Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 121 : VRIJEME MIHAELOVA PODARENJA
Sekcije
POGLAVLJE 121 : VRIJEME MIHAELOVA PODARENJA
121:0.1 (1332.1) DJELUJUĆI pod nadzorom dvanaestočlane komisije Ujedinjenog Bratstva Srednjih Bića Urantije, pod zajedničkim pokroviteljstvom predsjedatelja našega reda i Melkisedeka iz zapisa, ja sam sekundarno srednje biće nekoć pridruženo apostolu Andriji i ovlašten sam zabilježiti izvještaj o životnim događajima Isusa iz Nazareta onako kako ih je promatrao naš red zemaljskih stvorenja i kako ih je kasnije djelomično zabilježio čovjek koji je bio pod mojim privremenim skrbništvom. Znajući koliko je njegov Učitelj savjesno izbjegavao ostavljati pisane zapise, Andrija je odlučno odbijao umnožavati primjerke svojega pisanog izvještaja. Sličan stav imali su i ostali Isusovi apostoli, pa je stoga pisanje Evanđelja bilo znatno odgođeno.
1. ZAPADNI SVIJET PRVOG STOLJEĆA NAKON KRISTA
121:1.1 (1332.2) Isus nije došao na ovaj svijet u razdoblju duhovne dekadencije; u vrijeme njegova rođenja Urantija je doživljavala preporod duhovne misli i religioznog života kakav nije poznavala u cijeloj svojoj prethodnoj postadamskoj povijesti niti ga je doživjela u bilo kojem kasnijem razdoblju. U doba Mihaelova utjelovljenja na Urantiji svijet je pružao najpovoljnije uvjete za podarenje Sina Stvoritelja, uvjete kakvi nisu postojali nikada prije niti su se ponovno pojavili poslije. U stoljećima neposredno prije toga grčka kultura i grčki jezik proširili su se po Zapadu i Bliskom istoku, dok su Židovi — pripadnici levantinske rase, po svojoj prirodi dijelom zapadnjački a dijelom istočnjački narod — bili iznimno prikladni iskoristiti takve kulturne i jezične okolnosti kako bi učinkovito pronijeli novu religiju i na Istok i na Zapad. Ove su povoljne okolnosti dodatno bile potpomognute tolerantnom političkom vlašću Rimljana nad mediteranskim svijetom.
121:1.2 (1332.3) Cijeli je ovaj spoj svjetskih utjecaja dobro ilustriran Pavlovim djelovanjem. Premda je po svojoj vjerskoj kulturi bio Hebrej među Hebrejima, propovijedao je evanđelje židovskog Mesije na grčkom jeziku, dok je sam bio rimski državljanin.
121:1.3 (1332.4) Ništa nalik civilizaciji Isusova doba nije viđeno na Zapadu ni prije ni poslije tih dana. Europska civilizacija bila je ujedinjena i usklađena pod nesvakidašnjim trostrukim utjecajem:
121:1.4 (1332.5) 1. Rimskog političkog i društvenog sustava.
121:1.5 (1332.6) 2. Grčkog jezika i kulture — a donekle i filozofije.
121:1.6 (1332.7) 3. Brzo rastućeg utjecaja židovskih vjerskih i moralnih učenja.
121:1.7 (1332.8) Kad se Isus rodio, cijeli je mediteranski svijet bio jedno ujedinjeno carstvo. Dobri putevi po prvi su put u svjetskoj povijesti povezivali mnoga veća središta. Mora su bila očišćena od gusara, a veliko doba trgovine i putovanja ubrzano se razvijalo. Europa nije ponovno uživala takvo razdoblje putovanja i trgovine sve do devetnaestog stoljeća poslije Krista.
121:1.8 (1333.1) Bez obzira na unutarnji mir i površni prosperitet grčko-rimskog svijeta, većina njegovih stanovnika životarila je u bijedi i siromaštvu. Malobrojna viša klasa bila je bogata, dok je najveći dio čovječanstva pripadao jadnoj i osiromašenoj nižoj klasi. U to doba nije bilo sretne i uspješne srednje klase; ona se tek počinjala pojavljivati u rimskom društvu.
121:1.9 (1333.2) Prvi sukobi između rastućih rimske i partske države bili su završeni u ne tako davnoj prošlosti, ostavljajući Siriju u rukama Rimljana. U Isusovo vrijeme Palestina i Sirija uživale su razdoblje blagostanja, relativnog mira i živih trgovačkih veza sa zemljama i na Istoku i na Zapadu.
2. ŽIDOVSKI NAROD
121:2.1 (1333.3) Židovi su bili dio starije semitske rase kojoj su također pripadali Babilonci, Feničani i skoriji neprijatelji Rima, Kartažani. Tijekom prve polovice prvog stoljeća poslije Krista Židovi su bili najutjecajnija skupina među semitskim narodima, a uz to su zauzimali osobito strateški geografski položaj u svijetu kakav je tada bio uređen i organiziran za trgovinu.
121:2.2 (1333.4) Mnoge velike ceste koje su povezivale narode staroga vijeka prolazile su Palestinom, koja je tako postala sastajalište, odnosno raskrižje triju kontinenata. Putnici, trgovina i vojske Babilonije, Asirije, Egipta, Sirije, Grčke, Partije i Rima redom su prelazili preko Palestine. Od pamtivijeka su mnogi karavanski putovi s Istoka prolazili nekim dijelom ove regije prema malobrojnim dobrim lukama na istočnom kraju Sredozemlja, odakle su brodovi prevozili teret u sve krajeve pomorskog Zapada. Više od polovice toga karavanskog prometa prolazilo je kroz ili pokraj gradića Nazareta u Galileji.
121:2.3 (1333.5) Iako je Palestina bila dom židovske religijske kulture i rodno mjesto kršćanstva, Židovi su bili raspršeni po svijetu, živjeli u mnogim narodima i trgovali u svakoj pokrajini rimskih i partskih država.
