Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 148
OBUKA EVANGELISTA U BETSAIDI
Sekcije
POGLAVLJE 148
OBUKA EVANGELISTA U BETSAIDI
148:0.1 (1657.1) Od 3. svibnja do 3. listopada 28. godine N.E., Isus i apostoli su se zadržali u Zebedejevoj kući u Betsaidi. Kako je ovih pet mjeseci pripadalo suhom razdoblju godine, veliki je tabor podignut blizu obale nedaleko od Zebedejeve kuće koja je također proširena kako bi mogla primiti Isusovu rastuću obitelj. U ovaj su tabor na obali mora neprestano dolazili i odlazili tragatelji za istinom, ljudi koji su tražili ozdravljenje i radoznali promatrači - sve u svemu između pet stotina i tisuću i pol ljudi. Ovaj se utaboreni grad nalazio pod updavom Davida Zebedeja i njegovih pomoćnika, Alfejevih blizanaca. Tabor je bio pravi uzor u pogledu urednosti, sanitacije, kao i opće administracije.Oboljeli su bili odvojeni po vrsti bolesti i bili su pod nadzorom doktora iz Sirije po imenu Elman.
148:0.2 (1657.2) Apostoli su u ovom razdoblju išli u ribu najmanje jednom tjedno, te su prodavali ulove Davidu koji je njima hranio narod u taboru. Ovako zarađeni novac je zatim postajao dijelom apostolske ušteđevine. Dvanaestorci je bilo dopušteno provesti tjedan dana svakog mjeseca sa svojim obiteljima i prijateljima.
148:0.3 (1657.3) Dok je Andrija nastavio djelovati kao opći upravitelj apostolskih aktivnosti, Petar je nadgledao pouku evangelista. Apostoli su svakog prijepodneva sudjelovali u njihovoj pouci, dok su učitelji i učenici zajedno poučavali narod svakog poslijepodneva.Poslije večernjeg obroka pet noći u tjednu, apostoli su odgovarali na pitanja evangelista. Jednom tjedno Isus je predsjedavao ovom sjednicom, gdje je odgovarao na pitanja koja nisu razjašnjena na prijašnjim skupovima.
148:0.4 (1657.4) Za ovih pet mjeseci, kroz tabor je došlo i prošlo više tisuća ljudi. Zainteresirane osobe iz svih dijelova Rimske Imperije kao i zemalja istočno od Eufrata su bile česti sudionici ovih predavanja. Bio je to najdulji organizirani i koordinirani period Učiteljevog djelovanja. Isusova neposredna obitelj je provela najveći dio ovog vremena u Kani i Nazaretu.
148:0.5 (1657.5) Tabor nije bio organiziran kao komuna ili zajednički interes, kao što je to bio slučaj sa apostolskom obitelji. Pod upravom Davida Zebedejevog, tabor je djelovao kao samostalno poduzeće, unatoč tome što nikada nikome nisu odbili pomoći. Ovaj je tabor u koji su neprestano jedni dolazili a drugi odlazili postao nerazdvojnim dijelom Petrove škole posvećene obuci evangelista.
1. NOVA ŠKOLA ZA POUKU PROROKA
148:1.1 (1657.6) Isus je postaio Petra, Jakova i Andriju kao odbor za odabir novih aplikanata za apostolsku školu. Sve rase i nacionalnosti iz cijelog Rimskog svijeta kao i sa Istoka sve do Indije, su bile zastupljene među učenicima ove nove škole za obuku proroka. Škola je organizirana na temeljima ideje učenja i djelovanja. To što su učenici imali priliku naučiti ujutro, oni su predavali okupljenima poslijepodne. Poslije večere su neformalno raspravljali jutarnje lekcije kao i poslijepodnevno predavanje.
148:1.2 (1658.1) Svaki apostolski učitelj je predavao svoju verziju Radosne vijesti o kraljevstvu. Nisu pokušavali poučavati na isti način; nisu primjenjivali bilo kakvu standardiziranu ili dogmatiziranu formulu teoloških doktrina. Dok su svi poučavali istu istinu, svaki je apostol predočio svoje osobno tumačenje Učiteljevih učenja. Isus je podržavao ovo predočenje raznolikosti osobnog iskustva po pitanju kraljevstva, dok je sam nastojao harmonizirati i koordinirati ove raznolike poglede o pitanju Radosne vijesti prilikom svih tjednih predavanja. Unatoč ovako visokom stupnju osobne slobode u pogledu pouke, Šimun Petar je dominirao nad teologijom evagelističke škole. Pored Petra, Jakov je ispoljio najveći osobni utjecaj.
148:1.3 (1658.2) Više od stotinu evangelista koji su prošli procesom obuke tijekom ovih pet mjeseci na obali mora predstavljaju materijal iz kojeg je (sa izuzetkom Abnera i Ivanovih apostola) kasnije izniklo sedamdeset učitelja evanđelja. Ova škola nije dijelila imovinu i druge stvari kako je to bio slučaj sa dvanaestoricom apostola.
148:1.4 (1658.3) Ovi evangelisti, premda su poučavali Radosnu vijest, nisu krstili vjernike sve dok kasnije nisu službeno postavljeni na dužnost i zaređeni kao sedamdeset glasnika kraljevstva. Jedino su sedmorica od ove velike grupe evangelista-učenika bili ozdravljeni prilikom jutarnjeg ozdravljanja. Sin plemića iz Kafarnauma je bio među učenicima koji su obučen u Petrovoj školi.
