Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 133 : POVRATAK IZ RIMA
Sekcije
POGLAVLJE 133 : POVRATAK IZ RIMA
133:0.1 (1468.1) KADA se spremao napustiti Rim, Isus se nije pozdravio ni s jednim od svojih prijatelja. Pisar iz Damaska pojavio se u Rimu bez najave i nestao na isti način. Prošla je puna godina prije nego što su oni koji su ga poznavali i voljeli izgubili nadu da će ga ponovno vidjeti. Pred kraj druge godine male skupine onih koji su ga poznavali počele su se okupljati, privučene zajedničkim zanimanjem za njegova učenja i međusobnim sjećanjem na lijepe trenutke koje su s njim proveli. Te male skupine stoika, cinika i pripadnika misterijskih kultova nastavile su održavati svoje neredovite i neformalne sastanke sve do pojave prvih propovjednika kršćanske religije u Rimu.
133:0.2 (1468.2) Gonod i Ganid kupili su toliko robe u Aleksandriji i Rimu da su sav svoj prtljag poslali unaprijed teretnom povorkom do Tarenta, dok su trojica putnika ležerno putovala kroz Italiju velikim Apijevim putem. Na tom su putovanju susreli svakojake ljude. Uz cestu su živjeli mnogi plemeniti rimski građani i grčki kolonisti, ali već su se počeli pojavljivati potomci velikog broja inferiornih robova.
133:0.3 (1468.3) Jednom prilikom, dok su zastali na ručku otprilike na pola puta do Tarenta, Ganid je izravno upitao Isusa što misli o indijskom kastinskom sustavu. Isus je rekao: „Iako se ljudska bića međusobno razlikuju na mnogo načina, pred Bogom i u duhovnom svijetu svi smrtnici stoje na istoj razini. U Božjim očima postoje samo dvije skupine smrtnika: oni koji žele vršiti njegovu volju i oni koji to ne žele. Kada svemir promatra naseljeni svijet, on također razaznaje samo dvije velike klase: one koji poznaju Boga i one koji ga ne poznaju. Oni koji nisu sposobni poznavati Boga ubrajaju se među životinje bilo kojeg svijeta. Čovječanstvo se s pravom može podijeliti u mnoge klase prema različitim sposobnostima, kako ih se može promatrati s fizičkog, umnog, društvenog, stručnog ili moralnog gledišta, ali kada se te različite klase smrtnika pojave pred Božjim sudom, one stoje na istoj razini; Bog doista nije pristran prema osobama. Iako ne možete izbjeći priznavanje različitih ljudskih sposobnosti i darova u intelektualnim, društvenim i moralnim pitanjima, ne smijete praviti takve razlike u duhovnom bratstvu ljudi kada se okupljaju radi štovanja u Božjoj nazočnosti.“
1. MILOSRĐE I PRAVDA
133:1.1 (1468.4) Vrlo zanimljiv događaj odigrao se jednog poslijepodneva uz cestu dok su se približavali Tarentu. Primijetili su grubog i nasilnog mladića kako okrutno napada slabijeg dječaka. Isus je požurio pomoći napadnutom dječaku i, nakon što ga je spasio, čvrsto je zadržao nasilnika sve dok dječak nije uspio pobjeći. Čim je Isus pustio mladog nasilnika, Ganid je skočio na njega i počeo ga žestoko tući, a na Ganidovo zaprepaštenje Isus se odmah umiješao. Nakon što je zaustavio Ganida i dopustio prestrašenom dječaku da pobjegne, mladić je, čim je došao do daha, uzbuđeno uzviknuo: „Ne mogu te razumjeti, Učitelju. Ako milosrđe zahtijeva da spasiš slabijeg dječaka, zar pravda ne zahtijeva kažnjavanje većeg i krivog mladića?“ Isus je odgovorio:
133:1.2 (1469.1) „ Ganide, doista ne razumiješ. Služba milosrđa uvijek je djelo pojedinca, dok je kažnjavanje pravdom funkcija društvenih, državnih ili svemirskih upravnih skupina. Kao pojedinac dužan sam pokazati milosrđe; moram priskočiti u pomoć napadnutom dječaku i, dosljedno tome, mogu upotrijebiti dovoljnu silu da obuzdam agresora. Upravo sam to i učinio. Omogućio sam oslobođenje napadnutog dječaka; time je završila služba milosrđa. Zatim sam prisilno zadržao agresora dovoljno dugo da slabija strana u sukobu uspije pobjeći, nakon čega sam se povukao iz tog događaja. Nisam nastavio suditi agresoru i tako prosuđivati njegov motiv — nisam odlučivao o svemu što je dovelo do njegova napada na bližnjega — niti sam potom pokušao izvršiti kaznu koju bi moj um mogao smatrati pravednom naknadom za njegovo nedjelo. Ganide, milosrđe može biti obilno, ali pravda je precizna. Zar ne možeš shvatiti da se dvije osobe teško mogu složiti oko kazne koja bi zadovoljila zahtjeve pravde? Jedna bi odredila četrdeset udaraca bičem, druga dvadeset, dok bi još jedna smatrala samicu pravednom kaznom. Zar ne vidiš da je na ovom svijetu bolje da takve odgovornosti pripadnu skupini ili da ih obavljaju izabrani predstavnici skupine? U svemiru je sud povjeren onima koji u potpunosti poznaju prethodne okolnosti svakog nedjela kao i njegove pobude. U civiliziranom društvu i organiziranom svemiru provođenje pravde pretpostavlja donošenje pravedne presude nakon pravičnog suđenja, a takve su povlastice povjerene pravosudnim skupinama svjetova i sveznajućim upraviteljima viših svemira cijele tvorevine.“
133:1.3 (1469.2) Danima su razgovarali o ovom pitanju iskazivanja milosti i provođenja pravde. Ganid je, barem u određenoj mjeri, razumio zašto se Isus nije želio upuštati u osobnu borbu. Ali Ganid je postavio još jedno pitanje, na koje nikada nije dobio potpuno zadovoljavajući odgovor; to je pitanje glasilo: ‘Ali, Učitelju, ako bi te neko snažnije biće nagle naravi napalo i zaprijetilo da će te uništiti, što bi učinio? Zar se uopće ne bi pokušao obraniti?’ Iako Isus nije mogao potpuno i zadovoljavajuće odgovoriti na mladićevo pitanje, budući da mu nije bio spreman otkriti da je on (Isus) živio na zemlji kao očitovanje ljubavi Rajskog Oca pred svemirom koji ga je promatrao, ipak mu je rekao ovo:
133:1.4 (1469.3) „Ganide, dobro razumijem kako te neka od ovih pitanja zbunjuju i nastojat ću odgovoriti na tvoje pitanje. Prije svega, u svim napadima koji bi mogli biti usmjereni protiv mene, utvrdio bih je li napadač sin Božji — moj brat u tijelu — i ako bih smatrao da takvo biće nema moralni sud ni duhovni razum, bez oklijevanja bih se branio do pune mjere svojih obrambenih sposobnosti, bez obzira na posljedice za napadača. Ali ne bih tako napao svoga bližnjega koji ima status Božjeg sinovstva, čak ni u samoobrani. To jest, ne bih ga unaprijed kažnjavao i bez presude za njegov napad na mene. Svakim mogućim sredstvom nastojao bih ga spriječiti i odvratiti od takvog napada te ga ublažiti ako ga ne bih uspio spriječiti. Ganide, imam potpuno povjerenje u skrb moga nebeskog Oca; posvećen sam vršenju volje svoga Oca na nebu. Ne vjerujem da me može zadesiti stvarna šteta; ne vjerujem da moje životno djelo može biti doista ugroženo bilo čime što bi mi moji neprijatelji mogli nanijeti, a zasigurno se nemamo čega bojati od nasilja naših prijatelja. Potpuno sam uvjeren da je cijeli svemir prijateljski naklonjen prema meni — ovu moćnu istinu ustrajno vjerujem sa svesrdnim povjerenjem unatoč svim prividima koji joj proturječe.”
