Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 130 : NA PUTU ZA RIM
Sekcije
POGLAVLJE 130 : NA PUTU ZA RIM
130:0.1 (1427.1) PUTOVANJE rimskim svijetom trajalo je veći dio dvadeset osme i cijelu dvadeset devetu godinu Isusova života na Zemlji. Isus je napustio Jeruzalem u pratnji dvojice Indijaca – Gonoda i njegova sina Ganida – u nedjelju ujutro, 26. travnja 22. godine po Kr. Putovali su prema planu, a Isus se oprostio od oca i sina u Haraksu, na Perzijskom zaljevu, desetoga prosinca sljedeće godine, 23. godine po Kr.
130:0.2 (1427.2) Iz Jeruzalema su otišli u Cezareju preko Jope. U Cezareji su se ukrcali na brod za Aleksandriju. Iz Aleksandrije su otplovili u Laseju na Kreti. S Krete su otplovili za Kartagu, pristajući u Cireni. U Kartagi su se ukrcali na brod za Napulj, zaustavljajući se na Malti, u Sirakuzi i Messini. Iz Napulja su otišli u Kapuu, odakle su Apijskim putem otputovali u Rim.
130:0.3 (1427.3) Nakon boravka u Rimu putovali su kopnom u Tarent, odakle su otplovili za Atenu u Grčkoj, zaustavljajući se u Nikopolu i Korintu. Iz Atene su preko Troade otišli u Efez. Iz Efeza su otplovili na Cipar, usput pristajući na Rodosu. Na Cipru su proveli dosta vremena razgledavajući i odmarajući se, a zatim su otplovili u Antiohiju u Siriji. Iz Antiohije su putovali na jug prema Sidonu, a potom nastavili u Damask. Odatle su karavanom putovali u Mezopotamiju, prolazeći kroz Tapsak i Larisu. Proveli su neko vrijeme u Babilonu, posjetili Ur i druga mjesta, a zatim otišli u Suzu. Iz Suze su putovali u Khark, odakle su Gonod i Ganid otplovili za Indiju.
130:0.4 (1427.4) Tijekom četiri mjeseca koja je proveo radeći u Damasku, Isus je ovladao osnovama jezika kojim su govorili Gonod i Ganid. Za vrijeme boravka u Damasku veći je dio vremena radio na prijevodima s grčkog na jedan od indijskih jezika, uz pomoć čovjeka iz Gonodova rodnog kraja.
130:0.5 (1427.5) Na ovom putovanju Sredozemljem Isus je provodio otprilike polovicu svakoga dana poučavajući Ganida, a ostatak kao tumač na Gonodovim poslovnim i društvenim sastancima. Ostatak vremena koji mu je bio na raspolaganju posvećivao je tim bliskim osobnim susretima sa svojim bližnjima, onim intimnim kontaktima sa smrtnicima ovoga svijeta koji su obilježili ove godine neposredno prije početka njegove javne službe.
130:0.6 (1427.6) Na temelju neposrednog opažanja i stvarnih susreta Isus je upoznao višu materijalnu i intelektualnu civilizaciju Zapada i Levanta; od Gonoda i njegova nadarenog sina naučio je mnogo o civilizaciji i kulturi Indije i Kine, jer je Gonod, iako je bio građanin Indije, u tri navrata opsežno putovao kroz carstvo žute rase.
130:0.7 (1427.7) Ganid, mladić, mnogo je naučio od Isusa tijekom tog dugog i bliskog druženja. Između njih se razvila snažna uzajamna naklonost, a mladićev je otac više puta pokušao nagovoriti Isusa da se s njima vrati u Indiju, što je Isus uvijek odbijao, navodeći kao razlog obveze prema svojoj obitelji u Palestini.
1. U JOPI - RASPRAVA O JONI
130:1.1 (1428.1) U vrijeme boravka u Jopi Isus je upoznao Gadiju, filistejskog tumača koji je radio za kožara Šimuna. Gonodovi su zastupnici u Mezopotamiji poslovali s tim Šimunom, pa je Gonod sa svojim sinom želio posjetiti ga na putu za Cezareju. Isus se za svog boravka u Jopi srdačno sprijateljio s Gadijom. Taj mladi Filistejac bio je istinski tragatelj za istinom. Isus je bio istinski darivatelj istine; on je bio istina za tu generaciju na Urantiji. U susretu velikog tragatelja za istinom i velikog darivatelja istine dolazi do velikog i oslobađajućeg prosvjetljenja rođenog iz iskustva nove istine.
130:1.2 (1428.2) Jedne večeri nakon objeda, dok su Isus i mladi Filistejac šetali uz obalu, Gadija je, ne znajući da je ovaj „pisar iz Damaska” tako dobro upoznat s hebrejskim predajama, pokazao Isusu pristanište s kojeg se, prema predaji, Jona otisnuo na svoje zlosretno putovanje u Taršiš. Nakon toga upitao je Isusa: „Misliš li da je velika riba doista progutala Jonu?” Isus je uvidio da je ovo predanje snažno utjecalo na život ovog mladića i da ga je razmišljanje o njemu duboko uvjerilo u besmislenost pokušaja bijega od dužnosti; stoga nije rekao ništa što bi moglo iznenada srušiti temelje Gadijine tadašnje motivacije za praktično življenje. Odgovarajući na njegovo pitanje, Isus je rekao: „Prijatelju moj, svi smo mi Jone i svi imamo živote koje trebamo živjeti u skladu s voljom Božjom. Kad god pokušamo izbjeći sadašnje životne dužnosti bježeći za dalekim iskušenjima, stavljamo se pod neposrednu vlast onih utjecaja koji nisu vođeni silama istine i snagama pravednosti. Bijeg od dužnosti žrtvovanje je istine. Izbjegavanje službe svjetlu i životu može dovesti jedino do mučnih sukoba s kitovima sebičnosti koji na kraju vode u tamu i smrt, osim ako takve Jone koje su napustile Boga ne okrenu svoja srca, čak i u najdubljem očaju, tražeći Boga i njegovu dobrotu. A kada takve obeshrabrene duše iskreno potraže Boga — kada gladuju za istinom i žeđaju za pravednošću — nema ničega što ih može i dalje držati u zarobljeništvu. Bez obzira na dubine u koje su pale, kada svim srcem potraže svjetlo, duh Gospodina Boga nebeskog izbavit će ih iz njihova zatočeništva; zle životne okolnosti izbacit će ih na suho tlo novih prilika za obnovljenu službu i mudrije življenje.”
130:1.3 (1428.3) Gadiju je snažno dirnulo Isusovo učenje te su dugo u noć razgovarali uz more, a prije nego što su se povukli na počinak, zajedno su se molili jedan za drugoga. Bio je to isti onaj Gadija koji je kasnije slušao Petrovo propovijedanje, postao čvrst vjernik u Isusa iz Nazareta i jedne večeri u Dorkasinu domu vodio znamenitu raspravu s Petrom. Gadija je također imao znatnog udjela u konačnoj odluci bogatog trgovca kožom Šime da prihvati kršćanstvo.
