Knjiga Urantije - POGLAVLJE 136
KRŠTENJE I ČETRDESET DANA



DOWNLOADS ➔   DOWNLOAD  PDF   PDF w/English 

Knjiga Urantije    

DIO IV. Isusov život i učenja

   POGLAVLJE 136
KRŠTENJE I ČETRDESET DANA



   POGLAVLJE 136
KRŠTENJE I ČETRDESET DANA

136:0.1 (1509.1) Isus je svoj javni rad započeo na vrhuncu zanimanja javnosti za Ivanovo propovijedanje, te u vrijeme kad su Židovi u Palestini gorljivo iščekivali dolazak Mesije. Postojala je velika razlika između Ivana i Isusa. Ivan je bio revan i ozbiljan radnik, dok je Isus bio miran i sretan radnik; samo je nekoliko puta u cijelom svom životu Isus bio u žurbi. Isus je bio utjeha svijetu i svojevrstan primjer, dok se za Ivana to teško može reći. Ivan je propovijedao nebesko kraljevstvo, ali nije iskusio njegovo veselje. Iako je Isus o Ivanu govorio kao o najvećem od svih proroka staroga svijeta, također je rekao da je i najmanji od onih koji su ugledali svijetlo novoga puta i kroz njega ušli u nebesko kraljevstvo uistinu veći od Ivana.
136:0.2 (1509.2) Kada bi Ivan naviještao kraljevstvo koje dolazi, glavna misao njegove poruke bila je: Pokajte se! pobjegnite od gnjeva koje dolazi. I Isus je, kad je propovijedao, opominjao ljude da se pokaju, ali nakon takve poruke uvijek je dolazilo evanđelje, dobre vijesti radosti i slobode novoga kraljevstva.

  1. KONCEPCIJE O OČEKIVANOM MESIJI

136:1.1 (1509.3) Židovi su različito zamišljali očekivanog izbavitelja, i svaka od tih različitih škola mesijanskoga učenja bila je u stanju izdvojiti izjave u hebrejskim spisima koje su dokazivale njihove tvrdnje. Uopćeno govoreći, Židovi su smatrali da je njihova nacionalna povijest započela s Abrahamom, i da će kulminirati s Mesijom i novim dobom Božjega kraljevstva. U ranijim su vremenima ovog izbavitelja opisivali kao "slugu Božjega", zatim kao "Sina Čovječjeg", dok su kasnije išli tako daleko da su ga nazivali "Sinom Božjim." Ali bez obzira na to jesu li ga zvali " Abrahamovim sjemenom " ili "Davidovim sinom", svi su se slagali da će on biti Mesija, "pomazanik". Tako se koncepcija Mesije razvijala od "sluge Božjeg" do "Davidovog sina", "Sina Čovječjeg" i "Sina Božjeg".
136:1.2 (1509.4) U doba Ivana i Isusa učeniji Židovi Mesiju su zamišljali kao usavršenog i tipičnog Izraelca, koji je u sebi kao "sluga Božji" spajao trostruku uloguproroka, svećenika i kralja.
136:1.3 (1509.5) Židovi su pobožno vjerovali da će, kao što je Mojsije izbavio njihove oce iz egipatskog ropstva čineći zapanjujuća čuda, isto tako i Mesija izbaviti židovski narod od Rimske vladavine kroz još veća čuda, s velikom moći i jačom nacionalnom pobjedom. Rabini su sakupili skoro pet stotina odlomaka iz Pisama za koje su, unatoč njihovim očitim protuslovljima, pouzdano tvrdili da prorokuju dolazak Mesije. A usred svih tih detalja o vremenu, načinu i djelovanju, skoro su u potpunosti izgubili iz vida osobnost obećanoga Mesije. Oni su očekivali obnovu slave židovskoga naroda - svjetovno uzvišenje Izraela - a ne spasenje svijeta. Kad imamo sve ovo na umu postaje jasno da Isus iz Nazareta nikako nije mogao zadovoljiti ovakvo materijalističko poimanje Mesije kakvo su Židovi imali. Da su Židovi iz drugačijeg kuta gledanja promatrali mnoga od takozvanih mesijanskih proročanstava, ta bi proročanstva sasvim prirodno pripremila njihove umove na spoznaju da će se s Isusom jedno doba okončati, te da će započeti novo i bolje darivanje milosti i spasenja za sve narode.
136:1.4 (1510.1) Židove su odgajali da vjeruju u doktrinu koja se zove Šekina. No, ovaj navodni simbol Božanske Prisutnosti nije se mogao vidjeti u hramu. Židovi su vjerovali da će se s dolaskom Mesije i taj simbol vratiti u hram. Pojmovi o nacionalnom grijehu i pretpostavljenoj zloj naravi čovjeka bili su poprilično zbrkani u njihovim glavama. Neki su naučavali da je Adamov grijeh prokleo ljudsku rasu, te da će Mesija ukloniti to prokletstvo i vratiti čovjeka u Božju milost. Drugi su naučavali da je Bog, stvarajući čovjeka, u njega usadio i dobru i zlu narav, te da je, kad je vidio razvoj tog plana, bio toliko razočaran da se "pokajao što je čovjeka takvim napravio." Oni koji su ovo naučavali vjerovali su da će Mesija doći kako bi otkupio čovjeka od njegove prirođene zle prirode.
136:1.5 (1510.2) Većina je Židova vjerovala razlog za njihov teški položaj pod Rimljanima leži u njihovim nacionalnim grijesima te u malodušnosti i mlitavosti poganih obraćenika. Židovski se narod nije iskreno pokajao i zato je Mesija odgađao svoj dolazak. Mnogo se govorilo o pokajanju, i zato je Ivanovo propovijedanje: "Pokajte se i krstite se, jer jekraljevstvo nebesko blizu," bilo tako jako privlačno. A kraljevstvo nebesko je za svakog pobožnog Židova moglo značiti samo jedno: dolazak Mesije.
136:1.6 (1510.3) Jedna je značajka Mihaelovog darivanja bila u potpunosti strana Židovskoj koncepciji Mesije, a to je sjedinjenje dviju naravi, ljudske i božanske.Židovi su Mesiju zamišljali na razne načine, i kao usavršenog čovjeka, i kao nadčovjeka, pa čak i kao božanskoga, ali nikad nisu o njemu razmišljali kao o sjedinjenju ljudskoga i božanskoga. Upravo je ovo bio veliki kamen spoticanja za Isusove rane učenike. Oni su razumjeli ljudsku koncepciju Mesije kao Davidovog sina, kako su ga predstavljali raniji proroci; shvaćali su ga i kao Sina Čovječjeg, što je bila natčovječna ideja koju su predstavili Danijel i neki kasniji proroci; shvatili su ga čak i kao Sina Božjega, kako ga je opisao pisac Knjige Enohove i neki od njihovih suvremenika; ali nikad nisu ni na trenutak pomislili na mogućnost sjedinjenja dviju priroda, ljudske i božanske, u jednoj zemaljskoj osobnosti. Utjelovljenje Stvoritelja u obliku stvorenja nikad se prije nije dogodilo. Do tog je otkrivenja došlo tek u Isusu. Svijet za takve stvari nije znao sve dok se Sin Stvoritelj nije utjelovio i živio među smrtnicima.

