Knjiga Urantije
DIO I. Središnji Svemir i Supersvemiri
POGLAVLJE 1
OTAC SVIH
Sekcije
POGLAVLJE 1
OTAC SVIH
1:0.1 (21.1) OTAC Svih je Bog svega stvorenog, Prvi Izvor i Središte svih stvari i bića. Prvo trebate misliti o Bogu kao stvoritelju, zatim kao nadgledniku, te konačno kao beskonačnom održavatelju. Istina o Ocu Svih je počela svitati nad čovječanstvom kada je prorok rekao: "Ti si,Bože, jedini; nema drugog osim tebe. Ti si stvorio nebo i nebesa nad nebesima i vojsku njihovu; ti ih čuvaš i nadgledaš. Sinovi Božji su stvorili svemire. Stvoritelj se svjetlošću ogrče kao plaštom, nebo si razapinje kao šator." Jedino zahvaljujući konceptu Oca Svih - jednom Bogu umjesto mnogih bogova - smrtni čovjek je bio u stanju shvatiti da je Otac božanski stvoritelj i beskonačni kontrolor.
1:0.2 (21.2) Mnoštvo planetarnih sustava je sazdano kako bi se tu s vremenom naselilo mnogo različitih vrsta inteligentnih stvorenih bića, bića koja bi mogla poznati Boga, primiti božansku ljubav i zauzvrat ga voljeti. Svemir nad svemirima je djelo Boga i prebivalište njegovih raznovrsnih stvorenja. "Bog je oblikovao i sazdao zemlju; on je učvrstio svemir i stvorio ovaj svijet i nije ga stvorio nizašto; uobličio je svijet za obitavanje."
1:0.3 (21.3) Svi prosvijetljeni svjetovi priznaju i obožavaju Oca Svih, vječnog stvoritelja i beskonačnog održavatelja svega stvorenog. U svemiru nad svemirima bića obdarena voljom započinju dugo, dugo putovanje prema Raju, čarobnu borbu vječne pustolovine koja vodi postignuću Boga Oca. Transcendentni cilj djece vremena je pronaći vječnog Boga, spoznati božansku prirodu i prepoznati Oca Svih. Stvorena bića koja poznaju Boga imaju samo jednu vrhovnu ambiciju, samo jednu prožimajuću želju, a to je da postanu, u svojim vlastitim domenama, poput njega u savršenstvu njegove ličnosti na Raju i u njegovoj univerzalnoj domeni pravedne nadmoći. Od Oca Svih koji živi u vječnosti dolazi vrhovni mandat: "Budite savršeni kao što sam ja savršen." U ljubavi i milosrđu glasnici Raja stoljećima raznose tu božansku opomenu širom svemira, čak i tako niskim stvorenim bićima životinjskog porijekla kao što su ljudske rase Urantije.
1:0.4 (22.1) Ova veličanstvena i sveopća opomena koja nalaže postignuće savršenstva božanstvenosti je prva dužnost i treba biti najviša ambicija svih napaćenih stvorenih bića Boga savršenstva. Ta je mogućnost postizanja božanskog savršenstva konačna i garantirana sudbina cjelokupnog čovjekovog duhovnog napredovanja u vječnosti.
1:0.5 (21.2) Smrtnici Urantije se teško mogu nadati savršenstvu u beskonačnom smislu, ali ljudska bića mogu, nakon što započnu život na ovom planetu, postići uzvišeni i božanski cilj koji je beskonačni Bog postavio smrtnom čovjeku; a kad postignu tu sudbinu, oni će u svemu što se odnosi na samoostvarenje i umno postignuće, biti jednako preobilni u svojoj domeni božanskog savršenstva kao što je Bog preobilan u svojoj domeni beskonačnosti i vječnosti. Takvo savršenstvo ne mora biti univerzalno u materijalnom smislu, neograničeno u intelektualnom shvaćanju ili krajnje u duhovnom iskustvu, ali je krajnje i potpuno u svim konačnim aspektima božanstvenosti volje, savršenstva motivacije ličnosti i svijesti Boga.
1:0.6 (22.3) To je pravi smisao te božanske naredbe, "Budite savršeni kao što sam ja savršen," koja neprestano nagoni smrtnog čovjeka da stremi prema unutra u toj dugoj i fascinantnoj borbi za postizanje sve viših i viših razina duhovnih vrijednosti i istinskih kozmičkih značenja. Ova vrhunska potraga za Bogom svemira predstavlja najvišu pustolovinu žitelja svih svjetova vremena i prostora.
1. OČEVO IME
1:1.1 (22.4) Od svih imena po kojima je Otac Svih poznat širom svemira, najčešće se sreću ona koja ga opisuju kao Prvi Izvor i Kozmičko Središte. Prvi Otac je poznat po različitim imenima u različitim svemirima i u različitim sektorima u istom svemiru. Imena kojima određeno stvorenje naziva Stvoritelja uveliko ovise o načinu na koji to biće spoznaje Stvoritelja. Prvi Izvor i Kozmičko Središte sebe nikada nije obznanio po imenu, već samo po prirodi. Ako vjerujemo da smo djeca ovog Stvoritelja, prirodno je da ćemo ga prije ili kasnije nazvati Ocem. No, to je ime stvarnašeg vlastitog izbora i ono izrasta iz naše spoznaje vlastitog osobnog odnosa s Prvim Izvorom i Središtem.
