Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 103 : STVARNOST RELIGIOZNOG ISKUSTVA
Sekcije
POGLAVLJE 103 : STVARNOST RELIGIOZNOG ISKUSTVA
103:0.1 (1129.1) SVA ČOVJEKOVA istinski religiozna reagiranja potaknuta su ranom službom ađutantnog duha obožavanja i nadzirana ađutantnim duhom mudrosti. Čovjekovo prvo nadumno obdarenje jest uključenje njegove ličnosti u krug Svetog Duha koji izvire iz Stvaralačkog Duha Svemira; i mnogo prije nego što dođe do darovanja božanskih Sinova ili do sveopćeg darovanja Ispravljača, taj utjecaj djeluje kako bi proširio čovjekovo gledište etike, religije i duhovnosti. Nakon darovanja Rajskih Sinova, oslobođeni Duh Istine snažno doprinosi proširenju ljudske sposobnosti opažanja religijskih istina. Kako evolucija napreduje na nastanjenom svijetu, Ispravljači Misli sve više sudjeluju u razvoju viših tipova ljudskog religijskog uvida. Ispravljač Misli jest kozmički prozor kroz koji konačno stvorenje može pogledom vjere nazrijeti sigurnosti i božanstvenosti bezgraničnog Božanstva, Oca Svih.
103:0.2 (1129.2) Religijske sklonosti ljudskih rasa urođene su; one se univerzalno očituju i imaju naizgled prirodno porijeklo; primitivne religije u svom su nastanku uvijek evolucijske. Kako prirodno religijsko iskustvo nastavlja napredovati, povremena otkrivenja istine označavaju inače spori tijek planetarne evolucije.
103:0.3 (1129.3) Na Urantiji danas postoje četiri vrste religije:
103:0.4 (1129.4) 1. Prirodna ili evolucijska religija.
103:0.5 (1129.5) 2. Nadnaravna ili otkrivena religija.
103:0.6 (1129.6) 3. Praktična ili suvremena religija — različiti stupnjevi mješavine prirodne i nadnaravne religije.
103:0.7 (1129.7) 4. Filozofske religije, čovjekom stvorene ili filozofski promišljene teološke doktrine i religije nastale razumom.
1. FILOZOFIJA RELIGIJE
103:1.1 (1129.8) Jedinstvo religijskog iskustva unutar neke društvene ili rasne skupine proizlazi iz istovjetne naravi Božjeg fragmenta koji prebiva u pojedincu. Upravo to božansko u čovjeku rađa njegov nesebični interes za dobrobit drugih ljudi. No budući da je ličnost jedinstvena — nijedna dva smrtnika nisu jednaka — neizbježno slijedi da nijedno dvoje ljudskih bića ne može na isti način tumačiti vodstva i poticaje duha božanstvenosti koji živi u njihovim umovima. Skupina smrtnika može doživjeti duhovno jedinstvo, ali nikada ne može postići filozofsku jednolikost. A ta raznolikost u tumačenju religijske misli i iskustva očituje se u činjenici da su teolozi i filozofi dvadesetog stoljeća oblikovali više od pet stotina različitih definicija religije. U stvarnosti, svako ljudsko biće definira religiju prema vlastitom iskustvenom tumačenju božanskih poticaja koji proizlaze iz duha Boga koji prebiva u njemu; stoga takvo tumačenje mora biti jedinstveno i u potpunosti različito od religijske filozofije svih drugih ljudi.
103:1.2 (1130.1) Kada se jedan smrtnik u potpunosti slaže s religijskom filozofijom drugoga smrtnika, ta pojava ukazuje na to da su ta dva bića imala slično religijsko iskustvo u onim pitanjima koja su temelj njihove podudarnosti u filozofskom tumačenju religije.
103:1.3 (1130.2) Dok je tvoja religija stvar osobnog iskustva, od najveće je važnosti da budeš izložen spoznaji velikog broja drugih religijskih iskustava — različitih tumačenja drugih i raznolikih smrtnika — kako bi spriječio da tvoj religijski život postane egocentričan, ograničen, sebičan i nedruštven.
103:1.4 (1130.3) Racionalizam griješi kada pretpostavlja da je religija u početku primitivno vjerovanje u nešto, nakon čega slijedi potraga za vrijednostima. Religija je prvenstveno potraga za vrijednostima, a tek potom se oblikuje sustav interpretativnih vjerovanja. Ljudima je mnogo lakše složiti se oko religijskih vrijednosti — ciljeva — nego oko vjerovanja — tumačenja. To objašnjava kako religija može biti složna u vrijednostima i ciljevima, a istodobno pokazivati zbunjujuću pojavu održavanja stotina međusobno suprotstavljenih vjerovanja — doktrina. To također objašnjava zašto određena osoba može očuvati svoje religijsko iskustvo unatoč napuštanju ili promjeni mnogih svojih religijskih uvjerenja. Religija opstaje usprkos revolucionarnim promjenama u religijskim vjerovanjima. Teologija ne proizvodi religiju; religija proizvodi teološku filozofiju.
103:1.5 (1130.4) To što su religiozni ljudi vjerovali u mnogo toga što je bilo pogrešno ne poništava religiju, jer religija se temelji na prepoznavanju vrijednosti i potvrđuje se vjerom osobnog religijskog iskustva. Religija se, dakle, zasniva na iskustvu i religijskoj misli; teologija, filozofija religije, pošten je pokušaj tumačenja toga iskustva. Takva interpretativna vjerovanja mogu biti točna ili pogrešna, ili mješavina istine i pogreške.
103:1.6 (1130.5) Ostvarenje prepoznavanja duhovnih vrijednosti je nadidejno iskustvo. Ne postoji riječ ni u jednom ljudskom jeziku kojom bi se mogao označiti taj „osjećaj,” „doživljaj,” „intuicija” ili „iskustvo” koje smo odlučili nazvati sviješću o Bogu. Duh Boga koji prebiva u čovjeku nije ličnost — Ispravljač je predličan — ali taj Nadzornik predstavlja vrijednost i odašilje dašak božanstvenosti koji je osoban u najvišem i beskonačnom smislu. Kada Bog ne bi bio barem osoban, ne bi mogao biti svjestan; a kada ne bi bio svjestan, tada bi bio niži od čovjeka.