133:1.5 (1470.1) Ali Ganid ipak nije bio potpuno zadovoljan. Mnogo su puta razgovarali o tim pitanjima, a Isus mu je ispričao neka svoja iskustva iz dječačke dobi, kao i o Jakovu, klesarevu sinu. Kad je doznao kako je Jakov sam preuzeo ulogu Isusova branitelja, Ganid je rekao: „Oh, sada počinjem shvaćati! Prije svega, normalno ljudsko biće vrlo rijetko bi poželjelo napasti tako dobrodušnu osobu kao što si ti, a čak i kad bi netko bio toliko nepromišljen da to učini, gotovo je sigurno da će u blizini biti neki drugi smrtnik koji će ti priskočiti u pomoć, baš kao što ti uvijek priskačeš u pomoć svakome koga vidiš u nevolji. U svom srcu, Učitelju, slažem se s tobom, ali u svojoj glavi još uvijek mislim da bih, da sam bio Jakov, uživao kazniti one drske momke koji su se usudili napasti te samo zato što su mislili da se nećeš braniti. Pretpostavljam da si prilično siguran na svom životnom putu, budući da toliko vremena posvećuješ pomaganju drugima i služenju svojim bližnjima u nevolji — pa, vjerojatno će uvijek biti netko tko će ti priskočiti u pomoć.“ Isus je odgovorio: „Ta kušnja još nije došla, Ganide, a kad dođe, morat ćemo se povesti prema Očevoj volji.“ I to je bilo gotovo sve što je mladić mogao izvući od svog učitelja o ovoj teškoj temi samoobrane i neodupiranja. Jednom drugom prilikom ipak je od Isusa dobio mišljenje da organizirano društvo ima puno pravo primjenjivati silu pri izvršavanju svojih pravednih odredbi.
2. UKRCAVANJE U TARENTU
133:2.1 (1470.2) Dok su čekali da se na pristaništu istovari teret s broda, putnici su opazili čovjeka kako zlostavlja svoju ženu. Isus je, kao što je običavao, intervenirao u korist osobe koja je bila izložena napadu. Prišao je razjarenom mužu s leđa, lagano mu dotaknuo rame i rekao: „Moj prijatelju, mogu li nakratko razgovarati s tobom nasamo?“ Razjareni čovjek bio je zbunjen takvim pristupom i nakon trenutka neugodnog oklijevanja promucao je: „Er — zašto — da, što želiš sa mnom?“ Kad ga je Isus poveo u stranu, rekao je: „Moj prijatelju, vidim da ti se moralo dogoditi nešto strašno; veoma bih volio da mi kažeš što se moglo dogoditi tako snažnom čovjeku da ga navede da napadne svoju ženu, majku svoje djece, i to ovdje pred svima. Siguran sam da smatraš kako imaš dobar razlog za ovaj napad. Što je ta žena učinila da zasluži takvo postupanje od svoga muža? Dok te gledam, čini mi se da na tvom licu vidim ljubav prema pravdi, ako ne i želju za iskazivanjem milosti. Usuđujem se reći da bi, kad bi me na putu napali razbojnici, bez oklijevanja pohitao da mi pomogneš. Rekao bih da si tijekom života već učinio mnoga takva hrabra djela. Sada mi, prijatelju, reci u čemu je stvar. Je li žena učinila nešto pogrešno, ili si ti nerazborito izgubio kontrolu nad sobom i nepromišljeno je napao?“ Nije toliko ono što je Isus rekao dirnulo srce ovog čovjeka, koliko ljubazan pogled i suosjećajni osmijeh kojim je popratio svoje riječi. Čovjek je rekao: „Vidim da si svećenik cinika i zahvalan sam ti što si me zaustavio. Moja žena nije učinila ništa ozbiljno pogrešno; ona je dobra žena, ali me razdražuje načinom na koji me javno kori, pa izgubim živce. Žao mi je zbog nedostatka samokontrole i obećavam da ću nastojati živjeti u skladu s obećanjem koje sam prije mnogo godina dao jednom od tvoje braće, koji me poučio boljem putu. To ti obećavam.“
133:2.2 (1471.1) A zatim, dok se opraštao od njega, Isus je rekao: „Moj brate, uvijek imaj na umu da čovjek nema nikakvu opravdanu vlast nad ženom, osim ako mu žena svojevoljno i dobrovoljno ne povjeri takvu vlast. Tvoja je supruga pristala ići s tobom kroz život, pomoći ti u njegovim bitkama i preuzeti daleko veći dio tereta rađanja i odgoja tvoje djece; a u zamjenu za tu posebnu službu jedino je pravedno da od tebe primi onu posebnu zaštitu koju muškarac može pružiti ženi kao partnerici koja mora nositi, rađati i njegovati djecu. Ljubav koja se ispoljava kao briga i obzirnost što si ih spreman iskazivati svojoj ženi i djeci mjera su tvoga postignuća viših razina kreativne i duhovne samosvijesti. Zar ne znaš da su muškarci i žene Božji partneri u tome što surađuju u stvaranju bića koja odrastanjem stječu potencijal besmrtne duše? Otac na nebu tretira Duh-Majku djece svemira kao sebi ravnopravnu. Božansko je dijeliti svoj život i sve što mu pripada pod jednakim uvjetima s majkom-partnericom koja s tobom u potpunosti dijeli to božansko iskustvo reproduciranja samih sebe u životima svoje djece. Kad bi samo mogao voljeti svoju djecu onako kako Bog voli tebe, tada bi volio i njegovao svoju ženu onako kako Otac na nebu časti i uzvisuje Beskonačni Duh, majku sve djece duha prostranog svemira.“
133:2.3 (1471.2) Dok su se ukrcavali na brod, osvrnuli su se na prizor uplakanog para koji je stajao u tihom zagrljaju. Nakon što je čuo drugi dio Isusove poruke tom čovjeku, Gonod je cijeli dan razmišljao o tome i odlučio po povratku u Indiju reorganizirati svoj dom.