130:1.4 (1428.4) (U ovom prikazu Isusova osobnog rada sa svojim bližnjima tijekom ovog putovanja po Sredozemlju, u skladu s danim dopuštenjem, slobodno prevodimo njegove riječi suvremenim izričajem kakav je bio uobičajen na Urantiji u vrijeme ovog prikaza.)
130:1.5 (1429.1) Posljednji razgovor Isusa i Gadije odnosio se na dobro i zlo. Ovaj je mladi Filistejac bio duboko uznemiren osjećajem nepravde zbog istodobne prisutnosti dobra i zla u svijetu. Rekao je „Kako može Bog, ako je beskrajno dobar, dopustiti da trpimo patnje zla? Naposljetku, tko stvara zlo?” U to su vrijeme mnogi još vjerovali da Bog stvara i dobro i zlo, ali Isus nikada nije naučavao takvu zabludu. Odgovarajući na to pitanje, Isus je rekao: „Brate moj, Bog je ljubav; stoga on mora biti dobar, a njegova je dobrota toliko velika i stvarna da u sebi ne može sadržavati male i nestvarne stvari zla. Bog je toliko pozitivno dobar da u njemu nema nimalo mjesta za negativno zlo. Zlo je nezreo izbor i nepromišljeni pogrešan korak onih koji se opiru dobroti, odbacuju ljepotu i ostaju nevjerni istini. Zlo je tek neprilagođenost proizašla iz nezrelosti ili razoran i iskrivljujući utjecaj neznanja. Zlo je neizbježna tama koja slijedi nerazborito odbacivanje svjetla. Zlo je ono što je tamno i neistinito, a što, kada se svjesno prihvati i namjerno potvrdi, postaje grijeh.”
130:1.6 (1429.2) „Kada je Otac na nebu obdario čovjeka sposobnošću izbora između istine i zablude, stvorio je potencijalnu suprotnost pozitivnom putu svjetla i života; ali takve zablude zla zapravo ne postoje sve dok inteligentno biće ne poželi njihovo postojanje pogrešnim izborom životnog puta. Takva se zla zatim uzdižu do grijeha svjesnim i namjernim izborom takvog samovoljnog i buntovnog stvorenja. I zato naš Otac na nebu dopušta da dobro i zlo zajedno postoje sve do kraja života, upravo kao što priroda dopušta da pšenica i kukolj zajedno rastu sve do žetve.” Gadija je bio potpuno zadovoljan Isusovim odgovorom tek nakon njihova daljnjeg razgovora, koji je njegovu umu razjasnio pravo značenje tih riječi.
2. U CEZAREJI
130:2.1 (1429.3) Isus i njegovi prijatelji zadržali su se u Cezareji dulje nego što su očekivali jer je otkriveno da je jednom od velikih upravljačkih vesala na brodu kojim su namjeravali otploviti prijetilo pucanje. Kapetan je odlučio ostati u luci dok se ne izradi novo veslo. Budući da je nedostajalo vještih tesara za taj posao, Isus se ponudio pomoći. Uvečer su Isus i njegovi prijatelji šetali lijepim zidom koji je okruživao luku i služio kao šetalište. Ganid je osobito uživao u Isusovu objašnjenju gradskog vodovodnog sustava i načina na koji su se plima i oseka koristile za ispiranje gradskih ulica i kanalizacije. Ovog je mladića iz Indije snažno dojmio Augustov hram, smješten na uzvisini i okrunjen golemim kipom rimskog cara. Drugoga poslijepodneva njihova boravka sva su trojica prisustvovala priredbi u golemom amfiteatru koji je mogao primiti dvadeset tisuća gledatelja, a te su večeri otišli na grčku predstavu u kazalištu. To su bile prve takve predstave koje je Ganid ikada vidio i postavio je Isusu mnoga pitanja o njima. Trećega jutra službeno su posjetili guvernerovu palaču, budući da je Cezareja bila glavni grad Palestine i sjedište rimskog prokuratora.
130:2.2 (1429.4) U njihovu je konačištu boravio i jedan trgovac iz Mongolije, a kako je taj čovjek s Dalekog istoka prilično dobro govorio grčki, Isus je s njim vodio nekoliko dugih razgovora. Ovaj je čovjek bio duboko impresioniran Isusovom životnom filozofijom i nikada nije zaboravio njegove mudre riječi o „življenju nebeskog života na zemlji putem svakodnevnog podvrgavanja volji nebeskog Oca.” Ovaj je trgovac bio poklonik taoizma te je tako postao čvrst vjernik u učenje o sveopćem Božanstvu. Po povratku u Mongoliju počeo je poučavati svoje susjede i poslovne suradnike ovim naprednim istinama i, kao neposredna posljedica takvog djelovanja, njegov je najstariji sin odlučio postati taoistički svećenik. Ovaj je mladić tijekom cijelog života snažno djelovao u promicanju napredne istine, a slijedili su ga njegov sin i unuk, koji su također ostali odano vjerni učenju o Jednome Bogu — Vrhovnom Vladaru Neba.
130:2.3 (1430.1) Dok je istočna grana rane kršćanske crkve, sa sjedištem u Filadelfiji, bila vjernija Isusovim učenjima nego jeruzalemska braća, žalosno je što nije bilo nekoga poput Petra da ode u Kinu ili poput Pavla da ode u Indiju, gdje je duhovno tlo u to vrijeme bilo osobito pogodno za sijanje sjemena novog evanđelja kraljevstva. Upravo su ta Isusova učenja, kakva su prihvatili i poučavali Filadelfijci, mogla jednako neposredno i djelotvorno privući umove duhovno gladnih azijskih naroda kao što su Petrovo i Pavlovo propovijedanje privukli ljude na Zapadu.
130:2.4 (1430.2) Jedan od mladića koji je toga dana radio s Isusom na upravljačkom veslu pokazao je veliko zanimanje za riječi koje je Isus s vremena na vrijeme izgovarao dok su radili u brodogradilištu. Kada je Isus spomenuo da je nebeskom Ocu stalo do dobrobiti njegove djece na zemlji, ovaj mladi Grk, po imenu Anaksand, rekao je: „Ako je bogovima stalo do mene, zašto ne uklone okrutnog i nepravednog upravitelja ove radionice?” Mladić je ostao zaprepašten kada je Isus odgovorio: „Budući da poznaješ put ljubaznosti i cijeniš pravednost, možda su bogovi doveli ovog čovjeka koji griješi u tvoju blizinu da ga ti povedeš boljim putem. Možda si ti sol koja ovoga brata treba učiniti prihvatljivijim drugim ljudima — ako nisi obljutavio. Kako sada stvari stoje, ovaj čovjek ima vlast nad tobom jer njegovi zli postupci nepovoljno utječu na tebe. Zašto ne bi snagom dobrote zagospodario zlom i tako postao gospodar svih odnosa između vas dvojice? Kažem ti da bi dobro u tebi moglo nadvladati zlo u njemu kada bi mu pružio poštenu i živu priliku. U smrtnom životu nema uzbudljivije pustolovine od radosti da postaneš materijalni životni suradnik duhovne energije i božanske istine u jednoj od njihovih pobjedonosnih borbi protiv zablude i zla. Divno je i preobražavajuće iskustvo postati živi kanal duhovnog svjetla smrtniku koji čami u duhovnoj tami. Ako si ti obdaren većom istinom od ovog čovjeka, njegova bi potreba trebala biti tvoj izazov. Zacijelo nisi kukavica koja bi stajala na obali i gledala kako propada čovjek koji ne zna plivati. A u usporedbi s tijelom davljenika, koliko je tek vrjednija duša ovog čovjeka koji posrće u tami!”
