Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 132 : BORAVAK U RIMU
Sekcije
POGLAVLJE 132 : BORAVAK U RIMU
132:0.1 (1455.1) BUDUĆI da je Gonod nosio pozdrave indijskih vladara rimskom vladaru Tiberiju, Isus i dvojica Indijaca izašli su pred njega trećeg dana nakon dolaska u Rim. Mrzovoljni je car toga dana bio neobično dobro raspoložen i dugo je razgovarao s trojicom. Kad su se udaljili iz njegove nazočnosti, osvrćući se na Isusa, car je rekao pomoćniku koji je stajao njemu zdesna: „Kad bih imao kraljevsko držanje i uglađene manire tog čovjeka, bio bih pravi car, zar ne?”
132:0.2 (1455.2) Dok je boravio u Rimu, Ganid je imao redovite sate za studij i posjećivanje zanimljivih mjesta u gradu. Njegov je otac imao mnogo posla, a želeći da njegov sin izraste u dostojnog nasljednika u upravljanju njegovim golemim trgovačkim interesima, smatrao je da je došlo vrijeme da dječaka uvede u poslovni svijet. U Rimu je živjelo mnogo građana Indije, pa je Gonoda često pratio jedan od njegovih vlastitih zaposlenika kao prevoditelj, tako da je Isus imao cijele dane na raspolaganju; na taj se način mogao temeljito upoznati s ovim gradom od milijun stanovnika. Često je posjećivao forum, središte političkog, pravnog i poslovnog života. Odlazio je i na Kapitolij te razmišljao o velikom neznanju u kojem su živjeli Rimljani, promatrajući veličanstveni hram posvećen Jupiteru, Junoni i Minervi. Također je mnogo vremena provodio na Palatinskom brdu, gdje su se nalazili careva rezidencija, hram Apolona te grčka i latinska knjižnica.
132:0.3 (1455.3) U to je vrijeme Rimsko Carstvo obuhvaćalo cijelu južnu Europu, Malu Aziju, Siriju, Egipat i sjeverozapadnu Afriku, a njegovi su stanovnici dolazili iz gotovo svih zemalja istočne hemisfere. Isusova želja da proučava ljude i druži se s tim kozmopolitskim mnoštvom smrtnika Urantije bila je glavni razlog zbog kojega je pristao na ovo putovanje.
132:0.4 (1455.4) Isus je tijekom boravka u Rimu mnogo naučio o ljudima, ali najvrjednije od svih mnogobrojnih iskustava tijekom šest mjeseci provedenih u tom gradu bili su njegovi susreti s vjerskim vođama prijestolnice Carstva i utjecaj koji je na njih izvršio. Prije kraja prvoga tjedna u Rimu potražio je i upoznao istaknute predstavnike cinika, stoika i kultova otajstva, osobito mitraista. Bez obzira na to je li mu već tada bilo jasno da će Židovi odbaciti njegovo poslanje, Isus je sasvim sigurno predviđao da će njegovi glasnici uskoro doći u Rim navijestiti kraljevstvo nebesko. Zato je, na doista zadivljujući način, počeo pripravljati put kako bi njihova poruka bila primljena spremnije i sigurnije. Odabrao je petoricu vodećih stoika, jedanaestoricu cinika i šesnaestoricu učitelja kultova otajstva te je gotovo šest mjeseci veći dio svojega slobodnog vremena provodio u bliskom druženju s tim vjerskim učiteljima. Njegova je metoda poučavanja bila jednostavna: nikada nije napadao njihove zablude niti je ukazivao na nedostatke njihovih učenja. U svakom je slučaju najprije izdvojio istinu koju su sadržavala njihova učenja, a zatim ju je tako obogatio i rasvijetlio u njihovim umovima da je ta uzvišenija istina ubrzo potisnula zablude koje su uz nju bile vezane. Tako su muškarci i žene koje je Isus poučavao bili pripravljeni kasnije prepoznati dodatne i srodne istine u učenju prvih kršćanskih misionara. Upravo je to rano prihvaćanje evanđeoske poruke dalo snažan poticaj brzom širenju kršćanstva u Rimu, a odatle i diljem Carstva.
132:0.5 (1456.1) Lakše je razumjeti puni značaj ovog izvanrednog djela ako zabilježimo činjenicu da su od ove skupine od trideset i dva religiozna vođe koje je Isus poučavao u Rimu samo dvojica ostala bez ploda; preostalih trideset postali su ključne osobe u uspostavi kršćanstva u Rimu, a neki od njih također su pomogli pretvoriti glavni mitraički hram u prvu kršćansku crkvu toga grada. Mi koji promatramo ljudske aktivnosti iza kulisa i u svjetlu devetnaest stoljeća vremena prepoznajemo samo tri čimbenika od presudne važnosti u ranom postavljanju pozornice za brzo širenje kršćanstva diljem Europe, a to su:
132:0.6 (1456.2) 1. Odabir Šimuna Petra i njegovo zadržavanje među apostolima.
132:0.7 (1456.3) 2. Isusov razgovor sa Stjepanom u Jeruzalemu, čija je smrt dovela do obraćenja Saula iz Tarza.
132:0.8 (1456.4) 3. Prethodna priprema ove tridesetorice Rimljana za buduće vodstvo nove religije u Rimu i diljem Carstva.
132:0.9 (1456.5) Kroz sva svoja iskustva ni Stjepan ni odabrana tridesetorica nikada nisu shvatili da su nekoć razgovarali s čovjekom čije je ime poslije postalo središtem njihova religioznog nauka. Isusov rad s tom prvotnom trideset i dvojicom bio je posve osoban. U svom radu s tim ljudima pisar iz Damaska nikada se nije sastao s više od troje njih odjednom, rijetko s više od dvoje, a najčešće ih je poučavao pojedinačno. Mogao je ostvariti tako veliko djelo vjerske pouke zato što ti muškarci i žene nisu bili sputani predajom; nisu bili žrtve unaprijed stvorenih predodžbi o budućem razvoju religije.