133:2.4 (1471.3) Putovanje do Nikopola bilo je ugodno, ali sporo jer vjetar nije bio povoljan. Trojica su putnika provela mnoge sate prepričavajući svoja iskustva iz Rima i prisjećajući se svega što im se dogodilo otkako su se prvi put susreli u Jeruzalemu. Ganid je sve više bio prožet duhom osobne službe. Počeo je služiti upravitelju broda, ali je drugog dana, nakon što je zagazio u duboke vjerske vode, pozvao Jošuu da mu pomogne.
133:2.5 (1471.4) Proveli su nekoliko dana u Nikopolu, gradu koji je August osnovao prije nekih pedeset godina kao „grad pobjede” u spomen na bitku kod Akcija; to je bilo mjesto gdje se utaborio sa svojom vojskom prije bitke. Boravili su u kući nekog Jeremije, grčkog obraćenika na židovsku vjeru, kojeg su upoznali na brodu. Apostol Pavao proveo je cijelu zimu sa sinom Jeremijinim u istoj toj kući tijekom svog trećeg misionarskog putovanja. Iz Nikopola su plovili istim brodom u Korint, glavni grad rimske provincije Ahaje.
3. U KORINTU
133:3.1 (1471.5) U vrijeme kad su stigli u Korint, Ganid je postajao sve više zainteresiran za židovsku religiju, pa nije bilo čudno što je jednoga dana, dok su prolazili pokraj sinagoge i vidjeli ljude kako ulaze, zamolio Isusa da ga povede na službu. Tog su dana čuli izlaganje jednog učenog rabina o „Sudbini Izraela”, a nakon službe upoznali su Krispa, nadstojnika te sinagoge. Mnogo su se puta vraćali na službe u sinagogi, ali uglavnom zato da bi se susreli s Krispom. Ganidu su veoma prirasli srcu Krisp, njegova žena i njihova obitelj s petero djece. Posebno je uživao promatrajući kako ovaj Židov vodi svoj obiteljski život.
133:3.2 (1472.1) Dok je Ganid proučavao obiteljski život, Isus je poučavao Krispa boljim načinima religioznog života. Isus je održao više od dvadeset susreta s tim Židovom otvorena uma; i nije čudo što je, godinama poslije, kada je Pavao propovijedao upravo u toj sinagogi, kada su Židovi odbacili njegovu poruku i izglasali da mu zabrane daljnje propovijedanje u sinagogi, te kada se on tada okrenuo poganima, Krisp sa cijelom svojom obitelji prihvatio novu religiju i postao jedan od glavnih oslonaca kršćanske crkve koju je Pavao kasnije organizirao u Korintu.
133:3.3 (1472.2) Tijekom osamnaest mjeseci koliko je Pavao propovijedao u Korintu, a kasnije su mu se pridružili Silas i Timotej, susreo je mnoge druge koji su bili poučeni od „židovskog mentora sina jednog indijskog trgovca”.
133:3.4 (1472.3) U Korintu su upoznali ljude svih rasa koji su dolazili s triju kontinenata. Osim Aleksandrije i Rima, to je bio najkozmopolitskiji grad mediteranskog carstva. U ovom je gradu bilo mnogo toga što je privlačilo pažnju, a Ganidu nikada nije dosadilo posjećivati utvrdu koja je stajala gotovo dvije tisuće stopa iznad mora. Također je provodio mnogo svog slobodnog vremena u sinagogi i u domu Krispusa. Isprva je bio šokiran, a kasnije očaran položajem žene u židovskom domu; za ovog mladog Indijca to je bilo pravo otkriće.
133:3.5 (1472.4) Isus i Ganid često su bili gosti u drugom židovskom domu, domu Justa, pobožnog trgovca koji je živio pokraj sinagoge. I mnogo je puta poslije, kada je apostol Pavao boravio u toj kući, slušao prepričavanja tih posjeta indijskom mladiću i njegovom židovskom učitelju, dok su se i Pavao i Just pitali što se dogodilo s tako mudrim i izvanrednim hebrejskim učiteljem.
133:3.6 (1472.5) Dok su bili u Rimu, Ganid je primijetio da je Isus odbio pratiti ih u javna kupališta. Nekoliko puta poslije toga mladić je pokušao navesti Isusa da izrazi svoje mišljenje o odnosima među spolovima. Iako je odgovarao na mladićeva pitanja, nikada nije bio sklon opširnije raspravljati o tim temama. Jedne večeri, dok su šetali Korintom blizu mjesta gdje se zid utvrde spuštao prema moru, presrele su ih dvije javne žene. Ganid je usvojio ideju, i to s pravom, da je Isus bio čovjek visokih ideala i da se gnušao svega što je bilo nečisto ili što je imalo prizvuk zla; stoga im se oštro obratio i grubo im dao do znanja da odu. Kad je Isus to vidio, rekao je Ganidu: „Imaš dobru namjeru, ali nemoj se tako preuzetno obraćati djeci Božjoj, čak i ako su njegova zabludjela djeca. Tko smo mi da sudimo ovim ženama? Znaš li možda sve okolnosti koje su ih navele da pribjegnu takvim načinima stjecanja sredstava za život? Ostani ovdje sa mnom dok razgovaramo o tim stvarima.“ Kurtizane su bile zapanjene onim što je rekao čak i više nego Ganid.
133:3.7 (1472.6) Dok su tako stajali na mjesečini, Isus je rekao: „U umu svakog ljudskog bića prebiva božanski duh, dar Oca na nebu. Ovaj dobri duh uvijek nastoji voditi nas Bogu, pomoći nam da pronađemo Boga i da ga upoznamo; ali u smrtnicima također postoje mnoge prirodne tjelesne sklonosti koje je Stvoritelj ondje stavio kako bi služile dobrobiti pojedinca i loze. Muškarci i žene često postanu zbunjeni u svojim nastojanjima da razumiju sami sebe i da se uhvate u koštac s mnogostrukim teškoćama zarađivanja za život u svijetu kojim u velikoj mjeri vladaju sebičnost i grijeh. Vidim, Ganide, da nijedna od ovih žena nije namjerno zla. Po njihovim licima mogu vidjeti da su iskusile mnogo tuge; mnogo su pretrpjele od strane naizgled okrutne sudbine; nisu namjerno izabrale ovakav način života; u malodušnosti koja je graničila s očajem predale su se pritisku trenutka i prihvatile ovaj neukusni način zarađivanja za život kao najbolji izlaz iz situacije koja im je djelovala beznadnom. Ganide, neki su ljudi uistinu zli u srcu; oni namjerno čine podla djela. No reci mi, kada pogledaš ova uplakana lica, vidiš li išta loše ili zlo?“ I kad je Isus zastao čekajući odgovor, Ganidov se glas prigušio i on je promucao: „Ne, Učitelju, ne vidim. Ispričavam se zbog svoje grubosti prema njima — molim njihov oprost.“ Isus je tada rekao: „A ja im u tvoje ime kažem da su ti oprostile, kao što u ime svojega Oca na nebu kažem da im je on oprostio. Sada svi pođite sa mnom u kuću jednog prijatelja, gdje ćemo se okrijepiti i planirati novi i bolji život koji je pred vama.“ Do tog trenutka začuđene žene nisu izgovorile ni riječ; pogledale su jedna drugu i šutke krenule za muškarcima.