1:1.2 (22.5) Otac Svih nikada ne nameće bilo kakav oblik proizvoljnog priznanja, formalnog obožavanja ili ropske službe od svojih inteligentnih stvorenja u svemirima. Evolucijski žitelji svjetova vremena i prostora moraju sami - u svojim srcima - prepoznati, voljeti Boga i od svoje volje obožavati Boga. Stvoritelj odbija prisiliti ili prinuditi svoja materijalna stvorenja da mu potčine svoju duhovnu slobodnu volju. Ljubavlju motivirano posvećuje ljudske volje izvršenju Očeve volje je čovjekov najodabraniji dar Bogu; ustvari, takvo posvećenje volje stvorenog bića tvori jedini mogući dar od istinske vrijednosti koji čovjek može dati Rajskom Ocu. U Bogu čovjek živi, kreće se i jeste; ne postoji ništa što čovjek može dati Bogu, osim što će izabrati da živi prema Očevog volji, a kad inteligentna stvorena bića slobodne volje koja žive u svemirima donesu takvu odluku, ona tvori stvarnost tog istinskog obožavanja koje donosi tako duboko zadovoljstvo Ocu Stvoritelju kojim dominira ljubav.
1:1.3 (22.6) Kada postanete istinski svjesni Boga, nakon što stvarno otkrijete veličanstvenog Stvoritelja i počnete doživljavati ostvarenje unutarnje prisutnosti božanskog nadglednika, tada, sukladno vašem prosvjetljenju i načinu i postupku kojima božanski Sinovi obznanjuju Boga, možete naći ime za Oca Svih koje će prikladno izraziti vaš koncept Prvog Velikog Izvora i Središta. I tako, na različitim svjetovima i u različitim svemirima, Stvoritelj je poznat po različitim imenima koja u duhu odnosa imaju isto značenje, ali svako u riječi i simbolima obilježava različit stupanj, dubinu i mjeru Očeva ustoličenja u srcima njegovih stvorenih bića određenog svijeta.
1:1.4 (23.1) U blizini središta svemira nad svemirima, Otac Svih je uglavnom poznat po imenima čije značenje približno odgovara konceptu Prvog Izvora. Što se više udaljimo od ovog središta u svemire prostora, pojmovi koji opisuju Oca Svih sve češće imaju značenje Univerzalnog Centra. Još dublje u zvjezdanom stvaranju, kao i na svijetu glavnog središta vašeg lokalnog svemira, vidimo da je Bog poznat kao Prvi Stvaralački Izvor i Božansko Središte. Otac je u jednom obližnjem zviježđu poznat kao Otac Svemira. U drugom, kao Beskonačni Održavatelj, a prema istoku kao Božanski Kontrolor. On je također poznat kao Otac Svjetla, Dar Života i Svemogući.
1:1.5 (23.2) Na onim svjetovima gdje su Rajski Sinovi živjeli svoje darovane živote, Bog je općenito poznat po nekom imenu koje označava osobni odnos, nježnu ljubav i očinsku odanost. Na glavnom centru vašega zviježđa, Bog je poznat kao Otac Svih, dok je na drugim planetarna vašeg lokalnog sustava naseljenih svjetova različito poznat kao Otac Očeva, Rajski Otac, Otac Havone i Duh Otac. Oni koji su upoznali Boga kroz otkrivenja darivanja Rajskih Sinova, na kraju podliježu sentimentalnom dojmu dirljivog odnosa stvorenog bića i Stvoritelja i obično govore o Bogu kao "Ocu našem."
1:1.6 (23.3) Na planetu spolnih bića, svijetu gdje su impulsi roditeljskih emocija duboko uvriježeni u srcima inteligentnih bića, pojam Oca postaje vrlo izražajan i prikladan naziv za vječnog Boga. On je najbolje poznat I općenito prihvaćen na vašem planetu, Urantiji, po imenu Bog. Ime koje mu dajete je od male važnosti; to što je bitno je da ga poznate i da želite biti poput njega. Vaši drevni proroci su ga ispravno zvali "vječnim Bogom" i onim koji "stoluje u vječnosti."
2. STVARNOST BOGA
1:2.1 (23.4) Bog je iskonska stvarnost u svijetu duha; Bog je izvor istine u domenama uma; Bog nadsjenjuje sve u materijalnim svjetovima. Za sve stvorene inteligencije, Bog je ličnost i svemiru nad svemirima, on je Prvi Izvor i Središte vječne stvarnosti. Bog nije bilo poput čovjeka niti poput stroja. Prvi Otac je univerzalni duh, vječna istina, beskonačna stvarnost i očinska ličnost.
1:2.2 (23.5) Vječni Bog je beskonačno mnogo više od idealizirane stvarnosti ili personaliziranog svemira. Bog nije samo vrhovna želja čovjeka, konkretizirano smrtno nastojanje. Bog nije puki koncept, snaga i potencijal pravednosti. Otac Svih nije sinonim za prirodu, niti je personalizirani prirodni zakon. Bog je transcendentna stvarnost, a ne samo čovjekov tradicionalni koncept najviših vrijednosti. Bog nije psihološko usredotočenje duhovnih značenja, niti je "čovjekova najplemenitija tvorevina." Bog može biti bilo koji ili svi ti koncepti u umovima ljudi, ali on je više. On je osoba spasenja i Otac ljubavi svima koji uživaju duhovni mir na zemlji i koji žude doživjeti opstanak ličnosti u smrti.
