Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 154 : POSLJEDNJI DANI U KAFARNAUMU
Sekcije
POGLAVLJE 154 : POSLJEDNJI DANI U KAFARNAUMU
154:0.1 (1717.1) OVE sadržajne subote uvečer, 30. travnja, dok je Isus govorio riječi utjehe i ohrabrenja svojim snuždenim i zbunjenim učenicima, u Tiberijadi je održan sastanak između Heroda Antipe i skupine posebnih povjerenika koji su zastupali Veliko vijeće Jeruzalema. Ovi su pismoznanci i farizeji tražili od Heroda da uhiti Isusa; nastojali su ga uvjeriti da Isus navodi narod na nesuglasice, pa čak i na pobunu. Ali Herod je odbio poduzeti mjere protiv njega kao političkog prijestupnika. Herodovi su ga savjetnici ispravno izvijestili o događaju koji se odigrao s druge strane jezera, kada je narod htio proglasiti Isusa kraljem, a on je to odbio.
154:0.2 (1717.2) Jedan pripadnik Herodove službene obitelji, Kuza, čija je žena pripadala ženskom služiteljskom korpusu, obavijestio ga je da se Isus ne namjerava miješati u poslove zemaljske vladavine; da se jedino zanima za uspostavljanje duhovnog bratstva svojih vjernika, bratstva koje je nazivao kraljevstvom nebeskim. Herod je imao povjerenja u Kuzina izvješća, toliko da se odbijao miješati u Isusovo djelovanje. Na Herodov je stav prema Isusu u to vrijeme također utjecao njegov praznovjerni strah od Ivana Krstitelja. Herod je bio jedan od onih Židova koji su otpali od vjere, koji nisu ni u što vjerovali, a svega su se bojali. Osjećao je grižnju savjesti zbog Ivanove smrti i nije se želio uplitati ni u kakve spletke protiv Isusa. Znao je za mnoge slučajeve bolesti koje je Isus, kako se činilo, izliječio i smatrao ga ili prorokom ili razmjerno bezopasnim religioznim fanatikom.
154:0.3 (1717.3) Kad su Židovi zaprijetili da će caru prijaviti da je štitio izdajničkog podanika, Herod ih je smjesta izbacio iz vijećnice. Tako su stvari potrajale tjedan dana, a za to je vrijeme Isus pripremao svoje sljedbenike za predstojeće raspršivanje.
1. TJEDAN VIJEĆANJA
154:1.1 (1717.4) Od 1. do 7. svibnja Isus je držao privatne sjednice sa svojim sljedbenicima u kući Zebedejevih. Samo su iskušani i pouzdani učenici primljeni u te skupove. U ovom je trenutku tu bilo samo nekih stotinu učenika koji su imali moralne hrabrosti oduprijeti se pritisku farizeja i otvoreno priznati svoju odanost Isusu. S tom je skupinom držao sjednice ujutro, popodne i navečer. Male grupe zainteresiranih okupljale su se uz more svakog poslijepodneva, gdje su pojedini evanđelisti i apostoli držali govore. Te su skupine rijetko brojile više od pedeset ljudi.
154:1.2 (1717.5) U petak ovoga tjedna upravitelji kafarnaumske sinagoge poduzeli su službene mjere da zatvore vrata Božje kuće Isusu i njegovim sljedbenicima. Ovo je učinjeno na nagovor jeruzalemskih farizeja. Jair je podnio ostavku na mjesto glavnog upravitelja i otvoreno stao uz Isusa.
154:1.3 (1718.1) Posljednje vijećanje na obali održano je u subotu popodne, 7. svibnja. Isus je u to vrijeme govorio pred nešto manje od stotinu pedeset okupljenih. Ova subota navečer obilježila je najnižu točku javnog zanimanja za Isusa i njegova učenja. Od tada je uslijedio postojan i spor, ali zdraviji i pouzdaniji rast naklonosti prema njemu; izgradilo se novo sljedbeništvo, čvršće utemeljeno na duhovnoj vjeri i istinskom religioznom iskustvu. Sada je definitivno okončana više ili manje složena i kompromisna prijelazna faza između materijalističkih shvaćanja kraljevstva koja su zastupali Učiteljevi sljedbenici i idealističkijih i duhovnijih shvaćanja koja je poučavao Isus. Od sada se evanđelje kraljevstva otvorenije naviješta u njegovu širem opsegu i s njegovim dalekosežnijim duhovnim implikacijama.
