Knjiga Urantije - POGLAVLJE 135: IVAN KRSTITELJ

DOWNLOADS ➔   DOWNLOAD  PDF   PDF w/English 

Knjiga Urantije    

DIO IV. Isusov život i učenja

   POGLAVLJE 135: IVAN KRSTITELJ


   POGLAVLJE 135: IVAN KRSTITELJ

135:0.1 (1496.1) IVAN Krstitelj rođen je 25. ožujka 7. godine pr. Kr., čime se ispunilo obećanje koje je Gabrijel dao Elizabeti u lipnju prethodne godine. Pet je mjeseci Elizabeta čuvala u tajnosti Gabrijelov posjet; a kada je o tome rekla svom mužu Zahariji, bio je veoma uznemiren i u potpunosti je povjerovao njezinu kazivanju tek nakon što je, otprilike šest tjedana prije Ivanova rođenja, usnio neobičan san. Osim Gabrijelova posjeta Elizabeti i Zaharijina sna, u rođenju Ivana Krstitelja nije bilo ničega neobičnog ni nadnaravnog.
135:0.2 (1496.2) U skladu sa židovskim običajem, Ivan je obrezan osmoga dana. Odrastao je kao sasvim obično dijete, iz dana u dan i iz godine u godinu, u malom selu koje je u ono vrijeme bilo poznato kao Judin Grad, otprilike četiri milje zapadno od Jeruzalema.
135:0.3 (1496.3) Najznačajniji događaj iz Ivanova ranog djetinjstva bio je posjet Isusu i nazaretskoj obitelji u pratnji njegovih roditelja. Taj se posjet dogodio u lipnju 1. godine pr. Kr., kada je Ivan imao nešto više od šest godina.
135:0.4 (1496.4) Po povratku iz Nazareta, Ivanovi su roditelji započeli njegovo sustavno obrazovanje. U tom malom selu nije bilo sinagoške škole; no budući da je bio svećenik, Zaharija je bio prilično obrazovan, dok je Elizabeta bila daleko obrazovanija od prosječne žene u Judeji. I ona je pripadala svećeničkom rodu, budući da je potjecala od „Aronovih kćeri“. Budući da je Ivan bio jedinac, njegovi su roditelji posvećivali mnogo vremena njegovu umnom i duhovnom odgoju. Zaharija je imao samo kratka razdoblja službe u Hramu u Jeruzalemu, pa je velik dio svoga vremena posvećivao poučavanju svoga sina.
135:0.5 (1496.5) Zaharija i Elizabeta imali su malo seosko imanje na kojem su uzgajali ovce. Od te su zemlje jedva živjeli, ali je Zaharija primao redovitu potporu iz hramskih sredstava namijenjenih svećenstvu.

  1. IVAN POSTAJE NAZARIT

135:1.1 (1496.6) Budući da Ivan nije pohađao školu, njegovi su roditelji smatrali da je četrnaesta godina prikladno vrijeme za polaganje službenog Nazaritskog zavjeta. Zaharija i Elizabeta poveli su svoga sina u Engedi, pokraj Mrtvog mora. Ondje se nalazilo južno središte Nazaritskog bratstva, i mladić je tamo propisno i svečano primljen u taj red za cijeli život. Nakon tih obreda i polaganja zavjeta da će se uzdržavati od svih opojnih pića, pustiti kosu da raste i ne dodirivati mrtve, obitelj je otišla u Jeruzalem, gdje je Ivan pred hramom dovršio prinošenje prinosa koji su se zahtijevali od onih koji su polagali Nazaritski zavjet.
135:1.2 (1496.7) Ivan je položio iste životne zavjete kakvi su bili propisani njegovim znamenitim prethodnicima, Samsonu i proroku Samuelu. Na doživotnog se Nazarita gledalo kao na posvećenu i svetu osobu. Židovi su Nazaritu iskazivali gotovo isto poštovanje i štovanje kakvo su iskazivali velikom svećeniku, što nije bilo neobično, jer su doživotno posvećeni Nazariti bili jedine osobe, osim velikih svećenika, kojima je bilo dopušteno ući u Svetinju nad svetinjama u hramu.
135:1.3 (1497.1) Ivan se iz Jeruzalema vratio kući kako bi čuvao očeve ovce te je odrastao u snažna čovjeka plemenita karaktera.
135:1.4 (1497.2) U šesnaestoj godini, nakon što je čitao o Iliji, Ivan je bio duboko zadivljen prorokom s Karmelske gore i odlučio je usvojiti njegov način odijevanja. Od toga je dana Ivan uvijek nosio odjeću od dlake i kožni pojas. Sa šesnaest godina bio je viši od šest stopa i gotovo potpuno tjelesno razvijen. S raspuštenom kosom i osobitim načinom odijevanja doista je bio upečatljiv mladić. Njegovi su roditelji očekivali velike stvari od tog svog jedinog sina, djeteta obećanja i doživotnog Nazarita.

  2. ZAHARIJINA SMRT

135:2.1 (1497.3) Zaharija je umro nakon nekoliko mjeseci bolesti, u srpnju 12. godine po Kr., kada je Ivan tek navršio nešto više od osamnaest godina. Za Ivana je to bilo vrlo teško vrijeme, jer je Nazaritski zavjet zabranjivao dodirivanje mrtvih, čak i članova vlastite obitelji. Premda se Ivan nastojao pridržavati ograničenja svoga zavjeta glede onečišćenja dodirom mrtvih, sumnjao je da je u potpunosti ispunio zahtjeve Nazaritskog reda; stoga je nakon očeva pogreba otišao u Jeruzalem, gdje je u Nazaritskom dijelu ženskog dvorišta hrama prinio žrtve koje su se zahtijevale za njegovo očišćenje.
135:2.2 (1497.4) U rujnu te godine Elizabeta i Ivan otputovali su u Nazaret kako bi posjetili Mariju i Isusa. Ivan je već gotovo donio odluku da započne svoje životno djelo, ali su ga, ne samo Isusove riječi nego i njegov primjer, potaknuli da se vrati kući, brine o svojoj majci i čeka „dolazak Očeva časa“. Nakon što se na kraju tog ugodnog posjeta oprostio od Isusa i Marije, Ivan više nije vidio Isusa sve do njegova krštenja u Jordanu.
135:2.3 (1497.5) Ivan i Elizabeta su se po povratku kući počeli pripremati za budućnost. Kako Ivan nije želio prihvatiti svećenički prihod koji mu je pripadao iz hramskih sredstava, nakon nešto manje od dvije godine gotovo su ostali bez doma; stoga su odlučili povesti stado ovaca prema jugu. Ljeto u kojem je Ivan navršio dvadeset godina bilo je obilježeno njihovim preseljenjem u Hebron. U takozvanoj „Judejskoj pustinji“ Ivan je čuvao svoje ovce uz manji potok koji je bio pritoka većeg toka što se kod En-Gedija ulijevao u Slano more. Zajednica u En-Gediju uključivala je ne samo Nazarite doživotnog i vremenski ograničenog posvećenja nego i mnoge druge asketske pastire koji su se sa svojim stadima okupljali u ovom području i družili s Nazaritskim bratstvom. Uzdržavali su se uzgojem ovaca i darovima koje je njihov red primao od imućnih Židova.
135:2.4 (1497.6) Kako je vrijeme prolazilo, Ivan se sve rjeđe vraćao u Hebron, dok je sve češće posjećivao En-Gedi. Toliko se razlikovao od većine Nazarita da mu je bilo vrlo teško potpuno se zbližiti s pripadnicima bratstva. Međutim, veoma je volio Abnera, priznatog vođu i poglavara zajednice u En-Gediju.

