Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 102 : TEMELJI RELIGIJSKE VJERE
Paper 102
The Foundations of Religious Faith
The Foundations of Religious Faith
ZA MATERIJALISTU bez vjere, čovjek je jednostavno evolucijska slučajnost. Njegove nade u opstanak nisu ništa drugo nego plod smrtničke mašte; njegovi strahovi, ljubavi, težnje i uvjerenja nisu ništa drugo nego posljedica slučajne blizine određenih beživotnih atoma materije. Nikakav prikaz energije niti izraz povjerenja ne mogu ga prenijeti izvan groba. Predani napori i nadahnuti genij najboljih ljudi osuđeni su na gašenje smrću, dugom i samotnom noći vječnog zaborava i nestanka duše. Neizrecivi očaj jedina je čovjekova nagrada za život i trud pod vremenskim suncem smrtnog postojanja. Svaki dan života polako i sigurno steže stisak nemilosrdne sudbine koju je neprijateljski i neumoljivi svemir materije odredio kao konačnu uvredu svemu u ljudskoj čežnji što je lijepo, plemenito, uzvišeno i dobro.
102:0.1 (1118.1)
TO THE unbelieving materialist, man is simply an evolutionary accident. His hopes of survival are strung on a figment of mortal imagination; his fears, loves, longings, and beliefs are but the reaction of the incidental juxtaposition of certain lifeless atoms of matter. No display of energy nor expression of trust can carry him beyond the grave. The devotional labors and inspirational genius of the best of men are doomed to be extinguished by death, the long and lonely night of eternal oblivion and soul extinction. Nameless despair is man’s only reward for living and toiling under the temporal sun of mortal existence. Each day of life slowly and surely tightens the grasp of a pitiless doom which a hostile and relentless universe of matter has decreed shall be the crowning insult to everything in human desire which is beautiful, noble, lofty, and good.
Ali takav nije čovjekov svršetak niti njegova vječna sudbina; takva je vizija samo krik očaja neke lutajuće duše izgubljene u duhovnoj tami, koja se hrabro bori suočena s mehanicističkim sofizmima materijalističke filozofije, zaslijepljena zbrkom i iskrivljenjem složenog učenja. I sva ta sudbina tame i sva ta sudbina očaja zauvijek se raspršuju jednim hrabrim činom vjere od strane najponiznije i najneukije Božje djece na zemlji.
102:0.2 (1118.2)
But such is not man’s end and eternal destiny; such a vision is but the cry of despair uttered by some wandering soul who has become lost in spiritual darkness, and who bravely struggles on in the face of the mechanistic sophistries of a material philosophy, blinded by the confusion and distortion of a complex learning. And all this doom of darkness and all this destiny of despair are forever dispelled by one brave stretch of faith on the part of the most humble and unlearned of God’s children on earth.
Djelovanje Ispravljača Misli objašnjava prijenos čovjekova primitivnog i evolucijskog osjećaja dužnosti u onu višu i sigurniju vjeru u vječne stvarnosti otkrivenja. U čovjekovu srcu mora postojati glad za savršenstvom kako bi se osigurala sposobnost razumijevanja putova vjere koji vode do vrhovnog postignuća. Ako bilo koji čovjek izabere vršiti božansku volju, spoznat će put istine. Doslovno je istinito: „Ljudske stvari moraju biti spoznate da bi bile voljene, ali božanske stvari moraju biti voljene da bi bile spoznate.” Ali poštene sumnje i iskrena pitanja nisu grijeh; takvi stavovi samo znače odgodu u napredujućem putovanju prema postizanju savršenstva. Povjerenje poput dječjeg osigurava čovjeku ulazak u kraljevstvo nebeskog uzlaska, ali napredak u potpunosti ovisi o snažnom življenju čvrste i pouzdane vjere zrelog čovjeka.
102:1.1 (1118.4)
The work of the Thought Adjuster constitutes the explanation of the translation of man’s primitive and evolutionary sense of duty into that higher and more certain faith in the eternal realities of revelation. There must be perfection hunger in man’s heart to insure capacity for comprehending the faith paths to supreme attainment. If any man chooses to do the divine will, he shall know the way of truth. It is literally true, “Human things must be known in order to be loved, but divine things must be loved in order to be known.” But honest doubts and sincere questionings are not sin; such attitudes merely spell delay in the progressive journey toward perfection attainment. Childlike trust secures man’s entrance into the kingdom of heavenly ascent, but progress is wholly dependent on the vigorous exercise of the robust and confident faith of the full-grown man.
102:1.2 (1119.1)
The reason of science is based on the observable facts of time; the faith of religion argues from the spirit program of eternity. What knowledge and reason cannot do for us, true wisdom admonishes us to allow faith to accomplish through religious insight and spiritual transformation.
Zbog izolacije pobune, otkrivenje istine na Urantiji prečesto je bilo pomiješano s tvrdnjama djelomičnih i prolaznih kozmologija. Istina ostaje nepromijenjena iz naraštaja u naraštaj, ali s njom povezane pouke o fizičkom svijetu mijenjaju se iz dana u dan i iz godine u godinu. Vječnu istinu ne bi trebalo omalovažavati samo zato što se zatekla u društvu zastarjelih ideja o materijalnom svijetu. Što više znanosti poznaješ, to možeš biti manje siguran; što više religije imaš, to si sigurniji.
102:1.3 (1119.2)
Owing to the isolation of rebellion, the revelation of truth on Urantia has all too often been mixed up with the statements of partial and transient cosmologies. Truth remains unchanged from generation to generation, but the associated teachings about the physical world vary from day to day and from year to year. Eternal truth should not be slighted because it chances to be found in company with obsolete ideas regarding the material world. The more of science you know, the less sure you can be; the more of religion you have, the more certain you are.
102:1.4 (1119.3)
The certainties of science proceed entirely from the intellect; the certitudes of religion spring from the very foundations of the entire personality. Science appeals to the understanding of the mind; religion appeals to the loyalty and devotion of the body, mind, and spirit, even to the whole personality.
Bog je toliko stvaran i apsolutan da se nikakav materijalni znak dokaza niti ikakvo očitovanje takozvanog čuda ne može ponuditi kao svjedočanstvo njegove stvarnosti. Uvijek ćemo ga poznavati jer mu vjerujemo, a naše vjerovanje u njega u potpunosti se temelji na našem osobnom sudjelovanju u božanskim očitovanjima njegove beskonačne stvarnosti.
102:1.5 (1119.4)
God is so all real and absolute that no material sign of proof or no demonstration of so-called miracle may be offered in testimony of his reality. Always will we know him because we trust him, and our belief in him is wholly based on our personal participation in the divine manifestations of his infinite reality.
Unutarnji Ispravljač Misli nepogrešivo budi u čovjekovoj duši istinsku i duboku glad za savršenstvom zajedno s dalekosežnom znatiželjom koja može biti u potpunosti zadovoljena jedino zajedništvom s Bogom, božanskim izvorom toga Ispravljača. Gladna duša čovjeka odbija biti zadovoljena bilo čim manjim od osobne spoznaje živoga Boga. Što god Bog bio više od uzvišene i savršene moralne ličnosti, on u našem gladnom i konačnom poimanju ne može biti ništa manje.