2. TJEDAN DANA ODMORA
154:2.1 (1718.2) U nedjelju 8. svibnja 29. godine po Kr., Veliko vijeće je u Jeruzalemu donijelo uredbu o zatvaranju svih sinagoga u Palestini Isusu i njegovim sljedbenicima. Bila je to nova i dotad neviđena uzurpacija vlasti od strane jeruzalemskog Velikog vijeća. Dotada je svaka sinagoga postojala i djelovala kao neovisna zajednica vjernika koja je bila pod vlašću i vodstvom vlastitog upravnog odbora. Samo su sinagoge u Jeruzalemu bile podložne vlasti Velikog vijeća. Nakon ove prijeke odluke Velikog vijeća pet je njegovih članova podnijelo ostavku. Sto je glasnika odmah poslano da prenesu i provedu ovu uredbu. U kratka dva tjedna svaka se sinagoga u Palestini povinovala ovoj odluci Velikog vijeća, osim sinagoge u Hebronu. Upravitelji hebronske sinagoge odbili su priznati pravo Velikog vijeća da vrši takvu vlast nad njihovom zajednicom. To odbijanje prihvaćanja uredbe iz Jeruzalema temeljilo se na njihovom shvaćanju autonomije zajednice, a ne na naklonosti prema Isusovu pokretu. Nedugo zatim hebronska je sinagoga uništena u požaru.
154:2.2 (1718.3) Te iste nedjelje ujutro Isus im je dao tjedan odmora, pozivajući sve svoje učenike da odu svojim kućama ili prijateljima kako bi odmorili svoje uznemirene duše i uputili riječi ohrabrenja svojim najmilijima. Rekao je: „Idite svatko svojim putem; igrajte se ili pecajte dok se molite za proširenje kraljevstva.“
154:2.3 (1718.4) Ovaj je tjedan odmora omogućio Isusu da posjeti mnoge obitelji i skupine u priobalnim mjestima. U više je navrata išao u ribu s Davidom Zebedejevim, i dok je uglavnom provodio vrijeme nasamo, uvijek su u blizini bila dva ili tri Davidova najpouzdanija glasnika, kojima je njihov vođa dao jasne upute da paze na Isusovu sigurnost. Ovog tjedna odmora nije bilo nikakvog javnog poučavanja.
154:2.4 (1718.5) Ovog su tjedna Natanije i Jakov Zebedejev oboljeli od ozbiljne bolesti. Tri su dana i noći teško patili od bolnog probavnog poremećaja. Treće je noći Isus poslao Jakovljevu majku Salomu da se odmori, dok je on preuzeo brigu o svojim napaćenim apostolima. Naravno, Isus je mogao odmah ozdraviti ovu dvojicu, ali to nije način kojim se ni Sin ni Otac služe u postupanju s uobičajenim teškoćama i patnjama ljudskih sinova na evolucijskim svjetovima vremena i prostora. Niti jednom, u cijelom svom znamenitom životu u tijelu, Isus se nije poslužio bilo kakvim nadnaravnim činom kako bi pomogao bilo kojem članu svoje zemaljske obitelji ili bilo kojem od svojih neposrednih sljedbenika.
154:2.5 (1719.1) Svemirske teškoće moraju se svladavati, a planetarne prepreke moraju se susretati kao dio iskustvene obuke za rast i razvoj, za progresivno usavršavanje, evoluirajućih duša smrtnih bića. Oduhovljenje ljudske duše zahtijeva neposredno iskustvo u poučnom rješavanju širokog raspona stvarnih svemirskih problema. Životinjska priroda i niži oblici bića obdarenih voljom ne napreduju povoljno u okolnostima životne lakoće. Problematične situacije, zajedno s poticajem koji zahtijeva napor, potiču djelovanje uma, duše i duha, što uvelike doprinosi postizanju vrijednih ciljeva smrtnog napredovanja i dostizanju viših razina sudbine duha.