  2. ISUSOVO KRŠTENJE

136:2.1 (1510.4) Isus je bio kršten na samom vrhuncu Ivanovog propovijedanja, kad je Palestina izgarala u iščekivanju njegove poruke - "kraljevstvo je Božje blizu" - kada su svi Židovi bili prolazili kroz ozbiljno i važno samoispitivanje. Židovi su posjedovali vrlo dubok osjećaj za nacionalnu solidarnost. Oni su ne samo vjerovali da se grijesi otaca mogu prenijeti na njihovu djecu, već su također i čvrsto vjerovali da grijeh jednog pojedinca može prokleti cijeli narod. Sukladno tome oni koji su se podvrgli Ivanovom krštenju nisu se nužno smatrali krivima za neki od grijeha koje je Ivan osuđivao. Mnoge pobožne duše krstile su se za dobrobit Izraela. Bojali su se da možda ne bi neki njihov grijeh za koji nisu bili niti svjesni sprječavao dolazak Mesije. Smatrali su da pripadaju grešnom narodu, te su došli na krštenje kako bi tako mogli pokazati plodove pokajanja cijeloga naroda. Stoga je jasno da se Isus ni u kojem slučaju nije krstio kako bi se očistio od grijeha. PrimivšiIvanovo krštenje Isus je samo slijedio primjer mnogih pobožnih Židova.
136:2.2 (1511.1) Kada je Isus iz Nazareta došao u Jordan kako bi se krstio, bio je smrtnik svemira koji je dostigao vrhunac ljudskog razvojnog uspona u svim stvarima koje se tiču osvajanja uma i poistovjećivanje sebe s duhom. Toga je dana u Jordanu stajao usavršeni smrtnik razvojnih svjetova vremena i prostora. Uspostavljena je savršena sinkronija i potpuna komunikacija između Isusovog smrtničkog uma i unutarnjeg duhovnog Ispravljača, božanskog dara njegovog Rajskog Oca. A upravo takav Ispravljač živi u svim normalnim stvorenjima koja su živjela na Urantiji otkako se Mihael uspeo na vodeći položaj svoga svemira; jedina je razlika ta što je Isusov Ispravljač bio pripremljen za ovaj posebni zadatak tako što je već prije na sličan način živio u jednom drugom nadčovjeku koji se utjelovio u ljudsko obličje, u MakiventiMelikizedeku.
136:2.3 (1511.2) Uobičajeno je da se, kad smrtnik nekog svijeta dostigne tako visoki stupanj usavršenja svoje osobnosti, tada događaju one pripremne pojave duhovnog uzdignuća koje završavaju u stapanju takve zrele duše smrtnika s njegovim božanskim Ispravljačem. Takva se promjena izgleda trebala dogoditi u osobnom iskustvu Isusa iz Nazareta toga dana kad je sišao u Jordan s dvojicom svoje braće kako bi ga Ivan krstio. Ovaj je obred bio završni čin njegovog čisto ljudskog života na Urantiji, i mnogi nadljudski promatrači očekivali su da će vidjeti stapanje Ispravljača s umom u kojemu živi. No sve njih očekivalo je razočaranje. Dogodilo se nešto novo i veličanstvenije. Dok je Ivan polagao svoje ruke na Isusa da ga krsti, Ispravljač je napustio usavršenu ljudsku dušu Jošue sina Josipovog. A za nekoliko se trenutaka ovo božansko biće vratilo s Diviningtona kao Personalizirani Ispravljač i predsjednik svoje vrste u cijelom lokalnom svemiru Nebadonu. Tako je Isus vidio svojeg negdašnjeg božanskoga duha kako pri svom povratku silazi na njega u svom personaliziranom obliku. Čuo je ovog istog Rajskoga duha kako govori: "Ovo je moj ljubljeni Sin koga sam odabrao." I Ivan je, zajedno s Isusovom braćom, čuo ove riječi. Ivanovi učenici, koji su stajali na rubu vode, nisu čuli ove riječi, niti su vidjeli pojavu Personaliziranog Ispravljača. Samo je Isus vidio Personaliziranog Ispravljača.
136:2.4 (1511.3) Kada je sada uzvišeni Personalizirani Ispravljač tako rekao, nastupila je tišina. I dok su njih četvorica bila u vodi, Isus se, pogledavši Ispravljača pokraj sebe, molio: "Moj Oče koji vladaš na nebesima, sveti se ime tvoje. Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji." Dok se molio "otvorilo se nebo" i Sinu Čovječjem je Personalizirani Ispravljač pokazao viziju njega kao Sina Božjega kakav je bio prije nego što je došao na zemlju u obličju smrtnika, i kakav će biti kada se život utjelovljenja završi. Ovu je nebesku viziju vidio samo Isus.
136:2.5 (1512.1) Ivan i Isus čuli su glas Personaliziranog Ispravljača, koji je govorio u ime Oca Svih, jer Ispravljač dolazi od Rajskoga Oca i on je kao Bog. Od tog trenutka pa do kraja Isusovog zemaljskog života ovaj je Personalizirani Ispravljač djelovao zajedno s njim u svim njegovim poduhvatima. Isus je bio u neprekinutoj vezi s ovim uzvišenim Ispravljačem.
136:2.6 (1512.2) Kad se Isus krstio nije se pokajao niti za jedno loše djelo; nije priznao nikakav grijeh. Njegovo krštenje sastojalo se od posvećenja vršenju volje nebeskoga Oca. Tijekom svojega krštenja Isus je čuo nedvojben zov svojega Oca, konačni poziv da krene za poslom svojega Oca, te je pošao u osamu na četrdeset dana kako bi razmislio o brojnim problemima. Povukavši se neko vrijeme iz aktivnog kontakta sa svojim zemaljskim suradnicima Isus je, takav kakav je bio i na Urantiji, slijedio točno onaj postupak koji postoji na svjetovima morontije kad god se uzlazeći smrtnik spoji s unutrašnjom prisutnošću Oca Svih.
136:2.7 (1512.3) S danom krštenja završio se čisto ljudski život Isusa iz Nazareta. Božanski Sin pronašao je svojega Oca, Otac Svih pronašao je svojeg utjelovljenoga Sina, i oni su razgovarali jedan s drugim.
136:2.8 (1512.4) (Isus je imao skoro trideset i jednu i pol godinu kad se krstio. Luka govori da je Isus kršten u petnaestoj godini vladavine cara Tiberija, što bi bila 29. god. p.K., jer je August umro 14. god. p.K. No, treba pripomenuti da je Tiberije vladao zajedno s Augustom dvije i pol godine prije Augustove smrti, te su prvi novci iskovani u njegovu čast u listopadugod.11. p.K. Petnaesta godine njegove stvarne vladavine bila je, dakle, 26. god. p.K, koja je igodina Isusovog krštenja. Ove je godine započelo namjesništvo Poncija Pilata u Judeji.)