121:2.4 (1333.6) Grčka je dala jezik i kulturu, Rim je izgradio ceste i ujedinio carstvo, ali raspršenje Židova, s više od dvjesto sinagoga i dobro organiziranih vjerskih zajednica razasutih diljem rimskog svijeta, osiguralo je kulturna središta u kojima je novo evanđelje kraljevstva nebeskog bilo prvi put prihvaćeno, a odakle se potom proširilo do najudaljenijih krajeva svijeta.
121:2.5 (1333.7) Svaka je židovska sinagoga dopuštala prisutnost manjeg kruga poganskih vjernika, „pobožnih” ili „bogobojaznih” ljudi, a upravo je među tim obraćenicima Pavao zadobio najveći dio svojih ranih obraćenika na kršćanstvo. Čak je i hram u Jeruzalemu imao svoj raskošni trijem za pogane. Između kulture, trgovine i bogoslužja Jeruzalema i Antiohije postojala je vrlo tijesna povezanost. U Antiohiji su Pavlovi učenici prvi put nazvani „kršćanima”.
121:2.6 (1333.8) Centralizacija židovskog hramskog bogoslužja u Jeruzalemu bila je istodobno tajna opstanka njihova monoteizma i obećanje razvoja i slanja u svijet novog i proširenog poimanja toga jednoga Boga svih naroda i Oca svih smrtnika. Hramska služba u Jeruzalemu predstavljala je opstanak jednog religijsko-kulturnog koncepta usprkos propasti niza nežidovskih nacionalnih gospodara i rasnih progonitelja.
121:2.7 (1334.1) Židovski narod toga vremena, premda pod vrhovnom vlašću Rima, uživao je znatan stupanj samouprave i, prisjećajući se još uvijek svježih junačkih pothvata oslobođenja koje su ostvarili Juda Makabejac i njegovi neposredni nasljednici, živio je u iščekivanju skorog dolaska još većeg osloboditelja, dugo očekivanog Mesije.
121:2.8 (1334.2) Tajna opstanka Palestine, kraljevstva Židova, kao poluneovisne države ležala je u vanjskoj politici rimske vlasti, koja je željela zadržati nadzor nad palestinskim kopnenim putem između Sirije i Egipta, kao i nad zapadnim završecima karavanskih putova između Istoka i Zapada. Rim nije želio dopustiti da se na Levantu pojavi sila koja bi mogla ograničiti njegovo buduće širenje na tim područjima. Politika spletkarenja, kojoj je cilj bio suprotstaviti seleukidsku Siriju i ptolomejski Egipat, zahtijevala je održavanje Palestine kao zasebne i neovisne države. Rimska politika, propadanje Egipta i postupno slabljenje Seleukida pred rastućom snagom Partije objašnjavaju kako je mala i politički slaba skupina Židova tijekom nekoliko naraštaja mogla sačuvati svoju neovisnost i od Seleukida na sjeveru i od Ptolemeja na jugu. Tu slučajnu slobodu i neovisnost od političke vlasti okolnih i moćnijih naroda Židovi su pripisivali činjenici da su „izabrani narod”, izravnom Jahvinom zahvatu. Takav osjećaj narodne nadmoći dodatno im je otežavao prihvatiti rimsku vrhovnu vlast kada je naposljetku pala na njihovu zemlju. Ali čak ni u tom žalosnom času Židovi nisu htjeli naučiti da je njihovo svjetsko poslanje bilo duhovno, a ne političko.
121:2.9 (1334.3) Židovi su u Isusovo vrijeme bili neuobičajeno oprezni i sumnjičavi jer je njima tada vladao stranac, Herod Idumejac, koji je lukavim dodvoravanjem rimskim vladarima prigrabio vrhovnu vlast nad Judejom. Iako je Herod javno iskazivao odanost hebrejskim obrednim običajima, nastavio je podizati hramove mnogim stranim bogovima.
121:2.10 (1334.4) Herodovi prijateljski odnosi s rimskim vladarima učinili su svijet sigurnim za židovska putovanja te tako otvorili put još većem prodoru Židova, čak i u udaljene dijelove Rimskog Carstva i strane savezničke zemlje, s novim evanđeljem kraljevstva nebeskog. Herodova je vladavina također znatno pridonijela daljnjem prožimanju hebrejske i helenističke filozofije.
121:2.11 (1334.5) Herod je izgradio luku Cezareju, što je dodatno pridonijelo tome da Palestina postane raskrižje civiliziranog svijeta. Umro je 4. godine prije Krista, a njegov sin Herod Antipa upravljao je Galilejom i Perejom tijekom Isusove mladosti i službe sve do 39. godine poslije Krista. Antipa je, poput svoga oca, bio veliki graditelj. Obnovio je mnoge gradove Galileje, uključujući i važno trgovačko središte Seforis.
121:2.12 (1334.6) Galilejci nisu uživali punu naklonost jeruzalemskih vjerskih vođa i rabinskih učitelja. U vrijeme Isusova rođenja Galileja je bila više nežidovska nego židovska.
3. MEĐU NEŽIDOVIMA
121:3.1 (1334.7) Premda društveno i gospodarsko stanje Rimskog Carstva nije bilo na najvišoj razini, široko rasprostranjeni unutarnji mir i blagostanje bili su povoljni za Mihaelovo podarenje. U prvom stoljeću nakon Krista društvo mediteranskog svijeta sastojalo se od pet jasno određenih slojeva, a to su:
121:3.2 (1335.1) 1. Aristokracija. Viši slojevi s novcem i službenom moći, povlaštene i vladajuće skupine.
121:3.3 (1335.2) 2. Poslovni slojevi. Trgovački magnati i bankari, trgovci — veliki uvoznici i izvoznici — međunarodni trgovci.
