Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 101 : STVARNA PRIRODA RELIGIJE
Sekcije
Paper 101
The Real Nature of Religion
The Real Nature of Religion
Sections
- Introduction
- § 1. True Religion
- § 2. The Fact of Religion
- § 3. The Characteristics of Religion
- § 4. The Limitations of Revelation
- § 5. Religion Expanded by Revelation
- § 6. Progressive Religious Experience
- § 7. A Personal Philosophy of Religion
- § 8. Faith and Belief
- § 9. Religion and Morality
- § 10. Religion as Man’s Liberator
Religija je preteča napredne etike i morala u progresivnoj društvenoj evoluciji. Ali religija, kao takva, nije tek moralni pokret, premda su vanjske i društvene manifestacije religije snažno oblikovane etičkim i moralnim zamahom ljudskog društva. Religija je uvijek nadahnuće čovjekove evoluirajuće naravi, ali nije tajna te evolucije.
101:0.2 (1104.2)
Religion is the ancestor of the advanced ethics and morals of progressive social evolution. But religion, as such, is not merely a moral movement, albeit the outward and social manifestations of religion are mightily influenced by the ethical and moral momentum of human society. Always is religion the inspiration of man’s evolving nature, but it is not the secret of that evolution.
Religija, vjera-uvjerenje ličnosti, uvijek može nadvladati naizgled proturječnu logiku očaja koja se rađa u materijalnom umu nevjernika. Doista postoji istinski i stvarni unutarnji glas, ono „istinsko svjetlo koje obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet.” I to duhovno vodstvo razlikuje se od etičkih poticaja ljudske savjesti. Osjećaj religijske sigurnosti više je od pukog emocionalnog osjećaja. Sigurnost religije nadilazi razum uma, čak i logiku filozofije. Religija je vjera, pouzdanje i sigurnost.
101:0.3 (1104.3)
Religion, the conviction-faith of the personality, can always triumph over the superficially contradictory logic of despair born in the unbelieving material mind. There really is a true and genuine inner voice, that “true light which lights every man who comes into the world.” And this spirit leading is distinct from the ethical prompting of human conscience. The feeling of religious assurance is more than an emotional feeling. The assurance of religion transcends the reason of the mind, even the logic of philosophy. Religion is faith, trust, and assurance.
Istinska religija nije sustav filozofskog vjerovanja koji se može razumski izvesti i potkrijepiti prirodnim dokazima, niti je ona fantastično i mistično iskustvo neizrecivih osjećaja zanosa koje mogu doživjeti samo romantični sljedbenici misticizma. Religija nije proizvod razuma, ali promatrana iznutra, ona je u potpunosti razumna. Religija ne proizlazi iz logike ljudske filozofije, ali kao smrtničko iskustvo, ona je u potpunosti logična. Religija je iskustvo božanskog u svijesti moralnog bića evolucijskog porijekla; ona predstavlja istinsko iskustvo s vječnim stvarnostima u vremenu, ostvarenje duhovnih zadovoljstava još za života u tijelu.
101:1.1 (1104.4)
True religion is not a system of philosophic belief which can be reasoned out and substantiated by natural proofs, neither is it a fantastic and mystic experience of indescribable feelings of ecstasy which can be enjoyed only by the romantic devotees of mysticism. Religion is not the product of reason, but viewed from within, it is altogether reasonable. Religion is not derived from the logic of human philosophy, but as a mortal experience it is altogether logical. Religion is the experiencing of divinity in the consciousness of a moral being of evolutionary origin; it represents true experience with eternal realities in time, the realization of spiritual satisfactions while yet in the flesh.
Ispravljač Misli nema poseban mehanizam putem kojeg bi mogao postići samoizražavanje; ne postoji nikakva mistična religijska sposobnost za primanje ili izražavanje religijskih emocija. Ta iskustva postaju dostupna kroz prirodno uspostavljen mehanizam smrtnog uma. I upravo u tome leži jedno od objašnjenja poteškoće Ispravljača da ostvari izravnu komunikaciju s materijalnim umom svoga domaćina.
101:1.2 (1104.5)
The Thought Adjuster has no special mechanism through which to gain self-expression; there is no mystic religious faculty for the reception or expression of religious emotions. These experiences are made available through the naturally ordained mechanism of mortal mind. And therein lies one explanation of the Adjuster’s difficulty in engaging in direct communication with the material mind of its constant indwelling.
Božanski duh uspostavlja kontakt sa smrtnim čovjekom ne putem osjećaja ili emocija, nego u području najvišeg i najproduhovljenijeg razmišljanja. Vaše misli, a ne vaši osjećaji, vode vas prema Bogu. Božanska se narav može opaziti jedino očima uma. Ali um koji uistinu razaznaje Boga, čuje unutarnjeg Ispravljača, jest čist um. „Bez svetosti nitko ne može vidjeti Gospodina.” Svako takvo unutarnje i duhovno zajedništvo naziva se duhovnim uvidom. Takva religijska iskustva nastaju kao posljedica združenog djelovanja Ispravljača i Duha Istine usred ideja, ideala, uvida i težnji duha evoluirajućih sinova Boga.
101:1.3 (1104.6)
The divine spirit makes contact with mortal man, not by feelings or emotions, but in the realm of the highest and most spiritualized thinking. It is your thoughts, not your feelings, that lead you Godward. The divine nature may be perceived only with the eyes of the mind. But the mind that really discerns God, hears the indwelling Adjuster, is the pure mind. “Without holiness no man may see the Lord.” All such inner and spiritual communion is termed spiritual insight. Such religious experiences result from the impress made upon the mind of man by the combined operations of the Adjuster and the Spirit of Truth as they function amid and upon the ideas, ideals, insights, and spirit strivings of the evolving sons of God.
Religija, dakle, živi i napreduje ne putem gledanja i osjećanja, nego vjerom i uvidom. Ona se ne sastoji u otkrivanju novih činjenica niti u pronalaženju nekog jedinstvenog iskustva, nego u otkrivanju novih i duhovnih značenja u činjenicama koje su čovječanstvu već dobro poznate. Najviše religijsko iskustvo ne ovisi o prethodnim činovima vjerovanja, tradicije ili autoriteta; religija također nije potomak uzvišenih osjećaja ni čisto mističnih emocija. Ona je, naprotiv, duboko i stvarno iskustvo duhovnog zajedništva s utjecajima duha koji prebivaju unutar ljudskog uma; i koliko se takvo iskustvo može definirati psihološkim pojmovima, ono je jednostavno iskustvo doživljavanja stvarnosti vjerovanja u Boga kao stvarnosti takvog posve osobnog iskustva.
101:1.4 (1105.1)
Religion lives and prospers, then, not by sight and feeling, but rather by faith and insight. It consists not in the discovery of new facts or in the finding of a unique experience, but rather in the discovery of new and spiritual meanings in facts already well known to mankind. The highest religious experience is not dependent on prior acts of belief, tradition, and authority; neither is religion the offspring of sublime feelings and purely mystical emotions. It is, rather, a profoundly deep and actual experience of spiritual communion with the spirit influences resident within the human mind, and as far as such an experience is definable in terms of psychology, it is simply the experience of experiencing the reality of believing in God as the reality of such a purely personal experience.
Iako religija nije proizvod racionalističkih spekulacija materijalne kozmologije, ona je ipak plod potpuno razumnog uvida koji izvire iz čovjekova iskustva uma. Religija se ne rađa ni iz mističnih meditacija ni iz izoliranih kontemplacija, premda je uvijek, u većoj ili manjoj mjeri, tajanstvena i uvijek neodrediva i neobjašnjiva pojmovima čistog intelektualnog razuma i filozofske logike. Klice istinske religije nastaju u području čovjekove moralne svijesti i otkrivaju se u rastu njegova duhovnog uvida, one sposobnosti ljudske ličnosti koja se razvija kao posljedica prisutnosti Ispravljača Misli, obznanitelja Boga, u smrtnom umu koji čezne za Bogom.
101:1.5 (1105.2)
While religion is not the product of the rationalistic speculations of a material cosmology, it is, nonetheless, the creation of a wholly rational insight which originates in man’s mind-experience. Religion is born neither of mystic meditations nor of isolated contemplations, albeit it is ever more or less mysterious and always indefinable and inexplicable in terms of purely intellectual reason and philosophic logic. The germs of true religion originate in the domain of man’s moral consciousness, and they are revealed in the growth of man’s spiritual insight, that faculty of human personality which accrues as a consequence of the presence of the God-revealing Thought Adjuster in the God-hungry mortal mind.