133:3.8 (1473.1) Zamislite iznenađenje Justusove žene kad se u ovaj kasni sat Isus pojavio s Ganidom i s ove dvije nepoznate žene, govoreći: „Oprostite što dolazimo u ovo doba, ali Ganid i ja želimo nešto prigristi i podijeliti s našim novim prijateljima, kojima je također potrebna okrjepa; a osim svega toga, dolazimo k vama s mišlju da ćete biti voljni posavjetovati se s nama o najboljem načinu da ovim ženama pomognemo započeti novi život. One vam mogu ispričati svoju priču, ali pretpostavljam da su mnogo propatile, a sama njihova prisutnost ovdje u vašoj kući svjedoči koliko iskreno čeznu upoznati dobre ljude i koliko će rado prihvatiti priliku da pokažu cijelom svijetu — pa čak i nebeskim anđelima — kakve hrabre i plemenite žene mogu postati.“
133:3.9 (1473.2) Kad je Marta, Justusova žena, stavila hranu na stol, Isus se neočekivano oprostio od njih, govoreći: „Kako je već kasno i budući da nas mladićev otac čeka, molimo vas da nas ispričate dok vas ovdje ostavljamo zajedno — vas tri žene — ljubljenu djecu Svevišnjega. Molit ću se za vaše duhovno vodstvo dok pravite planove za novi i bolji život na zemlji i za vječni život u budućem svijetu.“
133:3.10 (1473.3) Tako su se Isus i Ganid oprostili od žena. Do tada dvije kurtizane nisu rekle ni riječi; isto tako ni Ganid nije progovorio. Nekoliko je trenutaka i Marta šutjela, ali se ubrzo uzdigla do prilike i učinila za ove strankinje sve čemu se Isus nadao. Starija od tih dviju žena umrla je nedugo zatim, puna nade u vječni život, dok je mlađa radila u Justusovoj poslovnici i kasnije postala doživotnom članicom prve kršćanske crkve u Korintu.
133:3.11 (1473.4) Nekoliko puta u domu Krispusa, Isus i Ganid susreli su Gaja, koji je kasnije postao odani podupiratelj Pavla. Tijekom ta dva mjeseca u Korintu vodili su prisne razgovore s mnogim vrijednim pojedincima i kao rezultat svih tih naizgled slučajnih susreta, više od polovice tih ljudi na koje su tako djelovali postalo je članovima kasnije kršćanske zajednice.
133:3.12 (1473.5) Kada je Pavao prvi put došao u Korint, nije imao namjeru tamo dugo ostati. Ali nije znao da je židovski učitelj tako dobro pripremio put njegovom radu. Nadalje je otkrio da su Akvila i Priscila već pobudili veliko zanimanje, a Akvila je bio jedan od cinika s kojima je Isus došao u dodir dok je boravio u Rimu. Ovaj bračni par bio je među židovskim izbjeglicama iz Rima i brzo je prihvatio Pavlova učenja. Pavao je živio i radio s njima, jer su se i oni bavili izradom šatora. Zbog tih je okolnosti Pavao produžio svoj boravak u Korintu.
4 . OSOBNI RAD U KORINTU
133:4.1 (1474.1) Isus i Ganid imali su još mnogo zanimljivih iskustava u Korintu. Vodili su prisne razgovore s velikim brojem ljudi koji su izvukli veliku korist od pouka koje su primili od Isusa.
133:4.2 (1474.2) Mlinaru je govorio o mljevenju zrna istine u mlinu životnog iskustva kako bi teške stvari božanskog života postale lako prihvatljive čak i slabima i nemoćnima među smrtnicima. Isus je rekao: „Dajte mlijeko istine onima koji su još djeca u duhovnom shvaćanju. U svom životnom i ljubavlju nadahnutom služenju pružajte duhovnu hranu u privlačnom obliku, prilagođenu sposobnosti primanja svakog tragatelja.“
133:4.3 (1474.3) Rimskom je satniku rekao: „Daj Cezaru ono što je Cezarovo, a Bogu ono što je Božje. Iskreno služenje Bogu i odano služenje Cezaru nisu u sukobu, osim ako se Cezar usudi prisvojiti za sebe ono štovanje koje jedino Božanstvo može tražiti. Odanost Bogu, kad ga upoznaš, učinit će te još odanijim i vjernijim u službi dostojnom caru.“
133:4.4 (1474.4) Iskrenom je vođi mitraičkog kulta rekao: „Dobro činite što tražite religiju vječnog spasenja, ali griješite što za tako slavnom istinom tragate među ljudskim stvorenim misterijama i ljudskim filozofijama. Zar ne znate da misterij vječnog spasenja prebiva u vašoj vlastitoj duši? Zar ne znate da je Bog neba poslao svoj duh da prebiva u vama i da će ovaj duh povesti sve smrtnike koji ljube istinu i služe Bogu iz ovoga života, kroz vrata smrti, do vječnih visina svjetla gdje Bog čeka da primi svoju djecu? I nikada ne zaboravite: Vi koji poznajete Boga jeste sinovi Božji ako uistinu čeznete biti poput njega.“
133:4.5 (1474.5) Epikurejskom je učitelju rekao: „Dobro činite što birate ono najbolje i cijenite ono što je dobro, ali jeste li mudri ako ne razaznajete veće stvari smrtnog života koje su utjelovljene u područjima duha i koje proizlaze iz spoznaje prisutnosti Boga u ljudskom srcu? Velika stvar u cjelokupnom ljudskom iskustvu jest spoznaja Boga čiji duh prebiva u vama i nastoji vas voditi na tom dugom i gotovo beskrajnom putovanju prema postizanju osobne prisutnosti našeg zajedničkog Oca, Boga svekolike tvorevine, Gospodara svemira.“
133:4.6 (1474.6) Grčkom je izvođaču radova i graditelju rekao: „Moj prijatelju, dok gradiš materijalne građevine ljudi, izgrađuj duhovni karakter po uzoru na božanski duh koji prebiva u tvojoj duši. Ne dopusti da tvoje dostignuće kao graditelja u vremenu nadmaši tvoje postignuće kao duhovnog sina nebeskog kraljevstva. Dok drugima gradiš prebivališta vremena, ne zanemari osigurati sebi pravo na prebivalište vječnosti. Uvijek imaj na umu da postoji grad čiji su temelji pravednost i istina, a čiji je graditelj i tvorac Bog.“
133:4.7 (1474.7) Rimskom je sucu rekao: „Kad sudite ljudima, imajte na umu da ćete i sami jednoga dana doći pred sudsku stolicu Vladara svemira. Sudite pravedno, čak milosrdno, kao što ćete i sami jednoga dana tražiti milosrdnu obzirnost iz ruku Vrhovnog Suca. Sudite onako kako biste željeli da vam se sudi u sličnim okolnostima, vodeći se duhom zakona jednako kao i njegovim slovom. I kao što vi iskazujete pravdu prožetu pravičnošću, uzimajući u obzir potrebe onih koji dolaze pred vas, tako ćete i vi imati pravo očekivati pravdu ublaženu milosrđem kada jednom stanete pred Suca cijele zemlje.“
