Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 115
VRHOVNO BIĆE
Sekcije
POGLAVLJE 115
VRHOVNO BIĆE
115:0.1 (1260.1) KAD je riječ o Ocu Svih, divno je biti njegov sin. Kad je riječ o Vrhovnom Biću, dostignuće je preduvjet statusu - čovjek mora postići nešto kao i biti nešto.
1. RELATIVNOST KONCEPTUALNIH OKVIRA
115:1.1 (1260.2) Svi bi djelomični, nepotpuni i evoluirajući intelekti bili bespomoćni u glavnom svemiru, ne bi mogli formirati prvi racionalni misaoni uzorak, da nije urođene sposobnosti uma - visokog i niskog - da formira kozmički okvir u kojem će razmišljati. Ako um ne može dokučiti zaključke, ako ne može prodrijeti do pravih izvora, on će bez iznimke postulirati zaključke i izmisliti izvore kako bi stvorio način logične misli u okviru ovih postulata koje sam stvara. I dok su takvi kozmički misaoni okviri stvorenog bića neophodni za racionalne intelektualne operacije, oni su bez iznimke u manjoj ili većoj mjeri pogrešni.
115:1.2 (1260.3) Konceptualni okviri svemira su samo relativno istiniti; oni su korisna skela čije mjesto na kraju moraju zauzeti proširenja rastućeg kozmičkog shvaćanja. Razumijevanja istine, ljepote i dobrote, kao i moralnosti, etike, dužnosti, ljubavi, božanstvenosti, porijekla, egzistencije, nauma, sudbine, vremena, prostora, pa čak i Božanstva - su samo relativno istinita. Bog je mnogo, mnogo više od Oca, ali Otac je čovjekov najviši koncept Boga; ipak, nakon što na Orvontonu, Havoni i Raju primite koncepcije Božanstva koje nadilaze vaše smrtne spoznaje, lakše ćete shvatiti prikaz odnosa Stvoritelja i stvorenog bića kao odnosa Oca i Sina. Čovjek mora misliti u okvirima smrtnog svemira, ali to ne znači da on ne može zamisliti druge i više misaone okvire.
115:1.3 (1260.4) Kako bi olakšali smrtno shvaćanje svemira nad svemirima, označili smo tri različite razine kozmičke stvarnosti kao konačnu, apsonitnu i apsolutnu. Od njih je samo apsolut bezuvjetno vječan, istinski egzistencijalan. Apsonitna i konačna razina su derivacije, modifikacije, ograničenja i razijeđenja izvorne i praiskonske apsolutne stvarnosti beskonačnosti.
115:1.4 (1260.5) Oblasti konačnog postoje zahvaljujući vječnom naumu Boga. Konačna stvorena bića, visoka i niska, imaju i koriste moć predlaganja teorija o važnosti konačnog ukozmičkoj organizaciji, ali na koncu konačno postoji zato što je to Božja volja. Svemir je neobjašnjiv i konačno biće ne može racionalno objasniti vlastitu individualnu egzistenciju, izuzev ako se pozove na apriorna djela i prijepostojeću volju predaka - Stvoritelja ili roditelja.
2. APSOLUTNA OSNOVA VRHOVNOSTI
115:2.1 (1261.1) Sa egzistencijalnog stajališta, ništa novo se ne može dogoditi u galaksijama, kako je upotpunjenje beskonačnosti u JA JESAM vječno prisutno u sedam Apsoluta, funkcionalno povezano u trojedinstvima i prenosivo povezano u trojstvenim savezima. No, činjenica da je beskonačnost egzistencijalno prisutna u tim apsolutnim vezama ni na koji način ne čini nemogućim ostvarenje novih kozmičkih iskustvenih stvarnosti. Sa stanovišta konačnog stvorenog bića, beskonačnost sadrži mnogo toga što je potencijalno, što je stvar buduće mogućnosti prije nego sadašnje aktualnosti.