  3. ŽIVOT PASTIRA

135:3.1 (1497.7) Ivan je duž doline ovog potočića izgradio najmanje dvanaest kamenih zaklona i noćnih torova, načinjenih od naslaganog kamenja, u kojima je mogao nadzirati i čuvati svoja stada ovaca i koza. Njegov mu je pastirski život pružao mnogo vremena za razmišljanje. Često je razgovarao s Ezdom, siročetom iz Bet-Zura, kojega je na neki način posvojio i koji se brinuo za stada kada bi Ivan odlazio u Hebron posjetiti svoju majku i prodati ovce, kao i kada bi silazio u En-Gedi na subotnja bogoslužja. Ivan i mladić živjeli su vrlo jednostavno, hraneći se ovčetinom, kozjim mlijekom, divljim medom i jestivim skakavcima tog kraja. Njihovu uobičajenu prehranu povremeno su dopunjavale namirnice donesene iz Hebrona i En-Gedija.
135:3.2 (1498.1) Elizabeta je slala Ivanu vijesti o prilikama u Palestini i svijetu, a on je postajao sve uvjereniji da se brzo približavao kraj starog poretka; da će upravo on postati glasnik dolaska novog doba, „kraljevstva nebeskog“. Ovaj je snažni pastir veoma uživao u spisima proroka Daniela. Tisuću je puta pročitao Danielov opis velikog lika za koji mu je Zaharija rekao da predstavlja povijest velikih svjetskih kraljevstava, počevši od Babilona, zatim Perzije, Grčke i konačno Rima. Ivan je shvatio da je Rim već tada bio sastavljen od tako raznorodnih naroda i rasa da nikada ne bi mogao postati snažno povezano i čvrsto učvršćeno carstvo. Vjerovao je da je Rim već tada bio podijeljen, poput Sirije, Egipta, Palestine i drugih pokrajina; a zatim je dalje čitao: „U dane ovih kraljeva Bog neba podići će kraljevstvo koje nikada neće propasti. To kraljevstvo neće prijeći na drugi narod, nego će razbiti i uništiti sva ta kraljevstva, a samo će stajati dovijeka.“ „Njemu će biti predana vlast, slava i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Njegova je vlast vječna vlast koja neće proći, a njegovo kraljevstvo nikada neće biti uništeno.“ „Kraljevstvo, vlast i veličanstvo kraljevstava pod svim nebesima bit će dano narodu svetaca Svevišnjega, čije je kraljevstvo vječno kraljevstvo, i sve će mu vlasti služiti i pokoravati mu se.“
135:3.3 (1498.2) Ivan se nikada nije mogao potpuno osloboditi zbunjenosti koju su u njemu izazvali ono što je od svojih roditelja čuo o Isusu i odlomci koje je čitao u Pismima. U Danielu je čitao: „Gledah u noćnim viđenjima, i gle, s oblacima nebeskim dolazi netko poput Sina Čovječjeg; njemu bijaše dana vlast, slava i kraljevstvo.“ Ali ove prorokove riječi nisu bile u skladu s onim što su ga roditelji poučavali. Ni njegov razgovor s Isusom tijekom posjeta kada je imao osamnaest godina nije odgovarao ovim riječima iz Pisama. Unatoč toj zbunjenosti, kroz svu svoju nedoumicu majka ga je uvjeravala da je njegov daleki rođak, Isus iz Nazareta, pravi Mesija, da je došao sjesti na Davidovo prijestolje i da će on (Ivan) postati glasnik koji će mu pripraviti put i biti glavni podupiratelj.
135:3.4 (1498.3) Od svega što je Ivan čuo o poročnosti i zlu Rima, o raspojasanosti i moralnoj ispraznosti ovoga carstva, kao i na temelju onoga što je znao o zlim djelima Heroda Antipe i upravitelja Judeje, bio je sklon vjerovati da se približavao kraj doba. Ovom se grubom i plemenitom djetetu prirode činilo da je svijet sazrio za završetak čovjekova doba i svitanje novog i božanskog doba — nebeskog kraljevstva. U Ivanovu je srcu sve više rasla spoznaja da je on trebao biti posljednji iz reda starih proroka i prvi iz reda novih. Gotovo je drhtao od sve snažnijeg poticaja da izađe i objavi svim ljudima: “Pokajte se! Uredite svoj odnos s Bogom! Pripremite se za kraj; pripremite se za pojavu novog i vječnog poretka zemaljskih poslova, nebeskog kraljevstva.”