2. BOLNICA U BETSAIDI
148:2.1 (1658.4) U vezi s taborom na obali mora, sirijski doktor Elman je organizirao i u suradnji sa dvedeset pet djevojaka i dvanaest mladića, četiri mjeseca održavao ustanovu koja se može smatrati prvom bolnicom koja je podignuta u okviru rada na proširenju kraljevstva. U ovoj ustanovi koja je bila smještena južno od glavnog tabora, liječili su bolesnike u skladu sa svim poznatim materijalnim metodama i duhovnim vještinama molitve i poziva na vjeru. Isus je posjećivao bolesnike u ovom taboru ništa manje nego tri put tjedno i prijateljski se odnosio rema svakom napaćenom bolesniku. Koliko nam je poznato ovom prilikom se nisu odigrala bilo kakva nadnaravna ozdravljenja među tisuću oboljelih i onemoćalih osoba koje su napustile ovu bolnicu bilo potpuno zdrave ili boljeg zdravlja nego što su tu došle. Velika većina osoba koje su ovdje ozdravljene nastavile su proglašavati da ih je Isus ozdravio.
148:2.2 (1658.5) Veliki broj ozdravljenja koja je Isus izveo u vezi sa ovom službom Elmanovim pacijentima jeste, ustvari, djelovao čudesnim, ali nama je rečeno da se tu jedino radi o preobražajima uma i duha koji se događaju u iskustvu osoba punih vjere i nade koje kao takve dođu pod neposredni utjecaj i prime nadahnuće od snažne, pozitivne i blagonaklone osobe čija blizina uništava svaku tjeskobu i strah.
148:2.3 (1658.6) Elman i njegovi suradnici su nastojali poučavati istinu ovim bolesnicima u vezi “opsjednutosti zlim duhovima,” ali su pri tome imali malo uspjeha. Naišli su na gotovo univerzalno verovanje da fizička bolest i menatlni poremećaji moraju biti izazvani djelovanjem takozvanih nečistih duhova u umu i tijelu oboljele osobe.
148:2.4 (1659.1) Pri svom kontaktu sa bolesnim i napaćenim osobama, kad se radilo o vještini tretmana ili otkrivenju nepoznatih uzroka bolesti, Isus se držao savjeta svog rajskog brata Emanuela, koji je primio prije nego što će krenuti na misiju utjelovljenja na Uranitji. Unatoč tome, osoblje koje je pazilo bolesnike imalo je priliku naučiti mnoge vrijedne lekcije posmatrajući način na koji je Isus unosio vjeru i pouzdanje u bolesne i napaćene ljude.
148:2.5 (1659.2) Tabor je zatvoren nedugo prije kišne sezone koja obično sa sobom donosi gripu i groznicu.
3. BAVLJENJE OČEVIM POSLOM
148:3.1 (1659.3) Isus je tijekom ovog razdoblja održao desetak javnih predavanja u različitim taborima dok je samo jednom govorio u kafarnaumskoj sinagogi, uoči druge subote prije nego što će krenuti na put sa novoobučenim evangelistima prilikom njihove druge javne turneje po gradovima i selima Galileje.
148:3.2 (1659.4) Sve od krštenja, Učitelj nije proveo toliko vremena nasamo koliko je to učinio za ovog razdoblja obuke evangelista u taboru u Betsaidi. Kad god je bilo koji apostol izišao da upita Isusa zašto nije prisutvovao njihovim sastancima, Isus je imao samo jedan odgovor, da se “bavio Očevim poslom.”
148:3.3 (1659.5) Za ovih razdoblja osame, Isus je provodio vrijeme u pratnji jedino dvojice apostola. Privremeno je oslobodio Petra, Jakova i Ivana sa pozicije svojih osobnih pratitelja kako bi se mogli posvetiti radu na obuci više od stotinu novih kandidata za zbor evangelista. Kad je namjeravao ići u brda kako bi se nasamo posvetio “Očevom poslu,” sa sobom bi poveo bilo koja dva apostola koji su bili slobodni. Na ovaj je način svaki od dvanestorice uživao priliku da provede vrijeme u bliskoj osobnoj vezi i intimnom kontaktu sa Isusom.
148:3.4 (1659.6) Dok nam to nije obznanjeno u cilju ovog otkrivenja, došli smo do zaključka da je Učitelj za vrijeme ovih samotnih časova koje je proveo u brdima bio u neposrednoj i službenoj vezi sa mnogim od svojih glavnih izvršitelja kozmičkih poslova. Od krštenja, ovaj je utjelovljeni Upravitelj našeg svemira postao sve više svjestan i aktivan u pogledu određenih faza kozmičke administracije. I uvijek smo se držali mišljenja da je na neki način koji nije bio poznat njegovim suradnicima, za vrijeme ovih tjedana umanjenog sudjelovanja u poslovima ovoga svijeta, preuzeo upravu nad visokim inteligencijama duha koje izvršavaju poslove prostranog svemira i da je ljudska satrana Isusa jednostavno označila sve takve aktivnosti kao “bavljenje Očevim poslom.”