121:3.4 (1335.3) 3. Malobrojna srednja klasa. Iako ova skupina nije bila osobito brojna, bila je vrlo utjecajna i predstavljala je moralnu okosnicu rane kršćanske crkve, koja je poticala te ljude da nastave sa svojim različitim obrtima i trgovinama. Među Židovima mnogi su farizeji pripadali toj trgovačko-obrtničkoj klasi.
121:3.5 (1335.4) 4. Slobodni proletarijat. Ova skupina imala je malo ili nimalo društvenog ugleda. Premda su bili ponosni na svoju slobodu, nalazili su se u vrlo nepovoljnom položaju jer su bili prisiljeni natjecati se s robovskim radom. Viši slojevi gledali su na njih s prezirom, smatrajući ih beskorisnima osim za "produženje vrste".
121:3.6 (1335.5) 5. Robovi. Polovica stanovništva rimske države bili su robovi; mnogi među njima bili su natprosječne osobe koje su se brzo uspinjale među slobodni proletarijat, pa čak i među obrtnike i trgovce. Većina je ipak bila ili osrednja ili vrlo inferiorna.
121:3.7 (1335.6) Ropstvo, čak i pripadnika superiornijih naroda, bilo je obilježje rimskih vojnih osvajanja. Gospodareva vlast nad robom bila je neograničena. Rana kršćanska crkva velikim se dijelom sastojala od nižih slojeva i tih robova.
121:3.8 (1335.7) Sposobniji robovi često su primali nadnicu te su, štedeći svoju zaradu, mogli otkupiti svoju slobodu. Mnogi takvi oslobođeni robovi uzdigli su se do visokih položaja u državi, crkvi i poslovnom svijetu. Upravo su takve mogućnosti učinile ranu kršćansku crkvu tako tolerantnom prema ovom ublaženom obliku ropstva.
121:3.9 (1335.8) U prvom stoljeću poslije Krista u Rimskom Carstvu nije bilo raširenih društvenih problema. Većina stanovništva smatrala je da pripada skupini u koju se rodila. Vrata napredovanja u više slojeve rimskog društva uvijek su bila otvorena nadarenim i sposobnim pojedincima, ali ljudi su uglavnom bili zadovoljni svojim društvenim položajem. Nisu imali razvijenu klasnu svijest niti su ove društvene razlike smatrali nepravednima ili pogrešnima. Kršćanstvo nije bilo ekonomski pokret kojemu je cilj bio poboljšanje životnih uvjeta ili ublažavanje bijede potlačenih slojeva.
121:3.10 (1335.9) Premda su žene uživale veću slobodu diljem Rimskog Carstva nego u svom ograničenom položaju u Palestini, Židovi su u obiteljskoj odanosti i prirodnoj privrženosti daleko nadmašivali nežidovski svijet.
4. FILOZOFIJA NEŽIDOVA
121:4.1 (1335.10) Nežidovi su u moralnom pogledu bili donekle inferiorni Židovima, ali je u srcima plemenitijih nežidova postojalo plodno tlo prirodne dobrote i potencijalne ljudske privrženosti u kojem je sjeme kršćanstva moglo proklijati i donijeti obilan urod moralnog karaktera i duhovnog postignuća. Nežidovskim su svijetom tada dominirale četiri velike filozofije, koje su sve više ili manje proizašle iz ranijeg grčkog platonizma. Ove filozofske škole bile su:
121:4.2 (1335.11) 1. Epikurejska. Ova je škola misli bila posvećena potrazi za srećom. Bolji epikurejci nisu bili skloni pretjeranom tjelesnom uživanju. Ako ništa drugo, ova je doktrina pomogla osloboditi Rimljane od opasnijeg oblika fatalizma; učila je da čovjek može poboljšati svoj zemaljski položaj. Učinkovito se borila protiv neukog praznovjerja.
121:4.3 (1336.1) 2. Stoička. Stoicizam je bio nadmoćna filozofija viših slojeva društva. Stoici su vjerovali da cijelom prirodom upravlja Razum-Sudbina. Učili su da je čovjekova duša božanska i da je zatočena u zlom tijelu fizičke naravi. Čovjekova je duša postizala slobodu živeći u skladu s prirodom, s Bogom; tako je vrlina postala sama sebi nagrada. Stoicizam se uzdigao do uzvišene moralnosti, do ideala koje nijedan posve ljudski filozofski sustav nikada nije nadmašio. Premda su stoici tvrdili da su „potomci Boga”, nisu ga poznavali te ga stoga nisu ni uspjeli pronaći. Stoicizam je ostao filozofija; nikada nije postao religija. Njegovi su sljedbenici nastojali uskladiti svoje umove sa skladom Univerzalnog Uma, ali nisu uspjeli zamisliti sebe kao djecu Oca punog ljubavi. Pavao je snažno naginjao stoicizmu kada je napisao: „Naučio sam biti zadovoljan u svakom stanju u kojem se nalazim.”
121:4.4 (1336.2) 3. Cinička. Iako su pripadnici ciničke škole smatrali da njihova filozofija potječe od Diogena iz Atene, velik dio njihovog učenja temeljio se na ostacima nauka Makivente Melkisedeka. Cinizam je u početku bio više religija nego filozofija. Cinici su barem svoje religijsko-filozofsko učenje učinili dostupnim običnom čovjeku. Na poljima i trgovima neprestano su propovijedali doktrinu da 'čovjek može spasiti samoga sebe ako to želi'. Propovijedali su jednostavnost i vrlinu te pozivali ljude da se neustrašivo suoče sa smrću. Ovi putujući cinički učitelji uvelike su pridonijeli pripremi duhovno gladnog pučanstva za kasnije kršćanske misionare. Njihov način javnog propovijedanja uvelike je slijedio obrazac i stil Pavlovih poslanica.
121:4.5 (1336.3) 4. Skeptička. Skepticizam je tvrdio da je znanje nepouzdano te da su uvjerenje i sigurnost nemogući. Bio je to posve negativan stav i nikada nije postao široko rasprostranjen.