132:0.10 (1456.6) Mnogo puta tijekom godina koje su ubrzo uslijedile Petar, Pavao i drugi kršćanski učitelji u Rimu slušali su o pisaru iz Damaska koji ih je bio pretekao i koji je tako očito (premda, kako su pretpostavljali, nesvjesno) pripravio put njihovu dolasku s novim evanđeljem. Premda Pavao nikada nije naslutio identitet toga pisara iz Damaska, nedugo prije svoje smrti, na temelju podudarnosti osobnih opisa, zaključio je da su "izrađivač šatora iz Antiohije" i "pisar iz Damaska" bili jedna te ista osoba. Jednom prilikom, propovijedajući u Rimu, Šimun Petar je, slušajući opis pisara iz Damaska, pomislio da bi to mogao biti Isus, ali je tu pomisao brzo odbacio, uvjeren (kako je mislio) da Gospodin nikada nije bio u Rimu.
1. ISTINSKE VRIJEDNOSTI
132:1.1 (1456.7) Na početku svog boravka u Rimu Isus je jedne noći do zore razgovarao s Angamonom, vođom stoika. Taj je čovjek poslije postao veliki Pavlov prijatelj i jedan od najčvršćih podupiratelja kršćanske crkve u Rimu. U biti, i izraženo suvremenim rječnikom, Isus je Angamona poučavao sljedeće:
132:1.2 (1457.1) Standard istinskih vrijednosti treba tražiti u duhovnom svijetu i na božanskim razinama vječne stvarnosti. Uzlazni smrtnik mora prepoznati sva niža i materijalna mjerila kao prolazna, djelomična i inferiorna. Znanstvenik je, kao znanstvenik, ograničen na otkrivanje međusobne povezanosti materijalnih činjenica. Strogo govoreći, nema pravo tvrditi da je materijalist ili idealist, jer bi time napustio stajalište istinskog znanstvenika, budući da svaka takva tvrdnja proizlazi iz same biti filozofije.
132:1.3 (1457.2) Osim ako se razmjerno ne povećaju moralni uvid i duhovne tekovine čovječanstva, neograničeni napredak čisto materijalističke kulture s vremenom može postati prijetnja civilizaciji. Čisto materijalistička znanost u sebi krije klicu uništenja samoga znanstvenog nastojanja, jer takav stav najavljuje konačan slom civilizacije koja je izgubila osjećaj za moralne vrijednosti i odbacila svoj cilj duhovnog postignuća.
132:1.4 (1457.3) Materijalistički znanstvenik i krajnji idealist neminovno će biti u sukobu. To, međutim, ne vrijedi za one znanstvenike i idealiste koji dijele zajedničko mjerilo visokih moralnih vrijednosti i duhovnih kriterija. U svakom dobu znanstvenici i religiozni učitelji moraju shvatiti da ih prosuđuju potrebe čovječanstva. Moraju izbjegavati svaki međusobni sukob dok se svim silama nastoje pokazati dostojnima svoga daljnjeg postojanja još većom predanošću služenju ljudskom napretku. Ako je takozvana znanost ili religija nekoga doba lažna, tada mora ili pročistiti svoje djelovanje ili ustupiti mjesto materijalnoj znanosti ili duhovnoj religiji istinitijeg i dostojnijeg reda.
2. DOBRO I ZLO
132:2.1 (1457.4) Mardus je bio priznati vođa cinika u Rimu i postao je veliki prijatelj pisara iz Damaska. Iz dana u dan razgovarao je s Isusom, a iz noći u noć slušao njegova uzvišena učenja. Među njihovim najvažnijim razgovorima bio je onaj u kojem je Isus nastojao odgovoriti na iskreno pitanje ovog cinika o dobru i zlu. U biti, izraženo jezikom dvadesetog stoljeća, Isus je rekao:
132:2.2 (1457.5) Moj brate, dobro i zlo su samo riječi koje simboliziraju relativne razine ljudskog shvaćanja opažljivog svemira. Ako je čovjek etički lijen i društveno ravnodušan, može kao svoj standard dobra uzeti aktualne društvene običaje. Ako je čovjek duhovno mlitav i moralno neprogresivan, može za svoje mjerilo dobra uzeti religijske prakse i predaje svojih suvremenika. Ali duša koja preživljava vrijeme i ulazi u vječnost mora donijeti živu i osobnu odluku između dobra i zla, utemeljenu na istinskim vrijednostima duhovnih mjerila koja je uspostavio božanski duh kojeg je Otac na nebu poslao da živi u srcu čovjeka. Taj unutarnji duh jest mjerilo opstanka ličnosti.
132:2.3 (1457.6) Dobrota je, kao i istina, uvijek relativna i neizbježno suprotstavljena zlu. Percepcija ovih osobina dobrote i istine omogućuje razvijajućoj ljudskoj duši da donosi osobne odluke koje su nužne za vječni opstanak.
132:2.4 (1458.1) Duhovno slijepa osoba koja logično slijedi znanstvene diktate, društvene običaje i religijsku dogmu nalazi se u ozbiljnoj opasnosti da žrtvuje svoju moralnu slobodu i izgubi svoju duhovnu samovolju. Takva je duša osuđena postati intelektualna papiga, društveni automat i rob religijskog autoriteta.
132:2.5 (1458.2) Dobrota uvijek raste prema novim razinama povećane slobode moralnog samoostvarenja i duhovnog postignuća ličnosti – otkrića i identifikacije s unutarnjim Ispravljačem. Iskustvo je dobro ako povećava uvažavanje ljepote, uvećava moralnu volju, produbljuje razlučivanje istine, povećava sposobnost ljubavi i služenja bližnjima, uzvisuje duhovne ideale i ujedinjuje vrhovne ljudske motive vremena s vječnim planovima unutarnjeg Ispravljača; sve to izravno vodi povećanoj želji za vršenjem Očeve volje, a istodobno budi božansku strast bića da pronađe Boga i da mu postane sve sličniji.
132:2.6 (1458.3) Kako budete uzlazili svemirskom ljestvicom razvoja stvorenja, naći ćete sve više dobrote i sve manje zla, i to u savršenom skladu sa svojom sposobnošću za iskustvo dobrote i razlučivanje istine. Sposobnost pogrešnog djelovanja i iskustvo zla neće biti u potpunosti izgubljeni sve dok uzlazna ljudska duša ne dostigne konačne razine duha.
132:2.7 (1458.4) Dobrota je živa, relativna i uvijek napreduje, uvijek je osobno iskustvo i zauvijek povezana s razlučivanjem istine i ljepote. Dobrota se nalazi u prepoznavanju pozitivnih istinskih vrijednosti duhovne razine, koje u ljudskom iskustvu moraju stajati nasuprot svojoj negativnoj suprotnosti – sjenama potencijalnog zla.