148:3.5 (1659.7) Često, kad je Isus provodio više sati nasamo dok su dvojica apostola bili u blizini, imali su priliku vidjeti kako mnoge brze i složene promjene prelaze preko njegovog lica, premda nije izgovarao ni riječi. Također nisu vidjeli bilo kakvu manifestaciju nebeskih bića koja su razgovarala sa Učiteljem, kakvu su neki vidjeli jednom kasnijom prilikom.
4. ZLO, GRIJEH I POKVARENOST
148:4.1 (1659.8) Isus je imao običaj rezervirati dvije večeri svakoga tjedna i dati priliku da mu se obrate osobe koje su s njim željele razgovarati u određenom odvojenom i privatnom dijelu Zebedejevog vrta. Prilikom jednog od ovih večernjih razgovora, Tomo je upitao Učitelja: “Zašto je bitno da se ljudi ponovo rode kako bi ušli u kraljevstvo? Je li ovo način da se izbjegne od utjecaja zlog? Učitelju, kakvo je značenje koncepta zla?” Kad je Isus čuo ova pitanja, odgovorio je Tomi:
148:4.2 (1660.1) “Čuvaj se ove greške: nemoj brkati zlo sa zlotvorom ili preciznije sa pokvarenjakom. Taj koga nazivaš zlim je plod umišljenosti, visoki službenik koji se svjesno i s predumišljajem pobunio protiv moga Oca i njegovih vjernih Sinova. A ja sam već porazio ove grešne pobunjenike. Neka vam bude jasno da svijetom vladaju različiti stavovi prema Ocu i njegovom svemiru. Ne zaboravite sljedeće zakone otkrivenja Očeve volje:
148:4.3 (1660.2) “Zlo je nesvjesno ili nenamjerno kršenje božanskog zakona, Očeve volje. Zlo je također mjera nesavršenosti u povinovanju Očevoj volji.
148:4.4 (1660.3) “Zlo je svjesno, namjerno i promišljeno kršenje božanskog zakona, Očeve volje. Zlo je mjera opiranja božanskoj upravi i duhovnom vodstvu.
148:4.5 (1660.4) “Pokvarenost je namjerno, odlučno i ustrajno kršenje božanskog zakona, Očeve volje. Pokvarenost je mjera ustrajnog odbijanja Očevog plana ljubavi i preživljavanja ličnosti i Sinove milostive službe spasenja.
148:4.6 (1660.5) “Po svojoj prirodi, prije novog rođenja u duhu, smrtni čovjek je predmet unutarnjih sklonosti prema zlu, ali ovakva prirodna nesavršenstva u ponašnju sama po sebi nisu ni zlo niti pokvarenost. Smrtni čovjek tek započinje svoj dugi uspon prema savršenstvu Oca koji je na Raju. Nesavršenstvo i necjelovitost u prirodnom obdarenju nisu zlo. Točno je da čovjek može podleći zlu, ali on niti slučajno nije dijete zla ako sam svjesno i namjerno ne odabere put zla i život pokvarenosti. Zlo je sastavni dio prirodnog reda ovog svijeta, dok je grijeh stvar svjesne pobune koju su na ovaj svijet donijeli oni koji su pali sa duhovnog svjetla u najdublju tamu.
148:4.7 (1660.6) “Ti, Tomo, brkaš naša učenja sa doktrinama Grka i zabludama Perzijanaca. Ne razumiješ odnos između zla i grijeha zato što vjeruješ da je ljudski rod započeo život na zemlji sa savršenim Adamom i da je zahvaljujući grijehu sve brže deteriorirao do čovjekovog današnjeg statusa. Ali zašto ne želiš shvatiti značenje spisa koji govori kako je Kajin, sin Adamov, otišao u zemlju Nod da si nađe ženu? Zašto ne želite ispravno protumačiti značenje zapisa koji kaže da su sinovi Božji uzeli sebi za žene kćeri ljudske?
148:4.8 (1660.7) “Ljudi su, dakle, po prirodi zli, ali to ne znači da su grešni. Novo rođenje - krštenje duhom - predstavlja bitan dio izručenja od zla i ulaska u nebesko kraljevstvo, ali ovo ne umanjuje istinu da je čovjek sin Boga. Niti ovo unutarnje obdarenje potencijalnim zlom znači da je čovjek na neki čudesan način udaljen od Oca na nebu tako da kao stranac, tuđin ili siroče mora tražiti da ga Otac zakonski usvoji. Sve ovakve ideje vuku porijeklo, prvo, od vaših zabluda u vezi prirode Oca a, drugo, od vašeg nepoznavanja izvora, prirode i sudbine ljudskih bića.
148:4.9 (1660.8) “Grci i drugi narodi su učili da čovjek vuče porijeklo od božanskog savršenstva sa kojeg spada u zaborav i uništenje; ja sam došao da pokažem da čovjek, ulaskom u kraljevstvo, sigurno i bezbjedno uzlazi do Boga i božanskog savršenstva. Potencijalno zlo vrijeba u svakom biću koje se na bilo koji način pokaže nedoraslim u božanskim i duhovnim idealima volje vječnog Oca, dok takvo biće nije na bilo koji način grešno, a još manje pokvareno.