  4. ELIZABETINA SMRT

135:4.1 (1499.1) 17. kolovoza 22. godine po Kr., kad je Ivanu bilo dvadeset osam godina, iznenada je preminula njegova majka. Kako su Elizabetini prijatelji poznavali nazirejska ograničenja u pogledu dodira s mrtvima, čak i unutar vlastite obitelji, uredili su sve detalje Elizabetine sahrane prije nego što su poslali po Ivana. Kad je primio vijest o majčinoj smrti, Ivan je rekao Ezdi da odvede stada u En-Gedi i sam krenuo u Hebron.
135:4.2 (1499.2) Po povratku u En-Gedi nakon majčinog pogreba, Ivan je predao svoja stada bratstvu i na neko se vrijeme odvojio od vanjskog svijeta dok je postio i molio se. Ivan je poznavao samo stare načine pristupanja božanstvu; poznavao je samo zapise o ljudima poput Ilije, Samuela i Daniela. Ilija je bio njegov ideal proroka. Ilija je bio prvi među učiteljima Izraela koji je smatran prorokom, a Ivan je iskreno vjerovao da će on biti posljednji iz ove duge i slavne loze nebeskih glasnika.
135:4.3 (1499.3) Ivan je živio u En-Gedi dvije i pol godine i tijekom tog razdoblja uvjerio većinu pripadnika ovoga bratstva da je “kraj epohe blizu”; da se “nebesko kraljevstvo uskoro treba pojaviti.” Sve njegovo rano učenje bilo je utemeljeno na ondašnjoj židovskoj ideji i pojmu Mesije kao obećanog osloboditelja židovske nacije od dominacije poganskih vladara.
135:4.4 (1499.4) Ivan je u ovo vrijeme mnogo čitao sveta Pisma koja je našao u nazirejskom domu u En-Gedi. Naročito su ga se dojmile knjige prorokâ Izaije i Malahije, posljednjeg proroka toga vremena. Više je puta pročitao posljednjih pet poglavlja Knjige proroka Izaije i vjerovao je u ta proročanstva. Također je čitao u Knjizi proroka Malahije: „Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe dan velik i strašan, dan Gospodinov; on će obratiti srca otaca k sinovima, a srca sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju.” Upravo ga je ovo obećanje proroka Malahije o Ilijinu povratku navelo da pričeka s početkom propovijedanja o dolazećem kraljevstvu i s opominjanjem Židova da izbjegnu gnjev koji dolazi. Ivan se osjećao spremnim objaviti poruku o dolazećem kraljevstvu, ali ga je očekivanje Ilijina dolaska zadržalo više od dvije godine. Znao je da on nije Ilija. Što je onda Malahija time mislio? Je li ovo proročanstvo trebalo shvatiti doslovno ili slikovito? Kako je mogao znati istinu? Na kraju se usudio pomisliti da će, kao što je prvi od proroka bio poznat pod imenom Ilija, tako i posljednji naposljetku biti poznat pod istim imenom. Ipak, njegove su sumnje bile dovoljno snažne da se nikada nije proglasio Ilijom.
135:4.5 (1499.5) Pod utjecajem Ilije Ivan je odlučio usvojiti njegov način neposrednog i otvorenog napadanja grijeha i poroka svojih suvremenika. Nastojao se odijevati poput Ilije i govoriti poput Ilije; po svemu vanjskom nalikovao je drevnom proroku. Bio je upravo takvo snažno i upečatljivo dijete prirode, jednako neustrašiv i odvažan propovjednik pravednosti. Ivan nije bio nepismen; dobro je poznavao židovska sveta Pisma, ali nije bio osobito obrazovan. Bio je bistar mislilac, snažan govornik i gorljivi osuđivač zla. Teško da je mogao biti uzor svom naraštaju, ali je bio rječita opomena.
135:4.6 (1499.6) Konačno je osmislio način proglašenja nove epohe – nebeskog kraljevstva. Odlučio je postati navjestitelj Mesije, odbacio je sve svoje sumnje i jednoga dana u ožujku 25. godine po Kr. napustio En-Gedi kako bi započeo svoju kratku, ali blistavu službu javnog propovjednika.

  5. KRALJEVSTVO BOŽJE

135:5.1 (1500.1) Kako bi se mogla razumjeti Ivanova poruka, potrebno je uzeti u obzir stanje židovskog naroda u vrijeme njegova javnog djelovanja. Gotovo stotinu godina Izrael se nalazio u velikoj nedoumici; nisu mogli objasniti svoju dugotrajnu podložnost nežidovskim vladarima. Zar Mojsije nije učio da ispravnost uvijek biva nagrađena blagostanjem i snagom? Nisu li oni bili Božji izabrani narod? Zašto je Davidovo prijestolje bilo pusto i prazno? U svjetlu Mojsijeva učenja i proročkih pouka, Židovima je bilo teško objasniti svoju dugotrajnu nacionalnu potlačenost.
135:5.2 (1500.2) Otprilike stotinu godina prije vremena Isusa i Ivana u Palestini se pojavila nova škola religijskih učitelja, apokaliptičari. Ovi su novi učitelji razvili sustav vjerovanja koji je patnje i poniženje Židova objašnjavao time da su kao narod plaćali kaznu za svoje grijehe. Vratili su se dobro poznatim razlozima kojima su se objašnjavala babilonska i druga sužanjstva prijašnjih vremena. Ali, tako su učili apokaliptičari, Izrael se trebao ohrabriti; dani njihove nevolje bili su gotovo pri kraju; razdoblje Božje stege nad svojim izabranim narodom bilo je gotovo završeno; Božje strpljenje prema nežidovskim narodima bilo je gotovo iscrpljeno. Kraj rimske vladavine bio je istoznačan s krajem epohe i, u određenom smislu, s krajem svijeta. Ovi su se novi učitelji uvelike oslanjali na predviđanja Daniela i dosljedno učili da se stvaranje približava svojoj završnoj fazi; kraljevstva ovoga svijeta trebala su postati kraljevstvo Božje. Židovskom umu toga vremena to je bilo značenje izraza “nebesko kraljevstvo” koji se provlači kroz učenja i Ivana i Isusa. Za Židove Palestine izraz “nebesko kraljevstvo” imao je samo jedno značenje: potpuno pravedno stanje u kojem bi Bog (Mesija) vladao narodima zemlje savršenstvom vlasti, baš kao što vlada na nebu — “Neka bude volja tvoja na zemlji kao i na nebu.”
135:5.3 (1500.3) U Ivanovo su vrijeme svi Židovi s nestrpljenjem pitali: “Koliko će još trebati da dođe kraljevstvo?” Općenito je vladalo osjećanje da se bližio kraj vladavine nežidovskih naroda. Među svim je Židovima bila prisutna živa nada i snažno iščekivanje da će se ispunjenje čežnje svih vjekova dogoditi za života tog naraštaja.
135:5.4 (1500.4) Dok su se Židovi uvelike razlikovali u svojim pogledima na narav nastupajućeg kraljevstva, svi su se slagali da je taj događaj bio neizbježan, da je trebao nastupiti uskoro, da je doslovce stajao pred vratima. Mnogi koji su doslovno tumačili Stari zavjet očekivali su novoga kralja u Palestini, obnovljeni židovski narod izbavljen iz ruku svojih neprijatelja i pod vlašću nasljednika kralja Davida — Mesije, koji će uskoro biti priznat kao zakoniti i pravedni vladar cijeloga svijeta. Druga, premda nešto manja, skupina pobožnih Židova zastupala je posve drukčije gledište o tome Božjem kraljevstvu. Učili su da nastupajuće kraljevstvo nije od ovoga svijeta, da se svijet neumitno približava svome svršetku te da će „novo nebo i nova zemlja” označiti uspostavu Božjega kraljevstva; da će to kraljevstvo biti vječno; da će grijeh biti dokinut; i da će njegovi građani postati besmrtni kako bi zauvijek uživali u tome beskrajnom blaženstvu.
135:5.5 (1500.5) Svi su se slagali da je uspostavi novoga kraljevstva na zemlji nužno moralo prethoditi neko odlučujuće razdoblje očišćenja i pročišćenja. Doslovni su tumači učili da će uslijediti svjetski rat koji će uništiti sve nevjernike, dok će vjerni krenuti ususret sveopćoj i vječnoj pobjedi. Duhovno usmjereni učili su da će kraljevstvo biti uvedeno velikim Božjim sudom, koji će nepravednike prepustiti njihovoj zasluženoj osudi, kazni i konačnom uništenju, a istodobno uzdignuti vjerne svece izabranoga naroda na visoke položaje časti i vlasti uz Sina Čovječjega, koji će u Božje ime vladati nad iskupljenim narodima. Ova je potonja skupina također vjerovala da će mnogim pobožnim nežidovima biti dopušteno pridružiti se zajedništvu novoga kraljevstva.
135:5.6 (1501.1) Neki su Židovi zastupali stanovište da bi Bog ovo novo kraljevstvo mogao uspostaviti neposrednim božanskim činom, dok je velika većina vjerovala da će postaviti svoga zastupnika i posrednika — Mesiju. To je bilo jedino moguće značenje koje je pojam Mesije mogao imati u svijesti Židova iz vremena Ivana i Isusa. Mesija nije mogao biti netko tko bi samo poučavao Božju volju ili naglašavao potrebu za pravednim životom. Svim takvim svetim ljudima Židovi su davali naslov proroka. Mesija je morao biti više od proroka; Mesija je trebao uspostaviti novo kraljevstvo, Božje kraljevstvo. Nitko tko to nije učinio nije mogao biti Mesija u tradicionalnom židovskom smislu.
135:5.7 (1501.2) Tko je trebao biti taj Mesija? I ovdje su se židovski učitelji razilazili. Stariji su se držali učenja o Davidovu sinu. Noviji su učili da bi, budući da je novo kraljevstvo nebesko kraljevstvo, i novi vladar mogao biti božanska ličnost, ona koja je odavna sjedila zdesna Bogu na nebu. I koliko god se to moglo činiti čudnim, oni koji su zastupali takvo gledište nisu ga smatrali ljudskim Mesijom, običnim čovjekom, nego „Sinom Čovječjim” — Sinom Božjim — nebeskim Princom koji je dugo čekao da preuzme vlast nad obnovljenom zemljom. Takva je bila vjerska pozadina židovskog svijeta kada je Ivan istupio propovijedajući: „Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko.”
135:5.8 (1501.3) Stoga je bilo očito da je Ivanov proglas o dolasku kraljevstva u svijesti njegovih slušatelja imao najmanje pola tuceta različitih značenja. No bez obzira na značenje koje su pridavali izrazima kojima se Ivan služio, svaku je od tih različitih skupina Židova koji su iščekivali kraljevstvo privlačilo propovijedanje ovog iskrenog, gorljivog i neposrednog propovjednika pravednosti i pokajanja, koji je tako ozbiljno opominjao svoje slušatelje da „bježe od gnjeva koji dolazi”.