3. DRUGI SASTANAK U TIBERIJADI
154:3.1 (1719.2) 16. svibnja sazvana je druga konferencija u Tiberijadi između vlasti Jeruzalema i Heroda Antipe. Među prisutnima su bili vjerski i politički vođe iz Jeruzalema. Židovske su vođe mogle obavijestiti Heroda da su gotovo sve sinagoge u Galileji i Judeji zatvorile vrata Isusovim učenjima. Ponovno su nastojali navesti Heroda da uhiti Isusa, što je ovaj ponovno odbio učiniti. 18. svibnja, međutim, Herod se složio s planom koji je vlastima Velikog vijeća dopuštao da uhite Isusa i odvedu ga u Jeruzalem, gdje bi mu sudili zbog vjerskih prijestupa, pod uvjetom da se rimski vladar Judeje složi s takvim postupkom. U međuvremenu su Isusovi neprijatelji neumorno širili glasine cijelom Galilejom da se Herod okrenuo protiv Isusa i da se sprema istrijebiti sve koji vjeruju u njegova učenja.
154:3.2 (1719.3) U subotu navečer, 21. svibnja, u Tiberijadu su stigle vijesti da se građanske vlasti Jeruzalema nisu protivile sporazumu između Heroda i farizeja koji je dopuštao Isusovo uhićenje i odvođenje u Jeruzalem na suđenje pred Velikim vijećem, na temelju optužbi za kršenje svetih zakona židovskog naroda. Prema tome, nešto prije ponoći toga dana Herod je potpisao dekret kojim je ovlastio službenike Velikog vijeća da uhite Isusa na području pod Herodovom vlašću i silom ga odvedu u Jeruzalem na suđenje. Prije nego što je pristao dati to dopuštenje, Herod je bio izložen snažnom pritisku s raznih strana, a dobro je znao da Isus pred svojim ogorčenim neprijateljima u Jeruzalemu nije mogao očekivati pošteno suđenje.
4. SUBOTA NAVEČER U KAFARNAUMU
154:4.1 (1719.4) Te iste subote navečer u sinagogi u Kafarnaumu okupila se skupina od nekih pedeset vodećih građana kako bi raspravila ovo presudno pitanje: „Što nam je učiniti s Isusom?“ Vodili su razgovore i rasprave sve do poslije ponoći, a nisu mogli pronaći nikakvu zajedničku osnovu za sporazum. Osim nekoliko osoba koje su bile sklone vjerovati da je Isus možda Mesija, ili barem svet čovjek, a možda i prorok, skup je bio podijeljen u četiri gotovo jednake skupine koje su o Isusu zastupale sljedeća stajališta:
154:4.2 (1719.5) 1. Da je bio obmanuti i bezopasni religiozni fanatik.
154:4.3 (1719.6) 2. Da je bio opasan i proračunat huškač koji bi mogao podići narod na pobunu.
154:4.4 (1720.1) 3. Bio je u savezu s đavlima, pa čak i njihov knez.
154:4.5 (1720.2) 4. Da je bio izvan sebe, da je bio lud, psihički neuravnotežen.
154:4.6 (1720.3) Mnogo se govorilo o Isusovu propovijedanju i učenjima koja su uznemirivala obične ljude; njegovi su neprijatelji tvrdili da su njegova učenja bila nepraktična, da bi se sve raspalo kada bi svi uložili iskrene napore da žive u skladu s njegovim idejama. A ljudi su kroz mnoge kasnije naraštaje govorili iste te stvari. Mnogi inteligentni i dobronamjerni ljudi, čak i u prosvjećenijem dobu u vrijeme davanja ovih otkrivenja, tvrde da se suvremena civilizacija nije mogla izgraditi na Isusovim učenjima — i oni su djelomično u pravu. Ali svi takvi skeptici zaboravljaju da se na njegovim učenjima mogla izgraditi mnogo bolja civilizacija i da će se to jednom i dogoditi. Ovaj svijet nikada nije ozbiljno pokušao provoditi Isusova učenja u velikim razmjerima, unatoč tome što su često činjeni polovični pokušaji da se slijede nauci takozvanog kršćanstva.