1:2.3 (24.1) Aktualnost postojanja Boga se pokazuje u ljudskom iskustvu unutarnje božanske prisutnosti, duhu Osmatraču koji je poslan iz Raja da živi u smrtnom umu čovjeka i tu da pomogne u razvoju besmrtne duše vječnog opstanka. Prisutnost tog božanskog Ispravljača u ljudskom umu se može vidjeti u tri iskustvene pojave:
1:2.4 (24.2) 1. Intelektualnom kapacitetu za poznavanje Boga - svijesti Boga.
1:2.5 (24.3) 2. Duhovnom porivu potrage za Bogom - žudnji za Bogom.
1:2.6 (24.4) 3. Težnji ličnosti da bude nalik Bogu - svesrdnoj želji da se izvrši Očeva volja.
1:2.7 (24.5) Postojanje Boga nikada ne može biti dokazano znanstvenim eksperimentom ili čistim sudom logičkog zaključivanja. Bog se može spoznati samo u domenama ljudskog iskustva; unatoč tome, istinski koncept Božje stvarnosti je razuman sa stanovišta logike, uvjerljiv sa stanovišta filozofije, neizostavan sa stanovišta religije i neophodan za postojanje bilo kakve nade u opstanak ličnosti.
1:2.8 (24.6) Oni koji poznaju Boga su doživjeli činjenicu njegove prisutnosti; takvi smrtnici koji poznaju Boga imaju u svom osobnom iskustvu jedini pozitivan dokaz o postojanju živućeg Boga koji ljudsko biće može pružiti svojim bližnjima. Doslovno je nemoguće dokazati postojanje Boga osim kontaktom između ljudskog uma koji je svjestan Boga i Božje prisutnosti - Misaonog Ispravljača koji živi u smrtnom intelektu - kojeg je Oca Svih čovjeku badava darovao.
1:2.9 (24.7) U teoriji možete misliti o Bogu kao Stvoritelju i on je osobno stvorio Raj i središnji svemir savršenstva, ali svemire vremena i prostora stvara i organizira Rajski zbor Sinova Stvoritelja. Otac Svih nije osobno stvorio lokalni svemir Nebadon; svemir u kojem živite je djelo njegova Sina Mihaela. Iako Otac osobno ne stvara evolucijske svemire, on kontrolira mnoge njihove univerzalne odnose i neke njihove manifestacije fizičkih, umnih i duhovnih energija. Bog Otac je osobno stvorio Rajski svemir, dok je zajedno s Vječnim Sinom stvorio sve druge osobne kozmičke Stvoritelje.
1:2.10 (24.8) Kao fizički kontrolor u materijalnom svemiru nad svemirima, Prvi Izvor i Središte djeluje u uzorcima vječnog Rajskog Otoka i kroz ovo apsolutno gravitacijsko težište, vječni Bog ostvaruje vrhovnu kozmičku kontrolu nad fizičkom razinom u središnjem svemiru i cijelom svemiru nad svemirima. Kao um, Bog djeluje u Božanstvu Beskonačnog Duha; kao duh, Bog se ispoljava u osobi Vječnog Sina i u osobama božanske djece Vječnog Sina. Ovaj odnos između Prvog Izvora i Središta i ravnopravnih Osoba i Apsoluta Raja ni najmanje ne isključuje izravno osobno djelovanje Oca Svih širom sveg stvaranja i na svim njezinim razinama. Kroz prisutnost svog fragmentiranog duha, Otac Stvoritelj održava neposredan kontakt sa svojom stvorenom djecom i svojim stvorenim svemirima.
3. BOG JE SVEOPĆI DUH
1:3.1 (25.1) "Bog je duh." On je sveopća duhovna prisutnost. Otac Svih je beskonačna duhovna stvarnost; on je "suvereni vladar koji je vječan, besmrtan, nevidljiv i jedini pravi Bog." Iako "od njega potječete," ne trebate misliti da vam Otac naliči u formi i fizičkom obličju zato što vam je rečeno da ste stvoreni "njemu na sliku" - da u vama žive Tajnoviti Osmatrači koji su odaslani iz središnjeg prebivališta njegove vječne prisutnosti. Bića duha su stvarna, bez obzira što su nevidljiva ljudskim očima; što nisu od krvi i mesa.
1:3.2 (25.2) Kako je rekao drevni mudrac: "Evo, ide ispred mene, a ja ga ne vidim, on prolazi, ali ja ga ne opažam." Možemo neprestano promatrati Božja djela i biti duboko svjesni materijalnih dokaza njegovih veličanstvenih aktivnosti, ali rijetko imamo priliku vidjeti ispoljenje njegove božanstvenosti ili prisutnost njegova odaslanog duha koji prebiva u čovjeku.
1:3.3 (25.3) Otac Svih nije nevidljiv jer se krije od niskih stvorenja koja su opsjednuta materijalnim teškoćama i ograničena nedostatnošću svojih duhovnih obdarenja. Prije je slučaj da: "Ti moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati." Materijalni čovjek ne može vidjeti Boga koji je duh i sačuvati svoju smrtnu egzistenciju. Niže grupe bića duha i druge vrste materijalnih ličnosti ne mogu prići slavi i duhovom sjaju prisutnosti božanske ličnosti. Duhovni sjaj Očeve osobne prisutnosti je "svjetlo kojem ni jedan smrtnik ne može prići; koje ni jedan smrtni čovjek nije vidio niti može vidjeti." Ali nije potrebno da čovjek vidi Boga tjelesnim očima, kako bi ga opazio vizijom vjere produhovljenog uma.