2. RELIGIJA I INDIVIDUALNI ČOVJEK
103:2.1 (1130.6) Religija djeluje u ljudskom umu i ostvaruje se u iskustvu prije nego što se pojavi u ljudskoj svijesti. Dijete postoji oko devet mjeseci prije nego što doživi rođenje. Ali „rođenje” religije nije iznenadno; ono je postupno izranjanje. Ipak, prije ili kasnije dolazi do „dana rođenja.” Čovjek ne ulazi u kraljevstvo nebesko ako se nije „ponovno rodio” — rodio se iz Duha. Mnogim duhovnim rođenjima prethodi velika tjeskoba duha i obilježena su snažnim psihološkim potresima, kao što su mnoga tjelesna rođenja praćena „porođajnim mukama” i drugim nepravilnostima „porođaja.” Druga duhovna rođenja prirodan su i normalan rast prepoznavanja vrhovnih vrijednosti uz produbljenje duhovnog iskustva, premda se nikakav religijski razvoj ne događa bez svjesnog napora i pozitivnih, osobnih odluka. Religija nikada nije pasivno iskustvo ni negativan stav. Ono što se naziva „rođenjem religije” nije izravno povezano s takozvanim iskustvima obraćenja, koja obično obilježavaju religijske epizode kasnije u životu, kao posljedica mentalnog sukoba, emocionalne potisnutosti i temperamentalnih previranja.
103:2.2 (1131.1) Ali oni koji su odgajani na takav način da su odrasli u svijesti da su djeca nebeskog Oca koji ih ljubi, ne bi trebali gledati s nepovjerenjem na svoje bližnje koji su do takve svijesti zajedništva s Bogom mogli doći jedino kroz psihološku krizu i emocionalni potres.
103:2.3 (1131.2) Evolucijsko tlo u čovjekovu umu na kojem klija sjeme otkrivene religije jest moralna narav koja vrlo rano rađa društvenu svijest. Prvi poticaji djetetove moralne naravi nemaju veze sa spolnošću, krivnjom ili osobnim ponosom, nego s impulsima pravednosti, poštenja i težnjama za dobrotom — spremnošću na korisno služenje bližnjima. A kada se takva rana moralna buđenja njeguju, dolazi do postupnog razvoja religijskog života koji je razmjerno slobodan od sukoba, previranja i kriza.
103:2.4 (1131.3) Svako ljudsko biće vrlo rano doživljava određeni sukob između svojih sebičnih težnji i svojih altruističkih poticaja, a nerijetko se prvo iskustvo svijesti o Bogu postiže kao rezultat traženja nadljudske pomoći u nastojanju da se riješe takvi moralni sukobi.
103:2.5 (1131.4) Psihologija djeteta po svojoj je naravi pozitivna, a ne negativna. Toliki su smrtnici negativni zato što su tako odgojeni. Kada se kaže da je dijete pozitivno, misli se na njegove moralne impulse, na one moći uma čija pojava signalizira dolazak Ispravljača Misli.
103:2.6 (1131.5) U odsutnosti pogrešnog poučavanja, um normalnog djeteta kreće se pozitivno u razvoju religijske svijesti, prema moralnoj ispravnosti i društvenom služenju, a ne negativno, udaljavajući se od grijeha i krivnje. U razvoju religijskog iskustva može, ali i ne mora, biti sukoba; ali uvijek su prisutne neizbježne odluke, napor i djelovanje ljudske volje.
103:2.7 (1131.6) Moralno biranje obično je praćeno većim ili manjim moralnim sukobom. A taj prvi sukob u dječjem umu odvija se između poriva egoizma i impulsa altruizma. Ispravljač Misli ne zanemaruje lične vrijednosti egoističnog motiva, ali djeluje tako da daje blagu prednost altruističkom impulsu kao onome koji vodi prema cilju ljudske sreće i radostima kraljevstva nebeskog.
103:2.8 (1131.7) Kada moralno biće, suočeno s porivom da bude sebično, izabere nesebičnost, to je primitivno religijsko iskustvo. Nijedna životinja ne može donijeti takav izbor; takva je odluka i ljudska i religijska. Ona uključuje činjenicu svijesti o Bogu i pokazuje impuls društvenog služenja, temelj bratstva ljudi. Kada um činom slobodne volje izabere ispravan moralni sud, takva odluka predstavlja religijsko iskustvo.
103:2.9 (1131.8) Ali prije nego što dijete bude dovoljno razvijeno da stekne moralnu sposobnost i tako bude u stanju izabrati altruističko služenje, ono je već razvilo snažnu i dobro objedinjenu egoističnu narav. Upravo ta činjenična situacija daje povod teoriji o borbi između „više” i „niže” naravi, između „starog čovjeka grijeha” i „nove naravi” milosti. Već vrlo rano u životu normalno dijete počinje učiti da je „blaženije davati nego primati.”
103:2.10 (1131.9) Čovjek ima sklonost poistovjetiti poriv da služi vlastitom interesu sa svojim egom — samim sobom. Nasuprot tomu, sklon je volju za altruizmom poistovjetiti s nekim utjecajem izvan sebe — s Bogom. I doista je takav sud ispravan, jer svi takvi nesebični porivi uistinu potječu iz vodstva prebivajućeg Ispravljača Misli, a taj je Ispravljač fragment Boga. Poticaj duha-Nadzornika u ljudskoj se svijesti ostvaruje kao poriv prema altruizmu, kao usmjerenost na bližnja stvorenja. Barem je takvo rano i temeljno iskustvo dječjeg uma. Kada rastuće dijete ne uspije postići jedinstvo ličnosti, altruistički poticaj može postati pretjerano razvijen i nanijeti ozbiljnu štetu dobrobiti sebstva. Pogrešno usmjerena savjest može biti odgovorna za mnoge sukobe, brige, žalosti i bezbrojne ljudske nesreće.
3. RELIGIJA I LJUDSKI ROD
103:3.1 (1132.1) Iako su vjerovanja u duhove, snove i raznovrsna druga praznovjerja imala ulogu u evolucijskom nastanku primitivnih religija, ne treba zanemariti utjecaj klanskog ili plemenskog duha solidarnosti. U odnosima unutar skupine pojavila se upravo ona društvena situacija koja je predstavljala izazov sukobu između egoizma i altruizma u moralnoj naravi ranog ljudskog uma. Unatoč vjerovanju u duhove, primitivni Australci i dalje usmjeravaju svoju religiju na klan. S vremenom takvi religijski pojmovi teže personalizaciji — najprije kao životinje, zatim kao nadčovjek, a naposljetku kao Bog. Čak i takve niže rase poput afričkih Bušmana, koji uopće nemaju totemistička vjerovanja, ipak prepoznaju razliku između osobnog interesa i interesa skupine, primitivnu razliku između vrijednosti svjetovnoga i svetoga. Ali društvena skupina nije izvor religijskog iskustva. Bez obzira na utjecaj svih tih primitivnih doprinosa čovjekovoj ranoj religiji, ostaje činjenica da istinski religijski poticaj ima svoje porijeklo u stvarnim prisutnostima duha koje potiču volju na nesebičnost.