102:1.6 (1119.5)
The indwelling Thought Adjuster unfailingly arouses in man’s soul a true and searching hunger for perfection together with a far-reaching curiosity which can be adequately satisfied only by communion with God, the divine source of that Adjuster. The hungry soul of man refuses to be satisfied with anything less than the personal realization of the living God. Whatever more God may be than a high and perfect moral personality, he cannot, in our hungry and finite concept, be anything less.
Pozorni umovi i pronicave duše prepoznaju religiju kada je pronađu u životima svojih bližnjih. Religija ne zahtijeva definiciju; svi poznajemo njezine društvene, intelektualne, moralne i duhovne plodove. I sve to proizlazi iz činjenice da je religija svojstvo ljudskog roda; ona nije dijete kulture. Istina, čovjekovo poimanje religije još je uvijek ljudsko i stoga podložno okovima neznanja, ropstvu praznovjerja, obmanama sofistikacije i zabludama lažne filozofije.
102:2.1 (1119.6)
Observing minds and discriminating souls know religion when they find it in the lives of their fellows. Religion requires no definition; we all know its social, intellectual, moral, and spiritual fruits. And this all grows out of the fact that religion is the property of the human race; it is not a child of culture. True, one’s perception of religion is still human and therefore subject to the bondage of ignorance, the slavery of superstition, the deceptions of sophistication, and the delusions of false philosophy.
Jedna od karakterističnih osobitosti istinskog religijskog uvjerenja jest da je, unatoč apsolutnosti svojih tvrdnji i postojanosti svoga stava, duh njegova izražavanja tako uravnotežen i umjeren da nikada ne odaje ni najmanji dojam nametljivosti ili egoističnog uzdizanja. Mudrost religijskog iskustva u određenom je smislu paradoksalna, jer je istodobno ljudski izvorna i izvedena od Ispravljača. Religijska snaga nije proizvod osobnih prerogativa pojedinca, nego je prije izraz tog uzvišenog partnerstva čovjeka i vječnog izvora sve mudrosti. Tako riječi i djela istinske i neokaljane religije postaju uvjerljivo autoritativni za sve prosvijetljene smrtnike.
102:2.2 (1119.7)
One of the characteristic peculiarities of genuine religious assurance is that, notwithstanding the absoluteness of its affirmations and the stanchness of its attitude, the spirit of its expression is so poised and tempered that it never conveys the slightest impression of self-assertion or egoistic exaltation. The wisdom of religious experience is something of a paradox in that it is both humanly original and Adjuster derivative. Religious force is not the product of the individual’s personal prerogatives but rather the outworking of that sublime partnership of man and the everlasting source of all wisdom. Thus do the words and acts of true and undefiled religion become compellingly authoritative for all enlightened mortals.
Teško je prepoznati i analizirati čimbenike religijskog iskustva, ali nije teško uočiti da oni koji prakticiraju religiju žive i djeluju kao da su već u prisutnosti Vječnoga. Vjernici reagiraju na ovaj vremenski život kao da im je besmrtnost već nadohvat ruke. U životima takvih smrtnika postoji istinska izvornost i spontanost izražavanja koje ih zauvijek izdvajaju od njihovih bližnjih koji su upili samo mudrost ovoga svijeta. Religiozni ljudi naizgled žive u stanju stvarnog oslobođenja od mučne žurbe i bolnog stresa nestalnosti svojstvene vremenskim tokovima vremena; oni očituju stabilnost ličnosti i smirenost karaktera koje se ne mogu objasniti zakonima fiziologije, psihologije i sociologije.
102:2.3 (1119.8)
It is difficult to identify and analyze the factors of a religious experience, but it is not difficult to observe that such religious practitioners live and carry on as if already in the presence of the Eternal. Believers react to this temporal life as if immortality already were within their grasp. In the lives of such mortals there is a valid originality and a spontaneity of expression that forever segregate them from those of their fellows who have imbibed only the wisdom of the world. Religionists seem to live in effective emancipation from harrying haste and the painful stress of the vicissitudes inherent in the temporal currents of time; they exhibit a stabilization of personality and a tranquillity of character not explained by the laws of physiology, psychology, and sociology.
Vrijeme je nepromjenjiv čimbenik u stjecanju znanja; religija svoja obdarenja čini neposredno dostupnima, premda postoji važan čimbenik rasta u milosti i određeni napredak u svim fazama religijskog iskustva. Znanje je vječna potraga; uvijek učiš, ali nikada ne možeš dosegnuti potpuno znanje apsolutne istine. U samom znanju nikada ne može postojati apsolutna sigurnost, nego samo sve veća vjerojatnost približavanja; ali religijska duša duhovnog prosvjetljenja zna, i zna sada. Pa ipak, ta duboka i pozitivna sigurnost ne navodi takvog razumnog religioznog čovjeka da pokazuje išta manje zanimanja za uspone i padove napretka ljudske mudrosti, koji je na svojoj materijalnoj strani povezan s razvojem sporo napredujuće znanosti.
102:2.4 (1120.1)
Time is an invariable element in the attainment of knowledge; religion makes its endowments immediately available, albeit there is the important factor of growth in grace, definite advancement in all phases of religious experience. Knowledge is an eternal quest; always are you learning, but never are you able to arrive at the full knowledge of absolute truth. In knowledge alone there can never be absolute certainty, only increasing probability of approximation; but the religious soul of spiritual illumination knows, and knows now. And yet this profound and positive certitude does not lead such a sound-minded religionist to take any less interest in the ups and downs of the progress of human wisdom, which is bound up on its material end with the developments of slow-moving science.
Čak ni otkrića znanosti nisu istinski stvarna u svijesti ljudskog iskustva dok ne budu razotkrivena i usklađena, dok njihove relevantne činjenice ne poprime stvarno značenje kroz uključenje u krugove misaonih struja uma. Smrtni čovjek promatra čak i svoje fizičko okruženje s razine uma, iz perspektive svog psihološkog registra. Nije, dakle, čudno što čovjek najprije izgrađuje visoko ujedinjeno tumačenje svemira, a zatim nastoji poistovjetiti to energetsko jedinstvo svoje znanosti s jedinstvom duha svojega religijskog iskustva. Um je jedinstvo; smrtna svijest živi na razini uma i opaža univerzalne stvarnosti očima umnog obdarenja. Perspektiva uma ne može pružiti egzistencijalno jedinstvo izvora stvarnosti, Prvog Izvora i Središta, ali može, i ponekad hoće, prikazati čovjeku iskustvenu sintezu energije, uma i duha u i kao Vrhovno Biće. No um nikada ne može uspjeti u tom ujedinjenju raznolikosti stvarnosti ako takav um nije čvrsto svjestan materijalnih stvari, intelektualnih značenja i duhovnih vrijednosti; samo u skladu trojedinstva funkcionalne stvarnosti postoji jedinstvo, a samo u jedinstvu postoji zadovoljstvo ličnosti koje proizlazi iz spoznaje kozmičke postojanosti i dosljednosti.
