Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 155 : BJEŽEĆI SJEVERNOM GALILEJOM
Sekcije
POGLAVLJE 155 : BJEŽEĆI SJEVERNOM GALILEJOM
155:0.1 (1725.1) NEDUGO nakon što su doplovili do blizine Khereze, Isus i dvadeset četvorica krenuli su te burne nedjelje malo dalje na sjever, gdje su proveli noć u jednom lijepom parku južno od Betsaide-Julias. Poznavali su taj tabor, jer su tu već ranije boravili. Prije nego što će poći na počinak, Učitelj je pozvao svoje sljedbenike da razgovaraju o planiranom obilasku Bataneje i sjeverne Galileje do obale Fenicije.
1. ZAŠTO SE BUNE NEŽIDOVI?
155:1.1 (1725.2) Isus je rekao: „Sjetite se kako psalmist govori o ovim vremenima, kazujući: ‘Zašto se bune nežidovski narodi i zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, a vladari naroda se među sobom savjetuju i rote protiv Gospodina i Pomazanika njegova, govoreći: Neka nam je razbiti okove milosrđa i odbaciti spone ljubavi.’
155:1.2 (1725.3) „Danas se ovo obistinjuje pred vašim očima. Ali vi nećete vidjeti ispunjenje ostatka proročanstva ovoga psalma, jer je njegov autor imao pogrešne ideje o Sinu Čovječjem i njegovoj misiji na zemlji. Moje je kraljevstvo utemeljeno na ljubavi, proglašeno u milosrđu i utvrđeno nesebičnom službom. Otac moj ne sjedi na nebu dok se podsmijeva nežidovskim narodima. On nije srdit u svom bijesu. Ispunit će se obećanje da će ovi tzv. pogani (u stvarnosti njegova neuka i neupućena braća) biti Sinovi baštinici. Ja ću primiti ove nežidove raširenih ruku, u milosrđu i ljubavi. Sva će ta ljubaznost i dobrota biti ukazana ovim tzv. poganima, bez obzira na nesretne izjave zapisa koji govori kako ih Sin u svom trijumfu udara palicom gvozdenom i razbija na komade kao lončarsku posudu. Psalmist vas poziva da ‘služite Gospodinu sa strahom’ — ja vas pozivam da svojom vjerom uđete u uzvišene povlastice božanskog sinovstva; on vam zapovijeda da se radujete s trepetom; ja vam nudim da se radujete sa sigurnošću. On kaže: ‘Ljubite Sina da ne bude ljut, da ne popadate kad plane srdžba njegova.’ Ali vi koji ste živjeli sa mnom dobro znate da ljutnja i gnjev ne ulaze u uspostavu kraljevstva nebeskog u srcima ljudi. No psalmist je nazrijevao svjetlo istine kad je u svom završnom upozorenju rekao: ‘Blago onima koji se pouzdaju u ovoga Sina.’”
155:1.3 (1725.4) Isus je nastavio poučavati dvadeset četvoricu, govoreći: „Nežidovi se ne bune bez razloga. Oni su uskog i skučenog gledišta te su u mogućnosti usredotočiti svoje energije s velikim entuzijazmom. Njihovi su ciljevi nadohvat ruke i više-manje vidljivi; oni se stoga hrabro i učinkovito bore za njihovo ostvarenje. Vi koji ste ispovjedili ulazak u kraljevstvo nebesko suviše ste nepostojani i neodređeni u načinu na koji širite svoja učenja. Pogani se izravno bore za svoje ciljeve; vaša je krivnja što ste trajno obuzeti čežnjom. Ako želite ući u kraljevstvo, zašto ga ne uzmete duhovnim napadom, onako kako pogani zauzimaju grad koji opsjedaju? Vi ste jedva dostojni kraljevstva kad se vaše služenje u tolikoj mjeri sastoji u stavu oplakivanja prošlosti, jadikovanja zbog sadašnjosti i uzaludne nade u budućnost. Zašto se bune nežidovi? Zato što ne znaju istinu. Zašto vi čamite u uzaludnoj čežnji? Zato što ne slušate istinu. Prestanite sa svojom beskorisnom čežnjom i hrabro kročite naprijed, radeći ono što pridonosi uspostavi kraljevstva.“
155:1.4 (1726.1) „U svemu što činite, ne budite jednostrani i usko specijalizirani. Farizeji koji teže našem uništenju doista misle da obavljaju službu Božju. Postali su toliko ograničeni predajom da su slijepi od predrasuda i okorjeli od straha. Obratite pozornost kako Grci imaju znanost bez religije, dok Židovi imaju religiju bez znanosti. A kada ljudi postanu tako zavedeni da prihvate uski i zbrkani raspad istine, njihova je jedina nada za spas u usklađenju s istinom — obraćenju.