  3. ČETRDESET DANA

136:3.1 (1512.5) Veliko iskušenje svojega smrtničkoga darivanja Isus je proživio prije svojega krštenja, kad je šest tjedana proveo na planini Hermon. Na Hermonu, kao običan smrtnik svijeta bez ičije pomoći, Isus se susreo s pretendentom Urantije, Kaligastijom, knezom ovoga svijeta, i pobijedio ga,. Tog je znamenitoga dana u kozmičkim zapisima Isus iz Nazareta postao Planetarni Knez Urantije. I ovaj Knez Urantije, koji će uskoro biti proglašen Vrhovnim Vladarom Nebadona, sada je otišao u osamu na četrdeset dana kako bi stvorio planove i odredio način na koji će navještavati novo Božje kraljevstvo u srcima ljudi.
136:3.2 (1512.6) Nakon krštenja Isus se tijekom četrdeset dana prilagođavao promijenjenim odnosima svijeta i svemira koji su se dogodili zbog personalizacije njegovog Ispravljača. Tijekom ove osame u Perejskim brdima odlučio je koje će smjernice slijediti i koje će metode koristiti u novoj i promijenjenoj fazi zemaljskoga života koji će uskoro započeti.
136:3.3 (1512.7) Isus nije pošao u osamu kako bi postio ili zbog bola u duši. On nije bio asket, već je došao zauvijek uništiti sve takve načine kojima se ljudi služe ne bi li se približili Bogu. Razlozi za njegovu osamu bili su potpuno drugačiji od onih koji su pokretali Mojsija, Iliju, pa čak i Ivana Krstitelja. Isus je bio u potpunosti svjestan svojega odnosa prema svemiru koji je stvorio, kao i prema svemiru nad svemirima koje nadgleda Rajski Otac, njegov nebeski Otac. Sada se u potpunosti sjetio svojih dužnosti u ovome darivanju kao i uputa koje mu je dao njegov stariji brat, Emanuel, prije nego što je započeo utjelovljenje na Urantiji. Sada je jasno i potpuno shvaćao sve te razprostranjene odnose, te je želio jedno vrijeme provesti daleko od svih u tihoj meditaciji kako bi mogao smisliti planove i odlučiti se za postupke kojima će provesti svoje javno djelovanje za ovaj svijet ali i za sve druge svjetove njegovoga lokalnoga svemira.
136:3.4 (1513.1) Dok je lutao ovim brdima, tražeći prikladno sklonište, Isus je susreo svog vrhovnog izvrštelja,Gabrijela, Sjajnu i Jutarnju Zvijezdu Nebadona. Gabrijel je ovom prilikom ponovo uspostavio osobnu komunikaciju sa Sinom Stvoriteljem svemira; njih su se dvojica sada susreli po prvi puta otkako je Mihael napustio svoje suradnike na Salvingtonu i otišao u Edentiju da se pripremi za početak darivanja na Urantiji. Gabrijel je po Emanuelovoj uputi i u skladu s ovlasti koju su mu dali Starosti Dana Uverse ovom prilikom obavijestio Isusa da je iskustvo njegovog darivanja na Urantijizapravo završeno što se tiče onog aspekta darivanja koji se odnosi na stjecanje usavršene vrhovne vlasti njegovog svemira i okončanje Luciferove pobune. Vrhovnu je vlast Isus dobio na dan svojega krštenja kada je personalizacija njegovog Ispravljača pokazala usavršenje i dovršenje njegovog darivanja u obličju smrtnoga tijela, dok je okončanje Luciferove pobune bio već povijesni trenutak, a zbio se onoga dana kad je Isus sišao s planine Hermon da se pridruži dječaku koji ga je čekao u podnožju, Tiglathu. Isusa su obavijestili, u skladu s najvišom ovlasti lokalnog svemira i superkozmosa, da je njegov posao darivanja završen u pogledu njegovog osobnog položaja prema vrhovnoj vlasti i pobuni.On je ovo jamstvo već prije dobio izravno iz Raja u okvirima vizije koju je vidio prilikom krštenja te kroz fenomen personalizacije njegovog Misaonog Ispravljača.
136:3.5 (1513.2) Dok je boravio na brdima razgovarajući s Gabrijelom, Otac Zviježđa s Edentije osobno se pojavio pred Isusom i Gabrijelom i rekao: "Zapisi su završeni. Vrhovna vlast Mihaela broj 611 121 nad njegovim svemirom Nebadonom dovršena je i nalazi se u desnoj ruci Oca Svih. Donosim ti odriješenje od darivanja koje ti šalje Emanuel, tvoj pokrovitelj-brat tijekom utjelovljenja na Urantiji. Slobodan si da sada ili u bilo kojem kasnijem trenutku okončaš svoje utjelovljenje i darivanje na koji god način odabereš, te da se uspneš do desne strane svojega Oca, primiš vrhovnu vlast i preuzmeš svoje zasluženo bezuvjetno vladanje nad cijelim Nebadonom. Također svjedočim da su završeni i zapisi superkozmosa, po ovlasti Starosti Dana, koji se tiču okončanja svake grešne pobune u tvojem svemiru te koji ti pružaju potpunu i neograničenu vlast da ubuduće razriješiš bilo kakav takav prevrat. Tehnički gledano, tvoj je posao na Urantiji i u tijelu smrtnoga stvorenja završen. Tvoj put će odsada ovisiti samo o tvom vlastitom izboru."
136:3.6 (1513.3) Kada je Svevišnji Otac Edentije otišao, Isus je dugo razgovarao s Gabrijelom o dobrobiti svemira i, poslavši pozdrave Emanuelu, zajamčio da će u radu koji će uskoro započeti na Urantiji uvijek paziti na savjete koje je dobio zajedno s uputama na Salvingtonu prije nego što je započeo darivanje.
136:3.7 (1514.1) Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, proveli su ovih četrdeset dana tražeći Isusa. Često su bili blizu mjesta na kojem se on nalazio, ali ga ipak nisu uspjeli pronaći.