  6. IVAN POČINJE PROPOVIJEDATI

135:6.1 (1501.4) Početkom mjeseca ožujka 25. godine po Kr. Ivan je putovao zapadnom obalom Mrtvoga mora i uz rijeku Jordan sve do mjesta nasuprot Jerihonu, do drevnoga gaza preko kojeg su Jošua i djeca Izraelova prešli kada su prvi put ušli u obećanu zemlju; a nakon što je prešao na drugu stranu rijeke, nastanio se blizu ulaza u gaz i počeo propovijedati ljudima koji su prolazili preko rijeke. Bio je to najprometniji od svih prijelaza preko Jordana.
135:6.2 (1501.5) Svima koji su slušali Ivana bilo je očito da je on bio više od propovjednika. Velika većina onih koji su slušali tog neobičnog čovjeka koji je došao iz judejske pustinje odlazila je vjerujući da su čuli glas proroka. Nije čudo što su duše tih umornih i iščekujućih Židova bile duboko potresene takvom pojavom. Nikada u cijeloj židovskoj povijesti pobožna djeca Abrahamova nisu toliko čeznula za „utjehom Izraela” niti su gorljivije iščekivala „obnovu kraljevstva”. Nikada u cijeloj židovskoj povijesti Ivanova poruka: „kraljevstvo nebesko je blizu” nije mogla imati tako dubok i sveopći odjek kao upravo u vrijeme kada se on tako tajanstveno pojavio na obali ovog južnog prijelaza preko Jordana.
135:6.3 (1502.1) Potekao je iz redova pastira, poput Amosa. Bio je odjeven poput negdašnjeg Ilije i grmio je svojim opomenama te iznosio svoja upozorenja u „duhu i sili Ilijinoj”. Nije stoga čudno što je ovaj neobični propovjednik izazvao velik nemir diljem cijele Palestine dok su putnici širili vijest o njegovom propovijedanju duž Jordana.
135:6.4 (1502.2) Postojalo je još nešto neobično i novo u vezi s djelovanjem ovog nazaritskog propovjednika: on je svakoga od svojih vjernika krstio u Jordanu „radi oproštenja grijeha”. Premda krštenje nije bilo nova ceremonija među Židovima, oni nikada prije nisu vidjeli da se ono koristi na način i u svrhu kako ga je Ivan sada primjenjivao. Dugo je već postojao običaj da se tako krštavaju nežidovski prozeliti koji su se pridruživali zajedništvu vanjskog predvorja hrama, ali nikada prije sami Židovi nisu bili pozvani podvrgnuti se krštenju pokajanja. Samo je petnaest mjeseci prošlo između vremena kada je Ivan počeo propovijedati i krštavati te njegova uhićenja i zatočenja na poticaj Heroda Antipe, ali u tom je kratkom razdoblju Ivan krstio znatno više od sto tisuća pokajnika.
135:6.5 (1502.3) Ivan je četiri mjeseca propovijedao na betanijskom gazu prije nego što je krenuo na sjever uz Jordan. Deseci tisuća slušatelja, neki iz znatiželje, a mnogi iskreni i ozbiljni, dolazili su ga slušati iz svih krajeva Judeje, Pereje i Samarije. Čak je i nekolicina njih došla iz Galileje.
135:6.6 (1502.4) U svibnju ove godine, dok se još zadržavao na betanijskom gazu, svećenici i leviti poslali su izaslanstvo da ispita Ivana tvrdi li on da je Mesija i po čijoj vlasti propovijeda. Ivan je odgovorio tim ispitivačima riječima: „Idite i recite svojim gospodarima da ste čuli ‘glas onoga koji viče u pustinji’, kao što je rekao prorok: ‘Pripremite put Gospodinu, poravnajte put našemu Bogu. Svaka će se dolina ispuniti, a svaka će se gora i brežuljak sniziti; neravni će se putovi izravnati, a teško prohodna mjesta postati ravnom dolinom; i svaki će čovjek vidjeti spasenje Božje.’”
135:6.7 (1502.5) Ivan je bio hrabar, ali netaktičan propovjednik. Jednog je dana propovijedao i krstio na zapadnoj obali Jordana, kada je skupina farizeja i nekoliko saduceja došla i predstavila se za krštenje. Prije nego što ih je poveo u vodu, Ivan im se kao skupini obratio riječima: „Zmijski porodi, tko vas je upozorio da bježite od gnjeva koji dolazi? Ja ću vas krstiti, ali vas upozoravam da donesete plodove dostojne iskrenog pokajanja ako želite primiti oproštenje svojih grijeha. Nemojte mi govoriti da je Abraham vaš otac. Kažem vam da Bog od ovih dvanaest stijena pred vama može podići dostojnu djecu Abrahamu. I već je sjekira položena do samoga korijena stabala. Svako stablo koje ne donosi dobar rod bit će posječeno i bačeno u oganj.” (Dvanaest stijena na koje je aludirao bili su navodni spomen-kamenovi koje je Jošua postavio u znak sjećanja na prijelaz „dvanaest plemena” upravo na ovom mjestu kada su prvi put ušli u obećanu zemlju.)
135:6.8 (1502.6) Ivan je održavao pouke za svoje učenike, tijekom kojih ih je podučavao pojedinostima njihova novog života i nastojao odgovarati na njihova brojna pitanja. Savjetovao je učiteljima da poučavaju u duhu Zakona kao i u njegovu slovu. Bogatima je rekao da hrane siromašne; carinicima je rekao: „Ne ubirajte više od onoga što vam je određeno.” Vojnicima je rekao: „Ne činite nasilje i ne iznuđujte ništa nepravedno — budite zadovoljni svojom plaćom.” A svima je govorio: „Pripremite se za svršetak doba — blizu je kraljevstvo nebesko.”