155:1.5 (1726.2) „Dopustite da odlučno naglasim ovu vječnu istinu: Ako svojim usklađenjem s istinom naučite prikazati u svojim životima ovu lijepu cjelovitost ispravnosti, vaši će se bližnji povesti za vama kako bi i sami stekli ono što vi imate. Stupanj u kojem sebi privlačite tražitelje istine predstavlja mjeru vašeg obdarenja istinom, vaše ispravnosti. Mjera u kojoj morate nositi svoju poruku ljudima na neki način predstavlja mjeru vašeg neuspjeha da živite život ispravnosti, život usklađen s istinom.”
155:1.6 (1726.3) I mnogo je drugoga Učitelj učio svoje apostole i evanđeliste prije nego što su mu poželjeli laku noć i pošli na počinak.
2. EVANĐELISTI U KOROZAINU
155:2.1 (1726.4) U ponedjeljak ujutro, 23. svibnja, Isus je poslao Petra da prijeđe u Korozain s dvanaest evanđelista, dok je on s jedanaestoricom krenuo prema Cezareji-Filipovoj, išavši uz Jordan do puta Damask–Kafarnaum, a odande sjeveroistočno do raskrižja s putem koji je vodio u Cezareju-Filipovu, gdje su boravili i poučavali dva tjedna. Tu su stigli u popodnevnim satima u utorak, 24. svibnja.
155:2.2 (1726.5) Petar i evanđelisti proveli su dva tjedna u Korozainu, propovijedajući evanđelje kraljevstva maloj, ali iskrenoj skupini vjernika. Ali nisu bili u stanju privući mnogo novih obraćenika. Nijedan grad u Galileji nije dao tako malo duša u kraljevstvo kao Korozain. U skladu s Petrovim uputama, dvanaest evanđelista nisu toliko govorili o ozdravljenju — stvarima fizičke prirode — koliko su s povećanom snagom propovijedali i poučavali o duhovnim istinama nebeskog kraljevstva. Ova dva tjedna u Korozainu predstavljala su pravo krštenje nedaćama za dvanaest evanđelista jer je to do tada bilo najteže i najneproduktivnije razdoblje njihove službe. Budući da im je na taj način uskraćeno zadovoljstvo osvajanja novih duša za kraljevstvo, svaki je od njih ozbiljnije i iskrenije preispitao svoju dušu i svoj vlastiti napredak na duhovnim stazama novog života.
155:2.3 (1726.6) Kad se činilo da više nema ljudi koji će tražiti ulaz u kraljevstvo, Petar je u utorak, 7. lipnja, okupio svoje suradnike i krenuo u Cezareju-Filipovu da se pridruže Isusu i apostolima. Stigli su oko podneva u srijedu i proveli cijelu večer u raspravi o svojim iskustvima među nevjernicima Korozaina. Tijekom večernje rasprave Isus se ponovo osvrnuo na usporedbu o sijaču i mnogo ih poučavao o značenju prividnog neuspjeha životnih pothvata.
3. U CEZAREJI-FILIPOVOJ
155:3.1 (1727.1) Iako Isus nije poduzimao javni rad tijekom ta dva tjedna boravka u Cezareji-Filipovoj, apostoli su održali brojne mirne večernje zborove u gradu, tako da su mnogi vjernici dolazili u tabor razgovarati s Učiteljem. Kao rezultat ovog posjeta pridružilo se vrlo malo novih vjernika. Isus je svaki dan razgovarao s apostolima, koji su sada mogli jasnije uočiti da započinje nova faza rada na propovijedanju kraljevstva nebeskog. Počeli su shvaćati da „kraljevstvo nebesko nije hrana i piće, nego ostvarenje duhovne radosti prihvaćanja božanskog sinovstva“.
