva izbačaja koji se odigrao pod znatnim kutom u odnosu na ravninu Sunčeva ekvatora.
57:5.13 (657.2) Iako Angona nije uspjela zarobiti nijedan dio Sunčeve mase, vaše je Sunce svojoj preobražavajućoj planetarnoj obitelji ipak pridodalo dio kružeće prostorne tvari tog prolazećeg sustava. Zbog snažnog gravitacijskog polja Angone, njezina pridružena planetarna obitelj kružila je putanjama na znatnoj udaljenosti od tamnog diva; a nedugo nakon izbacivanja ishodišne mase Sunčeva sustava, dok se Angona još uvijek nalazila u blizini Sunca, tri velika planeta sustava Angone prošla su toliko blizu masivnog pretka Sunčeva sustava da je njegovo gravitacijsko privlačenje, pojačano privlačenjem Sunca, bilo dovoljno snažno da nadvlada gravitacijski zahvat Angone i trajno odvoji ova tri pratitelja nebeskog lutalice.
57:5.14 (657.3) Sva tvar Sunčeva sustava koja potječe od Sunca izvorno je bila obdarena jedinstvenim smjerom orbitalnog gibanja, i da nije bilo prodora ova tri strana svemirska tijela, sva bi tvar Sunčeva sustava još uvijek zadržala isti smjer orbitalnog kretanja. No udar ta tri pratitelja Angone unio je nove i strane usmjeravajuće sile u nastajući Sunčev sustav, što je rezultiralo pojavom retrogradnog gibanja. Retrogradno gibanje u bilo kojem astronomskom sustavu uvijek je slučajno i uvijek se pojavljuje kao posljedica sudarnog utjecaja stranih svemirskih tijela. Takvi sudari ne moraju uvijek proizvesti retrogradno gibanje, ali retrogradno gibanje nikada se ne pojavljuje u sustavu koji ne sadrži mase različitog porijekla.

  6. STADIJ SUNČEVA SUSTAVA - ERA FORMIRANJA PLANETA

57:6.1 (657.4) Nakon nastanka Sunčeva sustava uslijedilo je razdoblje postupnog smanjivanja Sunčevih izbačaja. Sve manjim intenzitetom, tijekom daljnjih petsto tisuća godina, Sunce je nastavilo izbacivati sve manje količine tvari u okolni prostor. No tijekom tih ranih vremena nestabilnih putanja, kada su se okolna tijela najviše približavala Suncu, Sunčev roditelj bio je u stanju ponovno privući velik dio te meteorske tvari.
57:6.2 (657.5) Planetima najbližima Suncu plimno trenje prvo je počelo usporavati njihovu vrtnju. Takvi gravitacijski utjecaji također pridonose stabilizaciji planetarnih putanja, djelujući kao kočnica brzini rotacije planeta oko vlastite osi, uzrokujući da se planet okreće sve sporije dok rotacija osi ne prestane, ostavljajući jednu hemisferu planeta trajno okrenutu prema Suncu ili većem tijelu, kao što pokazuju planeti Merkur i Mjesec, od kojih Mjesec uvijek okreće isto lice prema Urantiji.
57:6.3 (657.6) Kada se plimna trenja Mjeseca i Zemlje izjednače, Zemlja će uvijek okretati istu hemisferu prema Mjesecu, a dan i mjesec bit će približno jednaki — trajat će oko četrdeset i sedam dana. Kada se postigne takva stabilnost putanja, plimna trenja počet će djelovati u suprotnom smjeru; više neće gurati Mjesec sve dalje od Zemlje, nego će postupno privlačiti satelit prema planetu. A tada, u toj veoma dalekoj budućnosti, kada se Mjesec približi na oko 18.000 kilometara od Zemlje, gravitacijsko djelovanje Zemlje uzrokovat će njegov raspad, a ova plimno-gravitacijska eksplozija razbit će Mjesec na sitne čestice koje se mogu okupiti oko svijeta u obliku prstenova tvari nalik Saturnovima ili mogu postupno biti privučene prema Zemlji kao meteori.