101:1.6 (1105.3)
Faith unites moral insight with conscientious discriminations of values, and the pre-existent evolutionary sense of duty completes the ancestry of true religion. The experience of religion eventually results in the certain consciousness of God and in the undoubted assurance of the survival of the believing personality.
Stoga se može vidjeti da religijske težnje i duhovni poticaji nisu takve naravi da bi čovjeka samo naveli da poželi vjerovati u Boga, nego su takve naravi i snage da na čovjeka ostavljaju dubok dojam da treba vjerovati u Boga. Osjećaj evolucijske dužnosti i obveze koje proizlaze iz prosvjetljenja objave ostavljaju tako snažan dojam na čovjekovu moralnu narav da on naposljetku dostiže takvo stanje uma i takav stav duše u kojem zaključuje da nema pravo ne vjerovati u Boga. Viša i nadfilozofska mudrost takvih prosvijetljenih i discipliniranih pojedinaca naposljetku ih poučava da sumnjati u Boga ili ne vjerovati u njegovu dobrotu znači biti nevjeran onome što je najstvarnije i najdublje u ljudskom umu i duši — božanskom Ispravljaču.
101:1.7 (1105.4)
Thus it may be seen that religious longings and spiritual urges are not of such a nature as would merely lead men to want to believe in God, but rather are they of such nature and power that men are profoundly impressed with the conviction that they ought to believe in God. The sense of evolutionary duty and the obligations consequent upon the illumination of revelation make such a profound impression upon man’s moral nature that he finally reaches that position of mind and that attitude of soul where he concludes that he has no right not to believe in God. The higher and superphilosophic wisdom of such enlightened and disciplined individuals ultimately instructs them that to doubt God or distrust his goodness would be to prove untrue to the realest and deepest thing within the human mind and soul—the divine Adjuster.
Činjenica religije u potpunosti se sastoji u religijskom iskustvu razumnih i prosječnih ljudskih bića. I to je jedini smisao u kojem se religija ikada može smatrati znanstvenom ili čak psihološkom. Dokaz da je objava doista objava jest ta ista činjenica ljudskog iskustva: činjenica da objava doista sintetizira naizgled razilazne znanosti o prirodi i teologiju religije u dosljednu i logičnu filozofiju svemira, usklađeno i neprekinuto objašnjenje i znanosti i religije, stvarajući tako sklad uma i zadovoljstvo duha koje u ljudskom iskustvu daje odgovor na ona pitanja smrtnog uma koji čezne znati kako Beskonačni ostvaruje svoju volju i planove u materiji, s umovima i na duhu.
101:2.1 (1105.5)
The fact of religion consists wholly in the religious experience of rational and average human beings. And this is the only sense in which religion can ever be regarded as scientific or even psychological. The proof that revelation is revelation is this same fact of human experience: the fact that revelation does synthesize the apparently divergent sciences of nature and the theology of religion into a consistent and logical universe philosophy, a co-ordinated and unbroken explanation of both science and religion, thus creating a harmony of mind and satisfaction of spirit which answers in human experience those questionings of the mortal mind which craves to know how the Infinite works out his will and plans in matter, with minds, and on spirit.
Razum je metoda znanosti; vjera je metoda religije; logika je pokušajna tehnika filozofije. Objava nadoknađuje odsutnost morontijalnog gledišta, pružajući tehniku za postizanje jedinstva u razumijevanju stvarnosti i odnosa materije i duha posredovanjem uma. A istinska objava nikada ne čini znanost neprirodnom, religiju nerazumnom niti filozofiju nelogičnom.
101:2.2 (1106.1)
Reason is the method of science; faith is the method of religion; logic is the attempted technique of philosophy. Revelation compensates for the absence of the morontia viewpoint by providing a technique for achieving unity in the comprehension of the reality and relationships of matter and spirit by the mediation of mind. And true revelation never renders science unnatural, religion unreasonable, or philosophy illogical.
Znanost završava svoju racionalnu potragu u hipotezi Prvog Uzroka. Religija ne zaustavlja svoj uzlet vjere dok ne stekne sigurnost u Boga spasenja. Razlučujuće znanstveno proučavanje logično upućuje na stvarnost i postojanje Apsoluta. Religija bez zadrške vjeruje u postojanje i stvarnost Boga koji podupire opstanak ličnosti. Ono u čemu metafizika potpuno podbacuje, a u čemu čak i filozofija djelomično ne uspijeva, objava ostvaruje; naime, potvrđuje da su Prvi Uzrok znanosti i Bog spasenja religije jedno te isto Božanstvo.
101:2.7 (1106.6)
Science ends its reason-search in the hypothesis of a First Cause. Religion does not stop in its flight of faith until it is sure of a God of salvation. The discriminating study of science logically suggests the reality and existence of an Absolute. Religion believes unreservedly in the existence and reality of a God who fosters personality survival. What metaphysics fails utterly in doing, and what even philosophy fails partially in doing, revelation does; that is, affirms that this First Cause of science and religion’s God of salvation are one and the same Deity.
101:2.8 (1106.7)
Reason is the proof of science, faith the proof of religion, logic the proof of philosophy, but revelation is validated only by human experience. Science yields knowledge; religion yields happiness; philosophy yields unity; revelation confirms the experiential harmony of this triune approach to universal reality.
Promatranje prirode može otkriti samo Boga prirode, Boga kretanja. Priroda pokazuje samo materiju, kretanje i vitalnost—život. Materija i energija, pod određenim uvjetima, očituju se u živim oblicima, ali dok je prirodni život kao pojava relativno neprekinut, on je u potpunosti prolazan kada je riječ o pojedinačnim bićima. Priroda ne pruža temelj za logično vjerovanje u opstanak ljudske ličnosti. Religiozan čovjek koji pronalazi Boga u prirodi već je prethodno pronašao tog istog osobnog Boga u vlastitoj duši.
101:2.9 (1106.8)
The contemplation of nature can only reveal a God of nature, a God of motion. Nature exhibits only matter, motion, and animation—life. Matter plus energy, under certain conditions, is manifested in living forms, but while natural life is thus relatively continuous as a phenomenon, it is wholly transient as to individualities. Nature does not afford ground for logical belief in human-personality survival. The religious man who finds God in nature has already and first found this same personal God in his own soul.
Vjera otkriva Boga u duši. Objava, kao nadomjestak za morontijalni uvid na evolucijskom svijetu, omogućuje čovjeku da vidi istoga Boga u prirodi kojeg vjera otkriva u njegovoj duši. Tako objava uspješno premošćuje ponor između materijalnog i duhovnog, pa čak i između stvorenja i Stvoritelja, između čovjeka i Boga.
101:2.10 (1106.9)
Faith reveals God in the soul. Revelation, the substitute for morontia insight on an evolutionary world, enables man to see the same God in nature that faith exhibits in his soul. Thus does revelation successfully bridge the gulf between the material and the spiritual, even between the creature and the Creator, between man and God.
Promatranje prirode doista logično upućuje na inteligentno vodstvo, čak i na živi nadzor, ali ni na koji zadovoljavajući način ne otkriva osobnog Boga. S druge strane, priroda ne otkriva ništa što bi isključivalo mogućnost da se svemir promatra kao djelo Boga religije. Boga se ne može pronaći samo kroz prirodu, ali čovjek koji ga je već pronašao drugim putem nalazi da je proučavanje prirode u potpunosti u skladu s višim i duhovnijim tumačenjem svemira.
101:2.11 (1107.1)
The contemplation of nature does logically point in the direction of intelligent guidance, even living supervision, but it does not in any satisfactory manner reveal a personal God. On the other hand, nature discloses nothing which would preclude the universe from being looked upon as the handiwork of the God of religion. God cannot be found through nature alone, but man having otherwise found him, the study of nature becomes wholly consistent with a higher and more spiritual interpretation of the universe.
Objava kao epohalna pojava je povremena; kao osobno ljudsko iskustvo, ona je neprekidna. Božanstvo djeluje u smrtnoj ličnosti kao Očev dar Ispravljača, kao Duh Istine Sina i kao Sveti Duh Duha Svemira, dok su ova tri nadsmrtna obdarenja sjedinjena u iskustvenoj evoluciji čovjeka kao služenje Vrhovnog.
101:2.12 (1107.2)
Revelation as an epochal phenomenon is periodic; as a personal human experience it is continuous. Divinity functions in mortal personality as the Adjuster gift of the Father, as the Spirit of Truth of the Son, and as the Holy Spirit of the Universe Spirit, while these three supermortal endowments are unified in human experiential evolution as the ministry of the Supreme.