  4. PLANOVI ZA JAVNO DJELOVANJE

136:4.1 (1514.2) Dan za danom Isus je u brdima stvarao planove za preostali dio njegovog darivanja na Urantiji. Prva njegova odluka bila je da neće naučavati istodobno s Ivanom. Odlučio se ostati relativno povučen do trenutka kad Ivanovo učenje ili ostvari svoj cilj, ili dok Ivana zaustavi uhićenje. Isus je dobro znao da će Ivanovo neustrašivo i netaktično propovijedanje uskoro pobuditi strahove i neprijateljstvo civilnih vladara. Imajući u vidu Ivanov neizvjestan položaj, Isus je započeo planirati svoj program javnog djelovanja u korist svojeg naroda i svijeta, te u korist svakog naseljenog svijeta diljem svojeg prostranog svemira. Mihaelovo smrtno darivanje bilo je na Urantiji, ali za sve svjetove Nebadona.
136:4.2 (1514.3) Prva stvar koju je Isus učinio, nakon osmišljavanja općeg plana usklađivanja njegovog programa s Ivanovim pokretom, bila je ponoviti u umu upute koje mu je dao Emanuel. Pažljivo je razmišljao o savjetima koje je dobio oko načina djelovanja, te da za sobom ne smije ostaviti nikakav trajni zapis na planetu. Nikad više Isus nije pisao ni na čemu osim na pijesku. Prilikom svojeg sljedećeg posjeta Nazaretu, na veliku žalost svojega brata Josipa, Isus je uništio sve svoje zapise koji su bili sačuvani na pločama po tesarskoj radioni ili koji su visili na zidovima stare kuće. A Isus je dosta razmišljao i o Emanuelovom savjetu koji se ticao ekonomskog, društvenog i političkog stava prema svijetu onakvom kakvom će ga zateći.
136:4.3 (1514.4) Isus nije postio tijekom ovih četrdeset dana osame. Najduži period što je bio bez hrane bila su prva dva dana kad je bio toliko zaokupljen svojim razmišljanjima da je u potpunosti zaboravio jesti. Ali trećega je dana krenuo u potragu za hranom. Niti su ga u ovome periodu iskušavali bilo kakvi zliduhovi ili pobunjene ličnosti koje su se nalazile na ovom ili bilo kojem drugom svijetu.
136:4.4 (1514.5) Ovih četrdeset dana bili su prilika za posljednji razgovor između ljudskih i božanskih umova, ili bolje rečeno, bilo je to prvo pravo djelovanje ovih dvaju umova koji su sada bili sjedinjeni. Rezultati ovog značajnog razdoblja meditacije uvjerljivo su pokazali da je božanski um pobjedonosno i duhovno upravljao ljudskim intelektom. Čovječji je um od ovoga trenutka postao Božjim umom, te iako je samosvojnost ovoga ljudskoga uma uvijek prisutna, uvijek taj produhovljeni ljudski um govori: "Neka ne bude moja volja, već tvoja."
136:4.5 (1514.6) Događaji ovog značajnog razdoblja ne mogu se opisati kao fantastične vizije izgladnjelog i oslabljenog uma, niti kao zbrkani i djetinjasti simbolizmi kasnije zapisani kao "iskušenja Isusa u pustinji." Bilo je to razdoblje razmišljanja o uzbudljivom i raznolikom tijeku darivanja na Urantiji, kao i pažljivog razrađivanja planova za daljnju službu kojom bi se na najbolji mogući način služilo ovome svijetu dok bi se istovremeno doprinijelo poboljšanju svih drugih svjetova koju su zbog pobune izolirani. Isus je razmišljao o cijelom životnom razdoblju ljudi na Urantiji, od dana Andona i Fonte, pa do Adamovog pada i službe Melkizedeka iz Salema.
136:4.6 (1514.7) Gabrijel je podsjetio Isusa da postoje dva načina na koji bi se Isus mogao očitovati svijetu u slučaju da odluči neko vrijeme ostati na Urantiji. I pojasnio mu je da ova njegova odluka ni na koji način ne može utjecati na njegovu vrhovnu vlast u svemiru ili na okončanje Luciferove pobune. Ova su dva načina služenja svijetu bila:
136:4.7 (1515.1) 1. Njegov vlastiti način - način koji se može činiti najugodniji i najkorisniji s gledišta neposrednih potreba ovoga svijeta i sadašnje izgradnje njegovog vlastitog svemira.
136:4.8 (1515.2) 2. Očev način - na primjeru pokazati dalekovidni ideal života stvorenja kakav predočavaju visoke osobe iz Rajske uprave svemira nad svemirima.
136:4.9 (1515.3) Tako je Isusu pojasnio da postoje dva načina na koji može urediti preostali dio svoga zemaljskoga života. Svaki od ove dvije strane imao je svoje prednosti kad bi ih se promatralo u svijetlu neposredne situacije. Sin Čovječji potpuno je shvaćao da njegov odabir između ova dva načinaponašanja neće imati nikakvoga utjecaja na primitak vrhovne vlasti svemira; ta je stvar već bila okončana i zapečaćena u zapisima svemira nad svemirima i samo ju je trebao osobno preuzeti. Ali Isusu je rečeno da bi njegov Rajski brat Emanuel bio iznimno zadovoljan kad bi on, Isus, odlučio završiti svoj zemaljski život utjelovljenja onako kako ga je tako plemenito i započeo, a to je značilo biti uvijek podložan Očevoj volji. Trećega dana svoje osame Isus je obećao sam sebi da će se vratiti svijetu kako bi završio svoj zemaljski život, i da će u situaciji u kojoj se mogu izabrati dva načina uvijek odabrati Očevu volju. I do kraja svog zemaljskoga života uvijek je poštivao ovu odluku. Čak do samog gorkog kraja redovito je podredio svoju vrhovnu volju volji svojega nebeskoga Oca.
136:4.10 (1515.4) U tih četrdeset dana što ih je proveo u pustinji u brdima Isus nije doživio nikakva velika iskušenja. Prije bi se moglo reći da je to bilo razdoblje velikih odluka. Za vrijeme tih dana samotnih razgovora sa sobom i s Očevom neposrednom prisutnošću - Personaliziranim Ispravljačem (Isus više nije imao serafima čuvara) - donio je, jednu po jednu, velike odluke koje će upravljati načinom na koji će provesti ostatak svojeg zemaljskog života. Kasnije su tradiciju velikog iskušenja dodali ovom razdoblju osame jer su je pobrkali s fragmentarnim opisima borbi na planini Hermon, a i zato što je bio običaj da svi veliki proroci i ljudski vođe započnu svoje javno djelovanje razdobljima posta i molitve. Isus bi se uvijek, kada se trebao suočiti s bilo kakvom novom ili ozbiljnom odlukom, povukao na razgovor sa svojim vlastitim duhom kako bi mogao spoznati koja je bila volja Božja za tu situaciju.
136:4.11 (1515.5) Planirajući preostali dio svojega zemaljskoga života Isusovo su srce razdirala dva suprotna načina djelovanja:
136:4.12 (1515.6) 1. Snažno je želio osvojiti svoj vlastiti narod - i cijeli svijet - kako bi u njega vjerovali i prihvatili njegovo novo duhovno kraljevstvo. A dobro je poznavao njihove ideje o Mesiji koji treba doći.
136:4.13 (1515.7) 2. Želio je živjeti i raditi onako kako je znao da bi njegov Otac odobravao, obavljati svoj posao za druge potrebite svjetove i nastaviti, u utemeljavanju kraljevstva, pokazivati Oca i njegov božanski karakter ljubavi.
136:4.14 (1515.8) Tijekom ovih važnih dana Isus je živio u jednoj prastaroj špilji u stijenama, svojevrsnom skloništu na jednoj strani brda pokraj sela koje se nekad zvalo BeitAdis. Pio je iz potočića koji je izvirao pokraj ovoga skloništa.