1:3.4 (25.4) Otac Svih u potpunosti dijeli svoju prirodu duha sa svojim supostojećim "ja," Vječnim Sinom Raja. Otac i Sin na jednak način dijele potpuno i bezrezervno svoj sveopći i vječni duh sa sebi ravnopravnom pridruženom ličnosti, Beskonačnim Duhom. Božji duh je u sebi i po sebi apsolutan; u Sinu je bezuvjetan, u Duhu je sveopći, dok je u njima i kroz sve njih, beskonačan.
1:3.5 (25.5) Bog je sveopći duh; Bog je sveopća osoba. Najviša osobna stvarnost konačnog stvaranja je duh; krajnja stvarnost osobnog kozmosa je apsonitni duh. Samo su razine beskonačnosti apsolutne i samo na takvim razinama vlada krajnje jedinstvo između materije, uma i duha.
1:3.6 (25.6) U svemirima Bog Otac je u potencijalu vrhovni kontrolor materije, uma i duha. Samo pomoću svog rasprostranjenog kruga ličnosti Bog može izravno saobraćati s ličnostima svog ogromnog stvaranja bića slobodne volje, ali ova bića mogu uspostaviti kontakt s Bogom (izvan Raja) samo u prisutnostima njegovih fragmentiranih jedinki koje su volja Božja u svemirima. Ovaj Rajski duh koji živi u umovima smrtnika vremena i koji tu potiče evoluciju besmrtne duše preživjelog stvorenog bića, ima prirodu i božanstvenost Oca Svih. Ali umovi takvih evolucijskih stvorenih bića vuku porijeklo iz lokalnih svemira i moraju steći božansko savršenstvo postizanjem iskustvene transformacije duhovnog postignuća koja je neminovna posljedica odabira stvorenog bića da čini volju Oca na nebu.
1:3.7 (26.1) U unutarnjem iskustvu čovjeka, um je pridružen materiji. Takvi umovi koji su povezani s materijom ne mogu preživjeti tjelesnu smrt. Tehnika preživljavanja je u tim prilagodbama ljudske volje i tim transformacijama u smrtnom umu kojima takav intelekt koji je svjestan Boga postupno postaje prvo poučen duhom i na kraju vođen duhom. Ova evolucija ljudskog uma od materijalne povezanosti do sjedinjenja s duhom rezultira u transmutaciji tih faza smrtnog uma koje potencijalno imaju prirodu duha u morontija stvarnosti besmrtne duše. Smrtnom umu koji je podređen materiji suđeno je da postane sve više materijalan, i da doživi prekid postojanja ličnosti; umu kojim upravlja duh suđeno je da postane sve duhovniji i da s vremenom postigne jedinstvo s preživjelim i upravnim božanskim duhom i na taj način postigne opstanak i vječno postojanje ličnosti.
1:3.8 (26.2) Ja dolazim od Vječnoga, i više sam puta imao priliku biti u prisutnosti Oca Svih. Poznajem aktualnost i ličnost Prvog Izvora i Središta, Vječnog Oca Svih. Znam da je veliki Bog apsolutan, vječan i beskonačan, ali je isto tako dobar, božanski i milostiv. Znam istinu velikih izjava: "Bog je duh" i "Bog je ljubav," a te se osobine najpotpunije objavljuju svemiru u Vječnom Sinu.
4. BOŽJA TAJNOVITOST
1:4.1 (26.3) Beskonačnost savršenstva Boga je takva da Bog mora ostati vječna tajna. A najveća od svih nemjerljivih otajstava Boga je fenomen da on živi u smrtnim umovima. Način na koji Otac Svih prebiva u stvorenim bićima vremena je najveći misterij svemira; božanska prisutnost u umu čovjeka je tajna nad tajnama.
1:4.2 (26.4) Fizička tijela smrtnika su "hramovi Božji." Bez obzira što se Suvereni Sinovi Stvoritelji mogu približiti stvorenim bićima naseljenih svjetova i "privući sebi sve ljude," iako oni "stoje na vratima" svijesti "i kucaju" i raduju se kad mogu ući i prići svima koji "otvore vrata svojih srca," iako zaista postoji takva intimna osobna komunikacija između Sinova Stvoritelja i njihovih smrtnih stvorenja, smrtni ljudi imaju nešto od samog Boga što aktualno živi u njima; njihova tijela su hramovi ove prisutnosti.
1:4.3 (26.5) Po završetku života tamo dolje, po isteku vašeg privremenom obličja na zemlji, kad se vaše pokusno putovanje u tijelu završi i kad se prah od kojeg je napravljeno smrtno tijelo "vrati u zemlju iz koje je došao" tada se, kako je obznanjeno, "duh vraća Bogu koji ga je dao." U svakom moralnom biću ovog planeta prebiva fragment Boga, dio paketa božanstvenosti. On još nije u vašem posjedu, ali izvorno je planirano da se s vama sjedini ako preživite smrtnu egzistenciju.
1:4.4 (26.6) Mi smo stalno suočeni s otajstvom Boga; zapanjeni smo sa sve većim otkrivenjem beskrajne panorame istine njegove beskonačne dobrote, beskrajnog milosrđa, neusporedive mudrosti i vrhunskog karaktera.