133:4.8 (1475.1) Grčkoj je gostioničarki rekao: „Pružajte svoje gostoprimstvo kao ona koja prima djecu Svevišnjega. Uzvisite mukotrpnost svog svakodnevnog rada do visokih razina vrhunske umjetnosti kroz sve veću spoznaju da služite Bogu u osobama u kojima prebiva njegov duh, koji je sišao da živi u srcima ljudi i koji nastoji preobraziti njihove umove i povesti njihove duše prema spoznaji Rajskog Oca, darivatelja svih tih darova božanskog duha.“
133:4.9 (1475.2) Isus je imao mnogo susreta s jednim kineskim trgovcem. Prilikom rastanka ga je opomenuo: „Štuj jedino Boga, koji je tvoj pravi predak duha. Ne zaboravi da Očev duh uvijek prebiva u tebi i uvijek usmjerava tvoju dušu prema nebu. Ako slijediš nesvjesna vodstva ovog besmrtnog duha, sigurno ćeš nastaviti uzvišenim putem pronalaženja Boga. A kada dosegneš Oca na nebu, bit će to zato što si, tražeći ga, postao sve više i više nalik njemu. Zbogom, Čang, ali samo na neko vrijeme, jer ćemo se ponovno susresti u svjetovima svjetla, gdje je Otac duša duha pripremio mnoga ugodna počivališta za one koji putuju prema Raju.“
133:4.10 (1475.3) „Brate moj, vidim da tražiš istinu i želim ti skrenuti pozornost na mogućnost da Duh Oca sve istine prebiva u tebi. Jesi li ikada iskreno pokušao razgovarati s duhom vlastite duše? To je doista teško i rijetko donosi svjesni osjećaj uspjeha, ali svaki pošten pokušaj materijalnog uma da komunicira sa svojim unutarnjim duhom postiže siguran uspjeh, premda većina tih veličanstvenih ljudskih iskustava mora još dugo ostati kao nadsvjesna registracija u dušama takvih smrtnika koji poznaju Boga.”
133:4.11 (1475.4) Odbjeglom je mladiću Isus rekao: „Zapamti, postoje dvije stvari od kojih ne možeš pobjeći — Bog i ti sam. Kamo god pošao, sa sobom nosiš sebe i duh nebeskog Oca koji prebiva u tvome srcu. Sine moj, prestani pokušavati zavaravati samoga sebe. Smiri se i odvažno se posveti suočavanju s činjenicama života. Čvrsto se osloni na sigurnost svog sinovstva s Bogom i na izvjesnost vječnog života, kako sam te poučio. Od ovoga dana odluči biti istinski čovjek, čovjek koji je odlučan hrabro i razumno suočiti se sa životom.”
133:4.12 (1475.5) Osuđenom je zločincu u njegovu posljednjem času rekao: „Brate moj, zadesila su te zla vremena. Izgubio si svoj put; zapleo si se u mreže zločina. Iz razgovora s tobom dobro znam da nisi namjeravao učiniti ono što će te stajati tvoga zemaljskog života. Ali ipak si počinio to zlo i tvoji su te bližnji proglasili krivim; presudili su da moraš umrijeti. Ni ti ni ja ne možemo osporiti državi pravo na samoobranu na način koji sama odabere. Čini se da ljudskim putem nema izlaza od kazne za tvoje nedjelo. Tvoji će ti bližnji suditi prema onome što si učinio, ali postoji Sudac kojemu se možeš obratiti za oprost i koji će ti suditi prema tvojim istinskim pobudama i boljim nakanama. Ne trebaš se bojati suočiti se s Božjim sudom ako su tvoje pokajanje i vjera iskreni. Činjenica da tvoj prijestup za sobom povlači smrtnu kaznu koju su izrekli ljudi ne umanjuje priliku tvoje duše da zadobije pravdu i iskusi milosrđe pred nebeskim sudovima.”
133:4.13 (1476.1) Isus je vodio mnoge prisne razgovore s velikim brojem gladnih duša, previše njih da bi svi našli mjesta u ovom zapisu. Trojica su putnika uživala u svom boravku u Korintu. Izuzev Atene, koja je bila poznatija kao obrazovno središte, Korint je u to doba rimske vladavine bio najvažniji grad u Grčkoj, a njihov dvomjesečni boravak u tom živahnom trgovačkom središtu pružio je svoj trojici priliku da steknu mnoga dragocjena iskustva. Njihov boravak u tome gradu bio je jedan od najzanimljivijih tijekom cijelog povratka iz Rima.
133:4.14 (1476.2) Gonod je u Korintu imao mnogo poslovnih interesa, ali kad je naposljetku završio svoje poslove, pripremili su se za plovidbu prema Ateni. Putovali su malim brodom koji se mogao prenijeti kopnom po prevlaci iz jedne korintske luke u drugu, na udaljenosti od šesnaest kilometara.
5. U ATENI - RASPRAVA O ZNANOSTI
133:5.1 (1476.3) Ubrzo su stigli u drevno središte grčke znanosti i učenosti, a Ganid je bio oduševljen mišlju da se nalazi u Ateni, u Grčkoj, kulturnom središtu nekoć moćnog Aleksandrova Carstva, koje je svoje granice protegnulo čak do njegove rodne Indije. Budući da su imali vrlo malo posla, Gonod je većinu vremena provodio s Isusom i Ganidom, obilazeći brojna znamenita mjesta i slušajući zanimljive rasprave između mladića i njegova svestranog učitelja.
133:5.2 (1476.4) Veliko je sveučilište još uvijek djelovalo u Ateni, i trojica su putnika često posjećivala njegove dvorane učenosti. Isus i Ganid temeljito su raspravili Platonova učenja dok su pohađali predavanja u muzeju u Aleksandriji. Svi su uživali u grčkoj umjetnosti, čiji su se primjeri još uvijek mogli naći tu i tamo po gradu.
133:5.3 (1476.5) I otac i sin osobito su uživali u raspravi o znanosti koju je Isus jedne večeri vodio u njihovu svratištu s jednim grčkim filozofom. Nakon što je taj cjepidlaka govorio gotovo tri sata i naposljetku završio svoje izlaganje, Isus je, služeći se pojmovima suvremene misli, rekao:
133:5.4 (1476.6) Znanstvenici će jednoga dana možda moći izmjeriti energiju ili očitovanja sile gravitacije, svjetlosti i elektriciteta, ali ti isti znanstvenici nikada neće (znanstveno) moći reći što su te svemirske pojave. Znanost se bavi djelovanjem fizičkih energija; religija se bavi vječnim vrijednostima. Istinska filozofija izrasta iz mudrosti koja nastoji povezati ta kvantitativna i kvalitativna opažanja. Uvijek postoji opasnost da čisto fizički znanstvenik postane zahvaćen matematičkom ohološću i statističkim egoizmom, a da i ne spominjemo duhovnu sljepoću.