121:4.6 (1336.4) Ove su filozofije bile polureligijske; često su bile poticajne, etične i oplemenjujuće, ali su obično bile iznad dosega običnog čovjeka. Uz moguću iznimku cinizma, bile su filozofije za snažne i mudre, a ne religije spasenja za siromašne i slabe.
5. RELIGIJE NEŽIDOVSKOG SVIJETA
121:5.1 (1336.5) Tijekom prethodnih razdoblja religija je uglavnom bila stvar plemena ili naroda; rijetko je predstavljala pitanje od osobne važnosti za pojedinca. Bogovi su bili plemenski ili nacionalni, a ne osobni. Takvi religijski sustavi pružali su malo zadovoljstva individualnim duhovnim težnjama prosječne osobe.
121:5.2 (1336.6) U Isusovo vrijeme religije Zapada obuhvaćale su:
121:5.3 (1336.7) 1. Poganske kultove. Oni su predstavljali spoj helenske i latinske mitologije, domoljublja i tradicije.
121:5.4 (1336.8) 2. Štovanje cara. Ovo pobožanstvenje čovjeka kao simbola države izazivalo je snažno protivljenje među Židovima i ranim kršćanima te je izravno dovelo do žestokih progona obiju zajednica od strane rimske vlasti.
121:5.5 (1337.1) 3. Astrologiju. Ova pseudoznanost iz Babilona razvila se u religiju diljem grčko-rimskog svijeta. Čak ni čovjek dvadesetog stoljeća nije se u potpunosti oslobodio ovog praznovjerja.
121:5.6 (1337.2) 4. Misterijske religije. Na tako duhovno gladan svijet provalila je bujica misterijskih kultova, novih i neobičnih religija s Levanta koje su privukle običan narod obećanjem osobnog spasenja. Ove su religije brzo postale prihvaćena vjerovanja nižih slojeva grčko-rimskog svijeta. Uvelike su pripremile put brzom širenju daleko superiornijih kršćanskih učenja, koja su nudila veličanstven pojam Božanstva, privlačnu teologiju za inteligentne i duboko obećanje spasenja za sve, uključujući neuke, ali duhovno gladne obične ljude toga doba.
121:5.7 (1337.3) Misterijske religije označile su kraj nacionalnih vjerovanja i dovele do nastanka brojnih osobnih kultova. Bilo je mnogo misterijskih kultova, ali sve su ih karakterizirale sljedeće odlike:
121:5.8 (1337.4) 1. Neku mitsku legendu, misteriju – po kojoj su dobile ime. Ta se misterija u pravilu odnosila na priču o životu, smrti i uskrsnuću nekog boga, kao što je bio slučaj s mitraizmom, koji je jedno vrijeme bio suvremenik i takmac Pavlovog rastućeg kulta kršćanstva.
121:5.9 (1337.5) 2. Nisu bile vezane uz određeni narod niti rasu. Bile su osobne i bratske, što je dovelo do nastanka religijskih bratstava i brojnih sektaških zajednica.
121:5.10 (1337.6) 3. Njihova su bogoslužja bila obilježena složenim obredima inicijacije i dojmljivim sakramentima štovanja. Njihovi tajni obredi i rituali ponekad su bili jezivi i odbojni.
121:5.11 (1337.7) 4. Bez obzira na prirodu njihovih obreda ili stupanj njihovih pretjerivanja, svojim su sljedbenicima uvijek obećavale spasenje: „oslobođenje od zla, opstanak nakon smrti i trajni život u blaženim područjima s onu stranu ovog svijeta tuge i ropstva.
121:5.12 (1337.8) Ali nemojte pogriješiti poistovjećujući Isusova učenja s misterijskim religijama. Popularnost misterijskih religija otkriva čovjekovu težnju za opstankom i tako svjedoči o stvarnoj gladi i žeđi za osobnom religijom i osobnom pravednošću. Premda misterijske religije nisu uspjele u potpunosti zadovoljiti tu težnju, ipak su pripremile put kasnijoj pojavi Isusa, koji je doista donio na ovaj svijet kruh životni i vodu njegovu.
121:5.13 (1337.9) Pavao je, nastojeći iskoristiti široku privrženost boljim oblicima misterijskih religija, izvršio određene prilagodbe Isusovih učenja kako bi ih učinio prihvatljivijima većem broju mogućih obraćenika. Ali čak je i taj Pavlov kompromis Isusovih učenja (kršćanstvo) bio superiorniji od najboljega što su nudile misterijske religije, jer:
121:5.14 (1337.10) 1. Pavao je naučavao moralno iskupljenje, etičko spasenje. Kršćanstvo je upućivalo na novi život i naviještalo novi ideal. Pavao je odbacio magijske obrede i ceremonijalne čarolije.
121:5.15 (1337.11) 2. Kršćanstvo je predočilo religiju koja se uhvatila u koštac s konačnim rješenjem ljudskih problema, jer ne samo što je ponudilo spasenje od patnje, pa čak i od smrti, nego je obećalo izručenje od grijeha koje za sobom povlači obdarenje ispravnim karakterom, obećanje vječnog spasenja.
121:5.16 (1338.1) 3. Misteriji su se temeljili na mitovima. Kršćanstvo, kako ga je Pavao propovijedao, bilo je utemeljeno na povijesnoj činjenici: podarenju Mihaela, Sina Božjeg, čovječanstvu.
121:5.17 (1138.2) Među poganima moralnost nije nužno bila povezana ni s filozofijom ni s religijom. Izvan Palestine ljudima nije uvijek padalo na um da bi svećenik neke religije trebao voditi moralan život. Židovska religija, zatim Isusova učenja i kasnije Pavlovo kršćanstvo u razvoju, bile su prve europske religije koje su jednom rukom posegnule za moralom, a drugom za etikom, inzistirajući da praktikanti religije obrate pozornost na jedno i drugo.