1:4.5 (26.7) Božansko otajstvo počiva u razlici između konačnog i beskonačnog, vremenskog i vječnog, vremensko-prostornog stvorenja i Sveopćeg Stvoritelja, materijalnog i duhovnog, nesavršenosti čovjeka i savršenstva Rajskog Božanstva. Bog sveopće ljubavi se nepogrešivo očituje svakom svom stvorenju do punine sposobnosti tog stvorenog bića da duhovno shvati osobine božanske istine, ljepote i dobrote.
1:4.6 (27.1) Svakom duhu i svakom smrtnom stvorenju u svakoj domeni i na svakom svijetu svemira nad svemirima, Otac Svih otkriva svoje milostivo i božansko "ja" koje taj duh ili to smrtno stvorenje ima sposobnost razabrati ili razumjeti. Bog nije pristran ni prema kojoj osobi, bilo duhovnoj ili materijalnoj. Božanska prisutnost koju bilo koje kozmičko dijete svemira može primiti je ograničena samo kapacitetom takvog bića da primi i razabere aktualnosti duha nadmaterijalnog svijeta.
1:4.7 (27.2) Bog nije tajna kao stvarnost u ljudskom duhovnom iskustvu. Ali kada pokušamo objasniti stvarnosti svijeta duha fizičkim umovima materijalnog reda, pojavljuje se tajnovitost: otajstva tako suptilna i tako duboka da samo smrtnik koji poznaje Boga može postići to filozofsko čudo samo pomoću shvaćanja svoje vjere, prepoznavanje Beskonačnog od strane konačnog, razlučivanje vječnoga Boga od strane evolucijskih smrtnika materijalnih svjetova vremena i prostora.
5. LIČNOST OCA SVIH
1:5.1 (27.3) Nemojte dopustiti veličini Boga, njegovoj beskonačnosti, da bilo zasjeni ili pomuti njegovu ličnost. "Onaj što uho zasadi, da ne čuje? Koji stvori oko, da ne vidi?" Otac Svih je vrhunac božanske ličnosti; on je izvor i sudbina ličnosti širom svega stvorenog. Bog je beskonačan i osoban; on je beskonačna ličnost. Otac je uistinu ličnost, unatoč tome što ga beskonačnost njegove ličnosti zauvijek stavlja izvan dometa punog shvaćanja materijalnih i konačnih bića.
1:5.2 (27.4) Bog je mnogo više od ličnosti, kako ljudski um razumije ličnost; on je čak daleko više nego bilo koji mogući pojam nadličnosti. Ali posve je uzaludno raspravljati takve nepojmljive pojmove božanske ličnosti s umovima materijalnih stvorenih bića čija najviša koncepcija stvarnosti bića počiva u ideji i idealu ličnosti. Najviši koncept Sveopćeg Stvoritelja koji stvoreno materijalno biće može razumjeti počiva u duhovnim idealima uzvišene ideje božanske ličnosti. Dakle, iako vam može biti jasno da je Bog mnogo više od ljudskog koncepta ličnosti, jednako tako trebate znati da Otac Svih ne može biti ništa manje nego vječna, beskonačna, istinita, dobra i prekrasna ličnost.
1:5.3 (27.5) Bog se ne krije ni od jednog svog stvorenja. On je nedostupan mnogim redovima bića samo zato što "prebiva u svjetlu kojem ni jedno materijalno biće ne može pristupiti." Beskraj i raskoš božanske ličnosti je izvan dosega nesavršenog uma evolucijskih smrtnika. On "mjeri more i nebesa šakom svojom, mjeri svemir rukom svojom. On je taj koji stoluje nad krugom zemaljskim, koji je nebesa kao kao šator protegao, za stan u svemiru razapeo." "Podignite oči i gledajte: tko je sve to stvorio, tko svjetove po broju stvori i sve ih zove po imenu"; i tako je istina da su "nevidljiva njegova vječna svojstva i samo djelomično razumljiva onima koje je stvorio." Danas, onakvi kakvi jeste, morate razlučiti nevidljivog Stvoritelja po njegovom mnogostrukom i raznolikom stvaranju, te kroz otkrivenja i službu njegovih Sinova i njihovih mnogobrojnih podređenih bića.
1:5.4 (28.1) Iako materijalni smrtnici ne mogu vidjeti osobu Boga, oni se trebaju radovati u uvjerenju da je Bog osoba; vjerom prihvatite istinu da je Otac Svih toliko volio svijet da je osigurao vječno duhovno napredovanje njegovih niskih žitelja; da "on uživa u svojoj djeci." Bogu ne nedostaje ni jedna nadljudska i božanska osobina koja ulazi u savršenu, vječnu, dragu i beskonačnu ličnost Stvoritelja.
1:5.5 (28.2) U lokalnim stvaranjima (izuzev osoblja supersvemira), Bog nema osobnih ili stambenih manifestacija osim Rajskih Sinova Stvoritelja koji su očevi naseljenih svjetova i suvereni vladari lokalnih svemira. Da je vjera stvorenog bića savršena, ono bi zasigurno znalo da kad vidi Sina Stvoritelja, u njemu vidi Oca Svih; u potrazi za Ocem, biće ne bi tražilo niti očekivalo da vidi bilo što osim Sina. Smrtni čovjek jednostavno ne može vidjeti Boga dok ne postigne potpunu preobrazbu duha i istinski ne postigne Raj.