115:2.2 (1261.2) Vrijednost je jedinstvena komponenta u kozmičkoj stvarnosti. Mi ne shvaćamo kako je moguće uvećati vrijednost bilo čega što je beskonačno i božansko. No, mi otkrivamo da se značenja mogu izmijeniti, ako ne i uvećati, i u odnosima beskonačnog Božanstva. U iskustvenim svemirima, čak i božanske vrijednosti rastu kao aktualnosti s uvećanim shvaćanjem značenja stvanosti.
115:2.3 (1261.3) Čini se da je cijeli program kozmičke tvorevine i evolucije na svim iskustvenim razinama stvar preobrazbe potencijalnosti u aktualnosti; i ova se preobrazba jednako odnosi na područja prostorne potencije, umne potencije i potencije duha.
115:2.4 (1261.4) Metoda kojom se kozmičke mogućnosti naočigled dovode u aktualnu egzistenciju varira od razine do razine, kao iskustvena evolucija u konačnom i kao iskustveno pojavljivanje u apsonitnom. Egzistencijalna beskonačnost je istinski bezuvjetna u sveobuhvatnosti, a sama ova sveobuhvatnost neminovno obuhvaća čak i mogućnost za konačno evolucijsko doživljavanje iskustva. Mogućnost takvog iskustvenog rasta postaje kozmičkom aktualnošću kroz trojstveni savez odnosa u i na Vrhovnom.
3. IZVORNO, AKTUALNO I POTENCIJALNO
115:3.1 (1261.5) Apsolutni kozmos je konceptualno bez granica; definirati opseg i narav ove prvotne stvarnosti znači staviti kvalifikacije na beskonačnost i razrijediti čisti koncept vječnosti. Ideja beskonačno-vječnog, vječno-beskonačnog, je bezuvjetna po mjeri i apsolutna po činjenici. Nema jezika u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti Urantije koji može adekvatno opisati stvarnost beskonačnosti ili beskonačnost stvarnosti. Čovjek - konačno stvoreno biće u beskonačnom svemiru - mora se zadovoljiti iskrivljenim spoznajama i razvodnjenim koncepcijama te neograničene, beskrajne egzistencije bez početka i svršetka koja je izvan njegove sposobnosti shvaćanja.
115:3.2 (1261.6) Um se nikada ne može nadati da će shvatiti koncepciju apsoluta ako prvo ne pokuša razbiti jedinstvo takve stvarnosti. Um ujedinjuje sve različitosti, ali u nedostaku takvih različitosti on ne nalazi osnovu na kojoj će pokušati formirati razumljive ideje.
115:3.3 (1261.7) Čovjek je primoran segmentirati beskonačnost prije nego pokuša shvatiti njezinu praiskonsku nepomičnost. U beskonačnosti postoji jedinstvo koje je izraženo u ovim poglavljima kao JA JESAM - prva pretpostavka uma stvorenog bića. Ali stvoreno biće nikad ne može razumjeti kako to jedinstvo može postati dualnost, trojedinstvo i raznolikost dok istovremeno ostaje bezuvjetno jedinstvo. Čovjek nailazi na sličan problem u razmatranju nepodijeljenog Božanstva Trojstva uporedo s pluralnom personifikacijom Boga.
115:3.4 (1262.1) Čovjekova velika udaljenost od beskonačnosti je jedini razlog zašto se ovaj koncept izražava kao jedna riječ. Dok je beskonačnost u jednu ruku JEDINSTVO, ona je u drugu ruku RAZNOLIKOST bez konca i ograničenja.Prema spoznaji konačnih inteligencija, beskonačnost je najveći paradoks filozofije kao i konačne metafizike stvorenih bića. Iako u činu obožavanja čovjekova duhovna narav teži Ocu koji je beskonačan, čovjekov intelektualni kapacitet shvaćanja je iscrpljen spoznajom najviše predstave Vrhovnog Bića. Iznad Vrhovnog, koncepti su sve bezimeniji; sve manje i manje označavaju stvarnost; sve više i više postaju projekcija konačnog razumijevanja stvorenog bića usmjerena prema onome što nadilazi konačno.
115:3.5 (1262.2) Jedna bitna koncepcija apsolutne razine podrazumijeva postulat triju faza:
115:3.6 (1262.3) 1. Izvorne. Bezuvjetni koncept Prvog Izvora i Centra - izvorno ispoljenje JA JESAM od kojeg potiče sva stvarnost.