Istinska religija je uvid u stvarnost, dijete vjere moralne svijesti, a ne puko intelektualno pristajanje uz bilo koji skup dogmatskih doktrina. Istinska religija sastoji se u iskustvu da „sam Duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja.” Religija se ne sastoji od teoloških tvrdnji, nego od duhovnog uvida i uzvišenosti pouzdanja duše.
101:2.13 (1107.3)
True religion is an insight into reality, the faith-child of the moral consciousness, and not a mere intellectual assent to any body of dogmatic doctrines. True religion consists in the experience that “the Spirit itself bears witness with our spirit that we are the children of God.” Religion consists not in theologic propositions but in spiritual insight and the sublimity of the soul’s trust.
Tvoja najdublja narav — božanski Ispravljač — stvara u tebi glad i žeđ za pravednošću, određenu čežnju za božanskim savršenstvom. Religija je čin vjere kojim se prepoznaje ovaj unutarnji poticaj prema božanskom postignuću; i tako nastaju pouzdanje duše i sigurnost kojih postaješ svjestan kao puta spasenja, tehnike opstanka ličnosti i svih onih vrijednosti koje si počeo smatrati istinitima i dobrima.
101:2.14 (1107.4)
Your deepest nature—the divine Adjuster—creates within you a hunger and thirst for righteousness, a certain craving for divine perfection. Religion is the faith act of the recognition of this inner urge to divine attainment; and thus is brought about that soul trust and assurance of which you become conscious as the way of salvation, the technique of the survival of personality and all those values which you have come to look upon as being true and good.
Ostvarenje religije nikada nije ovisilo, niti će ikada ovisiti, o velikom učenju ili domišljatoj logici. Ono je duhovni uvid, i upravo je to razlog zašto su neki od najvećih religijskih učitelja svijeta, čak i proroci, ponekad posjedovali tako malo svjetovne mudrosti. Religijska vjera dostupna je jednako učenima i neučenima.
101:2.15 (1107.5)
The realization of religion never has been, and never will be, dependent on great learning or clever logic. It is spiritual insight, and that is just the reason why some of the world’s greatest religious teachers, even the prophets, have sometimes possessed so little of the wisdom of the world. Religious faith is available alike to the learned and the unlearned.
Religija mora uvijek biti vlastiti kritičar i sudac; ona se nikada ne može promatrati, a još manje razumjeti, izvana. Tvoja jedina sigurnost u osobnog Boga sastoji se u tvom vlastitom uvidu u tvoje vjerovanje u duhovne stvarnosti i tvoje iskustvo s njima. Za sve tvoje bližnje koji su imali slično iskustvo, nikakav argument o ličnosti ili stvarnosti Boga nije potreban, dok za sve druge ljude koji nisu tako sigurni u Boga nikakav argument nikada ne može biti istinski uvjerljiv.
101:2.16 (1107.6)
Religion must ever be its own critic and judge; it can never be observed, much less understood, from the outside. Your only assurance of a personal God consists in your own insight as to your belief in, and experience with, things spiritual. To all of your fellows who have had a similar experience, no argument about the personality or reality of God is necessary, while to all other men who are not thus sure of God no possible argument could ever be truly convincing.
Psihologija doista može pokušati proučavati pojave religijskih reakcija na društveno okruženje, ali nikada se ne može nadati da će prodrijeti u stvarne i unutarnje motive i djelovanja religije. Samo teologija, područje vjere i tehnika objave, može pružiti bilo kakvo razumno objašnjenje naravi i sadržaja religijskog iskustva.
101:2.17 (1107.7)
Psychology may indeed attempt to study the phenomena of religious reactions to the social environment, but never can it hope to penetrate to the real and inner motives and workings of religion. Only theology, the province of faith and the technique of revelation, can afford any sort of intelligent account of the nature and content of religious experience.
Religija je toliko vitalna da opstaje i u odsutnosti znanja. Ona živi unatoč svojoj kontaminaciji pogrešnim kozmologijama i lažnim filozofijama; preživljava čak i zbrku metafizike. Kroz sve povijesne mijene religije uvijek opstaje ono što je neophodno za ljudski napredak i opstanak: etička savjest i moralna svijest.
101:3.1 (1107.8)
Religion is so vital that it persists in the absence of learning. It lives in spite of its contamination with erroneous cosmologies and false philosophies; it survives even the confusion of metaphysics. In and through all the historic vicissitudes of religion there ever persists that which is indispensable to human progress and survival: the ethical conscience and the moral consciousness.
Vjera-uvid, ili duhovna intuicija, dar je kozmičkog uma u povezanosti s Ispravljačem Misli, koji je Očev dar čovjeku. Duhovni razum, inteligencija duše, dar je Svetog Duha, dar Stvaralačkog Duha čovjeku. Duhovna filozofija, mudrost stvarnosti duha, dar je Duha Istine, zajednički dar darovanih Sinova djeci ljudi. A usklađivanje i međusobno povezivanje ovih darova duha čini čovjeka ličnošću duha u potencijalnoj sudbini.
101:3.2 (1108.1)
Faith-insight, or spiritual intuition, is the endowment of the cosmic mind in association with the Thought Adjuster, which is the Father’s gift to man. Spiritual reason, soul intelligence, is the endowment of the Holy Spirit, the Creative Spirit’s gift to man. Spiritual philosophy, the wisdom of spirit realities, is the endowment of the Spirit of Truth, the combined gift of the bestowal Sons to the children of men. And the co-ordination and interassociation of these spirit endowments constitute man a spirit personality in potential destiny.
Ta ista ličnost duha, u primitivnom i embrionalnom obliku, jest ona čije posjedovanje od strane Ispravljača omogućuje opstanak nakon prirodne smrti u tijelu. Ovaj složeni entitet porijeklom iz duha, u povezanosti s ljudskim iskustvom, osposobljen je, putem živog puta koji su osigurali božanski Sinovi, da preživi (pod skrbništvom Ispravljača) raspad materijalnog sebstva uma i materije kada se takvo prolazno partnerstvo materijalnog i duhovnog razdvoji prestankom životne aktivnosti.
101:3.3 (1108.2)
It is this same spirit personality, in primitive and embryonic form, the Adjuster possession of which survives the natural death in the flesh. This composite entity of spirit origin in association with human experience is enabled, by means of the living way provided by the divine Sons, to survive (in Adjuster custody) the dissolution of the material self of mind and matter when such a transient partnership of the material and the spiritual is divorced by the cessation of vital motion.
Kroz religijsku vjeru duša čovjeka otkriva samu sebe i pokazuje potencijalnu božansku prirodu svoje nastajuće naravi po karakterističnom načinu na koji navodi smrtnu ličnost da reagira na određene zahtjevne intelektualne i iskušavajuće društvene situacije. Istinska duhovna vjera (prava moralna svijest) očituje se u tome što:
101:3.4 (1108.3)
Through religious faith the soul of man reveals itself and demonstrates the potential divinity of its emerging nature by the characteristic manner in which it induces the mortal personality to react to certain trying intellectual and testing social situations. Genuine spiritual faith (true moral consciousness) is revealed in that it:
Stoga po tri pojave znamo da čovjek ima božanski duh ili duhove koji prebivaju u njemu: prvo, po osobnom iskustvu—religijskoj vjeri; drugo, po objavi—osobnoj i rasnoj; i treće, po zadivljujućem očitovanju tako izvanrednih i naizgled neprirodnih reakcija na njegovo materijalno okruženje, kakve su prikazane u prethodnom prikazu dvanaest duhu sličnih očitovanja u suočenju sa stvarnim i zahtjevnim situacijama istinskog ljudskog postojanja. A ima ih i drugih.
101:3.17 (1108.16)
We know, then, by three phenomena, that man has a divine spirit or spirits dwelling within him: first, by personal experience—religious faith; second, by revelation—personal and racial; and third, by the amazing exhibition of such extraordinary and unnatural reactions to his material environment as are illustrated by the foregoing recital of twelve spiritlike performances in the presence of the actual and trying situations of real human existence. And there are still others.