5. ZNAMENITA NEDJELJA UJUTRO
154:5.1 (1720.4) 22. svibnja bio je sadržajan dan u Isusovu životu. Ove nedjelje ujutro, prije zore, jedan od Davidovih glasnika stigao je u velikoj žurbi iz Tiberijade i donio vijest da je Herod ovlastio ili se spremao ovlastiti službenike Velikog vijeća da uhite Isusa. Vijest o ovoj prijetećoj opasnosti navela je Davida Zebedejeva da probudi svoje glasnike i pošalje ih svim lokalnim skupinama učenika kako bi ih sazvali na hitno vijećanje u sedam ujutro. Kad je žena Isusova brata Jude čula ovaj alarmantni izvještaj, požurila je obavijestiti cijelu Isusovu obitelj koja je živjela u blizini, pozivajući ih da se odmah okupe u kući Zebedejevih. I tako su se, odazvavši se na ovaj hitni poziv, ondje okupili Marija, Jakov, Josip, Juda i Ruta.
154:5.2 (1720.5) Na tom je ranom jutarnjem sastanku Isus okupljenim učenicima dao svoje oproštajne upute; to jest, oprostio se od njih za sada, dobro znajući da će uskoro biti raspršeni iz Kafarnauma. Uputio ih je da traže Božje vodstvo i nastave s poslovima kraljevstva bez obzira na posljedice. Evanđelisti su trebali raditi po vlastitom nahođenju dok ponovno ne prime poziv. Odabrao je dvanaestoricu evanđelista da ga prate; dvanaestorici apostola uputio je da ostanu s njim bez obzira na to što se dogodi. Rekao je korpusu od dvanaest žena da ostanu u kući Zebedejevih i u Petrovoj kući dok ne pošalje po njih.
154:5.3 (1720.6) Isus je pristao da David Zebedejev nastavi svoju glasničku službu, a opraštajući se od Učitelja, David je rekao: „Idi svojim poslom, Učitelju. Ne dopusti zadrtim ljudima da te uhvate i nikada nemoj sumnjati da će glasnici poći za tobom. Moji ljudi nikada neće izgubiti vezu s tobom, a preko njih ćeš znati o kraljevstvu u drugim krajevima i preko njih ćemo mi znati o tebi. Što god se dogodi meni neće ni najmanje utjecati na ovu službu, jer sam imenovao prvog i drugog vođu, pa čak i trećeg. Ja nisam ni učitelj ni propovjednik, ali ovaj je posao u mom srcu i nitko me ne može zaustaviti.“
154:5.4 (1720.7) Oko 7:30 ovoga jutra Isus je započeo svoj oproštajni govor pred stotinjak vjernika koji su se nagurali u kući da ga čuju. Bila je to svečana prigoda za sve prisutne, ali Isus se činio neobično vedar; ponovno je bio onaj stari. Nestala je ozbiljnost prošlih tjedana i sviju je nadahnuo svojim riječima vjere, nade i hrabrosti.