130:2.5 (1430.3) Anaksand je bio duboko dirnut Isusovim riječima. Podijelio ih je sa svojim nadređenim, te su te iste večeri njih dvojica došli tražiti Isusov savjet o dobrobiti svojih duša. Kasnije, nakon što je kršćanska poruka proglašena u Cezareji, ova su dvojica, jedan Grk a drugi Rimljanin, povjerovala Filipovu propovijedanju i postala istaknutim članovima crkve koju je on utemeljio. Kasnije je ovaj mladi Grk postao upraviteljem rimskog centuriona Kornelija, koji je također postao vjernik zahvaljujući Petrovoj službi. Anaksand je nastavio donositi svjetlo onima koji su sjedili u tami sve do dana Pavlova zatočeništva u Cezareji, kada je, služeći patnicima i umirućima, položio svoj život u strašnom pokolju dvadeset tisuća Židova.
130:2.6 (1431.1) Ganid je počinjao uviđati da je njegov učitelj provodio slobodne sate u ovoj neobičnoj osobnoj službi svojim bližnjima, te je mladi Indijac želio saznati motiv tog Isusova neprestanog zanimanja za ljude. Tako je upitao: „Zašto si stalno zaokupljen razgovorima sa strancima?” Isus je odgovorio: „Ganide, onome koji poznaje Boga nijedan čovjek nije stranac. Kroz iskustvo pronalaženja Oca na nebu, čovjek otkriva da su svi ljudi njegova braća, i zar je čudno da čovjek uživa u radosti susreta s novootkrivenim bratom? Upoznavati svoju braću i sestre, poznavati njihove probleme i naučiti ih voljeti, najveće je iskustvo življenja.”
130:2.7 (1431.2) Razgovor se protegnuo duboko u noć i mladić je ovom prilikom zamolio Isusa da mu objasni razliku između Božje volje i odluka ljudskog uma koje se također nazivaju voljom. Isus je u biti rekao: „Božja volja jest Božji put, suradnja s Božjim izborom u susretu sa svakom mogućom alternativom. Činiti Božju volju, dakle, znači progresivno iskustvo kojim čovjek postaje sve sličniji Bogu, a Bog je izvor i sudbina svega što je dobro, lijepo i istinito. Ljudska volja jest čovjekov put, bit onoga što smrtnik odlučuje biti i činiti. Volja je promišljena odluka samosvjesnog bića koja rezultira izborom ponašanja utemeljenom na inteligentnom razmišljanju.
130:2.8 (1431.3) Isus i Ganid su toga poslijepodneva uživali u igri s vrlo inteligentnim ovčarskim psom, a kada je Ganid upitao ima li pas dušu i volju, Isus je rekao: „Pas ima um koji može poznavati materijalnog čovjeka, svoga gospodara, ali ne može poznavati Boga koji je duh; stoga pas ne posjeduje duhovnu narav i ne može doživjeti duhovno iskustvo. Pas može imati volju koja proizlazi iz prirode i koja se može ojačati dresurom, ali takva moć uma nije duhovna sila niti se može usporediti s ljudskom voljom, jer nije rezultat razmišljanja — ne proizlazi iz raspoznavanja viših i moralnih značenja niti iz odabira duhovnih i vječnih vrijednosti. Čovjek je duhovno biće, stvorenje obdareno duhovnom odgovornošću i potencijalom vječnog života, upravo zato što posjeduje ove moći duhovnog izbora i odabira istine.” Isus je dalje objasnio da, budući da životinje nemaju takve mentalne sposobnosti, životinjski svijet nikada ne može razviti jezik niti doživjeti bilo što usporedivo s opstankom ljudske ličnosti u vječnosti. Kao rezultat tih riječi, Ganid više nikada nije razmatrao ideju o prijelazu ljudskih duša u životinjska tijela.
130:2.9 (1431.4) Ganid je sljedećeg dana razgovarao o tim pitanjima sa svojim ocem, a na Gonodovo pitanje Isus je dalje objasnio da su „ljudske volje koje su posve zaokupljene donošenjem isključivo vremenskih odluka o materijalnim problemima životinjskog postojanja osuđene na nestanak u vremenu. Oni koji donose cjelovite moralne odluke i bezuvjetne duhovne izbore sve se više poistovjećuju s božanskim duhom koji u njima živi, te se postupno preobražavaju u vrijednosti vječnog opstanka — beskrajnog napredovanja u božanskoj službi.”
130:2.10 (1431.5) Tog smo dana prvi put imali priliku čuti tu bitnu istinu koja, izražena suvremenim jezikom, glasi: „Volja je onaj izraz ljudskog uma koji omogućuje subjektivnoj svijesti da se objektivno izrazi i da doživi težnju nalikovanju Bogu.” I upravo u tom smislu svako refleksivno i duhovno usmjereno ljudsko biće može postati stvaralačko.
3. U ALEKSANDRIJI
130:3.1 (1432.1) Posjet Cezareji bio je vrlo sadržajan, ali nakon popravka broda Isus i njegova dva prijatelja su u podne krenuli prema Aleksandriji u Egiptu.
130:3.2 (1432.2) Njih trojica su uživali u vrlo ugodnom putovanju prema Aleksandriji. Ganid je bio oduševljen plovidbom i neprestano je zapitkivao Isusa. Kad su se približili gradskoj luci, mladića je ushićivao veliki svjetionik na Farosu, smješten na otoku koji je Aleksandar spojio s kopnom izgradnjom nasipa, čime su nastale dvije veličanstvene luke i Aleksandrija postala pomorsko trgovačko raskršće Afrike, Azije i Europe. Taj je veliki svjetionik bio jedno od sedam svjetskih čuda i preteča svih kasnijih svjetionika. Poranili su kako bi vidjeli ovu veličanstvenu spasonosnu napravu izgrađenu ljudskim rukama i dok je Ganid bio ushićen, Isus je rekao: „I ti ćeš, sine, po povratku u Indiju biti poput ovog svjetionika, čak i nakon što tvoj otac ode na vječni počinak; ti ćeš postati svjetlo života svima oko sebe koji budu sjedili u tami i svima koji budu željeli otvoriti oči pokazivat ćeš put koji vodi u luku spasenja u sigurnosti.” I stegnuvši Isusovu ruku, Ganid je rekao: „Hoću.”
130:3.3 (1432.3) I ponovno napominjemo da su rani učitelji kršćanske religije učinili veliku pogrešku što su tako isključivo usmjerili svoju pažnju na zapadnu civilizaciju rimskog svijeta. Isusova učenja, onakva kakva su ih prihvaćali mezopotamski vjernici prvog stoljeća nove ere, bila bi s lakoćom prihvaćena među različitim skupinama azijskih vjernika.