148:4.10 (1661.1) “Tomo, zar nisi čitao o ovome u Spisima gdje piše: ‘Vi ste djeca Boga Višnjega.’ ‘Ja ću njemu biti Otac , a on će meni biti sin. ’ ‘Ja sam njega izabrao sebi za sina - ja ću mu biti Otac.’ Dovedite moje sinove izdaleka i kćerke sa krajeva zemlje; svakoga koji se zove po mome imenu, jer ja ih stvorih sebi na slavu. ’ ‘Vi ste sinovi živućeg Boga. ’ ‘Oni koji imaju duh Boga uistinu su sinovi Boga.’ Kao što u ljudskom djetetu postoji materijalni dio čovjeka-oca, tako u svakom sinu koji ima vjeru u kraljevstvo postoji duhovni dio nebeskog Oca.”
148:4.11 (1661.2) Sve ovo i daleko više Isus je rekao Tomi i ovaj je razumio velik dio Isusovog govora, premda ga je Isus opomenuo da “ne govori drugima o ovim pitanjima sve dok se ja ne vratim Ocu.” Tomo nije pominjao ovaj razgovor sve dok Učitelj nije napustio ovaj svijet.
5. SMISAO NEVOLJA
148:5.1 (1661.3) Prilikom drugog osobnog razgovora u vrtu Natanije je pitao Isusa: “Učitelju, premda počinjem shvaćati zašto ne želiš dati ozdravljenje svima u svakoj situaciji, još nisam u stanju shvatiti zašto Otac na nebu koji je pun ljubavi dopušta da tako veliki broj njegove djece na zemlji pati od tolikih bolesti.” Učitelj je odgvorioNataniju:
148:5.2 (1661.4) “Natanije, ti i mnogi drugi doživljavate zbunjenost u ovom pogledu jer ne razumijete kako je prirodni red ovog svijeta toliko puta uneređen grešnim pustolovinama određenih pobunjenika, izdajnika Očeve volje. Ja sam došao kako bih započeo proces razjašnjenja ovih pitanja. Ali proći će mnoga stoljeća prije nego se ovaj dio svemira uspije vratiti svojim starim stazama i na taj način osloboditi djecu ljudi od dodatnih tereta grijeha i pobune. Sama prisutnost zla predstavlja dovoljan test za uspon čovjeka - grijeh nije bitan u cilju preživljavanja smrti.
148:5.3 (1661.5) “Ali, moj sine, znaj da Otac nije taj koji namjerno stvara teškoće svojoj djeci. Čovjek navlači na sebe nepotrebne probleme kao rezultat upornog odbijanja boljeg puta božanske volje. Teškoće ulaze u sastav potencijala zla, ali veliki dio teškoća vuče porijeklo od grijeha i pokvarenosti. Na ovom svijetu su se dogodili mnogi nesvakidašnji događaji i nije čudo što su razboriti ljudi zbunjeni prizorom patnji i teškoća.Ali u jedno možete biti sigurni: Otac ne šalje teškoće kao arbitrarnu kaznu za nedjela. Nesavršenstva i nepotpunosti zla predstavljaju usađenu osobinu; kazne zla su neminovne; uništavajuće posljedice pokvarenosti su neumoljive. Čovjek ne treba kriviti Boga za one teškoće koje predstavljaju prirodni rezultat života koji sam bira; niti se čovjek treba tužiti radi onih iskustava koja predstavljaju normalan dio života kojim ljudi žive na ovom svijetu. Očeva je volja da smrtni čovjek treba da radi ustrajno i dosljedno u cilju poboljšanja svog statusa na zemlji. Inteligentnim odnosom prema radu i problemima čovjek može prevazići veliki broj svojih zemaljskih nevolja.
148:5.4 (1662.1) “Natanije, naša je misija da pomognemo ljudima da riješe svoje duhovne probleme i da na taj način osvježe i ožive svoj umni aparat da budu bolje pripravljeni za riješenje svojih mnogostrukih materijalnih problema. Znam da si zbunjen zbog toga što čitaš Spise. Vrlo često prevladava tendencija da se Bogu pripiše odgovornost za djela neukih i pokvarenih ljudi koja čovjek nije u stanju razumjeti. Otac nije osobno odgovoran za sve što vi niste u stanju shvatiti. Nemojte sumnjati u Očevu ljubav samo zato što vam neki njegov pravedan i mudar zakon stvara teškoće zbog toga što ste bilo u neznanju ili s predumišljajem prekršili takvo božansko pravilo.
148:5.5 (1662.2) “Ali, Natanije, u Spisama se nalazi dosta toga što bi vas ispravno poučilo da ste ih pravilno protumačili. Sjećate se da tu piše: ‘Sine moj, ne odbacuj Božje opomene i nemoj da ti omrzne njegov ukor. Jer koga Bog ljubi, onoga i kori, kao otac sina koga voli.’ ‘Jer samo nerado on rascvili čovjeka. ’‘Prije nego bijeh ponižen, lutao sam, ali sada tvoju čuvam riječ. Ti si tako dobar i dobrostiv, nauči me pravilima svojim božanskim. ’ ‘Vidio sam jade tvoje. Bog vječni tvoje je utočište, a na zemlji drevna njegova mišica.’ ‘Bog je tvrđava tlačenom, tvrđava spasa u danima tjeskobe. ’ ‘Bog će ga okrijepiti na postelji boli, bolest mu okrenuti u snagu; Bog ne zaboravi bolesne.’ ‘Kako se Otac smiluje dječici, tako se Bog smiluje onima što ga se boje. Jer zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina.’ ‘On liječi one koji su srca skrušena i povija rane njihove. ’ ‘On je utočište nevoljnom, utočište ubogom u nevolji; ti si skrovište od pljuska i od žege zaklon. ’ ‘Umornome snagu vraća i jača nemoćnoga. ’ ‘On ne lomi napuknutu trsku, niti gasi stijenj što tinja.’ ‘Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; idi preko rijeke teškoća, neće te preplaviti. ’ ‘Posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscjelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje služnjevima. ’ ‘On patnjama srca ispravlja; ne, opačina ne izbija iz zemlje niti nevolja iz tla može nići sama.”