  7. IVAN PUTUJE PREMA SJEVERU

135:7.1 (1503.1) Ivan je još uvijek imao nejasne predodžbe o nadolazećem kraljevstvu i njegovu kralju. Što je dulje propovijedao, to je bivao sve zbunjeniji, ali ta intelektualna nesigurnost u pogledu naravi nadolazećeg kraljevstva nikada ni najmanje nije umanjila njegovo uvjerenje u sigurnost njegova skorog dolaska. Ivan je mogao biti zbunjen u umu, ali nikada u duhu. Nije imao nikakve sumnje u dolazak kraljevstva, ali je bio daleko od sigurnosti da će Isus biti vladar toga kraljevstva. Sve dok se Ivan držao ideje o obnovi Davidova prijestolja, činila su mu se dosljednima učenja njegovih roditelja da će Isus, rođen u Davidovu gradu, biti dugo očekivani izbavitelj; ali u onim trenucima kada je više naginjao učenju o duhovnom kraljevstvu i svršetku zemaljskog vremenitog doba, bio je duboko nesiguran u pogledu uloge koju će Isus imati u tim događajima. Ponekad je dovodio sve u pitanje, ali ne zadugo. Doista je želio sve to raspraviti sa svojim rođakom, ali to je bilo protivno njihovu izričitom dogovoru.
135:7.2 (1503.2) Dok je Ivan putovao prema sjeveru, mnogo je razmišljao o Isusu. Zaustavio se na više od deset mjesta dok je putovao uz Jordan. Upravo je u Adamu prvi put spomenuo „onoga koji dolazi poslije mene” kao odgovor na izravno pitanje svojih učenika: „Jesi li ti Mesija?” Nastavio je govoreći: „Poslije mene dolazi jedan koji je jači od mene, kojemu nisam dostojan sagnuti se i odvezati remenje na obući. Ja vas krstim vodom, ali on će vas krstiti Duhom Svetim. U ruci svojoj drži lopatu da očisti gumno svoje; skupit će pšenicu u svoju žitnicu, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.”
135:7.3 (1503.3) Kao odgovor na pitanja svojih učenika, Ivan je nastavljao širiti svoja učenja, iz dana u dan dodajući još više onoga što je bilo korisno i utješno u usporedbi s njegovom ranijom i zagonetnom porukom: „Obratite se i primite krštenje.” U to su vrijeme već počela pristizati mnoštva iz Galileje i Dekapolisa. Deseci iskrenih vjernika ostajali su dan za danom uz svojega voljenog učitelja.