6. DOLAZAK ISUSOVE OBITELJI
154:6.1 (1721.1) Bilo je oko osam sati u nedjelju ujutro kad je pet članova Isusove zemaljske obitelji stiglo, odazvavši se na hitan poziv žene Isusova brata Jude. Od cijele njegove obitelji u tijelu samo je Ruta svim srcem i trajno vjerovala u božanstvenost njegove misije na zemlji. Juda i Jakov, pa čak i Josip, još su uvijek u velikoj mjeri vjerovali u Isusa, ali dopustili su da ponos poremeti njihovu bolju prosudbu i njihove istinske duhovne naklonosti. Marija je isto tako bila rastrgana između ljubavi i straha, između majčinske ljubavi i obiteljskog ponosa. Iako su je mučile sumnje, nikada nije posve zaboravila posjet Gabrijela prije Isusova rođenja. Farizeji su pokušavali uvjeriti Mariju da je Isus bio izvan sebe, lud. Nagovarali su je da pođe sa svojim sinovima i pokuša ga odvratiti od daljnjeg javnog poučavanja. Uvjeravali su Mariju da će mu se zdravlje uskoro narušiti i da će cijeloj obitelji donijeti samo sramotu i bruku ako mu dopuste da nastavi s radom. I tako, kad su primili vijest od žene Isusova brata Jude, njih petero smjesta je krenulo prema Zebedejevu domu, nakon što su se noć prije bili okupili u Marijinu domu i tamo sastali s farizejima. Dugo u noć razgovarali su s jeruzalemskim vođama i svi su bili više ili manje uvjereni da se Isus ponaša čudno, da se već neko vrijeme čudno ponašao. Ruta nije mogla objasniti njegovo ponašanje, ali je inzistirala na tome da se uvijek pošteno odnosio prema svojoj obitelji i odbila pristati na ideju da ga pokušaju odvratiti od daljnjeg rada.
154:6.2 (1721.2) Na putu do Zebedejeve kuće razgovarali su o tim stvarima i složili se da ga pokušaju nagovoriti da pođe kući s njima, jer je, kako je Marija rekla: „Znam da mogu utjecati na svoga sina ako me samo htjedne poslušati i doći kući.“ Jakov i Juda čuli su glasine o planovima za Isusovo uhićenje i odvođenje u Jeruzalem na suđenje. Također su se bojali za svoju osobnu sigurnost. Tako dugo dok je Isus uživao popularnost u očima javnosti, njegova je obitelj dopuštala da stvari idu svojim tijekom, ali nakon što su se ljudi u Kafarnaumu i vođe Jeruzalema odjednom okrenuli protiv njega, itekako su osjetili pritisak zbog svoje navodno sramotne i neugodne pozicije.
154:6.3 (1721.3) Očekivali su se naći s Isusom, odvesti ga u stranu i nagovoriti ga da se s njima vrati kući. Planirali su pokazati spremnost da mu oproste što ih je zanemario — da oproste i zaborave — ako bi samo odustao od ludosti pokušaja propovijedanja nove religije koja jedino može donijeti nevolje njemu samome i sramotu njegovoj obitelji. Na sve je ovo Ruta samo odgovorila: „Reći ću svome bratu da mislim da je on čovjek Božji i da se nadam da će biti spreman umrijeti prije nego što dopusti ovim zlim farizejima da ga spriječe u propovijedanju.“ Josip je obećao ušutkati Rutu dok ostali budu razgovarali s Isusom.
154:6.4 (1721.4) Kad su stigli do kuće Zebedejevih, Isus je upravo držao svoj oproštajni govor sljedbenicima. Pokušali su ući u kuću, ali bila je prekrcata. Na kraju su se smjestili na stražnjem trijemu i poslali riječ Isusu, prenoseći je od osobe do osobe, sve dok mu je konačno nije saopćio Šimun Petar, koji ga je zbog toga prekinuo u govoru, rekavši: „Evo ti majke i braće vani i jako žele govoriti s tobom.“ Isusova majka nije pomislila koliko je važna ova oproštajna poruka njegovim sljedbenicima, niti je znala da bi njegov govor svakoga trenutka mogao biti prekinut dolaskom onih koji su ga namjeravali uhvatiti. Ona je doista mislila, nakon tako dugog prividnog otuđenja i s obzirom na to da su ona i njegova braća ipak pokazali toliko dobre volje da dođu k njemu, da bi Isus prekinuo govor i došao do njih čim primi vijest da ga čekaju.