155:3.2 (1727.2) Boravak u Cezareji-Filipovoj bio je prava kušnja za jedanaestoricu apostola; bila su to dva teška tjedna koja su jedva uspjeli proživjeti. Bili su gotovo sasvim potišteni, a nedostajalo im je i povremeno ohrabrenje koje im je pružala Petrova entuzijastična ličnost. U tim je vremenima doista bilo veliko i zahtjevno iskustvo vjerovati u Isusa i krenuti za njim. Iako su u ta dva tjedna pridobili samo nekolicinu obraćenika, naučili su mnogo toga korisnog iz svojih svakodnevnih razgovora s Učiteljem.
155:3.3 (1727.3) Apostoli su naučili da su Židovi dostigli točku duhovne stagnacije i propadanja jer su kristalizirali istinu u sustav vjerovanja; da, kada se istina oblikuje kao granica samopravedne isključivosti, umjesto da služi kao putokaz duhovnom usmjerenju i napretku, takva učenja gube svoju stvaralačku i životvornu snagu te na kraju postaju tek sredstvo očuvanja i okamenjivanja.
155:3.4 (1727.4) Sve su više od Isusa usvajali način promatranja ljudskih ličnosti u smislu njihovih mogućnosti u vremenu i vječnosti. Naučili su da se mnoge duše najbolje mogu navesti na ljubav prema Bogu kojega ne mogu vidjeti ako ih se najprije pouči ljubiti svoju braću koju mogu vidjeti. I upravo je u tom kontekstu dobila novo značenje Učiteljeva izjava o nesebičnom služenju bližnjima: „Ako nešto učinite jednomu od moje najmanje braće, to učiniste meni.“
155:3.5 (1727.5) Jedna od velikih lekcija ovog boravka u Cezareji ima veze s porijeklom religioznih tradicija, s velikom opasnošću dopuštanja da se osjećaj svetosti poveže s nesvetim stvarima, uobičajenim idejama i svakodnevnim događajima. Na jednom od ovih vijećanja naučili su da istinska religija predstavlja čovjekovu iskrenu odanost njegovim najvišim i najistinitijim uvjerenjima.
155:3.6 (1727.6) Isus je upozorio vjernike da će ih, ako njihove religiozne težnje postanu posve materijalne, sve veće ljudsko znanje o svijetu prirode na kraju lišiti vjere u Boga, postupno potiskujući tobožnje nadnaravno porijeklo stvari. Ali ako njihova religija bude duhovna, napredak fizičkih znanosti nikada neće biti u stanju poremetiti njihovu vjeru u vječne stvarnosti i božanske vrijednosti.
155:3.7 (1727.7) Naučili su da religija, ako ima posve duhovnu motivaciju, čini čitav život vrijednijim, ispunjavajući ga visokim ciljevima, dajući mu dostojanstvo transcendentnih vrijednosti i nadahnjujući ga uzvišenim motivima, dok istodobno tješi ljudsku dušu uzvišenom i postojanom nadom. Istinska religija osmišljena je tako da umanji pritisak postojanja; ona oslobađa vjeru i hrabrost za svakodnevni život i nesebično služenje. Vjera potiče duhovnu vitalnost i plodnost ispravnosti.
155:3.8 (1727.8) Isus je više puta učio svoje apostole da nijedna civilizacija ne može dugo preživjeti gubitak onog najboljeg u svojoj religiji. I nikad nije posustao ističući dvanaestorici veliku opasnost od prihvaćanja religioznih simbola i ceremonija umjesto religioznog iskustva. Cijeli je njegov život na zemlji dosljedno bio posvećen misiji odmrzavanja zamrznutih obličja religije u protočne slobode prosvijećenog sinovstva.
4. NA PUTU ZA FENICIJU
155:4.1 (1728.1) U četvrtak ujutro, 9. lipnja, nakon što su primili vijesti o napretku kraljevstva od Davidovih glasnika iz Betsaide, ova je skupina od dvadeset i pet učitelja istine napustila Cezareju-Filipovu i krenula prema feničkoj obali. Zaobišli su močvarno područje, idući preko Luza, sve do mjesta gdje se put Magdala–Libanon spajao s njihovim putem, a odande nastavili do križanja s cestom za Sidon, gdje su stigli u petak popodne.