  8. SUSRET ISUSA I IVANA

135:8.1 (1503.4) U prosincu 25. godine po Kr., kada je Ivan tijekom svoga putovanja uz Jordan stigao u okolicu Pele, njegova se slava proširila cijelom Palestinom, a njegovo je djelovanje postalo glavnom temom razgovora u svim gradovima oko Galilejskog jezera. Isus je povoljno govorio o Ivanovoj poruci, što je navelo mnoge iz Kafarnauma da se pridruže Ivanovu pokretu pokajanja i krštenja. Ribari Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, otišli su u prosincu, ubrzo nakon što je Ivan zauzeo svoje propovjedničko mjesto blizu Pele, i ponudili se za krštenje. Odlazili su vidjeti Ivana jednom tjedno i donosili Isusu svježe, neposredne izvještaje iz prve ruke o djelovanju ovog navjestitelja.
135:8.2 (1503.5) Isusova braća Jakov i Juda razgovarali su o tome da odu Ivanu na krštenje; i sada, kada je Juda došao u Kafarnaum radi subotnjih službi, on i Jakov, nakon što su čuli Isusov govor u sinagogi, odlučili su posavjetovati se s njim o svojim planovima. Bilo je to u subotu navečer, 12. siječnja 26. godine po Kr. Isus je zatražio da odgode razgovor do sljedećeg dana, kada će im dati svoj odgovor. Te je noći vrlo malo spavao, budući da je bio u bliskom zajedništvu sa svojim Ocem na nebu. Dogovorio je podnevni ručak sa svojom braćom i namjeravao im tom prilikom iznijeti svoje mišljenje u vezi s Ivanovim krštenjem. Jakov i Juda stigli su s ručkom i čekali ga u prostoriji za pohranu drvene građe, jer još nije bilo vrijeme podnevnog odmora, a znali su da je Isus bio vrlo točan u takvim stvarima.
135:8.3 (1504.1) Neposredno prije podnevnog odmora, Isus je odložio alat, skinuo tesarsku pregaču i jednostavno rekao trojici radnika koji su bili s njim u radionici: „Došao je moj čas.” Otišao je do svoje braće Jakova i Jude, ponovivši: „Došao je moj čas — idemo Ivanu.” I smjesta su krenuli prema Peli, jedući svoj ručak na putu. Bilo je to u nedjelju, 13. siječnja. Prenoćili su u dolini Jordana i sutradan oko podneva stigli na mjesto gdje je Ivan krštavao.
135:8.4 (1504.2) Ivan je upravo počeo krštavati kandidate za taj dan. Deseci pokajnika već su stajali u redu čekajući svoj red kada su Isus i njegova dva brata zauzeli svoje mjesto među iskrenim muškarcima i ženama koji su postali vjernici u Ivanovo propovijedanje o dolazećem kraljevstvu. Ivan se već raspitivao o Isusu kod Zebedejevih sinova. Već je čuo Isusove komentare o njegovu propovijedanju i iz dana u dan očekivao da će Isus stići, ali nije očekivao da će ga susresti među kandidatima koji su čekali krštenje.
135:8.5 (1504.3) Budući da je bio zaokupljen pojedinostima brzog krštavanja tako velikog broja obraćenika, Ivan nije pogledao prema Isusu sve dok Sin Čovječji nije stao neposredno pred njega. Kada je Ivan prepoznao Isusa, obred je na trenutak bio prekinut dok je pozdravljao svoga rođaka po tijelu i upitao ga: „Ali zašto ti silaziš u vodu da me pozdraviš?” A Isus je odgovorio: „Da se podvrgnem tvome krštenju.” Ivan je odvratio: „Ali ja trebam biti kršten od tebe. Zašto ti dolaziš k meni?” A Isus je prošaptao Ivanu: „Neka bude ovako sada, jer nam dolikuje da damo ovaj primjer mojoj braći koja ovdje stoje sa mnom i da ljudi znaju da je moj čas došao.”
135:8.6 (1504.4) U Isusovu glasu mogao se čuti ton odlučnosti i autoriteta. Ivan je drhtao od uzbuđenja dok se pripremao krstiti Isusa iz Nazareta u Jordanu u podne, u ponedjeljak 14. siječnja 26. godine po Kr. Tako je Ivan krstio Isusa i njegova dva brata, Jakova i Judu. A nakon što je krstio ovu trojicu, otpustio je ostale za taj dan, objavljujući mnoštvu da će nastaviti krštenja sutradan u podne. Dok su se ljudi razilazili, četvorica muškaraca koji su još uvijek stajali u vodi čuli su neobičan zvuk, i uskoro se na trenutak pojavila prikaza neposredno iznad Isusove glave, a oni su čuli glas koji je govorio: „Ovo je moj ljubljeni Sin, u kojemu sam veoma zadovoljan.” Velika je promjena nastupila na Isusovu licu, i izlazeći iz vode u tišini, oprostio se od njih i krenuo prema brdima na istoku. I nitko više nije vidio Isusa četrdeset dana.
135:8.7 (1504.5) Ivan je slijedio Isusa dovoljno daleko kako bi mu ispričao o Gabrielovu posjetu njegovoj majci prije nego što su se njih dvojica rodila, jer je o tome toliko puta slušao iz usta svoje majke. Dopustio je Isusu da nastavi svojim putem nakon što je rekao: „Sada sa sigurnošću znam da si ti Izbavitelj.” Ali Isus nije odgovorio.

  9. ČETRDESET DANA PROPOVIJEDANJA

135:9.1 (1505.1) Kad se Ivan vratio svojim učenicima (sada ih je imao nekih dvadeset pet do trideset koji su stalno boravili s njim), zatekao ih je u ozbiljnom razgovoru o onome što se upravo dogodilo u vezi s Isusovim krštenjem. Bili su još više začuđeni kada im je Ivan ispričao o Gabrijelovu posjetu Mariji prije Isusova rođenja, kao i da mu Isus nije odgovorio ni riječju nakon što mu je to ispričao. Te večeri nije bilo kiše, i ta se skupina od trideset ili više ljudi dugo zadržala u razgovoru pod zvjezdanim nebom. Pitali su se kamo je Isus otišao i kada će ga ponovno vidjeti.
135:9.2 (1505.2) Ivanova je propovijed nakon ovog događaja poprimila nov i autoritativan ton naviještanja dolazećeg kraljevstva i očekivanog Mesije. Ovih četrdeset dana čekanja na Isusov povratak bilo je vrlo napeto razdoblje. Ali Ivan je nastavio propovijedati s velikom silom, a njegovi su učenici otprilike u to vrijeme počeli propovijedati mnogobrojnim masama koje su se okupljale oko Ivana na Jordanu.
135:9.3 (1505.3) Tijekom ovih četrdeset dana čekanja, zemljom su se pronosile mnoge glasine koje su dopirale sve do Tiberijade i Jeruzalema. Tisuće su dolazile vidjeti novu zanimljivost u Ivanovu taboru, navodnog Mesiju, ali Isusa nije bilo. Kad su Ivanovi učenici tvrdili da je taj neobični Božji čovjek otišao u brda, mnogi su posumnjali u cijelu priču.
135:9.4 (1505.4) Otprilike tri tjedna nakon što je Isus otišao, u Pelu je stiglo novo izaslanstvo svećenika i farizeja iz Jeruzalema. Izravno su upitali Ivana: „Jesi li ti Ilija ili prorok kojega je obećao Mojsije?” Kad je Ivan odgovorio: „Nisam”, usudili su se upitati: „Jesi li ti Mesija?” Ivan je odgovorio: „Nisam.” Tada su ljudi iz Jeruzalema rekli: „Ako nisi ni Ilija, ni prorok, ni Mesija, zašto onda krstiš narod i izazivaš toliko uzbuđenje?” Ivan je odgovorio: „Neka oni koji su me čuli i primili moje krštenje kažu tko sam. Ali ja vam objavljujem da, premda vas krstim vodom, među nama je bio jedan koji će se vratiti i krstiti vas Duhom Svetim.”
135:9.5 (1505.5) Ovih je četrdeset dana bilo teško razdoblje za Ivana i njegove učenike. Kakav će biti odnos između Ivana i Isusa? Pokrenule su se rasprave o stotinama pitanja. Počeli su se javljati politički motivi i težnja za osobnim probitkom. Vodile su se žustre rasprave o različitim idejama i poimanjima Mesije. Hoće li postati vojskovođa i davidovski kralj? Hoće li poraziti rimske vojske kao što je Jošua porazio Kanaance? Ili je došao utemeljiti duhovno kraljevstvo? Ivan je, zajedno s manjinom, bio sklon zaključku da je Isus došao utemeljiti kraljevstvo nebesko, premda ni sam nije bio posve siguran što je sve trebalo biti obuhvaćeno tom misijom uspostave kraljevstva nebeskog.
135:9.6 (1505.6) Ovo su bili iscrpljujući dani u Ivanovu iskustvu i on se molio za Isusov povratak. Nekoliko je Ivanovih učenika organiziralo skupine koje su krenule u potragu za Isusom, ali im je Ivan to zabranio govoreći: „Naša su vremena u rukama Boga nebeskog; on će voditi svoga odabranog Sina.”
135:9.7 (1505.7) Bilo je rano u subotu ujutro, 23. veljače, kada je Ivanova skupina, dok je blagovala jutarnji obrok, podigla pogled prema sjeveru i ugledala Isusa kako im prilazi. Kad im se približio, Ivan se popeo na obližnju stijenu i, podigavši svoj zvonki glas, povikao: „Evo Sina Božjega, Izbavitelja svijeta! Ovo je onaj za koga sam rekao: ‘Poslije mene dolazi onaj koji je veći od mene, jer bijaše prije mene.’ Zato sam izišao iz pustinje propovijedati pokajanje i krstiti vodom, navješćujući da je blizu kraljevstvo nebesko. A sada dolazi onaj koji će vas krstiti Duhom Svetim. Vidio sam kako je božanski Duh sišao na ovoga čovjeka i čuo glas Božji kako govori: ‘Ovo je moj ljubljeni Sin, u kojemu sam veoma zadovoljan.’”
135:9.8 (1506.1) Isus im je rekao da se vrate svom obroku, a on je sjeo blagovati s Ivanom; njegova su se braća Jakov i Juda već vratila u Kafarnaum.
135:9.9 (1506.2) Sutradan rano ujutro Isus se oprostio od Ivana i njegovih učenika te se vratio u Galileju. Nije im rekao kada će ga ponovno vidjeti. Na Ivanove upite o njegovu propovijedanju i poslanju rekao je samo: „Moj će te Otac voditi sada i ubuduće, kao što te je vodio i u prošlosti.” I tako su se toga jutra ta dva velika čovjeka rastala na obali Jordana i više se nikada nisu susrela u tijelu.