154:6.5 (1722.1) Bio je to još jedan od onih slučajeva u kojima njegova zemaljska obitelj nije mogla shvatiti da se on mora baviti poslom svoga Oca. I Marija i njegova braća bili su duboko povrijeđeni jer, premda je zastao u govoru da primi njihovu poruku, nije požurio da ih pozdravi, nego su umjesto toga čuli njegov milozvučni glas kako govori pojačanim glasom: „Recite mojoj majci i mojoj braći da se ne boje za mene. Otac koji me je poslao na svijet neće me napustiti; niti će bilo kakva nevolja zadesiti moju obitelj. Recite im da budu hrabri i da se uzdaju u Oca kraljevstva. Uostalom, tko je moja majka i tko su moja braća?“ I pružajući ruke prema svim svojim sljedbenicima okupljenima u sobi, rekao je: „Ja nemam majke; ja nemam braće. Evo moje majke i evo moje braće! Jer tko god vrši volju Oca mojega koji je na nebesima, on je moja majka, moj brat i moja sestra.“
154:6.6 (1722.2) Kad je Marija čula te riječi, srušila se u Judino naručje. Odnijeli su je u vrt da se povrati dok je Isus govorio zaključne riječi svoje oproštajne poruke. Nakon toga namjeravao je govoriti sa svojom majkom i braćom, ali je prije nego što je to učinio stigao glasnik iz Tiberijade i donio vijest da su službenici Velikog vijeća bili na putu s ovlaštenjem da uhite Isusa i odvedu ga u Jeruzalem. Andrija je primio poruku i saopćio je Isusu, prekidajući ga u govoru.
154:6.7 (1722.3) Andrija je zaboravio da je David postavio nekih dvadeset i pet stražara oko Zebedejeve kuće i da ih nitko nije mogao iznenaditi, pa je upitao Isusa što će učiniti. Učitelj je stajao u tišini dok se njegova majka oporavljala od šoka u vrtu nakon što je čula riječi: „Ja nemam majke.“ Upravo je u ovom trenutku u sobi ustala jedna žena i uzviknula: „Blago utrobi koja te nosila i prsima koja su te othranila!“ Isus je na trenutak prekinuo razgovor s Andrijom kako bi odgovorio ovoj ženi: „Ne, nego je blagoslovljen onaj koji sluša riječ Božju i koji se usuđuje biti joj poslušan.“
154:6.8 (1722.4) Marija i Isusova braća mislili su da ih Isus nije razumio, da je izgubio zanimanje za njih, ne shvaćajući da su upravo oni bili ti koji nisu razumjeli Isusa. Isus je u potpunosti shvaćao koliko je ljudima teško razbiti okove svoje prošlosti. Znao je kako ljudska bića lako padaju pod utjecaj propovjednikove rječitosti i kako ljudska savjest reagira na emocionalni apel, jednako kao što um reagira na logiku i razum, ali je isto tako znao koliko je teško uvjeriti ljude da se odreknu prošlosti.
154:6.9 (1722.5) Zauvijek ostaje istina da svi koji možda misle da ih se ne razumije ili ne cijeni imaju u Isusu suosjećajnog prijatelja i savjetnika koji ih potpuno razumije. On je upozorio svoje apostole da čovjekovi neprijatelji mogu biti oni iz njegove vlastite obitelji, ali jedva je mogao zamisliti koliko će se te riječi približiti njegovu vlastitom iskustvu. Isus se nije odrekao svoje zemaljske obitelji da bi vršio poslove svoga Oca — oni su se odrekli njega. Nakon Učiteljeve smrti i uskrsnuća, kad se Jakov povezao s ranim kršćanskim pokretom, neizmjerno je patio zbog toga što ranije nije iskoristio priliku biti uz Isusa i njegove sljedbenike.