155:4.2 (1728.2) Tijekom pauze za ručak u sjeni nadvijene stijene u blizini Luza, Isus je održao jedan od najznačajnijih govora koje su njegovi apostoli ikada imali priliku čuti tijekom svih godina koje su proveli s njim. Tek što su sjeli da prelome kruh, Šimun Petar upitao je Isusa: „Učitelju, budući da Otac na nebu sve zna i budući da je njegov duh naša podrška u uspostavi kraljevstva nebeskog na zemlji, zašto ćemo bježati pred prijetnjama naših neprijatelja? Zašto se odbijamo suočiti s neprijateljima istine?“ Ali prije nego što je Isus počeo odgovarati na Petrovo pitanje, Tomo se ubacio s pitanjem: „Učitelju, stvarno želim znati što nije u redu s religijom naših neprijatelja u Jeruzalemu. Koja je stvarna razlika između njihove religije i naše? Odakle tolika razlika u vjerovanjima ako svi tvrdimo da služimo istom Bogu?“ A kad je Tomo završio s pitanjem, Isus je rekao: „Premda ne želim zanemariti Petrovo pitanje, jer dobro znam koliko je lako pogrešno protumačiti razloge koji me navode na izbjegavanje otvorenog sukoba sa židovskim vlastima upravo sada, mislim da će biti korisnije za sve vas ako radije odgovorim na Tomino pitanje. To ću učiniti poslije ručka.“
5. RASPRAVA O ISTINSKOJ RELIGIJI
155:5.1 (1728.3) Ovaj nezaboravni govor o religiji, sažet i izražen suvremenim jezikom, izražava sljedeće istine:
155:5.2 (1728.4) Dok religije svijeta imaju dvostruko porijeklo — prirodno i objavljeno — u bilo koje doba i među bilo kojim narodom mogu se naći tri različita oblika religijske odanosti. Ovo su ta tri ispoljenja religioznog nagona:
155:5.3 (1728.5) 1. Primitivna religija. Poluprirodni i instinktivni poriv koji čovjeka navodi na strah od tajanstvenih energija i na obožavanje nadmoćnih sila, što je uglavnom religija fizičke prirode, religija straha.
155:5.4 (1728.6) 2. Religija civilizacije. Napredujući religiozni pojmovi i prakse civiliziranih rasa — religija uma — intelektualna teologija autoriteta utemeljene religiozne tradicije.
155:5.5 (1728.7) 3. Istinska religija — religija objave. Objava nadnaravnih vrijednosti, djelomičan uvid u vječne stvarnosti, letimičan pogled na dobrotu i ljepotu beskonačnog karaktera Oca na nebu — religija duha ispoljena u ljudskom iskustvu.
155:5.6 (1729.1) Učitelj je odbio omalovažavati religiju fizičkih osjetila i praznovjernih strahova prirodnog čovjeka, iako je izrazio žaljenje zbog činjenice da je toliko toga iz ovog primitivnog oblika bogoslužja ustrajalo u religijskim praksama inteligentnijih ljudskih rasa. Isus je objasnio da se velika razlika između religije uma i religije duha sastoji u tome što se religija uma temelji na autoritetu crkve, dok se religija duha u potpunosti temelji na ljudskom iskustvu.
155:5.7 (1729.2) Učitelj je zatim proveo sat vremena u pouci, kako bi razjasnio ove istine:
155:5.8 (1729.3) Sve dok ljudske rase ne postanu inteligentnije i potpunije civilizirane, i dalje će ustrajati mnogi od tih djetinjastih i praznovjernih obreda koji su tipični za evolucijske religijske običaje primitivnih i zaostalih naroda. Sve dok ljudski rod ne uznapreduje do razine višeg i općenitijeg priznavanja stvarnosti duhovnog iskustva, mnogi muškarci i žene nastavit će pokazivati osobnu sklonost prema tim religijama autoriteta koje zahtijevaju samo intelektualni pristanak, za razliku od religije duha, koja podrazumijeva aktivno sudjelovanje uma i duše u pustolovini vjere koja se hvata u koštac s rigoroznim stvarnostima napredujućeg ljudskog iskustva.
155:5.9 (1729.4) Prihvaćanje tradicionalnih religija autoriteta predstavlja lakši izlaz za čovjekovu težnju da pronađe zadovoljenje čežnji svoje duhovne prirode. Okoštale, kristalizirane i fiksirane religije autoriteta pružaju sigurno utočište u koje se čovjekova zbrkana i izmučena duša može skloniti kada je pritišće strah i muči neizvjesnost. Takva religija zahtijeva od svojih poklonika, kao cijenu za ta zadovoljstva i jamstva, ništa više nego pasivni i čisto intelektualni pristanak.