130:3.4 (1432.4) Otprilike četiri sata nakon pristajanja smjestili su se blizu istočnog kraja duge i prostrane avenije, široke oko stotinu stopa i duge nekih osam kilometara, koja se protezala do zapadnih granica ovoga grada od milijun stanovnika. Nakon što su najprije obišli glavne gradske znamenitosti — sveučilište (muzej), knjižnicu, Aleksandrov kraljevski mauzolej, palaču, Neptunov hram, kazalište i gimnaziju — Gonod se posvetio poslu, dok su Isus i Ganid otišli posjetiti najveću knjižnicu na svijetu. Ondje je bilo sabrano oko milijun rukopisa iz cijeloga civiliziranog svijeta: Grčke, Rima, Palestine, Partije, Indije, Kine, pa čak i Japana. Ganid je u toj knjižnici vidio najveću svjetsku zbirku indijske književnosti, i ondje su dolazili svakoga dana tijekom boravka u Aleksandriji. Isus je Ganidu ispričao kako je nekoć ovdje sudjelovao u prijevodu hebrejskih spisa na grčki. I iz dana u dan raspravljali su o svim religijama svijeta, a Isus je nastojao ovom mladom umu ukazati na istinu u svakoj od njih, uvijek dodajući: „Ali Jahve je Bog koji se razvio iz Melkisedekova otkrivenja i Abrahamova saveza. Židovi su potekli od Abrahama te su nastanili samu zemlju u kojoj je Melkisedek živio i poučavao i iz koje je slao učitelje po cijelom svijetu; i njihova je religija s vremenom jasnije od bilo koje druge svjetske religije izrazila prepoznavanje Gospodina Boga Izraelova kao Oca Svih na nebu.”
130:3.5 (1432.5) Ganid je pod Isusovim vodstvom sabrao učenja svih religija koje su priznavale Univerzalno Božanstvo, pa čak i onih koje su samo djelomično priznavale podređena božanstva. Nakon dosta rasprave Isus i Ganid zaključili su da Rimljani nisu imali stvarnu religiju, nego da je njihova religija bila tek nešto više od uzdizanja i obožavanja njihova imperatora. Dalje su zaključili da su Grci imali filozofiju, ali teško da su imali religiju s osobnim Bogom. Odbacili su mistične kultove zbog zbrke njihova mnoštva i zato što su, sa svojim raznolikim shvaćanjima Božanstva, djelovali kao izvedenice drugih i starijih religija.
130:3.6 (1433.1) Iako su ovi prijevodi nastali u Aleksandriji, Ganid se nije konačno bavio uređivanjem odabranih odlomaka niti svojim osobnim zaključcima sve do pred kraj njihova boravka u Rimu. Bio je vrlo iznenađen otkrivši da su najbolji autori svjetske religijske književnosti svi više ili manje jasno priznavali postojanje vječnog Boga te da su bili uvelike suglasni u pogledu njegova karaktera i odnosa sa smrtnim čovjekom.
130:3.7 (1433.2) Isus i Ganid su proveli dosta vremena u Aleksandrijskom muzeju. Taj muzej nije bio zbirka rijetkih predmeta, nego sveučilište likovnih umjetnosti, znanosti i književnosti. Učeni profesori ondje su svakodnevno držali predavanja i Aleksandrija je u to vrijeme bila intelektualno središte zapadnog svijeta. Isus je iz dana u dan tumačio ta predavanja Ganidu; tijekom drugog tjedna njihova boravka mladić je uzviknuo: „Učitelju Jošua, ti znaš više od ovih profesora; ustani i reci im sve velike stvari koje meni govoriš; njihovi su pogledi pomućeni od previše razmišljanja. Razgovarat ću s ocem da to uredi.” Isus se s osmijehom odgovorio: „Ti si dobar učenik, ali ovi učitelji ne misle da ti i ja imamo što njih poučavati. Opasan je ponos nepročišćenog znanja u ljudskom iskustvu. Istinski učitelj održava svoje intelektualno poštenje time što zauvijek ostaje učenik.”
130:3.8 (1433.3) Aleksandrija je bila grad miješane zapadne kulture i nakon Rima, najveći i najveličanstveniji grad na svijetu. Ondje se nalazila najveća židovska sinagoga na svijetu te sjedište Aleksandrijskog Velikog vijeća, sedamdesetorice starješina.
130:3.9 (1433.4) Među Gonodovim brojnim poslovnim suradnicima bio je i jedan židovski bankar, Aleksandar, brat bivšeg slavnog religijskog filozofa Filona. Filon je bio zaokupljen hvalevrijednim, ali iznimno teškim radom na usklađivanju grčke filozofije i hebrejske teologije. Dok su Ganid i Isus dosta razgovarali o Filonovim učenjima, u nadi da će prisustvovati njegovim predavanjima, za njihova je boravka u Aleksandriji ovaj slavni helenistički Židov ležao bolestan u postelji.
130:3.10 (1433.5) Isus je Ganidu visoko preporučio mnogo grčke filozofije i stoičkih doktrina, ali se pobrinuo da mladić shvati da ti sustavi vjerovanja, kao i određena nejasna učenja njegova vlastitog naroda, imaju religioznu narav samo u onoj mjeri u kojoj vode ljude da pronađu Boga i dožive živo iskustvo spoznaje Vječnoga.
4. RASPRAVA O STVARNOSTI
130:4.1 (1433.6) Noć prije nego što će napustiti Aleksandriju, Ganid i Isus dugo su boravili u posjetu kod jednog profesora na državnom sveučilištu koji je držao predavanja o Platonovim učenjima. Isus je tumačio riječi tog učenog grčkog učitelja, ali nije iznosio vlastite komentare kao protuslov grčkoj filozofiji. Gonod je te večeri bio odsutan zbog posla; nakon što se profesor udaljio, učitelj i učenik poveli su dug i iskren razgovor o Platonovim doktrinama. Iako je Isus dao uvjetno odobrenje određenim grčkim učenjima koja materijalne stvari ovoga svijeta tumače kao nejasne odraze nevidljivih, ali stvarnijih duhovnih stvarnosti, nastojao je postaviti pouzdanije temelje mladićevu razmišljanju; stoga je započeo dugu raspravu o prirodi kozmičke stvarnosti. U biti i u suvremenom jezičnom izrazu, Isus je rekao Ganidu:
130:4.2 (1434.1) Izvor kozmičke stvarnosti je Beskonačni. Materijalne stvari konačne tvorevine vremensko-prostorne su posljedice Rajskog Uzorka i Univerzalnog Uma vječnog Boga. Uzročnost u fizičkom svijetu, samosvijest u intelektualnom svijetu i sve naprednije sebstvo u svijetu duha — kada se te stvarnosti projiciraju na univerzalnoj razini, povežu u vječnom odnosu i dožive u savršenstvu kvalitete i božanstvenosti vrijednosti — one sačinjavaju stvarnost Vrhovnog. No u svemiru koji se neprestano mijenja, izvorna Ličnost uzročnosti, inteligencije i iskustva duha ostaje nepodložna promjeni i apsolutna. Čak i u vječnom svemiru neograničenih vrijednosti i božanskih osobina, sve se može i hoće promijeniti, osim Apsoluta i onoga što je postiglo fizički status, intelektualnu obujmljenost ili duhovni identitet koji je apsolutan.