  5. PRVA VELIKA ODLUKA

136:5.1 (1516.1) Trećeg dana nakon što je započeo razgovore sa sobom i svojim Personaliziranim Ispravljačem, Isus je imao viziju okupljenog nebeskog mnoštva Nebadona koje su njihovi zapovjednici poslali kako bi posluživali svojega voljenoga Vladara. Ovo se moćno mnoštvo sastojalo od dvanest legija serafima i odgovarajućeg broja svakog reda svemirske inteligencije. I prva velika odluka tijekom Isusove osame bila je vezana uz to hoće li koristiti ove moćne osobe u svojem javnom djelovanju koje će uskoro započeti na Urantiji.
136:5.2 (1516.2) Isus je odlučio da neće upotrijebiti niti jednu osobu od ovog ogromnog mnoštva osim ukoliko ne bi bilo očito da bi takvo što bila volja njegovog Oca. Unatoč ovoj općenitoj odluci, ovo je mnoštvo ostalo kraj njega do kraja njegovog zemaljskog života, uvijek spremni da poslušaju i najmanju volju svojega Vrhovnog Vladara. Iako Isus nije uvijek mogao vidjeti ove pratioce svojim ljudskim očima, njegov pridruženi Personalizirani Ispravljač mogao ih je uvijek vidjeti, te je sa svakim od njih uvijek mogao razgovarati.
136:5.3 (1516.3) Perije nego što je sišao sa svog četrdesetodnevnog boravka u brdima, Isus je neposredno zapovjedništvo nad ovim mnoštvom kozmičkih osobnosti povjerio svojem nedavno personaliziranom Ispravljaču, i tijekom više od četiri godine kako se vrijeme računa na Urantiji ove su odabrane osobnosti iz svakog reda kozmičkih inteligencija poslušno i s poštovanjem radili pod mudrim vodstvom ovog uzvišenog i iskusnog Personaliziranog Tajanstvenog Nadzornika. Preuzevši zapovjedništvo nad ovim moćnim skupom, Ispravljač je, s obzirom da je svojedobrno bio dio i bit Rajskoga Oca, uvjeravao Isusa da niti u jednom slučaju neće dozvoliti ovim nadljudskim silama da služe, ili da se očituju u svezi sa, ili u korist njegovog zemaljskog života osim ukoliko se neće pokazati da Otac želi takvo posredovanje. Tako je jednom velikom odlukom Isus dobrovoljno odabrao odreći se svake nadljudske suradnje u svim područjima koji se tiču preostalog dijela njegovog smrtnog života, osim ukoliko sam Otac ne bi odlučiosudjelovati u nekom činu ili epizodi zemaljskih djela svojega Sina.
136:5.4 (1516.4) Prihvativši zapovjedništvo nad kozmičkim mnoštvom koje je bilo uz Krista Mihaela, Personalizirani Ispravljač iznimno se trudio objasniti Isusu da iako se takvom skupu kozmičkih stvorenja mogu, po ovlaštenju njihovog Stvoritelja, ograničiti djelovanja u prostoru, nije moguće ograničiti njihovo djelovanje u vremenu. Naime, onog trenutka kad postanu personalizirani, Ispravljači postaju bezvremenska bića. Sukladno tome Ispravljač je upozorio Isusa da dok će nadzor kozmičkih inteligencija koja se nalaze pod njegovim zapovjedništvom biti potpun i savršen u pogledu svih stvari koja su vezana uz prostor, neće biti moguće postaviti tako savršena ograničenja što se tiče vremena. Ispravljač je rekao: "Kao što si i naložio, ja ću zabraniti djelovanje ovog pratećeg mnoštva kozmičkih inteligencija u svakoj situaciji koja je vezana uz tvoj zemaljski život osim u onim slučajevima kad će mi Rajski Otac naložiti da ih upotrijebim kako bi se mogla ostvariti njegova volja koju si odabrao, te u onim slučajevima kad bi odabrao učiniti nešto u skladu sa svojom ljudskom i božanskom voljom što bi zahtijevalo odstupanje od prirodnog zemaljskog reda u pogledu vremena. U takvim situacijama ja sam bespomoćan, i tvoja stvorenja ovdje okupljena u savršenstvu i jedinstvu moći također će u takvim situacijama biti bespomoćna. Ako tvoje ujedinjene naravi u nekom trenutku požele takvo što, tvoj će nalog biti odmah izvršen. Tvoja želja u svim takvim situacijama je sama po sebi skraćenje vremena, i stvar koju zaželiš odmah postoji. Pod mojim zapovjedništvom ovo je najveće moguće ograničenje koje se može nametnuti tvojoj potencijalnoj vrhovnoj vlasti. U mojoj svijesti vrijeme ne postoji, i stoga ne mogu ograničiti tvoja stvorenja u bilo čemu što je s njim povezano."
136:5.5 (1517.1) Tako je Isus obaviješten o djelovanju njegove odluke da nastavi živjeti kao čovjek među ljudima. Jednom jedinom odlukom on je isključio cijelo prateće kozmičko mnoštvo raznovrsnih inteligencija iz sudjelovanja u njegovom javnom djelovanju, osim u situacijama koje bi se ticale isključivo vremena. Tako postaje jasno da su se bilo kakve nadnaravne ili navodno nadljudske popratne okolnosti Isusove službe odnosile u cjelosti na odstranjenje vremena, osim ukoliko sam nebeski Otac nije naredio drugačije. Niti jedno čudo, niti služba milosrđa, niti bilo koji drugi događaj koji se dogodio u svezi spreostalim dijelom Isusovih zemaljskih nastojanja ne može se protumačiti kao čin koji bi bio iznad prirodnih zakona koji su utemeljeni i stalni u životima ljudi na Urantijiosim u ovom izričito spomenutom problemu s vremenom. Naravno, ni na koji se način ne mogu ograničiti očitovanja "Očeve volje". Uklanjanje vremena u svezi s izraženom željom ovog potencijalnog Vrhovnog Vladara svemira može se izbjeći jedino kad bi bila izravna i izričita voljaovog Bogočovjeka da se vrijeme, u svezi s tim određenim činom ili događajem, ne skraćuje ili uklanja. Kako bi se spriječila pojava očitih čuda vremena, bilo je nužno da Isus bude stalno svjestan vremena. Bilo kakav gubitak svijesti o vremenu s njegove strane, a vezan uz nekakvu točno određenu želju, jednaka je ostarenju te želje smišljene u umu ovog Sina Stvoritelja, i bez intervencije vremena.
136:5.6 (1517.2) Mihael je mogao, preko nadgledanja svojeg pridruženog Personaliziranog Ispravljača, savršeno ograničiti svoja osobna zemaljska djelovanja s obzirom na prostor, ali Sinu Čovječjem nije bilo moguće ograničiti svoj novi zemaljski položaj potencijalnog Vrhovnog Vladara Nebadona s obzirom na vrijeme. Upravo je ovo bio točan položaj Isusa iz Nazareta kad je započeo sa svojom javnom službom na Urantiji.