155:5.10 (1729.5) Na zemlji će još dugo živjeti ti bojažljivi, uplašeni i neodlučni pojedinci koji će radije na taj način osiguravati svoje religiozne utjehe, premda svojom povezanošću s religijama autoriteta kompromitiraju suverenost svojih ličnosti, unizuju dostojanstvo vlastitog samopoštovanja i u potpunosti predaju pravo sudjelovanja u tom najuzbudljivijem i najnadahnjujućem od svih mogućih ljudskih iskustava: osobnoj potrazi za istinom, ushićenju suočavanja s opasnostima intelektualnog otkrivanja, odlučnosti da istražuju stvarnosti osobnog religioznog iskustva, vrhunskom zadovoljstvu doživljavanja osobnog trijumfa stvarnog ostvarenja pobjede duhovne vjere nad intelektualnom sumnjom, iskreno izvojevane u najvišoj pustolovini cjelokupnog ljudskog postojanja — čovjekovoj potrazi za Bogom, za sebe i od sebe, i njegovu pronalaženju Boga.
155:5.11 (1729.6) Religija duha znači napor, borbu, sukob, vjeru, odlučnost, ljubav, odanost i napredak. Religija uma — teologija autoriteta — zahtijeva od svojih formalnih vjernika malo ili nimalo takvih napora. Tradicija je sigurno utočište i lagodan put za one bojažljive i kolebljive duše koje se instinktivno klone borbi duha i mentalnih neizvjesnosti povezanih s tim smionim putovanjima vjere na otvoreno more neistražene istine, u potrazi za dalekim obalama duhovnih stvarnosti kakve progresivni ljudski um može otkrivati, a evoluirajuća ljudska duša doživljavati.
155:5.12 (1729.7) Isus je dalje rekao: „U Jeruzalemu su religiozni vođe različite doktrine svojih tradicionalnih učitelja i proroka iz prošlih vremena oblikovali u ustaljeni sustav intelektualnih vjerovanja, religiju autoriteta. Sve takve religije uglavnom se obraćaju umu. A sada ćemo uskoro stupiti u smrtonosni sukob s takvom religijom, jer ćemo vrlo brzo početi hrabro naviještati novu religiju — religiju koja nije religija u današnjem smislu te riječi, religiju koja se prvenstveno obraća božanskom duhu moga Oca koji prebiva u čovjekovu umu; religiju koja će svoj autoritet crpiti iz plodova njezina prihvaćanja, koji će se tako sigurno očitovati u osobnom iskustvu svih koji istinski i iskreno postanu vjernici u istine ovog višeg duhovnog zajedništva.“
155:5.13 (1730.1) Pokazujući na svakoga od dvadeset četvorice i nazivajući ih po imenu, Isus je rekao: „A sada, tko bi od vas radije izabrao ovaj laki put konformizma ustaljenoj i okoštaloj religiji, kakvu brane farizeji u Jeruzalemu, nego podnositi teškoće i progonstva koja prate poslanje naviještanja boljeg puta spasenja ljudima, dok istodobno doživljavate zadovoljstvo vlastitog otkrivanja ljepota stvarnosti živog i osobnog iskustva vječnih istina i vrhunskih veličina kraljevstva nebeskog? Jeste li plašljivi, mlaki i željni lagodnog života? Bojite li se povjeriti svoju budućnost u ruke Boga istine, čiji ste sinovi? Nemate li povjerenja u Oca, čija ste djeca? Hoćete li se vratiti lakom putu sigurnosti i intelektualne ukalupljenosti religije tradicionalnog autoriteta ili ćete se opasati i poći sa mnom u onu neizvjesnu i nemirnu budućnost naviještanja novih istina religije duha, kraljevstva nebeskog u srcima ljudi?“
155:5.14 (1730.2) Sva dvadeset četvorica njegovih slušatelja podigli su se da pokažu svoju ujedinjenu i odanu reakciju na te riječi, u ovoj rijetkoj prilici emocionalnog apela kojim se Isus poslužio, ali on je podigao ruku i zaustavio ih, govoreći: „Idite sada u osamu, da svaki bude nasamo s Ocem, i tu bez emocija pronađite odgovor na moje pitanje, a nakon što pronađete takav autentičan i iskren stav duše, slobodno i neustrašivo odgovorite mome Ocu i Ocu vašemu, čiji je beskonačni život ljubavi sam duh religije koju naviještamo.“