6. POGREŠNO TUMAČENJE PATNJE - RAZGOVOR NA TEMU JOBA
148:6.1 (1662.3) Iste ove večeri u Betsaidi Ivan upita Isusa zašto tako veliki broj naizgled nevinih ljudi pati od tolikih bolesti i doživljava tolike patnje. U odgovor na Ivanovo pitanje, Učitelj je između mnogih drugih stvari, rekao:
148:6.2 (1662.4) “Ti, moj sine, ne razumiješ smisao tegoba i poentu patnje. Zar nisi pročitao remek-djelo Semitske književnosti - poglavlje iz Spisa koje govori o Jobovim patnjama? Sjećaš se kako ova predivna parabola počinje s opisom materijalnog prosperiteta ovog Božjeg sluge? Sjeti se da je Job bio blažen sa mnogo djece, sa bogatstvom, dostojanstvom, ugledom, zdravljem i svim drugim što čovjek može smatrati vrijednim u svom zemaljskom životu. U skladu sa starim učenjima Abrahamove djece, ovakav materijalni prosperitet predstavlja dovoljan dokaz božanske naklonosti. Ali takvi materijalni posjedi i takav privremeni zemaljski prosperitet nisu dokazi božje naklonosti. Moj Otac na nebu voli siromašne kao i bogate; on nije pristran.
148:6.3 (1663.1) “Premda za kršenjem božanskog zakona prije ili kasnije slijedi kaznena žetva, pramda je sigurno da ono što čovjek sije to će i žeti, unatoč svemu tome trebate znati da ljudske patnje nisu uvijek kazna za učinjeni grijeh. Kako Job tako i njegovi prijatelji ne uspijevaju naći ispravan odgovor na svoja pitanja. I svojim novim znanjem istine, teško da možete pripisati bilo Sotoni ili Bogu uloge koje ova dva bića igraju u ovoj jedinstvenoj paraboli. Dok Job nije, putem patnje, našao riješenje svojih intelektualnih problema ili riješenje svojih filozofskih teškoća, ostvario je neke velike pobjede; unatoč potpunom raspadu svojih teoloških štitova, uspio se podići do duhovnih visina na kojima je mogao iskreno reći, ‘Sve riječi svoje zato ja poričem;’ zahvaljujući tome, mogao je primiti spasenje u viziji Boga. Tako, unatoč tome što je pogrešno razumio teoriju patnje, Job se uspeo do nadljudske razine moralnog razumijevanja i duhovnog uvida.Kada napaćeni sluga nađe viziju Boga, za ovim otkrićem slijedi duševni mir koji nadilazi svaki razum.
148:6.4 (1663.2) “Prvi Jobov prijatelj, Elifaz, je opomenuo patitelja da pokaže u svojoj nevolji istu hrabrost duha na koju je opominjao druge u vijeme svog prosperiteta. Reče ovaj lažni tješitelj: ‘Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje; ta sjeti se: nevin ne propade nikada, niti su zatrti bili pravednici? Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Čovjek rađa muku i nevolju i zlima nema prosperiteta. U svakom slučaju, čovjek je predodređen da pati i moguće da te Bog kažnjava za tvoje dobro. ’ Nije čudo što jadni Job nije uspio naći veliku utjehu u ovakvom tumačenju problema ljudske patnje.
148:6.5 (1663.3) “Ail savjet njegovog drugog prijatelja,Bildada, je bio još otužniji, unatoč tome što je bio prilično razuman sa stanovišta tada prihvaćene teologije. Bildad je rekao: ‘Zar može Bog biti nepravedan? Tvoja djeca mora da sagriješiše ako ih on pravdi preda; ti moraš biti pod zabludom, inače ne bi bio tako pogođen. A ako si uistinu pravedan, Bog će te zasigurno izručiti iz tvojih teškoća. Izvuci pouku iz povijesti Božjeg odnosa prema ljudima da Svevišnji uništava jedino zle. ’
148:6.6 (1663.4) “A sjećate se kako je Job odgovorio svojim prijateljima: ‘Zaista, dobro znam da Bog ne čuje moje pozive u pomoć. Kako može Bog biti pravedan i u isto vrijeme zatvarati oči pred mojom nevinošću? Jasno mi je da se na moj glas ne odazva Višnji. Zar ne vidiš da Bog dopušta da zlikovci progone nevina?I kako je čovjek tako slab, kakve su mu šanse za razumijevanje u rukama svemoćnog Boga? Bog me napravio ovakvog kakav sam i kad okrene protiv mene, nema mi pomoći. Iz utrobe što si me izvukao da patim na ovaj grozni način?’