  6. DRUGA ODLUKA

136:6.1 (1517.3) Odredivši svoj stav prema osobnostima svih redova svojih stvorenih inteligencija do one mjere koliko se to moglo odrediti s obzirom na urođeni potencijal svog novog božanskog položaja, Isus je sada svoje misli usredotočio na sebe. Što će on, u potpunosti svjestan sebe kao stvoritelja svih stvari i bića koje postoje u ovome svemiru, učiniti s tim svojim povlasticama koje kao stvoritelj ima u životnim situacijama koje će ga dočekati kad se vrati u Galileju da bi započeo svoj rad među ljudima? Zapravo, ovaj se problem već snažno nametnuo i to upravo u tim usamljenim brdima kad je trebao pronaći hranu. Trećega je dana njegovog osamljenog meditiranja tijelo postalo gladno. Hoće li krenuti u potragu za hranom kao i bilo koji drugi obični čovjek, ili će jednostavno upotrijebiti svoje normalne sposobnosti koje kao stvoritelj ima i stvoriti si prikladnu hranu odmah tu kraj sebe? I ovu su veliku Učiteljevu odluku opisali kao kušnju - izazov navodnih neprijatelja da "naredida ovo kamenje postane kruh."
136:6.2 (1518.1) Isus se tako odlučio za još jednu dosljednu smjernicu za preostali dio svojega zemaljskoga života. Što se tiče njegovih osobnih potreba, i čak općenito njegovih odnosa s drugim osobnostima, on je sada samovoljno odabrao nastaviti stazom normalnoga zemaljskoga postojanja; jasno se odlučio protiv načina djelovanja koji bi nadilazio, kršio ili teško povrijedio prirodne zakone koje je on sam utemeljio. Ali nije mogao sebi obećati, kako ga je njegov Personalizirani Ispravljač već upozorio, da ovi prirodni zakoni, u nekim slučajevima, neće biti uvelike ubrzani. U pravilu, Isus je odlučio da će njegov život biti organiziran i proveden u skladu s prirodnim zakonom i postojećim društvenim ustrojem. Učitelj je tako odabrao način življenja u kojem nije bilo mjesta za čuda. Još se jedanput odlučio za "Očevu volju"; još je jedanput sve predao u ruke svojega Rajskoga Oca.
136:6.3 (1518.2) U ljudskoj je naravi Isusu kao najvažnija dužnost bilo upisano samoočuvanje; to je normalan stav svakoga čovjeka na svjetovima vremena i prostora, te je tako to pravovaljana reakcija i smrtnika na Urantiji. Ali Isusa nisu zanimali samo ovaj svijet i njegova stvorenja. On je živio život koji je trebao poučiti i nadahnuti mnogobrojna stvorenja široko rasprostranjenog svemira.
136:6.4 (1518.3) Prije svojeg prosvjetljenja za vrijeme krštenja Isus je živio svoj život u potpunoj podložnosti volji i vodstvu svojega nebeskoga Oca. On je energično odlučio nastaviti s takvom bezuvjetnom smrtničkom ovisnošću o Očevoj volji. Odlučio je slijediti prirodni tijek - odlučio je ne tražiti samoočuvanje. Odlučio je da će nastaviti s dosadašnjom praksom odbijanja da se brani. Svoje je zaključke uobličio u riječi iz Pisma s kojima je njegov ljudski um bio dobro upoznat : "Čovjek ne živi samo o kruhu već o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih." Kad je jednom formulirao ovaj zaključak u svezi sa željama fizičke naravi koji se očituju kao glad za hranom,Sin je Čovječji donio konačnu odluku vezanu za bilo koju drugu tjelesnu žudnju ili prirodne nagone svoje ljudske naravi.
136:6.5 (1518.4) Svoju nadljudsku moć mogao je možda upotrijebiti za druge, ali nikada za sebe. I ovu je odluku dosljedno poštivao do samoga kraja, kad su mnogi za njega podrugljivo govorili: "Spasio jedruge, ali sebe ne može spasiti" - jer se nije želio spasiti.
136:6.6 (1518.5) Židovi su očekivali Mesiju koji će biti veći čak i od Mojsija, za kojeg su vjerovali da je učinio da voda potekne iz stijene u pustinji i koji je njihove pretke hranio manom. Isus je znao kakvog Mesiju njegovi sunarodnjaci očekuju, a posjedovao je sve moći i sposobnosti potrebne da udovolji i njihovim najoptimističnijim očekivanjima, no odlučio se protiv takvog veličanstvenog izražavanja moći i slave. Isus je smatrao da bi takav razvoj događaja pun očekivanih čudesa djelovao kao nazadovanje prema starim danima neuke magije i sramotnih običaja barbarskih vračeva. Ukoliko bi to bilo potrebno zbog spasenja svojih stvorenja, Isus bi mogao ubrzati prirodni zakon, ali nadići svoje vlastite zakone, bilo zbog vlastite dobrobiti ili kako bi zastrašio svoje bližnje, to Isus nikako nije htio učiniti. I Učiteljeva je odluka bila konačna.
136:6.7 (1518.6) Isus je bio tužan zbog svojega naroda. U potpunosti je shvaćao da su ih naučili očekivati Mesiju koji treba doći, i vremena kada će "zemlja donositi stostruki plod, i na jednoj će lozi biti tisuću grana, i na svakoj će grani biti tisuću grozdova i svaki će grozd imati tisuću bobica grožđa i svaka će bobica grožđa dati litre vina." Židovi su vjerovali da će s Mesijom nastupiti razdoblje čudesnoga bogatstva. Židove su dugo odgajali u tradiciji čudesa i u legendama o čudima.
136:6.8 (1519.1) Isus nije bio Mesija koji je došao umnožiti kruh i vino. On nije došao kako bi osigurao samo svjetovne potrebe. On je došao pokazati svog Oca na nebu svojoj zemaljskoj djeci, te je želio svoju zemaljsku djecu pozvati da mu se pridruže u iskrenom nastojanju da žive svoje živote vršeći volju Oca na nebu.
136:6.9 (1519.2) Ovom je odlukom Isus iz Nazareta pokazao svim stanovnicima svemira ludost i grijeh obeščašćivanja božanskih darova i bogom danih sposobnosti za osobno uzdizanje ili za potpuno sebičnu dobit i veličanje. Od toga se sastojao grijeh Lucifera i Kaligastije.
136:6.10 (1519.3) Ova velika Isusova odluka na dramatičan način pokazuje istinu da sebično zadovoljstvo i čulno zadovoljenje, sami po sebi i za sebe, ne mogu donijeti sreću ljudskim bićima koja se razvijaju. Postoje više vrijednosti u smrtničkom postojanju - vlast nad umom i duhovno postignuće - koji daleko nadilaze nužno zadovoljenje čovjekovihčisto tjelesnih apetita i poriva. Čovjekovo prirodno obdarenje talentom i sposobnostima trebalo bi se najprije posvetiti razvoju i oplemenjivanju njegovih viših snaga uma i duha.
136:6.11 (1519.4) Na ovaj je način Isus stvorenjima svojega svemira pokazao novi i bolji način, više moralne vrijednosti življenja i dublja duhovna zadovoljstva razvojnog ljudskog postojanja na svjetovima u svemiru.

  7. TREĆA ODLUKA

136:7.1 (1519.5) Donijevši odluke koje su se ticale hrane i tjelesnog zadovoljavanja potreba svojeg materijalnog tijela, brige o svojem zdravlju i zdravlju svojih suradnika, Isusa je čekao još jedan problem koji je trebao riješiti. Kakav će biti njegov stav kad će se suočiti s osobnom opasnosti? Odlučio je paziti na svoju sigurnost kao i svi drugi ljudi, te je odlučio poduzeti sve razumne korake kako bi spriječio prijevremeni završetak svojeg tjelesnog života, ali se također odlučio i protiv nadljudskih posredovanja u trenutcima kad će doći kraj njegovog života u tijelu. Dok je donosio ovu odluku, Isus je sjedio u hladovini jednog drveta na grebenu izbočenom nad ponorom. U potpunosti je shvaćao da bi se mogao baciti s litice u ponor i da mu se ne bi dogodilo ništa što bi mu naškodilo ukoliko bi opozvao svoju prvu veliku odluku da se odriče posredovanja svojih nebeskih inteligencija u svom životu na Urantiji, te ukoliko bi opozvao svoju drugu odluku vezanu uz stav prema samoočuvanju.
136:7.2 (1519.6) Isus je dobro znao da njegovi sunarodnjaci očekuju Mesiju koji će biti iznad prirodnoga zakona. Dobro je poznavao onaj dio Pisma koji govori:"Neće te snaći nesreća, nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu. Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putovima tvojim. Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen." Bi li ovakva drskost, ovakav prkos prema Očevim zakonima gravitacije bila opravdana kad bi bila potrebna da bi se zaštitio od mogućeg zla, ili možda da bi stekao povjerenje svojeg krivo naučenog i zavedenog naroda? Ali takav tijek, koliko god zadovoljavajuć za Židove koji traže znak, ne bi bio otkrivenje njegovoga Oca, već upitno poigravanje s utemeljenim zakonima svemira nad svemirima.
136:7.3 (1519.7) Shvaćajući sve ovo i poznavajući Učiteljevo odbijanje da radi suprotno svojim utemeljenim prirodnim zakonima u situacijama koje bi se ticale njegovog osobnog ponašanja, zasigurno vam je jasno da on nikad nije hodao po vodi niti učinio bilo što drugo što bi teško povrijedilo njegov materijalni red upravljanja svijetom. Naravno, uvijek trebate imati na umu da se do ovog trenutka nije našao način na koji bi se mogao u potpunosti osloboditi nedostatka kontrole nad vremenom kad se radi o stvarima nad kojima nadležnost ima Personalizirani Ispravljač.
136:7.4 (1520.1) Tijekom cijeloga svoga zemaljskoga života Isus je uvijek poštivao ovu odluku. Bez obzira jesu li mu se farizeji podrugivali tražeći znak, ili su ga promatrači na Kalvariji izazivali da siđe s križa, Isus je nepokolebljivo ustrajao u odluci koju je na ovoj planini donio.