155:5.15 (1730.3) Evanđelisti i apostoli otišli su nakratko u osamu. Bili su uzbuđeni u duhu i nadahnuti u umu, dok su njihove emocije bile duboko uskomešane onim što je Isus rekao. No kad ih je Andrija pozvao da se okupe, Učitelj je samo rekao: „Nastavimo putovanje. Idemo u Feniciju na neko vrijeme, a svi se trebate moliti Ocu da preobrazi vaše emocije uma i tijela u višu odanost uma i u iskustva duha koja donose dublje zadovoljstvo.“
155:5.16 (1730.4) Dok su putovali dalje, dvadeset četvorica su isprva šutjela, ali su potom počeli razgovarati jedni s drugima i oko tri sata poslije podne više nisu mogli ići dalje; ponovno su zastali, a Petar je prišao Isusu i rekao: „Učitelju, govorio si nam riječi života i istine. Želimo čuti još; molimo te da nam dalje govoriš o ovome.“
6. DRUGA RASPRAVA O RELIGIJI
155:6.1 (1730.5) I tako, dok su zastali u sjeni brda, Isus ih je nastavio poučavati o religiji duha, u biti govoreći:
155:6.2 (1730.6) Izdvojili ste se od svojih bližnjih koji su odlučili ostati zadovoljni religijom uma, koji žude za sigurnošću i daju prednost konformizmu. Odlučili ste osjećaje autoritativne sigurnosti zamijeniti jamstvima duha pustolovne i napredujuće vjere. Usudili ste se usprotiviti mukotrpnom ropstvu institucionalne religije i odbaciti autoritet zapisanih tradicija koje se sada smatraju Božjom riječju. Naš je Otac doista govorio kroz Mojsija, Iliju, Izaiju, Amosa i Hošeu, ali nije prestao svijetu posredovati riječi istine kada su ti drevni proroci završili sa svojim naviještanjem. Moj Otac ne pravi razliku među rasama ni naraštajima tako da bi riječ istine podario jednom dobu, a uskratio drugome. Ne činite ludost nazivajući božanskim ono što je u potpunosti ljudsko i ne propustite razabrati riječi istine koje ne dolaze kroz tradicionalne izvore navodnog nadahnuća.
155:6.3 (1731.1) Pozvao sam vas da se ponovno rodite, da se rodite iz duha. Pozvao sam vas iz tame autoriteta i uspavanosti tradicije u transcendentno svjetlo spoznaje mogućnosti da sami ostvarite najveće otkriće koje ljudska duša može ostvariti — uzvišeno iskustvo pronalaženja Boga za sebe, u sebi i iz sebe, i da sve to ostvarite kao činjenicu u vlastitom osobnom iskustvu. I tako možete prijeći iz smrti u život, od autoriteta tradicije do iskustva spoznavanja Boga; tako ćete prijeći iz tame u svjetlo, od naslijeđene rasne vjere do osobne vjere stečene stvarnim iskustvom; i tako ćete napredovati od teologije uma koju su vam predali vaši preci do istinske religije duha koja će se u vašim dušama izgraditi kao vječna baština.
155:6.4 (1731.2) Vaša će se religija promijeniti od pukog intelektualnog vjerovanja u tradicionalni autoritet do stvarnog iskustva žive vjere koja je sposobna obuhvatiti stvarnost Boga i svega što se odnosi na božanski duh Oca. Religija uma beznadno vas vezuje za prošlost; religija duha sastoji se od napredujuće objave i neprestano vas poziva prema višim i svetijim dostignućima u duhovnim idealima i vječnim stvarnostima.
155:6.5 (1731.3) Premda religija autoriteta može pružiti trenutačni osjećaj utemeljene sigurnosti, za to prolazno zadovoljstvo plaćate cijenu gubitka svoje duhovne slobode i religiozne neovisnosti. Moj Otac ne zahtijeva od vas, kao cijenu ulaska u kraljevstvo nebesko, da se prisilite prihvatiti vjerovanje u ono što je duhovno odbojno, nesveto i neistinito. Ne zahtijeva se od vas da vlastiti osjećaj milosrđa, pravde i istine podvrgnete poniženju pokoravanjem zastarjelom sustavu religioznih oblika i obreda. Religija duha zauvijek vas ostavlja slobodnima slijediti istinu gdje god vas upravi usmjerenje duha. A tko zna — možda ovaj duh ima nešto prenijeti ovom naraštaju što su drugi naraštaji odbili čuti?