103:3.2 (1132.2) Kasnija religija nagoviještena je u primitivnom vjerovanju u prirodna čuda i misterije, neosobnu manu. Ali prije ili kasnije evoluirajuća religija zahtijeva da pojedinac učini neku osobnu žrtvu za dobro svoje društvene skupine, da učini nešto kako bi druge ljude učinio sretnijima i boljima. Na koncu, religija je određena postati služenje Bogu i čovjeku.
103:3.3 (1132.3) Religija je osmišljena da mijenja čovjekovo okruženje, ali velik dio religije koja se danas nalazi među smrtnicima postao je nemoćan to učiniti. Okruženje je prečesto ovladalo religijom.
103:3.4 (1132.4) Zapamti da je u religiji svih vremena najvažnije iskustvo osjećaj u vezi s moralnim vrijednostima i društvenim značenjima, a ne razmišljanje o teološkim dogmama ili filozofskim teorijama. Religija povoljno evoluira kada se element magije zamijeni pojmom morala.
103:3.5 (1132.5) Čovjek je evoluirao kroz praznovjerja mane, magije, štovanja prirode, straha od duhova i štovanja životinja prema raznim obredima, pri čemu je religiozni stav pojedinca postajao skupna reakcija klana. Ti su se obredi potom usredotočili i kristalizirali u plemenska vjerovanja, a naposljetku su se ti strahovi i vjere personalizirali u bogove. Ali u cijeloj toj religijskoj evoluciji moralni element nikada nije bio posve odsutan. Poticaj Boga u čovjeku uvijek je bio snažan. I ti moćni utjecaji, jedan ljudski, a drugi božanski, osigurali su opstanak religije kroz mijene vjekova, premda je religija vrlo često bila dovedena do ruba opstanka tisućama subverzivnih tendencija i neprijateljskih antagonizama.
4. DUHOVNO ZAJEDNIŠTVO
103:4.1 (1133.1) Karakteristična razlika između društvene prigode i religijskog okupljanja jest u tome što je, za razliku od svjetovnoga, religijsko prožeto ozračjem duhovnog zajedništva. Na taj način ljudsko udruživanje stvara osjećaj zajedništva s božanskim, i to je početak skupnog štovanja. Sudjelovanje u zajedničkom obroku bilo je najraniji oblik društvenog zajedništva, pa su i rane religije predviđale da dio obredne žrtve pojedu štovatelji. Čak i u kršćanstvu Gospodnja večera zadržava ovaj oblik duhovnog zajedništva. Ozračje duhovnog zajedništva pruža osvježavajuće i utješno razdoblje primirja u sukobu sebičnog ega i altruističkog poticaja unutarnjeg Ispravljača Misli. A to je uvod u istinsko štovanje — praksu prisutnosti Boga koja dovodi do pojave bratstva ljudi.
103:4.2 (1133.2) Kada je primitivni čovjek osjećao da je njegovo duhovno zajedništvo s Bogom prekinuto, posezao je za nekom vrstom žrtve u nastojanju da izvrši okajanje i obnovi prijateljski odnos. Glad i žeđ za pravednošću vode do otkrića istine, a istina uzdiže ideale; to pak stvara nove probleme za pojedine religiozne ljude, jer naši ideali imaju sklonost rasti geometrijskom progresijom, dok se naša sposobnost da ih ostvarimo povećava samo aritmetičkom progresijom.
103:4.3 (1133.3) Osjećaj krivnje (ne svijest o grijehu) proizlazi ili iz prekinutog duhovnog zajedništva ili iz snižavanja vlastitih moralnih ideala. Oslobođenje iz takva stanja može doći jedino kroz spoznaju da najviši moralni ideali pojedinca nisu nužno istovjetni s voljom Boga. Čovjek se ne može nadati da će živjeti u skladu sa svojim najvišim idealima, ali može biti vjeran svojoj nakani da pronađe Boga i postaje mu sve sličniji.
103:4.4 (1133.4) Isus je uklonio sve obrede žrtve i okajanja. On je uništio sam temelj svakog takvog fiktivnog osjećaja krivnje i izoliranosti u svemiru proglasivši da je čovjek dijete Božje; odnos stvorenja i Stvoritelja postavljen je na osnovu odnosa djeteta i roditelja. Bog postaje ljubeći Otac svojim smrtnim sinovima i kćerima. Svi obredi koji nisu legitimni dio takva prisnog obiteljskog odnosa zauvijek su dokinuti.
103:4.5 (1133.5) Bog Otac odnosi se prema čovjeku, svome djetetu, ne na temelju stvarne kreposti ili dostojnosti, nego u prepoznavanju djetetove pobude — svrhe i nakane stvorenja. Taj je odnos odnos roditelja i djeteta i aktiviran je božanskom ljubavlju.
5. PORIJEKLO IDEALA
103:5.1 (1133.6) Rani evolucijski um rađa osjećaj društvene dužnosti i moralne obveze, koji u najvećoj mjeri proizlazi iz emocionalnog straha. Pozitivniji poticaj društvene službe i idealizam altruizma proizlaze iz izravnog poticaja božanskog duha koji prebiva u ljudskom umu.
103:5.2 (1133.7) Ta ideja-ideal dobročinstva prema drugima — poticaj koji egu uskraćuje nešto radi dobrobiti bližnjega — u početku je vrlo ograničena. Primitivni čovjek bližnjim smatra samo one koji su mu sasvim bliski, one koji se prema njemu ponašaju susretljivo; kako religijska civilizacija napreduje, pojam bližnjega širi se i obuhvaća klan, pleme i naciju. A onda je Isus proširio pojam bližnjega tako da obuhvati cijelo čovječanstvo, čak do toga da trebamo ljubiti svoje neprijatelje. I u svakom normalnom ljudskom biću postoji nešto što mu govori da je to učenje moralno — ispravno. Čak i oni koji taj ideal najmanje žive, priznaju da je on ispravan u teoriji.