  8. ČETVRTA ODLUKA

136:8.1 (1520.2) Sljedeći veliki problem s kojim se ovaj Bogočovjek uhvatio u koštac i oko kojega će uskoro donijeti odluku u skladu s voljom nebeskoga Oca ticao se pitanja hoće li koristiti bilo koje od svojih nadljudskih moći kako bi privukao pozornost i zadobio privrženost svojih bližnjih. Hoće li on na bilo koji način upotrijebiti svoje kozmičke moći kako bi zadovoljio čežnju Židova za spektakularnim i čudesnim? Odlučio je da neće. Odlučio se za politiku koja odbacuje svaki takav način na koji bi svratio pozornost ljudi na svoju misiju. I ustrajno je živio u skladu s ovom velikom odlukom. Čak i kad je dozvolio očitovanje brojnih milosrdnih usluga koje su uključivale skraćivanje vremena, uvijek bi primateljima iscjeljenja rekao da nikome ne govore o pomoći koju su dobili. A uvijek je odbijao podrugljivo izazivanje svojih neprijatelja da im "da znak" kako bi dokazao i pokazao svoje božansko podrijetlo.
136:8.2 (1520.3) Isus je vrlo mudro predvidio da bi čuda, zbog toga što ostavljaju dubok dojam na materijalni um, potaknula samo površnu privrženost; takva djela ne bi otkrila Boga niti bi spasila ljude. Odbio je postati puki čudotvorac. Odlučio je posvetiti se jednom jedinom zadatku - utemeljenju kraljevstva nebeskoga.
136:8.3 (1520.4) Tijekom ovog Isusovog značajnog razgovora sa samim sobom, u ljudskom je dijelu bio prisutanelement propitivanja, pa čak i sumnje, jer je Isus bio i čovjek, kao i Bog. Bilo je očito da ga Židovi nikad neće prihvatiti za Mesiju ako ne bude činio čuda. Osim toga, ako pristane napraviti samo jednu neprirodnu stvar, ljudski um će zasigurno znati da se pokorava pravom božanskom umu. Bi li bilo u skladu s "Očevom voljom" da božanski um napravi ovaj ustupak sumnjičavom ljudskom umu? Isus je odlučio da ne bi te je rekao da je prisutnost Personaliziranog Ispravljača dovoljni dokaz suradnje božanskoga s ljudskim.
136:8.4 (1520.5) Isus je puno putovao. Sjetio se Rima, Aleksandrije i Damaska. Poznavao je načine svijeta - kako su ljudi ostvarivali svoje ciljeve u politici i trgovini kroz kompromis i diplomaciju. Hoće li on koristiti ovo znanje u promicanju svoje misije na zemlji? Ne! Isto se tako odlučio protiv bilo kakvog kompromisa s mudrošću svijeta i utjecaju bogatstva u utemeljenju kraljevstva. Iznova je odabrao ovisiti isključivo o Očevoj volji.
136:8.5 (1520.6) Isus je bio u potpunosti svjestan prečaca koje bi mogao ostvariti uporabom svojih moći. Poznavao je mnoge načine na koji bi mogao pažnju naroda, pa i cijeloga svijeta, odmah privući na sebe. Uskoro će se slaviti Pasha u Jeruzalemu; grad će biti ispunjen posjetiteljima. Mogao bi se popeti na vrh hrama i pred izbezumljenom gomilom prošetati po zraku; bio bi to Mesija kakvog su isčekivali. Ali kasnije bi ih morao razočarati, jer nije došao obnoviti Davidovo prijestolje. Poznavao je uzaludnost Kaligastijine metode kojom je želio preteći prirodan, spor i siguran način postizanja božanskoga cilja. Opet se Sin Čovječji poslušno priklonio Očevom načinu, Očevoj volji.
136:8.6 (1521.1) Isus je izabrao uspostaviti kraljevstvo nebesko u srcima ljudi prirodnim, običnim, teškim i napornim metodama, onakvim postupcima koja njegova zemaljska djeca kasnije moraju upotrijebiti da bi nastavila svoj posao povećanja i proširenja tog nebeskog kraljevstva. Jer je Sin Čovječji dobro znao da će "kroz mnoge nevolje mnoga djeca svih doba ući u kraljevstvo." Isus je sada prolazio kroz veliku kušnju civiliziranog čovjeka, imati moć i uporno je odbijati upotrijebiti za ostvarivanje isključivo sebičnih ili osobnih ciljeva.
136:8.7 (1521.2) Dok razmišljate o životu i iskustvima Sina Čovječjeg, uvijek imajte na umu da je Sin Božji bio utjelovljen u um ljudskoga bića iz prvog stoljeća, a ne u um smrtnika iz dvadesetog ili bilo kojeg drugog stoljeća. S ovakvom tvrdnjom želimo vam prenijeti ideju da je Isus svoje ljudske darove stekao prirodnim putom. On je bio proizvod nasljednih faktora i okoline svojega vremena, a na njega su utjecali i odgoj i obrazovanje. Njegova je ljudskost bila izvorna i prirodna. U potpunosti je prozlazila iz stvarnog intelektualnog položaja i ekonomskih uvjeta tog doba i naraštaja, te su je ti isti faktori i poticali. Dok je u iskustvu ovog Bogočovjeka uvijek postojala mogućnost da će božanski um nadići ljudski intelekt, ipak je, kada je njegov ljudski um djelovao, on radio onako kako bi radio istinski smrtnički um u uvjetima ljudske okoline toga dana.
136:8.8 (1521.3) Isus je svim svjetovima svojeg ogromnog svemira pokazao ludost stvaranja umjetnih situacija kako bi pokazao samovoljni autoritet ili kako bi udovoljavao izuzetnim moćima ne bi li povisio moralne vrijednosti ili ubrzao duhovni napredak.Isus je odlučio da njegova misija ne zemlji neće ponoviti razočarenje vladavine Makabejaca. Odbio je prostituirati svoje božanske osobine ne bi li zadobio nezasluženu popularnost ili dobio politički prestiž. On neće odobravati pretvaranje božanske i kreativne energije u nacionalnu moć ili međunarodni prestiž. Isus iz Nazareta odbio je kompromis sa zlom, da i ne spominjemo druženje s grijehom. Učitelj je slavodobitno postavio vjernost Očevoj volji iznad svakog drugog ljudskog i materijalnog razmatranja.