132:2.8 (1458.5) Dok ne postignete razine Raja, dobrota će uvijek biti više težnja nego posjedovanje, više cilj nego iskustvo ostvarenja. No, čak i kada gladujete i žeđate za pravednošću, možete doživjeti povećano zadovoljstvo u djelomičnom ostvarenju dobrote. Prisutnost dobra i zla u svijetu sama je po sebi čvrst dokaz postojanja i stvarnosti čovjekove moralne volje, odnosno ličnosti koja na taj način prepoznaje te vrijednosti i koja potom može birati između njih.
132:2.9 (1458.6) Po dostizanju Raja, uzlazni kapacitet za poistovjećenje čovjekova sebstva s istinskim vrijednostima duha toliko je proširen da to rezultira postizanjem savršenog stupnja svjetla i života. Takva usavršena duhovna ličnost postaje tako potpuno, božanski i duhovno ujedinjena s pozitivnim i uzvišenim osobinama dobrote, ljepote i istine da više ne postoji mogućnost da takav pravedan duh, kada se nađe izložen prodornom sjaju božanske svjetlosti beskonačnih Vladara Raja, baci i najmanju negativnu sjenu potencijalnog zla. U svim takvim duhovnim ličnostima dobrota više nije djelomična, kontrastivna ni usporedna; ona je postala božanski potpuna i duhovno prepuna; ona se približava čistoći i savršenstvu Vrhovnog.
132:2.10 (1458.7) Mogućnost zla mora postojati kako bi omogućila moralni izbor, ali ne i njegova aktualizacija. Sjena ostaje samo relativno stvarna. Aktualizirano zlo nije nužno kao osobno iskustvo. Potencijal zla jednako dobro služi kao poticaj za donošenje odluka u domenama moralnog napretka na nižim razinama duhovnog razvoja. Zlo postaje aktualizirano u osobnom iskustvu tek kada ga moralni um izabere i time ga aktualizira kao vlastito iskustvo izbora i djelovanja.
3. ISTINA I VJERA
132:3.1 (1459.1) Nabon je bio Grk židovskog porijekla i najistaknutiji vođa mitraizma, tada najistaknutijeg misterijskog kulta u Rimu. Iako je ovaj visoki mitraički svećenik vodio brojne razgovore s pisarom iz Damaska, najviše ga je dojmila rasprava jedne večeri o istini i vjeri. Nabon je planirao preobratiti Isusa i čak mu je predložio da se vrati u Palestinu kao mitraički učitelj. Nije shvaćao da ga Isus priprema učiniti jednim od prvih obraćenika na evanđelje kraljevstva. Na suvremenom jeziku, ovo je bit Isusova učenja:
132:3.2 (1459.2) Istina se ne može definirati riječima, već samo življenjem. Istina je uvijek više od znanja. Znanje se odnosi na vidljive stvari, ali istina nadilazi takve čisto materijalne razine i u suradnji s mudrošću obuhvaća stvarnosti koje se ne mogu točno kvantificirati, poput ljudskog iskustva, pa čak i duhovnih i živućih stvarnosti. Znanje proizlazi iz znanosti; mudrost iz istinske filozofije; istina iz religioznog iskustva duhovnog življenja. Znanje se bavi činjenicama; mudrost odnosima; a istina stvarnošću vrijednosti.
132:3.3 (1459.3) Čovjek je sklon kristalizirati znanost, formulirati filozofiju i dogmatizirati istine jer je mentalno lijen u prilagodbi progresivnim borbama života, a istodobno se i silno boji nepoznatog. Prirodni čovjek sporo pokreće promjene u navikama mišljenja i u vještinama življenja.
132:3.4 (1459.4) Obznanjena istina, osobno otkrivena istina, vrhovna je radost ljudske duše; ona je zajednički proizvod materijalnog uma i unutarnjeg duha. Vječno spasenje ove duše koja opaža istinu i voli ljepotu osigurano je tom glađu i žeđu za dobrotom koja navodi ovo smrtno biće da usvoji samo jedan cilj: da čini Očevu volju, da pronađe Boga i postane poput njega. Ne postoji sukob između istinskog znanja i istine. Sukob može postojati između znanja i ljudskih vjerovanja, kada ta vjerovanja postanu obojena predrasudama, iskrivljena strahom i dominirana strahom od suočavanja s novim činjenicama materijalnog otkrića ili duhovnog napretka.
132:3.5 (1459.5) Ali istina nikada ne može postati čovjekovo posjedovanje bez djelovanja vjere. Jer čovjekove misli, mudrost, etika i ideali nikada neće biti veći od njegove vjere, njegove uzvišene nade. A svaka takva istinska vjera počiva na dubokom razmišljanju, iskrenoj samokritici i beskompromisnoj moralnoj svijesti. Vjera je nadahnuće poduhovljene kreativne mašte.
132:3.6 (1459.6) Vjera oslobađa nadljudske aktivnosti božanske iskre, besmrtne klice, koja živi u umu čovjeka i koja je potencijal vječnog opstanka. Biljke i životinje preživljavaju u vremenu tehnikom prenošenja s jedne generacije na drugu identičnih nasljednih faktora. Ljudska duša (ličnost) čovjeka preživljava smrt povezivanjem svoga identiteta s ovom unutarnjom iskrom božanstva, koja je besmrtna i koja omogućuje produženje ljudske ličnosti na sve višim razinama progresivne kozmičke egzistencije. Skriveno sjeme ljudske duše je besmrtni duh. Druga generacija duše je prvi stupanj u slijedu manifestacija ličnosti duhovnih i sve viših stupnjeva egzistencije, koja završava tek kada ta božanska jedinka dostigne izvor svoje egzistencije, osobni izvor cjelokupne egzistencije, Boga, koji je Otac Svih.
132:3.7 (1459.7) Ljudski život nastavlja teći — preživljava — jer ima kozmičku ulogu, zadatak pronalaženja Boga. Čovjekova duša aktivirana vjerom ne može ne uspjeti u ostvarenju tog cilja sudbine; a kada jednom postigne taj božanski cilj, ona nikada ne može prestati postojati jer je postala poput Boga — vječna.