154:6.10 (1723.1) Prolazeći kroz ove događaje, Isus je izabrao da se vodi ograničenim znanjem svog ljudskog uma. Želio je proživjeti ovo iskustvo sa svojim suradnicima kao puki čovjek. Isus je svojim ljudskim umom želio vidjeti svoju obitelj prije odlaska. Nije želio zastati usred govora i tako pretvoriti svoj prvi susret s njima nakon tako dugo vremena u javni događaj. Namjeravao je završiti s govorom i onda provesti neko vrijeme s njima prije odlaska, ali je taj plan osujetio splet događaja koji su neposredno uslijedili.
154:6.11 (1723.2) Žurbu njihova odlaska uvelike je povećao dolazak skupine Davidovih glasnika na stražnja vrata Zebedejeve kuće. Komešanje prilikom njihova dolaska navelo je apostole da pomisle da su to oni koji su došli po njih i, u strahu od neposrednog uhićenja, požurili su kroz prednja vrata prema brodu koji je čekao. I sve ovo objašnjava zašto Isus nije vidio svoju obitelj koja je čekala na stražnjem trijemu.
154:6.12 (1723.3) Ali rekao je Davidu Zebedejevu dok se žurno ukrcavao na brod: „Reci mojoj majci i mojoj braći da cijenim njihov dolazak i da sam ih namjeravao vidjeti. Reci im da se ne uvrijede zbog mene, nego da traže znanje Božje volje i milost i hrabrost da je vrše.“
7. BIJEG OD PROGONA
154:7.1 (1723.4) Tako je ove nedjelje ujutro, 22. svibnja 29. godine po Kr., Isus sa svojih dvanaest apostola i dvanaest evanđelista žurno umakao progonu službenika Velikog vijeća koji su bili na putu prema Betsaidi s ovlasti Heroda Antipe da ga uhvate i odvedu u Jeruzalem na suđenje zbog optužbi za bogohuljenje i druga kršenja svetih zakona Židova. Bilo je skoro pola devet ovoga lijepog jutra kad su dvadeset petorica uzeli vesla i zaveslali prema istočnoj obali Galilejskog jezera.
154:7.2 (1723.5) Za Učiteljevim je brodom slijedio još jedan, manji brod, sa šestoricom Davidovih glasnika koji su imali nalog održavati kontakt s Isusom i njegovim suradnicima te redovito slati vijesti o njihovu boravištu i sigurnosti u Zebedejevu kuću u Betsaidi, koja je već neko vrijeme služila kao sjedište rada kraljevstva. Ali Isus više nikada nije živio u kući Zebedejevih. Od sada pa do kraja svog zemaljskog života Učitelj doista „nije imao gdje ni glavu nasloniti“. Više nije imao čak ni privid nekakvog stalnog prebivališta.
154:7.3 (1723.6) Veslali su do obližnjeg sela po imenu Kheresa, gdje su predali brod na brigu prijatelja i započeli svoja lutanja tijekom ove znamenite posljednje godine Učiteljeva života na zemlji. Neko su vrijeme ostali na Filipovu području, idući od Khereze do Cezareje Filipove, a odande do obale Fenicije.
154:7.4 (1723.7) Narod koji se zadržao oko kuće Zebedejevih imao je priliku vidjeti kako se čamci udaljuju na jezeru prema istočnoj obali i kako su, čim su se malo odmaknuli, ondje stigli službenici iz Jeruzalema koji su žurno počeli potragu za Isusom. Odbili su vjerovati da im je pobjegao, a dok je Isus sa svojim suradnicima putovao na sjever kroz Bataneju, farizeji i njihovi pomoćnici proveli su gotovo cijeli tjedan uzalud tragajući za njim u okolici Kafarnauma.
154:7.5 (1724.1) Isusova se obitelj vratila u svoj dom u Kafarnaumu i provela gotovo tjedan dana u razgovoru, raspravi i molitvi. Bili su puni zbunjenosti i zaprepaštenja. Nisu imali duševnog mira sve do četvrtka poslijepodne, kad se Ruta vratila iz posjeta Zebedejevima, gdje je od Davida čula da su njezin otac i brat bili na sigurnom, dobrog zdravlja i na putovanju prema obali Fenicije.