102:2.5 (1120.2)
Even the discoveries of science are not truly real in the consciousness of human experience until they are unraveled and correlated, until their relevant facts actually become meaning through encircuitment in the thought streams of mind. Mortal man views even his physical environment from the mind level, from the perspective of its psychological registry. It is not, therefore, strange that man should place a highly unified interpretation upon the universe and then seek to identify this energy unity of his science with the spirit unity of his religious experience. Mind is unity; mortal consciousness lives on the mind level and perceives the universal realities through the eyes of the mind endowment. The mind perspective will not yield the existential unity of the source of reality, the First Source and Center, but it can and sometime will portray to man the experiential synthesis of energy, mind, and spirit in and as the Supreme Being. But mind can never succeed in this unification of the diversity of reality unless such mind is firmly aware of material things, intellectual meanings, and spiritual values; only in the harmony of the triunity of functional reality is there unity, and only in unity is there the personality satisfaction of the realization of cosmic constancy and consistency.
Evolucijski čovjek prirodno ne uživa u teškom radu. Održavati korak u svom životnom iskustvu s neodgodivim zahtjevima i snažnim porivima rastućeg religijskog iskustva znači neprekidnu aktivnost u duhovnom rastu, intelektualnoj ekspanziji, proširenju činjeničnog znanja i društvenom služenju. Ne postoji istinska religija bez visoko aktivne ličnosti. Stoga lijeniji među ljudima često nastoje izbjeći strogosti istinski religijskog života domišljatim samozavaravanjem i povlačenjem u lažno okrilje stereotipnih religijskih doktrina i dogmi. Ali istinska religija je živa. Intelektualna kristalizacija religijskih pojmova jednaka je duhovnoj smrti. Religiju ne možeš zamisliti bez ideja, ali kada se religija jednom svede samo na ideju, ona više nije religija; postala je tek jedna vrsta ljudske filozofije.
102:2.7 (1120.4)
Evolutionary man does not naturally relish hard work. To keep pace in his life experience with the impelling demands and the compelling urges of a growing religious experience means incessant activity in spiritual growth, intellectual expansion, factual enlargement, and social service. There is no real religion apart from a highly active personality. Therefore do the more indolent of men often seek to escape the rigors of truly religious activities by a species of ingenious self-deception through resorting to a retreat to the false shelter of stereotyped religious doctrines and dogmas. But true religion is alive. Intellectual crystallization of religious concepts is the equivalent of spiritual death. You cannot conceive of religion without ideas, but when religion once becomes reduced only to an idea, it is no longer religion; it has become merely a species of human philosophy.
Opet, postoje druge vrste nestabilnih i slabo discipliniranih duša koje bi sentimentalne ideje religije koristile kao put bijega od uznemirujućih zahtjeva života. Kada određeni kolebljivi i plašljivi smrtnici pokušavaju pobjeći od neprestanog pritiska evolucijskog života, religija, kako je oni shvaćaju, čini se najbližim utočištem, najboljim putem bijega. Ali poslanje religije jest pripremiti čovjeka da se hrabro, čak i herojski, suoči s promjenjivostima života. Religija je vrhovno obdarenje evolucijskog čovjeka, jedino što mu omogućuje da ide naprijed i „ustraje kao da vidi Onoga koji je nevidljiv.” Mistika, međutim, često predstavlja svojevrsno povlačenje iz života kojem pribjegavaju oni ljudi koji ne uživaju u snažnijim aktivnostima življenja religijskog života na otvorenim pozornicama ljudskog društva i trgovine. Istinska religija mora djelovati. Djelovanje će biti rezultat religije kada je čovjek doista posjeduje, ili bolje rečeno, kada religiji bude dopušteno da doista posjeduje čovjeka. Religija se nikada neće zadovoljiti pukim mišljenjem ili neaktivnim osjećajem.
102:2.8 (1121.1)
Again, there are other types of unstable and poorly disciplined souls who would use the sentimental ideas of religion as an avenue of escape from the irritating demands of living. When certain vacillating and timid mortals attempt to escape from the incessant pressure of evolutionary life, religion, as they conceive it, seems to present the nearest refuge, the best avenue of escape. But it is the mission of religion to prepare man for bravely, even heroically, facing the vicissitudes of life. Religion is evolutionary man’s supreme endowment, the one thing which enables him to carry on and “endure as seeing Him who is invisible.” Mysticism, however, is often something of a retreat from life which is embraced by those humans who do not relish the more robust activities of living a religious life in the open arenas of human society and commerce. True religion must act. Conduct will be the result of religion when man actually has it, or rather when religion is permitted truly to possess the man. Never will religion be content with mere thinking or unacting feeling.
Intelektualni nedostatak ili obrazovno siromaštvo neizbježno ometaju više religijsko postignuće, jer takvo osiromašeno okruženje duhovne prirode lišava religiju njezina glavnog kanala filozofskog kontakta sa svijetom znanstvenog znanja. Intelektualni čimbenici religije važni su, ali je njihova prerazvijenost ponekad jednako otežavajuća i zbunjujuća. Religija mora neprestano djelovati pod paradoksalnom nužnošću: nužnošću da učinkovito koristi misao, dok istodobno umanjuje duhovnu korisnost svakog razmišljanja.
102:3.1 (1121.3)
Intellectual deficiency or educational poverty unavoidably handicaps higher religious attainment because such an impoverished environment of the spiritual nature robs religion of its chief channel of philosophic contact with the world of scientific knowledge. The intellectual factors of religion are important, but their overdevelopment is likewise sometimes very handicapping and embarrassing. Religion must continually labor under a paradoxical necessity: the necessity of making effective use of thought while at the same time discounting the spiritual serviceableness of all thinking.
Religijska spekulacija je neizbježna, ali uvijek štetna; spekulacija neizbježno iskrivljuje svoj predmet. Spekulacija teži prevesti religiju u nešto materijalno ili humanističko, i tako, dok izravno ometa jasnoću logičkog razmišljanja, neizravno uzrokuje da religija izgleda kao funkcija vremenskog svijeta, upravo onog svijeta s kojim bi ona trebala vječno stajati u suprotnosti. Stoga će religija uvijek biti obilježena paradoksima, paradoksima koji proizlaze iz odsutnosti iskustvene povezanosti između materijalne i duhovne razine svemira — morontija mote, nadfilozofske osjetljivosti za razlučivanje istine i opažanje jedinstva.
102:3.2 (1121.4)
Religious speculation is inevitable but always detrimental; speculation invariably falsifies its object. Speculation tends to translate religion into something material or humanistic, and thus, while directly interfering with the clarity of logical thought, it indirectly causes religion to appear as a function of the temporal world, the very world with which it should everlastingly stand in contrast. Therefore will religion always be characterized by paradoxes, the paradoxes resulting from the absence of the experiential connection between the material and the spiritual levels of the universe—morontia mota, the superphilosophic sensitivity for truth discernment and unity perception.
Religijska želja je tražeća glad za božanskom stvarnošću. Religijsko iskustvo je ostvarenje svijesti da je Bog pronađen. A kada ljudsko biće doista pronađe Boga, u duši toga bića doživljava se takav neizreciv nemir trijumfa otkrića da biva potaknut tražiti priliku za služiteljski kontakt sa svojim manje prosvijetljenim bližnjima, ne da bi otkrio da je pronašao Boga, nego da bi dopustio da prelijevanje bujajuće vječne dobrote unutar njegove vlastite duše osvježi i oplemeni njegove bližnje. Istinska religija vodi povećanom društvenom služenju.