148:6.7 (1663.5) I tko može dovesti u pitanje Jobov stav s obzirom na savjete njegovih prijatelja kao i pogrešne ideje o Bogu koje su zauzimale prostor njegovog uma? Zar ne vidite da je on čezuo za ljudskim Bogom, da je želio dodirnuti božansko Biće koje je znalo da je čovjek često bio primoran podnijeti patnje pored svoje nevinosti kao dio ovog prvog života u dugom usponu prema Raju? Zbog ovoga je Sin Čovječji došao od Oca da živi ovim zemaljskim životom kako bi pružio utjehu i osiguranje svima koji su zatim bili primorani nositi Jobove terete.
148:6.8 (1663.6) “Jobov treći prijatelj, Sofar, rekao je riječi koje su u sebi nosile još manje utjehe: ‘Zar će se nerazumni opravdati kad vidi kako su ga pogodile teškoće? A ja priznajem da je nemoguće proniknuti Božje metode. Možda postoji neka sakrivena poenta u svim tvojim patnjama.’ Kad je Job saslušao svu trojicu svojih prijatelja, obratio se direktno Bogu za pomoć jer ‘čovjek koga je žena rodila, kratka je vijeka i pun nevolja.’
148:6.9 (1664.1) Za ovim slijedi drugi krug razgovora s njegovim prijateljima. Elipaz je postao oštriji u svojim pogledima i optužbama, kao i u svom sarkazmu.Bildad se počeo gnušati nad Jobovim prezirom prema svojim prijateljima. Sofar je počeo ponavljati svoj melankolični savjet. Job se u ovom času počeo gnušati nad svojim prijateljima, te se obratio pravednom Bogu protiv Boga nepravde utjelovljenog u filozofiji njegovih prijatelja kao i njegovim vlastitim religioznim stavovima. Nakon toga Job je našao utjehu u pomisli na budućnost u kojoj nepravednosti smrtničkog iskustva mogu biti pravilnije korigirane. Kako nije uspio naći pomoći od ljudi, Job se okrenuo Bogu. Zatim slijedi velika bitka u njegovom srcu između vjere i sumnje. Konačno, ovaj napaćeni čovjek počinje vidjeti svjetlo života; njegova napaćena duša raste do novih visina nade i hrabrosti; on može nastaviti s patnjom ili umrijeti, ali njegova prosvjetljena duša ovom prilikom viče, ‘Moj Izbavitelj živi!’
148:6.10 (1664.2) Job je bio u pravu kad je doveo u pitanje doktrinu da Bog kažnjava djecu kako bi kaznio njihove roditelje. Job je bio spreman priznati Božju pravednost, ali je tražio neki oblik duševnog zadovoljenja u otkrivenju osobnog karakatera Vječnog. Ovo je naša misija na zemlji. Napaćenim smrtnicima više neće nedostajati utjeha koju čovjek pronalazi u poznavanju Božje ljubavi i u razumijevanju milosti Oca na nebu. Dok Božja besjeda iz oluje predstavlja veličanstven koncept ovog razdoblja, već ste naučili da Otac ne otkriva sebe na ovaj način, nego da govori u ljudskom srcu kao tihi, teško prepoznatljivi glas koji kaže: ‘Ovo je put; idi ovamo.’ Zar ne shvaćate da Bog živi u vama, da je postao to što ste vi kako bi vas učinio onim što je on!’
148:6.11 (1664.3) Isus je zatim izrekao ovaj bitni zaključak: “Otac na nebu ne šalje nevolje djeci ljudi. Čovjek pati, kao prvo, zbog nesreća koje nastaju kao rezultat vremenskih nevolja i nesavršenstva prirode nezrele fizičke egzistencije. Čovjek, dalje, pati od neumoljivih posljedica zla - kršenja zakona života i svjetla. Konačno, čovjek snosi posljedice svoje vlastite ustrajnosti u pobuni protiv pravednih zakona života i svjetla. Čovjek može i hoće da učini dosta toga što umanjuje njegove vremenske patnje. Ali jednom za svagda odbacite sujevjerje da Bog nanosi bol i nepravdu čovjeku u ime zlog. Pročitajte Knjigu o Jobu kako bi vidjeli kolike su zablude o Bogu i među dobrim ljudima; zatim obratite pažnju na to kako Job, usred bolnih nevolja, nalazi Boga utjehe i spasenja unatoč ovako pogrešnim učenjima. Njegova vjera konačno prodire kroz oblake patnje i opaža svjetlo života koje se slijeva na njega od Oca u vidu milostivog ozdravljenja i neprolazne ispravnosti.”
148:6.12 (1664.4) Ivan je u svom srcu dugo preturao ove izreke. Cijeli njegov život je bitno izmijenjen kao rezultat ovih razgovora s Učiteljem u vrtu, isto kao što je u drugom razdoblju svog života naveo druge apostole da promijene svoja shvaćanja izvora, prirode i svrhe svagdašnjih ljudskih teškoća. Ali Ivan nikada nije govorio o ovom razgovoru s Učiteljem sve nakon do njegove smrti.