130:4.3 (1434.2) Najviša razina koju konačno biće može dosegnuti jest razina spoznaje Oca Svih i poznavanja Vrhovnog. I čak i tada, takva bića konačne sudbine nastavljaju doživljavati promjene u kretanjima fizičkog svijeta i njegovim materijalnim pojavama. Ona su jednako tako svjesna napredovanja vlastitog sebstva u svom neprestanom usponu i rastuće svijesti u sve dubljem poimanju i odazivu na intelektualni kozmos. Stvorenje se može sjediniti sa Stvoriteljem jedino u savršenstvu, skladu i jedinstvu volje; i takvo se stanje božanstvenosti može steći i održati samo ako to isto stvorenje nastavi živjeti u vremenu i vječnosti dosljedno usklađujući svoju konačnu volju s božanskom voljom Stvoritelja. U duši stvorenog bića uvijek mora vladati vrhovna težnja da vrši Očevu volju, koja mora dominirati nad umom uzlaznog sina Boga.
130:4.4 (1434.3) Jednooka osoba ne može očekivati da sagleda dubinu perspektive. Isto tako, ni jednostrano usmjereni znanstvenici, niti jednostrano usmjereni duhovni mistici i alegoristi ne mogu ispravno vidjeti niti dostatno razumjeti istinske dubine kozmičke stvarnosti. Sve istinske vrijednosti iskustva stvorenog bića skrivene su u dubini opažanja.
130:4.5 (1434.4) Bezumna uzročnost ne može iz grubog i jednostavnog razviti profinjeno i složeno, isto kao što iskustvo bez duha ne može iz materijalnih umova smrtnika vremena razviti božanske karaktere vječnog opstanka. Osobina svemira koja tako isključivo obilježava beskonačno Božanstvo jest ovo beskrajno stvaralačko darivanje ličnosti koja ima sposobnost opstanka u progresivnom dosezanju Božanstva.
130:4.6 (1434.5) Ličnost je kozmičko obdarenje, faza univerzalne stvarnosti, koja može supostojati s neograničenom promjenom, dok istodobno zadržava svoj identitet u prisutnosti i nakon svih takvih promjena.
130:4.7 (1434.6) Život je prilagodba izvorne kozmičke uzročnosti zahtjevima i mogućnostima svemirskih situacija, i on nastaje kao rezultat djelovanja Univerzalnog Uma i aktivacije iskre duha Boga koji je duh. Smisao života jest njegova prilagodljivost; vrijednost života jest njegova progresivnost — sve do visina bogosvijesti.
130:4.8 (1434.7) Neprilagodba samosvjesnog života svemiru rezultira kozmičkim neskladom. Konačno skretanje volje čovjekove ličnosti od usmjerenja kozmosa rezultira intelektualnom izolacijom i segregacijom ličnosti. Gubitak unutarnjeg duha-vodiča dovodi do prekida duhovne egzistencije. Inteligentan i progresivan život tada postaje, u sebi i po sebi, nepobitan dokaz postojanja svrsishodnog svemira koji ispoljava volju božanskog Stvoritelja. Kao cjelina, takav život teži višim vrijednostima i nastoji dosegnuti svoj konačni cilj — Oca Svih.
130:4.9 (1435.1) Samo do određenog stupnja čovjek posjeduje um koji je iznad životinjske razine, neovisno o višim i kvaziduhovnim službama intelekta. Stoga životinje (budući da ne posjeduju obožavanje ni mudrost) ne mogu doživjeti nadsvijest, svijest o svijesti. Životinjski um svjestan je jedino objektivnog svemira.
130:4.10 (1435.2) Znanje je domena materijalnog uma koji raspoznaje činjenice. Istina je domena duhovno obdarenog intelekta koji je svjestan poznavanja Boga. Znanje se može dokazati; istina se doživljava. Znanje je posjed uma; istina je iskustvo duše, napredujućeg sebstva. Znanje je funkcija neduhovne razine; istina je faza razine uma-duha u svemirima. Oko materijalnog uma opaža svijet činjeničnog znanja; oko produhovljenog intelekta raspoznaje svijet istinskih vrijednosti. Sinkronizirana i usklađena, ova dva pogleda otkrivaju svijet stvarnosti, u kojem mudrost tumači pojave svemira u svjetlu progresivnog osobnog iskustva.
130:4.11 (1435.3) Pogreška (zlo) jest posljedica nesavršenosti. Svojstva nesavršenosti ili činjenice neprilagodbe otkrivaju se na materijalnoj razini kritičkim promatranjem i znanstvenom analizom, a na moralnoj razini ljudskim iskustvom. Prisutnost zla predstavlja dokaz netočnosti uma i nezrelosti evoluirajućeg sebstva. Zlo je stoga također mjera nesavršenosti u tumačenju svemira. Mogućnost pogreške inherentna je stjecanju mudrosti, shemi napredovanja od djelomičnog i vremenskog prema potpunom i vječnom, od relativnog i nesavršenog prema konačnom i usavršenom. Pogreška je sjena relativne nepotpunosti koja nužno pada preko čovjekova uzlaznog svemirskog puta prema rajskom savršenstvu. Pogreška (zlo) nije stvarna svemirska kvaliteta; ona je tek opažaj relativnosti u odnosnosti nesavršenosti nepotpunog konačnog prema uzlaznim razinama Vrhovnog i Ultimnog.
130:4.12 (1435.4) Premda je Isus sve ovo izložio mladiću jezikom koji je najbolje odgovarao njegovoj moći razumijevanja, Ganidu su se do kraja razgovora oči već sklapale i ubrzo je utonuo u san. Ustali su rano sljedećeg jutra kako bi se ukrcali na brod za Laseju na otoku Kreti. No prije ukrcaja mladić je imao još nekoliko pitanja o zlu, na koja je Isus odgovorio:
130:4.13 (1435.5) Zlo je relativan pojam. Ono proizlazi iz opažanja nesavršenosti koje se pojavljuju u sjeni što je baca konačni svemir stvari i bića dok takav kozmos zaklanja živu svjetlost univerzalnog izraza vječnih stvarnosti Beskonačnoga.
130:4.14 (1435.6) Potencijalno zlo svojstveno je nužnoj nepotpunosti Božje objave kao vremensko-prostorno ograničenog izraza beskonačnosti i vječnosti. Postojanje djelomičnog u prisutnosti potpunoga tvori relativnost stvarnosti, stvara nužnost intelektualnog odabira i uspostavlja vrijednosne razine prepoznavanja duha i odgovora na duh. Nepotpuni i konačni pojam Beskonačnoga koji posjeduje vremenski i ograničeni um stvorenoga bića sam je po sebi potencijalno zao. Ali sve veća pogreška neopravdane nedostatnosti u razumnom ispravljanju tih izvorno prisutnih intelektualnih nesklada i nedostatnosti duha jednaka je ostvarenju zbiljskog zla.