102:3.4 (1121.6)
Religious desire is the hunger quest for divine reality. Religious experience is the realization of the consciousness of having found God. And when a human being does find God, there is experienced within the soul of that being such an indescribable restlessness of triumph in discovery that he is impelled to seek loving service-contact with his less illuminated fellows, not to disclose that he has found God, but rather to allow the overflow of the welling-up of eternal goodness within his own soul to refresh and ennoble his fellows. Real religion leads to increased social service.
Znanost, znanje, vodi svijesti o činjenicama; religija, iskustvo, vodi svijesti o vrijednostima; filozofija, mudrost, vodi koordiniranoj svijesti; otkrivenje (zamjena za morontija motu) vodi svijesti o istinskoj stvarnosti; dok koordinacija svijesti o činjenicama, vrijednostima i istinskoj stvarnosti tvori svjesnost stvarnosti ličnosti, maksimum bivstva, zajedno s vjerovanjem u mogućnost opstanka te iste ličnosti.
102:3.5 (1122.1)
Science, knowledge, leads to fact consciousness; religion, experience, leads to value consciousness; philosophy, wisdom, leads to co-ordinate consciousness; revelation (the substitute for morontia mota) leads to the consciousness of true reality; while the co-ordination of the consciousness of fact, value, and true reality constitutes awareness of personality reality, maximum of being, together with the belief in the possibility of the survival of that very personality.
102:3.6 (1122.2)
Knowledge leads to placing men, to originating social strata and castes. Religion leads to serving men, thus creating ethics and altruism. Wisdom leads to the higher and better fellowship of both ideas and one’s fellows. Revelation liberates men and starts them out on the eternal adventure.
Znanost nastoji identificirati, analizirati i klasificirati razdijeljene dijelove beskonačnog kozmosa. Religija obuhvaća ideju cjeline, čitavog kozmosa. Filozofija nastoji poistovjetiti materijalne segmente znanosti s pojmom cjeline koji proizlazi iz duhovnog uvida. Ondje gdje filozofija ne uspijeva u tom nastojanju, otkrivenje uspijeva, potvrđujući da je kozmički krug univerzalan, vječan, apsolutan i beskonačan. Ovaj kozmos Beskonačnog JA JESAM stoga je beskrajan, neograničen i sveobuhvatan—bezvremenski, bezprostorni i neuvjetovani. I mi svjedočimo da je Beskonačni JA JESAM također Otac Mihaela iz Nebadona i Bog ljudskog spasenja.
102:3.10 (1122.6)
Science seeks to identify, analyze, and classify the segmented parts of the limitless cosmos. Religion grasps the idea-of-the-whole, the entire cosmos. Philosophy attempts the identification of the material segments of science with the spiritual-insight concept of the whole. Wherein philosophy fails in this attempt, revelation succeeds, affirming that the cosmic circle is universal, eternal, absolute, and infinite. This cosmos of the Infinite I AM is therefore endless, limitless, and all-inclusive—timeless, spaceless, and unqualified. And we bear testimony that the Infinite I AM is also the Father of Michael of Nebadon and the God of human salvation.
Znanost ukazuje na Božanstvo kao činjenicu; filozofija predstavlja ideju Apsoluta; religija predočava Boga kao ljubeću duhovnu ličnost. Otkrivenje potvrđuje jedinstvo činjenice Božanstva, ideje Apsoluta i duhovne ličnosti Boga te, nadalje, predstavlja ovaj pojam kao našega Oca—univerzalnu činjenicu egzistencije, vječnu ideju uma i beskonačni duh života.
102:3.11 (1122.7)
Science indicates Deity as a fact; philosophy presents the idea of an Absolute; religion envisions God as a loving spiritual personality. Revelation affirms the unity of the fact of Deity, the idea of the Absolute, and the spiritual personality of God and, further, presents this concept as our Father—the universal fact of existence, the eternal idea of mind, and the infinite spirit of life.
102:3.13 (1122.9)
In science, the idea precedes the expression of its realization; in religion, the experience of realization precedes the expression of the idea. There is a vast difference between the evolutionary will-to-believe and the product of enlightened reason, religious insight, and revelation—the will that believes.
U evoluciji religija često navodi čovjeka da stvara svoje vlastite pojmove o Bogu; otkrivenje pokazuje fenomen Božjeg razvijanja samoga čovjeka, dok u zemaljskom životu Krista Mihaela promatramo fenomen Božjeg samootkrivenja čovjeku. Evolucija teži učiniti Boga čovjekolikim; otkrivenje teži učiniti čovjeka bogolikim.
102:3.14 (1122.10)
In evolution, religion often leads to man’s creating his concepts of God; revelation exhibits the phenomenon of God’s evolving man himself, while in the earth life of Christ Michael we behold the phenomenon of God’s revealing himself to man. Evolution tends to make God manlike; revelation tends to make man Godlike.
Znanost je zadovoljena samo prvim uzrocima, religija vrhovnom ličnošću, a filozofija jedinstvom. Otkrivenje potvrđuje da su to troje jedno i da je sve troje dobro. Vječna stvarnost jest dobro svemira, a ne vremenske iluzije prostornog zla. U duhovnom iskustvu svih ličnosti uvijek je istina da je stvarno dobro, a dobro stvarno.
102:3.15 (1122.11)
Science is only satisfied with first causes, religion with supreme personality, and philosophy with unity. Revelation affirms that these three are one, and that all are good. The eternal real is the good of the universe and not the time illusions of space evil. In the spiritual experience of all personalities, always is it true that the real is the good and the good is the real.
Zbog prisutnosti Ispravljača Misli u vašim umovima, spoznati um Boga nije za vas veća tajna nego biti siguran u svijest o spoznaji bilo kojeg drugog uma, ljudskog ili nadljudskog. Religija i društvena svijest imaju ovo zajedničko: one se temelje na svijesti o postojanju drugih umova. Tehnika kojom možete prihvatiti ideju drugoga kao vlastitu ista je ona kojom možete „dopustiti da um koji je bio u Kristu bude i u vama.”
102:4.1 (1123.1)
Because of the presence in your minds of the Thought Adjuster, it is no more of a mystery for you to know the mind of God than for you to be sure of the consciousness of knowing any other mind, human or superhuman. Religion and social consciousness have this in common: They are predicated on the consciousness of other-mindness. The technique whereby you can accept another’s idea as yours is the same whereby you may “let the mind which was in Christ be also in you.”
Što je ljudsko iskustvo? Ono je jednostavno svaka interakcija između aktivnog i propitujućeg ja i bilo koje druge aktivne i vanjske stvarnosti. Opseg iskustva određen je dubinom pojma zajedno s cjelovitošću prepoznavanja stvarnosti vanjskog. Dinamika iskustva jednaka je snazi očekujuće imaginacije u kombinaciji s oštrinom osjetilnog otkrivanja vanjskih kvaliteta stvarnosti s kojom je čovjek u kontaktu. Činjenica iskustva nalazi se u samosvijesti zajedno s postojanjem drugoga— materijalnosti drugih, umu drugih i duhu u drugima.
102:4.2 (1123.2)
What is human experience? It is simply any interplay between an active and questioning self and any other active and external reality. The mass of experience is determined by depth of concept plus totality of recognition of the reality of the external. The motion of experience equals the force of expectant imagination plus the keenness of the sensory discovery of the external qualities of contacted reality. The fact of experience is found in self-consciousness plus other-existences—other-thingness, other-mindness, and other-spiritness.