103:5.3 (1134.1) Svi ljudi prepoznaju moralnost toga univerzalnog ljudskog poticaja na nesebičnost i altruizam. Humanist porijeklo toga poticaja pripisuje prirodnom djelovanju materijalnog uma; religiozni čovjek ispravnije prepoznaje da istinski nesebičan poriv smrtnog uma predstavlja odgovor na unutarnje vodstvo Ispravljača Misli, koji je duh.
103:5.4 (1134.2) Ali čovjekovo tumačenje tih ranih sukoba između volje-ega i volje-koja-nije-od-ega nije uvijek pouzdano. Samo relativno dobro ujedinjena ličnost može presuditi u raznolikim sporovima između težnji ega i zametaka društvene svijesti. Sebstvo ima svoja prava jednako kao i bližnji. Ni jedno ni drugo nema isključivo pravo na pozornost i služenje pojedinca. Neuspjeh u rješavanju toga problema dovodi do nastanka najranijeg oblika ljudskih osjećaja krivnje.
103:5.5 (1134.3) Ljudska se sreća postiže tek kada se želja ega i altruistički poticaj višega sebstva (božanskog duha) usklade i pomire ujedinjenom voljom integrirajuće i nadziruće ličnosti. Um evolucijskog čovjeka stalno je suočen sa složenim problemom prosuđivanja u nadmetanju između prirodnog širenja emocionalnih poriva i moralnog rasta nesebičnih poticaja utemeljenih na duhovnom uvidu — istinskom religijskom promišljanju.
103:5.6 (1134.4) Pokušaj da se osigura jednako dobro za sebstvo i za najveći broj drugih sebstava predstavlja problem koji se ne može uvijek zadovoljavajuće riješiti u vremensko-prostornom okviru. U uvjetima vječnog života takve se suprotnosti mogu razriješiti, ali u jednom kratkom ljudskom životu one su nerješive. Isus je na takav paradoks ukazao kada je rekao: „Tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život radi kraljevstva, naći će ga.”
103:5.7 (1134.5) Težnja za idealom — nastojanje da se bude sličan Bogu — neprekidan je napor prije i poslije smrti. Život poslije smrti u svojim bitnim značajkama ne razlikuje se od smrtnog postojanja. Sve što u ovom životu činimo dobro, izravno pridonosi unapređenju budućeg života. Istinska religija ne potiče moralnu mlitavost ni duhovnu lijenost, ohrabrujući ispraznu nadu da će sve vrline plemenita karaktera biti darovane čovjeku samim prolaskom kroz vrata prirodne smrti. Prava religija ne umanjuje čovjekove napore da napreduje tijekom smrtnog razdoblja života. Svaki smrtnički dobitak izravni je doprinos obogaćenju prvih stupnjeva iskustva besmrtnog opstanka.
103:5.8 (1134.6) Pogubno je za čovjekov idealizam kada ga se poučava da su svi njegovi altruistički poticaji tek razvoj njegovih prirodnih nagona stada. Ali on je oplemenjen i snažno ojačan kada spozna da ti viši poticaji njegove duše izviru iz duhovnih sila koje prebivaju u njegovu smrtnom umu.
103:5.9 (1134.7) Čovjek je uzdignut iznad i izvan sebe kada u potpunosti shvati da u njemu živi i djeluje nešto što je vječno i božansko. Tako živa vjera u nadljudsko porijeklo naših ideala potvrđuje naše uvjerenje da smo sinovi Božji i čini stvarnima naša altruistička uvjerenja, osjećaje bratstva ljudi.
103:5.10 (1134.8) Čovjek u svojoj duhovnoj domeni doista posjeduje slobodnu volju. Smrtni čovjek nije ni bespomoćni rob nepopustljive suverenosti svemoćnoga Boga niti žrtva beznadne sudbine mehanističkog kozmičkog determinizma. Čovjek je uistinu arhitekt vlastite vječne sudbine.
103:5.11 (1135.1) Ali čovjek nije spašen niti oplemenjen pritiskom. Rast duha izvire iznutra, iz evoluirajuće duše. Pritisak može deformirati ličnost, ali nikada ne potiče rast. Čak je i odgojni pritisak koristan samo u negativnom smislu, jer može pomoći u sprječavanju pogubnih iskustava. Duhovni je rast najveći ondje gdje su svi vanjski pritisci svedeni na najmanju mjeru. „Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.” Čovjek se najbolje razvija kada su pritisci doma, zajednice, crkve i države najmanji. Ali to se ne smije tumačiti kao da u naprednom društvu nema mjesta za dom, društvene ustanove, crkvu i državu.
103:5.12 (1135.2) Kada član neke društveno-religijske skupine ispuni zahtjeve takve skupine, treba ga ohrabriti da uživa religijsku slobodu u punom izražavanju vlastitog osobnog tumačenja istina religijskog vjerovanja i činjenica religijskog iskustva. Sigurnost religijske skupine počiva na duhovnom jedinstvu, a ne na teološkoj jednoobraznosti. Religijska skupina treba biti sposobna uživati slobodu slobodnog mišljenja, a da ne mora postati „slobodoumna.” Velika je nada za svaku crkvu koja štuje živoga Boga, potvrđuje bratstvo ljudi i usuđuje se ukloniti svaki vjeroispovjedni pritisak sa svojih članova.
6. FILOZOFSKO USKLAĐIVANJE
103:6.1 (1135.3) Teologija je proučavanje djelovanja i reagiranja ljudskog duha; ona nikada ne može postati znanost jer se u svom osobnom izrazu uvijek mora u većoj ili manjoj mjeri povezivati s psihologijom, a u svom sustavnom prikazu s filozofijom. Teologija je uvijek proučavanje vlastite religije; proučavanje tuđe religije jest psihologija.
103:6.2 (1135.4) Kada se svemir proučava i ispituje izvana, razvijaju se različite fizikalne znanosti; kada se čovjek i svemir istražuju iznutra, nastaju teologija i metafizika. Kasnija umjetnost filozofije razvija se u nastojanju da uskladi mnoge nesuglasice koje se u početku neizbježno pojavljuju između nalaza i učenja tih dvaju dijametralno suprotnih putova pristupa svemiru stvari i bića.