1:5.6 (28.3) Naravi Rajskih Sinova Stvoritelja ne obuhvaćaju sve bezuvjetne potencijale univerzalne apsolutnosti koji obilježavaju beskonačnu narav Prvog Velikog Izvora i Središta, ali Otac Svih je na svaki način božanski prisutan u Sinovima Stvoriteljima. Otac i njegovi Sinovi su jedno. Ovi Rajski Sinovi iz reda Mihaela su savršene ličnosti, čak i uzorak za sve ličnosti lokalnog svemira, od Sjajne Jutarnje Zvijezde do najnižeg stvorenog bića životinjske evolucije.
1:5.7 (28.4) Da nije Boga i njegove velike i središnje osobe, ne bi mogla postojati ličnost u prostranom svemiru nad svemirima. Bog je ličnost.
1:5.8 (28.5) Bez obzira na to što je Bog vječna moć, veličanstvena prisutnost, transcendentni ideal i uzvišeni duh, iako je sve to i beskonačno mnogo više, on je istinski i zauvijek savršena ličnost Stvoritelja, osoba koja može "poznati i biti poznata," koja može "voljeti i biti voljena" i s kojom se možemo sprijateljiti; vi možete postati, kao što su drugi smrtnici bili poznati, kao prijatelj Boga. On je stvarni duh i duhovna stvarnost.
1:5.9 (28.6) Vidimo kako se Otac Svih obznanjuje širom svoga svemira; opažamo kako prebiva u nebrojenom mnoštvu stvorenja; vidimo ga u osobama njegovih Suverenih Sinova; tu i tamo, blizu i daleko, osjećamo njegovu božansku prisutnost, ali nemojmo sumnjati ili dovoditi u pitanje primat njegove ličnosti. Bez obzira na sve te daleke distribucije, on ostaje istinska osoba koja zauvijek održava osobnu vezu s nebrojenim mnoštvom svojih stvorenja razasutih širom svemira nad svemirima.
1:5.10 (28.7) Ideja ličnosti Oca Svih je prošireni i istinitiji koncept Boga koji je čovječanstvu najvećim dijelom došao od otkrivenja. Razum, mudrost i religiozno iskustvo sugeriraju i podrazumijevaju ličnost Boga, ali je nisu u potpunosti u stanju potvrditi. Čak je i unutarnji Misaoni Ispravljač predličan. Istina i zrelost bilo koje religije izravno ovise o njezinom konceptu beskonačne ličnosti Boga i njezinoj spoznaji apsolutnog jedinstva Božanstva. Ideja osobnog Božanstva postaje, dakle, mjera religiozne zrelosti nakon što religija formulira koncept jedinstva Boga.
1:5.11 (29.1) Primitivna religija je imala mnoge osobne bogove, koji su bili oblikovani u ljudskom obličju. Otkrivenje potvrđuje koncept ličnosti Boga koji teško može postojati u znanstvenoj pretpostavci Prvog Uzroka i koji je samo provizorno sugeriran u filozofskoj ideji Sveopćeg Jedinstva. Samo pristupom ličnosti može bilo koja osoba početi shvaćati jedinstvo Boga. Poricanje ličnosti Prvog Izvora i Središta ostavlja samo dvije filozofske dileme: materijalizam ili panteizam.
1:5.12 (29.2) U razmatranju Božanstva, koncept ličnosti mora biti lišen ideje tjelesnosti. Materijalno tijelo nije neophodan dio ličnosti bilo čovjeka ili Boga. Zabluda da Bog ima tijelo postaje očigledna u obje krajnosti ljudske filozofije. U materijalizmu, čovjek gubi svoje tijelo u trenutku smrti, kada prestaje postojati kao ličnost; u panteizmu, kako Bog nema tijelo, on ne može biti osoba. Nadljudski oblik progresivne funkcije ličnosti počiva u jedinstvu uma i duha.
1:5.13 (29.3) Ličnost nije samo osobina Boga; ona prije predstavlja ukupnost koordinirane beskonačne prirode i ujedinjene božanske volje koja se ispoljava u vječnosti i univerzalnosti savršenog izražavanja. Ličnost, u najvišem smislu, je otkrivenje Boga svemiru nad svemirima.
1:5.14 (29.4) Bog, koji je vječan, sveopći, apsolutan i beskonačan, ne može rasti u znanju niti se može povećati u mudrosti. Bog ne stječe iskustvo, kako to konačni čovjek zamišlja i shvaća, ali unutar područja svoje vječne ličnosti, on uživa neprestano proširenje samoostvarenja koje se na određeni način može analogno usporediti s procesom stjecanja novog iskustva konačnih bića evolucijskih svjetova.
1:5.15 (29.5) Apsolutno savršenstvo beskonačnog Boga bi prouzrokovalo užasna ograničenja bezuvjetne konačnosti savršenstva da nije činjenice da Otac izravno sudjeluje u borbi svake ličnosti svake nesavršene duše u prostranom svemiru koja traži, uz božansku pomoć, da se uspne na duhovno savršene svjetove na visini. To progresivno iskustvo svakog bića duha i svakog smrtnog stvorenja širom svemira nad svemirima, je dio Očeve šireće svijesti Božanstva beskrajnog božanskog kruga neprestanog samoostvarenja.