Čovjek vrlo rano postaje svjestan da nije sam u svijetu ili svemiru. Razvija se prirodna, spontana samosvijest o drugosti uma u okruženju vlastitog ja. Vjera prevodi to prirodno iskustvo u religiju, u prepoznavanje Boga kao stvarnosti—izvora, naravi i odredišta—iste ove umnosti drugih. Ali takvo poznavanje Boga uvijek je i zauvijek stvarnost osobnog iskustva. Kada Bog ne bi bio ličnost, ne bi mogao postati živi dio stvarnog religijskog iskustva ljudske ličnosti.
102:4.3 (1123.3)
Man very early becomes conscious that he is not alone in the world or the universe. There develops a natural spontaneous self-consciousness of other-mindness in the environment of selfhood. Faith translates this natural experience into religion, the recognition of God as the reality—source, nature, and destiny—of other-mindness. But such a knowledge of God is ever and always a reality of personal experience. If God were not a personality, he could not become a living part of the real religious experience of a human personality.
Element pogreške prisutan u ljudskom religijskom iskustvu izravno je razmjeran udjelu materijalizma koji onečišćuje duhovni pojam Oca Svih. Čovjekov kozmički napredak prije duha sastoji se u iskustvu oslobađanja od tih pogrešnih predodžbi o naravi Boga i o stvarnosti čistog i istinskog duha. Božanstvo je više od duha, ali duhovni pristup jedini je moguć uzlaznom čovjeku.
102:4.4 (1123.4)
The element of error present in human religious experience is directly proportional to the content of materialism which contaminates the spiritual concept of the Universal Father. Man’s prespirit progression in the universe consists in the experience of divesting himself of these erroneous ideas of the nature of God and of the reality of pure and true spirit. Deity is more than spirit, but the spiritual approach is the only one possible to ascending man.
102:4.5 (1123.5)
Prayer is indeed a part of religious experience, but it has been wrongly emphasized by modern religions, much to the neglect of the more essential communion of worship. The reflective powers of the mind are deepened and broadened by worship. Prayer may enrich the life, but worship illuminates destiny.
Iako utvrđivanje činjenice vjerovanja nije isto što i utvrđivanje činjenice onoga u što se vjeruje, evolucijski napredak jednostavnog života do statusa ličnosti ipak pokazuje činjenicu postojanja potencijala ličnosti od samoga početka. A u vremenskim svemirima potencijal je uvijek vrhovan nad aktualnim. U evoluirajućem kozmosu potencijal je ono što treba biti, a ono što treba biti jest razotkrivanje svrhovitih naloga Božanstva.
102:5.1 (1123.7)
Although the establishment of the fact of belief is not equivalent to establishing the fact of that which is believed, nevertheless, the evolutionary progression of simple life to the status of personality does demonstrate the fact of the existence of the potential of personality to start with. And in the time universes, potential is always supreme over the actual. In the evolving cosmos the potential is what is to be, and what is to be is the unfolding of the purposive mandates of Deity.
Ta ista svrhovita vrhovnost očituje se u evoluciji ideacije uma kada se primitivni životinjski strah preobražava u sve dublje štovanje Boga i u rastuće strahopoštovanje prema svemiru. Primitivni čovjek imao je više religijskog straha nego vjere, a vrhovnost potencijala duha nad aktualnostima uma pokazuje se kada se taj kukavički strah preobražava u živu vjeru u duhovne stvarnosti.
102:5.2 (1124.1)
This same purposive supremacy is shown in the evolution of mind ideation when primitive animal fear is transmuted into the constantly deepening reverence for God and into increasing awe of the universe. Primitive man had more religious fear than faith, and the supremacy of spirit potentials over mind actuals is demonstrated when this craven fear is translated into living faith in spiritual realities.
Čovjek može psihologizirati evolucijsku religiju, ali ne i religiju osobnog iskustva koja je duhovnog porijekla. Ljudska moralnost može prepoznati vrijednosti, ali samo religija može očuvati, uzvisiti i produhoviti te vrijednosti. No, unatoč takvim djelovanjima, religija je nešto više od emocionalizirane moralnosti. Religija je prema moralnosti kao ljubav prema dužnosti, kao sinovstvo prema služenju, kao bit prema supstanci. Moralnost otkriva svemogućeg Kontrolora, Božanstvo kojem treba služiti; religija otkriva Oca koji ljubi sve, Boga kojeg treba obožavati i voljeti. I opet, to je zato što duhovna potencijalnost religije ima prevlast nad aktualnošću dužnosti evolucijske moralnosti.
102:5.3 (1124.2)
You can psychologize evolutionary religion but not the personal-experience religion of spiritual origin. Human morality may recognize values, but only religion can conserve, exalt, and spiritualize such values. But notwithstanding such actions, religion is something more than emotionalized morality. Religion is to morality as love is to duty, as sonship is to servitude, as essence is to substance. Morality discloses an almighty Controller, a Deity to be served; religion discloses an all-loving Father, a God to be worshiped and loved. And again this is because the spiritual potentiality of religion is dominant over the duty actuality of the morality of evolution.
Filozofsko uklanjanje religijskog straha i postojani napredak znanosti uvelike doprinose smrtnosti lažnih bogova; i premda to izumiranje božanstava koja su djelo čovjeka može nakratko zamagliti njegovu duhovnu viziju, ono naposljetku uništava ono neznanje i praznovjerje koji su tako dugo zaklanjali živoga Boga vječne ljubavi. Odnos između stvorenog bića i Stvoritelja živo je iskustvo, dinamična religijska vjera koja ne podliježe preciznoj definiciji. Izolirati dio života i nazvati ga religijom znači rascjepkati život i iskriviti religiju. I upravo zato Bog obožavanja zahtijeva svu odanost ili ništa.
102:6.1 (1124.3)
The philosophic elimination of religious fear and the steady progress of science add greatly to the mortality of false gods; and even though these casualties of man-made deities may momentarily befog the spiritual vision, they eventually destroy that ignorance and superstition which so long obscured the living God of eternal love. The relation between the creature and the Creator is a living experience, a dynamic religious faith, which is not subject to precise definition. To isolate part of life and call it religion is to disintegrate life and to distort religion. And this is just why the God of worship claims all allegiance or none.
Religiozni čovjek koji je dosegao filozofsko postignuće ima vjeru u osobnog Boga osobnog spasenja, nešto više od stvarnosti, vrijednosti, razine postignuća, uzvišenog procesa, preobrazbe, krajnjeg vremena-prostora, idealizacije, personalizacije energije, entiteta gravitacije, ljudske projekcije, idealizacije sebstva, uzleta prirode, sklonosti prema dobroti, poticaja evolucije ili uzvišene hipoteze. Religiozni čovjek ima vjeru u Boga ljubavi. Ljubav je bit religije i izvor više civilizacije.
102:6.3 (1124.5)
The religionist of philosophic attainment has faith in a personal God of personal salvation, something more than a reality, a value, a level of achievement, an exalted process, a transmutation, the ultimate of time-space, an idealization, the personalization of energy, the entity of gravity, a human projection, the idealization of self, nature’s upthrust, the inclination to goodness, the forward impulse of evolution, or a sublime hypothesis. The religionist has faith in a God of love. Love is the essence of religion and the wellspring of superior civilization.