7. ČOVJEK USAHLE RUKE
148:7.1 (1664.5) Uoči druge Pashe neposredno prije polaska apostola i novog zbora evangelista na drugu turneju propovijedi širom Galileje, Isus je održao govor u glavnoj sinagogi Kafarnauma na temu “Radosti Ispravnog Življenja.” Kad je Isus završio s govorom, oko njega se okupila velika grupa obogaljenih, hromih, bolesnih i napaćenih osoba koje su tražile ozdravljenje. U ovoj grupi su između ostalih bili i apostoli, mnogi novi evangelisti i farizejske uhode iz Jeruzalema. Svugdje gdje je Isus išao (izuev kad je bio u brdima baveći se Očevim poslom) pratilo ga je šest uhoda iz Jeruzalema.
148:7.2 (1665.1) Vođa farizejskih uhoda, dok je Isus stajao i govorio narodu, je naveo čovjeka sa usahlom rukom da mu se obrati i da pita je li dopušteno u subotu liječiti ili treba sačekati na drugi dan. Kad je Isus vidio čovjeka i čuo njegove riječi, uvidjeo je da su ga poslali farizeji, te je rekao: “Digni se i stani ispred sviju da te nešto pitam. Ako ti imaš ovcu i kad bi ova ovca u subotu upala u jamu, ne bi li je prihvatio i izvadio? Je li onda slobodno subotom činiti dobro?” A čovjek odgovori: “Jeste, Učitelju, slobodno je činiti dobro subotom.” Onda Isus reče obraćajući se svima: “Znam da ste mi poslali ovog čovjeka. Hoćete da me uhvatite kako ozdravljam u subotu kako bi to protiv mene uzeli. Svi ste se tiho složili da je zakonito pomoći unesrećenoj ovci koja updane u jamu, kako subotom tako i svakim drugim danom i sad vas pozivam kao svjedoke istine da je slobodno pokazati ljubav i pažnju subotom, ne samo prema životinjama već i prema ljudima. Koliko je vrijedniji čovjek od ovce! I dok su svi stajali pred njim u tišini , Isus, obraćajući se čovjeku usahle ruke, reče: “Dođi i stani ispred sviju da te mogu vidjeti. I kao potvrdu istine da je volja moga Oca da ljudi čine dobro drugima subotom kao i svakim drugim danom, ako imaš vjeru u svoje ozdravljenje, pozivam te da ispružiš ruku.”
148:7.3 (1665.2) I kako ovaj čovjek ispruži svoju usahlu ruku, postade mu zdrava kao i druga. Ljudi su se htjeli okrenuti protiv farizeja, ali Isus ih pozva da se smire, govoreći: “Upravo sam vam rekao da je zakonito činiti dobro subotom, spasiti život, a ne da treba nanositi bol i udovoljavati svojim krvožednim porivima.” Ljuti, farizeji odoše iz sinagoge i unatoč tome što je bila subota, požuriše u Tiberijadu da se posavjetuju s Herodom i da učine sve što je bilo u njihovoj moći da pobude njegove predrasude kako bi osigurali suradnju herodovaca protiv Isusa. Ali Herod je odbio da se uroti protiv Isusa, te ih je savjetovao da se obrate Jeruzalemu.
148:7.4 (1665.3) Ovo je bilo prvo čudo koje je Isus izvršio kao odgovor na izazov svojih neprijatelja. Učitelj je obavio ovo takozvano čudo, ne kao očitovanje svoje moći ozdravljenja, već kao djelotvoran protest protiv ideje nametanja subotnjeg blagdana kao besmislenog ograničenja cijelom svijetu. Ovaj se čovjek vratio svom klesarskom pozivu i živio je život pun zahvalnosti i ispravnosti.
8. POSLJEDNJI TJEDANU BETSAIDI
148:8.1 (1665.4) Posljednji tjedan svog boravka u Betsaidi, jeruzalemske uhode su postale među sobom podijeljene u svojim stavovima prema Isusu i njegovim učenjima. Trojica uhoda su bili jako impresionirani onih što su vidjeli i čuli. U međuvremenu u Jeruzalemu, Abraham, mladi i utjecajni član Velikog vijeća, javno je prihvatio Isusova učenja i primio je krštenje u Šiloamskom bazenu od Abnera. Cijeli Jeruzalem je bio uznemiren ovim vijestima i glasnici su odmah poslani u Betsaidu da da opozovu dalje djelovanje farizejskih uhoda.
148:8.2 (1666.1) Određeni grčki filozof koji je pridobijen na stranu kraljevstva tijekom Isusove prethodne turneje Galilejom vratio se sa određenim bogatim Židovimaiz Aleksandrije i još jednom su pozvali Isusa da dođe u njihov grad kako bi utemeljio školu kojom su željeli povezati učenja filozofije i religije, kao i bolnicu za oboljele. Ali Isus je ljubazno odbio ovaj poziv.
148:8.3 (1666.2) Otprilike u ovo vrijeme u tabor u Betsaidi stigao je određeni prorok iz Bagdada po imenu Kimet, koji se bavio transevima. Ovaj je takozvani prorok primao nesvakidašnje vizije u transu i fantastične snove pri poremećaju sna. Stvorio je veliku zbrku u taboru i Šimun Revnitelj se želio oštro ponijeti prema ovom samoobmanutom varalici, ali Isus se tome usprotivio i par dana mu je dopustio slobodu djelovanja. Svi koji su čuli njegova učenja brzo su zaključili da ona nisu bila istinita sa stanovišta Radosne vijesti o kraljevstvu. Nedugo zatim, Kimet se vratio u Bagdad i sa sobom je poveo jedino pet-šest nestabilnih i neuravnoteženih duša. Ali prije nego se Isus založio za bagdadskog proroka, David Zebedejev je u suradnji sa određenim samoimenovanim komitetom, odveo Kimeta na jezero i nakon što ga je više puta gurnuo pod vodu, naložio mu je da se smjesta pokupi i ode iz tabora - da si podigne tabor ne drugom mjestu.