115:3.7 (1262.4) 2. Aktualne. Unija triju Apsoluta aktualnosti - Drugog, Trećeg i Rajskog Izvora i Centra. Ovaj trojstveni savez Vječnog Sina, Beskonačnog Duha i Rajskog Otoka predstavlja aktualno otkrivenje izvornosti Prvog Izvora i Centra.
115:3.8 (1262.5) 3. Potencijalne. Unija triju Apsoluta potencijalnosti - Božanstva Apsoluta, Bezuvjetnog Apsoluta i Sveopćeg Apsoluta. Ovaj trojstveni savez egzistencijalne potencijalnosti tvori potencijalno otkrivenje izvornosti Prvog Izvora i Centra.
115:3.9 (1262.6) Međupovezanost Izvornog, Aktualnog i Potencijalnog stvara napetosti unutar beskonačnosti koje omogućuju cjelokupni kozmički rast; a rast je narav Sedmostrukog, Vrhovnog i Krajnjeg.
115:3.10 (1262.7) U vezi koja vlada između Božanstva Apsoluta, Sveopćeg Apsoluta i Bezuvjetnog Apsoluta, potencijalnost je apsolutna, dok se aktualnost pojavljuje; u vezi koja vlada između Drugog, Trećeg i Rajskog Izvora i Centra, aktualnost je apsolutna, dok se potencijalnost pojavljuje; u izvornosti Prvog Izvora i Centra, ne možemo reći da bilo aktualnost ili potencijalnost postoji ili je u nastajanju - Otac jeste.
115:3.11 (1262.8) Sa stanovišta vremena, Aktualno je to što je bilo i što jeste; Potencijalno je to što postaje i što će biti; Izvorno je to što jeste. Sa stanovišta vječnosti, razlika između Izvornog, Aktualnog i Potencijalnog nije tako očita. Ove se trojedine osobine ne mogu tako lako opaziti na razinama Raja i vječnosti. U vječnosti sve jeste - samo se još nije očitovalo u vremenu i prostoru.
115:3.12 (1262.9) Sa stanovišta stvorenog bića, aktualnost je supstanca, potencijalnost je sposobnost. Aktualnost postoji u unutrašnjosti i iz nje se širi u perifernu beskonačnost; potencijalnost se kreće prema unutra od periferne beskonačnosti i konvergira u središtu svega. Izvornost je to što prvo dovodi u postojanje, a zatim uravnotežuje dualne kretnje kružne preobrazbe stvarnosti od potencijalnog do aktualnog, kao i potencijaliziranje postojećih aktualnosti.
115:3.13 (1262.10) Tri Apsoluta potencijalnosti djeluju na čisto vječnoj razini kozmosa, stoga nikada ne funkcioniraju kao takvi na podapsolutnim razinama. Na silaznim razinama stvarnosti, trojstveni savez potencijalnosti se ispoljava s Krajnjim i nad Vrhovnim. Moguće je da se potencijal ne uspije aktualizirati u vremenu u odnosu na neki dio na nekoj podapsolutnoj razini, ali nikada u odnosu na skupinu. Na koncu, Božja volja ne mora prevladati u odnosu na pojedinca, ali uvijek prevladava u odnosu na cijelo.
115:3.14 (1263.1) U trojstvenom savezu aktualnosti kozmički elementi postojanja imaju svoje središte; bilo da se radi o duhu, umu ili energiji, svi imaju za centar Sina, Duha i Raj. Ličnost duha-Sina je glavni uzorak za sve ličnosti širom svih svemira. Supstanca Rajskog Otoka je glavni uzorak, Havona je njegovo savršeno otkrivenje, dok su nadsvemiri njegovo usavršavajuće otkrivenje. Združeni Činitelj je u jedno te isto vrijeme umna aktivacija kozmičke energije, konceptualizacija nauma duha i integracija matematičkih uzroka i posljedica materijalnih razina s naumima volje i motivima duhovne razine. U konačnim svemirima i u odnosu na njih, Sin, Duh i Raj djeluju u Krajnjem i nad istim kako je ovaj uvjetovan i ograničen u Vrhovnom.