132:3.8 (1460.1) Duhovna evolucija je iskustvo sve većeg i dobrovoljnog odabira dobrote uz istodobno sve veće smanjenje mogućnosti zla. Uz postizanje konačnosti izbora dobrote i dovršetkom kapaciteta za uvažavanje istine, javlja se savršenstvo ljepote i svetosti čija ispravnost zauvijek sprječava mogućnost pojave čak i koncepta potencijalnog zla. Takva duša koja poznaje Boga ne baca nikakvu sjenu sumnje ili zla kada djeluje na tako visokoj razini duha božanske dobrote.
132:3.9 (1460.2) Prisutnost Rajskog duha u ljudskom umu predstavlja obećanje objave i zalog vjere koji osigurava vječnost egzistencije božanskog uzdizanja svake duše koja teži identifikaciji s tim besmrtnim unutarnjim fragmentom duha koji je dio Oca Svih.
132:3.10 (1460.3) Kozmički napredak obilježen je povećanjem slobode ličnosti jer je povezan s postupnim postizanjem sve viših i viših razina samorazumijevanja i dobrovoljne samokontrole koja iz toga proizlazi. Postizanje savršenstva duhovne samokontrole jednako je cjelovitosti kozmičke i osobne slobode. Vjera potiče i održava čovjekovu dušu usred zbrke njezine rane orijentacije u tako velikom svemiru, dok molitva postaje veliki ujedinitelj različitih nadahnuća kreativne mašte, a vjera potiče dušu da se pokuša identificirati s idealima duha unutarnje i pridružene božanske prisutnosti.
132:3.11 (1460.4) Nabon je bio vrlo impresioniran tim riječima, kao i svakim svojim razgovorom s Isusom. Ove su istine nastavile gorjeti u njegovom srcu te je bio od velike pomoći kasnijim propovjednicima Isusova evanđelja.
4. OSOBNA SLUŽBA
132:4.1 (1460.5) Isus nije posvetio sve svoje slobodno vrijeme za vrijeme boravka u Rimu ovom poslu pripreme muškaraca i žena da postanu budući sljedbenici u nadolazećem kraljevstvu. On je proveo mnogo vremena u stjecanju iskustva o svim rasama i klasama ljudi koji su živjeli u tom, najvećem i najkozmopolitskijem gradu na svijetu. U svakom od tih brojnih ljudskih kontakata Isus je imao dvostruku namjeru: želio je naučiti njihove reakcije na život koji su živjeli u tijelu, a u isto vrijeme je želio reći ili učiniti nešto što bi činilo taj život bogatijim i vrjednijim. Njegova vjerska učenja tijekom tih tjedana nisu bila drugačija od onih koja su karakterizirala njegov kasniji život poučavanja dvanaestorice i propovijedanja mnoštvu.
132:4.2 (1460.6) Uvijek je srž njegove poruke bila: činjenica da Nebeski Otac voli svoju djecu i istina njegova milosrđa, zajedno s radosnom viješću da je čovjek sin po vjeri ovog istog Oca ljubavi. U ophođenju s ljudima Isus je obično nastojao navesti ljude da se otvore i razgovaraju s njim postavljajući im pitanja. Razgovori su obično započinjali tako što je on postavljao pitanja njima, a završavali tako što su oni postavljali pitanja njemu. Bio je jednako vješt u poučavanju bilo da je postavljao pitanja ili odgovarao na njih. U pravilu je onima koje je najviše poučio najmanje rekao. Najviše su koristi od njegove osobne službe imali preopterećeni, tjeskobni i bezvoljni smrtnici, kojima je veliko olakšanje pružala prilika da izliju svoju dušu pred suosjećajnim slušateljem koji je bio punim razumijevanja, a Isus je bio sve to i još mnogo više. A kad bi ta neprilagođena ljudska bića Isusu ispričala svoje nevolje, uvijek im je znao ponuditi praktične savjete koji su odmah pomagali u rješavanju njihovih stvarnih teškoća, premda pritom nikada nije propuštao uputiti riječi neposredne utjehe i ohrabrenja. I uvijek je tim ožalošćenim smrtnicima govorio o Božjoj ljubavi te im na razne načine davao do znanja da su djeca ovog nebeskog Oca ljubavi.
132:4.3 (1461.1) Na taj način, tijekom boravka u Rimu, Isus je osobno došao u blizak i oplemenjujući dodir s više od pet stotina smrtnika toga carstva. Tako je stekao poznavanje različitih ljudskih rasa kakvo nikada nije mogao steći u Jeruzalemu, a jedva i u Aleksandriji. Tih je šest mjeseci uvijek smatrao jednim od najbogatijih i najpoučnijih razdoblja svoga zemaljskog života.
132:4.4 (1461.2) Kao što se i moglo očekivati, tako svestran i poduzetan čovjek nije mogao šest mjeseci djelovati u svjetskoj metropoli a da ga brojni ljudi ne pokušaju pridobiti za neki poslovni pothvat ili, još češće, za kakav projekt poučavanja, društvene reforme ili vjerskog pokreta. Primio je više od desetak takvih ponuda i svaku je iskoristio kao priliku da pomno odabranim riječima ili nekim uslužnim činom prenese misao o duhovnom oplemenjenju. Isus je rado činio usluge ljudima, čak i one sasvim male, bez obzira na to tko su bili.
132:4.5 (1461.3) S jednim je rimskim senatorom razgovarao o politici i državničkom umijeću, a taj je susret s Isusom ostavio tako dubok dojam na tog zakonodavca da je ostatak života uzalud nastojao navesti svoje kolege da promijene smjer državne politike: umjesto da država uzdržava i hrani narod, narod bi trebao uzdržavati državu. Isus je jednu večer proveo s bogatim robovlasnikom govoreći o čovjeku kao Božjem sinu, a već je sljedećeg dana taj čovjek, Klaudije, oslobodio svojih sto sedamnaest robova. Posjetio je jednoga grčkog liječnika na večeri i govorio mu kako njegovi bolesnici imaju um i dušu jednako kao i tijelo, potaknuvši tako tog sposobnog liječnika da svoju službu bližnjima proširi na dalekosežniji način. Razgovarao je s ljudima svih društvenih slojeva i životnih poziva. Jedino mjesto u Rimu koje nije posjetio bila su javna kupališta. Odbio je pratiti svoje prijatelje u kupališta zbog spolne razuzdanosti koja je ondje vladala.