Budući da je vaš svijet općenito neupućen o porijeklu, čak i o fizičkom porijeklu, s vremena na vrijeme smatralo se mudrim pružiti pouku o kozmologiji. A to je uvijek stvaralo poteškoće za budućnost. Zakoni objave uvelike nas ograničavaju svojom zabranom prenošenja preuranjenog ili nestečenog znanja. Svaka kozmologija predstavljena kao dio objavljene religije osuđena je na to da bude nadmašena u vrlo kratkom vremenu. U skladu s tim, budući proučavatelji takve objave dolaze u napast odbaciti i one elemente istinske religijske istine koje ona može sadržavati, jer otkrivaju očite pogreške u s njom povezanim kozmologijama.
101:4.1 (1109.2)
Because your world is generally ignorant of origins, even of physical origins, it has appeared to be wise from time to time to provide instruction in cosmology. And always has this made trouble for the future. The laws of revelation hamper us greatly by their proscription of the impartation of unearned or premature knowledge. Any cosmology presented as a part of revealed religion is destined to be outgrown in a very short time. Accordingly, future students of such a revelation are tempted to discard any element of genuine religious truth it may contain because they discover errors on the face of the associated cosmologies therein presented.
Čovječanstvo treba razumjeti da smo mi koji sudjelujemo u objavi istine vrlo strogo ograničeni uputama naših nadređenih. Nije nam dopušteno unaprijed navijestiti znanstvena otkrića narednog tisućljeća. Objavitelji moraju djelovati u skladu s uputama koje čine dio mandata objave. Ne vidimo način da se ova poteškoća prevlada, ni sada ni u bilo kojem budućem vremenu. Dobro znamo da će, dok će povijesne činjenice i religijske istine ove serije objavnih izlaganja ostati trajno zabilježene kroz nadolazeća doba, mnoge naše tvrdnje koje se odnose na fizičke znanosti već za nekoliko kratkih godina zahtijevati reviziju kao posljedicu daljnjeg znanstvenog razvoja i novih otkrića. Te nove razvoje već sada predviđamo, ali nam je zabranjeno uključiti takve, ljudima još neotkrivene činjenice u zapise objave. Neka bude jasno da objave nisu nužno nadahnute. Kozmologija ovih objava nije nadahnuta. Ona je ograničena našim dopuštenjem za usklađivanje i razvrstavanje današnjeg znanja. Dok je božanski ili duhovni uvid dar, ljudska mudrost mora evoluirati.
101:4.2 (1109.3)
Mankind should understand that we who participate in the revelation of truth are very rigorously limited by the instructions of our superiors. We are not at liberty to anticipate the scientific discoveries of a thousand years. Revelators must act in accordance with the instructions which form a part of the revelation mandate. We see no way of overcoming this difficulty, either now or at any future time. We full well know that, while the historic facts and religious truths of this series of revelatory presentations will stand on the records of the ages to come, within a few short years many of our statements regarding the physical sciences will stand in need of revision in consequence of additional scientific developments and new discoveries. These new developments we even now foresee, but we are forbidden to include such humanly undiscovered facts in the revelatory records. Let it be made clear that revelations are not necessarily inspired. The cosmology of these revelations is not inspired. It is limited by our permission for the co-ordination and sorting of present-day knowledge. While divine or spiritual insight is a gift, human wisdom must evolve.
Znanost se bavi činjenicama; religija je usmjerena samo na vrijednosti. Prosvijetljenom filozofijom um nastoji sjediniti značenja činjenica i vrijednosti, dolazeći tako do pojma cjelovite stvarnosti. Zapamtite da je znanost područje znanja, filozofija područje mudrosti, a religija sfera iskustva vjere. Ali religija ipak ima dva oblika očitovanja:
101:5.2 (1110.5)
Science deals with facts; religion is concerned only with values. Through enlightened philosophy the mind endeavors to unite the meanings of both facts and values, thereby arriving at a concept of complete reality. Remember that science is the domain of knowledge, philosophy the realm of wisdom, and religion the sphere of the faith experience. But religion, nonetheless, presents two phases of manifestation:
2. Objavljena religija. Svemirski stav koji je derivat duha; sigurnost i vjera u očuvanje vječnih stvarnosti, opstanak ličnosti i konačno dosezanje kozmičkog Božanstva, čija je svrha sve to učinila mogućim. Dio je plana svemira da je evolucijska religija, prije ili kasnije, određena primiti duhovno proširenje objave.
101:5.4 (1110.7)
2. Revealed religion. The universe attitude which is a spirit derivative; the assurance of, and belief in, the conservation of eternal realities, the survival of personality, and the eventual attainment of the cosmic Deity, whose purpose has made all this possible. It is a part of the plan of the universe that, sooner or later, evolutionary religion is destined to receive the spiritual expansion of revelation.
Znanstvenici prikupljaju činjenice, filozofi usklađuju ideje, dok proroci uzdižu ideale. Osjećaj i emocija neizostavni su pratioci religije, ali oni nisu religija. Religija može biti osjećaj iskustva, ali teško da je iskustvo osjećaja. Ni logika (racionalizacija) ni emocija (osjećaj) nisu bitan dio religijskog iskustva, premda oboje mogu na različite načine biti povezani s djelovanjem vjere u unapređenju duhovnog uvida u stvarnost, sve u skladu sa stanjem i temperamentnom sklonošću pojedinačnog uma.
101:5.9 (1110.12)
Scientists assemble facts, philosophers co-ordinate ideas, while prophets exalt ideals. Feeling and emotion are invariable concomitants of religion, but they are not religion. Religion may be the feeling of experience, but it is hardly the experience of feeling. Neither logic (rationalization) nor emotion (feeling) is essentially a part of religious experience, although both may variously be associated with the exercise of faith in the furtherance of spiritual insight into reality, all according to the status and temperamental tendency of the individual mind.
Evolucijska religija je rezultat djelovanja dara ađutantnog duha lokalnog svemira zaduženog za stvaranje i razvijanje sposobnosti obožavanja u evoluirajućem čovjeku. Takve primitivne religije izravno su povezane s etikom i moralom, osjećajem ljudske dužnosti. Takve religije temelje se na uvjerenjima savjesti i dovode do stabilizacije relativno etičnih civilizacija.
101:5.10 (1110.13)
Evolutionary religion is the outworking of the endowment of the local universe mind adjutant charged with the creation and fostering of the worship trait in evolving man. Such primitive religions are directly concerned with ethics and morals, the sense of human duty. Such religions are predicated on the assurance of conscience and result in the stabilization of relatively ethical civilizations.
101:5.11 (1111.1)
Personally revealed religions are sponsored by the bestowal spirits representing the three persons of the Paradise Trinity and are especially concerned with the expansion of truth. Evolutionary religion drives home to the individual the idea of personal duty; revealed religion lays increasing emphasis on loving, the golden rule.
Evoluirana religija u potpunosti počiva na vjeri. Objava pruža dodatnu sigurnost kroz svoje prošireno predstavljanje istina o Božanstvu i stvarnosti te još vrjednije svjedočanstvo stvarnog iskustva koje se stječe kao posljedica praktičnog djelotvornog sjedinjenja vjere evolucije i istine objave. Takvo djelotvorno sjedinjenje ljudske vjere i božanske istine obdaruje čovjeka karakterom koji je već na dobrom putu prema stvarnom stjecanju morontijalne ličnosti.
101:5.12 (1111.2)
Evolved religion rests wholly on faith. Revelation has the additional assurance of its expanded presentation of the truths of divinity and reality and the still more valuable testimony of the actual experience which accumulates in consequence of the practical working union of the faith of evolution and the truth of revelation. Such a working union of human faith and divine truth constitutes the possession of a character well on the road to the actual acquirement of a morontial personality.
Evolucijska religija pruža samo sigurnost vjere i potvrdu savjesti; objavljena religija pruža sigurnost vjere zajedno s istinom živog iskustva u stvarnostima objave. Treći korak u religiji, ili treća faza religijskog iskustva, odnosi se na morontijalno stanje, na čvršće shvaćanje mote. U morontijalnom napredovanju istine objavljene religije sve se više proširuju; sve ćete više spoznavati istinu vrhovnih vrijednosti, božanskih dobrota, sveopćih odnosa, vječnih stvarnosti i krajnjih sudbina.
101:5.13 (1111.3)
Evolutionary religion provides only the assurance of faith and the confirmation of conscience; revelatory religion provides the assurance of faith plus the truth of a living experience in the realities of revelation. The third step in religion, or the third phase of the experience of religion, has to do with the morontia state, the firmer grasp of mota. Increasingly in the morontia progression the truths of revealed religion are expanded; more and more you will know the truth of supreme values, divine goodnesses, universal relationships, eternal realities, and ultimate destinies.