102:6.4 (1124.6)
Faith transforms the philosophic God of probability into the saving God of certainty in the personal religious experience. Skepticism may challenge the theories of theology, but confidence in the dependability of personal experience affirms the truth of that belief which has grown into faith.
Uvjerenja o Bogu mogu se dosegnuti mudrim rasuđivanjem, ali pojedinac doseže poznavanje Boga samo vjerom, kroz osobno iskustvo. U mnogočemu što se odnosi na život mora se računati s vjerojatnošću, ali u dodiru s kozmičkom stvarnošću može se iskusiti sigurnost kada se takvim značenjima i vrijednostima pristupa živom vjerom. Duša koja poznaje Boga usuđuje se reći: „Ja znam”, čak i kada to poznavanje Boga dovodi u pitanje nevjernik koji poriče takvu sigurnost jer nije u potpunosti potkrijepljena intelektualnom logikom. Svakom takvom sumnjivcu vjernik odgovara samo: „Kako ti znaš da ja ne znam?”
102:6.5 (1124.7)
Convictions about God may be arrived at through wise reasoning, but the individual becomes God-knowing only by faith, through personal experience. In much that pertains to life, probability must be reckoned with, but when contacting with cosmic reality, certainty may be experienced when such meanings and values are approached by living faith. The God-knowing soul dares to say, “I know,” even when this knowledge of God is questioned by the unbeliever who denies such certitude because it is not wholly supported by intellectual logic. To every such doubter the believer only replies, “How do you know that I do not know?”
Iako razum uvijek može dovesti u pitanje vjeru, vjera uvijek može nadopuniti i razum i logiku. Razum stvara vjerojatnost koju vjera može preobraziti u moralnu sigurnost, pa čak i u duhovno iskustvo. Bog je prva istina i posljednja činjenica; stoga sva istina ima svoje porijeklo u njemu, dok sve činjenice postoje u odnosu na njega. Bog je apsolutna istina. Kao istinu, Boga se može spoznati, ali da bi se Boga razumjelo—da bi ga se objasnilo—mora se istražiti činjenica svemira nad svemirima. Veliki jaz između iskustva istine o Bogu i neznanja o činjenici Boga može se premostiti jedino živom vjerom. Sam razum ne može postići sklad između beskonačne istine i univerzalne činjenice.
102:6.6 (1125.1)
Though reason can always question faith, faith can always supplement both reason and logic. Reason creates the probability which faith can transform into a moral certainty, even a spiritual experience. God is the first truth and the last fact; therefore does all truth take origin in him, while all facts exist relative to him. God is absolute truth. As truth one may know God, but to understand—to explain—God, one must explore the fact of the universe of universes. The vast gulf between the experience of the truth of God and ignorance as to the fact of God can be bridged only by living faith. Reason alone cannot achieve harmony between infinite truth and universal fact.
Vjerovanje možda nije u stanju oduprijeti se sumnji i podnijeti strah, ali vjera je uvijek pobjedonosna nad sumnjom, jer je vjera i pozitivna i živa. Pozitivno uvijek ima prednost nad negativnim, istina nad zabludom, iskustvo nad teorijom, stvarnosti duha nad izdvojenim činjenicama vremena i prostora. Uvjerljiv dokaz te duhovne sigurnosti sastoji se u društvenim plodovima duha koje takvi vjernici, ljudi vjere, donose kao rezultat tog istinskog duhovnog iskustva. Rekao je Isus: „Ako ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, tada će svi ljudi znati da ste moji učenici.”
102:6.7 (1125.2)
Belief may not be able to resist doubt and withstand fear, but faith is always triumphant over doubting, for faith is both positive and living. The positive always has the advantage over the negative, truth over error, experience over theory, spiritual realities over the isolated facts of time and space. The convincing evidence of this spiritual certainty consists in the social fruits of the spirit which such believers, faithers, yield as a result of this genuine spiritual experience. Said Jesus: “If you love your fellows as I have loved you, then shall all men know that you are my disciples.”
Za znanost je Bog mogućnost, za psihologiju poželjnost, za filozofiju vjerojatnost, a za religiju sigurnost, stvarnost religijskog iskustva. Razum zahtijeva da filozofija koja ne može pronaći Boga vjerojatnosti bude vrlo obzirna prema onoj religijskoj vjeri koja može i doista nalazi Boga sigurnosti. Ni znanost ne bi smjela odbacivati religijsko iskustvo pod izlikom lakovjernosti, sve dok ustraje u pretpostavci da su čovjekova intelektualna i filozofska obdarenja proizašla iz sve nižih inteligencija što se dalje vraćamo unatrag, naposljetku potječući iz primitivnog života koji je bio potpuno lišen svakog mišljenja i osjećaja.
102:6.8 (1125.3)
To science God is a possibility, to psychology a desirability, to philosophy a probability, to religion a certainty, an actuality of religious experience. Reason demands that a philosophy which cannot find the God of probability should be very respectful of that religious faith which can and does find the God of certitude. Neither should science discount religious experience on grounds of credulity, not so long as it persists in the assumption that man’s intellectual and philosophic endowments emerged from increasingly lesser intelligences the further back they go, finally taking origin in primitive life which was utterly devoid of all thinking and feeling.
Činjenice evolucije ne smiju se suprotstavljati istini stvarnosti sigurnosti duhovnog iskustva religijskog života smrtnika koji poznaje Boga. Inteligentni ljudi trebali bi prestati rasuđivati poput djece i trebali bi pokušati koristiti dosljednu logiku zrelosti, logiku koja dopušta pojam istine usporedo s opažanjem činjenice. Znanstveni materijalizam bankrotirao je kada ustraje, prilikom suočenja sa svakim ponavljajućim kozmičkim fenomenom, u tome da svoje sadašnje prigovore obnavlja svodeći ono što je priznato kao više na ono što je priznato kao niže. Dosljednost zahtijeva priznanje djelovanja svrhovitog Stvoritelja.
102:6.9 (1125.4)
The facts of evolution must not be arrayed against the truth of the reality of the certainty of the spiritual experience of the religious living of the God-knowing mortal. Intelligent men should cease to reason like children and should attempt to use the consistent logic of adulthood, logic which tolerates the concept of truth alongside the observation of fact. Scientific materialism has gone bankrupt when it persists, in the face of each recurring universe phenomenon, in refunding its current objections by referring what is admittedly higher back into that which is admittedly lower. Consistency demands the recognition of the activities of a purposive Creator.
Organska evolucija jest činjenica; svrhovita ili progresivna evolucija jest istina koja usklađuje inače proturječne fenomene stalno uzlaznih postignuća evolucije. Što znanstvenik više napreduje u svojoj odabranoj znanosti, to će više napuštati teorije materijalističke činjenice u korist kozmičke istine o dominaciji Vrhovnog Uma. Materijalizam obezvrjeđuje ljudski život; Isusovo evanđelje neizmjerno uzdiže i nadnaravno uzvisuje svakog smrtnika. Smrtničko postojanje treba promatrati kao intrigantno i očaravajuće iskustvo ostvarivanja stvarnosti susreta ljudskog posega naviše i božanskog, spasonosnog posega naniže.