121:5.18 (1338.3) U takvoj generaciji ljudi, pod utjecajem takvih nepotpunih sustava filozofije i uslijed zbrke takvih složenih religijskih kultova, Isus je rođen u Palestini. I upravo ovoj generaciji kasnije je dao svoje evanđelje osobne religije — učenje o čovjekovu sinovstvu s Bogom.
6. HEBREJSKA RELIGIJA
121:6.1 (1338.4) Do kraja prvog stoljeća prije Krista religijska misao Jeruzalema bila je pod snažnim utjecajem grčkih kulturnih učenja, pa čak i grčke filozofije. U dugom nadmetanju između istočne i zapadne škole hebrejske misli, Jeruzalem te ostatak Zapada i Levant općenito prihvatili su zapadnožidovsko, odnosno modificirano helenističko gledište.
121:6.2 (1338.5) U Isusovo vrijeme u Palestini su prevladavala tri jezika: običan narod govorio je nekim dijalektom aramejskog; svećenici i rabini govorili su hebrejski; obrazovani slojevi i viši društveni krugovi među Židovima općenito govorili su grčki. Rani prijevod hebrejskih spisa na grčki u Aleksandriji uvelike je pridonio kasnijoj prevlasti grčkog ogranka židovske kulture i teologije. Uskoro su se i spisi kršćanskih učitelja počeli pojavljivati na istom jeziku. Preporod judaizma započinje grčkim prijevodom hebrejskih spisa. To je bio presudan utjecaj koji je kasnije odredio smjer širenja Pavlova kršćanstva prema Zapadu, a ne prema Istoku.
121:6.3 (1338.6) Premda su epikurejska učenja imala vrlo malo utjecaja na helenizirana židovska vjerovanja, ona su bila znatno oblikovana Platonovom filozofijom i stoičkim učenjima o samoodricanju. Snažan prodor stoicizma vidi se u Četvrtoj knjizi Makabejaca; prožimanje platonističke filozofije i stoičkih učenja očituje se u Mudrosti Salomonovoj. Helenizirani Židovi tumačili su hebrejske spise toliko alegorijski da nisu imali poteškoća uskladiti hebrejsku teologiju sa svojom cijenjenom aristotelovskom filozofijom. No sve je to dovelo do velike i pogubne zbrke sve dok se tim problemima nije pozabavio Filon Aleksandrijski, koji je nastojao uskladiti i sustavno urediti grčku filozofiju i hebrejsku teologiju u cjelovit i razmjerno dosljedan sustav religijskog vjerovanja i prakse. Upravo je to kasnije učenje, nastalo spajanjem grčke filozofije i hebrejske teologije, prevladavalo u Palestini u vrijeme kada je Isus živio i naučavao, a Pavao ga je iskoristio kao temelj za izgradnju svojega razvijenijeg i prosvjetljenijeg oblika kršćanstva.
121:6.4 (1338.7) Filon je bio veliki učitelj; još od Mojsijeva vremena nije živio čovjek koji je izvršio tako dubok utjecaj na etičku i religijsku misao zapadnoga svijeta. U pogledu povezivanja najboljih elemenata tadašnjih etičkih i religijskih sustava istaknulo se sedam velikih učitelja čovječanstva: Setard, Mojsije, Zoroaster, Lao-ce, Buda, Filon i Pavao.
121:6.5 (1339.1) Pavao je prepoznao i mudro uklonio iz temelja svoje kršćanske teologije mnoge, premda ne sve, nedosljednosti koje su proizašle iz Filonova nastojanja da grčku mističnu filozofiju i rimski stoicizam spoji s legalističkom teologijom Hebreja. Filon je postavio temelje za Pavlovu potpuniju obnovu pojma Rajskog Trojstva, koji je dugo bio uspavan u židovskoj teologiji. Samo u jednom pitanju Pavao nije držao korak s Filonom niti je nadmašio učenja toga bogatog i obrazovanog Židova iz Aleksandrije, a to je bilo učenje o iskupljenju; Filon je naučavao oslobođenje od nauka da se oproštenje može postići jedino prolijevanjem krvi. Čini se također da je jasnije od Pavla naslućivao stvarnost i prisutnost Tajanstvenih Osmatrača. No Pavlova teorija istočnoga grijeha, učenja o nasljednoj krivnji i urođenom zlu te otkupljenju od njih, djelomično potječu iz mitraizma i imaju malo zajedničkoga s hebrejskom teologijom, Filonovom filozofijom ili Isusovim učenjima. Neki aspekti Pavlova učenja o istočnome grijehu i iskupljenju bili su njegovi vlastiti.
121:6.6 (1339.2) Ivanovo evanđelje, posljednji od zapisa o Isusovu zemaljskom životu, bilo je upućeno zapadnim narodima i svoj prikaz događaja uvelike iznosi iz perspektive kasnijih aleksandrijskih kršćana, koji su također bili sljedbenici Filonovih učenja.
121:6.7 (1339.3) Otprilike u Kristovo vrijeme u Aleksandriji je došlo do neobičnog obrata u odnosu prema Židovima, pa se iz toga nekadašnjeg židovskog uporišta proširio val žestokih progona koji je dosegnuo čak i Rim, odakle su tisuće Židova bile prognane. No ta kampanja klevetanja bila je kratkoga vijeka; vrlo brzo je carska vlast u cijelom Carstvu ponovno uspostavila prethodno ograničene slobode Židova.
121:6.8 (1339.4) Diljem cijeloga svijeta, ma gdje se Židovi našli raspršeni trgovinom ili progonima, svi su jednodušno ostajali srcem vezani uz sveti Hram u Jeruzalemu. Židovska je teologija opstala onako kako se tumačila i prakticirala u Jeruzalemu, premda su je pojedini babilonski učitelji svojim pravodobnim djelovanjem više puta sačuvali od zaborava.