155:6.6 (1731.4) Sram bilo tim lažnim učiteljima religije koji hoće povući gladne duše natrag u mutnu i daleku prošlost i tamo ih ostaviti! I tako su ti nesretni ljudi osuđeni da se boje svakog novog otkrića, dok ih zbunjuje svako novo otkrivenje istine. Prorok koji je rekao: „On će biti u savršenom miru čiji je um usmjeren na Boga“ nije izrazio puko intelektualno vjerovanje u teologiju autoriteta. Ovaj je čovjek, spoznavši istinu, otkrio Boga; on nije tek govorio o Bogu.
155:6.7 (1731.5) Upozoravam vas da napustite praksu stalnog citiranja drevnih proroka i hvaljenja junaka Izraela te da umjesto toga težite postati živi proroci Svevišnjega i duhovni junaci nadolazećeg kraljevstva. Doista može biti vrijedno poštovati vođe iz prošlosti koji su poznavali Boga, ali zašto pritom žrtvovati vrhunsko iskustvo ljudskog postojanja: pronaći Boga sami za sebe i spoznati ga u vlastitim dušama?
155:6.8 (1732.1) Svaka ljudska rasa ima svoje jedinstveno gledište o ljudskom postojanju; stoga religija uma uvijek mora odgovarati tim različitim rasnim gledištima. Religije autoriteta nikada ne mogu postići ujedinjenje. Ljudsko jedinstvo i smrtno bratstvo mogu se postići samo visokim obdarenjem religije duha. Ljudi različitih rasa mogu imati različite umove, ali u cijelom ljudskom rodu prebiva jedan te isti božanski i vječni duh. Nada ljudskog bratstva može se ostvariti samo onda kada, i u onoj mjeri u kojoj, različite religije uma utemeljene na autoritetu postanu prožete i nadsvođene ujedinjujućom i oplemenjujućom religijom duha — religijom osobnog duhovnog iskustva.
155:6.9 (1732.2) Religije autoriteta mogu samo podijeliti ljude i navesti ih da se, slijedeći vlastitu savjest, svrstaju jedni protiv drugih; religija duha postupno će ljude privlačiti jedne drugima i navoditi ih da jedni prema drugima pokazuju razumijevanje i suosjećanje. Religije autoriteta zahtijevaju od ljudi ujednačenost vjerovanja, ali to je u sadašnjem stanju svijeta nemoguće ostvariti. Religija duha zahtijeva jedino jedinstvo iskustva — ujednačenost sudbine — potpuno dopuštajući raznolikost vjerovanja. Religija duha traži samo ujednačenost uvida, a ne ujednačenost gledišta i nazora. Religija duha ne traži jednolikost intelektualnih pogleda, već samo jedinstvo osjećaja duha. Religije autoriteta kristaliziraju se u beživotna vjerovanja; religija duha prerasta u sve veću radost i slobodu oplemenjujućih djela ljubavne službe i milosrdnog služenja.
155:6.10 (1732.3) Ali pazite da bilo tko od vas ne gleda s prezirom na Abrahamovu djecu zato što su zapali u ove zle dane tradicionalne jalovosti. Naši su se preci predali neumornoj i strastvenoj potrazi za Bogom i pronašli su ga kao što ga nijedan drugi narod od Adamovih vremena nije pronašao — a Adam je o tome mnogo znao jer je i sam bio Sin Božji. Moj Otac nije previdio priznati dugu i neumornu borbu Izraela, koja traje još od Mojsijevih vremena, da pronađe i spozna Boga. Kroz mnoge napaćene generacije Židovi nisu prestajali raditi, truditi se, uzdisati, mučiti se, podnositi patnje i proživljavati boli neshvaćenog i prezrenog naroda, sve kako bi se mogli makar malo približiti otkrivanju istine o Bogu. I unatoč svim neuspjesima i posrtanjima Izraela, naši su oci, od Mojsija do vremena Amosa i Hošee, cijelom svijetu postupno otkrivali sve jasniju i istinitiju sliku vječnog Boga. I tako je pripravljen put za još veću objavu Oca koju ste pozvani dijeliti.