133:5.5 (1476.7) Logika vrijedi u materijalnom svijetu, a matematika je pouzdana kada je njezina primjena ograničena na fizičke stvari; ali ni jedno ni drugo ne treba smatrati potpuno pouzdanim ili nepogrešivim kada se primjenjuje na životne probleme. Život obuhvaća pojave koje nisu potpuno materijalne. Aritmetika kaže da bi, ako jedan čovjek može ostrići ovcu za deset minuta, deset ljudi moglo ostrići ovcu za jednu minutu. To je matematički ispravno, ali nije istinito, jer deset ljudi to ne bi moglo učiniti; toliko bi jedni drugima smetali da bi se posao znatno usporio.
133:5.6 (1477.1) Matematički gledano, ako jedna osoba ima određenu mjeru intelektualne i moralne vrijednosti, deset osoba imaju deset puta toliku vrijednost. No pri procjeni ljudske ličnosti bliže je istini reći da takva skupina ličnosti daje kvadrat broja ličnosti koje ulaze u jednadžbu, a ne njihov jednostavan aritmetički zbroj. Društvena skupina ljudskih bića koja djeluje u usklađenoj suradnji ostvaruje snagu koja je daleko veća od prostog zbroja svojih pojedinačnih članova.
133:5.7 (1477.2) Količina može biti identificirana kao činjenica i tako postati znanstvena jednoobraznost. Kvaliteta, kao stvar tumačenja uma, predstavlja procjenu vrijednosti te stoga mora biti i ostati iskustvo pojedinca. Kada i znanost i religija postanu manje dogmatske i tolerantnije prema kritici, filozofija počinje postizati jedinstvo u inteligentnom poimanju svemira.
133:5.8 (1477.3) Postoji jedinstvo u kozmičkom svemiru, kada biste samo mogli razabrati njegovo djelovanje u stvarnosti. Stvarni je svemir prijateljski naklonjen svakom djetetu vječnoga Boga. Pravi je problem: kako konačni ljudski um može postići logično, istinito i odgovarajuće jedinstvo misli? Takvo stanje uma koje može spoznati svemir moguće je jedino ako shvati da kvantitativna činjenica i kvalitativna vrijednost imaju zajednički uzrok u Rajskom Ocu. Takvo poimanje stvarnosti pruža širi uvid u svrhovito jedinstvo svemirskih pojava; ono čak otkriva duhovni cilj progresivnog postignuća ličnosti. A to je pojam jedinstva koji može spoznati nepromjenjivu pozadinu živog svemira neprestano mijenjajućih neosobnih odnosa i evoluirajućih osobnih odnosa.
133:5.9 (1477.4) Materija, duh i razina koja između njih posreduje tri su međuovisne i međusobno povezane razine istinskog jedinstva stvarnog svemira. Bez obzira na to što svemirski fenomeni činjenice i vrijednosti mogu izgledati različiti i odvojeni, oni su ipak ujedinjeni u Vrhovnom.
133:5.10 (1477.5) Stvarnost materijalne egzistencije jednako pripada neprepoznatoj energiji kao i vidljivoj materiji. Kada se energije svemira toliko uspore da dosegnu potreban stupanj gibanja, tada, pod povoljnim uvjetima, te iste energije postaju masa. I ne zaboravite da je um, koji jedini može spoznati prisutnost prividnih stvarnosti, i sam stvaran. A temeljni uzrok ovog svemira energije-mase, uma i duha vječan je — postoji i počiva u prirodi i delovanjima Oca Svih i njegovih apsolutnih suvladara.
133:5.11 (1477.6) Svi su bili više nego zapanjeni Isusovim riječima. Kad se oprostio od njih, ovaj je Grk rekao: "Napokon moje oči vidješe Židova koji razmišlja o nečemu drugom osim o svojoj rasnoj superiornosti i govori o nečemu drugom osim o religiji." Potom su se povukli na počinak.
133:5.12 (1477.7) Boravak u Ateni bio je ugodan i unosan, ali nije bio naročito plodan u pogledu ljudskih odnosa. Velik broj Atenjana toga doba bio je ili intelektualno ohol zbog ugleda iz prošlih vremena ili umno tup i neuk, kao potomci inferiornih robova iz ranijih razdoblja kada je Grčka bila na vrhuncu svoje slave, a mudrost prebivala u umovima njezinih stanovnika. No čak se i tada među građanima Atene moglo naći mnogo oštrih umova.
6. U EFEZU - GOVOR O DUŠI
133:6.1 (1477.8) Po odlasku iz Atene, putnici su preko Troade stigli u Efez, glavni grad rimske provincije Azije. Više su puta posjetili znameniti hram Artemide Efeške, udaljen oko tri kilometra od grada. Artemida je bila najpoznatija božica cijele Male Azije i nastavak još starijeg kulta božice majke iz drevnih vremena Anadolije. Grubi idol izložen u golemom hramu posvećenom njezinu štovanju navodno je pao s neba. Ganid se još uvijek nije bio u potpunosti oslobodio poštovanja prema slikama kao simbolima božanstva te je smatrao prikladnim kupiti malo srebrno svetište u čast ovoj božici plodnosti Male Azije. Te su večeri dugo razgovarali o štovanju predmeta načinjenih ljudskim rukama.
133:6.2 (1478.1) Trećega dana njihova boravka šetali su uz rijeku i promatrali radove na promatrali radove na produbljivanju ulaza u luku. O podne su razgovarali s mladim Feničaninom koji je čeznuo za domom i bio jako obeshrabren; ali više od svega zavidio je jednom drugom mladiću koji je bio unaprijeđen mimo njega. Isus mu je uputio riječi utjehe i citirao staru hebrejsku poslovicu: „Čovjekov dar otvara mu put i dovodi ga pred velike ljude.”
133:6.3 (1478.2) Od svih velikih gradova koje su posjetili na ovom putovanju po Sredozemlju, u ovom su gradu najmanje pridonijeli kasnijem radu kršćanskih misionara. Kršćanstvo je u Efezu uglavnom započelo zahvaljujući Pavlovu radu, koji je tu živio više od dvije godine, zarađujući za život izradom šatora i svake večeri poučavajući o religiji i filozofiji u glavnoj dvorani Tiranske škole.
133:6.4 (1478.3) Tu je djelovao jedan napredni mislilac povezan s ovom mjesnom filozofskom školom, s kojim je Isus imao nekoliko korisnih razgovora. Tijekom tih razgovora Isus je više puta upotrijebio riječ „duša“. Taj ga je učeni Grk napokon upitao što podrazumijeva pod riječju „duša“, a Isus je odgovorio:
133:6.5 (1478.4) „Duša je samopromišljajući dio čovjeka koji uočava istinu i spoznaje duh i koji zauvijek uzdiže ljudsko biće iznad razine životinjskog svijeta. Samosvijest sama po sebi nije duša. Moralna samosvijest istinska je ljudska samospoznaja i predstavlja temelj ljudske duše, a duša je onaj dio čovjeka koji predstavlja potencijalnu vrijednost preživljavanja ljudskog iskustva. Moralni izbor i duhovno postignuće, sposobnost spoznaje Boga i poriv da mu čovjek bude sličan, obilježja su duše. Čovjekova duša ne može postojati odvojeno od moralnog mišljenja i djelovanja duha. Stagnirajuća duša je umiruća duša. Ali čovjekova se duša razlikuje od božanskog duha koji prebiva u ljudskom umu. Božanski duh dolazi istodobno s prvom moralnom aktivnošću ljudskog uma, i to je trenutak rođenja duše.