Kako napredujete kroz morontijalni razvoj, sigurnost istine sve više zamjenjuje sigurnost vjere. Kada naposljetku budete uvedeni u stvarni svijet duha, tada će sigurnosti čistog uvida duha djelovati umjesto vjere i istine ili, bolje rečeno, u sjedinjenju s njima i nad njima kao uzvišeniji način osiguranja ličnosti.
101:5.14 (1111.4)
Increasingly throughout the morontia progression the assurance of truth replaces the assurance of faith. When you are finally mustered into the actual spirit world, then will the assurances of pure spirit insight operate in the place of faith and truth or, rather, in conjunction with, and superimposed upon, these former techniques of personality assurance.
Morontijalna faza objavljene religije odnosi se na iskustvo opstanka, a njezin veliki poticaj jest postizanje savršenstva duha. Također je prisutan viši poticaj obožavanja, povezan sa snažnim pozivom na sve veću etičku službu. Morontijalni uvid uključuje sve širu svjesnost Sedmostrukog, Vrhovnog, pa čak i Krajnjeg.
101:6.1 (1111.5)
The morontia phase of revealed religion has to do with the experience of survival, and its great urge is the attainment of spirit perfection. There also is present the higher urge of worship, associated with an impelling call to increased ethical service. Morontia insight entails an ever-expanding consciousness of the Sevenfold, the Supreme, and even the Ultimate.
Kroz cjelokupno religijsko iskustvo, od njegovih najranijih početaka na materijalnoj razini pa sve do postizanja punog statusa duha, Ispravljač je tajna osobne spoznaje stvarnosti postojanja Vrhovnog; a taj isti Ispravljač također čuva tajne vaše vjere u transcendentno postignuće Krajnjeg. Iskustvena ličnost evoluirajućeg čovjeka, sjedinjena s esencijom Ispravljača egzistencijalnog Boga, predstavlja potencijalno dovršenje vrhovnog postojanja i u sebi nosi temelj za nadkonačno ostvarenje transcendentne ličnosti.
101:6.2 (1111.6)
Throughout all religious experience, from its earliest inception on the material level up to the time of the attainment of full spirit status, the Adjuster is the secret of the personal realization of the reality of the existence of the Supreme; and this same Adjuster also holds the secrets of your faith in the transcendental attainment of the Ultimate. The experiential personality of evolving man, united to the Adjuster essence of the existential God, constitutes the potential completion of supreme existence and is inherently the basis for the superfinite eventuation of transcendental personality.
Evolucijski tip znanja predstavlja tek nakupljanje protoplazmatskog memorijskog materijala; to je najprimitivniji oblik svijesti stvorenog bića. Mudrost obuhvaća ideje oblikovane iz protoplazmatskog pamćenja u procesu povezivanja i preoblikovanja, a takve pojave razlikuju ljudski um od pukog životinjskog uma. Životinje imaju znanje, ali samo čovjek posjeduje sposobnost mudrosti. Istina postaje dostupna pojedincu obdarenom mudrošću darivanjem takvom umu duhova Oca i Sinova, Ispravljača Misli i Duha Istine.
101:6.4 (1111.8)
The evolutionary type of knowledge is but the accumulation of protoplasmic memory material; this is the most primitive form of creature consciousness. Wisdom embraces the ideas formulated from protoplasmic memory in process of association and recombination, and such phenomena differentiate human mind from mere animal mind. Animals have knowledge, but only man possesses wisdom capacity. Truth is made accessible to the wisdom-endowed individual by the bestowal on such a mind of the spirits of the Father and the Sons, the Thought Adjuster and the Spirit of Truth.
Krist Mihael, kada se darovao na Urantiji, živio je pod vlašću evolucijske religije sve do vremena svoga krštenja. Od toga trenutka pa sve do događaja njegova raspeća, nastavio je svoje djelo pod združenim vodstvom evolucijske i objavljene religije. Od jutra svoga uskrsnuća pa do uzašašća prolazio je kroz mnogostruke faze morontijalnog života smrtnog prijelaza iz svijeta materije u svijet duha. Nakon svoga uzašašća Mihael je postao gospodar iskustva Vrhovnosti, ostvarenja Vrhovnog; i budući da je bio jedina osoba u Nebadonu s neograničenom sposobnošću iskusiti stvarnost Vrhovnog, odmah je zadobio status suverenosti vrhovnosti u svome lokalnom svemiru i nad njim.
101:6.5 (1112.1)
Christ Michael, when bestowed on Urantia, lived under the reign of evolutionary religion up to the time of his baptism. From that moment up to and including the event of his crucifixion he carried forward his work by the combined guidance of evolutionary and revealed religion. From the morning of his resurrection until his ascension he traversed the manifold phases of the morontia life of mortal transition from the world of matter to that of spirit. After his ascension Michael became master of the experience of Supremacy, the realization of the Supreme; and being the one person in Nebadon possessed of unlimited capacity to experience the reality of the Supreme, he forthwith attained to the status of the sovereignty of supremacy in and to his local universe.
Kod čovjeka konačno sjedinjenje i proizašlo jedinstvo s unutarnjim Ispravljačem—sinteza ličnosti čovjeka i esencije Boga—čine ga, u potencijalu, živim dijelom Vrhovnog i osiguravaju takvom nekoć smrtnom biću vječno i neotuđivo pravo na beskrajnu potragu za konačnošću svemirske službe za Vrhovnog i s Vrhovnim.
101:6.6 (1112.2)
With man, the eventual fusion and resultant oneness with the indwelling Adjuster—the personality synthesis of man and the essence of God—constitute him, in potential, a living part of the Supreme and insure for such a onetime mortal being the eternal birthright of the endless pursuit of finality of universe service for and with the Supreme.
Objava uči smrtnog čovjeka da, kako bi započeo takvu veličanstvenu i zanosnu pustolovinu kroz prostor posredstvom napredovanja kroz vrijeme, treba započeti organiziranjem znanja u idejne odluke; zatim prepustiti mudrosti da neumorno djeluje na svojoj plemenitoj zadaći preobrazbe samoposjedovanih ideja u sve praktičnije, ali ipak nadnaravne ideale, čak i one koncepte koji su toliko razumski kao ideje i toliko logični kao ideali da se Ispravljač usuđuje tako ih sjediniti i produhoviti da ih učini dostupnima za takvo povezivanje u konačnom umu koje će ih učiniti stvarnim ljudskim dopunama, tako pripremljenima za djelovanje Duha Istine Sinova, vremensko-prostornih očitovanja rajske istine—sveopće istine. Usklađivanje idejnih odluka, logičnih ideala i božanske istine uspostavlja pravedan karakter, preduvjet za smrtnički ulazak u sve šire i sve duhovnije stvarnosti morontijalnih svjetova.
101:6.7 (1112.3)
Revelation teaches mortal man that, to start such a magnificent and intriguing adventure through space by means of the progression of time, he should begin by the organization of knowledge into idea-decisions; next, mandate wisdom to labor unremittingly at its noble task of transforming self-possessed ideas into increasingly practical but nonetheless supernal ideals, even those concepts which are so reasonable as ideas and so logical as ideals that the Adjuster dares so to combine and spiritize them as to render them available for such association in the finite mind as will constitute them the actual human complement thus made ready for the action of the Truth Spirit of the Sons, the time-space manifestations of Paradise truth—universal truth. The co-ordination of idea-decisions, logical ideals, and divine truth constitutes the possession of a righteous character, the prerequisite for mortal admission to the ever-expanding and increasingly spiritual realities of the morontia worlds.
Isusova učenja činila su prvu urantijsku religiju koja je tako potpuno obuhvatila skladno usklađivanje znanja, mudrosti, vjere, istine i ljubavi da je istodobno i u potpunosti pružila vremenski mir, intelektualnu sigurnost, moralno prosvjetljenje, filozofsku stabilnost, etičku osjetljivost, svijest o Bogu i pozitivnu sigurnost osobnog opstanka. Vjera Isusa pokazala je put prema konačnosti ljudskog spasenja, krajnosti svemirskog postignuća smrtnika, jer je omogućila:
101:6.8 (1112.4)
The teachings of Jesus constituted the first Urantian religion which so fully embraced a harmonious co-ordination of knowledge, wisdom, faith, truth, and love as completely and simultaneously to provide temporal tranquillity, intellectual certainty, moral enlightenment, philosophic stability, ethical sensitivity, God-consciousness, and the positive assurance of personal survival. The faith of Jesus pointed the way to finality of human salvation, to the ultimate of mortal universe attainment, since it provided for:
Takvo sedmerostruko spasenje istovjetno je potpunosti i savršenstvu ostvarenja krajnjeg iskustva Oca Svih. A sve je to, u potencijalu, sadržano u stvarnosti vjere ljudskog religijskog iskustva. I može biti tako sadržano jer je Isusova vjera bila hranjena stvarnostima koje nadilaze krajnje i bila je objava čak i tih stvarnosti; Isusova se vjera približila statusu svemirskog apsoluta u onoj mjeri u kojoj je takva objava moguća u evoluirajućem kozmosu vremena i prostora.