102:6.10 (1125.5)
Organic evolution is a fact; purposive or progressive evolution is a truth which makes consistent the otherwise contradictory phenomena of the ever-ascending achievements of evolution. The higher any scientist progresses in his chosen science, the more will he abandon the theories of materialistic fact in favor of the cosmic truth of the dominance of the Supreme Mind. Materialism cheapens human life; the gospel of Jesus tremendously enhances and supernally exalts every mortal. Mortal existence must be visualized as consisting in the intriguing and fascinating experience of the realization of the reality of the meeting of the human upreach and the divine and saving downreach.
Otac Svih, koji postoji sam po sebi, također objašnjava samoga sebe; on doista živi u svakom razumnom smrtniku. Ali ne možete biti sigurni u Boga ako ga ne poznajete; sinovstvo je jedino iskustvo koje očinstvo čini sigurnim. Svemir se posvuda neprestano mijenja. Svemir koji se mijenja jest ovisan svemir; takvo stvaranje ne može biti ni konačno ni apsolutno. Konačan svemir u potpunosti ovisi o Krajnjem i Apsolutu. Svemir i Bog nisu istovjetni; jedno je uzrok, drugo posljedica. Uzrok je apsolutan, beskonačan i vječan te se ne mijenja; posljedica je vremensko-prostorna i transcendentalna, ali uvijek promjenjiva i uvijek rastuća.
102:7.1 (1126.1)
The Universal Father, being self-existent, is also self-explanatory; he actually lives in every rational mortal. But you cannot be sure about God unless you know him; sonship is the only experience which makes fatherhood certain. The universe is everywhere undergoing change. A changing universe is a dependent universe; such a creation cannot be either final or absolute. A finite universe is wholly dependent on the Ultimate and the Absolute. The universe and God are not identical; one is cause, the other effect. The cause is absolute, infinite, eternal, and changeless; the effect, time-space and transcendental but ever changing, always growing.
Bog je jedina i jedinstvena samo-uzrokovana činjenica u svemiru. On je tajna reda, plana i svrhe cjelokupnog stvaranja stvari i bića. Svemir koji se posvuda mijenja uređen je i stabiliziran zakonima koji se ne mijenjaju, navikama Boga koji se ne mijenja. Činjenica Boga, božanski zakon, ne mijenja se; istina Boga, njegov odnos prema svemiru, relativno je otkrivenje koje se uvijek može prilagoditi neprestano evoluirajućem svemiru. Činjenica Boga, božanski zakon, se ne mijenja; istina Boga, njegov odnos prema svemiru, relativno je otkrivenje koje se uvijek može prilagoditi neprestano evoluirajućem svemiru.
102:7.2 (1126.2)
God is the one and only self-caused fact in the universe. He is the secret of the order, plan, and purpose of the whole creation of things and beings. The everywhere-changing universe is regulated and stabilized by absolutely unchanging laws, the habits of an unchanging God. The fact of God, the divine law, is changeless; the truth of God, his relation to the universe, is a relative revelation which is ever adaptable to the constantly evolving universe.
Oni koji bi htjeli izmisliti religiju bez Boga nalik su onima koji bi skupljali plodove bez stabala ili imali djecu bez roditelja. Ne možete imati posljedice bez uzroka; samo je JA JESAM bez uzroka. Činjenica religijskog iskustva podrazumijeva Boga, a takav Bog osobnog iskustva mora biti osobno Božanstvo. Ne možete se moliti kemijskoj formuli, zazivati matematičku jednadžbu, obožavati hipotezu, pouzdati se u postulat, stupati u zajedništvo s procesom, služiti apstrakciji ili održavati ljubavno zajedništvo sa zakonom.
102:7.3 (1126.3)
Those who would invent a religion without God are like those who would gather fruit without trees, have children without parents. You cannot have effects without causes; only the I AM is causeless. The fact of religious experience implies God, and such a God of personal experience must be a personal Deity. You cannot pray to a chemical formula, supplicate a mathematical equation, worship a hypothesis, confide in a postulate, commune with a process, serve an abstraction, or hold loving fellowship with a law.
Istina je da mnoge naizgled religiozne osobine mogu izrasti iz nereligioznih korijena. Čovjek može intelektualno nijekati Boga, a ipak biti moralan, odan, sinovski, pošten, pa čak i idealističan. Čovjek može nakalemiti mnoge čisto humanističke grane na svoju temeljnu duhovnu narav i tako naizgled potvrditi svoje tvrdnje u prilog bezbožnoj religiji, ali takvo iskustvo lišeno je vrijednosti opstanka, poznavanja Boga i uzlaska k Bogu. U takvom smrtnom iskustvu pojavljuju se samo društveni plodovi, ne i duhovni. Kalem određuje narav ploda, premda se živa hrana crpi iz korijena izvornog božanskog obdarenja i uma i duha.
102:7.4 (1126.4)
True, many apparently religious traits can grow out of nonreligious roots. Man can, intellectually, deny God and yet be morally good, loyal, filial, honest, and even idealistic. Man may graft many purely humanistic branches onto his basic spiritual nature and thus apparently prove his contentions in behalf of a godless religion, but such an experience is devoid of survival values, God-knowingness and God-ascension. In such a mortal experience only social fruits are forthcoming, not spiritual. The graft determines the nature of the fruit, notwithstanding that the living sustenance is drawn from the roots of original divine endowment of both mind and spirit.
Pojedinac koji poznaje Boga nije onaj koji je slijep za poteškoće ili nesvjestan prepreka koje stoje na putu pronalaženja Boga u labirintu praznovjerja, tradicije i materijalističkih sklonosti modernog doba. On se susreo sa svim tim zaprekama i nadvladao ih, nadvisio ih živom vjerom i dosegnuo visine duhovnog iskustva usprkos njima. No istina je da se mnogi koji su iznutra sigurni u Boga boje izraziti takve osjećaje sigurnosti zbog mnoštva i domišljatosti onih koji iznose prigovore i uvećavaju poteškoće u vezi s vjerovanjem u Boga. Nije potrebna velika dubina intelekta da bi se pronalazile pogreške, postavljala pitanja ili iznosili prigovori. Ali potrebna je bistrina uma da bi se na ta pitanja odgovorilo i te poteškoće razriješile; sigurnost vjere najveća je metoda suočavanja sa svim takvim površnim osporavanjima.
102:7.6 (1126.6)
The God-knowing individual is not one who is blind to the difficulties or unmindful of the obstacles which stand in the way of finding God in the maze of superstition, tradition, and materialistic tendencies of modern times. He has encountered all these deterrents and triumphed over them, surmounted them by living faith, and attained the highlands of spiritual experience in spite of them. But it is true that many who are inwardly sure about God fear to assert such feelings of certainty because of the multiplicity and cleverness of those who assemble objections and magnify difficulties about believing in God. It requires no great depth of intellect to pick flaws, ask questions, or raise objections. But it does require brilliance of mind to answer these questions and solve these difficulties; faith certainty is the greatest technique for dealing with all such superficial contentions.