57:6.4 (658.1) Ako su svemirska tijela slična po veličini i gustoći, može doći do sudara. No ako su dva svemirska tijela slične gustoće, ali znatno različite veličine, tada će se manje tijelo raspasti ako se postupno približava većemu i ako polumjer njegove orbite postane manji od dva i pol puta polumjera većeg tijela. Sudari među divovima svemira doista su rijetki, ali ovakve plimno-gravitacijske eksplozije manjih tijela vrlo su česte.
57:6.5 (658.2) Zvijezde padalice pojavljuju se u jatima zato što predstavljaju fragmente većih tijela tvari koja su bila razbijena plimnim gravitacijskim djelovanjem obližnjih i većih svemirskih tijela. Saturnovi prstenovi ostaci su jednog raspadnutog satelita. Jedan od Jupiterovih mjeseca sada se opasno približava kritičnoj zoni plimnog raspada i za nekoliko milijuna godina ili će ga planet prisvojiti ili će doživjeti plimno-gravitacijski raspad. Peti planet Sunčeva sustava iz davne prošlosti kretao se nepravilnom orbitom, povremeno se sve više približavajući Jupiteru, sve dok nije ušao u kritičnu zonu plimno-gravitacijskog raspada, gdje se brzo raspao i postao današnji pojas asteroida.
57:6.6 (658.3) Prije 4 milijarde godina došlo je do oblikovanja sustava Jupitera i Saturna uglavnom onakvima kakve ih danas promatramo, osim njihovih mjeseca koji su nastavili rasti tijekom nekoliko milijardi godina. Zapravo, svi planeti i sateliti Sunčeva sustava još uvijek rastu kao posljedica neprestanog privlačenja meteora.
57:6.7 (658.4) Prije 3,5 milijardi godina kondenzacijske jezgre ostalih deset planeta bile su dobro oblikovane, a jezgre većine mjeseca bile su očuvane, premda su se neki manji sateliti kasnije spojili i stvorili današnje veće mjesece. Ovo se doba može smatrati erom okupljanja planeta.
57:6.8 (658.5) Prije 3 milijarde godina Sunčev sustav funkcionirao je uglavnom onako kako funkcionira danas. Njegovi članovi nastavili su rasti jer su prostorni meteori i dalje u golemom broju padali na planete i njihove satelite.
57:6.9 (658.6) Otprilike u to vrijeme vaš je Sunčev sustav bio upisan u fizički registar Nebadona i dobio ime Monmatija.
57:6.10 (658.7) Prije 2,5 milijardi godina planeti su bili neizmjerno narasli. Urantija je bila dobro razvijena sfera s približno jednom desetinom svoje sadašnje mase i još je uvijek brzo rasla nakupljanjem meteorske tvari.
57:6.11 (658.8) Sve ove goleme aktivnosti predstavljale su normalan dio stvaranja evolucijskog svijeta reda Urantije i činile su astronomske pripreme za postavljanje pozornice za početak fizičke evolucije takvih svjetova prostora u pripremi za životne pustolovine vremena.

  7. METEORSKA ERA - VULKANSKO DOBA - PRIMITIVNA PLANETARNA ATMOSFERA

57:7.1 (658.9) Tijekom ovih ranih vremena područja prostora Sunčeva sustava vrvjela su malim tijelima u raspadu i kondenzaciji, a zbog nepostojanja zaštitne atmosfere izgaranja takva su svemirska tijela izravno udarala o površinu Urantije. Ti neprekidni udari održavali su površinu planeta više ili manje zagrijanom, a to je, zajedno s pojačanim djelovanjem gravitacije kako je sfera rasla, počelo pokretati one utjecaje koji su postupno uzrokovali da se teži elementi, poput željeza, sve više spuštaju prema središtu planeta.
57:7.2 (659.1) Prije 2 milijarde godina Zemlja je počela osjetno nadmašivati Mjesec. Planet je oduvijek bio veći od svojeg satelita, ali razlika u veličini nije bila tako velika sve do ovog vremena, kada je Zemlja zarobila golema svemirska tijela. Urantija je tada bila velika približno jednu petinu svoje sadašnje veličine i postala je dovoljno velika da zadrži primitivnu atmosferu koja se počela stvarati kao posljedica unutarnjeg sukoba elemenata između užarene unutrašnjosti i rashlađene kore.