103:6.3 (1135.5) Religija se odnosi na duhovno stajalište, na svijest o unutarnjosti ljudskog iskustva. Čovjekova duhovna narav pruža mu mogućnost da svemir okrene iznutra prema van. Stoga je točno da, promatrano isključivo iz unutarnjosti iskustva ličnosti, sve stvaranje poprima duhovnu narav.
103:6.4 (1135.6) Kada čovjek analitički promatra svemir kroz materijalna obdarenja svojih fizičkih osjetila i s njima povezanu percepciju uma, kozmos se doima mehaničkim i energijsko-materijalnim. Takva metoda proučavanja stvarnosti sastoji se u okretanju svemira iznutra prema van.
103:6.5 (1135.7) Logičan i dosljedan filozofski pojam svemira ne može se izgraditi na pretpostavkama ni materijalizma ni spiritizma, jer su oba ta sustava mišljenja, kada se primjenjuju univerzalno, prisiljena promatrati kozmos iskrivljeno: prvi dolazi u doticaj sa svemirom okrenutim iznutra prema van, a drugi spoznaje narav svemira okrenutog izvana prema unutra. Stoga ni znanost ni religija, same po sebi i uzete odvojeno, nikada ne mogu steći primjereno razumijevanje univerzalnih istina i odnosa bez vodstva ljudske filozofije i prosvjetljenja božanske objave.
103:6.6 (1136.1) Čovjekov unutarnji duh uvijek mora za svoje izražavanje i samoostvarenje ovisiti o mehanizmu i tehnici uma. Jednako tako, čovjekovo izvanjsko iskustvo materijalne stvarnosti mora biti utemeljeno na svjesnosti uma doživljavajuće ličnosti. Stoga su duhovna i materijalna, unutarnja i izvanjska ljudska iskustva uvijek u međusobnoj povezanosti s funkcijom uma i, što se tiče njihove svjesne spoznaje, uvjetovana djelovanjem uma. Čovjek materiju doživljava u svom umu; duhovnu stvarnost doživljava u duši, ali te spoznaje postaje svjestan u svom umu. Intelekt je usklađivač i trajno prisutni uvjetovatelj i određivač cjelokupnog smrtnog iskustva. I energijske stvarnosti i duhovne vrijednosti obojene su svojim tumačenjem kroz um kao medij svjesnosti.
103:6.7 (1136.2) Vaša poteškoća u postizanju skladnije koordinacije između znanosti i religije proizlazi iz potpunog nepoznavanja posrednog područja morontijskog svijeta stvari i bića. Lokalni svemir sastoji se od tri stupnja, odnosno razine, očitovanja stvarnosti: materije, morontije i duha. Morontijski pristup briše svaku razliku između nalaza fizikalnih znanosti i djelovanja duha religije. Razum je tehnika razumijevanja u znanosti; vjera je tehnika uvida u religiji; mota je tehnika morontijske razine. Morontija mota jest nadmaterijalna osjetljivost na stvarnost koja počinje nadoknađivati nedovršen rast; njezina je supstancija znanje-razum, a njezina bit vjera-uvid. Mota je nadfilozofsko pomirenje razilaženja u opažanju stvarnosti koje je nedostižno materijalnim ličnostima; ona je djelomice utemeljena na iskustvu preživljenja materijalnog života u tijelu. Ali mnogi su smrtnici prepoznali poželjnost postojanja neke metode kojom bi se uskladilo međudjelovanje široko razdvojenih područja znanosti i religije; a metafizika je rezultat čovjekova neuspješnog pokušaja da premosti taj dobro poznati jaz. No ljudska se metafizika pokazala više zbunjujućom nego prosvjetljujućom. Metafizika predstavlja čovjekov dobronamjeran, ali uzaludan napor da nadoknadi odsutnost mote morontije.
103:6.8 (1136.3) Metafizika se pokazala neuspješnom; motu čovjek ne može dokučiti. Otkrivenje je jedina tehnika koja može nadoknaditi odsutnost osjetljivosti na istinu mote u materijalnom svijetu. Otkrivenje autoritativno pojašnjava zbrku metafizičkog rasuđivanja na evolucijskoj sferi.
103:6.9 (1136.4) Znanost je čovjekov pokušaj proučavanja njegova fizičkog okruženja, svijeta energije-materije; religija je čovjekovo iskustvo s kozmosom vrijednosti duha; filozofija se razvila kao napor ljudskog uma da organizira i poveže nalaze tih široko razdvojenih koncepcija u nešto nalik razumnom i jedinstvenom stavu prema kozmosu. Filozofija, razjašnjena otkrivenjem, može djelovati prihvatljivo u odsutnosti mote i u prisutnosti sloma i neuspjeha čovjekove razumske zamjene za motu—metafizike.
103:6.10 (1136.5) Rani čovjek nije razlikovao razinu energije od razine duha. Ljubičasta rasa i njihovi anditski nasljednici prvi su pokušali razdvojiti matematičko od voljnog. Sve više je civilizirani čovjek slijedio stope najranijih Grka i Sumerana koji su razlikovali neživo od živog. A kako civilizacija napreduje, filozofija će morati premošćivati sve šire jazove između koncepcije duha i koncepcije energije. No u vremenu prostora te su divergencije sjedinjene u Vrhovnom.
103:6.11 (1137.1) Znanost uvijek mora biti utemeljena u razumu, premda su mašta i nagađanje korisni u širenju njezinih granica. Religija je trajno ovisna o vjeri, iako je razum stabilizirajući utjecaj i korisna pomoć. A uvijek je bilo i uvijek će biti pogrešnih tumačenja pojava i prirodnog i duhovnog svijeta, lažno tako nazvanih znanosti i religija.
103:6.12 (1137.2) Iz svojeg nepotpunog shvaćanja znanosti, svojeg slabog oslonca na religiju i svojih neuspjelih metafizičkih nastojanja, čovjek je nastojao izgraditi svoje formulacije filozofije. A suvremeni bi čovjek doista izgradio vrijednu i privlačnu filozofiju o sebi i svom svemiru kad ne bi došlo do sloma njegova svevažnog i neophodnog metafizičkog povezivanja između svjetova materije i duha, do neuspjeha metafizike da premosti morontijski jaz između fizičkog i duhovnog. Smrtnom čovjeku nedostaje koncepcija morontija uma i materije; a otkrivenje je jedina tehnika koja može nadoknaditi taj nedostatak u pojmovnim podacima koje čovjek tako hitno treba kako bi izgradio logičnu filozofiju svemira i došao do zadovoljavajućeg razumijevanja svojeg sigurnog i postojanog mjesta u tom svemiru.