101:6.16 (1113.5)
Such a sevenfold salvation is the equivalent of the completeness and perfection of the realization of the ultimate experience of the Universal Father. And all this, in potential, is contained within the reality of the faith of the human experience of religion. And it can be so contained since the faith of Jesus was nourished by, and was revelatory of, even realities beyond the ultimate; the faith of Jesus approached the status of a universe absolute in so far as such is possible of manifestation in the evolving cosmos of time and space.
Kroz prisvajanje Isusove vjere, smrtni čovjek može već u vremenu predokusiti stvarnosti vječnosti. Isus je u ljudskom iskustvu otkrio Konačnog Oca, a njegova braća u tijelu smrtnog života mogu ga slijediti na tom istom putu otkrivanja Oca. Oni mogu čak postići, takvi kakvi jesu, isto zadovoljstvo u tom iskustvu s Ocem kakvo je postigao Isus dok je bio u tijelu. Novi potencijali ostvareni su u svemiru Nebadonu kao posljedica završnog Mihaelovog darivanja, a jedan od njih bio je novo prosvjetljenje puta vječnosti koji vodi k Ocu Svih i kojim mogu ići čak i smrtnici od materijalnog tijela i krvi već u svom početnom životu na planetima svemira. Isus je bio i jest novi i živi put kojim čovjek može ući u božansko nasljedstvo koje je Otac odredio da bude njegovo već samim traženjem. U Isusu su obilno očitovani i počeci i završeci iskustva vjere čovječanstva, pa čak i božanskog čovječanstva.
101:6.17 (1113.6)
Through the appropriation of the faith of Jesus, mortal man can foretaste in time the realities of eternity. Jesus made the discovery, in human experience, of the Final Father, and his brothers in the flesh of mortal life can follow him along this same experience of Father discovery. They can even attain, as they are, the same satisfaction in this experience with the Father as did Jesus as he was. New potentials were actualized in the universe of Nebadon consequent upon the terminal bestowal of Michael, and one of these was the new illumination of the path of eternity that leads to the Father of all, and which can be traversed even by the mortals of material flesh and blood in the initial life on the planets of space. Jesus was and is the new and living way whereby man can come into the divine inheritance which the Father has decreed shall be his for but the asking. In Jesus there is abundantly demonstrated both the beginnings and endings of the faith experience of humanity, even of divine humanity.
Ideja je samo teorijski plan djelovanja, dok je pozitivna odluka potvrđeni plan djelovanja. Stereotip je plan djelovanja prihvaćen bez potvrde. Materijali od kojih se izgrađuje osobna filozofija religije proizlaze i iz unutarnjeg i iz vanjskog iskustva pojedinca. Društveni položaj, ekonomski uvjeti, obrazovne mogućnosti, moralna usmjerenja, institucionalni utjecaji, politički razvoj, rasne sklonosti i religijska učenja određenog vremena i mjesta postaju čimbenici u oblikovanju osobne filozofije religije. Čak i urođeni temperament i intelektualna usmjerenost uvelike određuju obrazac religijske filozofije. Zanimanje, brak i obiteljske veze također utječu na razvoj osobnih standarda života.
101:7.1 (1113.7)
An idea is only a theoretical plan for action, while a positive decision is a validated plan of action. A stereotype is a plan of action accepted without validation. The materials out of which to build a personal philosophy of religion are derived from both the inner and the environmental experience of the individual. The social status, economic conditions, educational opportunities, moral trends, institutional influences, political developments, racial tendencies, and the religious teachings of one’s time and place all become factors in the formulation of a personal philosophy of religion. Even the inherent temperament and intellectual bent markedly determine the pattern of religious philosophy. Vocation, marriage, and kindred all influence the evolution of one’s personal standards of life.
Filozofija religije razvija se iz temeljnog rasta ideja, zajedno s iskustvenim življenjem, pri čemu su oboje oblikovani i sklonošću oponašanju bližnjih. Čvrstoća filozofskih zaključaka ovisi o oštrom, iskrenom i pronicavom razmišljanju, povezanom s osjetljivošću za značenja i točnošću vrednovanja. Moralne kukavice nikada ne dosežu visoke razine filozofskog promišljanja; potrebna je hrabrost da se zakorači na nove razine iskustva i pokuša istražiti nepoznata područja intelektualnog življenja.
101:7.2 (1113.8)
A philosophy of religion evolves out of a basic growth of ideas plus experimental living as both are modified by the tendency to imitate associates. The soundness of philosophic conclusions depends on keen, honest, and discriminating thinking in connection with sensitivity to meanings and accuracy of evaluation. Moral cowards never achieve high planes of philosophic thinking; it requires courage to invade new levels of experience and to attempt the exploration of unknown realms of intellectual living.
Velika razlika između religijske i nereligijske filozofije življenja sastoji se u naravi i razini priznatih vrijednosti i u predmetu odanosti. Postoje četiri faze u razvoju religijske filozofije: Takvo iskustvo može ostati samo konformističko, pomireno s podčinjavanjem tradiciji i autoritetu. Ili se može zadovoljiti skromnim postignućima, tek toliko da stabilizira svakodnevni život, te se stoga rano zaustavlja na takvoj površnoj razini. Takvi smrtnici vjeruju da je najbolje ostaviti stvari onakvima kakve jesu. Treća skupina napreduje do razine logičke intelektualnosti, ali ondje stagnira kao posljedica kulturnog ropstva. Doista je žalosno promatrati goleme umove čvrsto zarobljene u surovom stisku kulturnog ropstva. Jednako je žalosno promatrati one koji zamjenjuju svoje kulturno ropstvo materijalističkim okovima znanosti, lažno tako nazvane. Četvrta razina filozofije postiže slobodu od svih konvencionalnih i tradicionalnih ograničenja i usuđuje se misliti, djelovati i živjeti iskreno, odano, neustrašivo i istinito.
101:7.4 (1114.2)
The great difference between a religious and a nonreligious philosophy of living consists in the nature and level of recognized values and in the object of loyalties. There are four phases in the evolution of religious philosophy: Such an experience may become merely conformative, resigned to submission to tradition and authority. Or it may be satisfied with slight attainments, just enough to stabilize the daily living, and therefore becomes early arrested on such an adventitious level. Such mortals believe in letting well enough alone. A third group progress to the level of logical intellectuality but there stagnate in consequence of cultural slavery. It is indeed pitiful to behold giant intellects held so securely within the cruel grasp of cultural bondage. It is equally pathetic to observe those who trade their cultural bondage for the materialistic fetters of a science, falsely so called. The fourth level of philosophy attains freedom from all conventional and traditional handicaps and dares to think, act, and live honestly, loyally, fearlessly, and truthfully.
Pravi ispit svake religijske filozofije sastoji se u tome razlikuje li stvarnosti materijalnog i duhovnog svijeta, dok istodobno prepoznaje njihovo jedinstvo u intelektualnom stremljenju i društvenom služenju. Zdrava religijska filozofija ne miješa stvari Božje sa stvarima carevim. Niti priznaje estetski kult čistog divljenja kao zamjenu za religiju.
101:7.5 (1114.3)
The acid test for any religious philosophy consists in whether or not it distinguishes between the realities of the material and the spiritual worlds while at the same moment recognizing their unification in intellectual striving and in social serving. A sound religious philosophy does not confound the things of God with the things of Caesar. Neither does it recognize the aesthetic cult of pure wonder as a substitute for religion.
Vjerovanje doseže razinu vjere kada pokreće život i oblikuje način življenja. Prihvaćanje nekog učenja kao istinitog nije vjera; to je samo vjerovanje. Ni sigurnost ni uvjerenje nisu vjera. Stanje uma doseže razinu vjere tek kada stvarno počne upravljati načinom življenja. Vjera je živo obilježje istinskog osobnog religijskog iskustva. Čovjek vjeruje istini, divi se ljepoti i štuje dobrotu, ali ih ne obožava; takav stav spasonosne vjere usmjeren je jedino na Boga, koji je sve to utjelovljeno i beskonačno više.