115:3.15 (1263.2) Aktualnost (Božanstva) je ono za čim čovjek traga u svom usponu prema Raju. Potencijalnost (ljudske božanstvenosti) je ono što čovjek evolucijski razvija u toj potrazi. Izvorno je ono što omogućuje suživot i integraciju aktualnog čovjeka, potencijalnog čovjeka i vječnog čovjeka.
115:3.16 (1263.3) Konačna kozmička dinamika se tiče neprekidnog prenošenja stvarnosti od potencijalnosti u aktualnost. U teoriji, može doći do kraja ove metamorfoze, ali u stvari, to nije moguće jer su Potencijalno kao i Aktualno uključeni u krug Izvornog (JA JESAM) i zbog tog poistovjećenja zauvijek je nemoguće ograničiti razvojno napredovanje svemira. Što god se poistovjećuje s JA JESAM ne može doživjeti završetak napredovanja, kako je aktualnost potencijala JA JESAM apsolutna, dok je potencijalnost aktuala JA JESAM također apsolutna. Aktuali će uvijek otvarati nove puteve za ostvarenje dotad nemogućih potencijala - svaka ljudska odluka ne samo što aktualizira novu stvarnost u ljudskom iskustvu, već također otvara put novoj sposobnosti za ljudski rast. Kao što odrastao čovjek živi u svakom djetetu, tako morontija progresorživi u svakom zrelom čovjeku koji poznaje Boga.
115:3.17 (1263.4) Nikada ne može doći do zastoja u rastu u sveukupnosti kozmosa budući da je osnova za rast - apsolutni aktuali - bezuvjetna i budući da su mogućnosti za rast - apsolutni potencijali - neograničeni. S praktičnog stajališta, filozofi svemira su došli do zaključka da ne postoji takva stvar kao što je kraj.
115:3.18 (1263.5) S ograničenog stajališta, doista postoje mnogi krajevi, mnogi prekidi aktivnosti, ali sa šireg gledišta na višoj razini svemira, nema završetaka, samo prijelazi iz jedne razvojne faze u drugu. Osnovi slijed događaja glavnog svemira vezan je uz više kozmičkih razdoblja, Havonu, supersvemire i vanjska kozmička razdoblja. Ali čak i ove osnovne podjele tijeka odnosa jedino mogu biti relativne navigacijske oznake na beskrajnoj putanji vječnosti.
115:3.19 (1263.6) Konačni proboj istine, ljepote i dobrote Vrhovnog Bića jedino može otvoriti put kojim napredujuće stvoreno biće postiže one apsonitne kvalitete najviše božanstvenosti koje su izvan koncepcijskih razina istine, ljepote i dobrote.
4. IZVORI VRHUNSKE STVARNOSTI
115:4.1 (1263.7) Svako razmatranje izvora Vrhovnog Boga mora početi s Rajskim Trojstvom, jer Trojstvo je izvorno Božanstvo dok je Vrhovni izvedeno Božanstvo. Svako razmatranje rasta Vrhovnog mora razmotriti egzistencijalne trojstvene saveze, jer oni obuhvaćaju svu apsolutnu aktualnost i svu beskonačnu potencijalnost (u vezi s Prvim Izvorom i Centrom.) A evolucijski Vrhovni je kulminacijski i lični voljom obdareni fokus preinačenja - preobraženja - potencijala u aktuale na konačnim razinama egzistencije i na istim. Dva trojstvena saveza - aktualni i potencijalni - obuhvaćaju cjelokupnost međuodnosa rasta u svemirima.
115:4.2 (1264.1) Izvor Vrhovnog je u Rajskom Trojstvu - vječnom, aktualnom i nepodijeljenom Božanstvu. Vrhovni je prije svega osoba duha, i ova osoba duha proizlazi iz Trojstva.No, Vrhovni je potom Božanstvo rasta - evolucijskog rasta - i taj rast proizlazi iz dvaju trojstvenih saveza: aktualnog i potencijalnog.