  10. IVAN PUTUJE PREMA JUGU

135:10.1 (1506.3) Kako je Isus otišao prema sjeveru, u Galileju, Ivan je osjetio poriv da se vrati prema jugu. Tako su u nedjelju ujutro, 3. ožujka, Ivan i njegovi preostali učenici krenuli prema jugu. U međuvremenu je otprilike četvrtina Ivanovih najbližih sljedbenika otišla u Galileju u potrazi za Isusom. Ivan je osjećao tugu i zbunjenost. Nikada više nije propovijedao onako kako je to činio prije Isusova krštenja. Nekako je osjećao da odgovornost za dolazeće kraljevstvo više nije na njegovim ramenima. Osjećao je da je njegov rad gotovo završen; bio je neutješan i usamljen. Ali je nastavio propovijedati, krstiti i putovati prema jugu.
135:10.2 (1506.4) U blizini sela Adama, gdje se zadržao nekoliko tjedana, Ivan je izrekao svoj znameniti prijekor Herodu Antipi zbog toga što je ovaj nezakonito uzeo ženu drugoga čovjeka. U lipnju ove godine (26. godine po Kr.) Ivan se vratio na betanijski gaz na Jordanu, gdje je više od godinu dana ranije počeo propovijedati o dolazećem kraljevstvu. Tijekom tjedana nakon Isusova krštenja karakter Ivanova propovijedanja postupno se promijenio u naviještanje milosrđa običnom narodu, dok je s obnovljenom žestinom osuđivao pokvarene političke i vjerske vladare.
135:10.3 (1506.5) Herod Antipa, na čijem je području Ivan propovijedao, počeo se pribojavati da on i njegovi učenici ne podignu pobunu. Herodu se također nisu svidjele Ivanove javne kritike njegovog privatnog života. Zbog svega toga Herod je odlučio baciti Ivana u tamnicu. Tako su rano ujutro 12. lipnja, prije nego što je mnoštvo stiglo slušati propovijedanje i promatrati krštenja, Herodovi ljudi uhitili Ivana. Kako su tjedni prolazili, a Ivan nije bio pušten na slobodu, njegovi su se učenici raspršili po cijeloj Palestini, dok su mnogi otišli u Galileju kako bi se pridružili Isusovim sljedbenicima.