101:8.1 (1114.5)
Belief has attained the level of faith when it motivates life and shapes the mode of living. The acceptance of a teaching as true is not faith; that is mere belief. Neither is certainty nor conviction faith. A state of mind attains to faith levels only when it actually dominates the mode of living. Faith is a living attribute of genuine personal religious experience. One believes truth, admires beauty, and reverences goodness, but does not worship them; such an attitude of saving faith is centered on God alone, who is all of these personified and infinitely more.
Vjerovanje uvijek ograničava i sputava; vjera proširuje i oslobađa. Vjerovanje fiksira, vjera oslobađa. No živa religijska vjera više je od povezanosti uzvišenih vjerovanja; ona je više od uzvišenog sustava filozofije; ona je živo iskustvo povezano s duhovnim značenjima, božanskim idealima i vrhovnim vrijednostima; ona je spoznaja Boga i služenje čovjeku. Vjerovanja mogu postati zajedničko vlasništvo skupine, ali vjera mora biti osobna. Teološka vjerovanja mogu se predložiti skupini, ali vjera može izrasti samo u srcu pojedinog religioznog čovjeka.
101:8.2 (1114.6)
Belief is always limiting and binding; faith is expanding and releasing. Belief fixates, faith liberates. But living religious faith is more than the association of noble beliefs; it is more than an exalted system of philosophy; it is a living experience concerned with spiritual meanings, divine ideals, and supreme values; it is God-knowing and man-serving. Beliefs may become group possessions, but faith must be personal. Theologic beliefs can be suggested to a group, but faith can rise up only in the heart of the individual religionist.
Vjera izdaje svoje povjerenje kada od svojih odanika zahtijeva da poriču stvarnosti i prihvate neosnovano znanje. Vjera je izdajnik kada potiče izdaju intelektualnog integriteta i umanjuje odanost vrhovnim vrijednostima i božanskim idealima. Vjera nikada ne izbjegava dužnost suočavanja s problemima smrtnog života. Živa vjera ne potiče netrpeljivost, progonstvo ni nesnošljivost.
101:8.3 (1114.7)
Faith has falsified its trust when it presumes to deny realities and to confer upon its devotees assumed knowledge. Faith is a traitor when it fosters betrayal of intellectual integrity and belittles loyalty to supreme values and divine ideals. Faith never shuns the problem-solving duty of mortal living. Living faith does not foster bigotry, persecution, or intolerance.
101:8.4 (1115.1)
Faith does not shackle the creative imagination, neither does it maintain an unreasoning prejudice toward the discoveries of scientific investigation. Faith vitalizes religion and constrains the religionist heroically to live the golden rule. The zeal of faith is according to knowledge, and its strivings are the preludes to sublime peace.
Nijedna navodna religijska objava ne može se smatrati autentičnom ako ne priznaje zahtjeve dužnosti etičke obveze koje je stvorila i razvila prethodna evolucijska religija. Objava nepogrešivo proširuje etički horizont evoluirane religije, dok istodobno i nepogrešivo proširuje moralne obveze svih prethodnih objava.
101:9.1 (1115.2)
No professed revelation of religion could be regarded as authentic if it failed to recognize the duty demands of ethical obligation which had been created and fostered by preceding evolutionary religion. Revelation unfailingly enlarges the ethical horizon of evolved religion while it simultaneously and unfailingly expands the moral obligations of all prior revelations.
Kada se usudiš kritički suditi o čovjekovoj primitivnoj religiji (ili o religiji primitivnog čovjeka), trebaš imati na umu da takve divljake moraš prosuđivati i njihovo religijsko iskustvo vrednovati u skladu s njihovim stupnjem prosvijećenosti i razinom savjesti. Nemoj činiti pogrešku prosuđivanja religije drugih prema vlastitim mjerilima znanja i istine.
101:9.2 (1115.3)
When you presume to sit in critical judgment on the primitive religion of man (or on the religion of primitive man), you should remember to judge such savages and to evaluate their religious experience in accordance with their enlightenment and status of conscience. Do not make the mistake of judging another’s religion by your own standards of knowledge and truth.
Istinska religija jest ono uzvišeno i duboko uvjerenje u duši koje snažno opominje čovjeka da bi bilo pogrešno ne vjerovati u one morontijalne stvarnosti koje čine njegove najviše etičke i moralne koncepte, njegovo najviše tumačenje najvećih vrijednosti života i najdubljih stvarnosti svemira. A takva religija jednostavno je iskustvo predavanja intelektualne odanosti najvišim nalozima duhovne svijesti.
101:9.3 (1115.4)
True religion is that sublime and profound conviction within the soul which compellingly admonishes man that it would be wrong for him not to believe in those morontial realities which constitute his highest ethical and moral concepts, his highest interpretation of life’s greatest values and the universe’s deepest realities. And such a religion is simply the experience of yielding intellectual loyalty to the highest dictates of spiritual consciousness.
Prosvijetljena duhovna svijest civiliziranog čovjeka ne bavi se toliko nekim određenim intelektualnim vjerovanjem niti nekim posebnim načinom življenja, koliko otkrivanjem istine življenja, dobrog i ispravnog načina reagiranja na stalno ponavljajuće situacije smrtnog postojanja. Moralna svijest samo je naziv koji se primjenjuje na čovjekovo prepoznavanje i svjesnost onih etičkih i nastajućih morontijalnih vrijednosti kojih se, prema zahtjevu dužnosti, čovjek mora pridržavati u svakodnevnoj kontroli i usmjeravanju svoga ponašanja.
101:9.5 (1115.6)
The enlightened spiritual consciousness of civilized man is not concerned so much with some specific intellectual belief or with any one particular mode of living as with discovering the truth of living, the good and right technique of reacting to the ever-recurring situations of mortal existence. Moral consciousness is just a name applied to the human recognition and awareness of those ethical and emerging morontial values which duty demands that man shall abide by in the day-by-day control and guidance of conduct.
2. Religija stvara u ljudskom umu produhovljenu svijest o božanskoj stvarnosti, utemeljenu na prethodnim konceptima moralnih vrijednosti i vjerom proizašlu iz njih, te usklađenu s nadodanima konceptima duhovnih vrijednosti. Religija tako postaje korektiv smrtnog života, oblik uzvišenog moralnog pouzdanja i povjerenja u stvarnost — uzvišene stvarnosti vremena i još trajnije stvarnosti vječnosti.
101:9.8 (1115.9)
2. Religion creates for the human mind a spiritualized consciousness of divine reality based on, and by faith derived from, antecedent concepts of moral values and co-ordinated with superimposed concepts of spiritual values. Religion thereby becomes a censor of mortal affairs, a form of glorified moral trust and confidence in reality, the enhanced realities of time and the more enduring realities of eternity.
Vjera postaje poveznica između moralne svijesti i duhovnog koncepta trajne stvarnosti. Religija postaje put kojim čovjek nadilazi materijalna ograničenja vremenskog i prirodnog svijeta i doseže uzvišene stvarnosti vječnog i duhovnog svijeta, kroz i putem tehnike spasenja, progresivne morontijalne preobrazbe.
101:9.9 (1116.1)
Faith becomes the connection between moral consciousness and the spiritual concept of enduring reality. Religion becomes the avenue of man’s escape from the material limitations of the temporal and natural world to the supernal realities of the eternal and spiritual world by and through the technique of salvation, the progressive morontia transformation.
Inteligentan čovjek zna da je dijete prirode, dio materijalnog svemira; isto tako uviđa da u kretanjima i napetostima matematičke razine energetskog svemira nema nikakva jamstva opstanka individualne ličnosti. Niti čovjek može ikada razabrati duhovnu stvarnost proučavanjem fizičkih uzroka i posljedica.
101:10.1 (1116.2)
Intelligent man knows that he is a child of nature, a part of the material universe; he likewise discerns no survival of individual personality in the motions and tensions of the mathematical level of the energy universe. Nor can man ever discern spiritual reality through the examination of physical causes and effects.
Čovjek je također svjestan da je dio idejnog kozmosa, ali premda koncept može nadživjeti smrtni život, u samom konceptu nema ničega što bi ukazivalo na osobni opstanak ličnosti koja ga je osmislila. Niti iscrpljivanje mogućnosti logike i razuma ikada može logičaru ili misliocu otkriti vječnu istinu opstanka ličnosti.