132:4.6 (1461.4) Rimskom je vojniku, dok su šetali uz Tiber, rekao: „Neka ti srce bude hrabro kao i ruka. Usudi se činiti pravdu i budi dovoljno velikodušan da iskažeš milosrđe. Prisili svoju nižu narav da se pokorava tvojoj višoj naravi, kao što se ti pokoravaš svojim nadređenima. Poštuj dobrotu i uzdiži istinu. Biraj lijepo umjesto ružnog. Voli svoje bližnje i svim srcem traži Boga, jer Bog je tvoj Otac na nebu.”
132:4.7 (1461.5) Govorniku na forumu rekao je: „Tvoja je rječitost dojmljiva, tvoja logika vrijedna divljenja, a glas ugodan, ali u tvojem učenju jedva da ima istine. Kad bi samo mogao iskusiti nadahnjujuće zadovoljstvo poznavanja Boga kao svog duhovnog Oca, mogao bi svoje govorničke sposobnosti upotrijebiti da oslobodiš svoje bližnje od okova tame i ropstva neznanja.” Bio je to Marko koji je kasnije čuo Petrovu propovijed u Rimu i postao njegov nasljednik. Kad su razapeli Šimuna Petra, upravo je on prkosio rimskim progoniteljima i neustrašivo nastavio propovijedati novo evanđelje.
132:4.8 (1462.1) Susrevši siromaha koji je bio lažno optužen, Isus je pošao s njim pred suca i, nakon što je dobio posebno dopuštenje da govori u njegovu korist, između ostaloga rekao u svom veličanstvenom govoru: „Pravda čini narod velikim, a što je narod veći, to će više nastojati da nepravda ne zadesi ni njegova najponiznijeg građanina. Jao svakom narodu u kojem samo oni koji imaju novac i utjecaj mogu biti sigurni da će pred sudovima ostvariti pravdu! Sveta je dužnost sudaca osloboditi nevine jednako kao i kazniti krive. O nepristranosti, pravičnosti i čestitosti njihovih sudova ovisi opstanak svakoga naroda. Građanska vlast temelji se na pravdi, kao što se istinska religija temelji na milosti.” Sudac je ponovno otvorio slučaj i, nakon što su dokazi bili pažljivo ispitani, oslobodio je optuženika. Od svih Isusovih aktivnosti tijekom tih dana osobne službe, ova je bila najbliže javnom nastupu.
5. SAVJET BOGATAŠU
132:5.1 (1462.2) Jedan bogataš, rimski građanin i stoik, postao je veoma zainteresiran za Isusova učenja nakon što ga je s njima upoznao Angamon. Nakon mnogih prisnih razgovora ovaj je bogataš upitao Isusa što bi učinio s bogatstvom kada bi ga imao, a Isus mu je odgovorio: „Materijalno bih bogatstvo upotrijebio za unapređenje materijalnog života, kao što bih znanje, mudrost i službu duha posvetio obogaćenju intelektualnog života, oplemenjenju društvenog života i napretku života duha. Materijalnim bih bogatstvom upravljao kao mudar i djelotvoran upravitelj dobrima jedne generacije, na korist i oplemenjenje sljedeće i budućih generacija.”
132:5.2 (1462.3) Ali bogataš nije bio posve zadovoljan Isusovim odgovorom. Usudio se ponovno upitati: „Ali što misliš, što bi čovjek u mom položaju trebao učiniti sa svojim bogatstvom? Trebam li ga zadržati ili ga dati?” Kad je Isus spoznao da on doista želi bolje upoznati istinu o svojoj odanosti Bogu i svojoj dužnosti prema ljudima, nastavio je: „Dragi prijatelju, vidim da si iskren tragatelj za mudrošću i pošten ljubitelj istine; stoga ti želim izložiti svoje viđenje rješenja tvojih problema povezanih s odgovornostima koje donosi bogatstvo. Činim to zato što si zatražio moj savjet, a dajući ti ovaj savjet, ne bavim se bogatstvom nijednog drugog bogataša; savjetujem samo tebi i radi tvog osobnog usmjerenja. Ako iskreno želiš svoje bogatstvo smatrati povjerenim dobrom, ako doista želiš postati mudar i djelotvoran upravitelj svojega stečenog bogatstva, tada ti savjetujem da izvršiš sljedeću analizu izvora svojega bogatstva: upitaj samoga sebe i učini sve što možeš da pronađeš iskren odgovor: odakle potječe ovo bogatstvo? A kao pomoć u proučavanju izvora svojega velikog imetka, predlažem da imaš na umu sljedećih deset različitih načina stjecanja materijalnog bogatstva:
132:5.3 (1462.4) 1. Naslijeđeno bogatstvo — imetak dobiven od roditelja i drugih predaka.
132:5.4 (1462.5) 2. Pronađeno bogatstvo — bogatstvo proizašlo iz neobrađenih izvora majke Zemlje.
132:5.5 (1462.6) 3. Trgovačko bogatstvo — imetak stečen kao poštena dobit razmjenom i trampom materijalnih dobara.
132:5.6 (1462.7) 4. Nepravedno bogatstvo — bogatstvo proizašlo iz nepravednog iskorištavanja ili porobljavanja svojih bližnjih.
132:5.7 (1463.1) 5. Kamatno bogatstvo — imetak stečen iz poštenih i pravednih mogućnosti zarade uloženog kapitala.
132:5.8 (1463.2) 6. Genijalno bogatstvo — bogatstvo proizašlo iz nagrada za stvaralačke i izumiteljske sposobnosti ljudskog uma.
132:5.9 (1463.3) 7. Slučajno bogatstvo — bogatstvo proizašlo iz velikodušnosti svojih bližnjih ili nastalo okolnostima života.
132:5.10 (1463.4) 8. Ukradeno bogatstvo — bogatstvo stečeno nepravednošću, nepoštenjem, krađom ili prijevarom.
132:5.11 (1463.5) 9. Povjereni fondovi — bogatstvo koje su ti tvoji bližnji povjerili za neku određenu uporabu, sadašnju ili buduću.
132:5.12 (1463.6) 10. Zarađeno bogatstvo — bogatstvo koje izravno proizlazi iz tvog osobnog rada, poštena i pravedna nagrada za tvoje svakodnevne napore uma i tijela.”