  11. IVAN U ZATOČENIŠTVU

135:11.1 (1506.6) Ivan se u tamnici osjećao usamljenim i pomalo ogorčenim. Samo je nekolicini njegovih sljedbenika bilo dopušteno da ga posjete. Čeznuo je vidjeti Isusa, ali se morao zadovoljiti vijestima o njegovom radu koje je primao od onih svojih sljedbenika koji su postali vjernici u Sina Čovječjeg. Često je dolazio u iskušenje da posumnja u Isusa i njegovo božansko poslanje. Ako je Isus bio Mesija, zašto nije učinio ništa da ga izbavi iz ove nepodnošljive tamnice? Više od godinu i pol ovaj snažni Božji čovjek, naviknut na život pod otvorenim nebom, čamio je u toj prezrenoj tamnici. Ovo je iskustvo bilo velika kušnja njegove vjere u Isusa i njegove odanosti Isusu. Doista, cijelo je ovo iskustvo bilo velika kušnja Ivanove vjere čak i u Boga. Mnogo je puta bio u iskušenju da posumnja čak i u vjerodostojnost vlastitog poslanja i iskustva.
135:11.2 (1507.1) Nakon što je nekoliko mjeseci proveo u tamnici, došla mu je skupina njegovih učenika i, nakon što su ga izvijestili o Isusovom javnom djelovanju, rekla: „Učitelju, vidiš dakle da onaj koji je bio s tobom gore na Jordanu napreduje i prima sve koji mu dolaze. Čak blaguje s carinicima i grešnicima. Ti si mu hrabro posvjedočio, a on ipak ne čini ništa da te izbavi.” Ali Ivan je odgovorio svojim prijateljima: „Ovaj čovjek ne može ništa učiniti ako mu to nije dano od njegova Oca na nebu. Dobro se sjećate da sam rekao: ‘Ja nisam Mesija, nego sam poslan pred njim da mu pripravim put.’ I to sam učinio. Onaj koji ima zaručnicu jest zaručnik, a prijatelj zaručnika koji stoji pokraj njega i sluša njegov glas silno se raduje zbog zaručnikova glasa. Zato je ova moja radost ispunjena. On mora rasti, a ja se moram umanjivati. Ja sam sa zemlje i objavio sam svoju poruku. Isus iz Nazareta dolazi na zemlju s neba i iznad je svih nas. Sin Čovječji sišao je od Boga i objavit će vam Božje riječi. Jer Otac na nebu ne daje Duha svome Sinu na mjeru. Otac ljubi Sina i uskoro će sve predati u njegove ruke. Tko vjeruje u Sina ima vječni život. I ove su riječi koje vam govorim istinite i trajne.”
135:11.3 (1507.2) Ovi su učenici bili toliko zapanjeni Ivanovim riječima da su se udaljili u tišini. Ivan je također bio veoma uznemiren, jer je shvatio da je izrekao proročanstvo. Nikada više nije u potpunosti posumnjao u Isusovo poslanje i božansku prirodu. Ali Ivanu je bilo veliko razočaranje to što mu Isus nije poslao nikakvu poruku, što ga nije došao posjetiti i što nije upotrijebio nijednu od svojih velikih moći da ga izbavi iz tamnice. Isus je znao sve o tome. Gajio je veliku ljubav prema Ivanu, ali sada, svjestan svoje božanske prirode i potpuno upoznat s velikim stvarima koje su čekale Ivana nakon njegova odlaska iz ovoga svijeta, te znajući da je Ivanovo zemaljsko djelo bilo završeno, obuzdao se i nije se umiješao u prirodni tijek života i rada ovog velikog propovjednika-proroka.
135:11.4 (1507.3) Ova je duga neizvjesnost u tamnici bila ljudski nepodnošljiva. Samo nekoliko dana prije svoje smrti Ivan je ponovno poslao pouzdane glasnike Isusu s pitanjem: „Je li moje djelo završeno? Zašto čamim u tamnici? Jesi li ti doista Mesija ili trebamo čekati drugoga?” I kada su ova dva učenika prenijela ovu poruku Isusu, Sin Čovječji je odgovorio: „Vratite se Ivanu i recite mu da ga nisam zaboravio, nego neka mi dopusti da i ovo podnesem, jer nam dolikuje ispuniti svu pravednost. Recite Ivanu što ste vidjeli i čuli — siromašnima se naviješta dobra vijest — i, naposljetku, recite ljubljenom glasniku moje zemaljske misije da će biti obilno blagoslovljen u dobu koje dolazi ako ne nađe razloga posumnjati i spotaknuti se zbog mene.” Ovo je bila posljednja riječ koju je Ivan primio od Isusa. Ova ga je poruka veoma utješila i mnogo pridonijela učvršćenju njegove vjere te ga pripremila za tragični završetak njegova života u tijelu koji je uslijedio ubrzo nakon ovog nezaboravnog događaja.

  12. SMRT IVANA KRSTITELJA

135:12.1 (1508.1) Kako je Ivan djelovao u južnoj Pereji u vrijeme svojeg uhićenja, odmah je odveden u tamnicu tvrđave Makarej, gdje je bio zatočen sve do pogubljenja. Herod je vladao Perejom kao i Galilejom, a u to je vrijeme imao rezidencije i u Juliji i u Makareju u Pereji. U Galileji je njegovo službeno prebivalište bilo premješteno iz Seforisa u novu prijestolnicu Tiberijadu.
135:12.2 (1508.2) Herod se bojao osloboditi Ivana jer je strahovao da ne potakne pobunu. Bojao se i pogubiti ga, kako se nije htio izložiti opasnosti da njegova smrt izazove nemire u prijestolnici, budući da su tisuće Perejaca vjerovale da je Ivan svet čovjek i prorok. Herod je stoga držao nazaritskog propovjednika u tamnici, ne znajući što bi drugo s njim učinio. Ivan je više puta bio izveden pred Heroda, ali nikada nije htio pristati ni napustiti Herodove oblasti ni odreći se svih javnih djelovanja ako bi bio oslobođen. Ovaj novi i sve veći nemir oko Isusa iz Nazareta također je upozoravalo Heroda da nije vrijeme pustiti Ivana na slobodu. Povrh svega, Ivan je bio žrtva žestoke i gorke mržnje Herodijade, Herodove nezakonite žene.
135:12.3 (1508.3) Herod je u više navrata razgovarao s Ivanom o kraljevstvu nebeskom i, premda je ponekad bio duboko dirnut njegovom porukom, bojao se pustiti ga iz tamnice.
135:12.4 (1508.4) Kako je Tiberijada još uvijek bila u jeku javne gradnje, Herod je provodio dosta vremena u svojim perejskim rezidencijama, a osobito je volio tvrđavu Makarej. Trebalo je proći još nekoliko godina prije nego što su sve javne zgrade i službena rezidencija u Tiberijadi bile potpuno dovršene.
135:12.5 (1508.5) Povodom svojeg rođendana Herod je priredio veliku gozbu u Makarejskoj palači za svoje velikaše, visoke časnike i druge uglednike iz Galileje i Pereje. Kako Herodijada već dugo nije uspijevala nagovoriti Heroda da smakne Ivana, sada je ovu prigodu iskoristila kao pogodan trenutak da ga lukavim planiranjem usmrti.
135:12.6 (1508.6) Tijekom večernjeg slavlja i zabave Herodijada je predstavila svoju kćerku da pleše pred gostima na gozbi. Herodu se djevojčin nastup veoma svidio te ju je, pozvavši je k sebi, pohvalio riječima:: „Šarmantna si djevojko! Veoma si me razveselila. Zatraži od mene na ovaj moj rođendan što god želiš i dat ću ti što god zatražiš, pa bilo to i do polovice mojega kraljevstva.” Herod je ovako govorio dok je bio pod utjecajem mnogih vina. Djevojka se povukla u stranu i upitala svoju majku što treba zatražiti od Heroda. Herodijada joj je rekla: „Idi k Herodu i zatraži glavu Ivana Krstitelja.” I djevojka se vratila k trpezi i rekla Herodu: „Želim da mi odmah sada daš glavu Ivana Krstitelja na pladnju.”
135:12.7 (1508.7) Heroda su obuzeli strah i žalost, ali zbog svoje zakletve i zbog svih onih koji su s njim sjedili za stolom nije htio odbiti njezin zahtjev. Herod Antipa poslao je vojnika i zapovjedio mu da donese Ivanovu glavu. Tako je Ivanu te noći u tamnici bila odrubljena glava, a vojnik je donio glavu proroka na pladnju i predao je djevojci koja je čekala u stražnjem dijelu gozbene dvorane. Djevojka je potom predala pladanj svojoj majci. Kada su Ivanovi učenici čuli za to, došli su u tamnicu po Ivanovo tijelo i, nakon što su ga položili u grob, otišli su i javili Isusu.

Back to Top