133:6.6 (1478.5) „Spasenje ili gubitak čovjekove duše ovisi o tome postiže li moralna svijest status preživljavanja kroz vječni savez sa svojim povezanim darom besmrtnog duha. Spasenje je poduhovljenje samospoznaje moralne svijesti, koja time zadobiva vrijednost preživljavanja. Svi oblici sukoba duše sastoje se u nedostatku sklada između moralne — ili duhovne — samosvijesti i čisto intelektualne samosvijesti.
133:6.7 (1478.6) „Ljudska duša, kad je zrela, oplemenjena i produhovljena, približava se nebeskom statusu postupno postajući entitet koji je sposoban posredovati između materijalnog i duhovnog, između materijalnog sebstva i božanskog duha. Čovjekova duša koja se razvija teško se može opisati, a još ju je teže dokazati, jer se ne može otkriti ni metodama materijalnog istraživanja ni duhovnog dokazivanja. Ni materijalna znanost ni ispitivanje čistog duha ne mogu dokazati postojanje duše. Bez obzira na neuspjeh materijalne znanosti i duhovnih kriterija u otkrivanju postojanja ljudske duše, svaki moralno svjestan smrtnik zna za postojanje svoje duše kao stvarnog i aktualnog osobnog iskustva.“
7. BORAVAK NA CIPRU - RASPRAVA O UMU
133:7.1 (1479.1) Putnici su ubrzo isplovili za Cipar, zastajući na Rodosu. Uživali su u dugom putovanju morem i stigli na svoj otočni cilj odmorni u tijelu i osvježeni u duhu.“
133:7.2 (1479.2) Planirali su tijekom ovog posjeta Cipru uživati u razdoblju potpunog odmora i razonode, jer se njihovo putovanje po Sredozemlju približavalo kraju. Stigli su u Pafos i odmah započeli prikupljati zalihe za svoj višenedjeljni boravak u obližnjim planinama. Trećega dana nakon dolaska uputili su se u brda sa svojim dobro opskrbljenim tovarnim životinjama.
133:7.3 (1479.3) Dva tjedna trojica putnika uživala su u odmoru, a onda se, bez upozorenja, mladi Ganid iznenada teško razbolio. Dva je tjedna patio od žestoke groznice i često padao u bunilo; Isus i Gonod bili su zauzeti njegom bolesnog dječaka. Isus se vješto i nježno brinuo za dječaka, a otac je bio zadivljen kada je vidio i Isusovu blagost i umijeće kojim je služio bolesnom mladiću. Bili su daleko od ljudskih naselja, a dječak je bio previše bolestan da bi ga se moglo premjestiti; stoga su se najbolje što su mogli pripremili da se brinu za njega ondje gdje su se nalazili, u planinama.
133:7.4 (1479.4) Tijekom tri tjedna Ganidova oporavka Isus mu je govorio mnoge zanimljive stvari o prirodi i njezinim različitim raspoloženjima. Kako su se samo zabavljali dok su lutali po planinama: dječak je postavljao pitanja, Isus je davao odgovore, a otac je u čudu promatrao cijeli taj prizor.
133:7.5 (1479.5) Posljednjeg tjedna njihova boravka u planinama Isus i Ganid su nadugo razgovarali o funkcijama ljudskog uma. Nakon nekoliko sati rasprave dječak je upitao: „Ali, Učitelju, što mislite kada kažete da čovjek doživljava viši oblik samosvijesti nego što to čine više životinje?“ Preoblikovano u suvremeni jezik, Isus je odgovorio:
133:7.6 (1479.6) Moj sine, već sam ti opširnije govorio o umu čovjeka i božanskom duhu koji u njemu živi, a sada mi dopusti da naglasim da je samosvijest stvarnost. Kad bilo koja životinja postane samosvjesna, ona postaje primitivni čovjek. Takvo postignuće proizlazi iz koordinacije djelovanja neosobne energije i uma koji poima duh, i upravo je taj fenomen razlog darivanja apsolutnog žarišta za djelovanje ljudske ličnosti — duha Oca na nebu.
133:7.7 (1479.7) Ideje nisu samo zapis osjeta; ideje su osjeti plus refleksivna tumačenja osobnog sebstva; a sebstvo je više od zbroja vlastitih osjeta. U razvijajućem sebstvu počinje se pojavljivati određeno približavanje jedinstvu, a to jedinstvo proizlazi iz prisutnosti dijela apsolutnog jedinstva koji duhovno aktivira takav samosvjesni um životinjskog porijekla.
133:7.8 (1479.8) Nijedno biće koje nije više od životinje ne može posjedovati vremensku samosvijest. Životinje posjeduju fiziološku koordinaciju povezanog prepoznavanja osjeta i sjećanja na njih, ali ne doživljavaju smisleno prepoznavanje osjeta niti ispoljavaju svrhovito povezivanje tih združenih fizičkih iskustava, kakvo se očituje u zaključcima inteligentnih i refleksivnih ljudskih tumačenja. A ta činjenica samosvjesnog postojanja, povezana sa stvarnošću njegova kasnijeg duhovnog iskustva, čini čovjeka potencijalnim sinom svemira i nagovješćuje njegovo konačno postizanje Vrhovnog Jedinstva svemira.
133:7.9 (1480.1) Ljudsko sebstvo također nije samo zbroj uzastopnih stanja svijesti. Bez djelotvornog funkcioniranja onoga što razvrstava i povezuje svijest, ne bi postojalo dovoljno jedinstva koje bi opravdalo označavanje nečega kao sebstva. Takav neujedinjeni um teško bi mogao dosegnuti svjesne razine ljudskog statusa. Kada bi povezivanja svijesti bila samo stvar slučajnosti, umovi svih ljudi tada bi pokazivali nekontrolirana i nasumična povezivanja određenih faza mentalnog poremećaja.
133:7.10 (1480.2) Ljudski um, izgrađen isključivo od svijesti o fizičkim osjetima, nikada ne bi mogao dosegnuti duhovne razine; takvom bi materijalnom umu potpuno nedostajao osjećaj moralnih vrijednosti i usmjeravajući osjećaj duhovne nadmoći, koji je toliko bitan za postizanje skladnog jedinstva ličnosti u vremenu i koji je neodvojiv od preživljavanja ličnosti u vječnosti.
133:7.11 (1480.3) Ljudski um rano počinje pokazivati osobine koje su nadmaterijalne; istinski refleksivni ljudski intelekt nije u potpunosti sputan ograničenjima vremena. To što se pojedinci toliko razlikuju u svojim životnim ostvarenjima ukazuje ne samo na različita nasljedna obdarenja i različite utjecaje okoline, nego i na stupanj sjedinjenja čovjekova sebstva s duhom Oca koji prebiva u njemu, odnosno na mjeru poistovjećivanja jednoga s drugim.