132:5.13 (1463.7) „I zato, moj prijatelju, ako želiš biti vjeran i pravedan upravitelj svojega velikog bogatstva pred Bogom i u službi ljudima, moraš približno podijeliti svoje bogatstvo na ovih deset velikih kategorija, a zatim svakim dijelom upravljati u skladu s mudrim i poštenim tumačenjem zakona pravde, poštenog postupanja, pravičnosti i istinske djelotvornosti; premda te Bog neba neće osuditi ako ponekad, u dvojbenim okolnostima, pogriješiš na strani milosrdnog i nesebičnog obzira prema nevoljama žrtava nesretnih okolnosti smrtnog života. Kada iskreno sumnjaš u pravednost i pravičnost materijalnih pitanja, neka tvoje odluke budu naklonjene onima kojima je potrebna pomoć, neka budu naklonjene onima koji trpe nesreću nezasluženih teškoća.”
132:5.14 (1463.8) Nakon što je nekoliko sati raspravljao o tim pitanjima i odgovarajući na zahtjev bogataša za daljnjim i podrobnijim uputama, Isus je nastavio razrađivati svoj savjet, u biti rekavši: „Dok ti iznosim daljnje prijedloge u vezi s tvojim odnosom prema bogatstvu, želim te upozoriti da moj savjet primiš kao savjet upućen samo tebi i za tvoje osobno usmjerenje. Govorim samo u svoje ime i tebi kao prijatelju koji želi saznati više. Zaklinjem te da ne počneš diktirati drugim bogatašima kako trebaju gledati na svoje bogatstvo. Savjetujem ti:
132:5.15 (1463.9) „1. Kao upravitelj naslijeđenog bogatstva trebaš razmotriti njegove izvore. Imaš moralnu obvezu predstavljati prošlu generaciju u poštenom prenošenju zakonito stečenog bogatstva budućim generacijama, nakon što izdvojiš pravičan dio za dobrobit sadašnje generacije. Ali nisi obvezan ovjekovječiti nepoštenje ili nepravdu povezanu s nepravednim gomilanjem bogatstva tvojih predaka. Svaki dio tvojega naslijeđenog bogatstva za koji se pokaže da potječe od prijevare ili nepravde možeš raspodijeliti u skladu sa svojim osjećajem za pravdu, velikodušnost i naknadu štete. Ostatak svojega zakonito stečenog naslijeđenog bogatstva možeš pravedno upotrijebiti i sigurno prenijeti kao povjerenik jedne generacije drugoj. Mudro razlikovanje i zdrava prosudba trebali bi upravljati tvojim odlukama o ostavštini bogatstva svojim nasljednicima.”
132:5.16 (1463.10) „2. Svatko tko uživa bogatstvo kao rezultat otkrića treba zapamtiti da čovjek može živjeti na Zemlji samo kratko vrijeme i da stoga treba poduzeti odgovarajuće mjere kako bi se ta otkrića na koristan način podijelila s najvećim mogućim brojem svojih bližnjih. Dok otkrivaču ne treba uskratiti svaku nagradu za njegov trud pri otkrivanju, on se ne bi smio sebično usuditi prisvojiti sve prednosti i blagodati koje proizlaze iz otkrivanja nagomilanih prirodnih resursa.”
132:5.17 (1464.1) „3. Dokle god ljudi odlučuju voditi svjetske poslove trgovinom i razmjenom, oni imaju pravo na poštenu i zakonitu dobit. Svaki trgovac zaslužuje naknadu za svoje usluge; trgovac ima pravo na svoju zaradu. Pravičnost trgovine i pošten odnos prema bližnjima u organiziranom poslovanju svijeta stvaraju mnoge različite vrste trgovačkog bogatstva, a svi ti izvori bogatstva moraju se prosuđivati prema najvišim načelima pravde, poštenja i pravičnosti. Pošten trgovac ne bi se trebao ustručavati uzeti istu dobit koju bi rado dopustio drugom trgovcu u sličnoj transakciji. Iako ova vrsta bogatstva nije istovjetna osobno zarađenom prihodu kada se poslovne transakcije obavljaju u velikom opsegu, ipak takvo pošteno stečeno bogatstvo daje svom posjedniku znatan udio u odlučivanju o njegovoj kasnijoj raspodjeli.”
132:5.18 (1464.2) „4. Nijedan smrtnik koji poznaje Boga i želi činiti božansku volju neće spasti na razinu ostvarivanja bogatstva ugnjetavanjem. Nijedan plemenit čovjek neće nastojati akumulirati bogatstvo i moć koju ono donosi porobljavanjem ili nepoštenim iskorištavanjem svoje braće u tijelu. Bogatstvo je moralno prokletstvo i biljeg srama pred duhom ako je stečeno znojem potlačenih smrtnika. Svo to bogatstvo treba biti vraćeno onima koji su na taj način bili opljačkani ili njihovoj djeci i djeci njihove djece. Trajna civilizacija ne može biti izgrađena na praksi uskraćivanja radniku njegove zaslužene plaće.”
132:5.19 (1464.3) „5. Pošteno stečeno bogatstvo ima pravo na kamatu. Sve dok ljudi budu posuđivali i davali na zajam, može se primati pravedna kamata, pod uvjetom da je posuđeni kapital bio zakonito stečeno bogatstvo. Najprije očisti svoj kapital prije nego što zatražiš pravo na kamatu. Nemoj postati tako sitničav i pohlepan da bi se ponizio do prakse lihvarstva. Nikada ne dopusti sebi da budeš tako sebičan da koristiš moć novca kako bi stekao nepravednu prednost nad svojim bližnjima u nevolji. Ne podlegni iskušenju da od svojega brata u financijskoj nevolji uzimaš lihvarsku kamatu.“
132:5.20 (1464.4) „6. Ako ti se dogodi da stekneš bogatstvo uzletima genijalnosti, ako tvoje bogatstvo proizlazi iz nagrada za tvoju stvaralačku i izumiteljsku obdarenost, ne prisvajaj nepravedan dio takvih nagrada. Čovjek izvanrednih obdarenja duguje nešto i svojim precima i svojim potomcima; isto tako ima obvezu prema svojoj rasi, naciji i okolnostima svojih izumiteljskih otkrića. Također treba zapamtiti da je radio i stvarao svoje izume kao čovjek među ljudima. Bilo bi jednako nepravedno lišiti genija cjelokupnog prirasta njegova bogatstva. Ljudima će zauvijek biti nemoguće uspostaviti pravila i propise koji bi se jednako primjenjivali na sve ove probleme pravične raspodjele bogatstva. Najprije moraš prepoznati čovjeka kao svojega brata, i ako iskreno želiš učiniti njemu ono što bi želio da on učini tebi, tada će te uobičajeni zahtjevi pravde, poštenja i pravičnosti voditi u pravednom i nepristranom rješavanju svakog ponavljajućeg problema ekonomskih nagrada i društvene pravde.”