121:6.9 (1339.5) Čak dva i pol milijuna tih raspršenih Židova dolazilo je u Jeruzalem na proslavu svojih nacionalnih vjerskih blagdana. I bez obzira na teološke ili filozofske razlike između istočnih (babilonskih) i zapadnih (helenističkih) Židova, svi su se slagali u tome da je Jeruzalem središte njihova bogoslužja i svi su živjeli u iščekivanju dolaska Mesije.
7. ŽIDOVI I NEŽIDOVI
121:7.1 (1339.6) U Isusovo vrijeme, Židovi su imali čvrsto oblikovanu predodžbu o svom porijeklu, povijesti i sudbini. Izgradili su čvrst zid razdvajanja između sebe i nežidovskog svijeta; na sve nežidovske običaje gledali su s velikim prezirom. Štovali su slovo zakona i živjeli u uvjerenju o vlastitoj pravednosti, utemeljenom na lažnom ponosu zbog vlastitog porijekla. Stvorili su unaprijed oblikovane predodžbe o obećanom Mesiji, a većina tih očekivanja polazila je od toga da će Mesijin dolazak biti dio njihove nacionalne i rasne povijesti. Židovima toga vremena židovska je teologija bila neopozivo utvrđena i smatrana zauvijek nepromjenjivom.
121:7.2 (1339.7) Isusova učenja i praksa tolerancije i dobrote izravno su se suprotstavljali dugogodišnjem stavu Židova prema drugim narodima koje su smatrali poganima. Naraštajima su Židovi njegovali takav odnos prema vanjskom svijetu da im je bilo nemoguće prihvatiti Učiteljeva učenja o duhovnom bratstvu svih ljudi. Nisu bili spremni dijeliti Jahvu s poganima kao jednakima, a jednako tako nisu bili spremni prihvatiti kao Sina Božjeg onoga koji je naučavao tako nova i neobična učenja.
121:7.3 (1340.1) Književnici, farizeji i svećenici držali su Židove u teškom ropstvu ritualizma i legalizma, daleko stvarnijem od podložnosti rimskoj političkoj vlasti. U Isusovo vrijeme Židovi ne samo da su bili prisiljeni pokoravati se Zakonu, nego su bili okovani ropskim zahtjevima tradicije koji su prožimali svaki aspekt njihova osobnog i društvenog života. Ti su detaljni propisi uređivali njihovo ponašanje i gospodarili životom svakog pobožnog Židova, pa nije čudo što su tako brzo odbacili jednoga od svojih sunarodnjaka koji se usudio zanemariti njihove svete tradicije i ismijavati njihove stoljećima poštovane društvene običaje. Teško da su mogli blagonaklono prihvatiti učenja onoga koji se bez oklijevanja usprotivio dogmama koje su smatrali odredbama samog Oca Abrahama. Mojsije im je dao njihov Zakon i oni nisu bili spremni na kompromis."
121:7.4 (1340.2) U prvom stoljeću usmeno tumačenje Zakona od strane priznatih učitelja, književnika, steklo je veći autoritet od samoga pisanog Zakona. Zbog toga su pojedini židovski vjerski vođe lakše mogli okrenuti narod protiv prihvaćanja novog evanđelja.
121:7.5 (1340.3) Zbog tih okolnosti Židovi nisu uspjeli ispuniti svoju božansku sudbinu kao glasnici novog evanđelja religiozne i duhovne slobode. Nisu uspjeli raskinuti okove tradicije. Jeremija je govorio o 'zakonu koji će biti upisan u ljudskim srcima'. Ezekiel je govorio o 'novom duhu koji će živjeti u čovjekovu srcu', a psalmist se molio da Bog 'čisto srce stvori u meni i obnovi duh postojani'. No kada je židovska religija dobrih djela i pokornosti Zakonu postala žrtvom tradicionalističke učmalosti, razvoj religije nastavio se među europskim narodima.
121:7.6 (1340.4) I tako je jednom drugom narodu povjerena zadaća da svijetu prenese razvijeniju teologiju, sustav učenja koji je objedinjavao filozofiju Grka, zakon Rimljana, moral Židova te evanđelje svetosti ličnosti i duhovne slobode koje je Pavao formulirao na temelju Isusovih učenja.
121:7.7 (1340.5) Pavlov kult kršćanstva nosio je snažan pečat židovskog morala. Židovi su povijest promatrali kao očitovanje Božje providnosti — kao djelovanje Jahve u svijetu. Grci su novom učenju pridonijeli jasnije predodžbe o vječnom životu. Pavlova su učenja u teološkom i filozofskom pogledu bila oblikovana ne samo Isusovim učenjima nego i učenjima Platona i Filona. Na području etike nadahnjivali su ga ne samo Krist nego i stoici.
121:7.8 (1340.6) Evanđelje Isusa, kako je bilo utjelovljeno u Pavlovu kultu antiohijskog kršćanstva, bilo je prožeto utjecajem:
121:7.9 (1340.7) 1. Filozofskog rasuđivanja grčkih obraćenika na judaizam, uključujući i neke njihove predodžbe o vječnom životu.
121:7.10 (1340.8) 2. Privlačnih učenja tada prevladavajućih misterijskih kultova, osobito mitraističkih učenja o otkupljenju, pomirenju i spasenju kroz žrtvu nekog boga.
121:7.11 (1340.9) 3. Čvrstog morala utemeljene židovske religije.
121:7.12 (1341.1) Sredozemno Rimsko Carstvo, Partsko Kraljevstvo i susjedni narodi Isusova vremena imali su grube i primitivne predodžbe o zemljopisu, astronomiji, zdravlju i bolesti; stoga su ih nove i zapanjujuće izjave nazaretskog tesara prirodno ostavljale u čudu. Predodžbe o opsjednutosti duhovima, dobrima i zlima, nisu se odnosile samo na ljude; mnogi su vjerovali da su i stijene i drveće nastanjeni duhovima. To je bilo doba začaranog svijeta i svi su vjerovali da su čuda sasvim uobičajena pojava.