Ako se znanost, filozofija ili sociologija usude postati dogmatične u suprotstavljanju prorocima istinske religije, tada ljudi koji poznaju Boga trebaju odgovoriti na takav neopravdani dogmatizam onim dalekovidnijim dogmatizmom sigurnosti osobnog duhovnog iskustva: „Znam što sam iskusio jer sam sin JA JESAM.” Ako osobno iskustvo čovjeka vjere bude osporeno dogmom, tada taj vjerom rođeni sin iskustvenog Oca može odgovoriti onom neosporivom dogmom, izjavom o svom stvarnom sinovstvu s Ocem Svih.
102:7.7 (1127.1)
If science, philosophy, or sociology dares to become dogmatic in contending with the prophets of true religion, then should God-knowing men reply to such unwarranted dogmatism with that more farseeing dogmatism of the certainty of personal spiritual experience, “I know what I have experienced because I am a son of I AM.” If the personal experience of a faither is to be challenged by dogma, then this faith-born son of the experiencible Father may reply with that unchallengeable dogma, the statement of his actual sonship with the Universal Father.
Ako nereligijski pristupi kozmičkoj stvarnosti pokušaju osporiti sigurnost vjere na temelju njezina nedokazanog statusa, tada i onaj koji ima iskustvo duha može posegnuti za dogmatskim izazovom činjenica znanosti i uvjerenja filozofije na temelju toga što su i oni jednako nedokazani; i oni su također iskustva u svijesti znanstvenika ili filozofa.
102:7.9 (1127.3)
If the nonreligious approaches to cosmic reality presume to challenge the certainty of faith on the grounds of its unproved status, then the spirit experiencer can likewise resort to the dogmatic challenge of the facts of science and the beliefs of philosophy on the grounds that they are likewise unproved; they are likewise experiences in the consciousness of the scientist or the philosopher.
Najviši dokaz stvarnosti i djelotvornosti religije nalazi se u činjenici ljudskog iskustva; naime, da je čovjek, prirodno sklon strahu i nepovjerenju, urođeno obdaren snažnim nagonom samoodržanja i čežnjom za opstankom nakon smrti, voljan potpuno povjeriti najdublje interese svog sadašnjeg i budućeg života brizi i vodstvu one moći i ličnosti koju njegova vjera označava kao Boga. To je jedna središnja istina svih religija. Što se tiče toga što ta moć ili ličnost zauzvrat zahtijeva od čovjeka za ovu zaštitu i konačno spasenje, nijedne se dvije religije ne slažu; zapravo, sve se one više ili manje razilaze.
102:8.1 (1127.5)
The highest evidence of the reality and efficacy of religion consists in the fact of human experience; namely, that man, naturally fearful and suspicious, innately endowed with a strong instinct of self-preservation and craving survival after death, is willing fully to trust the deepest interests of his present and future to the keeping and direction of that power and person designated by his faith as God. That is the one central truth of all religion. As to what that power or person requires of man in return for this watchcare and final salvation, no two religions agree; in fact, they all more or less disagree.
Što se tiče statusa bilo koje religije na evolucijskoj ljestvici, ona se najbolje može prosuditi prema svojim moralnim prosudbama i svojim etičkim standardima. Što je viši tip neke religije, to ona više potiče i biva poticana stalno unapređivanom društvenom moralnošću i etičkom kulturom. Religiju ne možemo prosuđivati prema statusu civilizacije koja je prati; bolje je procijeniti stvarnu narav civilizacije prema čistoći i plemenitosti njezine religije. Mnogi od najznačajnijih religijskih učitelja svijeta bili su gotovo nepismeni. Mudrost svijeta nije nužna za prakticiranje spasonosne vjere u vječne stvarnosti.
102:8.2 (1127.6)
Regarding the status of any religion in the evolutionary scale, it may best be judged by its moral judgments and its ethical standards. The higher the type of any religion, the more it encourages and is encouraged by a constantly improving social morality and ethical culture. We cannot judge religion by the status of its accompanying civilization; we had better estimate the real nature of a civilization by the purity and nobility of its religion. Many of the world’s most notable religious teachers have been virtually unlettered. The wisdom of the world is not necessary to an exercise of saving faith in eternal realities.
Etika je vanjsko društveno ili rasno zrcalo koje vjerno odražava inače nevidljiv napredak unutarnjih duhovnih i religijskih razvoja. Čovjek je oduvijek mislio o Bogu u okvirima najboljega što je poznavao, svojih najdubljih ideja i svojih najviših ideala. Čak je i povijesna religija uvijek oblikovala svoje pojmove o Bogu iz svojih najviših priznatih vrijednosti. Svako inteligentno biće daje ime Bog onome što poznaje kao najbolje i najviše.
102:8.4 (1127.8)
Ethics is the external social or racial mirror which faithfully reflects the otherwise unobservable progress of internal spiritual and religious developments. Man has always thought of God in the terms of the best he knew, his deepest ideas and highest ideals. Even historic religion has always created its God conceptions out of its highest recognized values. Every intelligent creature gives the name of God to the best and highest thing he knows.
Dok osobna religija prethodi evoluciji ljudske moralnosti, sa žaljenjem se bilježi da je institucionalna religija uvijek zaostajala za polagano mijenjajućim običajima ljudskih rasa. Organizirana religija pokazala se konzervativno sporom. Proroci su obično vodili ljude u religijskom razvoju; teolozi su ih obično kočili. Religija, budući da je stvar unutarnjeg ili osobnog iskustva, nikada ne može odveć preteći intelektualnu evoluciju ljudskih rasa.
102:8.6 (1128.2)
While personal religion precedes the evolution of human morals, it is regretfully recorded that institutional religion has invariably lagged behind the slowly changing mores of the human races. Organized religion has proved to be conservatively tardy. The prophets have usually led the people in religious development; the theologians have usually held them back. Religion, being a matter of inner or personal experience, can never develop very far in advance of the intellectual evolution of the races.
Ali religija se nikada ne unapređuje pozivanjem na takozvana čuda. Traganje za čudima povratak je primitivnim religijama magije. Istinska religija nema nikakve veze s navodnim čudima, i otkrivena religija nikada ne ukazuje na čuda kao dokaz autoriteta. Religija je uvijek i zauvijek ukorijenjena i utemeljena u osobnom iskustvu. A vaša najviša religija, život Isusa, bila je upravo takvo osobno iskustvo: čovjek, smrtni čovjek, koji traži Boga i pronalazi ga u punini tijekom jednog kratkog života u tijelu, dok se u tom istom ljudskom iskustvu pojavio Bog koji traži čovjeka i pronalazi ga na potpuno zadovoljstvo savršene duše beskonačne vrhovnosti. I to je religija, čak i najviša dosad otkrivena u svemiru Nebadona — zemaljski život Isusa iz Nazareta.
102:8.7 (1128.3)
But religion is never enhanced by an appeal to the so-called miraculous. The quest for miracles is a harking back to the primitive religions of magic. True religion has nothing to do with alleged miracles, and never does revealed religion point to miracles as proof of authority. Religion is ever and always rooted and grounded in personal experience. And your highest religion, the life of Jesus, was just such a personal experience: man, mortal man, seeking God and finding him to the fullness during one short life in the flesh, while in the same human experience there appeared God seeking man and finding him to the full satisfaction of the perfect soul of infinite supremacy. And that is religion, even the highest yet revealed in the universe of Nebadon—the earth life of Jesus of Nazareth.