103:6.13 (1137.3) Otkrivenje je jedina nada evolucijskog čovjeka da premosti morontijski jaz. Vjera i razum, bez pomoći mote, ne mogu zamisliti niti izgraditi logičan svemir. Bez uvida mote, smrtni čovjek ne može razabrati dobrotu, ljubav i istinu u pojavama materijalnog svijeta.
103:6.14 (1137.4) Kad se čovjekova filozofija odveć osloni na svijet materije, ona postaje racionalistička ili naturalistička. Kada se filozofija osobito naginje duhovnoj razini, ona postaje idealistička ili čak mistična. Kada je filozofija toliko nesretna da se oslanja na metafiziku, nepogrešivo postaje skeptična i zbunjena. U prošlim vremenima većina čovjekova znanja i intelektualnih procjena padala je u jednu od te tri iskrivljenosti percepcije. Filozofija se ne smije usuditi projicirati svoja tumačenja stvarnosti prema linearnom principu logike; nikada ne smije propustiti uzeti u obzir eliptičnu simetriju stvarnosti i bitnu zakrivljenost svih pojmova odnosa.
103:6.15 (1137.5) Najviša filozofija koju smrtni čovjek može doseći mora biti logički utemeljena na razumu znanosti, vjeri religije i uvidu istine koji pruža otkrivenje. Ovim jedinstvom čovjek može donekle nadoknaditi svoj neuspjeh da razvije odgovarajuću metafiziku i svoju nesposobnost da shvati motu morontije.
7. ZNANOST I RELIGIJA
103:7.1 (1137.6) Znanost se održava razumom, religija vjerom. Vjera, premda nije utemeljena na razumu, ipak je razumna; premda neovisna o logici, ipak je potaknuta zdravom logikom. Vjera se ne može hraniti čak ni idealnom filozofijom; doista, ona je, zajedno sa znanošću, sam izvor takve filozofije. Vjera, ljudski religijski uvid, može biti sigurno poučena jedino otkrivenjem, a može biti sigurno uzdignuta jedino osobnim smrtnim iskustvom s duhovnom prisutnošću Ispravljača, Boga koji je duh.
103:7.2 (1137.7) Istinsko spasenje jest tehnika božanske evolucije smrtnog uma od poistovjećenja s materijom, kroz područja morontijskih veza, do visokog svemirskog statusa duhovne korelacije. I kao što materijalni intuitivni instinkt prethodi pojavi prosudbenog znanja u zemaljskoj evoluciji, tako manifestacija duhovnog intuitivnog uvida nagovješćuje kasniju pojavu morontije i razuma duha i iskustva u uzvišenom programu nebeske evolucije koji potencijale vremenskog čovjeka pretvara u aktualnost i božanstvenost vječnog čovjeka, rajskog finalista.
103:7.3 (1138.1) No pošto se uzlazni čovjek okreće prema unutra i prema Raju u potrazi za iskustvom Boga, on će se isto tako okretati prema van i prema prostoru u potrazi za razumijevanjem energije materijalnog kozmosa. Napredovanje znanosti nije ograničeno na čovjekov zemaljski život; njegovo iskustvo uzlaska kroz svemir i nadsvemir u nemaloj će mjeri biti proučavanje transmutacije energije i preobrazbe materije. Bog je duh, ali Božanstvo je jedinstvo, a jedinstvo Božanstva ne obuhvaća samo duhovne vrijednosti Oca Svih i Vječnog Sina nego je također svjesno energetskih činjenica Univerzalnog Kontrolora i Otoka Raja, dok su ove dvije faze svemirske stvarnosti savršeno korelirane u umnim odnosima Združenog Činitelja i na finitnoj razini ujedinjene u javljajućem Božanstvu Vrhovnog Bića.
103:7.4 (1138.2) Sjedinjenje znanstvenog stava i religijskog uvida posredovanjem iskustvene filozofije dio je čovjekova dugog iskustva uzlaska prema Raju. Matematičke aproksimacije i sigurnosti uvida uvijek će zahtijevati usklađujuću funkciju logike uma na svim razinama iskustva koje su ispod najvišeg dosega Vrhovnog.
103:7.5 (1138.3) Ali logika nikada ne može uspjeti uskladiti nalaze znanosti i uvide religije ako i znanstvenim i religijskim aspektima ličnosti ne dominira istina, ako čovjek nije iskreno željan slijediti istinu kamo god vodila, bez obzira na zaključke do kojih može dovesti.
103:7.6 (1138.4) Logika je tehnika filozofije, njezina metoda izražavanja. Unutar područja istinske znanosti razum je uvijek podložan istinskoj logici; unutar područja istinske religije vjera je uvijek logična s polazišta unutarnjeg gledišta, premda takva vjera može izgledati posve neutemeljena sa znanstvenog gledišta koje promatra izvana. Promatrano izvana, gledajući prema unutra, svemir se može činiti materijalnim; promatrano iznutra, gledajući prema van, isti se svemir čini posve duhovnim. Razum izrasta iz svijesti o materiji, vjera iz duhovne svijesti, ali posredovanjem filozofije ojačane otkrivenjem logika može potvrditi i unutarnje i vanjsko gledište, te tako pridonijeti stabilizaciji i znanosti i religije. Tako, kroz zajednički dodir s logikom filozofije, i znanost i religija mogu postajati sve tolerantnije jedna prema drugoj, sve manje i manje skeptične.
103:7.7 (1138.5) Ono što je potrebno razvijajućoj znanosti i religiji jest više pronicavosti i neustrašive samokritičnosti, te veća svijest o nepotpunosti evolucijskog statusa. Učitelji i znanosti i religije često su previše samouvjereni i dogmatični. Znanost i religija mogu biti samokritične jedino u pogledu svojih vlastitih činjenica. Onoga trenutka kada se napusti razina činjenica, razum abdicira ili se brzo izrodi u suučesnika lažne logike.
103:7.8 (1138.6) Istina — razumijevanje kozmičkih odnosa, svemirskih činjenica i duhovnih vrijednosti — može se najbolje postići služenjem Duha Istine, a može se najbolje kritički prosuđivati putem otkrivenja. Ali otkrivenje ne stvara ni znanost ni religiju; njegova je funkcija uskladiti i znanost i religiju s istinom stvarnosti. U odsutnosti otkrivenja, ili kada ga čovjek ne uspije prihvatiti ili razumjeti, smrtni čovjek u svojim jalovim nastojanjima uvijek pribjegava metafizici, jer je ona jedina ljudska zamjena za otkrivenje istine ili za motu morontija ličnosti.