132:5.21 (1464.5) „7. Osim za pravedne i zakonite naknade zarađene upravljanjem, nijedan čovjek ne bi trebao osobno polagati pravo na ono bogatstvo koje vrijeme i slučaj mogu donijeti u njegove ruke. Slučajno stečeno bogatstvo treba promatrati donekle kao povjerenu imovinu koja se treba upotrijebiti za dobrobit njegove društvene ili gospodarske skupine. Posjednicima takvog bogatstva treba se dati glavni glas u određivanju njegove mudre i djelotvorne raspodjele. Civilizirani čovjek neće uvijek smatrati sve ono nad čime ima nadzor svojim osobnim i privatnim vlasništvom.”
132:5.22 (1465.1) „8. Ako je bilo koji dio tvojega bogatstva svjesno proizišao iz prijevare; ako je išta od tvojega bogatstva nagomilano nepoštenim postupcima ili nepravednim metodama; ako je tvoje bogatstvo proizvod nepravednog postupanja prema tvojim bližnjima, požuri vratiti sve takve nepošteno stečene dobitke njihovim pravim vlasnicima. Potpuno nadoknadi štetu i tako očisti svoje bogatstvo od svih nepošteno stečenih prihoda.”
132:5.23 (1465.2) „9. Povjereno upravljanje bogatstvom jedne osobe za dobrobit drugih sveta je i ozbiljna odgovornost. Ne dovodi u opasnost niti ugrožavaj takvo povjerenje. Uzmi iz bilo kojeg povjerenja za sebe samo ono što bi ti svi pošteni ljudi dopustili.”
132:5.24 (1465.3) „10. Onaj dio tvojega bogatstva koji predstavlja zaradu od tvojih vlastitih umnih i tjelesnih napora — ako je tvoj rad obavljen u pravednosti i pravičnosti — uistinu je tvoje vlasništvo. Nitko ne može osporiti tvoje pravo da držiš i koristiš takvo bogatstvo kako god želiš, pod uvjetom da ostvarivanje tog prava ne nanosi štetu tvojim bližnjima.”
132:5.25 (1465.4) „Kad je Isus završio sa svojim savjetima, ovaj bogati Rimljanin ustao je sa svojeg kauča i, opraštajući se od njega za tu noć, obećao: „Moj dobri prijatelju, vidim da si čovjek velike mudrosti i dobrote, pa ću sutra početi upravljati svim svojim bogatstvom u skladu s tvojim savjetom.”
6. DRUŠTVENA SLUŽBA
132:6.1 (1465.5) Ovdje u Rimu zbio se također taj dirljivi događaj u kojem je Stvoritelj svemira proveo nekoliko sati nastojeći vratiti izgubljeno dijete njegovoj zabrinutoj majci. Taj je dječak odlutao od svojega doma, a Isus ga je pronašao kako plače u nevolji. On i Ganid bili su na putu prema knjižnicama, ali su se posvetili tome da vrate dijete njegovu domu. Ganid nikada nije zaboravio Isusov komentar: „Znaš, Ganide, većina ljudskih bića nalik je izgubljenoj djeci. Ona provode velik dio svojega vremena plačući od straha i pateći u tuzi, kada su, uistinu, samo na maloj udaljenosti od sigurnosti i zaštite, baš kao što je ovo dijete bilo samo malo udaljeno od doma. I svi oni koji poznaju put istine i uživaju sigurnost poznavanja Boga trebaju smatrati svojom povlasticom, a ne dužnošću, ponuditi vodstvo svojim bližnjima u njihovim nastojanjima da pronađu zadovoljstva života. Nismo li neizmjerno uživali u ovoj službi vraćanja djeteta njegovoj majci? Tako i oni koji vode ljude Bogu doživljavaju najveće zadovoljstvo ljudske službe.“ A od tog dana nadalje, sve do kraja svojega prirodnog života, Ganid je neprestano tražio izgubljenu djecu koju bi mogao vratiti njihovim domovima.
132:6.2 (1465.6) Bila je tu i udovica s petero djece čiji je muž poginuo u nesretnom slučaju. Isus je Ganidu govorio o gubitku vlastitog oca u sličnim okolnostima, i zajedno su više puta odlazili tješiti tu majku i njezinu djecu, dok je Ganid od svojega oca tražio novac kako bi im osigurao hranu i odjeću. Nisu prestali sa svojim nastojanjima sve dok nisu pronašli posao za najstarijeg dječaka, kako bi mogao pomoći u skrbi za obitelj.