155:6.11 (1732.4) Nikada ne zaboravite da postoji samo jedna pustolovina koja je ispunjenija i uzbudljivija od čovjekova nastojanja da otkrije volju živoga Boga, a to je vrhunsko iskustvo iskrenog nastojanja da se ta božanska volja sprovede u djelo. I ne zaboravite da se Božja volja može vršiti u bilo kojem zemaljskom zvanju. Neki pozivi nisu sveti, a drugi svjetovni. Sve je sveto u životima onih kojima upravlja duh; to jest, onih koji su podređeni istini, oplemenjeni ljubavlju, kojima upravlja milosrđe i koje obuzdava pravednost — pravda. Duh koji ćemo moj Otac i ja poslati u svijet nije samo Duh Istine, već i duh idealističke ljepote.
155:6.12 (1732.5) Morate prestati tražiti Božju riječ jedino na stranicama starih zapisa teološkog autoriteta. Oni koji su rođeni od duha Božjega odsada će raspoznavati Božju riječ, bez obzira na to odakle ona naizgled vuče porijeklo. Božanska istina ne treba biti zanemarena zato što naizgled potječe iz ljudskog izvora. Mnoga vaša braća imaju umove koji prihvaćaju teoriju o Bogu, dok duhovno ne shvaćaju Božju prisutnost. Upravo iz tog razloga sam vas toliko puta učio da se kraljevstvo nebesko najbolje može ostvariti stjecanjem duhovnog stava iskrenog djeteta. Ne preporučam vam da usvojite mentalnu nezrelost djeteta, nego da prisvojite duhovnu jednostavnost takvog lako vjerujućeg djeteta koje je puno povjerenja. Nije toliko važno poznavati činjenicu Boga koliko je važno iz dana u dan rasti u sposobnosti osjećanja Božje prisutnosti.
155:6.13 (1733.1) Nakon što počnete pronalaziti Boga u svojoj duši, s vremenom ćete ga početi opažati i u dušama drugih ljudi, a na kraju i u svim stvorenim bićima i cijelom stvaranju moćnog svemira. Ali kako se Otac može pojaviti kao Bog vrhovnih odanosti i božanskih ideala u dušama ljudi koji posvećuju tako malo ili nimalo vremena promišljenom razmatranju tih vječnih stvarnosti? Iako um nije sjedište duhovne prirode, on je doista njezin pristup.
155:6.14 (1733.2) No, ne učinite pogrešku pokušavajući drugim ljudima dokazati da ste pronašli Boga; iako ne možete svjesno proizvesti valjan dokaz toj činjenici, postoje dva čvrsta i snažna pokazatelja vašeg poznavanja Boga, a to su:
155:6.15 (1733.3) 1. Plodovi duha Božjeg koji se ispoljavaju u vašem svakodnevnom životu.
155:6.16 (1733.4) 2. Činjenica da cijeli vaš životni plan pruža čvrst dokaz tome da ste bezrezervno riskirali sve što jeste i sve što imate u pustolovini preživljavanja nakon smrti, u nadi da ćete pronaći Boga vječnosti, čiju ste prisutnost predosjetili u vremenu.
155:6.17 (1733.5) Nego pazite, moj Otac uvijek odgovara i na najtiši titraj vjere. On uzima u obzir fizičke i praznovjerne emocije primitivnog čovjeka. A kad se radi o iskrenim, ali bojažljivim dušama čija je vjera tako slaba da ne predstavlja ništa više od intelektualnog konformizma u pasivnom stavu suglasnosti s religijama autoriteta, Otac je uvijek na oprezu da pokaže poštovanje i pruži poticaj čak i takvim slabašnim pokušajima dopiranja do njega. Ali od vas, koji ste pozvani iz tame u svjetlost, očekuje se da vjerujete cijelim svojim srcem; vaša vjera treba dominirati nad cjelokupnim stavom tijela, uma i duha.
155:6.18 (1733.6) Vi ste moji apostoli i vama religija ne smije postati teološko utočište u kojem možete pronaći zaklon u strahu od suočavanja sa surovim stvarnostima duhovnog napretka i idealističke pustolovine; vaša religija prije svega treba postati činjenica stvarnog iskustva koje svjedoči da je Bog pronašao, idealizirao, oplemenio i produhovio vas te da ste uvršteni u vječnu pustolovinu pronalaženja Boga koji je tako pronašao vas i učinio vas svojim sinovima.
155:6.19 (1733.7) Kad je Isus završio s govorom, pozvao je Andriju i, pokazujući prema zapadu, prema Feniciji, rekao: “Neka nam je krenuti na put.”