57:7.3 (659.2) Jasno izražena vulkanska aktivnost potječe iz ovog razdoblja. Unutarnja toplina Zemlje nastavila je rasti uslijed sve dubljeg i dubljeg zatrpavanja radioaktivnih ili težih elemenata koje su iz prostora donosili meteori. Proučavanje tih radioaktivnih elemenata otkrit će da je Urantija na svojoj površini stara više od milijardu godina. Radijev sat vaš je najpouzdaniji mjerni instrument za znanstvene procjene starosti planeta, ali sve takve procjene ispadaju preniske jer radioaktivni materijali dostupni vašem proučavanju potječu isključivo s površine Zemlje i stoga predstavljaju razmjerno novije stjecanje tih elemenata na Urantiji.
57:7.4 (659.3) Prije 1,5 milijardi godina Zemlja je bila velika dvije trećine svoje sadašnje veličine, dok se Mjesec približavao svojoj sadašnjoj masi. Brzo povećavanje Zemljine veličine u odnosu na Mjesec omogućilo joj je da započne polagano otimanje ono malo atmosfere koju je njezin satelit izvorno posjedovao.
57:7.5 (659.4) Vulkanska aktivnost sada doseže svoj vrhunac. Cijela je Zemlja pravi vatreni pakao, a njezina površina nalikuje ranijem rastaljenom stanju prije nego što su teži metali pod djelovanjem gravitacije potonuli prema središtu. Ovo je vulkansko doba. Unatoč tome, postupno se oblikuje kora sastavljena pretežno od razmjerno lakšeg granita. Pozornica se priprema za planet koji će jednoga dana moći podržavati život.
57:7.6 (659.5) Primitivna planetarna atmosfera polako se razvija i sada sadrži nešto vodene pare, ugljičnog monoksida, ugljičnog dioksida i klorovodika, ali ima malo ili nimalo slobodnog dušika i slobodnog kisika. Atmosfera svijeta u vulkanskom dobu pruža neobičan prizor. Osim navedenih plinova, snažno je zasićena brojnim vulkanskim plinovima i, kako zračni omotač sazrijeva, produktima izgaranja obilnih meteorskih pljuskova koji neprestano zasipaju površinu planeta. Takvo meteorsko izgaranje održava atmosferski kisik gotovo potpuno iscrpljenim, a stopa meteorskog bombardiranja i dalje je golema.
57:7.7 (659.6) Uskoro se atmosfera ustalila i dovoljno ohladila da omogući početak oborina na vruću stjenovitu površinu planeta. Tisućama godina Urantija je bila obavijena jednim golemim i neprekinutim pokrivačem pare. Tijekom tih doba Sunce nikada nije obasjalo površinu Zemlje.
57:7.8 (659.7) Velik dio ugljika iz atmosfere bio je izdvojen kako bi tvorio karbonate različitih metala kojih je bilo u izobilju u površinskim slojevima planeta. Kasnije su mnogo veće količine tih ugljičnih plinova bile potrošene djelovanjem ranog i bujnog biljnog života.
57:7.9 (660.1) Čak i u kasnijim razdobljima neprekidni tokovi lave i pristizanje meteora trošili su gotovo sav kisik u zraku. Čak ni rani slojevi uskoro nastalog primitivnog oceana ne sadrže obojeno kamenje ni škriljevac. I dugo nakon nastanka ovog oceana u atmosferi praktički nije bilo slobodnog kisika; nije se pojavio u značajnijim količinama sve dok ga kasnije nisu proizvele morske alge i drugi oblici biljnog života.
57:7.10 (660.2) Primitivna planetarna atmosfera vulkanskog doba pružala je slabu zaštitu od sudarnih udara meteorskih rojeva. Milijuni i milijuni meteora mogli su probiti takav zračni omotač i kao čvrsta tijela udariti u planetarnu koru. No kako je vrijeme prolazilo, sve ih je manje bilo dovoljno veliko da se odupre sve snažnijem zaštitnom štitu trenja koji je stvarala atmosfera kasnijih razdoblja, sve bogatija kisikom.

  8. STABILIZACIJA KORE - DOBA POTRESA - SVJETSKI OCEAN I PRVI KONTINENT

57:8.1 (660.3) Prije milijardu godina započinje stvarna povijest Urantije. Planet je dosegao približno svoju sadašnju veličinu. Otprilike u to vrijeme bio je upisan u fizičke registre Nebadona i dobio ime Urantija.