132:6.3 (1465.7) Te noći, dok je Gonod slušao kazivanje o tim iskustvima, dobroćudno je rekao Isusu: „Namjeravao sam od svojega sina napraviti učenjaka ili poslovnog čovjeka, a sada počinješ od njega praviti filozofa ili čovjekoljuba.“ A Isus mu je sa smiješkom odgovorio: „Možda ćemo od njega napraviti sva četiri; tada će moći uživati u četverostrukom zadovoljstvu života, jer će njegovo uho za prepoznavanje ljudske melodije moći prepoznati četiri tona umjesto jednoga.“ Tada je Gonod rekao: „Vidim da si doista filozof. Trebao bi napisati knjigu za buduće naraštaje.“ A Isus je odgovorio: „Ne knjigu — moja je misija živjeti život u ovom naraštaju i za sve naraštaje. Ja—“ ali je zastao i, obraćajući se Ganidu, rekao: „Sine moj, vrijeme je za počinak.“
7. PUTOVANJA PO RIMU
132:7.1 (1466.1) Isus, Gonod i Ganid poduzeli su pet putovanja izvan Rima do zanimljivih mjesta u okolnim predjelima. Tijekom posjeta sjevernim talijanskim jezerima Isus je dugo razgovarao s Ganidom o nemogućnosti poučavanja čovjeka o Bogu ako čovjek ne želi spoznati Boga. Tijekom putovanja prema jezerima slučajno su susreli nekog nepromišljenog poganina i Ganid se iznenadio što Isus nije slijedio svoju uobičajenu praksu započinjanja razgovora s tim čovjekom, razgovora koji bi prirodno vodio do rasprave o duhovnim pitanjima. Kad je Ganid upitao svojega učitelja zašto je pokazao tako malo zanimanja za tog poganina, Isus je odgovorio:
132:7.2 (1466.2) „Ganide, taj čovjek nije bio gladan istine. Nije bio nezadovoljan sobom. Nije bio spreman tražiti pomoć, a oči njegova uma nisu bile otvorene za primanje svjetla za dušu. Taj čovjek nije bio zreo za žetvu spasenja; trebalo mu je dopustiti još vremena kako bi ga kušnje i teškoće života pripremile za prihvaćanje mudrosti i viših učenja. Ili, kada bismo ga mogli dovesti da živi s nama, možda bismo mu svojim životima pokazali Oca na nebu, i tako bi ga naši životi — životi sinova Božjih — toliko privukli da bi bio potaknut raspitati se o našem Ocu. Ne možeš obznaniti Boga onima koji ga ne traže; ne možeš nevoljne duše voditi u radosti spasenja. Čovjek mora postati gladan istine kao rezultat životnih iskustava, ili mora poželjeti spoznati Boga kao rezultat dodira sa životima onih koji poznaju božanskog Oca, prije nego što drugi čovjek može postati sredstvo koje takvog smrtnika vodi Ocu na nebu. Ako poznajemo Boga, naš je pravi posao na zemlji živjeti tako da dopustimo Ocu da se otkrije u našim životima, i tako će svi koji traže Boga vidjeti Oca i zatražiti našu pomoć da saznaju više o Bogu koji na taj način nalazi izraz u našim životima.“
132:7.3 (1466.3) Bilo je to tijekom posjeta Švicarskoj, visoko u planinama, kada je Isus proveo cijeli dan u razgovoru s ocem i sinom o budizmu. Ganid je mnogo puta izravno pitao Isusa o Budi, ali je uvijek dobivao uglavnom izbjegavajuće odgovore. Sada je, u nazočnosti svojega sina, otac izravno upitao Isusa o Budi i dobio izravan odgovor. Gonod je rekao: „Doista bih želio znati što misliš o Budi.“ A Isus je odgovorio:
132:7.4 (1466.4) „Vaš Buda bio je mnogo bolji od vašeg budizma. Buda je bio velik čovjek, čak i prorok svojem narodu, ali bio je prorok siroče; time mislim reći da je rano izgubio iz vida svojeg duhovnog Oca, Oca na nebu. Njegovo je iskustvo bilo tragično. Pokušao je živjeti i poučavati kao Božji glasnik, ali bez Boga. Buda je usmjerio svoj brod spasenja ravno do sigurnog pristaništa, sve do ulaza u luku smrtnog spasenja, ali se ondje, zbog pogrešnih karata plovidbe, njegov dobar brod nasukao. Tamo je ostao kroz mnoge naraštaje, nepomičan i gotovo beznadno nasukan. I tako su mnogi od vaših sunarodnjaka ostali sve ove godine. Oni žive nadohvat sigurnih voda počinka, ali odbijaju ući jer je plemeniti brod dobrog Bude nesrećom nasukan upravo pred samom lukom. A budistički narodi nikada neće ući u ovu luku ako ne napuste filozofsku lađu svojega proroka i ne prihvate njegov plemeniti duh. Da je vaš narod ostao vjeran duhu Bude, već bi odavno ušao u svoje utočište spokoja duha, počinka duše i sigurnosti spasenja“.
132:7.5 (1467.1) „Vidiš, Gonode, Buda je poznavao Boga u duhu, ali ga nije uspio jasno otkriti u umu; Židovi su otkrili Boga u umu, ali ga uglavnom nisu uspjeli upoznati u duhu. Danas budisti tumaraju u filozofiji bez Boga, dok je moj narod žalosno zarobljen u strahu od Boga bez spasonosne filozofije života i slobode. Vi imate filozofiju bez Boga; Židovi imaju Boga, ali uglavnom nemaju filozofiju življenja povezanu s njim. Buda, ne uspjevši sagledati Boga kao duha i kao Oca, nije uspio u svojim učenjima pružiti moralnu energiju i duhovnu pokretačku moć koju religija mora posjedovati ako želi promijeniti rasu i uzdići naciju.“
132:7.6 (1467.2) Ganid je zatim uzviknuo: „Učitelju, hajdemo ti i ja stvoriti novu religiju, jednu koja će biti dovoljno dobra za Indiju i dovoljno velika za Rim, a možda je možemo ponuditi Židovima u zamjenu za Jahvea.“ Isus je odgovorio: „Ganide, religije se ne stvaraju. Ljudske religije izrastaju kroz duga razdoblja, dok Božja otkrivenja bljesnu na zemlji u životima ljudi koji svojim bližnjima otkrivaju Boga.“ Ali Ganid i Gonod nisu razumjeli značenje ovih proročkih riječi.
132:7.7 (1467.3) Ove noći, nakon što su se povukli na počinak, Ganid nije mogao zaspati. Dugo je razgovarao sa svojim ocem i napokon rekao: „Znaš, oče, ponekad mislim da je Jošua prorok.“ A njegov je otac samo pospano odgovorio: „Moj sine, postoje i drugi.“
132:7.8 (1467.4) Od tog dana, pa sve do kraja svojega prirodnog života, Ganid je nastavio razvijati vlastitu religiju. Bio je duboko potaknut Isusovom širokogrudnošću, pravednošću i snošljivošću. U svim njihovim raspravama o filozofiji i religiji ovaj mladić nikada nije iskusio osjećaj negodovanja niti bilo kakav antagonizam.
132:7.9 (1467.5) Kakav prizor za nebeske inteligencije — vidjeti ovog indijskog mladića kako predlaže Stvoritelju cijelog svemira da stvore novu religiju! I premda mladić toga nije bio svjestan, oni su upravo tada i ondje stvarali novu i trajnu religiju — ovaj novi put spasenja, otkrivenje Boga čovjeku kroz Isusa i u njemu. Ono što je mladić najviše želio učiniti, on je zapravo nesvjesno već činio. I tako je uvijek bilo i uvijek će biti. Ono što prosvijetljena i promišljena ljudska mašta, usmjerena duhovnim učenjem i vodstvom, svim srcem i nesebično želi učiniti i biti, postaje u određenoj mjeri stvaralačko u skladu sa stupnjem smrtnikove predanosti božanskom vršenju Očeve volje. Kada čovjek ide u partnerstvu s Bogom, velike se stvari mogu dogoditi — i događaju se.