103:7.9 (1139.1) Znanost materijalnog svijeta omogućuje čovjeku da upravlja, i donekle ovlada, svojim fizičkim okruženjem. Religija duhovnog iskustva izvor je poticaja bratstva koji ljudima omogućuje da žive zajedno usred složenosti civilizacije znanstvenog doba. Metafizika, a posebno otkrivenje, pruža zajedničko mjesto susreta otkrićima znanosti i religije te omogućuje čovjekov pokušaj da logički poveže ta odvojena, ali međusobno ovisna područja mišljenja u dobro uravnoteženu filozofiju znanstvene stabilnosti i religijske sigurnosti.
103:7.10 (1139.2) U smrtnom stanju ništa se ne može apsolutno dokazati; i znanost i religija počivaju na pretpostavkama. Na morontija razini postulati i znanosti i religije mogu se djelomično dokazati logikom mote. Na duhovnoj razini najvišeg statusa potreba za konačnim dokazom postupno nestaje pred stvarnim iskustvom sa stvarnošću i unutar stvarnosti; ali čak i tada mnogo toga što nadilazi konačno ostaje nedokazano.
103:7.11 (1139.3) Sve podjele ljudske misli počivaju na određenim pretpostavkama koje se prihvaćaju, premda nedokazane, putem konstitutivne osjetljivosti za spoznaju stvarnosti u umnom obdarenju čovjeka. Znanost započinje svoju hvaljenu karijeru rasuđivanja pretpostavkom stvarnosti triju stvari: materije, kretanja i života. Religija započinje pretpostavkom valjanosti triju stvari: uma, duha i svemira — Vrhovnog Bića.
103:7.12 (1139.4) Znanost tako postaje misaona domena matematike, energije i materije vremena u prostoru. Religija pretpostavlja da se bavi ne samo konačnim i vremenskim duhom nego i duhom vječnosti i vrhovnosti. Samo kroz dugo iskustvo u moti ove dvije krajnosti svemirske percepcije mogu dovesti do analognih tumačenja porijeka, funkcija, odnosa, stvarnosti i sudbina. Najveće usklađivanje razilaženja energije i duha nalazi se u uključenju u krug Sedam Glavnih Duhova; njihovo prvo ujedinjenje je u Božanstvu Vrhovnog; a konačno jedinstvo u beskonačnosti Prvog Izvora i Središta, JA JESAM.
103:7.13 (1139.5) Rasuđivanje je čin prepoznavanja zaključaka svijesti u vezi s iskustvom u i sa fizičkim svijetom energije i materije. Vjera je čin prepoznavanja valjanosti duhovne svijesti — nečega što nije podložno nikakvom drugom smrtnom dokazu. Logika je sintetičko napredovanje u potrazi za istinom kroz jedinstvo vjere i rasuđivanja te je utemeljena na konstitutivnim obdarenjima uma smrtnih bića, na urođenom prepoznavanju stvari, značenja i vrijednosti.
103:7.14 (1139.6) Postoji stvarni dokaz duhovne stvarnosti u prisutnosti Ispravljača Misli, ali se valjanost te prisutnosti ne može dokazati vanjskom svijetu, nego samo onome koji tako doživljava unutarnje prebivanje Boga. Svijest o Ispravljaču temelji se na intelektualnom prihvaćanju istine, nadumnom opažanju dobrote i poticaju ličnosti na ljubav.
103:7.15 (1139.7) Znanost otkriva materijalni svijet, religija ga vrednuje, a filozofija nastoji protumačiti njegova značenja dok usklađuje znanstveno materijalno gledište s religijskim duhovnim pojmom. Ali povijest je područje u kojem se znanost i religija možda nikada neće potpuno složiti.
8. FILOZOFIJA I RELIGIJA
103:8.1 (1140.1) Iako i znanost i filozofija mogu svojim rasuđivanjem i logikom pretpostaviti vjerojatnost Boga, samo osobno religijsko iskustvo čovjeka vođenog duhom može potvrditi sigurnost takvog vrhovnog i osobnog Božanstva. Tehnikom takvog utjelovljenja žive istine filozofska hipoteza o vjerojatnosti Boga postaje religijska stvarnost.
103:8.2 (1140.2) Zbrka u vezi s iskustvom sigurnosti Boga proizlazi iz različitih tumačenja i odnosa prema tom iskustvu kod pojedinih osoba i kod različitih rasa ljudi. Iskustvo Boga može biti potpuno valjano, ali rasprava o Bogu, budući da je intelektualna i filozofska, razilazi se i često je zbunjujuće pogrešna.
103:8.3 (1140.3) Dobar i plemenit čovjek može biti posve zaljubljen u svoju ženu, a ipak potpuno nesposoban položiti zadovoljavajući pisani ispit iz psihologije bračne ljubavi. Drugi čovjek, koji ima malo ili nimalo ljubavi prema svojoj supruzi, mogao bi takav ispit položiti sasvim uspješno. Nesavršenost uvida zaljubljenog čovjeka u pravu narav voljene osobe nimalo ne umanjuje ni stvarnost ni iskrenost njegove ljubavi.
103:8.4 (1140.4) Ako doista vjeruješ u Boga — vjerom ga poznaješ i ljubiš — ne dopusti da stvarnost takvog iskustva bude na bilo koji način umanjena ili potkopana sumnjičavim insinuacijama znanosti, cjepidlačenjem logike, postulatima filozofije ili domišljatim prijedlozima dobronamjernih duša koje bi htjele stvoriti religiju bez Boga.
103:8.5 (1140.5) Sigurnost religioznog čovjeka koji poznaje Boga ne treba dopustiti da je uznemiri nesigurnost sumnjajućeg materijalista; prije bi nesigurnost nevjernika trebala biti snažno potaknuta dubokom vjerom i nepokolebljivom sigurnošću iskustvenog vjernika.
103:8.6 (1140.6) Filozofija, želi li biti od najveće koristi i znanosti i religiji, treba izbjegavati krajnosti i materijalizma i panteizma. Samo filozofija koja priznaje stvarnost ličnosti — trajnost u prisutnosti promjene — može imati moralnu vrijednost za čovjeka i služiti kao veza između teorija materijalne znanosti i duhovne religije. Otkrivenje je nadoknada za slabosti evoluirajuće filozofije.