57:8.2 (660.4) Atmosfera je, zajedno s neprekidnim padalinama, pospješivala hlađenje Zemljine kore. Vulkanska aktivnost rano je dovela u ravnotežu pritisak unutarnje topline i stezanje kore; a kako je vulkanska aktivnost naglo opadala, pojavili su se potresi tijekom ove epohe hlađenja i prilagodbe kore.
57:8.3 (660.5) Stvarna geološka povijest Urantije započinje kada se Zemljina kora dovoljno ohladila da omogući stvaranje prvog oceana. Jednom kada je započela kondenzacija vodene pare na rashlađenoj površini Zemlje, nastavila se sve dok nije bila gotovo dovršena. Do kraja ovog razdoblja ocean je postao svjetski, prekrivajući čitav planet prosječnom dubinom većom od 1,6 kilometara. Plima i oseka tada su djelovale uglavnom kao i danas, ali ovaj primitivni ocean nije bio slan; bio je praktički slatkovodni pokrivač planeta. U to vrijeme najveći dio klora bio je vezan uz različite metale, no bilo ga je dovoljno u spoju s vodikom da ovu vodu učini blago kiselom.
57:8.4 (660.6) Na početku ove davne epohe Urantiju treba zamisliti kao planet prekriven vodom. Kasnije su se na dnu današnjeg Tihog oceana pojavili dublji, a time i gušći tokovi lave, pa je taj dio vodom prekrivene površine znatno potonuo. Prva kontinentalna kopnena masa izdigla se iz svjetskog oceana kao kompenzacijska prilagodba ravnoteže postupno zadebljavajuće Zemljine kore.
57:8.5 (660.7) Prije 950 milijuna godina Urantija pruža sliku jednog velikog kontinenta i jednog velikog vodenog prostranstva, Tihog oceana. Vulkani su još uvijek široko rasprostranjeni, a potresi su i česti i snažni. Meteori nastavljaju bombardirati Zemlju, ali se njihova učestalost i veličina smanjuju. Atmosfera se razvedrava, ali količina ugljičnog dioksida i dalje je velika. Zemljina kora postupno se stabilizira.
57:8.6 (660.8) Otprilike u to vrijeme Urantija je bila dodijeljena sustavu Satanije radi planetarne uprave i upisana u registar života Norlatiadeka. Tada je započelo administrativno priznanje ove male i beznačajne sfere kojoj je bilo suđeno postati planetom na kojem će se Mihael kasnije upustiti u veličanstveni pothvat smrtnog podarenja i sudjelovati u iskustvima koja su poslije dovela do toga da Urantija u lokalnom svemiru postane poznata kao „svijet križa”.
57:8.7 (661.1) Prije 900 milijuna godina na Urantiju je stigla prva izviđačka skupina Satanije poslana iz Jeruzema kako bi ispitala planet i podnijela izvješće o njegovoj prikladnosti za postaju životnog eksperimenta. Ovo povjerenstvo sastojalo se od dvadeset i četiri člana, uključujući Nositelje Života, Sinove Lanonandeke, Sinove Melkisedeke, serafime i druge redove nebeskog života povezane s ranim danima planetarne organizacije i uprave.
57:8.8 (661.2) Nakon što je provela temeljito istraživanje planeta, ova se komisija vratila na Jeruzem i podnijela povoljno izvješće Sustavnom Vladaru, preporučivši da Urantija bude uvrštena u registar životnih eksperimenata. Vaš je svijet stoga bio registriran na Jeruzemu kao decimalni planet, a Nositelji Života bili su obaviješteni da će dobiti dopuštenje za uvođenje novih uzoraka mehaničke, kemijske i električne mobilizacije prilikom svojeg kasnijeg dolaska s mandatima za prijenos i usađivanje života.