8. POSTOJEĆI ZAPISI
121:8.1 (1341.2) Koliko god je to bilo moguće u okviru našeg mandata, nastojali smo koristiti i donekle uskladiti postojeće zapise koji se odnose na Isusov život na Urantiji. Premda smo imali pristup izgubljenom zapisu apostola Andrije i koristili pomoć velikog mnoštva nebeskih bića koja su boravila na zemlji za vrijeme Mihaelova podarenja (osobito njegova sada personaliziranog Tajanstvenog Osmatrača), bila nam je namjera poslužiti se i takozvanim evanđeljima po Mateju, Marku, Luki i Ivanu.
121:8.2 (1341.3) Ovi novozavjetni zapisi nastali su u sljedećim okolnostima:
121:8.3 (1341.4) 1. Evanđelje po Marku. Ivan Marko sastavio je najstariji (izuzmu li se Andrijine bilješke), najkraći i najjednostavniji prikaz Isusova života. Učitelja je prikazao kao služitelja, kao čovjeka među ljudima. Premda je Marko kao dječak bio prisutan na mnogim mjestima koja opisuje, njegov je zapis zapravo Evanđelje prema Šimunu Petru. U ranim je godinama bio povezan s Petrom, a kasnije s Pavlom. Marko je ovaj zapis sastavio na Petrovu inicijativu i na usrdnu molbu crkve u Rimu. Znajući koliko je Učitelj dosljedno odbijao zapisivati svoja učenja tijekom svog života na zemlji, Marko je, poput apostola i drugih vodećih učenika, oklijevao staviti ih na papir. No Petar je smatrao da je crkvi u Rimu potreban takav pisani prikaz te je Marko pristao prihvatiti se toga zadatka. Prije Petrove smrti 67. godine načinio je mnoge bilješke, a prema nacrtu koji je Petar odobrio za potrebe crkve u Rimu započeo je pisanje ubrzo nakon Petrove smrti. Evanđelje je dovršeno pred kraj 68. godine. Marko je pisao isključivo prema vlastitom sjećanju i Petrovu sjećanju. Taj je tekst kasnije znatno izmijenjen; brojni su odlomci uklonjeni, a na kraju su dodani kasniji tekstovi kako bi nadomjestili posljednju petinu izvornog Evanđelja, koja je izgubljena iz prvog rukopisa prije nego što je ikada bila prepisana. Ovaj Markov zapis, zajedno s Andrijinim i Matejevim bilješkama, poslužio je kao temelj svim kasnijim evanđeoskim prikazima koji su nastojali opisati Isusov život i učenja.
121:8.4 (1341.5) 2. Evanđelje po Mateju. Takozvano Evanđelje po Mateju zapis je o Učiteljevu životu sastavljen za pouku židovskih kršćana. Autor ovog zapisa neprestano nastoji pokazati kako se mnogo toga u Isusovu životu dogodilo "da se ispuni ono što je prorok rekao". Matejevo evanđelje prikazuje Isusa kao Davidova sina, naglašavajući njegovo duboko poštovanje prema zakonu i prorocima.Evanđelje po Mateju. Takozvano Evanđelje po Mateju zapis je o Učiteljevu životu sastavljen za pouku židovskih kršćana. Autor ovog zapisa neprestano nastoji pokazati kako se mnogo toga u Isusovu životu dogodilo "da se ispuni ono što je prorok rekao". Matejevo evanđelje prikazuje Isusa kao Davidova sina, naglašavajući njegovo duboko poštovanje prema Zakonu i prorocima.
121:8.5 (1341.6) Apostol Matej nije napisao ovo evanđelje. Napisao ga je Izador, jedan od njegovih učenika, koji se u svom radu služio ne samo Matejevim osobnim sjećanjima na te događaje nego i jednim zapisom Isusovih izreka koje je Matej sastavio neposredno nakon raspeća. Taj je Matejev zapis bio napisan na aramejskom jeziku, dok je Izador pisao na grčkom. Nije postojala namjera da se ikoga dovede u zabludu pripisujući ovo djelo Mateju. U ono je vrijeme bio običaj da učenici na taj način odaju počast svojim učiteljima.
121:8.6 (1342.1) Matejev izvorni zapis bio je dopunjen i prerađen 40. godine, neposredno prije nego što je napustio Jeruzalem kako bi se posvetio evanđeoskom propovijedanju. Bio je to osobni zapis, a posljednji je primjerak uništen u požaru jednog sirijskog samostana 416. godine.
121:8.7 (1342.2) Izador je pobjegao iz Jeruzalema 70. godine, nakon što su Titove vojske opkolile grad, ponijevši sa sobom u Pelu primjerak Matejevih bilježaka. Godine 71., dok je živio u Peli, Izador je napisao Evanđelje po Mateju. Sa sobom je imao i prve četiri petine Markova zapisa
121:8.8 (1342.3) 3. Evanđelje po Luki. Luka, liječnik iz Antiohije u Pizidiji, bio je Pavlov obraćenik iz redova neznabožaca koji je sastavio znatno drukčiji prikaz Učiteljeva života. Počeo je pratiti Pavla i upoznavati Isusov život i učenja 47. godine. U svom je zapisu sačuvao mnogo od "milosti Gospodina Isusa Krista", oslanjajući se na podatke koje je prikupio od Pavla i drugih. Luka prikazuje Učitelja kao "prijatelja carinika i grešnika". Svoje brojne bilješke nije pretočio u Evanđelje sve do nakon Pavlove smrti. Luka je pisao 82. godine u Ahaji. Namjeravao je napisati tri knjige o povijesti Krista i kršćanstva, ali je umro 90. godine, neposredno prije nego što je dovršio drugu od njih, „Djela apostolska”.