9. SUŠTINA RELIGIJE
103:9.1 (1140.7) Teologija se bavi intelektualnim sadržajem religije, metafizika (otkrivenje) njezinim filozofskim aspektima. Religijsko iskustvo je duhovni sadržaj religije. Bez obzira na mitološka zastranjenja i psihološke iluzije intelektualnog sadržaja religije, na pogrešne metafizičke pretpostavke i tehnike samoobmane, na politička izobličenja i socioekonomske izopačenosti filozofskog sadržaja religije, duhovno iskustvo osobne religije ostaje istinsko i valjano.
103:9.2 (1140.8) Religija ima veze s osjećanjem, djelovanjem i življenjem, a ne samo s razmišljanjem. Razmišljanje je usko povezano s materijalnim životom i treba biti uglavnom, premda ne sasvim, pod dominacijom rasuđivanja i činjenica znanosti te, u svojim nematerijalnim dosezima prema domenama duha, pod dominacijom istine. Bez obzira koliko nečija teologija može biti iluzorna i pogrešna, njegova religija može biti posve istinska i vječno istinita.
103:9.3 (1141.1) Budizam u svom izvornom obliku jedna je od najboljih religija bez Boga koje su se pojavile tijekom evolucijske povijesti Urantije, iako, kako se ta vjera razvijala, nije ostala bez Boga. Religija bez vjere je kontradikcija; bez Boga je filozofska nedosljednost i intelektualni apsurd.
103:9.4 (1141.2) Magično i mitološko porijeklo prirodne religije ne poništava stvarnost i istinitost kasnijih religija otkrivenja niti konačno spasonosno evanđelje religije Isusa. Isusov život i učenja naposljetku su oslobodili religiju praznovjerja magije, iluzija mitologije i okova tradicionalnog dogmatizma. Ali ta rana magija i mitologija vrlo su djelotvorno pripremile put kasnijoj i višoj religiji pretpostavljajući postojanje i stvarnost nadmaterijalnih vrijednosti i bića.
103:9.5 (1141.3) Iako je religijsko iskustvo čisto duhovni i subjektivni fenomen, takvo iskustvo obuhvaća pozitivan i živ stav vjere prema najvišim područjima objektivne stvarnosti svemira. Ideal religijske filozofije jest takvo povjerenje vjere koje bi čovjeka bezuvjetno navelo da se osloni na apsolutnu ljubav beskonačnog Oca svemira nad svemirima. Takvo istinsko religijsko iskustvo daleko nadilazi filozofsku objektivaciju idealističke želje; ono doista uzima spasenje zdravo za gotovo i bavi se jedino učenjem i vršenjem volje Oca na Raju. Obilježja takve religije su: vjera u vrhovno Božanstvo, nada u vječni opstanak i ljubav, osobito prema bližnjima.
103:9.6 (1141.4) Kada teologija zagospodari religijom, religija umire; postaje doktrina umjesto života. Poslanje teologije jest samo olakšati samosvijest osobnog duhovnog iskustva. Teologija predstavlja religiozni pokušaj definiranja, pojašnjenja, razrade i opravdanja iskustvenih tvrdnji religije koje se, na koncu, mogu potvrditi samo živom vjerom. U višoj filozofiji svemira mudrost, poput razuma, stupa u savez s vjerom. Razum, mudrost i vjera najviša su ljudska postignuća čovjeka. Razum uvodi čovjeka u svijet činjenica, u stvari; mudrost ga uvodi u svijet istine, u odnose; vjera ga uvodi u svijet božanstva, u duhovno iskustvo.
103:9.7 (1141.5) Vjera najradije vodi razum tako daleko koliko razum može ići, a zatim nastavlja s mudrošću do krajnjih filozofskih granica; a potom se usuđuje otisnuti na bezgranično i beskrajno svemirsko putovanje u isključivoj pratnji istine.
103:9.8 (1141.6) Znanost (znanje) utemeljena je na urođenoj pretpostavci (ađutantnog duha) da je razum valjan, da se svemir može spoznati. Filozofija (koordinirano razumijevanje) utemeljena je na urođenoj pretpostavci (duha mudrosti) da je mudrost valjana, da se materijalni svemir može uskladiti s duhovnim. Religija (istina osobnog duhovnog iskustva) utemeljena je na urođenoj pretpostavci (Ispravljača Misli) da je vjera valjana, da se Bog može spoznati i dosegnuti.
103:9.9 (1141.7) Potpuno ostvarenje stvarnosti smrtnog života sastoji se u postupnoj spremnosti da se povjeruje tim pretpostavkama razuma, mudrosti i vjere. Takav život pokreće istina i njime vlada ljubav; a to su ideali objektivne kozmičke stvarnosti čije postojanje ne može biti materijalno dokazano.
103:9.10 (1142.1) Kada razum jednom prepozna dobro i zlo, on očituje mudrost; kada mudrost bira između dobra i zla, istine i pogreške, ona pokazuje vodstvo duha. Tako su funkcije uma, duše i duha uvijek tijesno povezane i međusobno funkcionalno isprepletene. Razum se bavi činjeničnim znanjem; mudrost filozofijom i otkrivenjem; vjera živim duhovnim iskustvom. Kroz istinu čovjek doseže ljepotu, a duhovnom ljubavlju uzdiže se do dobrote.
103:9.11 (1142.2) Vjera vodi spoznaji Boga, a ne samo mističnom osjećaju božanske prisutnosti. Vjera ne smije biti previše pod utjecajem svojih emocionalnih posljedica. Istinska religija je iskustvo vjerovanja i spoznaje, kao i zadovoljstvo osjećanja.
103:9.12 (1142.3) U religijskom iskustvu postoji stvarnost koja je razmjerna njegovu duhovnom sadržaju, a takva stvarnost nadilazi razum, znanost, filozofiju, mudrost i sva druga ljudska postignuća. Uvjerenja takvog iskustva su nepobitna; logika religijskog življenja je neoboriva; sigurnost takve spoznaje nadljudska; zadovoljstva uzvišeno božanska, hrabrost nesalomiva, odanosti neupitne, vjernosti vrhovne, a sudbine konačne — vječne, krajnje i sveopće.
103:9.13 (1142.4) [Predstavio Melkizedek iz Nebadona.]