1:5.16 (29.6) Doslovno je istina: "U svim vašim nevoljama, on pati." "U svim vašim trijumfima, on pobjeđuje u vama i sa vama." Njegov predlični božanski duh je stvarni dio vas. Rajski Otok reagira na sve fizičke metamorfoze svemira nad svemirima; Vječni Sin u sebi ima sve impulse duha svega stvorenog; Združeni Činitelj obuhvaća sve umne izražaje širećeg svemira. Otac Svih ostvaruje u punini božanske svijesti svako individualno iskustvo u naprednim borbama širećih umova i uzlaznih duhova svakog entiteta, bića i ličnosti cjelokupnog evolucijskog stvaranja prostora i vremena. I sve je to doslovno istina, jer "u njemu svi živimo, mičemo se i jesmo."
6. LIČNOST U SVEMIRU
1:6.1 (29.7) Ljudska ličnost je vremensko-prostorna sjena božanske ličnosti Stvoritelja. Niti jedna aktualnost se ne može prikladno shvatiti izučavanjem njezine sjene. Sjene trebaju biti protumačene u smislu istinske tvari.
1:6.2 (30.1) Bog je uzrok sa stanovišta znanosti, ideja s stanovišta filozofije, i osoba sa stanovišta religije, čak sam nebeski Otac ljubavi. Bog je znanstveniku prvobitna sila, filozofu hipoteza jedinstva, a praktikantu religije je živuće duhovno iskustvo. Čovjekov neadekvatni pojam ličnosti Oca Svih mogu uznapredovati samo čovjekovim duhovnim napretkom u svemiru i postaje istinski adekvatan samo kada hodočasnici vremena i prostora konačno postignu božanski zagrljaj živoga Boga na Raju.
1:6.3 (30.2) Nikada nemojte izgubiti iz vida dijametralno različito poimanje ličnosti u shvaćanju Boga i čovjeka. Čovjek vidi i razumije ličnost gledajući od konačnog na beskonačno; Bog gleda od beskonačnog na konačno. Čovjek ima najniži oblik ličnosti; Bog ima najviši, čak vrhovni, krajnji i apsolutni. Stoga više koncepcije božanske ličnosti moraju strpljivo čekati na pojavu naprednijih ideja o ljudskoj ličnosti, a posebno na poboljšano otkrivenje ljudske kao i božanske ličnosti u darivanju Mihaela, Sina Stvoritelja na Urantiji.
1:6.4 (30.3) Predlični božanski duh koji živi u smrtnom umu nosi, u samoj svojoj prisutnosti, valjan dokaz svog aktualnog postojanja, ali koncept božanske ličnosti može biti poznat jedino duhovnim uvidom istinskog osobnog religioznog iskustva. Bilo koja osoba, ljudska ili božanska, može biti poznata i shvaćena od strane bilo koje druge osobe neovisno o njezinim vanjskih reakcijama ili materijalnoj prisutnosti te osobe.
1:6.5 (30.4) Neki stupanj moralne bliskosti i duhovnog sklada mora postojati da osigura prijateljstvo između dvaju osoba; ličnost puna ljubavi sebe teško može obznaniti osobi koja u sebi nema ljubavi. Čak i da pristupi poznavanju božanske ličnosti, sva obdarenja čovjekove ličnosti moraju biti u potpunosti posvećena ovom nastojanju; malodušna i djelomična odanost će biti uzaludna.
1:6.6 (30.5) Što više čovjek razumije samoga sebe i cijeni vrijednost ličnosti svojih bližnjih, on to više žudi da upozna Izvornu Ličnost, i to više takav čovjek koji poznaje Boga nastoji postati poput Izvorne Ličnosti. Možete raspravljati svoja mišljenja o Bogu, ali iskustvo s njim i u njemu postoji iznad i izvan svake ljudske polemike i posve intelektualne logike. Čovjek koji zna Boga opisuje svoja duhovna iskustva, ne kako bi uvjerio nevjernike, već u cilju prosvjećivanja i obostranog zadovoljstva vjernika.
1:6.7 (30.6) Pretpostaviti da svemir može biti poznat, da je razumljiv, je pretpostaviti da je svemir proizvod uma i da njime upravlja ličnost. Čovjekov um može shvatiti jedino umne pojave drugih umova, bilo ljudskih ili nadljudskih. Ako čovjekova ličnost može doživjeti svemir, to znači da negdje u tom svemiru postoji božanski um i aktualna ličnost.
1:6.8 (30.7) Bog je duh - ličnost duha; čovjek je također duh - potencijalna ličnost duha. Isus iz Nazareta je dostigao punu realizaciju tog potencijala ličnosti duha u svom ljudskom iskustvu; stoga njegov život postizanja Očeve volje postaje čovjekovo najstvarnije i najidealnije otkrivenje ličnosti Boga. Iako se ličnost Oca Svih može razumjeti samo u stvarnom religioznom iskustvu, u Isusovu zemaljskom životu nalazimo nadahnuće u savršenoj demonstraciji takve realizacije i otkrivenju ličnosti Boga u istinski ljudskom iskustvu.
7. DUHOVNA VRIJEDNOST KONCEPCIJE LIČNOSTI
1:7.1 (31.1) Kad je Isus govorio o "živućem Bogu," to se odnosilo na osobno Božanstvo - Oca na nebu. Pojam ličnosti Božanstva olakšava prijateljstvo; on pogoduje inteligentnom štovanju; on potiče snagu osvježavajućeg pouzdanja. Između neličnih predmeta može doći do interakcije, ali ne i prijateljstva. Prijateljski odnos između oca i sina, kao što je odnos između Boga i čovjeka, ne može postojati ako i čovjek i Bog nisu osobe. Samo ličnosti mogu stupiti u duhovnu komunikaciju, iako prisutnost nelične jedinka poput Misaonog Ispravljača može uveliko olakšati to duhovno zajedništvo između dvaju ličnosti.