148:8.4 (1666.3) Istoga dana, određena feničanka po imenu Bet- Marion, postala je tako fanatična da je izgubila pamet tako da su je, nakon što se umalo udavila neuspješno pokušavajući hodati po vodi, poslali kući sa njenim prijateljima.
148:8.5 (1666.4) Novi jeruzalemski obraćenik, farizej Abraham, je dao sve svoje materijalne posjede apostolskoj riznici i ova je kontribucija uvaliko omogućila neposredno slanje stotinu novih evangelista. Andrija je već oglasio zatvaranje tabora i svi su se spremali bilo ići kući ili slijediti evangeliste u Galileju.
9. OZDRAVLJENJE UZETOG
148:9.1 (1666.5) U petak, 1. listopada, dok je Isus držao svoje posljednje vijećanje s apostolima, evangelistima i drugim vođama tabora koji je bio u procesu otpuštanja, sa šest farizejskih uhoda smještenih u prvom redu, u prostranoj i proširenoj prednjoj sobi Zebedejeve kuće, dogodila se jedna od najčudnijih i najjedinstvenijih epizoda cijelog Isusovog života. Učitelj je ovom prilikom stajao u ovoj velikoj sobi koja je dograđena kako bi ugostila velike mase ljudi u kišnoj sezoni.Kuća je bila u cjelosti opkoljena masama koje su naprezale uši da čuju, ako ništa drugo, dio Isusovog govora.
148:9.2 (1666.6) Dok je kuća tako bila pretrpana ljudima i potpuno okružena radoznalim slušateljima, čovjek koji je dugo bio pogođen paralizom došao je nošen na postelji iz Kafarnauma. Ovaj je uzeti čovjek čuo kako se Isus spremao napustiti Betsaidu i nakon što je razgovarao s klesarom Aronom koji je nedavno bio ozdravljen, tražio je da ga donesu pred Isusa gdje je namjeravao tražiti ozdravljenje. Njegovi prijatelji su pokušali ući u Zebedejevu kuću kroz prednja i zadnja vrata, ali se nisu mogli probiti kroz okupljeni narod.Ali uzeti nije htio prihvatiti poraz; tražio je od svojih prijatelja da nađu ljestve kojima su se popeli na krov sobe u kojoj je Isus gržao govor i nakon što su izvadili nekoliko crijepova, hrabro su spustili bolesnika konopcima na njegovom kauču dok se nije našao na podu pred Isusom. Kad je Isus vidio što su učinili, prekinuo je s govorom, dok su se svi okupljeni divili pred ustrajnošću bolesnika i njegovih prijatelja. Reče uzeti: “Učitelju, nisam imao namjeru da te prekinem u govoru, ali sam odlučio tražiti ozdravljenje. Nisam poput onih koji su primili ozdravljenje i koji su odmah zaboravili tvoja učenja. Ja želim da me izliječiš kako bi mogao služiti nebesko kraljevstvo.” Unatoč tome što je bolest ovog čovjeka bila rezultat njegovih vlastitih grešaka kojima je proćerdao velik dio života, vidjevši njegovu vjeru, Isus je rekao uzetom: “Ohrabri se, sinko; opraštaju ti se grijesi. Tvoja te vjera spasila.”
148:9.3 (1667.1) Kad su farizeji iz Jeruzalema, zajedno sa drugim književnicima i pismoznanicima koji su s njima sjedili, čuli Isusove riječi, počeli su govoriti jedni drugima: “Kako se usuđuje ovaj tako govoriti? Zar ne zna da vrijeđa Boga? Tko može opraštati grijehe osim jedinog Boga? Isus smjesta prozre da su oni tako mislili u svojim srcima i među sobom, pa im reče: “Zašto tako mislite u svojim srcima? Tko ste vi da meni sudite? Što je lakše, uzetomu reći ‘ Opraštaju ti se grijesi,’ ili ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj’? Ali da bi vi koji svjedočite ove događaje znali da Sin Čovječji ima vlast opraštati grijehe na zemlji, ja ću reći ovom uzetom, ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hajde kući svojoj.’” I kad je Isus završio s govorom, uzeti ustade, smjesta uze svoju postelju i kako se ljudi pred njim pomjeriše, iziđe naočigled sviju. I svi koji su ovo vidjeli su bili zaprepašteni. Petar je otpustio narod, dok su se mnogi molili i slavili Boga i jedan drugom govorili kako još nikad nisu tako nešto vidjeli.
148:9.4 (1667.2) I otprilike u ovom času stigli su glasnici Velikog vijeća da pozovu šest uhoda da se vrate u Jeruzalem. Kad su primili poruku, farizeji su pali u oštru raspravu među sobom; i nakon što su završili s raspravom, glavni uhoda se vratio u Jeruzalem u pratnji dvojice suradnika, dok su druga trojica priznali svoju veru u Isusa i otišli u jezero gdje ih je Petar krstio i primljeni su u društvo apostola kao djeca kraljevstva.