57:8.9 (661.3) U svoje vrijeme pripreme za zauzimanje planeta dovršila je mješovita komisija od dvanaest članova na Jeruzemu, a odobrila ih je planetarna komisija od sedamdeset članova na Edentiji. Ove planove, koje su predložili savjetodavni savjetnici Nositelja Života, konačno je prihvatio Salvington. Ubrzo nakon toga nebadonska emitiranja prenijela su objavu da će Urantija postati pozornica na kojoj će Nositelji Života provesti svoj šezdeseti eksperiment Satanije osmišljen da proširi i unaprijedi satanijski tip životnih uzoraka Nebadona.
57:8.10 (661.4) Nedugo nakon što je Urantija prvi put bila predstavljena u svemirskim emitiranjima cijelom Nebadonu, dodijeljen joj je puni status u svemiru. Ubrzo zatim bila je upisana u zapise sjedišnih planeta manjeg i većeg sektora supersvemira; a prije završetka ovog doba Urantija je bila uvrštena i u registar planetarnog života Uverse.
57:8.11 (661.5) Čitavo ovo doba bilo je obilježeno čestim i silovitim olujama. Rana Zemljina kora nalazila se u stanju neprestanih promjena. Hlađenje površine izmjenjivalo se s golemim tokovima lave. Nigdje na površini svijeta ne može se pronaći ništa od ove izvorne planetarne kore. Previše je puta bila izmiješana s lavom koja je izbijala iz velikih dubina i pomiješana s kasnijim naslagama ranoga svjetskog oceana.
57:8.12 (661.6) Nigdje na površini svijeta neće se pronaći više izmijenjenih ostataka ovih drevnih predoceanskih stijena nego u sjeveroistočnoj Kanadi, oko Hudsonova zaljeva. Ovo opsežno granitno uzvišenje sastavljeno je od stijena koje pripadaju predoceanskim dobima. Ti su slojevi stijena bili zagrijavani, savijani, uvrtani i zgužvani te iznova i iznova podvrgavani procesima metamorfnog izobličenja.
57:8.13 (661.7) Tijekom oceanskih doba na ovom drevnom oceanskom dnu nataloženi su golemi slojevi uslojenog kamenja bez fosila. (Vapnenac može nastati kao posljedica kemijskog taloženja; nisu svi stariji vapnenci nastali taloženjem ostataka morskih organizama.) Ni u jednoj od ovih drevnih stijenskih formacija neće se pronaći tragovi života; one ne sadrže fosile, osim ako se slučajno kasnije naslage iz vodenih doba nisu pomiješale s tim starijim slojevima koji prethode životu.
57:8.14 (662.1) Rana Zemljina kora bila je vrlo nestabilna, ali planine još nisu bile u procesu nastajanja. Planet se sažimao pod pritiskom gravitacije tijekom svojeg oblikovanja. Planine nisu posljedica urušavanja rashlađene kore sažimajuće sfere; one se pojavljuju kasnije kao rezultat djelovanja kiše, gravitacije i erozije.
57:8.15 (662.2) Kontinentalna kopnena masa ovog doba povećala se sve dok nije prekrivala gotovo deset posto Zemljine površine. Snažni potresi nisu započeli sve dok se kontinentalna kopnena masa nije uzdigla znatno iznad razine vode. Jednom kada su započeli, potresi su tijekom mnogih vjekova postajali sve češći i sve razorniji. Već milijunima i milijunima godina potresi se smanjuju, ali Urantija ih još uvijek u prosjeku ima petnaest dnevno.
57:8.16 (662.3) Prije 850 milijuna godina započela je prva prava epoha stabilizacije Zemljine kore. Većina težih metala spustila se prema središtu kugle; rashlađena kora više nije tonula u tolikoj mjeri kao u ranijim dobima. Uspostavljena je bolja ravnoteža između izdizanja kopna i težeg oceanskog dna. Tokovi lave ispod kore postali su gotovo svjetskih razmjera, što je nadoknađivalo i stabiliziralo kolebanja uzrokovana hlađenjem, sažimanjem i površinskim pomicanjima.
57:8.17 (662.4) Vulkanske erupcije i potresi nastavili su se smanjivati po učestalosti i razornosti. Atmosfera se postupno oslobađala vulkanskih plinova i vodene pare, ali je udio ugljičnog dioksida još uvijek bio visok.