115:4.3 (1264.2) Ako je čovjeku teško razumjeti da beskonačni trojstveni savezi mogu funkcionirati na konačnoj razini, sjetite se da sama njihova beskonačnost mora u sebi sadržavati potencijalnost konačnosti; beskonačnost obuhvaća sve u rasponu od najnižih i najuvjetovanijih stvari konačne egzistencije do najviših i najbezuvjetnije apsolutnih stvarnosti.
115:4.4 (1264.3) Nije tako teško shvatiti da beskonačno sadrži konačno, koliko je teško razumjeti kako se ova beskonačnost aktualno očituje konačnom. Ali Misaoni Ispravljači koji žive u smrtnom čovjeku su jedan od vječnih dokaza da čak i apsolutni Bog (kao apsolut) doista može i uistinu čini neposredan kontakt čak i s najnižim i najmanjim od svih stvorenih bića svemira koja su obdarena voljom.
115:4.5 (1264.4) Trojstveni savezi koji zajednički obuhvaćaju aktualno i potencijalno se ispoljavaju na konačnim razinama u suradnji s Vrhovnim Bićem. Tehnika takvog ispoljenja je u isto vrijeme izravna i neizravna: izravna u načinu na koji odnosi trojstvenih saveza izravno izazivaju reakciju u Vrhovnom i neizravna u mjeri u kojoj su izvedeni kroz razinu apsonita koja je dovedena u postojanje.
115:4.6 (1264.5) Vrhovna stvarnost, koja je ukupna konačna stvarnost, je u procesu dinamičnog rasta između bezuvjetnih potencijala vanjskog prostora i bezuvjetnih aktuala središta svega. Konačna domena na taj način postaje stvarnost kroz suradnju apsonitnih utjecaja Raja i Vrhovnih Stvoriteljskih Ličnosti vremena. Čin sazrijevanja uvjetovanih mogućnosti triju velikih potencijalnih Apsoluta je apsonitna funkcija Arkitekata Glavnog Svemira i njihovih transcendentnih suradnika. A kad ove eventualnosti dostignu određeni stupanj zrelosti, Vrhovne Stvoriteljske Ličnosti izlaze iz Raja da se odaju dugotrajnoj zadaći prevođenja evoluirajućih svemira u činjenično stanje postojanja.
115:4.7 (1264.6) Rast Vrhovnosti proizlazi iz trojstvenog saveza; duh-osoba Vrhovnog proizlazi iz Trojstva; ali povlastice moći Svemogućeg počivaju na uspjesima božanstvenosti Sedmostrukog Boga, dok se sjedinjavanje povlastica moći Svemogućeg Vrhovnog s duhom-osobom Vrhovnog Boga odvija službom Združenog Činitelja, koji je podario um Vrhovnog kao vezivni faktor u ovoj evoluciji Božanstva.
5. ODNOS VRHOVNOG PREMA RAJSKOM TROJSTVU
115:5.1 (1264.7) Vrhovno Biće je apsolutno ovisno o postojanju i djelovanju Rajskog Trojstva za stvarnost njegove osobne prirode duha. Dok je rast Vrhovnog stvar odnosa trojstvenog saveza, duh ličnosti Vrhovnog Boga ovisi o Rajskom Trojstvu čija je derivacija, i koje zauvijek ostaje na poziciji apsolutnog središta-izvora savršene i beskonačne stabilnosti oko koje se progresivno razvija evolucijski rast Vrhovnog.
115:5.2 (1265.1) Funkcija Trojstva je povezana s funkcijom Vrhovnog, jer Trojstvo funkcionira na svim (ukupnim) razinama, uključujući i razinu funkcioniranja Vrhovnosti. Ali kako havonska epoha ustupa mjesto supersvemirskoj, tako i vidljivo djelovanje Trojstva kao neposrednog stvoritelja ustupa mjesto stvaralačkim djelima djece Rajskih Božanstava.