133:7.12 (1480.4) Ljudski um teško podnosi sukob dvostruke odanosti. Duša teško podnosi iskustvo nastojanja da služi i dobru i zlu. Izvanredno sretan i učinkovito ujedinjen um jest onaj koji je u potpunosti posvećen vršenju volje Oca na nebu. Neriješeni sukobi uništavaju jedinstvo i mogu završiti poremećajem uma. Ali preživljavajući karakter duše ne izgrađuje se nastojanjem da se osigura mir uma po svaku cijenu, odricanjem od plemenitih težnji i kompromitiranjem duhovnih ideala; takav se mir postiže nepokolebljivim potvrđivanjem pobjede onoga što je istinito, a ta se pobjeda postiže nadvladavanjem zla moćnom snagom dobra.
133:7.13 (1480.5) Sutradan su otputovali u Salaminu, odakle su se ukrcali za Antiohiju na sirijskoj obali.
8. U ANTIOHIJI
133:8.1 (1480.6) Antiohija je bila glavni grad rimske provincije Sirije, a tu se nalazila rezidencija carskog namjesnika. Antiohija je imala pola milijuna stanovnika; bila je treći grad Carstva po veličini i prvi po pokvarenosti i otvorenoj nemoralnosti. Gonod je tu imao mnogo trgovačkih poslova za obaviti; stoga su Isus i Ganid često bili sami. Posjetili su sve znamenitosti ovog višejezičnog grada osim Dafnina gaja. Gonod i Ganid posjetili su ovo ozloglašeno svetište srama, ali Isus ih je odbio pratiti. Takvi prizori nisu bili toliko šokantni za Indijce, ali su bili odbojni idealističnom Hebreju.
133:8.2 (1480.7) „Isus je postajao ozbiljniji i zamišljeniji kako se približavao Palestini i kraju njihova putovanja. U Antiohiji je razgovarao s malo ljudi; rijetko je odlazio u grad. Nakon mnogih pitanja o tome zašto njegov učitelj pokazuje tako malo zanimanja za Antiohiju, Ganid je napokon uspio potaknuti Isusa da kaže: „Ovaj grad nije daleko od Palestine; možda ću se jednoga dana vratiti ovamo.“
133:8.3 (1481.1) Ganid je imao vrlo zanimljivo iskustvo u Antiohiji. Ovaj se mladić pokazao vrijednim učenikom i već je počeo praktično primjenjivati neka od Isusovih učenja. Tu je bio neki Indijac povezan s poslovima njegova oca u Antiohiji, koji je postao toliko neugodan i nezadovoljan da se razmišljalo o njegovu otpuštanju. Kad je Ganid to čuo, smjesta se uputio u očevu poslovnu kuću i nadugo razgovarao sa svojim sunarodnjakom. Ovaj je čovjek osjećao da je raspoređen na pogrešan posao. Ganid mu je govorio o Ocu na nebu i na mnoge načine proširio njegove poglede na religiju. No od svega što je Ganid rekao najviše je dobra donio navod iz jedne hebrejske poslovice, a ta je riječ mudrosti glasila: „Što god ti dođe pod ruku da učiniš, učini to svom snagom svojom.“
133:8.4 (1481.2) Nakon što su pripremili prtljagu za karavanu deva, nastavili su put prema Sidonu, a zatim preko Damaska, i nakon tri dana bili su spremni za dugo putovanje kroz pustinjske predjele.
9. U MEZOPOTAMIJI
133:9.1 (1481.3) Karavansko putovanje pustinjom nije bilo novo iskustvo za ove iskusne putnike. Nakon što je Ganid vidio kako njegov učitelj pomaže pri utovaru njihovih dvadeset deva i promatrao kako se dragovoljno ponudio da vodi njihovu vlastitu životinju, uzviknuo je: „Učitelju, postoji li išta što vi ne možete učiniti?“ Isus se samo nasmiješio i rekao: „Učitelj zasigurno nije bez časti u očima marljiva učenika.“ Tako su krenuli prema drevnom gradu Uru.
133:9.2 (1481.4) Isus je pokazivao veliko zanimanje za ranu povijest Ura, Abrahamova rodnog mjesta, a jednako su ga očaravale ruševine i predaje o Suzi, toliko da su Gonod i Ganid produžili svoj boravak u tim krajevima za tri tjedna kako bi Isusu omogućili više vremena za njegova istraživanja, a također i pružili bolju priliku da ga nagovore da se s njima vrati u Indiju.
133:9.3 (1481.5) U Uru je Ganid imao dug razgovor s Isusom o razlici između znanja, mudrosti i istine. Bio je silno očaran izrekom hebrejskog mudraca: „Mudrost je najvažnija; zato steci mudrost. Uz svu svoju težnju za znanjem, steci razumijevanje. Veličaj mudrost i ona će te uzvisiti. Ona će ti donijeti čast ako je samo prigrliš.“
133:9.4 (1481.6) „Napokon je došao dan rastanka. Svi su bili hrabri, osobito mladić, ali bilo je to teško iskušenje. Oči su im bile pune suza, ali srca hrabra. Opraštajući se od svog učitelja, Ganid je rekao: „Zbogom, učitelju, ali ne zauvijek. Kad se ponovno vratim u Damask, potražit ću vas. Volim vas, jer mislim da Otac na nebu mora biti nešto poput vas; barem znam da ste mnogo nalik onome što ste mi govorili o njemu. Pamtit ću vaše pouke, ali iznad svega, nikada neću zaboraviti vas.“ Otac je rekao: „Zbogom velikom učitelju, koji nas je učinio boljima nego što smo bili i pomogao nam upoznati Boga.“ A Isus je odgovorio: „Mir neka bude s vama i neka blagoslov Oca na nebu uvijek prebiva nad vama.“ Isus je stajao na obali i gledao kako ih mali čamac odnosi prema njihovu usidrenom brodu. Tako je Učitelj ostavio svoje prijatelje iz Indije u Haraksu, da ih više nikada ne vidi u ovom svijetu; niti su oni u ovom svijetu ikada saznali da je čovjek koji se kasnije pojavio kao Isus iz Nazareta bio upravo taj isti prijatelj od kojeg su se upravo oprostili — njihov učitelj Jošua.“
133:9.5 (1481.7) U Indiji je Ganid odrastao i postao utjecajan čovjek, dostojan nasljednik svoga uglednog oca, te je širio mnoge plemenite istine koje je naučio od Isusa, svog voljenog učitelja. Kasnije u životu, kada je Ganid čuo za neobičnog učitelja u Palestini koji je završio svoj život na križu, premda je prepoznao sličnost između evanđelja tog Sina Čovječjeg i učenja svog židovskog učitelja, nikada mu nije palo na um da je to zapravo ista osoba.
133:9.6 (1482.1) Tako je završilo to poglavlje u životu Sina Čovječjeg koje bi se moglo nazvati: Misija Jošue učitelja.