  9. PETA ODLUKA

136:9.1 (1521.4) Od lučivši se za metode u području svog osobnog odnosa prema prirodnom zakonu i duhovnoj moći, Isus je svoju pažnju posvetio izboru metoda koje će koristiti u propovijedanju i utemeljenju kraljevstva Božjeg. Ivan je već započeo ovaj posao; kako će on nastaviti naviještati tu poruku? Kako će preuzeti Ivanovu misiju? Kako će organizirati svoje sljedbenike da njihov trud bude učinkovit, a suradnja razumna? Isus je sada trebao donijeti posljednju odluku kojom će zabraniti da sebe ikad više smatra židovskim Mesijom, ili baremonakvim Mesijom kakvog je tada većina zamišljala.
136:9.2 (1522.1) Židovi su zamišljali izbavitelja koji će doći u čudesnoj moći kako bi ponizio Izraelove neprijatelje i postavio Židove za svjetske vladare, slobodne od svake neimaštine ili ugnjetavanja. Isus je znao da se ovakva nada nikada neće ostvariti. Znao je da je kraljevstvo nebesko trebalo savladati zlo u srcima ljudi, i da se zanimalo s isključivo duhovnim stvarima. Razmišljao je o uputnosti ustoličenja duhovnog kraljevstva kroz sjajno i blistavo pokazivanje moći - a takvo što bilo bi dopustljivo i u potpunoj Mihaelovoj nadležnosti - ali on se odlučio protiv takvoga plana. Nije želio kompromis s revolucionarnim tehnikama Kaligastije. On je potencijalno osvojio svijet podvrgavajući se Očevoj volji, i odlučio je završiti svoj posao onako kako ga je i započeo, kao Sin Čovječji.
136:9.3 (1522.2) Teško da možete i zamisliti što bi se dogodilo na Urantiji da se ovaj Bogočovjek, koji je sada potencijalno posjedovao svu vlast na nebu i zemlji, u bilo kojem trenutku odlučio razmotati zastavu svoje vrhovne vlasti i poveo svoje čudotvorne bataljune u vojničke bojne redove! Ali on nije želio raditi kompromise. Nije želio služiti zlu ne bi li se iz takvog čina možda ostvarilo obožavanje Boga. On je želio vršiti Očevu volju. Želio je navijestiti svemiru koji ga je promatrao: "Obožavaj Gospodina Boga svojega i njemu jedinom služi."
136:9.4 (1522.3) Kako su dani prolazili, Isus je sve jasnije i jasnije shvaćao kakav je pokazatelj istine trebao postati. Razaznao je da Božji put neće biti lagan. Počeo je shvaćati da bi čaša preostalog dijela njegovog ljudskog iskustva mogla biti gorka, ali ju je odlučio popiti.
136:9.5 (1522.4) Čak se i njegov ljudski um opraštao od Davidovog prijestolja. Korak po korak i ovaj ljudski um korača božanskim putom. Ljudski um još uvijek postavlja pitanja, ali bez iznimke prihvaća božanske odgovore kao konačne odluke u ovom udruženom življenju kao čovjek u svijetu dok se cijelo vrijeme bezuvjetno podvrgava vršenju Očeve vječne i božanske volje.
136:9.6 (1522.5) Rim je bio vladar Zapadnoga svijeta. Sin Čovječji, dok u osami donosi ove značajne odluke, s nebeskim vojskama koje iščekuju njegov znak, predstavlja posljednju priliku da Židovi ostvarevladavinu nad svijetom. Ali ovaj rođeni Židov koji je posjedovao takvu veličanstvenu mudrost i moć odbio je upotrijebiti svoje kozmičke darove bilo kako bi uveličao sebe ili kako bi ustoličio svoj narod. Vidio je, rekli bismo, "kraljevstva svijeta", i imao je moć osvojiti ih. Svevišnji Edentije predali su ove moći u njegove ruke, ali on ih nije želio. Zemaljska kraljevstva bila su bezvrijedne stvari za Stvoritelja i Vladara jednog svemira. On je imao samo jedan cilj, a to je bilo promicanje otkrivenja Boga čovjeku, utemeljenje kraljevstva, vladavine nebeskoga Oca u srcima ljudi.
136:9.7 (1522.6) Pomisao na bitke, borbe i ubojstava Isusu je bila odbojna; on s time nije želio imati nikakve veze. On će se na zemlji pojaviti kao Knez Mironosni koji će pokazati Boga ljubavi. Prije svojeg krštenja on je još jednom odbio ponudu Zelota da ih povede u ustanak protiv Rimskog osvajača. A sada je donio konačnu odluku u svezi dijelova Pisma koje ga je učila njegova majka, kao što su bili: "Gospodin mi reče,'Ti si Sin moj; danas te rodih. Zatraži samo i dat ću ti puke u baštinu i u posjed sve krajeve zemaljske. Vladat ćeš nad njima palicom gvozdenom, i razbit ih kao sud lončarski.'"
136:9.8 (1522.7) Isus iz Nazareta zaključio je da se takve izjave ne odnose na njega. Konačno je ljudski um Sina Čovječjeg odbacio sve te mesijanske teškoće i protuslovlja - židovska pisma, roditeljski odgoj, rabinova učenja, židovska iščekivanja, i ljudske ambiciozne težnje. Jednom zauvijek Isus je odlučio na koji će način nastaviti svoj život. Vratit će se u Galileju i tiho će započeti naviještati kraljevstvo, a Ocu (i Personaliziranom Ispravljaču) povjerit će izradu detalja dana za danom.
136:9.9 (1523.1) Ovim je odlukama Isus postavio vrijedan primjer za svaku osobu na svakom svijetu diljem širokog svemira, jer je odbio materijalnim iskušavanjem riješiti duhovne probleme, jer je odbio drsko izazivati prirodne zakone. Postavio je nadahnjujući primjer kozmičke vjernosti i moralnog plemstva kad je odbio posegnuti za materijalnom moći koja bi ga uvela u duhovnu slavu.
136:9.10 (1523.2) Ukoliko je Sin Čovječji imalo sumnjao u svoju misiju i njezinu prirodu kad se popeo u brda nakon svojega krštenja, takvo što nije postojalo kad sevratio svojim bližnjima nakon četrdeset dana osame i donošenja odluka.
136:9.11 (1523.3) Isus je osmislio program za utemeljenje Očevog kraljevstva. Neće udovoljavati tjelesnim zadovoljstvima ljudi. Neće svjetini dijeliti kruh kako je nedavno vidio da se radi u Rimu. Neće privlačiti pažnju na sebe čineći čuda, iako su Židovi očekivali baš takvoga izbavitelja. Niti će pokušati ostvariti prihvaćanje duhovne poruke pokazujući politički autoritet i svjetovnu moć.
136:9.12 (1523.4) Odbijajući ove metode promicanja dolazećeg kraljevstva u očima iščekujućih Židova, Isus se osigurao da će ti isti Židovi sigurno i potpuno odbaciti sve njegove tvrdnje da ima vlast ili da dolazi od Boga. Znajući sve ovo, Isus je pokušavao spriječiti svoje rane sljedbenike da ga nazivaju Mesijom.
136:9.13 (1523.5) Tijekom svojeg javnog djelovanja Isus je bio suočen s nužnošću rješavanja triju situacija koje su se stalno ponavljale: zahtijevanje da ih se nahrani, ustrajno traženje čuda, i krajnji zahtjev da dopusti svojim sljedbenicima da ga učine kraljem. Ali Isus se nikad nije udaljio od odluka koje je donio tijekom dana svoje osame u Perejskim brdima.

  10. ŠESTA ODLUKA

136:10.1 (1523.6) Posljednjega dana svoje nezaboravne osame, prije nego što će se početi spuštati kako bi se pridružio Ivanu i njegovim učenicima, Sin je Čovječji donio svoju posljednju odluku. I tu je odluku svojem Personaliziranom Ispravljaču rekao ovim riječima: "I u svim drugim stvarima, kao i u ovima koji su sada zabilježene kao odluke, svečano se obvezujem da ću uvijek slijediti volju svojega Oca." I kad je tako rekao, krenuo je na put niz brdo. A lice mu je sjalo slavom duhovne pobjede i moralnoga postignuća.



Back to Top