130:4.15 (1436.1) Svi statični i mrtvi pojmovi potencijalno su zli. Konačna sjena relativne i žive istine neprestano je u pokretu. Statični pojmovi neizbježno usporavaju razvoj znanosti, politike, društva i religije. Oni mogu predstavljati određeno znanje, ali oskudijevaju mudrošću i lišeni su istine. Ali ne dopustite da vas pojam relativnosti toliko zavede da ne uspijete prepoznati usklađenost svemira pod vodstvom kozmičkog uma i pod stabiliziranom upravom energije i duha Vrhovnog.
5. NA OTOKU KRETI
130:5.1 (1436.2) Putnici su otišli na Kretu s jednim jedinim ciljem: da se opuste, prošetaju otokom i popnu u planine. Ondašnji stanovnici Krete nisu uživali zavidan ugled među okolnim narodima. Isus i Ganid su unatoč tome pridobili mnoge duše za više razine razmišljanja i življenja, čime su položili temelje brzom prihvaćanju evanđelja kada su kasnije stigli prvi propovjedači iz Jeruzalema. Isus je volio ove Krećane, bez obzira na oštre riječi koje je Pavao kasnije izrekao o njima kada je poslao Tita na otok da reorganizira njihove crkve.
130:5.2 (1436.3) Isus je u brdima Krete prvi put nadugo razgovarao s Gonodom o religiji. Otac je bio duboko impresioniran te je rekao: „Nije ni čudo što mladić vjeruje svemu što kažeš. Nisam ni znao da takva religija postoji čak ni u Jeruzalemu, a kamoli u Damasku.” Tijekom boravka na otoku Gonod je prvi put predložio Isusu da se s njima vrati u Indiju, a Ganid je bio presretan pri pomisli da bi Isus mogao pristati na takav prijedlog.
130:5.3 (1436.4) Ganid je jednoga dana upitao Isusa zašto se nije posvetio javnom učiteljskom radu, na što je Isus odgovorio: „Sine, sve mora čekati svoje vrijeme. Dođeš na svijet, ali nikakva tjeskoba ni ispoljenje nestrpljenja neće ti pomoći da odrasteš. U svim takvim stvarima moraš čekati da vrijeme učini svoje. Jedino vrijeme dozrijeva zeleni plod na stablu. Godišnje doba slijedi godišnje doba, a zalazak sunca slijedi izlazak jedino prolaskom vremena. Ja sada putujem u Rim s tobom i tvojim ocem, i to je za danas dovoljno. Moje je sutra potpuno u rukama moga Oca nebeskog.” Potom je Ganidu ispričao priču o Mojsiju i četrdeset godina budnog iščekivanja i neprekidne priprave.
130:5.4 (1436.5) Ganid nikada nije zaboravio što se dogodilo tijekom posjeta Kalim Lukama; to je sjećanje u njemu zauvijek budilo želju da jednoga dana promijeni kastni sustav svoje rodne Indije. Jedan pijani izopačenik napao je mladu ropkinju na javnoj cesti. Kad je Isus ugledao djevojku u nevolji, odmah je priskočio i otrgnuo je od napadača. Dok se prestrašena djevojka čvrsto držala uz njega, Isus je ispruženom desnicom držao pomahnitalog čovjeka na sigurnoj udaljenosti sve dok se ovaj nije iscrpio mahnito mlateći rukama po zraku. Ganid je silno želio priskočiti u pomoć, ali mu otac to nije dopustio. Premda nisu govorili njezinim jezikom, djevojka je razumjela njihovo milosrdno djelo te im je bila duboko zahvalna dok su je zajedno pratili kući. To je po svoj prilici bio Isusov najbliži fizički dodir s nasiljem tijekom cijelog njegova zemaljskog života. Ali te je noći imao tešku zadaću objasniti Ganidu zašto nije udario pijanicu. Po Ganidovu mišljenju, trebao je uzvratiti tom čovjeku barem onoliko udaraca koliko je ovaj zadao djevojci.
6. UPLAŠENI MLADIĆ
130:6.1 (1437.1) Dok su boravili u brdima, Isus je nadugo razgovarao s jednim mladićem koji je bio pun straha i malodušnosti. Ne nalazeći utjehu i ohrabrenje u kontaktu sa svojim bližnjima, potražio je osamu u brdima; obuzeo ga je dubok osjećaj bespomoćnosti i manje vrijednosti. Te su prirodne sklonosti dodatno bile pojačane brojnim okolnostima iz njegova djetinjstva, ponajviše smrću oca kada je mladiću bilo dvanaest godina. Isus je pri susretu rekao: „Zdravo, prijatelju! Zašto si tako snužden na ovako lijep dan? Ako te nešto žalosti, možda ti mogu pomoći. U svakom slučaju, pravo mi je zadovoljstvo staviti se na raspolaganje.”
130:6.2 (1437.2) Kako mladić nije bio raspoložen za razgovor, Isus je ponovo pokušao pristupiti njegovoj duši, govoreći: „Razumijem da si došao u planine kako bi se udaljio od ljudi; i, naravno, ne želiš razgovarati sa mnom, ali bih želio znati poznaješ li ova brda; kuda vode staze? možeš li mi reći koji je najbliži put do Feniksa?” Mladić je dobro poznavao planine i s velikim je zanimanjem pokazao najbliži put do Feniksa, toliko da je na tlu označio sve staze i podrobno objasnio svaki detalj. Bio je zatečen i pun znatiželje kada se Isus, nakon što se oprostio i učinio kao da kreće svojim putem, iznenada okrenuo i rekao: „Dobro znam da želiš da te ostavim samog s tvojom tugom; ali ne bi bilo ni pravedno ni ljubazno od mene, nakon što si mi tako velikodušno pomogao objašnjenjem najbližeg puta do Feniksa, da se nepromišljeno udaljim, a da se prije toga ne odazovem na tvoju dirljivu molbu za pomoć i ne usmjerim te na najprikladniji put ostvarenja tvoje sudbine, jer si i došao u planine upravo zato što u srcu tražiš taj odgovor. Kao što ti tako dobro poznaješ staze do Feniksa jer si njima mnogo puta putovao, tako i ja dobro poznajem put koji vodi gradu tvojih razočaranih nada i neostvarenih težnji. I budući da si me zamolio za pomoć, neću te razočarati.” Premda je bio potpuno obuzet iznenađenjem, mladić je uspio promucati: „Ali — ja te nisam ništa pitao —” Nježno položivši ruku na njegovo rame, Isus je rekao: „Sine, iako me nisi pitao riječima, dirnuo si moje srce svojim čežnjivim pogledima. Dijete moje, svatko tko ljubi svoje bližnje u tvom izrazu obeshrabrenosti i očaja nalazi rječit poziv na pomoć. Sjedni sa mnom dok ti govorim o putovima služenja i autocestama sreće koje vode iz patnji ljudskog sebstva u radosna djela ljubavi u bratstvu ljudi i u služenju Bogu na nebesima.”