1:7.2 (31.2) Čovjek ne postiže jedinstvo s Bogom onako kako kap vode postiže jedinstvo s oceanom. Čovjek postiže jedinstvo s Božanstvom progresivnom uzajamnom duhovnom zajednicom, odnosom svoje ličnosti s osobnim Bogom, sve većim postizanjem božanske prirode svesrdnim i inteligentnim suglašavanjem s božanskom voljom. Takav uzvišeni odnos može postojati jedino između ličnosti.
1:7.3 (31.3) Pojam istine eventualno može postojati odvojeno od ličnosti, pojam ljepote može postojati bez ličnosti, ali koncept božanske dobrote je razumljiv samo u odnosu s ličnosti. Samo osoba može voljeti i biti voljena. Čak i ljepota i istina bi bile lišene nade u preživljavanje da nisu osobine osobnog Boga, Oca ljubavi.
1:7.4 (31.4) Mi ne možemo u potpunosti razumjeti kako Bog može biti prvobitan, nemijenjajući, svemoćan i savršen, a istovremeno biti okružen mijenjajućim i evoluirajućim svemirom očiglednih zakonskih ograničenja i relativnih nesavršenosti. Ali mi možemo znati takvu istinu u osobnom iskustvu, budući da svi održavamo identitet ličnosti i jedinstvo volje unatoč neprestanoj promjeni kako nas samih tako i naše okoline.
1:7.5 (31.5) Krajnja kozmička stvarnost se ne može biti shvaćena od strane matematike, logike ili filozofije, već samo osobnim iskustvom u progresivnom skladu s božanskom voljom osobnog Boga. Znanost, filozofija i teologija ne mogu potvrditi postojanje ličnosti Boga. Samo osobno iskustvo onih koji su vjerom postali sinovi nebeskog Oca može voditi k stvarnoj duhovnoj spoznaji ličnosti Boga.
1:7.6 (31.6) Viši koncepti kozmičke ličnosti podrazumijevaju: identitet, samosvijest, slobodnu volju i sposobnost samootkrivenja. I ove osobine dodatno podrazumijevaju prijateljsko zajedništvo s drugim i ravnopravnim ličnostima, kao što postoji u odnosima ličnosti Rajskih Božanstava. A apsolutno jedinstvo tih udruga je toliko savršeno da božanstvenost postaje poznata po nedjeljivosti, jedinstvu. "Gospodin Bog je jedan." Nepodjeljivost ličnosti se ne kosi s činjenicom da Bog daruje svoj duh da živi u srcima smrtnih bića. Nedjeljivost ličnosti čovjeka-oca ne sprječava njegovu reprodukciju i stvaranje smrtnih sinova i kćerki.
1:7.7 (31.7) Ovaj koncept nedjeljivosti zajedno s pojmom jedinstva podrazumijeva nadilaženje vremena i prostora Krajnosti Božanstva; stoga ni prostor ni vrijeme ne mogu biti apsolutni ili beskonačni. Prvi Izvor i Središte je ta beskonačnost koja bezuvjetno nadilazi sav um, svu materiju i sav duh.
1:7.8 (31.8) Postojanje Rajskog Trojstva nikako ne pobija istinu božanskog jedinstva. Tri ličnosti Rajskog Božanstva su, u svim kozmičkim reakcijama na stvarnost i u svim odnosima sa stvorenim bićima, kao jedna. Niti postojanje ovih triju vječnih ličnosti pobija istinitost nedjeljivosti Božanstva. Potpuno sam svjestan da ne postoji adekvatan jezik kojim bih smrtnom umu prikladno objasnio kako ti kozmički problemi izgledaju s našeg stanovišta. Ali to vas ne treba obeshrabriti; sva ova pitanja nisu u potpunosti jasna čak ni visokim ličnostima koje pripadaju mojoj skupini bića Raja. Uvijek imajte na umu da ove dubokoumne istine u vezi Božanstva postaju sve jasnije kako vaš um bude postajao sve duhovniji za dugog niza epoha smrtnog uspona prema Raju.
1:7.9 (32.1) [Predstavio Božanski Savjetnik, pripadnik grupe nebeskih ličnosti kojima su Stari Dani Uverse, glavnog sjedišta sedmog super-svemira, povjerili nadzor nad formiranjem zabilješke tih dijelova nadolazećeg otkrivenja koji imaju veze s poslovima izvan granica lokalnog svemira Nebadona. Postavljen sam kao sponzor onih poglavlja koja oslikavaju prirodu i osobine Boga, jer predstavljam najveći izvor informacija koje stoje na raspolaganju u takve svrhe na bilo kojem naseljenom svijetu. Služio sam kao Božanski Savjetnik u svih sedam nadsvemira, i već dugo boravim na Raju, koji je središte svih materijalnih stvari. Često sam uživao u vrhunskom užitku boravka u neposrednoj osobnoj prisutnosti Oca Svih. Ja predstavljam stvarnost i istinu Očeve prirode i osobina s neosporivim autoritetom; znam što govorim.]