101:10.2 (1116.3)
A human being is also aware that he is a part of the ideational cosmos, but though concept may endure beyond a mortal life span, there is nothing inherent in concept which indicates the personal survival of the conceiving personality. Nor will the exhaustion of the possibilities of logic and reason ever reveal to the logician or to the reasoner the eternal truth of the survival of personality.
Materijalna razina zakona osigurava kontinuitet uzročnosti, neprekidan slijed učinka kao odgovora na prethodno djelovanje; razina uma ukazuje na trajanje idejnog kontinuiteta, na neprekidan tok pojmovne potencijalnosti koji proizlazi iz već postojećih koncepata. Ali nijedna od tih razina svemira ne otkriva istražujućem smrtniku put oslobođenja od ograničenosti vlastitog statusa i od nepodnošljive neizvjesnosti postojanja kao prolazne stvarnosti u svemiru, kao vremenske ličnosti osuđene na prestanak postojanja iscrpljenjem ograničenih životnih energija.
101:10.3 (1116.4)
The material level of law provides for causality continuity, the unending response of effect to antecedent action; the mind level suggests the perpetuation of ideational continuity, the unceasing flow of conceptual potentiality from pre-existent conceptions. But neither of these levels of the universe discloses to the inquiring mortal an avenue of escape from partiality of status and from the intolerable suspense of being a transient reality in the universe, a temporal personality doomed to be extinguished upon the exhaustion of the limited life energies.
Samo kroz morontijalni put koji vodi do duhovnog uvida čovjek može raskinuti okove svojstvene svom smrtnom statusu u svemiru. Energija i um doista vode natrag prema Raju i Božanstvu, ali ni energetska obdarenost ni umna obdarenost čovjeka ne potječu izravno od tog Rajskog Božanstva. Samo u duhovnom smislu čovjek je dijete Boga. I to je istina jer samo u duhovnom smislu Rajski Otac prebiva u čovjeku. Čovječanstvo nikada ne može otkriti Božanstvo osim putem religijskog iskustva i življenjem istinske vjere. Kad vjera prihvati istinu o Bogu, to omogućuje čovjeku da se oslobodi spona materijalnih ograničenja i daje mu razumnu nadu da će sigurno prijeći iz materijalnog područja, gdje prebiva smrt, u duhovno područje, gdje prebiva vječni život.
101:10.4 (1116.5)
It is only through the morontial avenue leading to spiritual insight that man can ever break the fetters inherent in his mortal status in the universe. Energy and mind do lead back to Paradise and Deity, but neither the energy endowment nor the mind endowment of man proceeds directly from such Paradise Deity. Only in the spiritual sense is man a child of God. And this is true because it is only in the spiritual sense that man is at present endowed and indwelt by the Paradise Father. Mankind can never discover divinity except through the avenue of religious experience and by the exercise of true faith. The faith acceptance of the truth of God enables man to escape from the circumscribed confines of material limitations and affords him a rational hope of achieving safe conduct from the material realm, whereon is death, to the spiritual realm, wherein is life eternal.
Svrha religije nije zadovoljiti znatiželju o Bogu, nego pružiti intelektualnu postojanost i filozofsku sigurnost, stabilizirati i obogatiti ljudski život povezivanjem smrtnog s božanskim, djelomičnog sa savršenim, čovjeka s Bogom. Putem religijskog iskustva čovjekovi pojmovi idealnosti bivaju obdareni stvarnošću.
101:10.5 (1116.6)
The purpose of religion is not to satisfy curiosity about God but rather to afford intellectual constancy and philosophic security, to stabilize and enrich human living by blending the mortal with the divine, the partial with the perfect, man and God. It is through religious experience that man’s concepts of ideality are endowed with reality.
Nikada ne mogu postojati ni znanstveni ni logički dokazi božanstva. Sam razum nikada ne može potvrditi vrijednosti i dobrote religijskog iskustva. No uvijek ostaje istina: tko god želi vršiti volju Božju, shvatit će valjanost duhovnih vrijednosti. To je najbliže što se na smrtnoj razini može približiti pružanju dokaza stvarnosti religijskog iskustva. Takva vjera pruža jedini izlaz iz mehaničkog stiska materijalnog svijeta i iz pogrešnog izobličenja koje proizlazi iz nepotpunosti intelektualnog svijeta; ona je jedino otkriveno rješenje zastoja smrtnog mišljenja u pogledu trajnog opstanka individualne ličnosti. Ona je jedina putovnica za dovršenje stvarnosti i za vječnost života u svemirskom stvaranju ljubavi, zakona, jedinstva i sve naprednijeg dosezanja Božanstva.
101:10.6 (1116.7)
Never can there be either scientific or logical proofs of divinity. Reason alone can never validate the values and goodnesses of religious experience. But it will always remain true: Whosoever wills to do the will of God shall comprehend the validity of spiritual values. This is the nearest approach that can be made on the mortal level to offering proofs of the reality of religious experience. Such faith affords the only escape from the mechanical clutch of the material world and from the error distortion of the incompleteness of the intellectual world; it is the only discovered solution to the impasse in mortal thinking regarding the continuing survival of the individual personality. It is the only passport to completion of reality and to eternity of life in a universal creation of love, law, unity, and progressive Deity attainment.
Religija djelotvorno liječi čovjekov osjećaj idealističke izolacije ili duhovne usamljenosti; ona oslobađa vjernika i potvrđuje ga kao sina Boga, građanina novog i smislenog svemira. Religija uvjerava čovjeka da, slijedeći svjetlo pravednosti koje razaznaje u svojoj duši, time usklađuje sebe s planom Beskonačnog i svrhom Vječnog. Tako oslobođena duša odmah počinje osjećati da je kod kuće u ovom novom svemiru, svom svemiru.
101:10.7 (1117.1)
Religion effectually cures man’s sense of idealistic isolation or spiritual loneliness; it enfranchises the believer as a son of God, a citizen of a new and meaningful universe. Religion assures man that, in following the gleam of righteousness discernible in his soul, he is thereby identifying himself with the plan of the Infinite and the purpose of the Eternal. Such a liberated soul immediately begins to feel at home in this new universe, his universe.
Kada doživiš takvu preobrazbu vjere, više nisi robovski dio matematičkog kozmosa, nego oslobođeni voljni sin Oca Svih. Takav oslobođeni sin više se ne bori sam protiv neumoljive sudbine završetka vremenskog postojanja; više se ne suprotstavlja cijeloj prirodi, dok su izgledi beznadno protiv njega; više nije paraliziran strahom da je svoje pouzdanje položio u bezizlaznu fantazmu ili svoju vjeru vezao uz iluzornu zabludu.
101:10.8 (1117.2)
When you experience such a transformation of faith, you are no longer a slavish part of the mathematical cosmos but rather a liberated volitional son of the Universal Father. No longer is such a liberated son fighting alone against the inexorable doom of the termination of temporal existence; no longer does he combat all nature, with the odds hopelessly against him; no longer is he staggered by the paralyzing fear that, perchance, he has put his trust in a hopeless phantasm or pinned his faith to a fanciful error.
Sada su, naprotiv, sinovi Boga ujedinjeni u borbi za pobjedu stvarnosti nad djelomičnim sjenama postojanja. Napokon sva stvorenja postaju svjesna činjenice da su Bog i sve božanske vojske gotovo neograničenog svemira na njihovoj strani u uzvišenoj borbi za postizanje vječnosti života i božanskog statusa. Takvi sinovi, oslobođeni vjerom, doista su stupili u borbe vremena na strani vrhovnih sila i božanskih ličnosti vječnosti; čak se i zvijezde na svojim putanjama sada bore za njih; napokon promatraju svemir iznutra, s Božjeg gledišta, i sve se preobražava iz nesigurnosti materijalne izolacije u sigurnost vječnog duhovnog napredovanja. Čak i samo vrijeme postaje tek sjena vječnosti koju rajske stvarnosti bacaju na pokretni veličanstveni prizor prostora.
101:10.9 (1117.3)
Now, rather, are the sons of God enlisted together in fighting the battle of reality’s triumph over the partial shadows of existence. At last all creatures become conscious of the fact that God and all the divine hosts of a well-nigh limitless universe are on their side in the supernal struggle to attain eternity of life and divinity of status. Such faith-liberated sons have certainly enlisted in the struggles of time on the side of the supreme forces and divine personalities of eternity; even the stars in their courses are now doing battle for them; at last they gaze upon the universe from within, from God’s viewpoint, and all is transformed from the uncertainties of material isolation to the sureties of eternal spiritual progression. Even time itself becomes but the shadow of eternity cast by Paradise realities upon the moving panoply of space.