130:6.3 (1437.3) Mladić je nakon tih riječi silno poželio govoriti s Isusom te je kleknuo pred njegove noge moleći za pomoć, tražeći da mu Isus pokaže put izlaska iz njegova svijeta osobne patnje i poraza. Isus je rekao: „Ustani, prijatelju! Stani na noge kao čovjek! Dok si mogao biti okružen manjim neprijateljima i suočen s mnogim zaprekama, sve velike i stvarne stvari ovoga svijeta i svemira stoje na tvojoj strani. Sunce se svakoga jutra diže da te pozdravi, jednako kao što pozdravlja najmoćnije i najbogatije ljude na svijetu. Pogledaj — imaš snažno tijelo i snažne mišiće — fizičku građu iznad prosjeka. Naravno da od toga nećeš imati mnogo koristi dok sjediš ovdje u planinama, pun samosažaljenja zbog stvarnih i umišljenih nedaća. Ali možeš jednako tako iskoristiti ovo tijelo za velika postignuća ako se odmah uputiš tamo gdje se događaju velike stvari. Zapravo, pokušavaš pobjeći od sebe i svoje nesreće, ali to nije moguće. Tvoja egzistencija i tvoji životni problemi stvarne su naravi; ne možeš ih izbjeći dok god živiš. Ali pogledaj — imaš bistar i sposoban um. Imaš snažno tijelo i inteligentan um koji njime upravlja. Uključi taj um u rješavanje svojih problema; uvježbaj svoj intelekt da djeluje u tvoju korist; ne dopusti da njime vlada strah; ne budi poput nerazborite životinje. Umjesto da budeš prezreni rob straha i sluga očaja i poraza, tvoj um treba biti tvoj hrabri saveznik u rješavanju životnih problema. Ali najvažnije od svega, u tebi živi duh koji je potencijal stvarnog ostvarenja i koji može potaknuti i nadahnuti samokontrolu uma i upravljanje tijelom posredstvom uma, samo ako oslobodiš svoj um okova straha i time dopustiš svojoj duhovnoj prirodi da iskoristi moćnu prisutnost vjere te da te počne oslobađati od višestrukih zala neaktivnosti. A ista ta vjera može vrlo brzo uništiti tvoj strah od ljudi pomoću djelatne prisutnosti te nove i sveobuhvatne ljubavi prema bližnjima koja će uskoro ispuniti tvoju dušu kada se u tvom srcu rodi nova svijest da si dijete Boga.”
130:6.4 (1438.1) „Neka ovaj dan, moj sine, bude dan tvoga novog rođenja, dan kada si nanovo stvoren kao čovjek vjere, hrabrosti i odane službe ljudima, radi Boga. A kada u sebi ostvariš to novo usklađenje sa životom, za njim slijedi usklađenje sa svemirom; to će biti tvoje novo rođenje — rođenje u duhu — i od tada ćeš živjeti život pobjedničkih ostvarenja. Nevolja će te osnaživati; razočaranje će ti biti poticaj; teškoće će te izazivati; a prepreke će te poticati. Ustani, mladiću! Oprosti se od života prezrenog straha i plašljivog uzmicanja. Žurno se vrati svojim dužnostima i živi svoj zemaljski život kao sin Boga, kao smrtnik odan oplemenjujućoj službi ljudima na zemlji, čovjek čija sudbina uzvišeno i vječno počiva u službi Bogu u vječnosti.”
130:6.5 (1438.2) I taj je mladić, Srećko, s vremenom postao vođa kršćana na Kreti i bio Titov bliski suradnik u uzdizanju kretskih vjernika.
130:6.6 (1438.3) Putnici su doista bili svježi i odmorni kad su se oko podneva spremili otploviti za Kartagu u sjevernoj Africi, zadržavši se dva dana u Cireni. Ondje su Isus i Ganid pružili prvu pomoć mladiću po imenu Rufus, koji je bio ozlijeđen kada su se slomila natovarena zaprežna kola. Odnijeli su ga njegovoj majci, a njegov otac Šimun nije ni slutio da je čovjek čiji će križ jednom nositi po naredbi rimskih vojnika bio isti onaj stranac koji se nekoć sprijateljio s njegovim sinom.
7. U KARTAGI - GOVOR O VREMENU I PROSTORU
130:7.1 (1438.4) Isus je proveo najveći dio putovanja za Kartagu u razgovoru sa svojim suputnicima o društvenim, političkim i trgovačkim pitanjima; jedva da je bilo riječi o religiji. Gonod i Ganid su po prvi put otkrili da je Isus bio dobar pripovjedač te su ga molili da im priča o svom ranom životu u Galileji. Tako su saznali da je Isus odrastao u Galileji, a ne u Jeruzalemu ili Damasku.
130:7.2 (1438.5) Kako je Ganid primijetio da Isus privlači većinu ljudi koje su susretali, pitao je Isusa kako čovjek može steći prijatelje, a učitelj mu je odgovorio: „Pokaži zanimanje za druge ljude; nauči ih voljeti i čekaj priliku da učiniš nešto za njih za što si siguran da im je potrebno,” a zatim je citirao staru židovsku poslovicu da „čovjek koji želi imati prijatelje mora najprije pokazati prijateljsko lice.”
130:7.3 (1439.1) Isus je u Kartagi vodio dug i znamenit razgovor s mitraičkim svećenikom o besmrtnosti, vremenu i vječnosti. Taj je Perzijanac bio obrazovan u Aleksandriji i doista je bio otvoren Isusovu učenju. Isus je u biti, i u suvremenom izrazu, na njegova brojna pitanja odgovorio ovako:
130:7.4 (1439.2) Vrijeme je tok vremenskih događaja u spoznaji svijesti stvorenog bića. Vrijeme je naziv za raspored ili slijed kojim se pojedini događaji prepoznaju i razdvajaju. Svemir prostora vremenski je povezan fenomen promatran s bilo koje unutarnje pozicije izvan utvrđenih granica Raja. Kretanje vremena opaža se samo u odnosu na nešto što se ne kreće u prostoru kao vremenska pojava. U svemiru nad svemirima Raj i njegova Božanstva nadilaze i vrijeme i prostor. Na naseljenim svjetovima, ljudska ličnost (u kojoj živi i koju usmjerava duh Rajskog Oca) jedina je fizički povezana stvarnost koja može nadići materijalni slijed vremenskih događaja.
130:7.5 (1439.3) Životinje ne doživljavaju vrijeme onako kako ga doživljava čovjek, a čovjeku, zbog njegova isparčanog i ograničenog gledišta, vrijeme se pojavljuje kao slijed događaja; no kako se čovjek uzdiže i napreduje prema svojoj nutrini, njegovo sve šire gledište tog slijeda događaja dovodi do sve potpunijeg raspoznavanja vremena u njegovoj cjelovitosti. Ono što je prije djelovalo kao slijed događaja tada postaje cjelovit i savršeno povezan ciklus; na taj način ova kružna istodobnost sve više zauzima mjesto nekadašnje svijesti o linearnom slijedu događaja.