6. ODNOS VRHOVNOG PREMA TROJSTVENIM SAVEZIMA
115:6.1 (1265.2) Trojstveni savez aktualnosti nastavlja funkcionirati neposredno u posthavonskim epohama; gravitacija Raja privlači osnovne jedinice materijalne egzistencije, gravitacija duha Vječnog Sina djeluje izravno na temeljne vrijednosti egzistencije duha, dok gravitacija uma Združenog Činitelja nepogrešivo drži u stisku vitalna značenja intelektualne egzistencije.
115:6.2 (1265.3) Ali kako se svaki stadij stvaralačke aktivnosti kreće prema vani kroz neistraženi prostor, on djeluje i postoji sve dalje i dalje od izravnog djelovanja stvoriteljskih sila i božanskih ličnosti središnjeg punkta - apsolutnog Rajskog Otoka i beskonačnih Božanstava koja na njemu žive. Ovaj niz razina kozmičke egzistencije tako postaje sve više ovisan o kretnjama unuar triju Apsolutnih potencijalnosti beskonačnosti.
115:6.3 (1265.4) Vrhovno Biće obuhvaća mogućnosti za kozmičku službu čije se ispoljenje ne očituje u Vječnom Sinu, Beskonačnom Duhu ili neosobnim stvarnostima Rajskog Otoka. Ova izjava uzima u obzir apsolutnost ovih triju osnovnih aktualnosti, ali rast Vrhovnog ne počiva samo na ovim aktualnostima Božanstva i Raja, već je također uključen u zbivanja unutar Božanstva Apsoluta, Sveopćeg Apsoluta i Bezuvjetnog Apsoluta.
115:6.4 (1265.5) Vrhovni raste ne samo tako što Stvoritelji i stvorena bića evoluirajućih svemira postaju sve više nalik Bogu, već ovo konačno Božanstvo isto tako doživljava rast kao rezultat toga što stvoreno biće i Stvoritelj savladavaju konačne mogućnosti velikog svemira. Vrhovni se kreće dvojako: intenzivno prema Raju i Božanstvu, i ekstenzivno prema neograničenosti Apsoluta potencijala.
115:6.5 (1265.6) U ovom kozmičkom dobu, ovo dualno kretanje se obznanjuje u silaznim i uzlaznim ličnostima velikog svemira. Vrhovne Stvoriteljske Ličnosti i njihovi božanski suradnici ukazuju na kretanje Vrhovnoga koje je divergentno ili usmjereno na van, dok uspinjući hodočasnici iz sedam supersvemira ukazuju na trend koji je konvergentan, gdje je Vrhovnost usmjerena prema unutra.
115:6.6 (1265.7) Konačno Božanstvo neprestano teži dualnoj korelaciji: unutra, prema Raju i njegovim Božanstvima i van, u smjeru beskonačnosti i njezinih Apsoluta. Moćna erupcija rajsko-kreativne božanstvenosti koja se personificira u Sinovima Stvoriteljima i ostvaruje moć u kontrolorima snage, ukazuje na ogroman izliv Vrhovnosti u područja potencijalnosti, dok beskrajan niz uspinjućih stvorenih bića velikog svemira ima priliku posvjedočiti moćni izliv Vrhovnosti prema jedinstvu Rajskog Božanstva.
115:6.7 (1265.8) Ljudska bića su naučila da se kretanje nevidljivog ponekad može opaziti promatranjem njegovih učinaka na vidljivo; a mi u svemirima smo odavno naučili opažati pokrete i trendove Vrhovnosti promatranjem reakcija takvih evolucija u ličnostima i uzorcima glavnog svemira.
115:6.8 (1266.1) Iako nismo sigurni, vjerujemo da je kao konačni odraz Rajskog Božanstva, Vrhovni angažiran u vječnom napredovanju u vanjski prostor; ali kao uvjet triju Apsolutnih potencijala vanjskog prostora, ovo Vrhovno Biće neprestano teži koherenciji s Rajem. I čini se da su ove dualne kretnje u podlozi većine osnovnih aktivnosti u suvremenim organiziranim svemirima.