57:8.18 (662.5) Električni poremećaji u zraku i u Zemlji također su se smanjivali. Tokovi lave iznijeli su na površinu mješavinu elemenata koja je povećala raznolikost kore i bolje izolirala planet od određenih energija prostora. Sve je to uvelike olakšalo kontrolu zemaljske energije i regulaciju njezina toka, što se očituje u djelovanju magnetskih polova.
57:8.19 (662.6) Prije 800 milijuna godina započela je prva velika kopnena epoha, doba pojačanog izdizanja kontinenata.
57:8.20 (662.7) Od kondenzacije Zemljine hidrosfere, najprije u svjetski ocean, a zatim u Tihi ocean, ovo potonje vodeno prostranstvo treba zamisliti kako tada prekriva devet desetina Zemljine površine. Meteori koji su padali u more nakupljali su se na oceanskom dnu, a meteori se, općenito govoreći, sastoje od teških tvari. Oni koji su padali na kopno uglavnom su oksidirali, zatim bili trošeni erozijom i isprani u oceanske bazene. Tako je oceansko dno postajalo sve teže, a tome se pridodavala i težina vodenog prostranstva koje je na nekim mjestima dosezalo dubinu od oko 16 kilometara.
57:8.21 (662.8) Sve veće spuštanje dna Tihog oceana dodatno je poticalo izdizanje kontinentalne kopnene mase. Europa i Afrika počele su se uzdizati iz dubina Tihog oceana zajedno s kopnenim masama koje danas nazivamo Australijom, Sjevernom i Južnom Amerikom te Antarktikom, dok je dno Tihog oceana prolazilo kroz daljnje kompenzacijsko slijeganje. Do kraja ovog razdoblja gotovo jedna trećina Zemljine površine sastojala se od kopna, a sve je bilo povezano u jednu kontinentalnu cjelinu.
57:8.22 (662.9) S ovim povećanjem nadmorske visine kopna pojavile su se prve klimatske razlike na planetu. Uzvišenje kopna, kozmički oblaci i oceanski utjecaji glavni su čimbenici klimatskih promjena. Središnji planinski pojas azijske kopnene mase dosegao je visinu od gotovo 15 kilometara u vrijeme najvećeg izdizanja kopna. Da je u zraku iznad tih visoko uzdignutih područja bilo mnogo vlage, stvorili bi se golemi ledeni pokrovi; ledeno doba nastupilo bi mnogo prije nego što se doista pojavilo. Prošlo je nekoliko stotina milijuna godina prije nego što se toliko kopna ponovno uzdiglo iznad površine vode.
57:8.23 (663.1) Prije 750 milijuna godina započeli su prvi rascjepi kontinentalne kopnene mase u obliku velikog pukotinskog sustava koji se protezao od sjevera prema jugu. Kasnije je kroz njega prodrla oceanska voda, pripremajući put za zapadno pomicanje kontinenata Sjeverne i Južne Amerike, uključujući Grenland. Duga pukotina koja se protezala od istoka prema zapadu odvojila je Afriku od Europe te od azijskog kontinenta odsjekla kopnene mase Australije, pacifičkih otoka i Antarktike.
57:8.24 (663.2) Prije 700 milijuna godina Urantija se približavala sazrijevanju uvjeta pogodnih za održavanje života. Kontinentalni pomaci nastavili su se, a ocean je sve više prodirao u kopno u obliku dugih, prstolikih mora, stvarajući plitke vode i zaštićene zaljeve koji su pogodni kao staništa morskog života.
57:8.25 (663.3) Prije 650 milijuna godina došlo je do daljnjeg razdvajanja kopnenih masa i, kao posljedica toga, do daljnjeg širenja kontinentalnih mora. A upravo su te vode ubrzano dostizale onaj stupanj slanosti koji je bio neophodan za život na Urantiji.
57:8.26 (663.4) Upravo su ta mora i njihovi nasljednici zabilježili životnu povijest Urantije, kasnije otkrivenu na dobro očuvanim kamenim stranicama, svezak za sveskom, kako je jedno razdoblje slijedilo drugo, a jedno doba nadolazilo za drugim. Ta unutarnja mora drevnih vremena doista su bila kolijevka evolucije.
57:8.27 (663.5) [Predstavio Nositelj Života, član izvornog korpusa Urantije i sadašnji rezidentni promatrač.]

Back to Top