121:8.9 (1342.4) U sastavljanju Evanđelja, Luka se isprva oslanjao na prikaz Isusova života koji mu je prenio Pavao. U tom je smislu Lukino evanđelje dijelom i Evanđelje prema Pavlu. No Luka je imao i druge izvore podataka. Ne samo da je razgovarao s desecima očevidaca brojnih događaja iz Isusova života koje opisuje, nego je sa sobom imao i primjerak Markova evanđelja, odnosno njegove prve četiri petine, Izadorov zapis te kratak prikaz koji je 78. godine u Antiohiji sastavio vjernik po imenu Cedes. Luka je također raspolagao oštećenim i znatno prerađenim prijepisom bilježaka za koje se tvrdilo da ih je sastavio apostol Andrija.
121:8.10 (1342.5) 4. Evanđelje po Ivanu. Evanđelje po Ivanu donosi mnoge pojedinosti o Isusovu djelovanju u Judeji i okolici Jeruzalema koje se ne nalaze u drugim zapisima. To je takozvano Evanđelje po Ivanu, sinu Zebedejevu, i premda ga Ivan nije napisao, nastalo je prema njegovim uputama. Od svog prvog sastavljanja više je puta prerađivano kako bi se stvorio dojam da ga je napisao sam Ivan. U vrijeme nastanka ovog zapisa Ivan je već imao druga evanđelja i uvidio je da je mnogo toga izostavljeno; stoga je 101. godine potaknuo svog suradnika Natana, grčkog Židova iz Cezareje, da započne njegovo sastavljanje. Ivan je pružio građu iz vlastitog sjećanja i oslanjajući se na tri već postojeća zapisa. Nije imao vlastitih pisanih zapisa. Poslanicu poznatu kao „Prva Ivanova” napisao je sam Ivan kao uvodno pismo djelu koje je Natan sastavio slijedeći njegove upute.
121:8.11 (1342.6) Svi su ovi autori iznijeli iskrene prikaze Isusa onako kako su ga vidjeli, zapamtili ili o njemu saznali te kako su njihova shvaćanja tih davnih događaja bila oblikovana njihovim kasnijim prihvaćanjem Pavlove teologije kršćanstva. A ovi zapisi, nesavršeni kakvi jesu, bili su dovoljni da promijene tijek povijesti Urantije kroz gotovo dvije tisuće godina.
121:8.14 (1343.1) [Napomena: U izvršenju punomoći da nanovo izložim učenja i djela Isusa iz Nazareta, slobodno sam se koristio svim izvorima zapisa i planetarnih informacija. Moj glavni motiv bio je sastaviti zapis koji će ne samo prosvijetliti generaciju ljudi koja danas živi, već biti od pomoći i svim budućim generacijama. Iz golemog spremišta podataka koji su mi bili na raspolaganju, odabrao sam ono što je najbolje odgovaralo ostvarenju te namjere. Koliko god je to bilo moguće, koristio sam podatke iz čisto ljudskih izvora. Tek kada takvi izvori nisu bili dostatni, posezao sam za zapisima nadljudskog porijekla. Kad god su ideje i pojmovi Isusova života i učenja bili prihvatljivo izraženi ljudskim umom, uvijek sam davao prednost takvim naizgled ljudskim misaonim uzorcima. Iako sam nastojao prilagoditi jezični izraz kako bi se bolje uskladio s našom koncepcijom stvarnog značenja i istinskog smisla Učiteljeva života i učenja, u svim sam se svojim pripovijestima, koliko god je to bilo moguće, držao stvarnih ljudskih pojmova i misaonih uzoraka. Dobro znam da će pojmovi koji imaju porijeklo u ljudskom umu biti prihvatljiviji i korisniji svim drugim ljudskim umovima. Kad nisam bio u stanju pronaći potrebne pojmove u ljudskim zapisima ili izrazima, koristio sam se sjećanjima svoje vrste zemaljske egzistencije, srednjih bića. A kada ni ovaj sekundarni izvor informacija nije bio prikladan, bez oklijevanja sam posezao za nadplanetarnim izvorima informacija.
121:8.12 (1343.2) Sabrana sjećanja iz kojih sam pripremio ovu pripovijest o Isusovom životu i učenjima — osim sjećanja zabilježenih u zapisu apostola Andrije — obuhvaćaju dragulje misli i nadmoćne koncepcije Isusovih učenja prikupljene od više od dvije tisuće ljudi koji su živjeli na zemlji od Isusova vremena pa sve do pisanja — ili, točnije, prepričavanja — ovih otkrivenja. Koristio sam se dopuštenjem za novo otkrivenje samo onda kada ljudski zapisi i ljudske koncepcije nisu mogli pružiti prihvatljiv misaoni uzorak. Moj objaviteljski nalog zabranjivao mi je korištenje izvanljudskih izvora informacija ili izraza sve dok ne bih mogao posvjedočiti da nisam uspio pronaći potreban konceptualni izraz u isključivo ljudskim izvorima.
121:8.13 (1343.3) Dok sam u suradnji sa svojih jedanaest suradnika iz redova srednjih bića i pod nadzorom Melkisedeka iz zapisa sastavio ovaj zapis u skladu sa svojom koncepcijom učinkovite organizacije i prema vlastitom izboru neposrednog načina izražavanja, većina ideja, pa čak i neki od izraza koje sam pritom upotrijebio, potječu iz umova ljudi mnogih rasa koji su živjeli na zemlji tijekom prošlih naraštaja, pa sve do onih koji još uvijek žive u vrijeme ovog rada. U mnogočemu sam služio više kao sakupljač i urednik nego kao izvorni pripovjedač. Dajući prednost izvorima ljudskog porijekla, bez oklijevanja sam usvajao one ideje i pojmove koji su mi omogućili da stvorim najučinkovitiji prikaz Isusova života i da stvorim najučinkovitiji prikaz Isusova života i da nanovo iznesem njegova neusporediva učenja na što izražajniji način i izrazima najdubljeg nadahnuća. U ime Bratstva Ujedinjenih Srednjih Bića Urantije s dubokom zahvalnošću priznajem svoj dug svim izvorima zapisa i pojmova koji su korišteni u sljedećem prikazu naše nove prezentacije Isusova života na zemlji.]