7. NARAV VRHOVNOG
115:7.1 (1266.2) U Božanstvu Vrhovnog, Otac-JA JESAM je postigao relativno potpuno oslobođenje od ograničenja svojstvenih beskonačnosti statusa, vječnosti postojanja i apsolutnosti prirode. Ali Vrhovni Bog je bio oslobođen od svih egzistencijalnih ograničenja samo zato što je postao predmet iskustvenog uvjetovanja sveopćeg djelovanja. U postizanju sposobnosti za iskustvo, konačni Bog isto tako postaje ovisan o iskustvu; u ostvarivanju oslobođenja od vječnosti, Svemogući nailazi na prepreke vremena; a Vrhovni jedino može poznavati rast i razvoj kao posljedice necjelovitosti egzistencije i nepotpunosti prirode, neapsolutnosti postojanja.
115:7.2 (1266.3) Sve ovo mora biti u skladu s Očevim planom, koji kaže da se konačni napredak može postići jedino ulaganjem napora, da stvoreno biće može postići uspjeh jedino ustrajnošću, a razvoj ličnosti pomoću vjere. Kako je na taj način uredio iskustvo-evoluciju Vrhovnog, Otac je stvorio uvjete da konačna bića mogu postojati u svemirima i da iskustvenim napredovanjem s vremenom mogu postići božanstvenost Vrhovnosti.
115:7.3 (1266.4) Uključujući Vrhovnog pa čak i Krajnjeg, sva stvarnost, osim bezuvjetnih razina sedam Apsoluta, je relativna. Činjenica Vrhovnosti počiva na snazi Raja, ličnosti Sina i djelovanju Združenog, ali rast Vrhovnog sudjeluje u Božanstvu Apsolutu, Bezuvjetnom Apsolutu i Sveopćem Apsolutu. A to sintetizirajuće i ujedinjujuće Božanstvo - Vrhovni Bog - je personifikacija konačne sjene koju beskonačno jedinstvo neistražljive prirode Rajskog Oca - Prvog Izvora i Centra - baca preko velikog svemira.
115:7.4 (1266.5) U mjeri u kojoj trojstveni savezi neposredno djeluju na konačnoj razini, oni se nadodaju na Vrhovnog, koji je fokalizacija Božanstva i kozmički zbir konačnih uvjeta prirode Apsolutnog Aktuala i Apsolutnog Potencijala.
115:7.5 (1266.6) Rajsko Trojstvo se smatra apsolutnom neminovnošću; Sedam Glavnih Duhova su naočigled neminovnosti Trojstva; aktualizacija snage-uma-duha- ličnosti Vrhovnog mora biti evolucijska neminovnost.
115:7.6 (1266.7) Ne čini se da je Vrhovni Bog bio neminovan u bezuvjetnoj beskonačnosti, ali čini se da on postoji na svim razinama relativnosti. On je neophodan fokalizator, zbrajatelj i obuhvatitelj evolucijskog iskustva koji uspješno sjedinjuje rezultate ovog načina poimanja stvarnosti u njegovoj prirodi Božanstva. I on to naizgled čini s namjerom da pomogne neminovnom javljanju nove pojave, iskustva koje nadilazi sva druga iskustva i ispoljenja Krajnjeg Boga koje nadilazi konačnost.
115:7.7 (1267.1) Kako bi mogli u potpunosti cijeniti Vrhovno Biće, potrebno je uzeti u obzir izvor, funkciju i sudbinu: odnos prema Trojstvu iz kojeg vuče porijeklo, njegovu kozmičku aktivnost i njegovu neposrednu sudbinu, Trojstvo-Krajnjeg.
115:7.8 (1267.2) Sabirući evolucijsko iskustvo, Vrhovni povezuje konačno s apsonitnim, upravno kao što um Združenog Činitelja integrira božansku duhovnost osobnog Sina s nepromjenljivim energijama uzorka Raja, i kao što prisutnost Sveopćeg Apsoluta objedinjuje aktivaciju Božanstva s reaktivnošću Bezuvjetnog. A ovo jedinstvo mora biti otkrivenje neotkrivenog djelovanja izvornog jedinstva Prvog Oca-Uzroka i Izvora-Uzorka svih stvari i svih bića.
115:7.9 (1267.3) [Pod pokroviteljstvom Moćnog Glasnika koji privremeno boravi na Urantiji.]