130:7.6 (1439.4) Postoji sedam različitih poimanja prostora uvjetovanog vremenom. Prostor se mjeri vremenom, a ne vrijeme prostorom. Znanstvena zbrka proizlazi iz neuspjelog opažanja stvarnosti prostora. Prostor nije tek intelektualni pojam varijacije u povezanosti kozmičkih objekata. Prostor nije prazan, a um je jedini čovjeku poznat mehanizam koji barem djelomično nadilazi prostor. Um može djelovati neovisno o pojmu vremenske povezanosti materijalnih objekata. Prostor je relativno i komparativno konačan za sva bića stvorenog statusa. Što više svijest poima sedam kozmičkih dimenzija, to više pojam potencijalnog prostora doseže svoju krajnju granicu. No prostorni potencijal uistinu je krajnji samo na apsolutnoj razini.
130:7.7 (1439.5) Mora biti jasno da univerzalna stvarnost kozmosa ima sve šire i uvijek relativno značenje na uzlaznim i sve usavršenijim razinama kozmosa. Konačno, preživjeli smrtnici postižu identitet u sedmodimenzijskom svemiru.
130:7.8 (1439.6) Vremensko-prostorna koncepcija uma materijalnog porijekla s vremenom mora proći kroz uzastopna proširenja kako svjesna i spoznajna ličnost uzlazi kozmičkim razinama. Kada čovjek postigne um koji može posredovati između materijalne i duhovne razine egzistencije, njegove će vremensko-prostorne ideje znatno napredovati i u spoznajnoj kvaliteti i u iskustvenom opsegu. Rastuće kozmičke koncepcije napredujuće ličnosti duha rezultat su povećanja kako dubine uvida tako i opsega svijesti. A dok ličnost uzlazi prema gore i napreduje prema svojoj unutrašnjosti, prema transcendentalnim razinama sličnosti Božanstvu, njezina vremensko-prostorna koncepcija sve se više približava koncepcijama bezvremenosti i beprostornosti Apsoluta. Relativno, i sukladno transcendentalnom postignuću, djeca konačne sudbine razvijaju viziju ovih koncepcija apsolutne razine.
8. NA PUTU ZA NAPULJ I RIM
130:8.1 (1440.1) Prvo zaustavljanje na putu prema Italiji bilo je na otoku Malti. Isus je ovdje vodio dulju raspravu sa snuždenim i malodušnim mladićem po imenu Klaudije. Taj je mladić isprva razmišljao o tome da oduzme sebi život, ali je nakon razgovora s pisarom iz Damaska rekao: „Suočit ću se sa životom kao čovjek; neću više izigravati kukavicu. Vraćam se svojima i počinjem ispočetka.” Mladić je nedugo zatim postao energični propovjednik cinika, a kasnije se pridružio Petru u propovijedanju kršćanstva u Rimu i Napulju, dok je nakon Petrove smrti otišao propovijedati evanđelje u Španjolsku. Ali nikada nije saznao da je čovjek koji mu je na Malti pružio tako veliko nadahnuće bio isti onaj Isus kojega je kasnije proglasio svjetskim Otkupiteljem.
130:8.2 (1440.2) U Sirakuzi su ostali čitav tjedan. Značajan događaj njihova boravka ondje bilo je Isusovo vraćanje Ezre, otpadnika koji je držao gostionicu u kojoj je Isus odsjeli sa svojim prijateljima. Ezru je privukla Isusova prijaznost te ga je zamolio za pomoć da se vrati vjeri Izraela. Ezra je izrazio svoju bespomoćnost riječima: „Dok želim biti pravi sin Abrahama, nisam u stanju naći Boga.” Isus je rekao: „Ako istinski želiš naći Boga, sama ta želja dokazuje da si ga već našao. Tvoj problem nije u tome što ne možeš naći Boga, jer je Otac već našao tebe; tvoja je nevolja u tome što jednostavno ne poznaješ Boga. Zar nisi čitao u knjizi proroka Jeremije gdje stoji: ‘Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti cijelim srcem svojim’? I zar isti taj prorok ne kaže: ‘I dat ću im srce da me poznaju, da sam ja Gospodin, da budu moj narod, a ja Bog njihov’? I zar nisi čitao u Pismima gdje stoji: ‘On gleda na ljude s visine, i ako koji čovjek kaže: Sagriješio sam i izvrtao ono što je bilo pravo i to mi nije donijelo korist, tada će Bog izbaviti dušu tog čovjeka iz jame, i on će vidjeti svjetlo’?” I Ezra je našao Boga, na zadovoljstvo svoje duše. A taj je Židov, u suradnji s imućnim grčkim obraćenikom, kasnije podigao prvu kršćansku crkvu u Sirakuzi.
130:8.3 (1440.3) U Messini su se zadržali samo jedan dan, ali i to je bilo dovoljno da zauvijek promijeni život jednog dječaka, prodavača voća od kojeg je Isus kupio voće i kojeg je zauzvrat nahranio kruhom života. Mladić nikada nije zaboravio Isusove riječi ni njegov ljubazni pogled koji ih je pratio, kada je, stavljajući ruku na mladićevo rame, rekao: „Zbogom, mladiću, i hrabro se drži dok ne dostigneš zrele godine, a nakon što nahraniš tijelo, nauči nahraniti i dušu. I moj će Otac nebeski biti s tobom i ići pred tobom.” Mladić je isprva postao odanik mitraizma, a kasnije je prešao na kršćansku vjeru.
130:8.4 (1440.4) Napokon su stigli u Napulj i osjetili da nisu daleko od svoga odredišta, Rima. Gonod je imao mnogo posla u Napulju, pa je, neovisno o prevoditeljskom radu, Isus proveo dosta vremena s Ganidom u obilasku i istraživanju grada. Ganid je postajao pravi stručnjak u opažanju i uočavanju onih koji su trebali pomoć. U gradu su našli mnogo sirotinje i podijelili mnogo milostinje. Ali Ganid je bio zbunjen kada je vidio kako Isus daje nešto sitnog novca jednom prosjaku, a zatim mu se ne obraća utješnim riječima. Isus je rekao: „Zašto trošiti riječi na onoga koji nije u stanju razumjeti značenje onoga što mu govoriš? Očev duh ne može poučiti i spasiti onoga koji nema sposobnost da djeluje u ulozi sina.” Isus je ovdje aludirao na to da čovjek nije bio normalnog uma; da nije bio sposoban reagirati na usmjeravajući utjecaj duha.
130:8.5 (1441.1) U Napulju se nije dogodilo ništa posebno značajno; Isus i mladić su detaljno istražili grad, šireći dobro raspoloženje mnogim osmjesima upućenima stotinama muškaraca, žena i djece.
130:8.6 (1441.2) Iz Napulja su otišli u Rim preko Kapue, gdje su se zadržali tri dana. Apijskim putem putovali su uz svoje tovarne životinje prema Rimu, dok su sva trojica sa zebnjom iščekivali da vide ovu prijestolnicu carstva i najveći grad na svijetu.